Search

U članku se analiziraju svjedočenja žena i muškaraca koji su djetinjstvo i mladost proveli u socijalizmu te odrastao život u kapitalizmu, a koje je Svetlana Aleksievič sabrala i objavila u jednoj od svojih najpopularnijih knjiga Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka) [Vremja sekond hènd (konec krasnogo čeloveka), 2013]. Rad promatra kako kroz materijalne predmete – novac kao u najdoslovnijem smislu “korijensku metaforu” (Shell 1995) i druge predmete potrošnje – njezini sugovornici vide, tumače i predočuju tranziciju. Nadovezujući se na istraživanja Mauricea Halbwachsa o društvenim okvirima pamćenja te Jana Assmanna i Pierrea Nore o prošlosti kao uvijek aktualnom fenomenu jer ga oblikuje pojedinčev odnos prema sadašnjosti, postavljam tezu da je u predočavanju socijalizma za Aleksievičine sugovornike ključan njihov doživljaj tranzicije i kapitalističke suvremenosti. Rabljeno doba nudi prikaz afektivnog života kapitalizma u postsovjetskoj svakodnevici iz kojeg je moguće predočiti i njegovu moralnu ekonomiju. U drugom dijelu rada kritički pristupam autorskome glasu Svetlane Aleksievič (vidljivom na različitim razinama njezinih djela) pokazujući da on često stigmatizira iskustvo svojih sugovornika, što se osobito jasno vidi u autoričinu tretmanu nostalgije prema sovjetskoj prošlosti kojom se nameće moralna ekonomija koja ne proizlazi iz iskazanih afekata u samim svjedočenjima njezinih sugovornika., This article aims to analyze the testimonies of women and men whose lives can be succinctly described as childhood and youth in socialism, and adulthood in capitalism, which Nobel prize laureate Svetlana Alexievich collected and published in one of her most popular books, Secondhand Time: The Last of the Soviets (2016) [Vremja sekond hènd (konets krasnogo cheloveka), 2013]. The paper analyzes how materiality – money in the most literal sense as a “root metaphor” (Shell 1995) and other objects of consumption – is used by her interlocutors to see, present, and interpret the social and political transition. Building on Maurice Halbwachs’s research on the social framework of memory and Pierre Nora’s and Jan Assmann’s research on the past as continually reorganized by the constantly changing frames of reference of the ever-evolving present, I argue that for Alexievich’s interlocutors, the experience of transition and capitalist modernity is crucial for the way they imagine and understand the Soviet socialist past. Secondhand Time offers an account of the affective life of capitalism in post-Soviet everyday life, from which it is possible to derive its moral economy. In the second part of the paper, I critically approach Svetlana Alexievich’s authorial voice (visible at different levels in her works), showing that it often stigmatizes the experience of her interlocutors, which is especially evident in her treatment of nostalgia for the Soviet past, which imposes a moral economy that does not arise from the affects expressed in the testimonies.

U radu se analizira konstrukcija majčinstva u Kumičićevu romanu Olga i Lina. Naglasak je na likovima majki koje su u romanu oblikovane kao “dobra”, odnosno “loša” majka. Osnovnim istraživačkim pitanjima rada istražuje se što je to što Kumičićevu “dobru” majku čini “dobrom”, a koje su osobine njegove “loše” majke. Ispituje se je li riječ o standardnim modelima majčinstva ili o autorovu otklonu od društvenih i literarnih konvencija te zbog čega se majčinstvo pojavljuje kao važna tema u Kumičićevu romanu., The aim of this paper is to analyze the textualization of motherhood in Eugen Kumičić’s novel Olga i Lina [Olga and Lina]. The emphasis is on the characters of mothers portrayed in the novel as “good” mothers and “bad” mothers. The paper addresses two main research questions. The first refers to what characterizes Kumičić’s “good” mother as “good” as well as the features of his “bad” mothers. Secondly, we look into whether the author uses standard (literary) models of motherhood or whether he departs from social and literary conventions, and why motherhood appears as an essential topic in Kumičić’s novel.

