Search

Rad se bavi ustavnosudskom zaštitom ustavnog i konvencijskog prava na suđenje u razumnom roku u Republici Hrvatskoj te se najprije obrađuje Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a poglavito konvencijsko jamstvo prava na suđenje u razumnom roku kroz jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava. Nakon toga razmatra se ustavno jamstvo prava na suđenje u razumnom roku kroz normativni prikaz njegova razvoja. Podrobno se analizira ustavna tužba kao sredstvo zaštite prava na suđenje u razumnom roku pri čemu se osobita pozornost poklanja kazuistici Ustavnog suda Republike Hrvatske. Konačno, u radu se ukazuje i na probleme uzrokovane postojećim zakonodavnim modelom zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti uvedeno je u Ustav Republike Hrvatske, kao ustavno jamstvo, promjenama Ustava iz 2010. godine. Na zakonskoj razini u naš pravni sustav uvedeno je Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2003. Prema defi niciji iz Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2013., koji je na snazi, pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije te obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kad takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom. U ovom radu prikazano je sadašnje zakonsko uređenje, stajalište Europskog suda za ljudska prava te su analizirani primjeri odluka Ustavnog suda koje se odnose na obavještavanje zainteresirane javnosti pri donošenju propisa i na slučajeve u kojima se pojavilo pitanje preteže li pravo na pristup informacijama ili njemu suprotstavljeno pravo na zaštitu osobnih podataka, također zajamčeno Ustavom u članku 37., a razrađeno Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Navodi se da ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Istaknuta su načela prava na pristup informacijama te je ukazano na značaj testa javnog interesa. Navode se pravna stajališta ESLJP-a izražena u presudi Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske, koja je i Ustavni sud primjenjivao u svojim odlukama., The right of access to information held by public authorities was introduced into the Constitution of the Republic of Croatia, as a constitutional guarantee, with the changes of the Constitution in 2010. At the legislative level, this was introduced into the legal system through the Right of Access to Information Act of 2003. As defi ned in the Right of Access to Information Act of 2013, currently in effect, the right of access to information includes the right of users to seek and receive information, as well as the obligation of public authorities to provide access to the requested information, or to publish information independently of the submitted request when such publication arises from an obligation laid down by law or another regulation. This paper presents the current legal regulation, the position of the European Court of Human Rights and an analysis of the examples of the decisions of the Constitutional Court that relate to informing the interested public when adopting regulations, and to cases in which the question arises of whether the right of access to information outweighs the opposing right to the protection of personal data, also guaranteed by Article 37 of the Constitution, and elaborated in the Personal Data Protection Act. It is stated that the restrictions of the right of access to information must be proportionate to the nature of the need to restrict it in each particular case, and necessary in a free and democratic society, and that these restrictions are prescribed by law. The author highlights the principles of the right of access to information, and the importance of the public interest test. The author refers to the legal positions stated in the judgment in the case of Társaság a Szabadságjogokért v. Hungary, which the Constitutional Court has applied in its decisions., Das Recht auf Zugang zu Informationen von öffentlichen Behörden wurde in die Verfassung der Republik Kroatien als Verfassungsgarantie mit den Änderungen der Verfassung im Jahr 2010 aufgenommen. Auf gesetzgebender Ebene wurde dies in das Rechtssystem durch das Zugang zum Informationsgesetz von 2003 eingeführt. Nach dem derzeit geltenden Gesetz auf Zugang zu Informationen über das Informationsrecht von 2013 umfasst das Recht auf Zugang zu Informationen das Recht der Nutzer, Informationen zu verlangen und sie zu erhalten sowie die Verpfl ichtung der Behörden Zugang zu den verlangten Informationen zu gewähren oder Informationen unabhängig vom eingereichten Antrag zu veröffentlichen, wenn diese Veröffentlichung aus einer Verpfl ichtung resultiert, die durch das Gesetz oder eine andere Verordnung vorgesehen ist. In diesem Artikel werden die derzeitige Rechtsvorschrift, die Haltung des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte und die Analyse der Beispiele der Entscheidungen des Verfassungsgerichts vorgestellt, die sich auf die Unterrichtung der interessierten Öffentlichkeit bei der Annahme von Verordnungen und auf diejenige Fälle beziehen, in denen die Frage auftaucht, ob das Recht auf Zugang zu Informationen das entgegenstehende Recht auf Schutz personenbezogener Daten überwiegt, das auch durch Artikel 37 der Verfassung gewährleistet ist und im Datenschutzgesetz erarbeitet wurde. Es wird festgestellt, dass die Beschränkungen des Rechts auf Zugang zu Informationen in einem angemessenen Verhältnis zu der Art der Notwendigkeit stehen, um sie in jedem Einzelfall einzuschränken und sie in einer freien und demokratischen Gesellschaft notwendig zu machen und dass diese Beschränkungen gesetzlich vorgeschrieben sind. Die Grundsätze des Rechts auf Zugang zu Informationen und die Bedeutung des öffentlichen Interesse werden betont und die Rechtspositionen des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte auf im Urteil Társaság a Szabadságjogokért gg. Ungarn angeführt sind, die das Verfassungsgericht in seinen Entscheidungen angewandt hat., Il diritto all’accesso alle informazioni in possesso degli organi del potere pubblico è stato introdotto nella Costituzione della Repubblica di Croazia, quale diritto costituzionalmente garantito, con le modifi che costituzionali del 2010. A livello legislativo nel nostro ordinamento è stato introdotto con la legge sul diritto all’accesso alle informazioni del 2003. Secondo la defi nizione contenuta nella legge sul diritto all’accesso alle informazioni del 2013, ora vigente, il diritto all’accesso alle informazioni comprende il diritto dell’utente a richiedere ed ottenere le informazioni, come anche il dovere in capo all’organo del potere pubblico di consentire l’accesso all’informazione richiesta, ovvero di pubblicare le informazioni indipendentemente alla presentazione della richiesta, qualora tale pubblicazione derivi da un obbligo sancito dalla legge o da altra disposizione. Nel presente lavoro è illustrato lo stato attuale della normativa, l’orientamento della Corte europea dei diritti dell’uomo; ancora, sono analizzate le decisioni della Corte costituzionale, che riguardano l’informazione della collettività interessata in occasione dell’emanazione delle leggi. Ancora si analizzano i casi in cui si valuta se prevalga il diritto all’accesso alle informazioni oppure l’opposto diritto alla tutela dei dati personali, altresì garantito dalla Costituzione all’art. 37 e regolato nel dettaglio dalla legge sulla tutela dei dati personali. Si osserva che le limitazioni al diritto all’accesso alle informazioni debbano essere proporzionate alla natura dell’esigenza di limitazione in ogni singolo caso e necessarie in ogni società libera e democratica. Tali limitazioni vanno regolate dalla legge. Si evidenziano i principi del diritto all’accesso alle informazioni e si pone in rilievo il signifi cato della valutazione dell’interesse pubblico. Si evidenziano gli orientamenti della Corte europea dei diritti dell’uomo espressi nella sentenza Társaság a Szabadságjogokért v. Ungheria, utilizzati anche dalla Corte costituzionale nelle sue decisioni.

