Search

Vrste roda Veronica (hrv. čestoslavice) su višegodišnje, zeljaste biljke s raznolikim staništem diljem Europe i Azije. Broje otprilike 450 vrsta od kojih svega 30 obitava u Hrvatskoj. Zbog ljekovitih svojstava koje duguju visokom sadržaju biološki aktivnih spojeva, čestoslavice se od davnina koriste u tradicionalnoj medicini, a također su i predmet zanimanja brojnih znanstvenika. U ovom istraživanju ispitan je toksični učinak hidrolata dviju vrsta roda Veronica, Veronica officinalis L. (hrv. ljekovita čestoslavica) i Veronica saturejoides Vis. subsp. saturejoides (hrv. vriskolika (vriskova) čestoslavica) na genetički materijal stanica karcinoma debelog crijeva (HCT116). Za procjenu genotoksičnog učinka proveden je standardni in vitro alkalni komet test. Dobiveni rezultati pokazali su kako hidrolati navedenih vrsta posjeduju nizak genotoksični učinak na stanice karcinoma debelog crijeva. Primijećena je razlika u genotoksičnoj aktivnosti između vrsta, no utvrđeno je kako je ta razlika statistički zanemariva. Rezultati ovog istraživanja upućuju na mogućnost sigurne primjene hidrolata ovih biljnih vrsta u medicinske i kozmetičke svrhe. Ipak, nužno je provesti daljnja ispitivanja koja će obuhvatiti spektar testova na različitim tipovima stanica, in vitro i in vivo, s ciljem procjene cjelokupne genotoksičnosti hidrolata i njegovih aktivnih spojeva., The species of the genus Veronica are perennial herbaceous plants found throughout Europe and Asia. There are about 450 species, of which only 30 are found in Croatia. Due to their medicinal properties, which are due to the high content of biologically active compounds, this species has been used in traditional medicine since ancient times and are now the subject of interest of many scientists. In this study, the toxic effect of hydrosols of two species of the genus Veronica, Veronica officinalis L. and Veronica saturejoides Vis. subsp. saturejoides, on the genome of colon cancer cells (HCT116) was investigated. A standard alkaline comet assay was performed in vitro to evaluate the genotoxic effect. The obtained results show that the hydrosols of this species have a low genotoxic effect on colon cancer cells. A difference in genotoxic activity was observed between the species, but it was statistically negligible. The results of this study suggest the possibility of safe use of the hydrolates of these plant species for medicinal and cosmetic purposes. Nevertheless, it is necessary to perform further tests on different cell types in vitro and in vivo to evaluate the overall genotoxicity of the hydrosols and their active compounds.

Bisfenol A (BPA) je organski spoj koji se koristi u proizvodnji epoksidnih smola i polikarbonata koji su glavne komponente predmeta u svakodnevnoj upotrebi. Dosadašnja istraživanja su dokazala njegov toksični učinak na okoliš i ljudsko zdravlje pa je glavni cilj ovog istraživanja bio ispitati fitotoksični i genotoksični učinak BPA na meristemske stanice korjenčića luka (Allium cepa L). Allium test ima niz prednosti u istraživanju kao što su jednostavnost rukovanja, veličina i broj kromosoma koji su praktični za analizu kromosomskih aberacija te povoljna cijena. Nakon naklijavanja (dva dana) korjenčići luka (n = 10) bili su izloženi ili BPA (u koncentracijskom rasponu 1-50 mg/L) ili destiliranoj vodi (kontrola) kroz tri dana. Nakon tri dana, pregledana je morfologija korjenčića, izmjerena duljina korjenčića te su pripremljeni mikroskopski preparati meristemskih stanica korjenčića luka u kojima je praćena pojava kromosomskih oštećenja i mikronukleusa. Dobiveni rezultati statistički su obrađeni t-testom (Excel, MS Office), a razina značajnosti postavljena je na p < 0,05. Trodnevni tretman s BPA doveo je do smanjenja produžnog rasta korjenčića te je već nakon tretmana s najnižom ispitivanom koncentracijom (1 mg/L) zabilježena značajno manja duljina korjenčića u odnosu na kontrolu (4,07 ± 0,33 cm vs. 4,61 ± 0,38 cm; p < 0,05). Također, trodnevni tretman s BPA utjecao je i na izgled korjenčića te su s porastom koncentracije BPA korjenčići postali mekši, nepravilni i uvinuti u odnosu na kontrolu. Mikroskopska analiza meristemskih stanica korjenčića luka pokazala je da je trodnevni tretman s BPA doveo do pojave kromosomski oštećenja. S porastom koncentracije BPA povećala se učestalost pojave kromosomskih oštećenja kao što su gubitak kromosoma, lomovi kromosoma i anafazni mostovi. U interfaznim jezgrama meristemskih stanica luka nakon trodnevnog tretmana s BPA zabilježena je pojava mikronukleusa i jezgrinih pupova te je njihova učestalost rasla s povećanjem koncentracije BPA. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da BPA ima fitotoksični i genotoksični, ali i potencijalno mutageni učinak na korjenčiće luka. Bisphenol A (BPA) is an organic compound used for production of epoxy resins and polycarbonates that are main components of items used in everyday life. Investigations conducted by now demonstrated its toxicity. Therefore, the aim of this study was to test phytotoxicity and genotoxicity of BPA on meristem cells of onion (Allium cepa L.) roots. The Allium test has number of advantages such as simple handling, size and number of chromosomes which make analysis of chromosome aberrations easy, as well as affordable price. After two-day germination, roots of onion bulbs (n = 10) were exposed to either BPA (in the concentration range of 1-50 mg/L) or distilled water (control) for three days. After three days, the morphology of the roots was examined, and the length of the roots was measured. Additionally, microscopic slides of meristem cells of the onion roots were prepared, in which chromosome aberrations and micronucleus were monitored. The obtained results were statistically analyzed by a t-test (Excel, MS Office), and the level of significance is set to p < 0.05. Three-day treatment with BPA reduced root length and the lowest BPA concentration (1 mg/L) significantly reduced root length compared to the control (4.07 ± 0.33 cm vs. 4.61 ± 0.38 cm; p < 0.05). Additionally, a three-day treatment with BPA had effect on the roots’ appearance; with an increase in the concentration of BPA the roots became softer, irregular, and twisted in comparison to the control. Analysis of onion roots meristem cells revealed that a three-day treatment with BPA led to the chromosome aberrations. The frequency of chromosome damage such as loss of chromosome, chromosome-breaks and anaphase bridges increased with the increase of BPA concentration. In meristem cells in the interphase treatment with BPA induce formation of micronucleus and nuclear buds, and their frequency increased with an increase in BPA concentration. The results of this study demonstrate that BPA has phytotoxic and genotoxic, but also potentially mutagenic effect on onion roots cells.

Ortodontske naprave primjenjuju se već niz godina kao primarni oblik postizanja ortodontskog pomaka i estetski ljepšeg pozicioniranja zubi. Najčešće su izrađene od metala, koji u usnoj šupljini lako korodiraju i ispuštaju ione u slinu. Metalni ioni imaju poznat čitav niz negativnih bioloških aktivnosti te se postavlja pitanje štete li metalni ioni ispušteni od strane ortodontskih naprava pacijentima. Cilj ovog rada bio je ispitati citotoksičan, genotoksičan i prooksidativni efekt metala ispuštenih u slinu iz dijelova ortodontskih naprava. Za mjerenje citotoksičnosti korištena je Neutral Red metoda, za mjerenje genotoksičnosti komet test, a za mjerenje prooksidativnog učinka metode DCFH-DA i linearizacije plazmida φX-174 RF I. Vrijeme eluacije ortodontskih naprava utječe na sastav sline te se mogu izmjeriti različiti biološki efekti na stanicama. Većina eluata djelovala je toksično u cijelom koncentracijskom rasponu neovisno o vremenu eluacije na CAL 27 stanice. Na AGS staničnoj liniji određeno je da niže koncentracije eluata bravica, ligatura, prstenova te svih dijelova izazivaju prooksidacijsko djelovanje, dok više koncentracije eluata istih ortodontskih naprava imaju antioksidacijsko djelovanje. Prooksidacijski učinak određen na plazmidu φX-174 RF I je bio slab. Metali prisutni u eluatima ne izazivaju trajne promjene na genetički materijal stanica te je njihova primjena sigurna. Orthodontic appliances have been used for decades as a primary way of treating orthodontic problems and achieving an aesthetically pleasing look. They are usually made of metal, which can easily corrode and release metal ions into saliva. Metal ions are known for their numerous negative biological effects, so a question, whether ions released by appliances cause damage to patients, rises. The goal of this paper was to test cytotoxic, genotoxic and prooxidative effects of metal ions released by appliance parts into saliva. The results show that a certain amount of those effects on cells is visible, but that it is not worrying to the point of saying that orthodontic appliances are harmful for human health. Cytotoxicity was measured using NR method, prooxidative effects were tasted using the DCFH-DA method and φX-174 RF I plasmid linearization, while genotoxicity was measured with comet assay. The eluation time has an impact on the composition of the saliva and biological effects can be measured. Most of the tested samples had a toxic effect on CAL 27 cell line. Regarding AGS cell line, lower concentrations of samples were shown to have a prooxidative effect, while higher concentrations had an antioxidative effect. The prooxidative effect tested using the φX-174 RF I plasmid linearization was weak. Metals present in the eluates do not cause permanent changes of the genetic material and their application is safe.