U ovom se radu promatraju nastajanje, razvoj i utjecaj zadarskog tanca, jedinog plesa koji lokalna zajednica smatra specifično zadarskim. Riječ je o relativno novoj plesnoj tvorevini u domeni kulturno-umjetničkog amaterizma obrađenoj najprije iz plesnog, a potom i glazbenog aspekta. Njegovu koreografiju u Zadru pratimo od 1997. godine. Nakon šesnaestogodišnjeg izostanka sa scene, ponovno se javlja tek 2013. godine. Trenutačno ga plešu dva aktivna zadarska KUD-a čiji je nastanak usko povezan s prepoznavanjem zadarskog tanca kao vlastite tradicije. Uz glazbu i ples, u radu se obrađuje i problem izostanka folklornog amaterizma u Zadru tijekom gotovo dva desetljeća. Cilj je ovog rada rezultatima istraživanja rasvijetliti genezu plesa koji se naziva zadarskom baštinom ponajprije zahvaljujući aktivnosti dvaju zadarskih KUD-ova, te uskladiti predodžbe o starosti te tradicije., This paper observes the origin, development process, and influence of zadarski tanac [the dance of Zadar], the only dance that the local community considers specifically its own. It belongs to the field of so-called “cultural-artistic amateurism,” and is approached first from the perspective of dance, and then from that of music. The choreography emerged in 1997and soon after disappeared from the scene, only to resurface in 2013. It is performed by two folklore societies currently active in Zadar, whose recent emergence is closely linked to the recognition of this dance as their own tradition. Apart from the music and dance, the paper deals with the lack of folklore amateurism in Zadar for almost two decades. The aim of this paper is to shed light on the genesis of zadarski tanac, legitimately recognized as Zadar’s heritage (primarily thanks to the activities of two Zadar folklore societies), and thus contend with numerous ideas about the origin of zadarski tanac.

Sredinom 18. stoljeća na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine uspostavljeno je ukupno 11 krajiških pukovnija, vojnih, ali ujedno i teritorijalno-upravnih jedinica. Iako je glavna misao vodilja pri tom reformskom procesu koji su provodile središnje bečke vlasti bila u što većoj mjeri ujednačiti položaj krajišnika koji su nastanjivali taj golemi prostor koji se protezao uz granicu s Osmanskim Carstvom, pojedina krajiška područja su ipak u određenom pogledu zadržala svoju posebnost. U tome smislu Lička se pukovnija isticala kao jedino krajiško područje čije su se granice prostirale uz posjede čak dviju imperijalnih sila – Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Nadalje, radilo se o jednom od najslabije razvijenih krajiških područja u gospodarskom smislu, ponajviše zbog oskudice obradivog tla u tom brdovitom kraju. Međutim, karakteristično je također da je s toga teritorija potekao izuzetno kvalitetan vojni kadar koji je služio u habsburškoj vojsci. Vojna služba imala je i utjecaj na zdravlje ličkih krajišnika, što je i središnja tema ovoga rada. Na primjeru Ličke pukovnije razmotrit će se utjecaj zaraznih bolesti na živote krajišnika, kao i uloga ličkih krajišnika u sklopu habsburškog sanitarnog kordona tijekom 18. i 19. stoljeća., In the middle of the eighteenth century, a reorganization of the Croatian-Slavonian Military Frontier took place, which resulted in the establishment of eleven Grenzer regiments, designed to function both as military and territorial units. Although the guiding thought behind the reform carried out by the central authorities in Vienna was to integrate as much as possible the diverse Grenzer areas stretching along the border between the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire, certain regimental territories remained specific due to their characteristic features. In this regard, the Lika Regiment stood out as the only area in the entire Military Frontier which faced the lands of two imperial powers – the Venetian Republic and the Ottoman Empire. Furthermore, this was one of the most economically underdeveloped Grenzer areas, because unfavorable climate and terrain contributed to the scarcity of arable land. However, this territory also constituted a valuable recruitment ground for the Habsburg armies. All these factors had a significant impact on the health of the inhabitants of the area, which is the main focus of this paper. On the example of the Lika Regiment, the paper will give an overview of the impact that infectious diseases had on the lives of local inhabitants, as well as of the role that the Lika Grenzer played within the Habsburg Sanitary Cordon during the eighteenth and nineteenth century.

