Search

Medicinska genetika je medicinska specijalizacija u kojoj se primjenjuju principi i znanja o nasljeđivanju u prepoznavanju, dijagnostici, prevenciji i liječenju bolesti te unaprjeđivanju zdravlja. Uloga medicinskog genetičara je organizacija skrbi za pacijente s genetičkim poremećajima, što uključuje prepoznavanje indikacija za genetičko testiranje, provođenje genetičkog testiranja i organizaciju cjeloživotne skrbi. S obzirom na to da je medicinska genetika izuzetno multidisciplinarna specijalizacija, medicinski genetičari koordiniraju skrb za pacijenta s drugim specijalistima, logopedima, psiholozima, udrugama pacijenata. Medicinska genetika i logopedija izrazito su isprepletene brojnim poveznicama, od činjenice da je ljudska vrsta jedinstvena po postojanju jezika, koji je barem djelomično genetički kodiran, do toga da su pacijenti s genetičkim uzrocima razvojnih govorno-jezičnih poremećaja neizbježno uključeni u zajedničku skrb obiju vrsti stručnjaka. Stoga je izuzetno važno osvijestiti ulogu logopeda u području medicinske genetike, koja uključuje, s jedne strane, povezivanje nalaza genetičkog testiranja s očekivanim kliničkim obilježjima i ispravnim pristupom pacijentu s potvrđenim genetičkim uzrokom razvojnog govorno-jezičnog poremećaja te, s druge strane, prepoznavanje pacijenata s mogućim genetičkim uzrokom razvojnog govorno-jezičnog poremećaja. Priručnik Osnove medicinske genetike za studente logopedije obvezna je literatura za obvezni kolegij Osnove medicinske genetike na drugoj godini studija Logopedija. Osnovni su ciljevi priručnika i kolegija opisati i objasniti (1) osnovne pojmove iz genetike čovjeka potrebne za razumijevanje nastajanja i nasljeđivanja genetičkih poremećaja, (2) genetičke uzroke razvojnih govorno-jezičnih poremećaja te (3) osnove interpretacije nalaza genetičkog testiranja u kontekstu povezivanja s očekivanim kliničkim obilježjima i ispravnim pristupom pacijentu s razvojnim govorno-jezičnim poremećajem. Ovaj priručnik nastao je kao odgovor na nekoliko činjeničnih stanja u području medicinske genetike u svijetu, posebice u njezinu spoju s logopedijom. Prije svega, osnovna vizija i ideja za čitav kolegij bila je da se, s ciljem stjecanja specifičnih znanja, vještina i vrijednosti/stavova, svi oblici nastave (predavanja, seminari i vježbe) provode kroz metode aktivnog učenja temeljene na problemskom i iskustvenom učenju, potičući razvijanje otvorenog, analitičkog i kritičkog razmišljanja. Ovakvim pristupom učenju i poučavanju, obrnutnim od klasičnog načina, potiče se jednostavnije i svrhovitije savladavanje i primjena osnovnih teorijskih znanja, kao i razmišljanje o pacijentu u obrascima kliničkih obilježja. Nadalje, u postojećoj literaturi trenutno nema sličnih nastavnih priručnika koji bi omogućili učenje medicinske genetike u području logopedije, pa je navedeni koncept aktivnog učenja ključan za simulaciju stvarnog oblika djelovanja u kliničkoj praksi. U priručniku se nalaze brojni zadatci za savladavanje različitih razina znanja (kognitivna domena), vještina (psihomotorna domena) i vrijednosti i stavova (afektivna domena). Zadatci omogućavaju timski ili samostalni rad, vođenu argumentiranu raspravu i istraživanje rješenja problema, što osim postavljenih ishoda učenja za kolegij omogućava razvijanje i općih kompetencija, poput znanja i vještina za praksu te osjećaj samostalnosti i uvažavanja kolega. Naposljetku, s obzirom na to da je medicinska genetika jedna od najbrže razvijajućih medicinskih specijalizacija, pa većina gradiva u udžbenicima zastarijeva već prilikom njihova izdavanja, ovaj priručnik omogućava brzu prilagodbu i nadopunjavanje najnovijim spoznajama kroz jednostavne promjene sadržaja. Nastavnici polaznike tijekom nastave cijelo vrijeme strukturirano vode kroz priručnik na predavanjima, seminarima i vježbama. Predavanja, seminari i vježbe su u priručniku označeni različitim bojama naslova, što uvelike pridonosi brzom snalaženju i preglednosti. U prvom dijelu priručnika i nastave, gradivo je posvećeno osnovama genetike čovjeka, a drugi dio osnovama medicinske genetike, uz posebnu pažnju usmjerenu na analizu slučajeva. Primjeri genetičkih bolesti i poremećaja koji su prikazani u priručniku isključivo su oni s kojima se logopedi najčešće susreću po završenom studiju. Naposljetku, tijekom kolegija Osnove medicinske genetike poseban je naglasak stavljen na razvijanje afektivne domene, jer je ključno da, osim navedenih specifičnih znanja i vještina, budući logopedi razviju osviještenost za multidimenzionalnost genetičkih bolesti i poremećaja, kao i važnosti djelovanja u multidisciplinarnom timu, za dobrobit pacijenata s razvojnim govorno-jezičnim poremećajima.

"Slagalica nasljeđa" - priručnik za opismenjavanje iz medicinske genetike ima tri namjene. Prije svega, on je edukativna slikovnica za studente, liječnike i pacijente, ali i druge zainteresirane pojedince jer su u njoj kroz ilustracije objašnjene osnove genetike čovjeka, kao i osnove medicinske genetike. Od toga kako prepoznati osobu s genetičkim poremećajem, kako nastaju i koje vrste genetičkih poremećaja postoje pa sve do toga na koji ih način možemo dijagnosticirati. Nadalje, nakon svake ilustracije na pojedinoj stranici nalaze se definicije 79 pojmova iz medicinske genetike koje čine tezaurus za studente, liječnike i pacijente koji se na bilo koji način susreću s genetičkim poremećajima. Naposljetku, ova knjiga sadrži i primjere rečenica u koje su ubačeni stručni pojmovi iz medicinske genetike, a koji su namijenjeni studentima prilikom savladavanja komunikacijskih vještina na kolegiju Medicinska genetika, ali i liječnicima prilikom informiranja svojih pacijenata o (mogućem) genetičkom poremećaju. Uz kreatoricu ideje i urednicu izdanja, doc. dr. sc. Ninu Perezu, autori izdanja su studenti šeste godine Integriranog preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija Medicina i prof. dr. sc. Saša Ostojić.

U ovom kratkom preglednom članku prikazani su trenutni prijepori i napredci vezani uz definiciju i uzroke ponavljajućih spontanih pobačaja, s posebnim osvrtom na genetičke čimbenike. Prikazane spoznaje temeljene su na najnovijim rezultatima opažajnih i pokusnih istraživanja te sustavnih pregleda i metaanaliza., The aim of this mini-review is to give an overview of the current controversies and advances regarding the definition and causes of recurrent spontaneous abortion, with particular emphasis on genetic factors. The presented knowledge is based on the most recent findings of observational and experimental studies, as well as systematic reviews and meta-analyses.

Prvi pregledi koljena magnetskom rezonancijom u ovome dijelu Europe obavljeni su u Zagrebu, u Općoj bolnici „Sveti Duh” na Zavodu za radiologiju 1989. godine, već dvije godine nakon Minkova izdanja knjige „MRI koljenskoga zgloba”. U osamnaest godina kontinuiranoga rada na permanentnome rezonatoru Hitachi MRP 20, 0.2 T, u potpunosti je odgovoreno mnogobrojnim specifičnim zahtjevima i pitanjima kliničara iz svih područja radiologije, sukladno tome i pitanjima iz domene mišićnokoštane radiologije. Iako je samo nekoliko autora u počecima sugeriralo da se dijagnostički vrijedne snimke mogu napraviti i na rezonatorima niskoga polja, naši su pregledi kliničarima pokazali iznimno vrijedne dijagnostičke informacije. U ovome stručnom članku prikazuje se anatomiju koljenskoga zgloba na način na koji ga analiziramo na rezonatoru Philips Achieva 1.5T, instaliranome u veljači 2008. godine u Zavodu za radiologiju Kliničke bolnice „Sveti Duh”. Prilikom procjene patologije koljenskoga zgloba, kolegijalna suradnja uspostavljena je sa Zavodom za radiologiju Kliničkoga bolničkog centra Osijek, u svrhu najboljeg odabira relevantnih sekvenci za optimalni odgovor kliničaru. Mjesečno se napravi od 80 do 100 pregleda mišićnokoštanoga sustava, od čega i dalje prevladavaju pregledi koljenskoga zgloba. Prikazujemo najčešću patologiju u dnevnoj kliničkoj praksi pacijenata koji pristupaju pregledima po preporuci specijalista ortopedije ili fizikalne medicine. Treba istaknuti da su danas i liječnici opće medicine dobro obaviješteni i svjesni vrijednosti pregleda koljenskoga zgloba magnetskom rezonancijom, kao i sigurnosti kliničara u prijeoperativnoj pripremi. Stoga više nije rijedak slučaj da kliničari sami naručuju svoje bolesnike elektronski ili u konzultaciji s radiologom.

Što viši stupanj opremljenosti broda prije porinuća jedan je od važnijih ciljeva svakog suvremenog brodogradilišta za novogradnje, a opremanje nakon porinuća broda teži se svesti na najmanju moguću mjeru. Stoga, u ovom će se radu analizirati sadašnje stanje u promatranom brodogradilištu te će se u procesu opremanja identificirati i analizirati čimbenici i njihov utjecaja na razinu opremljenosti broda prije porinuća. Nadalje, u radu će se identificirati oni čimbenici s najvišim utjecajem na razinu opremljenosti broda prije porinuća, te će se predložiti i poboljšanja od kojih se očekuje povećanje razine opremljenosti broda prije porinuća, skraćenje trajanja gradnje broda, povećanjem kvalitete broda i smanjenjem troškova gradnje broda.

Ove godine Medicina Fluminensis, stručno-znanstveni časopis Hrvatskoga liječničkog zbora – Podružnice Rijeka i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, slavi respektabilnu obljetnicu polustoljetnog izlaženja. Pedeset je to kontinuiranih godina širenja biomedicinske misli, znanja i iskustva koji su pomogli da naše poslanje liječenja ljudi bude kvalitetnije, uvijek i iznova prilagođeno novom vremenu u koje neprestano kročimo. Dosadašnji razvoj, temeljen na viziji i predanom radu priznatih stručnjaka i znanstvenika, svih onih koji su svoje znanje i spoznaje podijelili sa zajednicom, bio je motiv – pokretač za novi iskorak u doprinosu modernoj riječkoj i hrvatskoj biomedicini. Stoga smo, po drugi put u mandatu ove redakcije, u obljetničkoj godini odlučili dodatno podignuti standarde kvalitete objavljivanja sa željom za uspješnim daljnjim razvojem znanstvenog i stručnog potencijala časopisa Medicina Fluminensis, odnosno kvalitete i specifičnosti znanja kojeg naše glasilo javno izlaže i promovira.