U većini zemalja svijeta, maligna su oboljenja po učestalosti drugi uzrok smrtnosti stanovništva. O samoj vrsti tumora i njegovoj uznapredovalosti ovisi način liječenja, koji najčešće zahtijeva multimodalni pristup. Irinotekan je jedan od najčešće primjenjivanih citostatika za liječenje metastatskog kolorektalnog karcinoma. Δ9-tetrahidrokanabinol (THC) je glavna aktivna komponenta konoplje čija se uporaba u medicinske svrhe aktivno razmatra posljednjih nekoliko desetljeća. Cilj ovog rada je istražiti citotoksičnost, genotoksičnost i prooksidacijski učinak različitih koncentracija irinotekana i THC-a. Kao test sustavi korištene su humana stanična linija hepatocelularnog karcinoma jetre (HepG2) i humana stanična linija adenokarcinoma epitela debelog crijeva (Caco-2) koje su bile izložene djelovanju irinotekana i THC-a tijekom 2, 4, 24 i 48 sati. Dokazano je da irinotekan i THC djeluju citotoksično ovisno o duljini tretmana stanica i primijenjenoj koncentraciji. Najveći prooksidacijski učinak zabilježen je na obje stanične linije nakon 4 sata, dok genotoksično djelovanje ponajviše uvjetuju više koncentracije irinotekana. In most countries, cancer is the second leading cause of death. The type of tumor and the stage of the disease will depend on the exact treatment, which usually involves a combination of therapies. Irinotecan is the key anti-cancer drug for the treatment of metastatic colorectal cancer. Δ9-tetrahydrocannabinol (THC) is the main active compound in the Cannabis plant which has been increasingly used in medicine over the past decades. The aim of this work is to investigate the cytotoxicity, genotoxicity and pro-oxidative effects of different concentrations of irinotecan and THC. As a test system, the human hepatocellular carcinoma cell line (HepG2) and the human colon adenocarcinoma cell line (Caco-2) were exposed to irinotecan and THC during 2, 4, 24, and 48 hours. It has been shown that the cytotoxicity of irinotecan and THC depends on the duration of cell treatments and concentration used. The highest pro-oxidative effect was observed at 4 hours for both cell lines, while genotoxic activity was mostly caused by higher concentrations of irinotecan.

Svijet je suočen s nedostatkom zdravstveno ispravne vode za piće prvenstveno radi ugrožavanja vodenih okoliša pri čemu je jedan od glavnih izvora onečišćenja nepravilno gospodarenje otpadom. Danas je najčešća metoda zbrinjavanja otpada odlaganje razvrstanog otpada na za to predviđena mjesta koja se redovito moraju kontrolirati jer vrlo lako može doći do procjeđivanja raznih zagađivača u podzemne i površinske vode. Cilj ovog istraživanja bio je odrediti citotoksičnost, genotoksičnost te oksidacijsko oštećenje staničnih makromolekula proteina i lipida uzrokovanog djelovanjem voda s područja odlagališta otpada Piškornica. Kao biološki test sustav korištene su humane stanične linije hepatocelularnog karcinoma jetre Hep G2 te oralnog pločastog karcinoma Cal 27, a vrijeme izloženosti bilo je 24 sata. Rezultati su pokazali da uzorak procjedne vode djeluje citotoksično te izaziva karbonilaciju proteina i lipidnu peroksidaciju. Zbog smanjenog postotka preživljenja (

vrha rada: Mikronukleus test u bukalnim epitelnim stanicama je jednostavna metoda za ijagnosticiranje genetskih oštećenja toksičnih tvari. Cilj ove in vivo studije bio je procijeniti citotoksični i genotoksični učinak pušenja koristeći mikronukleus test. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na 160 ispitanika, 40 nepušača te 120 pušača. Pušači su bili podijeljeni u tri podjednake skupine ovisno o korištenom proizvodu (cigarete, električne cigarete, IQOS). Praćen je učinak pušenja na pojavnost jezgrinih anomalija uključujući mikronukleus, kondenzirani kromatin, karioreksu, kariolizu, piknozu, „slomljeno jaje“ te jezgrin pup. Rezultati: Rezultati dobiveni Kruskal-Wallis testom potvrđuju značajnu razliku u učestalosti stanica s mikronukleusom (P = 0, 011), jezgrinim pupom (P = 0, 012), karioreksom (P ≤ 0, 001), kariolizom (P ≤ 0, 001), kondenziranim kromatinom (P ≤ 0, 001) i binuklearnih stanica (P ≤ 0, 001) u pušača različitih duhanskih proizvoda i nepušača. Zaključak: Korištenje duhanskih proizvoda značajno dovodi do citotoksičnih i genotoksičnih oštećenja u oljuštenim bukalnim stanicama

Biljni bioaktivni polifenoli su relativno dobro poznati po svojim antioksidativnim, antimutagenim, antikancerogenim, protuupalnim, antiangiogenim, antiulkusnim i antimikrobnim (baktericidnim, fungicidnim te antivirusnim) osobinama. Temeljem preliminarnih istraživanja antigenotoksičnosti ekstrakata različitih biljnih vrsta, uočeno je da one vrste koje su bogate polifenolima imaju značajan antigenotoksični učinak sprječavanjem oksidativnih oštećenja izazvanih citostaticima u kulturi ljudskih limfocita. Ispitano je djelovanje vodenih i alkoholnih ekstrakata vrste Echinacea purpurea L. antigenotoksično u uvjetima in vitro. Rezultati pokazuju konkretan utjecaj vodenih i alkoholnih ekstrakata, kao i najdominantnijih sastavnica E. purpurea, te polifenola (tanina), nakon tretmana stanica mikotoksinima ohratoksinom A i aflatoksinom B1. Nadalje, ispitan je sadržaj polifenola u ekstraktima vrsta Echinacea purpurea L. Moench te određen antioksidativni učinak ekstrakata primjenom elektronske spinske rezonancije i kolorimetrijske metode gašenja slobodnog radikala DPPH. Antioksidativna aktivnost ekstrakata bi mogla biti jedan od pokazatelja antigenotoksičnog učinka s obzirom na mogućnost nastanka oštećenja DNA djelovanjem slobodnih radikala. Antigenotoksični potencijal ekstrakta utvrđen je primjenom alkalnog kometnog testa na ljudskim leukocitima ex situ.

Prehrambena industrija proizvodi veliku količinu otpadne biomase koja predstavlja ekološki rizik, stoga se danas intenzivno istražuju novi načini valorizacije otpadnih materijala. Nusproizvodi poput mahune graška i ljuske luka nedovoljno su iskorišteni izvori bioaktivnih spojeva, među kojima se ističu polifenoli, sekundarni biljni metaboliti koji posjeduju visok antioksidacijski potencijal te pružaju značajnu zaštitu od razvoja raznih kroničnih bolesti. Cilj rada je istražiti biološki učinak ekstrakata mahune graška i ljuske luka na stanične makromolekule te humane stanične linije karcinoma epitela usne šupljine Cal27 i hepatocelularnog karcinoma jetre HepG2 u koncentracijama pri kojima se ovi spojevi mogu naći u realnim uvjetima u probavnom sustavu čovjeka. Rezultati su pokazali da polifenoli sadržani u mahuni graška djeluju protektivno na stanične makromolekule sprečavajući štetne učinke UV zračenja i slobodnih radikala na genetički materijal te oksidacijske promjene na proteinima i lipidima, dok je ljuska luka bogata polifenolima koji u određenim uvjetima mogu ispoljiti prooksidacijsko i genotoksično djelovanje The food industry produces a large amount of waste biomass that poses as an environmental risk, hence today new ways of valorizing waste materials are being intensively researched. By-products such as pea peel and onion skin are underutilized sources of bioactive compounds, such as polyphenols, secondary plant metabolites that have high antioxidant potential and provide significant protection against the development of various chronic diseases. The aim of this study is to determine the biological effect of pea peel and onion skin extracts on cellular macromolecules, human oral epithelial carcinoma cell line Cal27 and hepatocellular liver carcinoma cell line HepG2 in concentrations at which these compounds can be found in the human digestive system. The results showed that polyphenols contained in the pea peel have a protective effect on cellular macromolecules by preventing the harmful effects of UV radiation and free radicals on genetic material and oxidative changes on proteins and lipids, while onion skin is rich in polyphenols that can exert prooxidative and genotoxic effects.