Muka Isuskarstova je pučki nabožni tekst koji promiče štovanje Kristove krvi i rana. Nastao je u ranome novome vijeku kao odjek kasnosrednjovjekovnih oblika pobožnosti koji su se temeljili na retorici nabrajanja i prebrojavanja. Tipična ranonovovjekovna verzija Muke Isuskarstove sastoji se od Kristova obraćanja trima mističarkama koje su izmolile njegovu obznanu broja primljenih udaraca i prolivenih kapi krvi tijekom muke, od opisa višegodišnje molitvene pobožnosti u čast muke, od popisa milosti koje se tim oblikom pobožnosti mogu steći i od atribucije apotropejskih svojstva vlastitim prijepisima. Muka Isuskarstova je potvrđena u brojnim kulturama (npr. engleskoj, etiopskoj, irskoj, njemačkoj, talijanskoj), ali dosad nije bila zamijećena njezina raširenost na prostoru hrvatskoglagoljske pismenosti. Ovaj je članak zamišljen kao analiza sačuvanih hrvatskoglagoljskih potvrda Muke Isuskarstove i njima srodnih nabožnih tekstova u kojoj će se posebna pažnja posvetiti širemu komparativnome kontekstu. Usporedba hrvatskoglagoljske Muke Isuskarstove s talijanskim amuletom slična sadržaja koji je pronađen u Roccapelagu (Emilia-Romagna) pokazuje da je pojava Muke Isuskarstove na hrvatskoglagoljskome prostoru rezultat prekojadranskoga kulturalnoga transfera. Osim toga, u radu se pokazuje da hrvatski glagoljaši Muku Isuskarstovu nisu samo prepisivali u kodeksima nego su je doista upotrebljavali pri proizvodnji amuleta., The Passion of Jesus Christ is a popular devotional text created to promote the worship of Christ’s blood and wounds. It originated in the early modern times as an echo of late medieval listing and counting forms of piety. A typical early modern version of the Passion of Jesus Christ consists of Christ’s address to three women mystics who prayed for a revelation of the number of blows and drops of blood he shed during the Passion, a description of devotional practice in honor of the Passion, a list of graces that can be obtained by such devotion, and the attribution of apotropaic properties to its copies. It has been shown that the text was circulated in numerous cultures (e.g., English, Ethiopian, German, Irish, Italian), however, its early modern dissemination in the cultural area of Glagolitic literacy has not been treated. This paper analyzes the surviving Croatian Glagolitic attestations of the Passion of Jesus Christ by situating them in a broader comparative context. The comparison of the Croatian Glagolitic Passion of Jesus Christ with an Italian amulet found in Roccapelago (Emilia-Romagna) revealed that this text appeared in the Croatian Glagolitic cultural area as the result of a trans-Adriatic cultural transfer. Moreover, the paper shows that Croatian Glagolitic writers not only disseminated the Passion of Jesus Christ in codices, but indeed utilized it as a template in the production of textual amulets.

Rad se bavi kanibalizmom, s naglaskom na brazilski kanibalizam. Daje detaljan kronološki pregled razvitka brazilskog kanibalizma, od prvih susreta s njim u 16. stoljeću. Cilj je smjestiti ga u razne povijesne kontekste koji su utjecali na njegovu promjenu definiranja. Povijesne kontekste ćemo prezentirati kroz zapise Hansa Stadena i svećenika Družbe Isusove te književna djela. Kanibalizam se pojavljivao u književnim djelima u četiri faze, koje je potrebno prezentirati za potpunije dobivanje povijesnog konteksta. Osim toga, rad se bavi pitanjem kako je kanibalizam kao metafora utjecao na stvaranje brazilskog identiteta nakon oslobođenja Brazila od kolonijalne vlasti. Rad se također bavi pitanjem kako su antropološki tekstovi prikazivali kanibalizam i osobe koje su ga prakticirali kroz vrijeme te daje kratku kritiku istih tekstova. U radu je cilj pokazati kako je znanost antropologije mijenjanja pod utjecajem studija o kanibalizmu te kakav je utjecao imao na metodologiju koja se danas koristi za proučavanje kulturnih fenomena. This paper concentrates around cannibalism, with an emphasis on brazilian cannibalism. It strives to give a thorough chronological review of development of brazilian cannibalism, since first encountering it in 16th century. The goal is to place it in different historical contexts and show how they affected the different ways it was potrayed. Historical context will be portrayed through works of Hans Staden and the jesuits. Cannibalism was also frequently used in brazilian literature. Its use goes through four phases of development, which are necessary to present in order to get a more complete view of development of thought on the subject. Besides that, this paper dwells on the question of how cannibalism as a metaphor impacted the way brazilian identity was formed after Brazil gained its independence. The paper also deals with the question of how anthropological literature portrayed cannibalism and its participants throughout history and gives a critical look at those same texts. Goal is to show how cannibalism influenced the changes in anthropology and the methodology used today in research of cultural phenomena.