Cilj: Izodicentrični X kromosom je strukturna kromosomska aberacija koja u svim slučajevima dovodi do disfunkcije jajnika koja se očituje kao primarna ili sekundarna amenoreja. Ostala klinička obilježja ovise o lokusu točke loma, staničnom mozaicizmu te obrascu inaktivacije X kromosoma. U ovom radu prikazujemo slučaj bolesnice s mozaičnim kariotipom i izodicentričnim X kromosomom s točkom loma u području terminalne pruge q28. Prikaz slučaja: Bolesnica je 47-godišnjakinja sa sekundarnom amenorejom, prekomjernom tjelesnom težinom, visokim rastom i kraniofacijalnom dismorfijom. Menarhu je dobila sa 16 godina, a nakon završenog četvrtog ciklusa nije imala spontane menstruacijske cikluse. Kliničkom obradom utvrđen je hipergonadotropni hipogonadizam, te je uvedena hormonska terapija koja je prekinuta u 45. godini. Posljednjim ultrazvučnim pregledom utvrđena je maternica primjerene veličine i strukture, te maleni jajnici jednolike strukture. Bolesnica ima prekomjernu tjelesnu težinu od djetinjstva, a u trenutku pregleda težina je iznosila 144 kg, visina 180 cm (ITM 44 kg/m²). Kliničkim pregledom utvrđena je kraniofacijalna dismorfija, uključujući usko i izduženo lice, ušiljenu bradu i velik nos. Klinička obilježja tipična za Turnerov sindrom nisu prisutna. Klasičnom i molekularnom citogenetičkom analizom utvrđen je mozaični kariotip. Na temelju fluorescentne in situ hibridizacije kariotip bolesnice je: mos 45,X[8]/46,X,idic(X)(pter→q28:q28→pter)[14]/46,XX[1].nuc ish(CEPXx1)[30/100]/ (CEPXx2)[18/100]/(CEPXx3)[52/100]. Rasprava: Klinička obilježja bolesnice prikazana su i uspoređena s kliničkim obilježjima prethodno opisanih slučajeva izodicentričnog X kromosoma s točkom loma u kromosomskoj regiji Xq28. Iako je izodicentrični X kromosom rijedak genetički poremećaj, nužno je prepoznati žene s primarnom ili sekundarnom amenorejom, poremećajem rasta te eventualnim drugim prirođenim anomalijama koje upućuju na genetički uzrok već na razini primarne zdravstvene zaštite te ih što prije uputiti na specijalističku obradu kao i citogenetičku analizu zbog pravilnog genetičkog informiranja., Aim: Isodicentric X chromosome is a structural chromosome aberration which leads to ovarian dysfunction associated with primary or secondary amenorrhea. The variability of clinical features depends on the position of the breakpoint, mosaicism and pattern of X inactivation. We present a case of a patient with mosaic karyotype and isodicentric X chromosome with breakpoint in the region q28. Case report: The patient is a 47-year-old woman with secondary amenorrhea, obesity, tall stature and craniofacial dysmorphy. She had menarche at the age of 16 and no spontaneous menstrual cycles after the fourth cycle. The patient was diagnosed with hypergonadotropic hypogonadism and hormone therapy was introduced. The latest pelvic sonography detected a normally shaped and sized uterus and small ovaries of homogenous structure. The patient has been obese since childhood and her current weight is 144kg, height 180cm (BMI 44kg/m2). She has craniofacial dysmorphy including thin and elongated face, pointed chin and large nose. Clinical features typical of Turner syndrome are not present. A mosaic karyotype was determined by classical and molecular cytogenetic analyses. The karyotype of the patient based on fluorescent in-situ hybridization is: mos45,X[8]/46,X,idic(X)(pter→q28:q28→pter)[14]/46,XX[1].nuc ish(CEPXx1) [30/100]/ (CEPXx2)[18/100]/(CEPXx3)[52/100]. Discussion: Clinical features of the patient are presented and compared with the clinical features of the previously published cases with isodicentric X chromosome with breakpoint located at the chromosomal region Xq28. Although isodicentric X chromosome is a rare genetic disorder, it is necessary to recognize women with primary or secondary amenorrhea, growth disorder and other congenital anomalies which point to a genetic cause, by primary healtcare physicians and other specialists and refer the women to the proper medical institution for genetic testing and genetic counseling.

Kromosomi X i Y nastali su pred 300 milijuna godina, iz para tjelesnih kromosoma koji su postali spolni kromosomi. Tijekom iznimno brze evolucije, kromosom Y izgubio je većinu svojih gena te ih danas broji samo oko 90. Od tih 90 gena, 54 gena nalazi se i na kromosomu X. Kromosom Y tri je puta manji od kromosoma X, a žene, zbog prisutnosti dva kromosoma X u tjelesnim stanicama, imaju oko 3% više genetičkog materijala od muškaraca. To znači da žene imaju potencijalnu sposobnost stvarati i više proteinskih produkata nego muškarci, što se u životu i ne događa budući da žene i muškarci imaju identičan aktivni dio genoma.

Izodicentrični X kromosom je strukturna kromosomska aberacija koja u svim slučajevima dovodi do disfunkcije jajnika koja se očituje kao primarna ili sekundarna amenoreja. Ostala klinička obilježja ovise o lokusu točke loma, staničnom mozaicizmu te obrascu inaktivacije X kromosoma. U ovom radu prikazujemo slučaj bolesnice s mozaičnim kariotipom i izodicentričnim X kromosomom s točkom loma u području terminalne pruge q28. Bolesnica je 47-godišnjakinja sa sekundarnom amenorejom, prekomjernom tjelesnom težinom, visokim rastom i kraniofacijalnom dismorfijom. Menarhu je dobila sa 16 godina, a nakon završenog četvrtog ciklusa nije imala spontane menstruacijske cikluse. Kliničkom obradom utvrđen je hipergonadotropni hipogonadizam, te je uvedena hormonska terapija koja je prekinuta u 45. godini. Posljednjim ultrazvučnim pregledom utvrđena je maternica primjerene veličine i strukture, te maleni jajnici jednolike strukture. Bolesnica ima prekomjernu tjelesnu težinu od djetinjstva, a u trenutku pregleda težina je iznosila 144 kg, visina 180 cm (ITM 44 kg/m²). Kliničkim pregledom utvrđena je kraniofacijalna dismorfija, uključujući usko i izduženo lice, ušiljenu bradu i velik nos. Klinička obilježja tipična za Turnerov sindrom nisu prisutna. Klasičnom i molekularnom citogenetičkom analizom utvrđen je mozaični kariotip. Na temelju fluorescentne in situ hibridizacije kariotip bolesnice je: mos 45, X[8]/46, X, idic(X)(pter→q28::q28→pter)[14]/46, XX[1].nuc ish(CEPXx1) [30/100]/ (CEPXx2)[18/100]/(CEPXx3)[52/100]. Klinička obilježja bolesnice prikazana su i uspoređena s kliničkim obilježjima prethodno opisanih slučajeva izodicentričnog X kromosoma s točkom loma u kromosomskoj regiji Xq28. Iako je izodicentrični X kromosom rijedak genetički poremećaj, nužno je prepoznati žene s primarnom ili sekundarnom amenorejom, poremećajem rasta te eventualnim drugim prirođenim anomalijama koje upućuju na genetički uzrok već na razini primarne zdravstvene zaštite te ih što prije uputiti na specijalističku obradu kao i citogenetičku analizu zbog pravilnog genetičkog informiranja.

Cilj: Prstenasti ili ring kromosom rijetka je strukturna promjena kromosoma koja najčešće nastaje zbog terminalne delecije na oba kraka kromosoma te ponovnog spajanja preostalih dijelova kratkog i dugog kraka kromosoma u prstenastu strukturu. Sindromi prstenastih kromosoma iznimno su rijetki s incidencijom od 1 : 50.000 živorođene djece. U ovom radu prikazujemo prvi slučaj djevojčice sa sindromom prstenastog kromosoma 18 zabilježenog na Zavodu za biologiju i medicinsku genetiku (Medicinski fakultet, Sveučilište u Rijeci). Prikaz slučaja: Bolesnica je dvanaestogodišnja djevojčica sa psihomotornom retardacijom, mikrocefalijom, niskim rastom, dismorfijom lica (hipertelorizam, hipoplazija srednjeg lica, usni kutovi okrenuti prema dolje, rascjep nepca, prognatija, nisko postavljene uške), obostranom stenozom vanjskog slušnog hodnika uz provodnu gluhoću i brahidaktilijom. Citogenetičkom analizom utvrđen je mozaični kariotip: 46,XX,r(18)(p11.3;q23)[97]/45,XX,-18[3] de novo. Daljnjom kliničkom obradom utvrđeno je kako bolesnica ima obilježja klasična za deleciju oba kraka 18. kromosoma. Klinička obilježja djeteta prikazana su i uspoređena s klasičnim kliničkim obilježjima sindroma. Rasprava i zaključak: Iako je sindrom prstenastog kromosoma 18 rijedak genetički poremećaj, nužno je prepoznati dijete s multiplim prirođenim anomalijama već na razini primarne zdravstvene zaštite te ga zbog pravilnog genetičkog informiranja i odabira odgovarajuće terapije što prije uputiti na specijalističku obradu, kao i na citogenetičku analizu., Aim: Ring chromosomes are rare structural chromosomal aberrations which form after the breakage in both terminal regions of the affected chromosome with fusion of the short and long arm into a ring formation. The incidence of ring chromosome syndromes is estimated to be about 1:50.000 live born children. Here we present the first case of a girl with ring chromosome 18 syndrome identifed at the Department of biology and medical genetics (School of medicine, University of Rijeka). Case report: The patient is a twelve-year old girl with psychomotor retardation, microcephaly, short stature, dysmorphic facies (hypertelorism, midface hypoplasia, downturned corners of mouth, cleft palate, prognathia, low-set ears), bilateral stenosis of the external auditory canal with conductive deafness and brachydactyly. Cytogenetic analysis determined a mosaic karyotype: 46,XX,r(18)(p11.3;q23)[97]/45,XX,-18[3] de novo. Our patient has the characteristic features of 18p and 18q deletion syndromes. We present the clinical features of the patient and compare them to the classical features of 18p and 18q deletion syndromes. Discussion and conclusion: Although ring chromosome 18 syndrome is a rare genetic disorder it is necessary to identify the child with multiple congenital anomalies by primary care physicians and refer the child to the proper medical instituti on for genetic testing and genetic counseling.

Postavljanje pravilne dijagnoze u djece i odraslih s dismorfnim kliničkim obilježjima, multiplim prirođenim anomalijama i/ili mentalnom retardacijom te poznavanje njihove etiologije i patogeneze nužno je radi predviđanja tijeka poremećaja, usmjeravanja kliničke obrade, budućeg genetičkog savjetovanja obitelji i srodnika te odabira pravilne terapije. Dismorfologija je grana kliničke genetike koja proučava obrasce ljudskog rasta, razvoja i prirođenih strukturnih poremećaja i podrazumijeva poznavanje kliničkih obilježja pojedinih genetičkih poremećaja te otkrivanje njihove molekularne etiologije i patogeneze. Pojam dismorfno označava fizička obilježja koja nisu tipična za osobe određene dobne skupine niti etničko podrijetlo, a posljedica su abnormalnog morfološkog razvoja. Proučavanje razvojnih dismorfija pridonijelo je trenutnom poimanju genetičke podloge izrazito složenih procesa normalnog rasta i razvoja čovjeka te otkrića uzročnih gena i mehanizama kojima ti geni utječu na normalnu embriogenezu. U ovom preglednom radu dajemo prikaz razvojnih anomalija te klinički pristup osobama sa strukturnim anomalijama., Determination of diagnosis in children and adults with dysmorphic clinical features, multiple congenital anomalies and/or mental retardation, as well as understanding their etiology and pathogenesis enables the prediction of the course of congenital disorders, direction of clinical analysis, genetic counselling and selection of proper therapy. Dysmorphology is the study of patterns of human growth, development and congenital structural anomalies and is one of the core areas of clinical genetics. It implies the understanding of clinical features of genetic disorders, their molecular etiology and pathogenesis. A dysmorphic feature is a medical term referring to any physical feature which is not typical for people of certain age and ethnical group and is the consequence of abnormal morphogenesis. Studies of these developmental anomalies have contributed to the current understandings of genetic etiology of normal human growth and development as well as discovery of causative genes and mechanisms through which they affect normal embryogenesis. We present a concise review of developmental anomalies and clinical approach to people with structural developmental anomalies.

Rijetke bolesti su one bolesti koje zahvaćaju vrlo mali broj ljudi u općoj populaciji, pa se u Europi smatraju rijetkima kada pogađaju manje od 1 na 2000 ljudi. Broj oboljelih značajno se razlikuje ovisno o vrsti rijetke bolesti, pa je tako učestalost pojedinih rijetkih bolesti manja od 1 na 100.000.

Kongenitalne anomalije zahvaćaju 3 – 5 % sve novorođene djece, te čine značajan postotak morbiditeta i mortaliteta u prenatalnom razdoblju i dojenačkoj dobi. Iako bolesnik s multiplim kongenitalnim anomalijama predstavlja dijagnostički izazov za pedijatre i kliničke genetičare, nužno je prepoznati specifične kombinacije kliničkih znakova, simptoma ili obrazaca ponašanja, koji bi upućivali na dijagnozu genetičkog poremećaja. Sve veći broj genetičkih poremećaja (više od 6.000 opisanih) s još većim brojem opisanih specifičnih kombinacija kliničkih obilježja doveo je do pokušaja njihovog sistematiziranja u baze podataka koje na jednom mjestu okupljaju relevantne informacije o svim poznatim genetičkim poremećajima. Elektroničke genetičke baze podataka zbog svoje su sveobuhvatnosti i jednostavnosti korištenja izvrstan medij za edukaciju iz kliničke genetike, ali i neizostavan dio svakodnevnog rada u kojem služe kao pomoć pri evaluaciji bolesnika i postavljanju ispravne diferencijalne dijagnoze malformacijskih sindroma i genetičkih poremećaja općenito. Klinička genetika je umjetnost i vještina vizualnog prepoznavanja i uspoređivanja obilježja; dijagnoza genetičkog poremećaja uvijek je zahtjevan, a ponekad i dugotrajan proces u kojem genetičke baze podataka mogu znatno pomoći. Iako sve baze podataka omogućuju pretraživanje po kliničkim obilježjima (simptomima i znakovima), odnosno njihovim kombinacijama, čime se dobiva ispis najizglednijih genetičkih poremećaja, dobiveni popis samo je prvi korak u dijagnostičkom procesu, te zahtijeva daljnje proučavanje medicinski relevantne literature, kao i ponovne preglede djeteta kada se ciljano traže specifična obilježja i dodatna klinička obrada., Congenital anomalies occur in 3-5 % of all newborn children and represent a significant part of prenatal and infant mortality and morbidity. Although patients with multiple congenital anomalies represent a diagnostic challenge for pediatricians and clinical geneticists, it is necessary to recognize specific combinations of clinical signs, simptoms and behaviour patterns which leads to the diagnosis of a genetic disorder. The constantly increasing number of genetic disorders (over 6.000 described) with an even larger number of specific combinations of clinical features has led to an attempt of systematization of all known genetic disorders into several genetic databases. The comprehensiveness and simple organization of electronic genetic databases makes them an exceptional educational media for the training of clinical genetics and an inevitable part of everyday work in clinical genetics where they are used in the evaluation of patients and establishment of proper differential diagnosis of malformation syndromes and genetic diseases in general. Clinical genetics is a combination of art and skills in visual recognition and comparison of features, and the diagnosis of a genetic disorder is always a demanding and sometimes a time-consuming process where genetic databases can be of significant help. However, although all genetic databases can be searched according to clinical features and their specific combinations which will provide a list of the most likely syndromes, the obtained list of disorders is only a first step in the diagnostic process and demands further investigation of medically relevant literature, as well as repeated examinations of the patient when specific features and additional analyses are sought.