Cilj istraživanja: Iako se titanijum (Ti) temeljeni dentalni implantati smatraju bioinertnima, potvrđeno je kao su podložni koroziji i trošenju. Cilj ove in vivo provedene studije bio je procijeniti genotoksičan potencijal dvije vrste dentalni implantata u gingivnim epitelnim stanicama. Materijali i metode: U 78 ispitanika uzeti su uzorci oljuštenih gingivnih stanica tri puta. Prije postavljanja dentalnih implantata (T0), 90 dana nakon implantacije - neposredno prije postavljanja gingiva formera (T1) te 21 dan od postavljanja gingiva formera (T2). DNK oštećenje je procjenjivano mikronukleus testom. Rezultati: Dobiveni rezultati pokazuju kako nakon postavljanja obje vrste ispitivanih dentalnih implantata (Ankylos i Dentium) dolazi do značajnog povećanja broja binuklearnih stanica u odnosu na početne vrijednosti (T0 naspram T1 ; p = 0, 011 i p ≤ 0, 001). Također u odnosu na početne vrijednosti, nakon postavljanja gingiva formera (T0 naspram T2) kod ispitanika dolazi do značajnog povećanja broja stanica s mikronukleusom (p = 0, 007 i p = 0, 022) i binuklearnih stanica (p = 0, 006 i p ≤ 0, 001). Zaključak: Na osnovu dobivenih rezultata može se zaključiti kako titanijum temeljeni dentalni implantati ne izazivaju citotoksične i genotoksične učinke u gingivnim stanicama nakon postavljanja. Uočeni blagi učinci ne mogu se označiti kao biološki relevantni.

Odlagališta otpada predstavljaju globalni problem. Cilj istraživanja bio je provesti fizikalno-kemijska i biološka ispitivanja procjedne i podzemne vode uzorkovane uzvodno i nizvodno od odlagališta neopasnog otpada tijekom različitih godišnjih doba kako bi se utvrdio utjecaj odlagališta otpada na okoliš te procjenio rizik za ekosustav. Rezultati toksikoloških ispitivanja su u skladu s fizikalno-kemijskim analizama kojima je utvrđeno da tijekom ljetnih mjeseci, zbog intenzivnije degradacije i visokih temperatura, u procjednoj vodi su prisutne veće koncentracije različitih štetnih tvari. Podzemna voda uzorkovana uzvodno i nizvodno od odlagališta nije pokazala statistički značajan (geno)toksični učinak. Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da je navedeno odlagalište funkcionalno, trenutno ne predstavlja opasnost za ekosustav, a rezultati analiza mogli bi poslužiti kao referentne vrijednosti za ostala odlagališta u RH. Landfills are a global problem. The present study dealed with physico-chemical and biological evaluation of leachate and groundwater sampled upstream and downstream of the non-hazardous landfills during different seasons in order to determine the impact of landfills on the environment and assess the risk to the ecosystem. The results of toxicological tests are in accordance with the physicochemical analyzes, which revealed that during the summer months, due to more intense degradation and high temperatures, higher concentrations of various harmful substances are present in the leachate. Groundwater sampled upstream and downstream of the landfill did not show a statistically significant (geno) toxic effect. According to the obtained results, it can be concluded that the landfill is functional, does not present any danger to the ecosystem, and the results of the analyzes could serve as benchmarks for other landfills in the Republic of Croatia.

Kolorektalni karcinom najčešći je uzrok smrti nakon bolesti srca i krvožilnog sustava, a podjednako zahvaća muškarce i žene. Liječenje kolorektalnog karcinoma uključuje kirurško liječenje te primjenu kemoterapije i zračenja. THC je glavna aktivna komponenta biljke Cannabis sativa, a u zadnje se vrijeme sve više koristi kao suportivna terapija kemoterapiji. Cilj ovog rada je istražiti citotoksičan, prooksidativan i genotoksičan učinak THC-a. Kao test sustavi korištene su humane stanične linije epitelnih stanica karcinoma jezika (Cal 27), hepatocelularnog karcinoma jetre (Hep G2) i adenokarcinoma epitela debelog crijeva (Caco-2). Stanice su bile izložene djelovanju THC-a tijekom 2 – 48 sati, u rasponu koncentracija 0,33 μg mL-1 do 800 μg mL-1. Dokazano je da THC djeluje citotoksično ovisno o duljini tretmana stanica i primjenjenoj koncentraciji. Prooksidativan je učinak povezan s citotoksičnošću. Na genotoksičan učinak su najotpornije stanice Caco-2, a Cal 27 i Hep G2 pokazuju jasnu ovisnost genotoksičnog učinka THC-a o produljenju vremena inkubacije i povećanju koncentracije. Colorectal cancer is the most common cause of death, after cardiovascular diseases which affects both men and women equally. Colorectal cancer treatment involves a surgical operation with use of chemotherapy and radiation. THC is the major active compound of Cannabis sativa plant which has been increasingly used as a support for chemotherapy. The aim of this study is to determine cytotoxic, pro-oxidative and genotoxic effects of THC. Human cell lines of oral epithelial carcinoma cells (Cal 27), hepatocellular liver carcinoma cells (Hep G2) and colon epithelial adenocarcinoma cells (Caco-2) were used as test systems. Cells were exposed to THC 2 – 48 hours, in concentration range from 0,33 μg mL-1 to 800 μg mL-1. It has been shown that cytotoxicity of THC depends on the duration of cell treatments and concentration used. Pro-oxidative effect was related with cytotoxicity. Caco-2 cells are most resistant to genotoxicity, and Cal 27 and Hep G2 cells show a clear connection of genotoxic effect of THC with the prolonging of incubation time and concentration used.

Od ukupnog broja svih godišnje dijagnosticiranih karcinoma u svijetu, karcinomi probavnog sustava su na vodećoj poziciji. Među njima najvišu pojavnost ima kolorektalni karcinom, što ga svrstava među vodeće zdravstvene probleme kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Irinotekan (CPT-11) je polusintetski analog kamptotecina (CPT) koji je glavni lijek izbora u terapiji metastatskog kolorektalnog karcinoma. Cilj ovog rada je istražiti citotoksičnost, genotoksičnost i svojstvo indukcije slobodnih radikala različitih koncentracija irinotekana. Kao test sustavi korištene su humana stanična linija hepatocelularnog karcinoma jetre (HepG2) i humana stanična linija adenokarcinoma epitela debelog crijeva (Caco-2) koje su bile izložene djelovanju irinotekana tijekom 2, 4, 24 i 48 sati. Dokazano je da irinotekan djeluje toksično produljenjem vremena tretmana na obje stanične linije. Na stanicama jetre toksičnost raste u ovisnosti o koncentraciji, dok na stanicama crijeva ovisnost o kocentraciji nije dokazana. Također je uočena povezanost citotoksičnog učinka irinotekana s indukcijom slobodnih radikala. S produljenjem vremena inkubacije dolazi do genotoksičnog učinka irinotekana na obje tretirane stanične linije. Of the total number of all yearly diagnosed carcinomas in the world, cancers that affect the digestive system are in a leading position. Among them, the highest incidence is colorectal cancer, which puts it among the leading health problems in the world as well as in Croatia. Irinotecan (CPT-11) is a semi-synthetic analogue of camptothecin (CPT) which is the major drug in the choice of metastatic colorectal cancer therapy. The aim of this work is to investigate the cytotoxicity, genotoxicity and induction of free radicals of different concentrations of irinotecan. As the test system the human hepatocellular carcinoma cell line (HepG2) and the human colon adenocarcinoma cell line (Caco-2) were exposed to irinotecan during 2, 4, 24, and 48 hours. Results have shown that irinotecan cytotoxicity is dependent on the cell line. In liver cells, toxicity is increasing depending on concentrations, while on the colon cells no dependence on the concentration has been demonstrated. Also, the association of cytotoxic effect of irinotecan with the induction of free radicals was observed. With the prolongation of incubation time, the genotoxic effect of irinotecan on both treated cell lines is reached.