U radu se problematizira pitanje opstanka zajednice moliških Hrvata na jugu Italije. Od 60-ih godina 20. stoljeća dolazi do iseljavanja stanovnika talijanskog juga zbog ubrzanog procesa industrijalizacije. Veliko iseljavanje započelo je 50-ih godina u Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku, a 60-ih i 70-ih godina nastavilo se u europske zemlje, zajedno s unutarnjim raseljavanjem po Italiji. Mladi odlaze na školovanje u velike gradove, a radno aktivno stanovništvo u potragu za zaposlenjem, napušta se tradicionalan način života u seoskim područjima. U tim procesima raseljavanja i depopulacije biva ugrožen moliškohrvatski dijalekt koji je kao osnovno identitetsko obilježje bio nositelj kulturnih i tradicijskih vrijednosti unutar zajednice. Danas, u uvjetima suvremenog načina života, kad u procesima europskih integracija manjinske kulture i jezici dobivaju posebno značenje i ulogu, nameće se pitanje kako ih održati u uporabi, očuvati i zaštititi. U radu se na primjeru moliških Hrvata predstavlja kako ova manjinska zajednica održava jezik i kulturu, a time i svoj identitet. Prijedlog je to koji bi se uz određene prilagodbe mogao primijeniti i na druge hrvatske manjinske zajednice u Europi s ciljem očuvanja njihova identiteta., This paper examines the issue of the survival of the indigenous Molise Croatian community in the south of Italy. Since the 1960s, inhabitants have been emigrating from South Italy due to rapid industrialisation. The big emigration wave to Australia as well as North and South America began in the 1950s and continued in the 1960s and 1970s both to different European countries as well as migrating within Italy itself. Youth relocate to larger cities to pursue an education, while the working population relocates to pursue employment; both lead to the abandonment of the traditional lifestyle in rural areas. These processes have heavily endangered the dialect of Molise Croats, which was the core of the cultural and traditional values within the community. Today, under the conditions of the modern lifestyle, minority cultures and languages are regaining their special role and significance within European integration processes, and a universal model of protecting minority communities and their culture and languages is being examined. This paper aims to represent a language, culture and tradition sustainability best practices of an emigrant community, by using the example of Molise Croats. The proposal, with some adjustments, can be applied to other Croatian communities in Europe with the aim of preserving their national identity., Il lavoro problematizza la questione della sopravvivenza della comunità croato-molisana nel Sud Italia. Dagli anni Sessanta del ventesimo secolo la popolazione è emigrata dai piccoli centri a causa dell’accelerato processo di industrializzazione. La grande emigrazione è iniziata negli anni Cinquanta in Australia, nel Nord e nel Sud America. Durante gli anni Sessanta e Settanta è continuata l’emigrazione interna come quella verso i Paesi europei. I giovani si sono spostati per l’istruzione e gli adulti in cerca di lavoro, mentre nelle zone rurali lo stile di vita tradizionale veniva abbandonato. Nei processi di spostamento e depopolazione è stato minacciato il dialetto che, come tratto distintivo elementare, nella comunità era portatore dei valori culturali e tradizionali. Oggi, nelle condizioni di vita attuali, quando culture e lingue minoritarie assumono un ruolo significativo nei processi di integrazione europei, si impone la questione dello sviluppo di un modello universale per la salvaguardia delle stesse culture e lingue. Sull’esempio dei croati molisani nel lavoro vengono presentate delle buone pratiche di sostenibilità di lingua, cultura e tradizione in una comunità di espatriati. Si tratta di una proposta adattabile anche ad altre comunità con lo scopo di preservarne l’identità.