Premda će "nova Medicina" kontinuirano progovarati “ jezikom molekula” , ona će i dalje biti dominantno stručni časopis, namijenjen liječnicima svih profila, kao i ostalim pripadnicima biomedicinske profesije, diplomantima i poslijediplomantima medicinskih fakulteta, znanstvenim novacima i svima onima koji se na bilo koji način dotiču biomedicine. Objavljivat ćemo stručne i znanstvene članke iz svih područja bazičnih i primijenjenih humanih biomedicinskih znanosti, ne zaboravljujući osobitosti podneblja kojem pripadamo, uključujući i povjesnicu struke. Promjene u Medicini obavljene su prema međunarodnim kriterijima, što je i bio najvažniji kratkoročni cilj. Uvjeti pisanja u Medicini, odnosno upute autorima časopisa, postavljeni su prema ICMJE standardima. Etičke norme postavljene su prema standardima koje normira COPE.

SAŽETAK. Gestacijska trofoblastična bolest (GTB) heterogena je skupina novotvorina koje nastaju iz trofoblastnih stanica placente. Pravilna diferencijacija i funkcija trofoblasta tijekom implantacije i placentacije od iznimne su važnosti za uspješnu trudnoću u sisavaca. Epigenetički mehanizmi koji omogućuju transkripcijsku kontrolu genske ekspresije bez promjene nukleotidnog slijeda samog gena, ključni su čimbenici koji određuju normalan rast i razvoj placente i embrija. Genomski upis je posljedica epigenetičkih modifikacija koje dovode do ekspresije samo jednog alela istog gena, ovisno o roditeljskom podrijetlu. Iako su po genskoj strukturi genomi oca i majke identični, oni nisu jednaki i funkcionalno, te je za uspješnu trudnoću nužna prisutnost oba roditeljska genoma u zigoti. Genomski upisani geni imaju ključnu ulogu u kontroli rasta i razvoja embrija, te reguliraju glavne funkcije na fetoplacentarnoj jedinici, kao što su prijenos hranjivih tvari, proliferacija i invazivnost trofoblasta, te angiogeneza. Nepravilnosti genomskog upisa, uključujući nepravilan omjer majčinih i očevih genoma, dovode do brojnih poremećaja u rastu i razvoju fetusa i placente, te imaju ključnu ulogu u patogenezi GTB. Stalni napredak u području (epi)genetike reprodukcije pruža mogućnost da će u skoroj budućnosti modifikacije epigenetičkih mehanizama koji kontroliraju gensku ekspresiju biti temeljem moderne dijagnostike, praćenja i liječenja patoloških trudnoća. U ovom preglednom radu dajemo prikaz sadašnjih spoznaja uloge (epi)genetičkih čimbenika u etiologiji GTB., Gestational trophoblastic disease (GTD) is a heterogeneous group of neoplastic conditions which arise from abnormal proliferation of trophoblastic tissues during pregnancy. The proper differentiation and function of trophoblast during embryo implantation and placentation is essential for successful pregnancy. Epigenetic mechanisms, which provide transcriptional control of gene expression without alterations in gene sequence, are critical components of normal development of placenta and embryo. Genomic imprinting is an epigenetic form of gene regulation which results in the parent-of-origin specific gene expression and leads to functional non-equivalency of parental genomes. This indicates that the presence of both the maternal and paternal genomes is required in the zygote for normal development. Genomically imprinted genes regulate embryonic and placental development and have major functions at the feto-maternal interface, including nutrient transport, trophoblast proliferation, invasion and angiogenesis. Abnormalities in genomic imprinting, including altered ratio between maternal and paternal genomes, lead to numerous disorders of fetal and placental growth, and have a key role in the pathogenesis of GTD. The constant progress in the field of reproductive (epi)genetics indicates that modification of epigenetic mechanisms which control gene expression will have an important role in the diagnosis, prognostic assessment and treatment of pathological pregnancies. In this review we present the current understanding of the (epi)genetic mechanisms involved in the etiology of GTD.

Starenje je univerzalan biološki proces obilježen nepovratnim promjenama fizioloških funkcija cijeloga organizma. Posljedica je međudjelovanja gena i okolišnih čimbenika, odnosno životnoga stila. Više je od 300 teorija zasnovanih na istraživanjima složenih mehanizama kontrole i regulacije starenja u mnogobrojnih vrsta. S obzirom na to da nema jedinstvene sistematizacije, u ovome smo ih radu uvjetno podijelili na programirane i neprogramirane teorije starenja koje se međusobno neizbježno isprepliću. Neprogramirane teorije ili “ teorije nakupljanja pogrešaka” , koje uključuju teorije nakupljanja somatskih mutacija, djelovanje slobodnih radikala kisika i ograničena unosa kalorija, određuju starenje kao kumulativno nakupljanje oštećenja. Protijekom vremena dolazi do gubitka ravnoteže između oštećenja i sustava popravka na molekularnoj i staničnoj razini, što postupno uzrokuje patološke promjene i smrt. Programirane teorije koje uključuju gensku teoriju, hormonalnu teoriju i teoriju replikativna starenja, pretpostavljaju da starenje - kao prirodni nastavak rasta i razvoja - reguliraju geni odgovorni za održavanje homeostaze i aktiviranje obrambenih mehanizama, uključeni u živ~ani, endokrini i imunosni sustav. Iako “ geni starenja” za sada nisu pronađeni, većina je teorija izravno ili posredno povezana s promjenama gena, ili posljedicama koje na njih ostavljaju okoliš i/ili životni stil. Cilj je ovoga preglednoga rada prikazati najzastupljenije teorije o starenju, uz genetički pogled zasnovan na istraživanjima gena koji utječu na metabolizam, stanično disanje, proizvodnju energije, stabilnost genoma, duljinu telomera, te kontrolu staničnoga ciklusa. U pojedinih vrsta modifikacija tih gena može produljiti životni vijek, što uz učinak kumulativnih oštećenja ukazuje na mogućnost postojanja programirana “ biološkoga sata” .

U radu su uspoređene tri metode analize mioelektričkih signala tijekom dinamičkog umaranja. Korištene su metode analize temeljene na skalogramu, spektrogramu i Choi-Williams distribuciji. Za potrebe usporedbe razvijen je model površinskog mioelektričkog signala dinamičkih kontrakcija temeljen na superpoziciji jednotonskih kutno moduliranih signala. Analiza i usporedba provedena je i na izmjerenim površinskim mioelektričkim signalima snimljenim u uvjetima voljnih kontrakcija. Frekvencija medijana spektra snage odabrana je za praćenje umora mišića i definiciju modela. Usporedba metoda analize na sintetiziranom signalu pokazala je značajnu zavisnost rezultata analize o izboru metode analize i parametara analize. Obrada izmjerenih signala potvrdila je zaključak donesen na temelju analize sintetiziranih signala, te ukazala na potreban oprez prilikom interpretacije rezultata. Rezultati rada mogu poslužiti za daljnja istraživanja utjecaja parametara analize, kao i razvoj općeg modela površinskog mioelektričkog signala tijekom umarajućih dinamičkih kontrakcija. In this work, three methods have been applied for analysis of myoelectrical signals during fatiguing dynamic contractions. Methods of analyisis applied: scalogram based, spectrogram based and Choi-Williams distribution based method. Model of surface myoelectrical signals during fatiguing contractions was developed for the purpose of comparison. The model is based on superposition of single tone angular modulated signals. Analysis and comparison was performed on both, sinthesized and measured surface myoelectrical signals of voluntary dynamic contractions. Median frequency of the power spectrum was choosen for tracking muscle fatigue and for model definition. When analyis is applied on sinthesized signal, choice of the method and parameters of the applied method showed significant influence on the final results. Analysis of measured myoelectric signals confirmed this conclusion and pointed out the problem of result interpretation. Presented results can be used for further investigation of analysis parameter influence on results, as well as for development of common surface electromyographic model during fatiguing dynamic contracions.

Brojna istraživanja mehanizama trudnoće nisu pružila jasne smjernice koje bi pomogle praktičarima kao dijagnostičko ili terapijsko sredstvo u rješavanju problema učestalih spontanih pobačaja nepoznate etiologije. Učestali spontani pobačaji su tri ili više uzastopna spontana prekida trudnoće prije 23. tjedna, s istim partnerom. Predstavljaju značajan klinički problem s obzirom da se javljaju u 0, 5-3% žena i da je njihov uzrok nepoznat u oko 40-50% slučajeva. Poznati uzroci učestalih spontanih pobačaja raznorodni su i uključuju negenetske i genetske čimbenike. Iako je njihov veći dio uzrokovan genetski, genskim ili kromosomskim abnormalnostima, pokušaj liječenja je zasad moguć samo u skupine negenetskih uzroka. Cilj je ovog rada prikaz sadašnjih spoznaja o genetskim razlozima učestalih spontanih pobačaja, o čemu se vrlo malo zna. Ukazat ćemo na HLA-podudarnost u roditelja, monogenske nasljedne bolesti, kao i gensku varijabilnost u obliku genskih polimorfizama, kao moguće čimbenike predispozicije za učestale spontane pobačaje. Opisat ćemo čimbenike koji su ušli u kliničku praksu, kao i nove, dobijene asocijacijskim studijama, poput gena povezanih s imunosnim sustavom, koagulacijom i vaskularizacijom. Naposlijetku, naš doprinos sustavnom istraživanju uloge genskih čimbenika u etiologiji učestalih spontanih pobačaja razvijat ćemo kroz projekt "HuMGeN" (Human Miscarriage Genetic Network), koji smo pokrenuli na međunarodnoj razini.

Brojna istraživanja mehanizama trudnoće nisu dala jasne smjernice koje bi pomogle praktičarima kao dijagnostičko ili terapijsko sredstvo u rješavanju problema učestalih spontanih pobačaja nepoznate etiologije. Učestali spontani pobačaji tri su ili više uzastopnih spontanih prekida trudnoće s istim partnerom prije 23. tjedna gestacije. Značajan su klinički problem budući da se javljaju u 0,5–3% žena i da je njihov uzrok nepoznat u oko 40–50% slučajeva. Poznati uzroci učestalih spontanih pobačaja raznorodni su i uključuju negenetičke i genetičke čimbenike. Iako je njihov veći dio uzrokovan genetički, genskim ili kromosomskim abnormalnostima, pokušaj liječenja zasad je moguć jedino u skupini negenetičkih uzroka. Cilj je ovog rada prikazati sadašnje spoznaje o genetičkim razlozima učestalih spontanih pobačaja, o čemu se vrlo malo zna. Upozorit ćemo na HLA-podudarnost u roditelja, monogenske nasljedne bolesti i na gensku varijabilnost u obliku genskih polimorfizama, kao na moguće čimbenike predispozicije za učestale spontane pobačaje. Opisat ćemo čimbenike koji su ušli u kliničku praksu, kao i nove čimbenike, dobivene asocijacijskim studijama poput gena povezanih s imunosnim sustavom, koagulacijom i vaskularizacijom. Naposljetku, naš doprinos sustavnom istraživanju uloge genskih čimbenika u etiologiji učestalih spontanih pobačaja razvijat ćemo kroz projekt HuMGeN (Human Miscarriage Genetic Network) koji smo pokrenuli na međunarodnoj razini., Despite much research into the mechanism of pregnancy and pregnancy loss, few diagnostic or therapeutic procedures for the evaluation of recurrent spontaneous abortion (RSA) can be offered. RSA is generally defined as three or more consecutive spontaneous terminations of pregnancy (with the same biological partner) occurring prior to the 23rd gestational week. RSA presents an important clinical challenge as it occurs in 0.5% to 3% of all pregnancies, and in 40% to 50% of these cases, without any known cause. The known causes of spontaneous pregnancy loss vary, including those of both non-genetic and genetic etiology. The goal of this work is to discuss the current knowledge of genetic causes of RSA, which is a rapidly developing field. The mechanism of HLA incompatibility, monogenetic disease, as well as genetic variance in genetic polymorphisms, as possible factors in causing a predisposition to RSA will be presented. The contributing factors to RSA that are already known in the present clinical practice as well as the more recent suspected factors which have been demonstrated in associated studies, such as genetic variation in genes associated with the immune system, coagulation and vascularization, will also be discussed. In conclusion, our contribution to the systematic research of genetic factors contributing to RSA through the international “HuMGeN” (Human Miscarriage Genetic Network) project will be presented.