Obična planika (Arbutus unedo L.) zimzelena je grmolika biljka iz porodice vrijesova, koja se zahvaljujući antimikrobnim i antioksidacijskim svojstvima svih svojih dijelova koristi kao sastojak tradicionalnih ljekovitih pripravaka. Najvaţniji biološki aktivni spojevi koje nalazimo u listu obične planike su polifenoli, od kojih je najzastupljeniji arbutin. UtvrĎen je antioksidativni učinak arbutina te njegova antikancerogena i protuupalna aktivnost. Biološki učinci arbutina dolaze od njegova metabolita hidrokinona. Ovo istraţivanje provedeno je s ciljem procjene učinka toksičnosti vodenog ektrakta listova obične planike i arbutina u dozama od 0,4 mg/mL; 0,2 mg/mL i 0,0114 mg/mL te hidrokinona u dozama od 0,28 mg/mL; 0,14 mg/mL i 0,008 mg/mL na stanice PK-15 i HepG2 u in vitro uvjetima. Test vijabilnosti stanica pokazao je da hidrokinon izaziva inhibiciju proliferacije stanica, dok vodeni ekstrakt listova obične planike i arbutina nisu pokazali negativan učinak. Pri većim koncentracijama hidrokinon oštećuje molekule DNA. Rezultati testa bojenja EtBr/AO ukazuju da stanice tretirane hidrokinonom ulaze u apaptozu i nekrozu u većoj mjeri od onih tretiranih vodenim ekstraktom listova obične planike i arbutinom. Na temelju navedenih rezultata moţemo zaključiti da ekstrakt listova obične planike i arbutin imaju niski toksični potencijal, dok hidrokinon u većim koncentracijama oštećuje stanice. Strawberry tree (Arbutus unedo L) is an evergreen wild shrub or a small tree in Ericacae family, which is widely used as an ingredient in the traditional medicine due to its antimicrobial and antioxidant properties. The most important biologically active compounds found in the leaf of the strawberry tree are polyphenols, among which the most common is arbutin. Its antioxidant, anticarcinogenic and anti-inflammatory properties have been confirmed. The effects of arbutin derive from hydroquinone, its metabolite. The aim of this study was to estimate the impact that the toxicity of the strawberry-tree leaf aqueous extract and arbutin in doses of 0,4 mg/mL; 0,2 mg/mL and 0,0114 mg/mL, and of hydroquinone in doses of 0,28 mg/mL; 0,14 mg/mL and 0,008 mg/mL, has on PK-15 and HepG2 cells under in vitro condition. Hydroquinone has induced cell proliferation inhibition, while the aqueous extract of the strawberry-tree leaf and arbutin have not shown the negative effects measured by cell viability test. Higher concentrations of hydroquinone have damaged the structure of the cells’ DNA moleculesThe results of the EtBr/AO staining test have shown that cells treated with hydroquinone entered into apoptosis and necrosis to a greater extent than those treated with the strawberry-tree leaf aqueous extract and arbutin. Based on these latter results, it can be concluded that the extract of the strawberry-tree leaf aqueous extract and arbutin have low genotoxic potential, while higher concentrations of hydroquinone damage the cells.

Hidrokinon je spoj koji nastaje bioaktivacijom arbutina, točnije razgradnjom arbutina pod djelovanjem enzima β-glukozidaze i alkalnih uvjeta u ljudskom organizmu. Hidrokinon je pokazao kancerogene osobine u istraživanjima kronične toksičnosti kod glodavaca gdje je dokazano da potiče nastanak benignih tumora jetre i bubrega kao i mononuklearne leukemije. Cilj ovog istraživanja je utvrditi učinak hidrokinona na nivo oksidativnog stresa spektrofotometrijskim mjerenjem aktivnosti superoksid dismutaze i katalaze, kao i određivanjem stupnja lipidne peroksidacije mjerenjem koncentracije malondialdehida, te mogući genotoksični učinak primjenom standardne izvedbe komet testa u alkalnim uvjetima. Istraživanje je izvršeno na stanicama bubrega, jetre i mozga štakora soja Lewis oba spola tretiranih hidrokinonom u koncentraciji od 200 mg/kg tijekom 28 dana. Dobiveni rezultati upućuju da hidrokinon blago povećava stupanj lipidne peroksidacije, ali ne utječe na aktivnost antioksidacijskih enzima katalaze i superoksid dismutaze. Hidrokinon pokazuje statistički značajno povećanje primarnih oštećenja DNA na stanicama bubrega mužjaka štakora za parametre intenziteta repa i repnog momenta. Na stanicama jetre ženki štakora zabilježeno je statistički značajno povećanje oštećenja DNA za sva tri parametra komet testa. No budući da su izmjerene razine oštećenja ispod 10%, hidrokinon pokazuje nizak genotokičan potencijal. Temeljem rezultata može se zaključiti da dozvoljena dnevna doza hidrokinona nije toksična za stanice bubrega, jetre i mozga. Hydroquinone is pharmacologically active metabolite of arbutin, is released from arbutin by the action of enzyme β-glucosidase and alkali conditions in human organism. Hydroquinone has shown carcinogenic properties in chronic toxicity studies in rodents where it has been shown that hydroquinone stimulate benign liver and kidney tumors as well as mononuclear leukemia. The purpose of this study is to determine the effect of hydroquinone on the oxidative stress level by spectrophotometric measurements of superoxide dismutase and catalase activity, as well as the determination of lipid peroxidation by measuring the concentration of malondialdehyde and the possible genotoxic effect using a standard comet assay in alkaline conditions. This research was carried out on kidney, liver and brain of Lewis breed rats of both gender treated with hydroquinone in concentration of 200 mg/kg during 28 days. The results indicate that hydroquinone slightly increases a level of lipid peroxidation but does not affect the activity of the antioxidant enzymes catalase and superoxide dismutase. Hydroquinone shows a statistically relevant increase of primary DNA damage in male rats kidney cells for parameters the tail intensity and tail moment. There was a statistically relevant increase in DNA damage for all three parameters of the comet assay on female rats liver cells. But since they measured levels of damage do not exceed 10% DNA in comet tail, hydroquinone shows low genotoxic potential. Based on the indicated results it can be concluded that the permitted daily dose of hydroquinone is not toxic to the cells of the kidneys, liver and brain.

Odlaganje otpada na odlagališta najčešći je i najjeftiniji postupak zbrinjavanja otpada. Zbog neadekvatnog uređenja, odlagališta predstavljaju veliki problem zbog širenja neugodnih mirisa, opasnih plinova i zagađenih procjednih voda koje mogu kontaminirati podzemne vode. Tako podzemne vode postaju opasne za okoliš i zdravlje ljudi i životinja. Cilj ovog rada je utvrditi citotoksičnost, genotoksičnost i svojstvo indukcije slobodnih radikala podzemnih voda s područja odlagališta otpada Trebež, Samobor, uzorkovanih prilikom sanacije ovog odlagališta. Kao test sustav korištena je stanična linija humanog adenokarcinoma epitela debelog crijeva CaCo2, koja je bila izložena djelovanju uzorkovanih podzemnih voda tijekom 72 sata. Rezultati su pokazali da podzemne vode djeluju citotoksično, te da uzrokuju indukciju slobodnih radikala i oštećenje DNA. Također je ustanovljeno da nema povezanosti između citotoksičnog učinka i indukcije slobodnih radikala. U podzemnim vodama prisutno je mnogo vrsta kontaminanata koje mogu uzrokovati dokazane učinke. Iako su koncentracije individualnih kontaminanata vrlo niske, učinci se mogu pripisati njihovom aditivnom i/ili sinergističkom učinku. Waste disposal at landfills is the most common and least expensive waste disposal process. Due to inadequate arrangement, landfills represent a major problem for spreading unpleasant smells, hazardous gases and polluted leachate, which can contaminate groundwater. Thus groundwater becomes dangerous for the environment and human and animal health. The aim of this paper is to determine cytotoxicity, genotoxicity and induction of free radicals of groundwater from the area of landfill Trebež, Samobor, sampled during the sanation of this landfill. As the test system, a human colon adenocarcinoma cell line CaCo2 was used, and it was exposed to the collected samples of groundwater for 72 hours. Results have shown that groundwater samples caused cytotoxic effects, induction of free radicals and DNA damage. It has also been found that there is no correlation between cytotoxic effect and free radical induction. There are many types of contaminants in groundwater that can cause proven effects. Although concentrations of individual contaminants are very low, effects can be attributed to their additive and/or synergistic effect.