U r adu se analizira poreznopravni tretman djelatnosti javnopravnih tijela (tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinica lokalne i regionalne samouprave te drugih tijela s javnim ovlastima) u hrvatskom sustavu poreza na dodanu vrijednost (PDV-a) de lege lata. Analiza se smješta u novi kontekst hrvatskog prava PDV-a, koje je nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (EU) u bitnome određeno odnosom domaćeg i supranacionalnog pravnog poretka. Stoga analiza polazi od domaćeg normativnog okvira, ali se relevantne odredbe tumače u svjetlu pravila Direktive o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, a napose njihova tumačenja od Europskog suda (ES). Primjenom osnovnih nalaza iz prakse ES-a na tumačenje hrvatskog normativnog okvira stvoren je jedinstveni analitički model pomoću kojeg se pristupa procjeni poreznog tretmana djelatnosti javnopravnih tijela u sustavu PDV-a. U određenoj se mjeri upozorava i na nedostatke podzakonskog normiranja tematizirane problematike, ali i na prijepore koji se javljaju u praksi., The paper analyses the tax regime of public law bodies (bodies of state authority, bodies of state administration, bodies and units of local and regional selfgovernment, and other bodies entrusted with public authority) in the Croatian system of value added tax de lege lata. After the accession to the European Union, the new context of the Croatian value added tax law was determined by the relationship between national and supranational legal orders. Provisions of the Croatian national law are analysed in the light of rules of the Directive on the common system of value added tax and their interpretation by the European Court. A unique analytical model for assessment of the Croatian value added tax regime of public law bodies has been created by the application of the EC court practice to the Croatian regulative framework. Certain shortcomings in secondary legislation and dilemmas in practice have also been described.

U predmetnom radu autori obrađuju dvije odluke Europskog suda u Luxembourgu vezane uz pojedine aspekte jedne od temeljnih gospodarskih sloboda, slobode kretanja radnika. Prva odluka C-202/11, Anton Las v PSA Antwerp NV, odnosi se na pitanje korištenja jezika u ugovoru o radu kod prekograničnog zapošljavanja. Dekretom o uporabi jezika Flamanske zajednice iz 1973. godine utvrđeno je da u odnosima između poslodavaca i radnika kao i u pogledu dokumenata i akata poslodavaca koji imaju mjesto poslovanja na nizozemskom govornom području, za sve u pogledu odnosa s radnicima, mora se koristiti nizozemski jezik. U konkretnom slučaju radilo se o nužnosti sastavljanja samog ugovora o radu na nizozemskom jeziku, pod prijetnjom ništetnosti, iz razloga što se sjedište poslodavca nalazi na nizozemskom govornom području, bez obzira što se obje ugovorne strane služe engleskim jezikom. Postavilo se pitanje da li je takva odredba sadržana u Dekretu o uporabi jezika suprotna članku. 45. UFEU-a. Druga odluka C-233/12, Simone Gardella v Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS), odnosi se na pitanje mogućnosti prijenosa kapitalizirane vrijednosti uplaćenih doprinosa, odnosno mogućnosti zbrajanja razdoblja staža osiguranja, u slučaju kada se državljanin jedne države članice EU-a zaposli u međunarodnoj organizaciji koja ima sjedište na području neke druge države članice, različite od države u kojoj je taj državljanin sudjelovao u mirovinskom sustavu. U konkretnom slučaju radilo se o talijanskom državljaninu koji se zaposlio u međunarodnoj organizaciji (Europski patentni ured), no njegov zahtjev za prijenosom sredstava koja je stekao po osnovi osiguranja za vrijeme provedeno u radnom odnosu u Italiji na poseban EPU-ov sustav mirovinskog osiguranja je bio odbijen od strane talijanskog Zavoda - INPS, kao protivan talijanskom pravu. Također, nije postojala niti mogućnost zbrajanja – kumulacije razdoblja osiguranja kako bi ostvario uvjete za pravo na starosnu mirovinu. Naime, oduzimanjem radniku prava na zbrajanje razdoblja osiguranja koja su kompletirana prema zakonodavstvu više država članica, i to prava koja imaju svi zaposleni radnici kod svih poslodavaca u državi članici EU-a, osim međunarodnih organizacija poput EPU-a, predstavlja u načelu, prepreku slobodi kretanja radnika prema članku 45. UFEU-a. Upravo zbog riskiranja gubitka mogućnosti ostvarivanja prava na starosnu mirovinu na koju bi građani EU-a inače imali pravo da nisu prihvatili zaposlenje u drugoj državi članici pri međunarodnoj organizaciji, građani su zapravo onemogućeni u uživanju gospodarske slobode kretanja unutar EU-a, što je protivno pravu EU-a.