S obzirom na sve veću izloženost humane populacije različitim izvorima radijacije, potrebno je, posebice u osoba profesionalno izloženih zračenju, pratiti njezine učinke na organizam. U ovom smo radu prikazali važnost primjene analize strukturnih kromosomskih aberacija, koja je najpouzdaniji biološki pokazatelj izloženosti ionizirajućem zračenju, The people who are professionally exposed to radiation need to be monitored for its somatic and genetic effects. In this paper we presented the method of the structural chromosomal analysis that is the best biological indicator of the exposure to radiation

Zbog svoje učestalosti i potrebe za ranom dijagnozom, oslabljeni je sluh epidemiološki i javnozdravstveni problem. Mutacija del35G u GJB2 genu najčešći je uzrok genetski uzrokovane gluhoće, a vizualizira se PCR-metodom. Uvođenje analize mutacije u dijagnostički algoritam oslabljenog sluha omogućuje brzu, preciznu i etiološku dijagnozu, a i informativno genetičko savjetovanje. Ispitivanjem hrvatske populacije iz Istarske i Primorsko-goranske županije, mutacija je nađena u 36% osoba oslabljenog sluha, slično do sada ispitivanim populacijama ustanovljena je incidencija mutacije u populaciji novorođenčadi od 1/1091 (95CI: 1/372 – 1/3205)., Due to its frequency and the implications of early detection, hearing impairment has become an important epidemiological and public health care problem. Del35G/GJB2 mutation is the most common cause of genetic deafness, visualized by the PCR method. The mutation analysis has been successfully introduced in the diagnostics of deafness, and it enables fast, precise and etiologic diagnosis, as well as informative genetic counselling. The study of the Croatian population from the counties of Istria and Primorje-Gorski kotar revealed that the del35G mutation is involved in 36% of hearing impaired subjects; the incidence of the mutation in the population of newborns being 1/1091 (95CI: 1/372 – 1/3205).

U radu su prikazani rezultati istraživanja visine tijela i indeksa glave u riječkih studenata medicine rođenih između 1974. i 1976. godine. Vrijednosti su uspoređene s podacima za riječke studente medicine koji su rođeni u razdoblju od 1939. do 1963. godine. Razlike u učestalosti pojedinih cefalnih kategorija testirane su hi2-testom. Distribucija tjelesne visine u oba spola ne odstupa od očekivane, dok distribucija indeksa glave, u našem uzorku, odstupa od očekivane. Ultrabrahicefalni tip glave je najučestaliji u oba spola. Statistički značajno su se promijenile učestalosti svih cefalnih kategorija (p

Cilj rada je bilo populacijsko-genetičko istraživanje stanovništva najvećeg jadranskog otoka, otoka Krka, koji se odlikovao značajnom reprodukcijskom izoliranošću tijekom svoje povijesti. Autori su istraživali 10 fenotipskih svojstava (boja kose i očiju, oblik skalpa, tipovi ušne resice, daltonizam, protodefekti, deuterodefekti, rupica u bradi, vertikalno savijanje jezika i osjetljivost na PTC) u 7 autohtonih subpopulacija otoka uz pretpostavku da je svako svojstvo determinirano odgovarajućim genom. Statistički značajna međupopulacijska heterogenost je opažena za 8 od 10 istraživanih karakteristika, što ukazuje da su se, usprkos povećanju migracija i smanjenju endogamije tijekom vremena, genetičke razlike između subpopulacija otoka Krka i do danas održale.

BRCA1 i BRCA2 geni najčešći su uzrok nasljednog raka dojke i jajnika te igraju ključnu ulogu u održavanju stabilnosti genoma i popravaku oštećene DNA. Mutacije u genima BRCA1 i BRCA2 mogu poremetiti normalno funkcioniranje ovih proteina, što dovodi do povećanog rizika od razvoja raka dojke i jajnika. Pojedinci s pozitivnom obiteljskom anamnezom ovih vrsta karcinoma ili oni koji nose poznate patogene varijante sekvence u tim genima imaju indikaciju za genetičko testiranje. Razni multigenski paneli mogu identificirati mutacije u BRCA1 i BRCA2, pomažući u procjeni rizika i informirajući o odlukama u liječenju. Pojedincima kojima je identificirana patogena varijanta u BRCA1 ili BRCA2 genima, mogu se implementirati personalizirane strategije liječenja. Kirurgija igra ključnu ulogu u liječenju BRCA1 i BRCA2 karcinoma dojke i jajnika dok je kemoterapija na bazi platine često izbor prve linije adjuvantnog i neoadjuvantnog liječenja. Dodatni lijekovi za kemoterapiju, kao što su taksani, mogu se kombinirati s platinastim lijekovima kako bi se poboljšali ishodi liječenja, a ciljane terapije, posebno PARP inhibitori, iskorištavaju defekte popravka DNK uzrokovane BRCA mutacijama, dovodeći do selektivnog ubijanja stanica raka. Cilj ovog rada je pružiti sveobuhvatno objašnjenje u vezi s prirodom gena BRCA1 i BRCA2, razjašnjavajući mehanizme koji stoje iza njihove mutacije te navesti kontrastne karakteristike nasljednih i sporadičnih varijanti povezanih karcinoma., BRCA1 and BRCA2 genes are known for their association with hereditary breast and ovarian cancer. These genes play a key role in maintaining genome stability and are involved in the repair of damaged DNA. Mutations in the BRCA1 and BRCA2 genes can disrupt the normal functioning of these proteins, leading to an increased risk of developing breast and ovarian cancer. Individuals with a family history of these types of cancer or those who carry known pathogenic variants in these genes may benefit from genetic testing. A variety of multigene panels can identify mutations in BRCA1 and BRCA2, helping to assess risk and inform treatment decisions. For individuals identified as carriers of pathogenic BRCA1 or BRCA2 variants, personalized treatment strategies can be implemented. Surgery plays a key role in the treatment of BRCA1 and BRCA2 breast and ovarian cancers, while platinum-based chemotherapy is often the first-line choice of adjuvant and neoadjuvant treatment. Additional chemotherapy drugs, such as taxanes, can be combined with platinum drugs to improve treatment outcomes, and targeted therapies, particularly PARP inhibitors, exploit DNA repair defects caused by BRCA mutations, leading to selective killing of cancer cells. The aim of this paper is to provide a comprehensive explanation regarding the nature of the BRCA1 and BRCA2 genes, elucidating the mechanisms behind their mutation and to state the contrasting characteristics of hereditary and sporadic variants of related cancers.

Muška neplodnost prevladavajući je reproduktivni poremećaj koji pogađa značajan dio parova diljem svijeta. Iako različiti čimbenici doprinose muškoj neplodnosti, nedavna su istraživanja rasvijetlila ključnu ulogu genetike u ovom stanju. Ovaj diplomski rad pruža opsežan pregled genetičkih čimbenika povezanih s muškom neplodnošću, istražujući i kromosomske aberacije i specifične genske mutacije koje utječu na plodnost muškaraca. Razumijevanje genetičke podloge muške neplodnosti ključno je za razvoj učinkovitih dijagnostičkih alata, personaliziranih tretmana i strategija genetičkog savjetovanja. Kromosomske aberacije igraju značajnu ulogu u muškoj neplodnosti, sa širokim rasponom strukturnih i numeričkih aberacija, kao što su Klinefelter sindrom (47,XXY), mikrodelecije Y kromosoma i balansirane aberacije. Nadalje, nekoliko pojedinačnih genskih mutacija identificirane su kao čimbenici koji pridonose muškoj neplodnosti, uključujući CFTR gen (regulator transmembranske provodljivosti cistične fibroze), koji je povezan s kongenitalnom bilateralnom odsutnošću sjemenovoda, i AR gen (androgeni receptor), povezan sa sindromom neosjetljivosti na androgene. Kallmannov sindrom također je posljedica genetičke promjene u DNA, a manifestira se kao prirođeni oblik hipogonadotropnog hipogonadizma., Male infertility is a prevalent reproductive disorder that affects a significant proportion of couples worldwide. Although various factors contribute to male infertility, recent research has shed light on the key role genetics play in this condition. This thesis provides a comprehensive summary of the genetic factors associated with male infertility, exploring both chromosomal abnormalities and specific gene mutations that affect male fertility. Understanding the genetic basis of male infertility is critical to the development of effective diagnostic tools, personalized treatments, and genetic counseling strategies. Chromosomal abnormalities play a significant role in male infertility, with a wide range of structural and numerical anomalies implicated. This section discusses common chromosomal abnormalities, such as Klinefelter syndrome (47,XXY), Y chromosome microdeletions, and reciprocal translocations. It emphasizes their influence on spermatogenesis, hormonal imbalance and overall fertility. Several individual gene mutations have been identified as contributing factors to male infertility. This section focuses on genes associated with spermatogenesis, including the CFTR gene (cystic fibrosis transmembrane conductance regulator), which is associated with congenital bilateral absence of the vas deferens (CBAVD), and the AR gene (androgen receptor), associated with androgen insensitivity syndrome (AIS). Kallmann's syndrome is also the result of a genetic change in DNA, and manifests itself as a congenital form of hypogonadotropic hypogonadism.

Uniparentna disomija (UPD) je stanje u kojem homologni par kromosoma u cijelosti ili samo djelomično potječu od jednog roditelja. Dalje se UPD-ovi dijele na izodisomije i heterodisomije. UPD-om se mogu prenijeti autosomno recesivne (AR) bolesti čak i ako je samo jedan roditelj nosioc te ako se radi o UPD-u kromosoma 6, 7, 11, 14, 15 ili 20, mogu nastati određeni sindromi koji su posljedica poremećaja genomskog upisa. Genomski upis je epigenetički mehanizam koji dopušta ekspresiju određenih gena ovisno o roditeljskom podrijetlu. Poremećaj genomskog upisa stvara disbalans među upisanim genima koji je posljedica pretjerane aktivacije ili pretjerane inaktivacije određenih gena. Na taj način nastaju sindromi UPD-ova. Prader-Willi sindrom (PWS) i Angelman sindrom (AS) nastaju zbog poremećaja genomskog upisa 15q11.2-q13 domene. Ako su zbog poremećaja genomskog upisa očevi geni utišani, onda nastaje PWS, a ako su utišani geni majčinoga podrijetla nastaje AS. Glavne karakteristike PWS-a su novorođenačka hipotonija, pretilost i prekomjerno jedenje, zaostajanje u rastu i razvoju, i hipogonadotropni hipogonadizam. Karakteristike AS-a su zastoj u razvoju, teško oštećenje govora, poremećaj ravnoteže i tipično ponašanje u smislu pretjeranoga smijanja i napadaja smijeha. Poremećaji genomskog upisa na kromosomu 11p15 uzrokuju Beckwith-Wiedemann sindrom (BWS) i Silver-Russell sindrom (SRS). Ako se inaktiviraju majčini geni, nastaje BWS, a SRS nastaje ako se inaktiviraju očevi geni. Temple sindrom (TS) i Kagami-Ogata sindrom (KOS) nastaju zbog poremećaja genomskog upisa 14q32 domene. TS nastaje zbog inaktivacije očevih gena, a KOS zbog inaktivacije majčinih gena. BWS i KOS su povezani s prekomjernim rastom organizma i omfalokelom, a BWS je još udružen i s povećanim rizikom za nastanak embrionalnih tumora. SRS i TS povezani su s niskom porođajnom masom, niskim rastom, trokutastim oblikom lica i klinodaktilijom, ali postoje međusobne razlike. Cilj rada je opisati mehanizme nastanka UPD-ova, važnost genomskog upisa te dati pregled važnijih sindroma UPD-ova., Uniparental disomy (UPD) is a condition in which a homologous pair of chromosomes is wholly or partially derived from one parent. Further, UPD is divided into isodisomy and heterodisomy. UPD can be the cause of autosomal recessive (AR) diseases even if only one parent is a carrier, and if UPD of chromosomes 6, 7, 11, 14, 15 or 20 is present, certain syndromes can arise that are the result of gene imprinting disorders. Gene imprinting is an epigenetic mechanism that allows the expression of certain genes depending on parental origin. A disorder of gene imprinting creates an imbalance between the genes that are imprinted, which is the result of excessive activation or excessive inactivation of certain genes. In this way, UPD syndromes arise. Prader-Willi syndrome (PWS) and Angelman syndrome (AS) are caused by disruption of the gene imprinting of the 15q11.2-q13 domain. If the paternal genes are silenced, then PWS occurs, and if genes of maternal origin are silenced, AS occurs. The main characteristics of PWS are neonatal hypotonia, obesity and overeating, short stature and hypogonadotropic hypogonadism. AS is characterized by developmental delay, severe speech impairment, balance disorder and typical behavior in terms of excessive laughing and laughing fits. Gene imprinting disorders on chromosome 11p15 cause Beckwith-Wiedemann syndrome (BWS) and Silver-Russell syndrome (SRS). If maternal genes are inactivated, BWS occurs, and SRS occurs if paternal genes are inactivated. Temple syndrome (TS) and Kagami-Ogata syndrome (KOS) are caused by disruption of the gene imprinting of the 14q32 domain. TS is caused by the inactivation of the paternal genes, and KOS is caused by the inactivation of the maternal genes. BWS and KOS are associated with overgrowth and omphalocele, further, BWS is also associated with an increased risk of embryonal tumors. SRS and TS are associated with low birth weight, short stature, triangular face shape and clinodactyly, but there are differences between them. The aim is to describe mechanisms of UPD formation, the importance of gene imprinting and give an overview of the most relevant UPD syndromes.