Tekst sažetka Insekticidi su u današnje vrijeme neizostavan dio uzgoja hrane kojima je kroz tu hranu izložena cjelokupna populacija. Stoga je bitno saznati kakve učinke te tvari imaju na ljudski organizam i zdravlje i odrediti regulativu koja će najbolje izbalansirati moguće štetne posljedice i uporabu insekticida. Jedan od bitnih učinaka je genotoksičnost koja se može pokušati odrediti raznim metodama poput ovdje korištenih komet i komet-FISH testova. Komet test je alkalna elektroforeza DNA pojedinačnih stanica u gelu gdje se oštećenja na molekuli DNA očituju kao 'repovi' a očitavanjem dužine i intenziteta repa možemo saznati opću razinu oštećenja molekule DNA. Stanice korištene za eksperiment su bile stanice limfocita iz čovjeka. Ta metoda se već dugo vremena koristi u određivanju genotoksičnosti tvari, ali iako je dosta osjetljiva govori nam samo o općem stanju cjelokupne molekule DNA. Kako bi se dobio uvid u oštećenja specifičnih gena ili struktura molekule DNA primjenio se komet-FISH test. To je kombinacija komet testa s fluorescentnom in-situ hibridizacijom pri čemu određeni slijed molekule DNA obilježimo fluorescentnom bojom pri čemu dobijemo probu koju možemo hibridizirati s nukleoidom u dobivenom kometu čime možemo vidjeti smještaj i izgled promatranog gena kao fluorescentnog signala u sklopu kometa. Nažalost unatoč mogućnostima koje nudi ova metoda nije korištena u puno istraživanja zbog čega ovaj diplomski rad predstavlja značajan doprinos saznanjima o metodi i genotoksičnom učinku ispitivanih insekticida. Nakon dugotrajnog (14 dana) izlaganja limfocita izabranim insekticidima – klorpirifosa, imidakloprida i alfa cipermetrina – u malim koncentracijama (ADI, REL, OEL) i kontrolnim spojevima, izmjerila se dužina i intenzitet repa kometa te je određen broj delecija i migracija ciljanog gena u kometima. Nije pokazana statistički značajna razlika u vrijednosti komet niti komet-FISH testa nakon tretiranja stanica odabranim insketicidima u usporedbi s kontrolnim supstancama. Razmatranjem dostupnih literaturnih podataka došli smo do zaključka da ukoliko se insekticidi koriste ispravno i u propisanim dozama ne bi trebalo doći do štetnih posljedica. Text In modern times insectides are an integral part of food production through which means the entire population is exposed. Therefore, it’s paramount to determine the effects such substances have on human organism and health so that regulations for usage with best can be made. One important effect that they might cause is genotoxicity which could be assessed by methods such as comet and comet-FISH assays. Comet test is gel electrophoresis of DNA of single cells usually under alkaline conditions in which damaged DNA is observed as tails of comets. General level of overall DNA damage can be determined by measuring tail length and intensity. For the purpose of this experiment cultured human lymphocytes out of peripheral blood were used. While comet assay is relatively sensitive method and has been used for a long time in assessing genotoxicity it provides insight only into general state of damage of the whole DNA. So in order to gain insight into damage of specific genes of DNA structures comet-FISH assay has been used. Comet-FISH is a combination of comet assay with fluorescent in-situ hybridization where a specific sequence of DNA is labelled with a fluorochrome that can be annealed to comet DNA thus allowing us to observe position and appearance of wanted gene as fluorescent signal in comets. Unfortunately despite its many possible applications this method isn’t widely used which makes this study important for future reference and insight into method. After exposing lymphocytes for a long time (14 days) to selected insecticides- chlorpyrifos, imidacloprid and alpha cypermethrine- in low concentrations (ADI, REL, OEL) and control substances, tail length and intensity of comets were measured and the number of deletions and migrations of FISH signals were counted. After statistical analysis no significant values, in comet nor comet-FISH assays, were observed in comparison to control substances. After comparing results obtained by previous studies with ones provided by this study it was concluded that with proper care and usage of these insecticides it should come to no harmful effects.

Uslijed porasta znanstvenog i javnog interesa učinaka genotoksina u okolišu pojavila se potreba za bioremedijacijom zagađivala te ispitivanjem različitih bioaktivnih spojeva i procesa u tu svrhu. Bioremedijacija je proces u kojem se koristi metabolitički potencijal mikroorganizama kao što su bakterije i gljive kako bi se pročistila zagađena područja i materijal. Metaloenzim lakaza je čest i široko rasprostranjen enzim koji pripada skupini oksidoreduktaza, a primarna funkcija joj je razgradnja lignina u gljivama. Lakaza nema svojstvo specifičnosti prema točno određenom supstratu, kao ni svojstvo stereospecifičnosti. Bioremedijacijski učinak enzima lakaze testiran je inkubacijom lakaze s različitim razrjeđenjima modelnih spojeva određivanjem genotoksične aktivnosti putem umu-testa. Genotoksični potencijal, odnosno aktivnost uzorka određena je mjerenjem aktivnosti β-galaktozidaze i izračunavanjem indukcijskih omjera (IF), a bioremidijacijski učinak je promatran usporedbom genotoksične aktivnosti koncentracija modelnih spojeva sa i bez enzima lakaze. Na temelju rezultata lakazom smanjene genotoksične aktivnosti modelnih spojeva 4-NQO i 2-AA te smjese ugljikovodika sadržanih u vodotopivoj frakciji nafte (VFN) proizlazi zaključak da odabrana koncentracija lakaze (1,00 U/ml) ima potencijalnu bioremedijacijsku vrijednost te ne posjeduje metaboličku aktivnost koja bi se mogla iskoristiti za metaboličku aktivaciju indirektnih genotoksina umjesto S9 frakcije jetre. Ovo je preliminarno testiranje te su nužna danja istraživanja i optimizacija uvjeta, što samog enzima, što postupka određivanja aktivnosti putem umu-testa. Due to increased scientific and general public interest of genotoxin effects in the environment, bioremediation of the toxicants and further investigation of a vast spectrum of bioactive compounds is needed. Bioremediation is a process in which metabolic potential of microorganisms, such as bacteria and fungi, is used to cleanse contaminated areas and materials. Metalloenzyme laccase is a frequent and widespread enzyme of the oxidoreductase group and his primary function is degradation of lignin in fungi. Laccase is not specific to a substrate nor is it stereospecific. Bioremediation effect of the lactase enzyme was tested by incubation of lactase with different dilutions of model compounds and determination of genotoxic activity by umu-test. Genotoxic potential, in other words, genotoxic activity, was determined by measuring β-galactosidase activity and calculating induction ratio (IR), while the bioremediation effect was observed through comparison of genotoxic activity of model compounds concentrations with and without laccase. Based on the results of diminished genotoxic activity of model compounds 4-NQO, 2-AA and the mixture of hydrocarbons present in the water soluble fraction of crude oils (WSF). From presented data it is possible to conclude that laccase concentration of 1 U/ml has a potentially bioremediative value and does not possess metabolic activity which could be used for metabolic activation of indirect genotoxins instead of the S9 liver fraction. This is a preliminary experiment and further examinations and optimization of conditions are needed regarding both the enzyme and determination of activity by umu-test.

Cilj istraživanja: Procijeniti mogući genotoksični i citotoksični učinak dentalnih kompozita promatrajući učestalost mikronukleusa i drugih morfoloških promjena jezgre u oljuštenim bukalnim stanicama Materijali i metode: Brisevi su uzeti s bukalne mukoze 115 zdravih ispitanika. Svi sudionici su imali ili zdravu denticiju ili isključivo kompozitne ispune. Genotoksičnost i citotoksičnost je procijenjena mikronukleus testom. Rezultati: Rezultati nisu pokazali nikakvu značajnu razliku u broju stanica s mikronukleusom u ispitanika s različitim brojem ploha zuba restauriranih u kompozitu (p=0, 492). Također broj restauriranih ploha nije imao utjecaja na morfološke promjene jezgre kao što su karioliza (p=0, 438), karioreksa (p=0, 503) i piknoza (p=0, 356). Zaključak: Unatoč sumnji u sigurnost kliničke upotrebe kompozitnih smola, ovo istraživanje nije našlo nikakav dokaz da kompozitni materijali uzrokuju dugoročno citogenetičko oštećenje na epitelnim stanicama bukalne mukoze u ljudi. Nema ni objektivne i mjerljive potvrde genotoksičnosti uzrokovane kompozitom u kliničkoj praksi.

Analiza pročišćenih otpadnih voda koje se ispuštaju u vodene prijemnike uglavnom podrazumijeva tek utvrĎivanje koncentracije organskih tvari (kemijske i biološke potrošnje kisika) i nutrijenata (dušika i fosfora). Stoga je u ovom radu ispitan i učinak efluenta na bioindikatorske organizme (ribe (Carassius gibelio)) i gujavice (Eisenia fetida, Oligochaeta)) i stupanj rezistentnosti bakterijskih izolata na antimikrobne lijekove podrijetlom iz otpadnih voda, s ciljem utvrĎivanja štetnog djelovanja na ţiva bića u vodi, a posredno i na zdravlje ljudi. U tom smislu provedena su ekotoksikološka ispitivanja na bioindikatorskim modelnim organizmima, izvršeno je mjerenje mehanizma multiksenobiotičke otpornosti i vrijednosti parametara oksidacijskog stresa. Citogenetska oštećenja utvrđivana su mikronukleus testom a mutageni učinci Ames testom. Izvršena je komparativna mikrobiološka analiza standardnim mikrobiološkim testovima i MALDI-TOF spektrometrom masa, te su provedena hematološka i histopatološka istraţivanja. Rezultati navedenih istraţivanja pokazuju da pročišćene otpadne vode unošenjem ksenobiotika mijenjaju okolišne parametre recipijenta, dovode do porasta otpornosti bakterija na antibiotike, histopatoloških promjena i oksidacijskog stresa u riba. Dobiven je cjeloviti prikaz utjecaja pročišćenih otpadnih voda na ključne prarametre kakvoće i ekološkog stanja vode i biote. Currently, analysis of treated wastewater discharged from the wastewater treatment plants (WWTP) inflowing into recipients involves determination of concentrations of organic substances (chemical and biological oxygen demand) and nutrients (nitrogen and phosphorus). In this study, the impact of effluent on organismic bioindicators and degree of resistance of bacterial isolates to antimicrobial drugs originating from wastewater has been evaluated with the aim to determine toxic effects on aquatic (fish, Carassius gibelio) and terrestrial (earthworm, Eisenia fetida, Oligochaeta) organisms, and indirectly on human health. The ecotoxicological testings on bioindicator model organisms were conducted, measuring mechanisms of multixenobiotic resistance and parameters of oxidative stress. Cytogenetic damages were determined by micronucleus test, and mutagenic effects with Ames test. Comparative microbiological analyses were made with conventional methods and mass spectrometry analyser. Results of this study show that treated wastewater (leaving WWTP) changed environmental parameters by introduction of xenobiotics, contributed to microbial contamination and antimicrobial resistance, histopathological tissue changes and oxidative stress of examined organisms. Hencewith, our approach encompassed an integrated overview of the impact of treated wastewater on key environmental and organismal parameters.