U radu se analiziraju dvije odluke Europskog suda. U prvom predmetu C-111/12, Ministero per i beni e le attività culturali i drugi protiv Ordine degli Ingegneri di Verona e Provincia i drugi, Europski sud razmatra problematiku obostranog priznavanja kvalifikacija za profesiju arhitekata s drugim sličnim profesijama sukladno Direktivi 85/384/EEZ. U drugoj odluci, C-492/12, Conseil national de l'ordre des médecins protiv Ministre de l’Enseignement supérieur et de la Recherche, Ministre des Affaires sociales et de la Santé, na strani tuženika Conseil national de l’ordre des chirurgiens-dentistes, Europski sud se bavi problemom ustroja novog specijalističkog usavršavanja u području „oralne kirurgije“ koji sadrži elemente usavršavanja iz dvaju područja: medicine i dentalne medicine.

U članku se razmatraju dvije presude Europskog suda: presuda u predmetu C-274/09, Privater Rettungsdienst und Krankentransport Stadler protiv Zweckerverband fur Rettungsdienst und Feuerwehralarmierung Passau, interveners: Malteser Hilfdienst eV i Bayerisches Rotes Kreuz, u kojoj Europski sud razmatra razliku između ugovora o javnim uslugama i ugovora o koncesiji za javne usluge prema Direktivi 2004/18/EZ, te presuda u predmetu C-348/10, Norma-A SIA i Dekom SIA protiv Latgales planosanas regions, successor to the rights of Ludzas novada dome, u kojoj Europski sud razmatra pravnu zaštitu u postupcima javnog nadmetanja koju uređuje Direktiva 92/13/EEZ, a koja se jamči u postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama uređenih Direktivom 2004/17/EZ.

Europski sud sve je češće pozvan izjasniti se o raznim pitanjima glede prava na osobno ime. Izabrana presuda dotiče se zanimljivih i raznolikih pravnih problema koji mogu nastati kada je u pitanju zaštita osobnog imena izvan granica pojedinačne države ćlanice, odnosno kada nacionalno zakonodavstvo dovodi do ograničenja prava na slobodu kretanja i boravka osoba unutar Europske unije.

Autor u radu analizira utjecj presuda Europskog suda na porezne izdatke, definirana kao smanjenje poreznih pridoda država članica Europske unije temeljem noramtivnog reaguliranja mogućnosti korištenja poreznih povlaštenja u porezno-pravnim sustavima država ćlanica. U tome cilju, analizirane su dvije bitne presudse Suda, jedna koja se odnosi na oporezivanje dohotka fizičkih osoba, i druga u vezu s oporezivanjem dobiti pravnih osoba.

Autorica u radu prikazuje razvoj nadređenosti općih načela prava kroz praksu Europskog suda s posebnim osvrtom na presudu Kucukdeveci vezanu uz zaštitu temeljnih prava i sloboda putem konstitucionalizacije općih načela prava. U radu se nadalje analizira prethodno pitanje ustavnosti u Francuskoj i njegov sukob s europskim pravom kao i presuda u spojenim predmetima Aziz Melki i Selim Abdeli u kojoj Europski sud daje odgovor na pitanje o tom sukobu. Ključno pitanje na koje će u radu autorica pokušati odgovoriti je: koje pravo ( nacionalno ili europsko) u praksi treba imati primat u primjeni., This article is a short overview of the supremacy of the general principles of law in the case law of the European Court of Justice with special emphasis to the Kucukdeveci case that deals with the protection of the fundamental rights and constitutionalisation of general principles of law. Article will analyse the constitutional changes in France and priority questions on constitutionality. Further analysis will cover joined cases Aziz Melki and Selim Abdeli and the European Court of Justice answer in the question of consistency of the priority questions on constitutionality mechanism with EU law. Finally, author will try to answer the question: is EU law in practice and today’s reality supreme to the national law?