Rad tematizira štrajkaško nasljeđe rudara kroz 20. stoljeće na Labinštini u Istri počevši od radničkog nezadovoljstva pod austrougarskom upravom, koje se nastavlja tijekom Labinske republike 1921. kao otpor fašizmu te proteže do druge Labinske republike 1987. godine u kontekstu samoupravnog socijalizma. Upravo će potonji, u skladu s ondašnjom praksom, biti imenovan protestnom obustavom rada, dok će ga štrajkom mahom nazivati prisutni novinari i istraživači. Takvu terminološku razliku prate i različiti mediji koji prenose događaje iz rudarskih postrojenja: radioemisije bilježe žestinu događaja i govore jezikom štrajka dočim crno-bijele fotografije cjelokupnu situaciju ublažuju i govore u prilog obustave rada. U radu se stoga analiziraju različite implikacije dvaju medija uz komparativan pristup štrajkaškim događajima koji su im prethodili kroz 20. stoljeće., This paper focuses on the heritage of miners strikes throughout the twentieth century in the Labin region in Istria beginning with workers’ dissatisfaction under Austro-Hungarian rule and which continued during the Labin Republic of 1921 as resistance to fascism. It continued during the Labin Republic of 1987 within the context of socialist self-management. The strike of 1987, in accordance with the practice of the time, would be referred to as a walkout in protest, whereas the journalists and researchers present at the time would mostly refer to it as a full-on strike. Various media covering these events unfolding at mining facilities also closely followed this difference in terminology. Radio broadcasts captured the fervour of the event and spoke with the strong language of a strike, while black and white photographs softened the perception of the overall situation and spoke in favour of a walkout. This paper therefore analyzes the different implications of the two medias with a comparative approach to the strike events that preceded them during the twentieth century.

Društvena važnost osvajanja srebra nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine razvidna je iz obima i karaktera dočeka koji su akterima toga uspjeha priređeni u Zagrebu i iz količine i načina medijskoga reflektiranja toga uspjeha te toga i drugih dočeka u Hrvatskoj. Polazeći od toga, ovaj prilog usredotočen je na diskurzivno oblikovanje hrvatskih nogometnih reprezentativaca kao nacionalnih heroja, a izbornika reprezentacije i kao celebrityja. Kod nogometaša je pritom indikativno premještanje fokusa s njihovih sportskih zasluga na patriotski kapital. Kod izbornika Zlatka Dalića je, pak, dodatno interesantno prerastanje ustaljenih okvira trenerskoga poziva u vidu njegova izraženoga javnog angažmana te ostvarivanja novih poslovnih aranžmana. Analizom medijskoga i javnoga diskursa u drugoj polovici 2018. i u 2019. godini pridonijet će se ujedno razumijevanju medijatizacije i celebritizacije ovdašnje kulture sporta. Pri interpretaciji medijski poduprtoga pretvaranja rada i učinaka u nogometu kao profesionalnoj djelatnosti u slavu / poznatost širih razmjera imat će se u vidu društveno-političke okolnosti u suvremenoj Hrvatskoj., When the Croatian national team won the silver medal at the 2018 FIFA World Cup in Russia, this was not only a great sporting achievement, but also one of huge political significance to the entire nation. The significance of this event to the Croatian people was clearly made apparent through the parade organized in Zagreb upon the national team’s return from Russia, as well as the media coverage of the team’s success. This paper deals with the discursive construction of Croatian players in various media, where they are portrayed as national heroes. It also deals with the more specific discursive construction of the national team’s coach, Zlatko Dalić, who has celebrity status within the public sphere. Players’ patriotic capital appears to have been far more interesting to the media than their deeds on the pitch. Zlatko Dalić, on the other hand, has outgrown his role as football coach due to his broad public engagement and new work arrangements. Using an analysis of media and public discourse between mid-2018 and the end of 2019, this paper will also attempt to clarify the mediatization and celebritization processes in Croatia’s sports culture. The interpretation of how professional work in football can transform into work in terms of celebrity culture with the aid of cultural intermediaries will emphasize the impact of the social and political context in Croatia.