Svrha ovog diplomskog rada je prikazat rijetku genetičku bolest Bosch-Boonstra-Schaaf sindrom optičke atrofije. Bosch-Boonstra-Schaaf sindrom optičke atrofije je monogenski autosomno dominantni poremećaj NR2F1 gena, karakteriziran zaostajanjem u razvoju, intelektualnim zaostajanjem i optičkom atrofijom. NR2F1 gen se nalazi na dugom kraku 5. kromosoma, na poziciji 5q15. Protein kojeg NR2F1 gen kodira vrši funkciju nuklearnog hormonskog receptora te regulatora transkripcije. Patogene varijante gena i delecije koje zahvaćaju kromosom 5 dovode do pojave kliničke slike Bosch-Boonstra-Schaaf sindroma. Od oftalmoloških kliničkih značajki opisane su abnormalnosti optičkog živca, blijedoća diska i ekskavacija diska, strabizam i latentni nistagmus, a od ostalih značajki opisane su zaostajanje u razvoju i učenju govora, hipotonija, opsesivno kompluzivni poremećaj, oromotorna disfunkcija, repetativni pokreti, značajke iz spektra autizma i poremećaja ponašanja te stanjivanje corpusa callosuma. Najtežu kliničku sliku uzrokuju patogene varijante u DNA vezujućoj domeni proteina, zatim patogene varijante koje uzrokuju prijevremeni stop kodon te frameshift, a nešto blaže kliničke slike uzrokuju potpune delecije gena i patogene varijante u ligand vezujućoj domeni proteina. U većini opisanih slučajeva bolest je nastala de novo, međutim opisana su i dva slučaja gonadnog mozaicizma. Glavni simptomi i znakovi bolesti su hipoplazija optičkog živca ili optička atrofija u kombinaciji sa zaostajanjem u razvoju ili intelektualnom zaostajanju, a konačna dijagnoza postavlja se genetičkim testiranjima. Zbrinjavanje pacijenata usmjereno je na simptome, odnosno na poboljšanje kvalitete života., The purpose of this master's thesis is to present a rare genetic disorder called Bosch-Boonstra-Schaaf optic atrophy syndrome. Bosch-Boonstra-Schaaf optic atrophy syndrome is a monogenic autosomal dominant disorder of the NR2F1 gene, characterized by developmental delay, intellectual disability, and optic atrophy. The NR2F1 gene is located on the long arm of chromosome 5, at position 5q15. The protein encoded by the NR2F1 gene functions as a nuclear hormone receptor and transcription regulator. Pathogenic gene variants and deletions affecting chromosome 5 lead to the manifestation of the clinical features of Bosch-Boonstra-Schaaf syndrome. Ophthalmological clinical features include abnormalities of the optic nerve, optic disc pallor and excavation, strabismus and latent nystagmus. Other features include developmental and speech delay, hypotonia, obsessive-compulsive disorder, oromotor dysfunction, repetitive movements, features from the autism spectrum and behavioral disorders, as well as thinning of the corpus callosum. The most severe clinical presentation is caused by pathogenic variants in the DNA-binding domain of the protein, followed by pathogenic variants that result in premature stop codons and frameshift mutations, while complete gene deletions and pathogenic variants in the ligand-binding domain of the protein lead to milder clinical phenotypes. In most described cases, the disease arises de novo, although two cases of gonadal mosaicism have been reported. The main symptoms and signs of the disease are hypoplasia of the optic nerve or optic atrophy combined with developmental delay or intellectual disability, and the final diagnosis is established through genetic testing. Patient management is focused on addressing the symptoms and improving the quality of life.

Svrha ovog rada jest prikazati najčešće aneuploidije spolnih kromosoma i ukazati na njihovu dijagnostiku, etiologiju, epidemiologiju i patofiziologiju, najčešću kliničku prezentaciju i organizaciju cjeloživotne skrbi. Aneuploidije spolnih kromosoma su numerička kromosomska aberacija koja rezultira gubitkom jednog ili dobitkom jednog ili više spolnih kromosoma. Najčešće aneuploidije spolnih kromosoma su Klinefelter sindrom (47,XXY), Turner sindrom (45,X), Triplo X sindrom (47,XXX) i XYY sindrom (47,XYY). Inaktivacija X kromosoma dešava se kako bi se izjednačila doza gena između gena spolnih kromosoma i ostatka genoma. Međutim, određeni geni izbjegavaju inaktivaciju te njihovo prekomjerno izražavanje rezultira fenotipskim abnormalnostima Klinefelter i Triplo X sindroma, dok je izražavanje tih gena slabije u Turner sindromu zbog haploinsuficijencije. Klinefelter sindrom ima veliku varijabilnost kliničke prezentacije, ali iznadprosječna visina je najčešća fenotipska prezentacija. Često imaju male testise i ginekomastiju. Postoji sklonost poteškoćama pri učenju a mnogi pokazuju nižu verbalnu inteligenciju. Djevojčice s Turner su nižeg rasta. Česte srčane anomalije su koarktacija aorte i bikuspidalni aortalni zalistak. Disgeneza gonada je česta pojava, onemogućujući početak puberteta. Kvocijent inteligencije je u rasponu normale, a postoje deficiti u vizualno-prostornim sposobnostima. Triplo X sindrom rijetko uzrokuje očite fizičke abnormalnosti. Djevojke s trostrukim X sindromom mogu imati nešto nižu inteligenciju i poteškoće u verbalnim vještinama. Dječaci sa sindromom XYY obično su viši od prosjeka te pokazuju IQ za 10 bodova niže od prosjeka. Liječenje je uglavnom simptomatsko, s posebnom pažnjom posvećenom komorbiditetima pacijenta i ranom otkrivanju bolesti. Supstitucijska terapija testosteronom koristi se kod Klinefelter sindroma, a estrogenom i hormonom rasta kod Turner sindroma., The purpose of this work is to present the most common sex chromosome aneuploidies and to discuss their diagnosis, etiology, epidemiology, and pathophysiology, as well as the most frequent clinical presentation and lifelong care organization. Aneuploidies of sex chromosomes are numerical chromosomal aberrations that result in the loss or gain of one or more sex chromosomes. The most common aneuploidies of sex chromosomes are Klinefelter syndrome (47,XXY), Turner syndrome (45,X), Triple X syndrome (47,XXX), and XYY syndrome (47,XYY). X chromosome inactivation occurs to equalize gene dosage between sex chromosome genes and the rest of the genome. However, certain genes escape inactivation, and their overexpression results in phenotypic abnormalities in Klinefelter and Triple X syndromes, while expression of these genes is lower in Turner syndrome due to haploinsufficiency. Klinefelter syndrome exhibits a wide range of clinical presentations, but above-average height is the most common phenotype. They often have small testes and gynecomastia. There is a tendency for learning difficulties, and many show lower verbal intelligence. Turner girls have short stature. Common cardiac abnormalities include coarctation of the aorta and bicuspid aortic valve. Gonadal dysgenesis is common, preventing the onset of puberty. IQ ranges within the normal range, with deficits in visual-spatial abilities. Triple X syndrome rarely causes obvious physical abnormalities. Girls with Triple X syndrome may have slightly lower intelligence and difficulties in verbal skills. Boys with XYY syndrome are usually taller than average and exhibit an IQ 10 points lower than the average. Treatment is mainly symptomatic, with special attention given to the patient's comorbidities and early disease detection. Testosterone replacement therapy is used in Klinefelter syndrome, while estrogen and growth hormone therapy are used in Turner syndrome.

Cilj rada je opisati mehanizam djelovanja i kliničku primjenu genske terapije. Genska terapija je biološki medicinski proizvod s aktivnom supstancom koja se sastoji od rekombinantne nukleinske kiseline i primjenjuje se u ljudima s ciljem regulacije, popravka, nadomještanja, dodavanja ili brisanja genske sekvence. Prijenos egzogenog genetičkog materijala u stanice ili transfekcija se može odvijati in ex vivo ili in vivo. Ex vivo pristup uključuje izdvajanje stanica ili tkiva iz pacijenta, genetičku modifikaciju i kultivaciju izdvojenih stanica ili tkiva izvan tijela i zatim vraćanje istih u tijelo pacijenta. In vivo pristup podrazumijeva primjenu genskog terapeutika direkno u tijelo pacijenta, njegovu distribuciju u tkiva, transfekciju ciljnih stanica i genetičku modifikaciju tih stanica. Metode transfekcije mogu biti fizikalne, kemijske i biološke. Većina genske terapije koja se danas primjenjuje u kliničkoj praksi za transfekciju stanica koristi kemijske (nebiološke) i biološke vektore u obliku lipidnih nanočestica i virusa. Vektori su prijenosnici genetičkog materijala koji štite i dopremaju nukleinske kiseline do ciljnih stanica. Cilj genske terapije može biti dodavanje gena, utišavanje gena, uređivanje gena ili eliminacija tumorskih stanica. Dodavanje gena je metoda genske terapije namijenjena liječenju bolesti kod kojih nedostaje izražavanje produkta gena ili se stvara nefunkcionalni produkt. Utišavanjem gena nastoji se ukloniti ili smanjiti ekspresija nekog gena jer njegov produkt prekomjerno izražen i/ili toksičan. Uređivanje gena omogućuje izmjenu DNK sekvence gena, čime se utjecati na ekspresiju proteina, ali i strukturu proteinskog produkta na genomskoj razini. Metoda eliminacije tumorskih stanica temelji se na primjeni onkotropnih virusa koji induciraju staničnu smrt ili pojačavaju imunosnu reakciju domaćina na tumor., The goal of this review is to describe the mechanism of action and clinical applications of gene therapy. Gene therapy is a biological medical product which contains an active substance consisting of recombinant nucleic acid that is used in humans with the goal of regulating, repairing, replacing, adding or deleting the gene sequence. The transfer of exogenous genetic material into cells or transfection can take place ex vivo or in vivo. The ex vivo approach involves extracting cells or tissue from the patient, genetically modifying and cultivating the extracted cells or tissue outside the body and then returning them to the patient's body. The in vivo approach involves the application of gene therapeutics directly into the patient's body, distribution to tissues, transfection of target cells and genetic modification of these cells. Transfection methods can be physical, chemical and biological. Most gene therapy products used in clinical practice today use chemical (non-biological) and biological vectors in the form of lipid nanoparticles and viruses for transfection. Vectors are carriers of genetic material that protect and deliver nucleic acids to target cells. The aim of gene therapy can be to add genes, silence genes, edit genes or eliminate tumor cells. Gene addition is a method of gene therapy intended for the treatment of diseases in which the expression of the gene product is lacking or a non-functional product is created. The goal of gene silencing is to remove or reduce the expression of a gene because its product is overexpressed and/or toxic. Gene editing makes it possible to change the DNA sequence of a gene, thereby influencing protein expression, as well as the structure of the protein product at the genomic level. The method of eliminating tumor cells is based on the application of oncotropic viruses that induce cell death or enhance the host's immune response to the tumor.