U posljednja tri desetljeća jača interes za žrtvu i njezin položaj i prava u kaznenom postupku. U pravu Europske unije u ožujku 2001. donesena je Okvirna odluka o položaju žrtava u kaznenom postupku, koja u ovom pravnom području predstavlja prvi pravno obvezujući instrument usvojen na međunarodnoj razini. Promjene u položaju i pravima žrtve u kaznenom postupku događaju se i u hrvatskom i makedonskom kaznenom procesnom pravu. Hrvatsko pravo kroz odredbe Zakona o kaznenom postupku iz prosinca 2008. i makedonsko pravo kroz odredbe Prijedloga Zakona za krivičnata postapka prvi put uređuju prava žrtve kao posebnog procesnog sudionika. Te se promjene u prvom redu obrazlažu potrebom prilagodbe ovih dvaju prava međunarodnom i europskom pravu. U radu se analizira usklađenost hrvatskog i makedonskog kaznenog procesnog prava s praksom Europskog suda nastalom tumačenjem odredaba Okvirne odluke o položaju žrtava u kaznenom postupku., In the past three decades, one can see growing interest in the victim of crime and its position and rights in the criminal procedure. In European Union law, the Framework Decision on the standing of victims in criminal proceedings was adopted in March 2001. It represents the first legally binding instrument adopted on the international level governing this area. Changes in the position and rights of victims in the course of criminal proceedings are also happening in Croatian and Macedonian laws on criminal procedure. These changes are primarily explained by the need to align national laws with international and European standards. In the paper, the author analyses the degree of alignment of Croatian and Macedonian law with the jurisprudence of the European Court of Justice which interprets the provisions of the Framework Decision on the standing of victims in criminal proceedings.

Približavanjem članstva Republike Hrvatske u Europsku uniju (u nastavku teksta: EU), pravna pitanja koja se postavljaju pred hrvatski pravosudni sustav postaju sve konkretnija. Jedno od takvih pitanja, koje su sami suci počeli postavljati, jest kako će se, u postupovnom smislu, provoditi suradnja između naših sudova i Europskog suda u Luxembourgu, u okviru postupka za prethodnu odluku (u nastavku teksta: prethodni postupak). Namjera nam je, u ovom članku, otvoriti raspravu o tom pitanju te ponuditi neka rješenja de lege ferenda. Stoga autori u članku, u nastavku, nastoje prvo objasniti što od nacionalnih sudova zahtijeva pravo EU te kako su na te zahtjeve odgovorile pojedine države članice EU te potom raspraviti ponuđena rješenja hrvatskog zakonodavca i ponuditi alternativna. Time žele potaknuti javnu stručnu raspravu o optimalnom uređenju prethodnog postupka u Republici Hrvatskoj. Članak objavljujemo u dva nastavka.

Izbor presuda u ovoj Zbirci namijenjen je studentima pravnih i ekonomskih fakulteta, poslijediplomantima, sucima i odvjetnicima i svima onima koji se bave europskim pravom. Prilikom odabira presuda namjera urednika bila je pružiti čitatelju mogućnost čitanja zbirke „od korica do korica“ kao i mogućnost konzultiranja u svakodnevnom radu glede europskoga prava. Prilikom klasifikacije predmeta urednici su se vodili načinom klasifikacije koju predviđa Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Naime, 1. prosinca 2009. godine stupio je na snagu Ugovor o funkcioniranju Europske unije (Ugovor iz Lisabona) koji je zamijenio Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o Europskoj zajednici u njihovoj verziji iz Nice. Ugovor je unio veliki broj novina supstancijalnog karaktera. Jedna od njih je i tzv. erozija „arhitekture tri stupa“ Europske unije. Upravo je posebna vrijednost zbirke što su prvi put predmeti koji se odnose na policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima uključeni u poglavlje Unutarnje djelovanje Unije i sektorske politike. Najveći broj presuda u ovoj Zbirci odnosi na vrijednosti koje su povezane sa stvaranjem unutarnjeg tržišta, slobodom kretanja osoba, usluga i kapitala, tržišnim natjecanjem, poreznim odredbama, gospodarskom i monetarnom politikom, trgovinskom politikom, zaštitom potrošača, kao i politikom zaštite okoliša. Osobita se pozornost posvećuje prijeporima tržišnih i socijalnih odnosa, odnosno temeljnih ljudskih prava i temeljnih gospodarskih sloboda.

U radu se daje prikaz dviju presuda Europskog suda koje se odnose na pravnu zaštitu u postupcima javne nabave.Prva je presuda od 21. listopada 2010. godine u predmetu C-570/08, Simvoulio Apokhetefseon Lefkosias v . Anatheoritiki Arkhi Prosforon, u kojoj se razmatra pravna zaštita u postupcima javne nabave s aspekta aktivne legitimacije naručitelja i druga presuda od 6. svibnja 2010. godine u spojenim predmetima C-145/08 i C-149/08, Club Hotel Loutraki AE, Athinaïki Techniki AE, Evangelos Marinakis v . Ethniko Simvoulio Radi-otileorasis, Ipourgos Epikratias i Aktor Anonimi Tekhniki Etairia (Aktor ATE) v. Ethniko Simvoulio Radiotileorasis, u kojoj se razmatra pitanje aktivne legitimacije člana konzorcija za podnošenje tužbe protiv odluke upravnog tijela kojenije naručitelj te pitanje primjene propisa Europske unije o upravnim ugovorima na ugovor koji je u osnovi usmjeren na privatizaciju trgovačkog društva u državnom vlasništvu, a kojim se ujedno uređuje i izvođenje radova.