Obična planika je biljna vrsta koja zbog bogatog polifenolnog sastava svoju primjenu nalazi u fitoterapiji. Najzastupljeniji fenolni spoj u listu obične planike je arbutin, a prirodni proizvodi koji ga sadrže najčešće se koriste za liječenje urinoinfekcija. Terapijsko djelovanje se zasniva na antibakterijskim svojstvima hidrokinona, farmakološki aktivnog metabolita arbutina. Ovo istraživanje je provedeno s ciljem procjene genotoksičnog učinka ekstrakta lista obične planike i arbutina na životinjskom modelu. Štakori soja Lewis odvojeni su po spolu i raspoređeni u 6 skupina po 4 životinje (1 kontrolna i 2 tretirane skupine za svaki spol). Pokusne skupine tretirane su vodenim ekstraktom lista obične planike i arbutinom u koncentraciji od 200 mg/kg tijekom 14 dana. Za procjenu genotoksičnog utjecaja primijenili smo standardnu izvedbu komet testa u alkalnim uvjetima i mikronukleus test u uvjetima in vivo. Komet test je proveden na stanicama periferne krvi, bubrega i jetre, a mikronukleus test na retikulocitima periferne krvi. Komet testom izmjerene razine oštećenja ne prelaze 10% DNA u repu kometa u sve tri vrste stanica. Nadalje, nije zabilježen ni statistički značajan porast broja mikronukleusa kao posljedica primijenjenih tretmana. Na temelju navedenih rezultata možemo zaključiti kako ekstrakt lista obične planike i arbutin imaju niski genotoksični potencijal. Strawberry tree is a plant species which due to the rich polyphenol content finds its use in fitotherapy. The most represented phenol compound within the leaf of strawberry tree is arbutin. Natural products containing arbutin are most frequently used in urinoinfection therapy. Therapeutic effects of those products are based on antibacterial activity of hydroquinone, pharmacologically active metabolite of arbutin. This research was carried out with the aim of evaluation of genotoxic effect of strawberry tree leaf extract and arbutin on animal model. Rats of the Lewis breed were separated by gender and arranged into 6 groups by 4 animals (1 control and 2 treated groups for each gender). The test groups were treated with strawberry tree leaf extract or arbutin in concentration of 200 mg/kg during 14 days. For evaluation of genotoxic effects, we applied the standard performance of comet assay in alkali conditions and micronucleus assay in vivo. The comet assay was carried out on the cells of peripheral blood, kidneys and liver while micronucleus assay was carried out on the reticulocytes of peripheral blood. Measured levels of damage using comet assay do not exceed 10% DNA in comet tail for all of the cell types. Furthermore, we didn’t notice statistically relevant increase of micronuclei number as a consequence of applied treatments. Based on the indicated results we can conclude that the strawberry tree leaf extract and arbutin have low genotoxic potential.

Ljudska koža najveći je organ ljudskog tijela, a kao takva je izložena brojnim potencijalno štetnim kemikalijama iz okoline. Mikotoksini aflatoksin B1 (AFB1), okratoksin A (OTA) i sterigmatocistin (STC) su produkti sekundarnog metabolizma filamentoznih plijesni različitih rodova (najčešće Aspergillus), a pri dugotrajnom izlaganju predstavljaju rizične čimbenike za razvoj hepatocelularnog i karcinoma bubrega. Njihova akutna i kronična toksičnost uglavnom je istraživana kroz unos hranom (zbog kontaminacije hrane suspektnim plijesnima) i inhalacijom (zbog mogućnosti udisanja spora plijesni pri profesionalnoj izloženosti), no još ne postoji mnogo istraživanja usredotočenih na perkutani unos toksina, kao i na njihove moguće kutane toksične učinke. Stoga je cilj ovoga rada bio istražiti genotoksični učinak navedenih mikotoksina na HaCaT stanice kao modelni sustav humanih epidermalnih keratinocita. Stanice su tretirane toksinima pojedinačno i u binarnim kombinacijama, sa koncentracijama toksina od po 1 i 10 μM, nakon čega je genotoksični potencijal mikotoksina određen kometnim testom u alkalnim uvjetima. Rezultati su pokazali da svi toksini značajno fragmentiraju DNA pri pojedinačnoj primjeni i primjeni u kombinacijama. Kombinacije toksina uglavnom pokazuju značajne razlike u odnosu na pojedinačno primjenjene toksine. Zaključujemo da svi navedeni toksini djeluju genotoksično na HaCaT stanice primjenjeni pojedinačno i u kombinacijama. STC pojedinačno pokazuje najveći genotoksični učinak. Kombinacija AFB1 i OTA pokazuje aditivno djelovanje, kombinacija OTA i STC pokazuje antagonistički učinak, a kombinacija AFB1 i STC pokazuje aditivno ili antagonističko djelovanje ovisno o koncentraciji AFB1. Ovi bi se nalazi mogli objasniti kompeticijom toksina na CYP450 enzime. Ujedno je ovaj rad prvi primjer ispitivanja genotoksičnosti kombinacije OTA i STC čiji se mehanizam djelovanja tek treba objasniti. Human skin is the largest organ of a human body, commonly exposed to potentially harmful environmental chemicals. The mycotoxins aflatoxin B1, ochratoxin A and sterigmatocystin are produced by filamentous funghi of various genera (most commonly Aspergillus), and present risk factors for the development of hepatocellular and renal carcinoma during prolonged exposure. The acute and chronic toxicity of these toxins have most usually been studied through dietary (because of food contamination by suspect funghi) and inhalatory intake (because of a possibility of inhaling the spores during professional exposure). However, percutaneous intake, as well as possible cutaneous toxic effects of Aspergillus mycotoxins have been poorly investigated. The aim of this study was to investigate the toxin's genotoxic effect on HaCaT cells as a model system for human epidermal keratinocytes. The cells were tretated with toxins individually and in binary combinations, at concentrations of 1 and 10 μM, and genotoxic effect were determined by alkaline comet assay. The results have shown all toxins significantly fragment the DNA both individually and in combinations. The combinations usually show significant difference against the individually applied toxins. We conclude that all toxins exert genotoxicity upon the HaCaT cells at individual and combinatory application. Single STC showed the highest genotoxic effect, comparing to AFB1 and OTA. The combination of AFB1 and OTA showed an additive effect, the combination of OTA and STC exerted an antagonistic effect, and the combination of AFB1 and STC showed both the additive and antagonistic effect depending on concentration of AFB1. These findings could be explained by competitive binding of the toxins to the CYP450 enzymes. To our knowledge this is the firts reporton genotoxicity of the combination of OTA and STC, whose mechanism has yet to be explained.