Napretkom genetičke tehnologije, genomike i bioinformatike znanje medicinske genetike postaje sve nužnije i korisnije u svakodnevnoj praksi studenata, liječnika, drugih stručnjaka i zdravstvenih djelatnika. Za dobro funkcioniranje multidisciplinarnog tima koji uključuje medicinske genetičare i druge stručnjake važno je poznavanje vokabulara medicinske genetike te alata za dijagnostiku. Upravo su glavni alati za dijagnostiku genetičkih poremećaja dijagnostičke i edukativne baze podataka genetičkih bolesti. Većina takvih baza slobodno je dostupna na internetu, a pružaju relevante informacije temeljene na dokazima. Genetičke baze podataka imaju dvije osnovne funkcije, edukativnu i dijagnostičku. Svrha ovog rada je dati pregled edukativnih i dijagnostičkih elektroničkih baza podataka s ciljem omogućavanja njihovog lakšeg korištenja te uputiti čitatelja gdje i na koji način potražiti informacije o genetičkim poremećajima. Poznavanje genetičkih baza podataka, njihovo razumijevanje i korištenje ima nevjerojatnu vrijednost za današnju i buduću medicinsku praksu. U prvom dijelu rada prikazan je pregled i upute za korištenje najznačajnijih edukativnih elektroničkih genetičkih baza podataka, uključujući OMIM, GeneReviews, Orphanet te PharmGKB. U drugom dijelu rada slijedi kratkih pregled najčešće korištenih dijagnostičkih elektroničkih genetičkih baza podataka, uključujući Human Phenotype Ontology, Face2Gene, ClinVar, gnomAD te Decipher., With the advancement of genetic technology, genomics and bioinformatics, knowledge of medical genetics is becoming more and more necessary and useful in the daily practice of students, doctors, health professionals and others. Knowledge of medical genetics vocabulary and diagnostic tools is important for the proper functioning of a multidisciplinary team that includes medical geneticists and other experts. Diagnostic and educational databases of genetic diseases are the main tools for diagnosing genetic disorders. Most such databases are freely available online and provide relevant evidence-based information. Genetic databases have two basic functions, educational and diagnostic. The purpose of this paper is to provide an overview of educational and diagnostic electronic databases to facilitate their use and instruct the reader where and how to look for information about genetic disorders. Knowledge of genetic databases, their understanding and use is of incredible value for current and future medical practice. The first part of this paper presents an overview and instructions for using the most important educational electronic genetic databases, including OMIM, GeneReviews, Orphanet and PharmGKB. The second part of the paper follows a brief overview of the most used diagnostic electronic genetic databases, including Human Phenotype Ontology, Face2Gene, ClinVar, gnomAD, and DECIPHER.

Delecije i duplikacije najčešće su strukturne varijacije genoma čovjeka te se zajedno nazivaju varijacije broja kopija (engl. copy number variation, CNV). CNV se definira kao dodatak ili gubitak dijela DNK u usporedbi s referentnim humanim genomom. Veličina im varira od 1.000 parova baza do nekoliko milijuna parova baza. Rekurentni mikrodelecijski sindromi nastaju promjenama u količini ukupne DNK-a uvijek na istom mjestu u genomu te dovode do prepoznatljivih fenotipova s dobro definiranom korelacijom genotip-fenotip. Nastaju malim delecijama koje iznose manje od 5 Mb dijelova kromosoma te se ne mogu detektirati kariotipizacijom. Ovisno o vrsti rekurentnog mikrodelecijskog sindroma, pacijenti najčešće imaju intelektualno zaostajanje i moguća obilježja poremećaja autističnog spektra, izrazite značajke ponašanja, poremećaje spavanja te kraniofacijalne i skeletne dismorfije. Genomski poremećaji se istražuju i otkrivaju metodom komparativne genomske hibridizacije na mikročipu te se dodatno mogu potvrditi neovisnom metodom kao što je FISH, MLPA ili kvantitativni PCR., Deletions and duplications are the most common structural variations of the human genome and referred to as copy number variations (CNV). CNV is defined as the addition or loss of DNA amount compared to the reference human genome. Their size varies from 1.000 base pairs to several million base pairs. Recurrent microdeletion syndromes are caused by changes in the amount of total DNA always at the same place in the genome and lead to recognizable phenotypes with a well-defined genotype-phenotype correlation. They are formed by small deletions that are less than 5 Mb of chromosome parts and can not be detected by karyotyping. Depending on the type of recurrent microdeletion syndrome, patients most often have intellectual retardation and possible features of autism spectrum disorders, mood or sleep disorders and craniofacial or skeletal dysmorphia. Genomic disorders are investigated and detected by the method of comparative genomic hybridization on a microchip and can be further confirmed by an independent method such as FISH, MLPA or quantitative PCR.

Znanstveni napredak u području genetike otvorio je nove mogućnosti u dijagnostici nasljednih kardiovaskularnih bolesti, kao što je genetičko testiranje. Prema indikaciji, kod kardiovaskularnih bolesti sa genetičkim uzrokom, najčešće se primjenjuju dijagnostičko i prediktivno testiranje. Najčešće kardiovaskularne bolesti, kod kojih se primjenjuje genetičko testiranje uključuju: kardiomiopatije, kanalopatije, aortopatije i obiteljsku hiperkolesterolemiju. Genetičko testiranje kod navedenih bolesti najčešće se provodi kod osoba sa sumnjom na dijagnozu ili kod već postavljene kliničke dijagnoze kako bi se potvrdila. Također se preporuča i testiranje u članova obitelji i rođaka, najprije onih koji pokazuju simptome ili znakove bolesti, ali i u asimptomatskih osoba. Osobe sa pozitivnim rezultatom na genetski poremećaj, treba redovito klinički pratiti. Prije genetičkog testiranja, kao i nakon njega, važno je provesti genetičko savjetovanje u osoba koje se testiraju. Genetičko testiranje na kardiovaskularne bolesti dostupno je u brojnim zdravstvenim ustanovama diljem svijeta, najviše u SAD-u i Zapadnoj Europi. U Hrvatskoj je ono dostupno u nekoliko privatnih zdravstvenih ustanova isključivo u obliku genetičkog testiranja neposredno ponuđenog potrošaču (DTC)., Scientific advances in genetics have opened up new possibilities in the diagnosis of hereditary cardiovascular diseases, such as genetic testing. According to the indication, in cardiovascular diseases with a genetic cause, diagnostic and predictive testing is most often used. The most common cardiovascular diseases in which genetic testing is used include; cardiomyopathies, channelopathies, arthropathies, and familial hypercholesterolemia. Genetic testing for these diseases is most often performed on people with a suspected diagnosis or an already established clinical diagnosis in order to confirm it. It is also recommended to test family members and relatives, first of all, those who show symptoms or signs of the disease, but also in asymptomatic people. People with a positive result for a genetic disorder should be monitored regularly in the clinic. Before and after genetic testing, it is important to conduct genetic counseling for the people being tested. Genetic testing for cardiovascular disease is available in a number of healthcare facilities around the world, most notably in the United States and Western Europe. In Croatia, it is available in several private health care institutions in the form of direct-to-consumer tests.

Cilj ovog istraživanja bio je provesti sveobuhvatnu analizu broja NGS testova te utvrditi indikacije i rezultate testiranja provedenih na Medicinskom fakultetu u Rijeci od uvođenja te dijagnostičke metode. Materijali i metode: Ovom retrospektivnom studijom obuhvaćeno je vremensko razdoblje od 2017. do 2021. godine, a uključuje analizu uputnih dijagnoza i rezultata NGS testova pacijenata, upućenih iz Kliničkog bolničkog centra Rijeka na genetičko testiranje na Medicinski fakultet u Rijeci. NGS je izveden u suradnji s Kliničkim institutom za medicinsku genetiku u Ljubljani (Slovenija), koristeći Illumina NovaSeq 6000 (Illumina Inc.). Rezultati: Tijekom 2017. godine radilo se na uspostavi sustava te su se, u tu svrhu, organizirale brojne edukacije i razgovori s kliničarima. Od travnja 2018. do prosinca 2021. godine je provedeno ukupno 118 dijagnostičkih NGS-a, od čega 8 u 2018. (7 %), 29 u 2019. (25 %), 42 u 2020. (35 %) i 39 u 2021. godini (33 %). Od 2018. godine broj pretraga raste za 425 % u 2019. godini, od 2019. do 2020. za 141 %, te od 2020. do 2021. pada za 8 %. Najčešće indikacije za testiranje bile su neuromišićne bolesti (41 %), kardiomiopatije (19 %) i multiple prirođene anomalije (15 %). Pozitivni rezultati dobiveni su u 53/118 (45 %) slučajeva,od kojih je utvrđeno 14 (26 %) vjerojatno patogenih i 26 (49 %) patogenih varijanti sekvence te 13 (25 %) varijanti nejasnog značaja. U 65/118 (55 %) slučajeva nije pronađena genetička aberacija. Od ukupnog broja pozitivnih nalaza, potvrđeno je 75 % uputnih dijagnoza te samo 34 % od ukupnog broja nalaza. Zaključak: Dobiveni rezultati ukazuju na porast broja provedenih dijagnostičkih NGS testiranja u razdoblju od 2017. do 2021. godine, što odražava povećanu svijest kliničara o potrebi genetičkog testiranja u kliničkoj praksi. Nažalost, veliki broj pogrešnih indikacija za genetičko testiranje upućuje na nužnost genetičke edukacije kliničara, u svrhu boljeg dijagnostičkog učinka., Aim: The aim of this study was to determine the number, indications and results of diagnostic NGS tests performed at the Faculty of medicine in Rijeka, Croatia since its implementation. Materials and Methods: A retrospective study was performed from 2017 to 2021 and included the analysis of referral diagnoses and NGS test reports of patients who were referred to the Faculty of Medicine in Rijeka for diagnostic NGS testing from Clinical Hospital Center Rijeka. NGS was performed in collaboration with the Clinical Institute of Genomic Medicine in Ljubljana (Slovenia), using Illumina NovaSeq 6000 (Illumina Inc). Results: During 2017 was worked on the establishment of the system, and for this purpose, numerous educations and interviews with clinicians were organized. From April 2018 to December 2021, a total od 118 diagnostic NGS were performed, including 8 in 2018 (7 %), 29 in 2019 (25 %), 42 in 2020 (35 %) and 39 in 2021 (33 %). From 2018, the number of NGS testing increase by 425% in 2019, from 2019 to 2020 by 141%, from 2020 to 2021 it decrease by 8%. The most common indications for testing were neuromuscular diseases (41 %), cardiomyopathies (19 %) and multiple congenital anomalies (15 %). Positive test results were obtained in 53/118 (45 %) cases in whom likely pathogenic (26 %) or pathogenic sequence variants (49 %) were determined. Class 3 sequence variants were identified in 13 (11 %) cases. In 65/118 (55 %) cases no genetic aberration could be found. Out of the total number of positive findings, 75 % of referral diagnoses were confirmed and only 34% of the total number of findings. Conclusion: Our results show an increase in the number of diagnostic NGS tests from 2017 to 2021, which reflects the increased awarness of clinicians for the need of genomic testing in clinical practise. Unfortunately, the large number of incorrect indications for genetic testing, indicates that genetic education of clinicians is needed for an improved diagnostic yield.

Cilj: Cilj istraživanja je bio utvrditi internetsku ponudu DTC genetičkih testova u Republici Hrvatskoj s osvrtom na indikacije, prisutnost genetičkog savjetovanja i oglašavanje. Materijali i metode: Za pretraživanje internetske ponude korištena je Google tražilica u razdoblju od 3.2.2022. do 5.2.2022. godine. Ključne riječi korištene u pretraživanju bile su zasebno u svakom pretraživanju: genetičko testiranje, genetsko testiranje, gensko testiranje, genetički testovi, genetski testovi, genski testovi, genetička analiza, genetska analiza, genska analiza, prenatalna dijagnostika, prenatalni testovi, farmakogenetika, farmakogenomika, DNA testiranje, DNA testovi. Rezultati za svaku ključnu riječ pretraživani su do 15. Google stranice. Uključni kriteriji za analizu internetske stranice s DTC ponudom bili su: poliklinike, tvrtke, obrti, specijalne bolnice, laboratoriji, osiguravajuće kuće, istraživački instituti i ustanove za zdravstvenu njegu koje nude genetičke testove. Podaci koji su preuzeti i analizirani za svaku stranicu bili su: vrsta, ime i adresa internetske stranice ponuđača DTC genetičkih testova, vrste genetičkih testova prema indikaciji, uključenost genetičkog savjetovanja u DTC ponudu te način oglašavanja. Rezultati: U Republici Hrvatskoj 68 ponuđača nudi DTC testiranje. Od toga: dijagnostičko (7 ponuđača), prediktivno (1 ponuđač), određivanje statusa nositelja (0 ponuđača), farmakogenomsko testiranje (4 ponuđača), testovi probira (41 ponuđač) i testovi bez indikacije (38 ponuđača). Od toga njih 10 % nudi uslugu genetičkog savjetovanja. Oglašavanje testova je usmjereno na pozitivne učinke genetičkog testiranja. Zaključak: S obzirom na veliki broj ponuđača testova, a mnogi od njih nude testove bez nužnosti postojanja indikacije, potrebna je bolja kontrola DTC tržišta u Republici Hrvatskoj., Objective: The aim of the study was to determine the online offer of DTC genetic tests in the Republic of Croatia with reference to indications, the presence of genetic counseling and advertising. Materials and methods: Google search engine was used to search the Internet offer in the period from 3.2.2022. to 5.2.2022. years. The keywords used in the search were separate in each search: genetic testing, genetic testing, genetic testing, genetic testing, genetic testing, genetic testing, genetic analysis, genetic analysis, genetic analysis, prenatal diagnosis, prenatal testing, pharmacogenetics, pharmacogenomics, DNA testing, DNA tests. The results for each keyword were searched up to the 15th Google page. Including criteria for analyzing the DTC website were: clinics, companies, crafts, special hospitals, laboratories, insurance companies, research institutes, and health care facilities that offer genetic testing. The data downloaded and analyzed for each page were: type, name and address of the DTC genetic testing provider's website, types of genetic testing as indicated, inclusion of genetic counseling in the DTC offer, and method of advertising. Results: In the Republic of Croatia, 68 bidders offer DTC testing. Of which: diagnostic (7 bidders), predictive (1 bidder), carrier status determination (0 bidders), pharmacogenomic testing (4 bidders), screening tests (41 bidders) and non-indication tests (38 bidders). Of these, 10% offer a genetic counseling service. Advertising is focused on the positive effects of genetic testing. Conclusion: Given the large number of test providers, and many of them offer tests without the need for an indication, better control of the DTC market in the Republic of Croatia is needed.