U radu su analizirane dvije presude Europskog suda vezane uz tumačenje Direktive 1999/44/EZ o određenim aspektima prodaje potrošačkih roba i s njima povezanih jamstava za ispravnost prodane stvari (garancije) te Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Navedene direktive ulaze u najbitnije sekundarne izvore europskog prava vezane uz zaštitu potrošača.

Prethodni postupak je glavni mehanizam predviđen Osnivačkim ugovorom (čl. 267 UFEU) sa ciljem ujednačenog tumačenja i primjene europskog prava u svim državama članicama EU. Postoje brojna istraživanja koja se bave analizom primjene prethodnog postupka na nadnacionalnoj razini pred Europskim sudom. No u tim istraživanjima je zanemaren drugi aspekt ovoga postupka – njegova primjena na nacionalnoj razini pred sudovima država članica. Naime, može postojati idealno osmišljen sustav na nadnacionalnoj razini ali to ne jamči efikasnost ovoga postupka ukoliko ga nacionalni sudovi izbjegavaju koristiti jer njegova primjena uvelike ovisi o dobroj suradnji nacionalnih sudova sa Europskim sudom. Rad stoga daje komparativan prikaz i analizu implementacije prethodnog postupka u pravnim sustavima država članica EU, ukazuje na određene nedostatke i pogreške pri njegovoj primjeni te se u konačnici predlaže najprihvatljiviji model implementacije ovoga postupka za RH kao buduću članicu EU.

U navedenome radu obrađene su dvije recentne presude Europskog suda iz područja radnog i socijalnog prava. Prva presuda je od 29.srpnja 2010. godine u predmetu C-577/08 Rijksdienstvoor Pensioenen vs. Elisabeth Brouwer, u kojoj se odlučivalo o usklađenosti odredaba belgijskog nacionalnog zakonodavstva s Direktivom Vijeća 79/07 EEZ o progresivnoj implementaciji načela jednakog postupanja sa ženama i muškarcima u pitanjima socijalne sigurnosti i druga presuda od 29. studenog 2009. godine u predmetu C-577/08 Romana Slanina vs. Udabhangiger Finanzsenat, Ausssenstelle Wien u kojoj se odlučivalo o pitanju socijalne sigurnosti radnika migranata, odnosno o njihovu pravu na obiteljsku naknadu za dijete u slučaju kada zbog razvoda braka, roditeljs s kojim dijete živi napusti svoju državu i nastani se, te potom i zaposli u drugoj državi članici

Sloboda kretanja radne snage posebno je problematično područje potpunog ozbiljenja temeljnih ekonomskih sloboda unutar jedinstvenog gospodarskog prostora Unije. U tom kontekstu pruža se prikaz recentne prakse Europskog suda pravde kroz prikaz presude u predmetu broj C-269/07, koji spor se odnosi na različite pojavne oblike indirektne diskriminacije radnika migranata odnosno diskriminacije radnika po osnovi nacionalnosti.

U predmetnom se radu obrađuju dvije presude Europskog suda u Luxembourgu u svezi s Direktivom 2003/88/EZ o određenim aspetima organizacije radnog vremena, odnosno Direktivom 93/104/EZ koja joj je prethodila, a u pogledu korištenja tjednog i dnevnog odmora, odnosno godišnjeg odmora i bolovanja. Navedena sudska praksa zanimljiva je za proučavanje problematike primjene radno-pravnih instituta u državama članicama Europske unije, imajući u vidu novi Zakon o radu NN br. 149/09, kao i vrlo skori ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju

U radu se daje prikaz odredbi prava EU kojom je uređeno načelo ne bis in idem u njegovom transnacionalnom obliku. Slijedi prikaz prakse Europskog suda koji je na izrazito telelološki način protumačio uvodno navedene odredbe. Zaključno se preispituje usklađenost hrvatskog prava sa zahtjevima transnacionalnog europskog ne bis in idem

Analizira se novi hitni prethodni postupak (tzv. PPU – procédure préliminiaire d’urgence). Riječ je o novoj podvrsti prethodnog postupka koji se može provesti isključivo za slučajeve iz područja slobode, sigurnosti i pravde. PPU je u primjeni od 1. ožujka 2008. i već postoji stanovita sudska praksa Europskog suda. Postupak je uređen člankom 23.a Statuta i člankom 104.b Pravila postupka. Istražuju se razlozi za uvođ enje PPU, uspoređuje PPU s redovitim prethodnim postupkom i upozorava na najvažnije razlike između tih dvaju postupaka. Upozorava se i na probleme koje bi novi PPU mogao stvoriti u dosadašnjem funkcioniranju Suda te na moguća rješenja u smislu skraćivanja trajanja prethodnog postupka., The paper deals with the new urgent preliminary procedure (PPU – after French procédure préliminaire d’urgence). It is a new sub-type of preliminary ruling procedure applied only in the area of freedom, security, and justice. Although the PPU came into force on 1 March 2008, it has already become part of the case law of the European Court of Justice. The PPU is governed by Article 23a of the Statute and Article 104b of the Rules of Procedure of the Court of Justice. The author discusses the reasons for introducing the PPU, compares it with the regular preliminary ruling procedure and stresses the most important differences between the two procedures. The paper is concluded with an analysis of potential problems in the enforcement of the PPU and with a suggestion for solving the problem of length of the preliminary ruling procedure.