Mikronukleus (MN) test na limfocitima periferne krvi jedna je od najvažnijih metoda koje se primjenjuju u biološkom nadzoru, a zasniva se na 72-satnome uzgoju limfocita periferne krvi u hranjivom mediju te izradi mikroskopskih preparata koji se pregledavaju pod svjetlosnim mikroskopom. Cilj ovog istraživanja je ispitati genotoksični učinak ksilola, metanola i ledene octene kiseline i odrediti indeks proliferacije limfocita periferne krvi zaustavljanjem citokineze pri različitim koncentracijama kemikalija mikronukleus testom. Analizirani su limfociti triju ispitanika tretirani s tri različite koncentracije svake od navedenih kemikalija. Bilježen je ukupan broj MN, ukupni broj stanica s MN, raspodjela MN u stanicama, broj nukleoplazmatskih mostova (NPB) i nuklearnih pupova (Nbud) te indeks proliferacije stanica. Ksilol, metanol i ledena octena kiselina uzrokuju statistički značajno povećani broj mikronukleusa i smanjenje indeksa proliferacije (t test, P

Oštećenja molekule DNA, koja nastaju kao posljedica izlaganja toksičnim tvarima, mogu u konačnici utjecati na zdravlje i preživljavanje organizama. Stoga je bitno razvijati i testirati osjetljive molekularno citogenetičke metode za ranu detekciju i procjenu takvih promjena. Cilj ovog rada bio je procijeniti oštećenja molekule DNA u zebricama (Danio rerio) izloženim modelnim genotoksikantima (benzo[a]piren (B[a]P), etilmetanosulfonat (EMS)) te utvrditi dugotrajnost takvih oštećenja. Primarno oštećenje DNA detektirano je metodom Komet-testa dok su dugotrajne posljedice praćene metodom umnoženih polimorfnih DNA biljega (engl. amplified fragment length polymorphism, AFLP). Rezultatima ovog istraživanja dokazana su primarna oštećenja DNA uzrokovana modelnim genotoksikantima te perzistentnost promjena u genomu zebrica i godinu dana nakon izlaganja genotoksikantima, te je potvrđena pogodnost korištenja zebrica kao modelnih organizama u istraživanjima genotoksičnosti. DNA damage as a consequence of toxicant exposure may in the long run influence health and survival of the organisms. Therefore, it is of paramount importance to develop and test sensitive molecular cytogenetic methods for early detection and assessment of these changes. The aim of this study was to assess DNA damage in zebrafish (Danio rerio) exposed to model genotoxicants (Benzo[a]pyrene (B[a]P), Ethyl methanesulfonate (EMS)) and to determine the longevity of such damage. The primary DNA damage was detected using Comet assay whereas the long-term effects were monitored using the AFLP (amplified fragment length polymorphism) method. The results of this study demonstrated the primary DNA damage caused by model genotoxicants as well as persistence of alterations in the zebrafish genome even one year after the end of the genotoxic exposure. Zebrafish was confirmed as suitable model organism in studies of genotoxicity.

Porastom industrijalizacije i urbanizacije dolazi do sve većeg nakupljanja otpada, koji predstavlja prijetnju za okoliš i živi svijet. Odlaganjem otpada na odlagališna zemljišta, dolazi do kontaminacije tla, a time i stvaranja procjednih voda i onečišćenja podzemnih voda. U ovom radu je ispitivana genotoksičnost podzemnih i procjedne vode odlagališta otpada „Mraclinska Dubrava“. Određivana je citotoksičnost, prooksidativni učinak i lipidna peroksidacija na stanicama raka grkljana, HEp2 te mutageni učinak na sojevima bakterija Sallmonela typhimurium (TA 98 i TA 100). Procjedna voda pokazala je prooksidativni i citotoksični učinak u ovisnosti o koncentraciji, dok je podzemna voda uzorkovana kod samog pročiščivača izazivala lipidnu peroksidaciju. Podzemna voda uzorkovana ispod pročiščivača dovela je do indukcije slobodnih radikala koji nisu izazvali oštećenje lipida.

Naglim porastom komunalnog otpada kao i samih odlagališta procjedna voda je postala ozbiljna prijetnja ekosustavu. Zbog toga je potrebno, osim kemijskog sastava, istražiti njen toksični učinak na biljke, životinje i ljude. U ovom radu je istražen citotoksični i prooksidativni potencijal podzemnih i procjednih voda s odlagališta otpada ‟Mraclinska Dubrava” te njihovo potencijalno mutageno djelovanje. Kao biološki test sustavi korištena je humana stanična linija karcinoma grkljana te bakterijski sojevi Salmonella typhimurium (TA98 I TA100). Iz dobivenih rezultata se može zaključiti da podzemne vode uzorkovane prije pročiščivača, na pročiščivaču i nakon pročiščivača ne izazivaju citotoksični ili prooksidativni efekt. Procjedna voda u koncentraciji 5, 0x i 10, 0x djeluje genotoksično i citotoksično te uzrokuje lipidnu peroksidaciju i pojavu slobodnih radikala

Naglim porastom otpada zbog 'obilnog' načina života dolazi do porasta u proizvodnji otpada. Površinske vode poput rijeka, jezera i mora, svakodnevno primaju velike količine otpadne vode od industrijskih i poljoprivrednih izvora te kućanstava. Procjedne vode su definirane kao otpadna voda nastala procjeđivanjem oborina kroz otpad, biokemijskih procesa u otpadnom materijalu te sadržajem vode samog otpada. Kemijsku kakvoću otpada čine organske i anorganske komponente krutog otpada i produkti biorazgradnje otpada. Cilj ovog rada je utvrditi citotoksičnost i mutagenost podzemnih voda koje okružuju odlagalište te procjedne vode sa odlagališta "Mraclinska Dubrava" te njihov kapacitet da induciraju slobodne radikale te da uzrokuju lipidnu peroksidaciju. Kao test sustavi, korišteni su sojevi bakterije Salmonella typhimurium i stanična linija humanog karcinoma grkljana HEp2. Iz dobivenih rezultata može se zaključiti da procjedne i podzemne vode djeluju genotoksično i citotoksično te uzrokuju lipidnu peroksidaciju.

Antropogeno djelovanje na okoliš između ostalog uključuje i onečišćenje, odnosno ispuštanje raznih anorganskih i organskih tvari u okoliš. Utjecaj onečišćenja na organizme može se najranije zamijetiti na molekularnoj i staničnoj razini. Mjerenja oštećenja DNA su od posebne važnosti za određivanje stresa uzrokovanog onečišćenjem i procjenu okolišnog rizika. U svrhu analize intenziteta genotoksičnog djelovanja detektirana su oštećenja DNA u hemocitima vrste Mytilus galloprovincialis iz nativnih i kavezno izlaganih populacija na postajama Pula - luka, Ičići, Limski kanal, Rijeka - luka, brodogradilište u Sjevernom Jadranu, Split - luka, Marina, Trogir - marina, Adriavinil, Zadar Borik, Zadar – marina, Gruž - luka, Mali Ston, Ston, NP Mljet u jesen 2013. i proljeće 2014. godine, te izlaganjem dagnji s postaja Gruž i Marina bakru u mesokozmos eksperimentu. Za ovo istraživanje korištena je metoda komet-testa. Utjecaj onečišćenja na okoliš procijenjen je iz literaturnih podataka te kemijskih analiza metala u tkivu dagnji. Uzorkovane populacije pokazale su nizak do umjeren stupanj utjecaja onečišćenja. Najveće odstupanje pokazale su dagnje s postaja Gruž i Pula, za koje je izmjeren i značajno najviši genotoksični utjecaj. Analiza oštećenja DNA kavezno izlaganih jedinki pokazala je blago snižen integritet DNA u odnosu na kontrolnu postaju Marina, no jedino su jedinke s postaje Gruž imale statistički značajnu razliku. Sezonske fluktuacije na istraživanim postajama čine interpretaciju kemijskog onečišćenja vrlo kompleksnom, što se može zaključiti iz dobivenih podataka. Rezultati mezokozmos eksperimenta pokazali su veće oštećenje DNA kod dagnji s onečićene postaje. Ovo istraživanje naglašava važnost razumijevanja ekoloških faktora (salinitet, temperatura, pH) u interpretaciji dobivenih podataka. Nadalje, adaptacija populacija na lokalno onečišćenje može igrati veliku ulogu u dobivenim rezultatima. Anthropogenic effect on the environment includes pollution, i.e. emission of various inorganic and organic substances into the ecosystem. The earliest effect of pollution on the organisms can be detected on the molecular and cell levels. Studies of genotoxicity biomarkers such as DNA damage are of great importance for understanding pollution related stress and environmental risk assessment. The genotoxic effect was studied on the Mytilus galloprovincialis haemocytes using comet assay. Native populations were sampled in fall 2013. and in spring 2013 on the locations: Pula - harbour, Ičići, Lim Bay, Rijeka - harbour, shipyard in the northern Adriatic, Split - harbour, Marina, Trogir - marina, Adriavinil, Zadar Borik, Zadar – marina, Gruž - harbour, Mali Ston, Ston, NP Mljet. In addition, population Marina was cage exposed on six sites in transplant experiment, and populations Gruž and Marina were exposed to copper in mesocosm experiment. The pollution effect on the mussel populations was estimated by literature data and chemical analysis of heavy metals in the mussel tissue. These results indicated low to moderate level of pollution. DNA damage analysis in native populations did not show significant difference between all of the control and polluted stations. The biggest aberration was seen in the mussels from the locations Gruž and Pula, which had the highest genotoxic effect. DNA damage analysis in transplanted populations showed slightly decreased DNA integrity in respect to the control station Marina, and statistical significance was reached only for mussels exposed at site Gruž. Mesocosm experiment showed higher DNA damage in mussels from polluted site. Seasonal fluctuations of environmental conditions at the study sites make interpretation of pollution effect complex, as seen especially in the variability of the results on DNA damage. These investigations further stress the importance of understanding the effects of natural factors (salinity, temperature, pH) for the interpretation of the data obtained. In addition, adaptation and acclimatisation of populations to local pollution may play a role in some of the response patterns observed.