Rad donosi studiju slučaja propale tvornice konca i pamučnog prediva Dalmatinka u Sinju, s fokusom na radničku kulturu kao uporište društvenog sjećanja. Počevši s historijatom tvornice, preko koncepta radništva u kontekstu jugoslavenskog socijalizma, u tekstu se detektiraju ključni elementi za konstrukciju sjećanja radnika na tvornicu. Na temelju kazivanja nekadašnjih radnica istražuje se relacija radnik-tvornica kroz međuodnos koncepata životne povijesti i osobne povijesti te u vezi s konstruktom socija­lističkog čovjeka. U posljednjem dijelu rad se koncentrira na suvremene interpretacije nematerijalnog nasljeđa Dalmatinke. Analiza djelovanja izložbeno-edukativnog projekta usmjerenog na revalorizaciju njezina doprinosa razvoju grada u infrastrukturnom, ekonomskom i kulturološkom pogledu pokazuje čvrstu ukotvljenost Dalmatinke u društvenom sjećanju lokalne zajednice., This paper presents a case study of the thread and cotton yarn factory Dalmatinka in Sinj, focusing on workers’ culture as the backbone of collective memory within the local community. Starting with the history of this industrial plant, through the elaboration of the concept of labor in the context of socialist Yugoslavia, the study identifies several narrative elements as the basis for the construction of workers’ memory. Based on their accounts, the relationship between workers and the factory is explored through the concepts of life history and life story and in relation to the construct of the socialist man. Following these conclusions, the paper concentrates on contemporary interpretations of Dalmatinka’s immaterial heritage. An analysis of a civil initiative project, aimed at reevaluating the factory’s contribution to town’s infrastructural, economic and cultural development, indicates a sustained presence of Dalmatinka in the collective memory.

U ovom radu baletno se školovanje promatra iz pedagogijske perspektive, odnosno biva sagledano kao odgojno-obrazovni proces čiju centralnu dimenziju čini pedagoški odnos između nastavnika i učenika. Analiziraju se opresivne pedagoške prakse, stavovi i vrijednosti koji se, unutar baletne obrazovne vertikale, tradicijski prenose “s koljena na koljeno” bez kritičkog propitivanja. Poseban je fokus na pravima djeteta i njihovu poštivanju u procesu odgoja i obrazovanja, uz analizu diskriminatornih obrazaca selekcije djece koji i danas egzistiraju u baletnim školama diljem svijeta. Tako se fokus pomiče s onog što je “važno za profesiju” na nužnost uvažavanja najboljeg interesa djeteta u procesu baletnog školovanja. U obradi teme primijenjena je autoetnografska metoda istraživanja, pri čemu su kao kvalitativni podaci korištena i različita osobna iskustva stečena kroz školovanje i plesačku te pedagošku karijeru. Temeljem tih iskustava i teorijskog istraživanja ovaj rad pokušava ponuditi rješenja za promjenu u procesu baletnog školovanja te ih pronalazi upravo u potencijalnom pedagogijskom doprinosu baletnoj pedagogiji. Mogućnost promjene kvalitete odnosa između nastavnika i učenika prezentirana je kroz pedagoški odnos s obzirom na to da osvještavanje i artikulacija svih segmenata pedagoškog odnosa donose potencijal promjene koji je nužan u procesu baletnog školovanja. Zahtjevom za pedagogičnim artikuliranjem pedagoškog odnosa, kao temeljnog pedagoškog koncepta u baletnom školovanju, i dalje se uvažavaju zahtjevi koje pred dijete postavlja baletna umjetnost, ali se istovremeno afirmiraju prava i najbolji interes djeteta., This paper explores ballet education from a pedagogical perspective, viewing it primarily as an educational process. In this sense, oppressive pedagogical practices are analyzed, defined as attitudes and values that are traditionally transmitted from one generation to the next within the ballet educational hierarchy without critical questioning. The paper focuses on the Rights of the Child and their human rights in the educational process, analyzing the discriminatory patterns of child selection that continue to exist in ballet schools around the world even today. Thus, the focus shifts from what is “important to the profession” to regarding the best interests and welfare of the child in the ballet educational process. The approach is qualitative, and based on autoethnography, where various personal experiences are included, experiences gained through education, dancing and teaching. Based on these experiences and theoretical research, the paper attempts to offer a change in the process of ballet education and finds it precisely in its pedagogical contribution to ballet pedagogy. The needed change is the shift in the quality of the teacher-student relationship, and it is presented as a pedagogical relationship because it is the awareness and articulation of all segments of the pedagogical relationship that bring about the potential change that is necessary for the ballet education process. The articulation of the pedagogical relationship as a basic pedagogical concept still respects the demands of ballet art, but at the same time does not neglect the child’s position within ballet education as well as the child’s best interest in it.