Sve važnije mjesto u okvirima Europske unije ima pravosudna suradnja u kaznenim stvarima. Kroz mehanizme te suradnje Uniju se nastoji pretvoriti u jedinstveno područje “slobode, sigurnosti i pravde”. Važno je mjesto u okvirima tog procesa i prihvaćanje zajedničkih standarda u primjeni načela ne bis in idem. S obzirom na različitost u pravnom uređenju i primjeni načela u domaćim pravnim porecima država članica, ovo nije ni malo lak zadatak. Nakon uvodnih napomena o načelu i prikazu pravnih izvora u kojima je u europskom pravu regulirano, u radu se daje pregled prakse Europskog suda koji ima ključnu ulogu u definiranju načela i standarda za njegovu jedinstvenu primjenu u prostoru Unije. Završno se u kratkom osvrtu analizira usklađenost hrvatskog prava sa zahtjevima transnacionalnog europskog ne bis in idem., The principle of ne bis in idem is recognized as a fundamental human right, both in national and international law. However, in both these legal dimensions, its application is limited to the national context. In the EU, for years now a transnational dimension of the principle has been developed. The author gives an overview of the legal sources of transnational ne bis in idem in European criminal law. This is followed by the analysis of jurisprudence of the European Court of Justice, which shows an interesting link between the first pillar and the third pillar of the EU law. The final part of the article gives an analysis of the compatibility of Croatian law with transnational European ne bis in idem., Der Grundsatz ne bis in idem ist sowohl im nationalen Recht als auch im Internationalen Recht als grundlegendes Menschenrecht anerkannt. Dennoch ist seine Anwendung in beiden Rechtsgebieten auf den nationalen Kontext beschränkt. In der Europäischen Union wird seit Jahren die transnationale Dimension dieses Grundsatzes entwickelt. Der Autor bietet einen Überblick über die Rechtsquellen des transnationalen ne bis in idem im europäischen Strafrecht. Danach folgt eine Analyse der Rechtsprechung des Europäischen Gerichtshofes, die eine interessante Beziehung zwischen der ersten und dritten Säule des Gemeinschaftsrechts aufzeigt. Im abschließenden Teil des Beitrags wird die Harmonisierung des kroatischen Rechts mit den Anforderungen des transnationalen europäischen ne bis in idem untersucht

U radu se sažeto problematizira praska domaćih sudova usporedno sa praksom Europskog suda po pitanju razumnog trajanja sudskih postupaka.

Tumačenje odredbi Ugovora i akata institucija, tijela, ureda i agencija Europske unije težak je zadatak koji očekuje svako tijelo koje pri rješavanju konkretnih slučajeva mora primjenjivati europsko pravo. U svrhu olakšavanja tog zadatka, Ugovorom o funkcioniranju Europske unije utemeljen je institut prethodnog postupka kojim se omogućava pristup nacionalnih tijela Europskom sudu. Tekstom Ugovora ovlaštenici na pokretanje tog postupka određeni su kao “court or tribunal“, a tumačenje tog pojma prepušteno je Europskom sudu kao tumaču Ugovora. Izbjegavajući dati određenu definiciju pojma “sud”, Europski sud kroz svoju bogatu praksu određuje kriterije kojima se pri tome vodi. Ovaj rad bavi se kritičkim prikazom razvoja kriterija koje Sud postavlja i načina na koje ih primjenjuje kroz preko 50 godina postojanja tog instituta. S obzirom na osobito značenje instituta prethodnog postupka u novim državama članicama i nedoumicama do kojih može doći u pogledu primjene koncepta suda u ovom postupku na nacionalne institucije, s tog su aspekta prikazane i odabrane hrvatske institucije.

Primjenom zlatnih dionica u pojedinim državama članicama Europske unije dolazi do ograničenja slobode kretanja kapitala koja je predviđena čl. 56. Ugovora o Europskoj zajednici. Europski je sud u presudi koju je donio u predmetu Komisija protiv Belgije (C-503/99) odredio pretpostavke dopustivosti primjene zlatnih dionica u privatiziranim trgovačkim društvima. U spojenim predmetima Komisija protiv Nizozemske (C-282/04 i C-283/04) bile su sporne odredbe statuta nizozemskih telekomunikacijskih i poštanskih trgovačkih društava Koninklijke KPN NV i TPG NV, koje su predviđale zlatne dionice nizozemske države, a koje su davale državi pravo na davanje prethodnog odobrenja za određene upravljačke odluke tijela navedenih društava. Europski je sud utvrdio da su ta posebna prava neproporcionalna i diskrecijska te je odredio da su predmetne odredbe statuta u protivnosti s čl. 56. st. 1. Ugovora o EZ. U tom se predmetu pozabavio odredbama statuta trgovačkog društva koji može predvidjeti neka posebna prava države u privatiziranom trgovačkom društvu, na temelju općih odredbi nacionalnog prava. Iako se u ovom slučaju država ne pojavljuje kao zakonodavac koji izravno posebnim zakonom za sebe osigurava posebna prava, ovaj način uređenja tih posebnih prava također može biti u protivnosti sa slobodom kretanja kapitala. U predmetu Komisija protiv SR Njemačke (C-112/05) bile su sporne odredbe njemačkog Zakona o društvu Volkswagen, koje su predviđale ograničenje prava glasa svakog dioničara na glavnoj skupštini društva na 20 % temeljnog kapitala društva Volkswagen, propisivanje posebne 80-postotne većine zastupljenog kapitala za donošenje odluka glavne skupštine, a za koje se inače na temelju Zakona o dioničkim društvima zahtijeva 75-postotna većina te pravo SR Njemačke i države Donje Saske da imenuju svaka po dva člana nadzornog odbora društva Volkswagen. Europski je sud utvrdio da se spomenutim rješenjima odstupa od općeg pravnog režima za dionička društva, koji je određen Zakonom o dioničkim društvima. Također je ukazao da navedena posebna prava odstupaju od načela da prava dioničara moraju biti proporcionalna veličini njihovih udjela u temeljnom kapitalu društva. Stoga je Europski sud presudio da su sporne zakonske odredbe protivne slobodi kretanja kapitala u smislu članka 56. Ugovora o EZ.