Pojam editiranje gena odnosi se na izmjenu željenog nukleotidnog slijeda DNA molekule. Otkriće novih, revolucionarnih metoda genetičkog editiranja, od kojih su trenutno najpopularnije i najkorištenije nukleaze cinkovih prstiju (engl. zinc finger nucleases, ZFN), efektorske nukleaze nalik aktivatoru transkripcije (engl. transcription activator-like effector nucleases, TALEN) te niz međusobno razdvojenih kratkih, klasteriranih, palindromskih ponavljanja povezanih s proteinom 9 (engl. clustered regularly interspaced short palindromic repeat – CRISPR– associated protein 9, CRISPR-Cas9), uspostavilo je naprednu generaciju alata koji imaju ključnu ulogu u molekularnoj biologiji, ali i nizu drugih biotehnoloških disciplina. Međutim, vjerojatno najveći potencijal za primjenu metoda editiranja genoma čovjeka je u medicini zbog pretpostavke da se promjenama u specifičnim genima mogu suzbiti brojne bolesti i poremećaji koji se još uvijek smatraju neizlječivima na razini uzroka. U tijeku je razvoj novih terapijskih mogućnosti, a jedna od trenutno klinički primjenjivih terapija je stanična imunoterapija T limfocitima koji su genetički modificirani kimernim antigenskim receptorom (engl. chimeric antigen receptor, CAR), za liječenje novotvorina. U ovom završnom radu, osim opisane metodologije alata za editiranje genoma te perspektivnih pretkliničkih i kliničkih ispitivanja za otkriće novih strategija liječenja bolesti, razmatraju se i etički aspekti editiranja genoma, kao i opisane smjernice za njegovu primjenu, koja je za sada moguća isključivo na somatskim stanicama. Kako bi se dostigla pouzdana razina učinkovitosti i sigurnosti metoda editiranja gena, potrebno je daljnje usavršavanje u odabiru adekvatnih metoda dostave programabilnih nukleaza u stanice te ustrajanje u razvoju pouzdanijeg in vivo editiranja, a ponajviše u donošenju etičkih i pravnih okvira za razumno, svrsishodno i nemanipulativno korištenje editiranja genoma., The term gene editing refers to the modification of the desired nucleotide sequence of a DNA molecule. Discovery of new, revolutionary methods of genetic editing, of which the most popular and most used are zinc finger nucleases (ZFN), transcription activator-like effector nucleases (TALEN) and clustered regularly interspaced short palindromic repeat – CRISPR–associated protein 9, (CRISPR-Cas9), has established an advanced generation of tools that play a key role in molecular biology, as well as a number of other biotechnological disciplines. However, probably the greatest potential for the application of human genome editing methods is medicine due to the assumption that changes in specific genes can suppress a number of diseases and disorders that are still considered incurable at the cause level. New therapeutic options are being developed, and one of the currently clinically applicable therapies is cellular immunotherapy that uses T lymphocytes that are genetically modified by the chimeric antigen receptor (CAR), for the treatment of neoplasms. In this undergraduate thesis, in addition to the described methodology of genome editing tools and perspective preclinical and clinical trials for the discovery of new treatment strategies, the ethical aspects of genome editing are discussed, as well as the described guidelines for its application, which is currently possible only on somatic cells. In order to achieve a reliable level of efficiency and safety of the gene editing methods, further improvement in the selection of adequate methods for delivering programmable endonucleases to cells is needed, but also persistence in the development of more reliable in vivo editing and in adopting ethical and legal frameworks for the reasonable, purposeful and non-manipulative use of genome editing.

Kvaliteta nastave utječe na akademskoj postignuća studenata aditivno i kumulativno. Početkom pandemije uzrokovane bolesti COVID 19, zatvaraju se sva hrvatska sveučilišta a nastava se nastavlja odvijati u online obliku. Postepenim padom broja zaraženih Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci vraća kontaktne vježbe i prelazi na hibridni oblik nastave. Istovremeno se mobiliziraju studenti medicine za volontiranje u COVID bolničkom centru i call centru. Cilj istraživanja bio je ispitati zadovoljstvo studenata hibridnom i online nastavom, odrediti razinu digitalne pismenosti prije i tijekom pandemije, te utvrditi je li volontiranje utjecalo na aspekte zadovoljstva nastavom i digitalne pismenosti. Istraživanje je provedeno na 150 studenata kliničkih godina integriranog preddiplomskog i diplomskog Sveučilišnog studija Medicine u akademskoj godini 2020/2021. na Sveučilišta u Rijeci. Studenti su anonimno i dobrovoljno ispunjavali online upitnik koji se sastojao od 40 pitanja. Zadovoljstvo studenata hibridnom nastavom ocjenjeno je s 2,84, a zadovoljstvo predavanjima i seminarima s 2,71. Prosječna ocjena zadovoljstva vježbama uživo značajno je veća od ocjene zadovoljstva online vježbama (P, The quality of teaching affects the academic achievement of students additively and cumulatively. At the beginning of the pandemic caused by the disease COVID 19, all Croatian universities were closed, and face-to-face learning switched to e-learning. With the gradual decline in the number of infected people, the Medical Faculty of the University of Rijeka returned to contact exercises and switched to a hybrid form of teaching. At the same time, medical students were mobilized to volunteer at the COVID Hospital Center and Call Center. The aim of this research was to examine students' satisfaction with hybrid and online teaching, to determine the level of digital literacy before and during the pandemic, and to determine whether volunteering affected aspects of teaching satisfaction and digital literacy. The research was conducted on 150 clinical year students of the integrated undergraduate and graduate University Study of Medicine in the academic year 2020/2021. at the University of Rijeka. Students anonymously and voluntarily completed an online questionnaire consisting of 40 questions. Student satisfaction with hybrid teaching was rated 2.84 while satisfaction with lectures and seminars was rated 2.71. The average score of satisfaction with face-to-face exercises is significantly higher than the score of satisfaction with online exercises (P

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati znanje, stavove i ponašanje prema medicinskoj genetici u specijalista i specijalizanata neurologije u Republici Hrvatskoj. Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovalo 66 specijalista i specijalizanata neurologije u Republici Hrvatskoj. Ispitanici su anonimno i dobrovoljno ispunjavali online upitnik između siječnja i travnja 2021. Validirani upitnik se sastojao od 84 pitanja koja su podijeljena u pet skupina: Osnovna demografija, znanja, ponašanje u vlastitoj praksi, stavovi o genetičkom testiranju i dodatna edukacija iz medicinske genetike. Rezultati: Medijan znanja neurologa bio je: 10 (raspon 6-10) od 10 mogućih bodova za ulogu genetičkih čimbenika u medicini, 5 (raspon 2-8) od 8 mogućih bodova za podlogu nastanka određenih bolesti, 6 (raspon 3-8) od 9 mogućih bodova za genetičko testiranje, 4 (raspon 3-6) od 6 mogućih bodova za ulogu liječnika specijalista neurologije u skrbi pacijenta s genetičkom bolešću, te 7 (raspon 4-11) od 13 mogućih bodova za ulogu genetičkih čimbenika u neurologiji. Također, 93,9 % neurologa navodi da postoji mogućnost da ne prepoznaju dovoljno pacijente s genetičkim poremećajima, a 63,3 % njih ne upućuje redovito pacijente na genetičko testiranje. Stavovi ispitanika o genetičkom testiranju su bili pozitivni, a 91,3 % ispitanika misli da treba dodatnu edukaciju iz medicinske genetike. Zaključak: Provedeno istraživanje upućuje na činjenicu da specijalisti i specijalizanti neurologije posjeduju vrlo dobra znanja iz područja opće genetike, a lošije iz područja primjenjene genetike u neurologiji. Dobiveni rezultati upućuju na činjenicu da su potrebne dodatne edukacije u skupine neurologa s ciljem podizanja razine znanja iz neurogenetike, što bi omogućilo uspješniju skrb za pacijente s genetičkim poremećajima u neurologiji., Aim: Aim: The aim of this study was to examine knowledge, attitudes and behavior towards medical genetics in specialists and neurology residents in the Republic of Croatia. Materials and Methods: 66 specialists and neurology residents in the Republic of Croatia participated in the study. Respondents filled out an online questionnaire anonymously and voluntarily between January and April 2021. The validated questionnaire consisted of 84 questions that were divided into five groups: Basic demographics, knowledge, behavior in their own practice, attitudes towards genetic testing and additional education in medical genetics. Results: The median knowledge was: 10 (range 6-10) of 10 possible points for the role of genetic factors in medicine, 5 (range 2-8) of 8 possible points for the basis of the occurrence of certain diseases, 6 (range 3-8) of 9 possible points for genetic testing, 4 (range 3-6) of 6 possible points for the role of a neurology specialist doctor in the care of patients with genetic diseases, and 7 (range 4-11) of 13 possible points for the role of genetic factors in neurology. Also, 93.9% of neurologists report that there is a chance that they may not sufficiently identify patients with genetic disorders, and 63.3% do not regularly refer patients for genetic testing. Participants' attitudes towards genetic testing were positive, and 91.3% of respondents thinking they needed additional education in medical genetics. Conclusion: Our research points to the fact that neurology specialists and residents possess very good knowledge in the field of general genetics, and worse in the field of applied genetics in neurology. The obtained results point to the fact that additional educations are needed with the aim of raising the level of knowledge in neurogenetics, which would allow more successful care for patients with genetic disorders in neurology.

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati znanja i stavove o medicinskoj genetici u specijalista i specijalizanata pedijatrije u Republici Hrvatskoj, kao i ponašanje u vlastitoj praksi te u kojim bi segmentima medicinske genetike liječnici htjeli usavršiti svoje znanje. Materijali i metode: Ispitanici ( 82 ispitanika, medijan dobi 42,5 (min. 26- max. 70), ženskih ispitanica 68 (83 %), muških ispitanika 14 (17 %) ) su ispunjavali online upitnik koji im je bio proslijeđen na adrese elektroničke pošte u siječnju i veljači 2021. godine. Upitnik se sastojao od 86 pitanja podijeljenih u 5 skupina: opće informacije, znanje, ponašanje u vlastitoj praksi, stavovi o genetičkom testiranju i dodatna edukacija iz medicinske genetike. Rezultati: Medijan bodova ukupnog znanja ispitanika je 29 (21,2-34) od mogućih 41, a ispitanici svoje znanje ocjenjuju ocjenom 3 (1-5). Uočava se pozitivan stav prema genetičkom testiranju i dijagnostici te nema protivljenja genetičkom testiranju. Čak 84 % ispitanika je voljno sudjelovati na dodatnom usavršavanju iz medicinske genetike. Zaključak: Naši rezultati pokazuju da trenutne razine znanja o medicinskoj genetici u specijalizanata i specijalista pedijatrije upućuju na potrebu za dodatnim edukacijama iz medicinske genetike., Aim: The aim of this research was to examine the knowledge and attitudes towards medical genetics in specialists and residents of pediatrics in Republic of Croatia as well as behaviour in their job and which segments of medical genetics they want to improve they knowledge about. Materials and methods: The study was conducted by filling online questionaire that was forwarded to e-mail adresses during January and February of the year 2021 to respondents ( 82 respondents, age median 42,5 (min. 26- max. 70), 68 (83 %) respondents were female and 14 (17 %) respondents were male) . Respondents filled valid online questionnaire consisting of 86 questions divided into five groups: general information, knowledge, behaviour in their own practice, attitudes toward genetic testing and additional medical genetic education Results: Median of points of total knowledge of respondents is 29 (21,2-34) out of 41, they rate their knowledge with grade 3 (1-5) , and 84 % of respondents would like to participate in additional education. Conclusion: It is neccesarry to improve the knowledge of doctors about medical genetics. Our respondents have positive attitude about genetic testing and are aware of fact that there is great chance of not recognising patients with genetical disorder.