U prvom dijelu autori analiziraju određenja pojma sport i njegovo korištenje u hrvatskim sportskim pravnim aktima (Zakona o sportu i aktima Hrvatskoga olimpijskog odbora – HOO) te nekim međunarodnim (naročito Međunarodnoga olimpijskog odbora – MOO) na kojima se hrvatski zasnivaju. Analiza pokazuje kako sport u njima nije jasno i precizno određen ni definiran. Stoga, u drugom dijelu, autori se okreću literaturi nastaloj unutar filozofije sporta te njezinim definicijama i određenjima sporta, kako bi u trećem dijelu iznijeli svoj interdisciplinarni prijedlog uvođenja nekih odrednica sporta u pravne akte, posebice u svrhu donošenja odluka dodjeljivanja statusa sporta određenim aktivnostima., In the first part of this paper, the authors analyse definitions of the term sport and its use within Croatian legal acts regarding sports (the Croatian Sports Act and bylaws of the Croatian Olympic Committee), as well as several international legal acts (especially those of the International Olympic Committee - IOC) on which the Croatian acts are based. The analysis shows that these acts do not clearly or precisely define the term sport. Thus, in the second part of the paper, the authors turn to the philosophy of sport research literature and its definitions of sport in order to find solutions for the sports law. In the third part of the paper, the authors present their interdisciplinary proposal – integrating four determinants of sport into a sport legal system, especially for the purpose of deciding whether a particular human activity should receive the legal status of a sport.

U članku se obrađuje pokušaj razumijevanja čovjeka karakterističan za filozofsku antropologiju s početka 20. stoljeća. U tom kontekstu se na poseban način osvrće na kategoriju »ekscentrične pozicionalnosti« čovjeka u odnosu na druge oblike svijeta života, kako ju je formulirao Helmuth Plessner, jedan od glavnih predstavnike te svojevrsne podgrane cjelokupne filozofske antropologije. Središnju temu članka čini uvid u teološku interpretaciju Plessnerove kategorije čovjekove ekscentričnosti koju je poduzeo evangelički teolog Wolfhart Pannenberg. Pozitivno vrjednujući i prihvaćajući Plessnerove filozofsko-antropološke izvode, Pannenberg ih je nastojao dalje produbljivati u teološkoj perspektivi, pokušavajući tako pokazati nužnost prihvaćanja religijske dimenzije u karakterističnim i općeprihvaćenim antropološkim fenomenima. U prilogu će se nastojati pokazati i koliko su takve teološke interpretacije poželjne i uopće moguće, te će se ukazati i na neke kritičke opaske na Pannenbergov pokušaj teološkoga pristupa rezultatima jedne strogo filozofske antropologije., This paper focuses on an attempt of understanding of a man as a characteristic of a philosophical anthropology at the beginning of the 20th century. In particular, it refers, to the category of eccentric position of a man in relation to the other forms of life as formulated by Helmuth Plessner, one of the main representatives of this type of philosophical anthropology. The principal argument of the article is a perception of theological interpretation of Plessner’s category of man’s eccentricity by the evangelical theologian Wolfhart Pannenberg. Positively evaluating and accepting Plessner’s philosophical-anthropological postulates, Pannenberg sought to expand them much further in the theological perspective, thus endeavouring to demonstrate the necessity of acceptance of religious dimension in characteristics and, generally accepted, anthropological phenomena. The paper attempt to show the measure in which these types of theological interpretations are desirable and possible. Also, it appoints to some critical remarks regarding Pannenberg’s attempt of theological approach to the results of a strictly philosophical anthropology.