Za razliku od prvog stupa Europske unije koji je po svojem karakteru nadnacionalan, treći se stup, koji obuhvaća policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima, temelji na klasičnoj međudržavnoj suradnji. Unatoč tome, posljednjih je godina Europski sud svojom praksom prenio pojedine elemente prava Zajednice (prvog stupa) u područje suradnje u kaznenim stvarima. Začetak takve doktrine Suda predstavlja odluka u predmetu Pupino, koja je u tom smislu most između prvog i trećeg stupa. Posredan učinak koji je u tom predmetu priznat okvirnim odlukama kao instrumentima trećeg stupa izazvao je brojne kontroverze u stručnoj javnosti, navikloj smatrati kazneno pravo bastionom nacionalne suverenosti. Sud je doktrinu posrednog učinka nastavio razvijati i nakon predmeta Pupino, a primjer za to je recentna odluka u predmetu Katz. Činjenica da, dakle, obveza tumačenja nacionalnog prava u skladu s europskim pravom („ eurokonformnog“ tumačenja) postoji i u okviru trećeg stupa osobito je bitna u kontekstu neizvjesne sudbine Lisabonskog ugovora, koji predviđa dokidanje triju stupova Europske unije, tj. njihovo spajanje. Što se tiče važnosti obrađenih presuda za hrvatsko pravo, ona je dvojaka. S jedne strane, već danas, u pretpristupnom razdoblju, postoji obveza „ eurokonformnog“ tumačenja kada je riječ o teleološkom tumačenju propisa nastalih u procesu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU, pa tako i propisa iz područja kaznenog materijalnog i procesnog zakonodavstva. S druge strane, po pristupanju Hrvatske Uniji okvirna odluka kao instrument trećeg stupa imat će, u punom smislu riječi, posredan učinak i u našem pravu.

Moja je polazna pretpostavka da je nacionalno ustavno pravosuđe u Europi bitan element ravnoteže između Unije i njenih država članica, odnosno, da je upravo razvoj odnosa između Europskog suda i nacionalnih ustavnih sudova rezultirao uspostavom takvog sustava zaštite subjektivnih prava, javnih i privatnih, građana Unije u kojemu uz međusobnu toleranciju nacionalni Ustavni i drugi nacionalni sudovi i Europski sud uspostavljaju pravičnu ravnotežu između interesa zaštite temeljnih ljudskih prava s jedne i tržišnih sloboda s druge strane. Polazeći od ove pretpostavke, pokušat ću dokazati tezu da su u pravnom poretku Europske unije, nacionalni sudovi, osobito ustavni sudovi, jedine nacionalne institucije koje na legitiman način, iz opravdanih razloga, mogu zaštititi važne nacionalne ustavne vrednote kada dođu u sukob s tržišnim slobodama zajamčenima pravom Zajednice.

Navedene presude Europskog suda odnose se na pitanja koja su se postavila u tumačenju Bruxelleske konvencije o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1968. godine. Pitanje koji sud je međunarodno nadležan, odnosno koji uvjeti isključivo određuju ustanovljenje ili isključenje domaće nadležnosti uvijek je podložno raznim tumačenjima, te u tom pogledu predmetne presude mogu dati određene smjernice.

Presude Europskog suda u predmetima koji se odnose na pravo zaštite potrošača prikazane su u sažetom obliku te usklađene sa hrvatskom pravnom terminologijom što je više moguće. Presude se dotiču naročito važnih i spornih pitanja koja se svakodnevno pojavljuju u pravu zaštite potrošača, te mogu biti od koristi hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti.

Rad daje prikaz najznačajnijih predmeta (Centros, Uberseering, Inspire Art, SEVIC Systems) koji su se pojavili pred Europskim sudom u vezi s ostvarenjem slobode poslovnog nastana.

Primjena odredba kojima je reguliran ugovor o trgovinskom zastupanju osobito je važna kako u europskom tako i u nacionalnim zakonodavstvima budući da se sve veći broj transakcija sklapa djelovanjem trgovačkih zastupnika. Upravo je iz tih razloga 1986. godine donesena Direktiva Vijeća 86/653/EEC o koordinaciji prava država članica koje se odnosi na samostalne trgovačke zastupnike, čime se nastoji postići usklađenje nacionalnih zakonodavstava u ovom području. Međutim, prilikom primjene njenih odredaba nacionalni sudovi su se obraćali Europskom sudu sa prethodnim pitanjima. Iako je Direktiva donesena još 1986. godine u recentnoj sudskoj praksi dolazi do sve veće potrebe za tumačenjem njenih odredaba. Stajališta Europskog suda od osobite su važnosti i za hrvatsko zakonodavstvo i praksu budući su odredbe Direktive implementirane u hrvatsko zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je donesen 2005. godine. U Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a koji je preuzet u pozitivno zakonodavstvo Republike Hrvatske 1991. godine, ovo je pitanje bilo uređeno na bitno drugačiji način.