Cilj: Cilj istraživanja je bio ispitati genetičku pismenost u specijalizanata i specijalista ginekologije i porodništva u Hrvatskoj. Ispitanici i postupci: U istraživanje su bili uključeni liječnici specijalisti ginekologije i porodništva Republike Hrvatske koji su dobrovoljno ispunjavali anonimni online upitnik u periodu od siječnja do travnja 2021. godine. Upitnik se sastojao od 88 pitanja podijeljenih u pet skupina (opće informacije, znanja o medicinskoj genetici, ponašanja u vlastitoj praksi, stavovi o genetičkom testiranju, potrebe za dodatnom edukacijom iz medicinske genetike). U istraživanju je sudjelovalo 42 ispitanika. Rezultati: Ispitujući znanja o medicinskoj genetici, medijan je točnih odgovora ukupno bio 29,5 (21-34) , a specijalisti i specijalizanti u Hrvatskoj imaju izrazito pozitivne i ispravne stavove prema genetičkom testiranju. Također, naše je ispitivanje pokazalo kako ispitanici prepoznaju potrebu za dodatnom edukacijom iz medicinske genetike i spremni su sudjelovati u provođenju iste. Zaključak: Ukupno je znanje specijalista i specijalizanata ginekologije i porodništva u Republici Hrvatskoj prosječno, što naglašava potrebu za dodatnom edukacijom kako bi se u svakodnevnoj praksi pacijentima pružala što bolja skrb iz brzorastućeg područja medicinske genetike., Aim: Aim of this research was to look into genetic literacy among residents and specialists of gynecology and obstetrics in Croatia. Participants and methods: Participants included in this research were residents and specialists of gynecology and obstetrics in Croatia. They volunteered to participate in anonymous online survey in period from January to April of 2021. Survey consisted of 88 questions divided into 5 categories (general information, knowledges on medical genetics, behaviors in clinical practice, attitude on genetic testing, need for further education in medical genetics). Survey was carried out by 42 participants. Results: Questioning knowledges about medical genetics median of correct answers was 29,5. Residents and specialists of gynecology and obstetrics have pronouncedly positive and correct attitudes towards genetic testing. Also, our research showed that participants recognized the need for further education in medical genetics and are willing to participate if such education would be organized. Conclusion: All together, knowledge of residents and specialists of gynecology and obstetrics in Republic of Croatia is average which emphasizes the need for further education so patients in everyday medical care would be given better care in field of medical genetics.

Deficijencija PAH-a je metabolička autosomno recesivna bolest uzorokovana varijantama sekvence gena za PAH ili deficijencijom kofaktora BH4 potrebnog za pretvorbu fenilalanina u tirozin. Karakterizirana je povećanim koncentracijama aminokiseline fenilalanina u krvi te fenilpiruvične kiseline u mokraći. U kliničkoj slici javlja se specifičan tjelesni miris, intelektualno zaostajanje, epileptični napadi, mikrocefalija. Simptomi variraju od blagih do teških. U ranom prepoznavanju deficijencije PAH-a, veliku važnost ima novorođenački probir. Ukoliko novorođenački probir ukaže na postojanje deficijencije PAH-a, provodi se dijagnostičko genetičko testiranje. Određivanje statusa nositelja kod srodnika provodi se nakon dijagnosticiranja bolesti u probanda. Ako su oba partnera nositelji, rizik za autosomno recesivnu bolest iznosi 25 %. Osnovni korak liječenja deficijencije PAH-a je kontrolirana prehrana, a mogu se primjeniti sapropterin i transporteri za velike neutralne aminokiseline. Također, istražuje se učinak fenilalanin-amonij-lijaze i transplantacije hepatocita. Kod žena koje imaju povišene koncentracije fenilalanina u plazmi tijekom trudnoće, postoji visoki rizik nastanka disrupcija i intelektualnog zaostajanja kod djeteta. Iz tog razloga se preporučuje prekoncepcijsko genetičko savjetovanje te postizanje i održavanje koncentracije fenilalanina u majčinom serumu manjom od 360 μmol / L tri mjeseca prije začeća. U posljednje vrijeme, provodi se prošireni genomski probir statusa nositelja čime se, uz informiranje javnosti i genetičko savjetovanje, može spriječiti pojava autosomno recesivnih bolesti. Cilj rada je opisati mogućnosti novorođenačkog probira i genetičkog testiranja u svrhu što ranije dijagnostike deficijencije PAH-a, ali i istaknuti važnost prepoznavanja kliničkih obilježja te modernog pristupa genetičkom testiranju kojim se otkrivaju nositelji autosomno recesivnih bolesti, Deficiency of PAH is a metabolic autosomal recessive disease caused by a PAH gene sequence variants or a BH4 cofactor deficiency required to convert phenylalanine to tyrosine. It is characterized by increased levels of the amino acid phenylalanine in the blood and phenylpyruvic acid in the urine. In the clinical presentation there is a specific body odor, intellectual retardation, seizures, microcephaly. Symptoms range from mild to severe. In the early recognition of PAH deficiency, neonatal screening is of great importance. If newborn screening indicates PAH deficiency, diagnostic genetic testing is performed. Determination of the status of the carrier in a relative is made after the diagnosis of the disease in the proband. If both partners are carriers, the risk of autosomal recessive disease is 25%. A basic step in the treatment of PAH deficiency is a controlled diet, and sapropterin and transporters for large neutral amino acids can be used. The effect of phenylalanine-ammonium lyase and hepatocyte transplantation is also being investigated. In women with elevated plasma phenylalanine concentrations during pregnancy, there is a high risk of dysfunction and intellectual disability in the newborn. For this reason, pre-conceptual genetic counseling and the attainment and maintenance of maternal serum phenylalanine concentrations less than 360 μmol / L for three months prior to conception are recommended. Recently, an extended genomic screening of carrier status has been carried out, which, in addition to general public education and genetic counseling, can prevent the occurrence of autosomal recessive diseases. The aim of this study is to describe the possibilities of newborn screening and genetic testing for early diagnosis of PAH deficiency, but also to emphasize the importance of recognizing clinical features and a modern approach to genetic testing revealing carriers of autosomal recessive diseases. is a metabolic autosomal recessive disease caused by a PAH gene sequence variants or a BH4 cofactor deficiency required to convert phenylalanine to tyrosine. It is characterized by increased levels of the amino acid phenylalanine in the blood and phenylpyruvic acid in the urine. In the clinical presentation there is a specific body odor, intellectual retardation, seizures, microcephaly. Symptoms range from mild to severe. In the early recognition of PAH deficiency, neonatal screening is of great importance. If newborn screening indicates PAH deficiency, diagnostic genetic testing is performed. Determination of the status of the carrier in a relative is made after the diagnosis of the disease in the proband. If both partners are carriers, the risk of autosomal recessive disease is 25%. A basic step in the treatment of PAH deficiency is a controlled diet, and sapropterin and transporters for large neutral amino acids can be used. The effect of phenylalanine-ammonium lyase and hepatocyte transplantation is also being investigated. In women with elevated plasma phenylalanine concentrations during pregnancy, there is a high risk of dysfunction and intellectual disability in the newborn. For this reason, pre-conceptual genetic counseling and the attainment and maintenance of maternal serum phenylalanine concentrations less than 360 μmol / L for three months prior to conception are recommended. Recently, an extended genomic screening of carrier status has been carried out, which, in addition to general public education and genetic counseling, can prevent the occurrence of autosomal recessive diseases. The aim of this study is to describe the possibilities of newborn screening and genetic testing for early diagnosis of PAH deficiency, but also to emphasize the importance of recognizing clinical features and a modern approach to genetic testing revealing carriers of autosomal recessive diseases.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati znanja i stavove o medicinskoj genetici u studenata Medicinskog fakulteta u Rijeci, kao i utjecaj edukacije iz istoimenog obaveznog kolegija na njihovu promjenu. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na 191 studenata pete i šeste godine Integriranog preddiplomskog i diplomskog Sveučilišnog studija Medicina u akademskoj godini 2019/2020 na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Studenti su anonimno i dobrovoljno ispunjavali validirani „online“ upitnik koji se sastojao od 60 pitanja podijeljenih u četiri skupine (demografija, znanja, stavovi, osobna uvjerenja). Studenti pete godine dva su puta ispunjavali upitnik (na početku i završetku kolegija) dok su studenti šeste godine upitnik ispunjavali samo jednom, tri mjeseca nakon završenog kolegija. Edukacija je pomno osmišljena za studente medicine i temeljena je na dokumentu o stjecanju osnovnih kompetencija iz medicinske genetike kojeg propisuje Europsko udruženje za humanu genetiku. Rezultati: Stupanj odaziva bio je 84,7 % za ispitanike pete, a 85,8 % za ispitanike šeste godine. Korištenjem Kruskal-Wallis testa pronađena je statistički značajna razlika prije i poslije obrazovanja između pete godine prije i nakon edukacije, te između pete godine prije edukacije i šeste godine za: (a) ukupno znanje (P, Aim: The aim of this research was to examine the knowledge and attitudes towards medical genetics in students of the Medical Faculty in Rijeka, as well as the impact of education from the compulsory course of the same name on their change. Materials and methods: The study was conducted on 191 fifth and sixth year students of the Integrated Undergraduate and Graduate University Study of Medicine in the academic year 2019/2020 at the Faculty of Medicine in Rijeka. Students completed anonymously and voluntarily a validated "online" questionnaire consisting of 60 questions divided into four groups (demography, knowledge, attitudes, personal beliefs). Fifth-year students completed the questionnaire twice (at the beginning and end of the course) while sixth-year students completed the questionnaire only once, three months after completing the course. The education is carefully designed for medical students and is based on a document on the acquisition of basic competencies in medical genetics prescribed by the European Association for Human Genetics. Results: The response rate was 84.7% for fifth-year respondents and 85.8% for sixth-year respondents. Using the Kruskal-Wallis test, a statistically significant difference was found between fifth year before and after education and between the fifth year before education and sixth year for: (a) total knowledge (P

Cilj: Metilentetrahidrofolat reduktaza (MTHFR) je enzim koji remetilira i odstranjuje homocistein iz organizma, aminokiselinu koja u visokim razinama može dovesti do oštećenja krvnih žila. DNA metilacija je epigenetički mehanizam čija razina ima bitnu ulogu u raznim bolestima. Radi se o promjenama u (epi)genetičkom materijalu koje su međusobno povezane i mogle bi imati utjecaj na tijek trudnoće. Cilj ovog završnog rada bio je istražiti povezanost između MTHFR C677T SNP-a jednog nukleotida i prijevremenog poroda (PP) u žena hrvatske i slovenske populacije te provesti sustavni pregled literature o povezanosti između razine DNA metilacije i PP-a. Ispitanici i metode: U naše istraživanje bilo je uključeno 50 žena s PP-om i 50 žena kontrola. Genotipizacija MTHFR C677T provedena je kombinacijom polimerazne lančane reakcije (engl. polymerase chain reaction, PCR) i polimorfizma dužine restrikcijskih fragmenata (engl. restriction fragment-lenght polymorphism, RFLP). Sustavni pregled literature izvršen je pomoću baza podataka PubMed i Scopus, a odabrani su izvorni znanstveni članci na engleskom jeziku. Rezultati: Nisu utvrđene statistički značajne razlike u frekvenciji genotipa i alela MTHFR C677T između žena s PP-om i žena kontrolne skupine, po nijednom genetičkom modelu. Pretraživanjem literature pronađeno je četiri članka koja su istraživala povezanost DNA metilacije s PP-om, ali s oprečnim rezultatima. Zaključak: MTHFR C677T ne povećava predispoziciju za PP u žena europske populacije. Na temelju provedenog sustavnog pregleda literature i oprečnih rezultata ne mogu se donijeti konačni zaključci o ulozi MTHFR C677T polimorfizma jednog nukleotida i DNA metilacije kao čimbenika podložnosti za PP. Potrebna su dodatna istraživanja, Aim: Methylenetetrahydrofolate reductase (MTHFR) is an enzyme important for remethylation of homocysteine, a toxic amino acid that can lead to the damage of blood wessels. DNA methylation is an epigenetic mechanism with a significant role in many diseases. Both are associated with various pathological conditions and could also have an essential role during pregnancy. We tried to determine the connection between MTHFR C677T polymorphism and preterm birth (PTB) in Croatian and Slovenian women and conducted a systematic review on the role of DNA methylation as a predisposing factor for PTB. Patients and methods: In our case-control study we included 50 women with PB and 50 control women. The MTHFR C677T polymorphism was identified using the combination of polymerase chain reaction (PCR) and restriction fragment length polymorphism (RFLP). We used PubMed and Scopus to search for original scientific articles in English. Results: We found no statistically significant difference in the frequency of MTHFR C677T polymorphism between the women with PTB and the control women. Also, no association was detected under all genetic models. We identified four articles that studied the association between DNA methylation and PTB in the literature search, with different results. Conclusion: The MTHFR C677T polymorphism is not a predisposing factor for PTB in Croatian and Slovenian women. Based on our systematic review, there is no conclusive connection between DNA methylation and PTB. Additional studies are needed.