Etnografski zapisi s kraja 19. i početka 20. stoljeća, nastali u suglasju s Osnovom za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu te objavljeni u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena, nude mogućnost razgradnje popularnog narativa o zlatnom dobu dojenja u prošlosti, prije razvoja industrije dojenačkih mliječnih pripravaka, te podupiru razumijevanje dojenja, suprotno diskursima o njegovoj prirodnosti, kao kulturno i društveno utemeljene prakse. Na temelju čitanja spomenutih etnografskih zapisa ovaj se tekst bavi odstupanjima od norme postavljene u Osnovi, a prihvaćene i u stručnoj literaturi, po kojoj (u seoskoj sredini na prijelazu stoljeća) (svaka) majka doji svoje dijete. Tekst se tako bavi problemima vezanim za dojenje i laktaciju s kojima su se susretale majke novorođenčadi i dojenčadi te tzv. umjetnom prehranom najmanje djece, a upućuje i na prakse davanja djeteta na dojenje, kombiniranja ženskog rada i brige o malome djetetu i sl. što sve govori i o uvjetima u kojima se dojenje odvijalo a koji su bili, za žene i djecu, izrazito nepovoljni. Tekst također upućuje na potencijal povezivanja uvida koje nudi Zbornik za narodni život i običaje sa suvremenim diskursima o dojenju., Ethnographic accounts from the end of the 19th and the beginning of the 20th century that were written in accordance with the Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (Foundations for Collecting and Studying Materials about Folk Life) and published in the Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (Journal of Folk Life and Traditions of South Slavs) offer a possibility to explore contemporary narratives about the golden age of breastfeeding in the past, before the development of infant food industry. Based on the reading of these accounts, this paper deals with divergences from the norm as defined in the Osnova (Foundations) and accepted in the professional literature, according to which (in rural areas at the turn of the century) (each) mother breastfed her child. The paper deals with breastfeeding and lactation problems encountered by mothers of newborns and infants, the so-called artificial feeding, and also points to the practice of wet-nursing, combining women’s work with caring for infants, etc. which reveals the social context of breastfeeding that was often extremely disadvantageous for the mother and the child. The paper also shows the potential of connecting the insights offered in the Journal of Folk Life and Traditions of South Slavs with contemporary breastfeeding discourses.

S aspekta kognitivne semantike razmatraju se primjeri u Brešanovim dramama u kojima se izravno kontrastiraju jedenje i govorenje. Riječ je o primjerima kojima se posreduju književni toposi i konvencionalni izrazi koji svoje utemeljenje imaju u konceptualnim metaforama: ideje su hrana i um je spremnik i koji su i oblik specifičnoga tematiziranja jezika u novim pučkim komadima. Polazeći od klasičnih kognitivnih razmatranja (Lakoff i Johnson 1999) i Deleuzeova (2015) razmatranja dijalektike jedenja i govorenja kao odnosa unutarnjeg i vanjskog artikulira se dvojakost kulturnog modela gozbe – manifestacija razmjene ideja, svijesti i duhovnog te manifestacija hedonizma, unutarnjeg, nesvjesnog i tjelesnog – koja u Brešanovim dramama nalazi specifičan socijalnokritički oblik., This paper investigates the contrast of eating and speaking from the theoretical standpoint of cognitive semantics, as it appears in plays written by Ivo Brešan. These examples are mediated by literary archetypes and conventional expressions based on the ideas are food and the mind is a container conceptual metaphors. They are also a specific way to problematize language in new folk plays. Starting from the classical cognitive view (Lakoff and Johnson 1999), and Deleuze’s (2015) dialectics of eating and speaking as a relationship between the inner and the outer, the paper articulates the duality of the cultural model of banquet: manifestations of the exchange of ideas, consciousness and spirituality, and manifestations of hedonism, inner, unconsciousness and physical. This duality in Brešan’s plays has a specific social-critical form.