Imajući u vidu činjenicu da je u travnju 2008. godine Komisija Europske unije objavila Bijelu knjigu o naknadi štete zbog povrede europskih pravila tržišnog natjecanja sa ciljem postizanja ujednačenih rješenja u postupcima naknade štete pred domaćim sudovima, za očekivati je da će se o ovoj iznimno aktualnoj temi uskoro raspravljati i na našim prostorima. Upravo iz tog razloga ovaj prikaz obuhvaća dvije presude Europskog suda pravde koje se smatraju temeljima predmetne materije: Presuda Suda od 20. rujna 2001. u predmetu C-453/99 Courage Ltd. v. Bernard Crehan i Bernard Crehan v. Courage Ltd i dr., ECR [2001] I-06297 i presuda suda od 13. 06.2006. u spojenim predmetima C-295/04 do C- 298/04, Vincenzo Manfredi i dr. v. Lloyd Adriatico Assicuarzioni SpA i dr. ECR [2006] I-06619

Presude koje je donio Europski sud imale su velikog utjecaja na porezno pravo, kako u praksi gdje su izazvale u poslovnim krugovima promjene politika tako i šire, izazivajući stručnjake iz tog područja na promišljanja. Iz bogate prakse suda mogu se izdvojiti neki od brojnih slučajeva u kojim su presude imale snažan utjecaj i velikog odjeka ne samo na pojedina nacionalna porezna zakonodavstva, već i na velik broj zemalja članica EU. Takve su i presude iz slučaja poznatih kao Marks & Spencer slučaj te Lankhorst-Hohorst slučaj. Unatoč činjenici da stranke u navedenim slučajevima nisu dovodile u pitanje nadležnost Suda, u uvodnim sentencama obrazloženja svojih pravorijeka Sud iznosi tvrdnju kako izravno oporezivanje doduše spada u nadležnost država članica, no one ipak moraju svoju nadležnost izvršavati sukladno pravu EU, a posebice izbjegavajući diskriminaciju koja bi se temeljila na državljanskoj pripadnosti. Navedenu tvrdnju Sud je i u nekoliko ranijih presuda iz područja izravnih poreza iznosio, te je postalo tradicionalnim da Sud eksplicitno izražava i konstatira svoju nadležnost u slučajevima koji se tiču izravnog oporezivanja.

Obrađuje se prethodni postupak pred Europskim sudom po članku 234. Ugovora o Europskoj zajednici. Taj se postupak analizira kroz probleme s kojima se Europska unija suočava unutar svoga sudskog sustava. Razmatraju se dva oprečna problema. Prvi je velik broj predmeta pred Europskim sudom, te s time u svezi i njegova neučinkovitost. Drugi su osobna prava pojedinaca i pristup sudu, te s time u svezi i pravo na nepristrano suđenje. Analizira se i sudski ustroj u Europskoj uniji, te se konstatira da je neprimjeren i neučinkovit u današnjem obliku. Ova se pitanja razmatraju ne samo u svjetlu odredbi prethodnog postupka i njihove analize, već i empirijski, kritičkom analizom sudske prakse Europskog suda i Suda prve instancije. Kritički se obrađuju i međusobno suprostavljaju mišljenja neovisnih odvjetnika, te radovi eminentnih pravnih stručnjaka i teoretičara. Obrađuje se pitanje dopuštenosti zahtjeva za obraćenjem Europskom sudu. Nakon početnog stava o prihvaćanju postupno se praksom uvode filtri radi smanjenja broja predmeta, čime se smanjuje i pravo pojedinca na pristup sudovima. Zatim se kritički analiziraju pojedini oblici filtara te se pokušava pronaći najbolji pristup koji bi omogućio da pred Sud dođu predmeti koji to stvarno i zaslužuju, da se pri tome Sud ne opterećuje nepotrebnim predmetima, ali i da se ne ugrožavaju prava pojedinaca na sudsku zaštitu. Postojeći sudski ustroj pokazao se neadekvatnim u rješavanju navedenih problema. Europski sud u praksi je postao hijerarhijski nadređeni sud nacionalnim sudovima (iako to formalno nije potvrđeno), te se postavlja pitanje uvođenja federalnog sustava kao potencijalnog rješenja za postojeći pravni sustav Europske unije. Kritički se analizira sudski ustroj, naglašava promjena u kooperativnom odnosu između nacionlanih sudova i Europskog suda i pretvaranju odnosa u bilateralan, vertikalan i hijerarhijski odnos. Također se predlažu rješenja koja bi mogla unaprijediti postojeću strukturu uvođenjem novih sudova ili promjenom nadležnosti Europskog suda i Suda prve instancije. Konačno se zaključuje da su promjene prijeko potrebne s obzirom na proširivanje Europske unije.

zzz