Metali su prirodna sastavnica Zemljine kore, ali njihova koncentracija u okolišu se neprestano povećava uslijed antropogenih utjecaja. Teški metali mogu uzrokovati direktna i indirektna oštećenja važnih bioloških molekula, a njihova akumulacija u hranidbenom lancu predstavlja opasnost za sve organizme u okolišu. Cilj istraživanja bio je utvrditi učinak teških metala, kadmija i cinka te njihovih smjesa na stabilnost genoma klijanaca duhana Nicotiana tabacum L.. Cink i kadmij su kemijski vrlo slični teški metali pa kadmij može ometati vitalne, biološke reakcije u biljkama, zamjenjujući cink. Iako je pojedinačni utjecaj tih metala u biljnim organizmima detaljno istražen, njihovo međudjelovanje nije dovoljno poznato. U tu svrhu klijanci duhana su rasli mjesec dana na hranjivim podlogama uz dodatke različitih koncentracija metala i njihovih kombinacija. Razina oštećenja i promjene u molekuli DNA duhana nakon tretmana su procijenjeni metodom komet-testa i metodom nasumično umnožene polimorfne DNA (RAPD, engl. Random Amplified Polymorphic DNA). Iako su rezultati komet-testa pokazali oštećenje DNA djelovanjem teških metala kadmija i cinka na klijancima duhana, svakog zasebno i u kombinaciji, rezultati metode RAPD nisu pokazali promjenu u polimorfizmu DNA u niti jednom od tretmana. Komet-test se pokazao kao osjetljivija metoda pri detekciji oštećenja DNA nastalih teškim metalima za razliku od metode RAPD. Metals are natural components of the Earth’s crust but their concentration is constantly increasing due to anthropologic influences. Heavy metals can cause direct and indirect damages of vital biological molecules and their accumulation in the food chain is an immediate menace for all organisms in the environment. The objective of this research was to determine the effect of heavy metals, cadmium and zinc and their mixtures on the genome stability of tobacco seedlings. Even though the influences of these metals alone in plant organisms are researched in great detail, their interaction is not well known. Since zinc and cadmium are chemically very similar heavy metals, cadmium can interfere in vital, biological reactions inside the plants by replacing zinc. Seedlings were grown for 30 days on nutrient medium with addition of different metal concentrations and their mixtures. The extent of DNA damage and DNA alterations after the treatment were evaluated using the Comet assay and RAPD (Random Amplified Polymorphic DNA) method. Even though the results of Comet assay showed statistically significant DNA damage caused by heavy metals, individually and in mixtures, the results of RAPD analysis did not show any change in DNA polymorphism in all of the treatments. Comet assay proved to be a more sensitive method in detection of DNA damages caused by heavy metals in comparison to RAPD analysis.

Kompozitni dentalni materijali nakon svoje primjene dolaze u izravan dodir s oralnim tkivima. Zbog ovog bliskog i dugotrajnog kontakta, kompozitne materijale bi trebao karakterizirati visok stupanj biokompatibilnosti. Svrha ovog doktorskog rada bila je utvrditi koliko su kompoziti biokompatibilni i sigurni za kliničko korištenje kroz procjenu njihovog citotoksičnog i/ili genotoksičnog djelovanja. Citotoksično i genotoksično djelovanje istraživalo se na stanicama humane kulture gingive i pulpe, ex vivo, ovisno o koncentraciji korištenog materijala primjenom diferencijalnog bojanja akridin-narančastom bojom i etidijevim bromidom te primjenom komet testa. Isti materijali ispitivani su i u in vivo uvjetima. Pacijentima su izrađene kompozitne restauracije klase V te se pratio genotoksični učinak materijala na epitelnim stanicama gingive uz rub postavljenog ispuna. Uzorci stanica za ispitivanje uzimani su 0, 7, 30 i 180 dana nakon postavljanja restauracije. Oštećenje DNK analizirano je dvjema metodama, mikronukleus i komet testom. Kompozitni materijali u testiranim koncentracijama pokazali su genotoksični učinak u uvjetima ex vivo za oba ispitivana parametra komet testa, dužina i intenzitet repa. Kompozitni materijal Kalore pokazao je veću genotoksičnost u odnosu na Vertise flow. Rezultati in vivo dijela istraživanja pokazali su značajno više parametre komet testa unutar razdoblja od 30 i 180 dana. Mikronukleus test za isto vrijeme ekspozicije pokazao je znatno veći broj stanica s mikronukleusom, kariolizom i nuklearnim pupovima. Među testiranim materijalima nije uočena razlika u djelovanju. Na temelju rezultata, možemo zaključiti da upotreba kompozita uzrokuje DNK oštećenje u stanicama pulpe i gingive, međutim uzimajući u obzir visoku učinkovitost mehanizama popravka DNK, rezultate ne bi trebalo smatrati apsolutnim pokazateljima genotoksičnosti. Objectives: The most important requirement for the materials to be used in medical applications is its biocompatibility. Dental composite materials come into close contact with oral tissues, especially with gingival cells. Due to this close and long-term contact, the materials should exhibit a high degree of biocompatibility. The aim of this doctoral thesis was to certify that the modern composite materials are biocompatible and safe for clinical use and also, was to evaluate their cytotoxic and/or genotoxic effect on human fibroblasts ex vivo and gingival cells in vivo. Materials and Methods: Ex vivo cytotoxicity and genotoxicity of two contemporary commercial composite materials (Kalore, Vertise flow) on human gingival and pulpal fibroblasts depending on the concentration of the used material (20 mg/ml, 40 mg/ml), were tested using the ethidium bromide/acridin orange viability staining and an alkaline single-cell gel electrophoresis technique (comet assay). Genotoxicity was also assessed in gingival epithelial cells in vivo. Class V composite restorations were placed in 30 adult patients using two different composite resins. Cell samples were collected by gentle brushing gingival area along the composite restoration prior to, 7 days, 30 days, and 180 days following the restoration of the tooth. DNA damage was analysed for each cell sample by comet and micronucleus assay. Results: Ex vivo tested dental composites revealed statistically significant increase in the tail length and tail intensity in treated human gingival and pulpal fibroblasts, independent of the applied concentration. Cultures treated with nano-hybrid composite material Kalore (20 mg/ml) have been showed more genotoxic than those treated with self-adhesive flowable composite Vertise flow. In vivo results showed significantly higher comet assay parameters (tail length and % DNA in the tail) within 30, and 180 days of treatment. While the micronucleus tests for the same exposure time showed a higher number of cells with micronuclei, karyolysis and nuclearbuds. Results did not reveal the difference between the two composite materials for the same exposure time. Conclusion: We can conclude based on the results that the use of composite resins causes cellular damage. However, taking into consideration the high efficiency of DNA repair mechanisms, the results should not be considered as an absolute indicator of genotoxicity potential. As dental composite resins remain in close contact with oral tissue over a long period of time, further research on their possible genotoxicity are desirable.

Danas se za nadoknadu tvrdog zubnog tkiva najčešće upotrebljavaju materijali koji se kemijski svezuju s tvrdim zubnim tkivom. Klinički uspjeh ovih materijala ne ovisi samo o fizikalnim i kemijskim karakteristikama nego i o njihovoj biološkoj sigurnosti. Organski sadržaj kompozitnih materijala može izazvati različite biološke odgovore. U novije vrijeme monomeri u kompozitnoj smoli su dokazani kao kemijske tvari koje mogu djelovati genotoksično i citotoksično te uzrokovati apoptozu i nekrozu. Svrha ovog istraživanja bila je ispitati citotoksični i genotoksični učinak monomera u kompozitnim materijalima in vitro na stanicama ljudskih limfocita i PK15 stanicama. Genotoksični učinak pokazali su isključivo eluati nepolimeriziranih kompozitnih materijala dobivenih eluiranjem materijala u mediju RPMI 1640 u masenoj koncentraciji 0, 013g/ml. Nepolimerizirani Tetric EvoCeram i nepolimerizirani Tetric EvoFlow su u odnosu na druge ispitivane kompozitne materijale pokazali najveći genotoksični učinak u obje ispitivane kulture stanica. Nepolimerizirani G- aenial Flo se u svim ispitivanim vremenima i količinama, u obje kulture stanica pokazao citotoksičan. G-aenial i G-aenial Flo su u obje ispitivane kulture stanica uzrokovali značajan porast postotka stanica u kasnoj apoptozi i nekrozi, a svi ostali ispitivani kompozitni materijali uglavnom značajan porast postotka stanica u ranoj i kasnoj apoptozi. Rezultati u ovom radu ukazuju na citotoksičan učinak monomera Bis-GMA. Već nakon četiri sata preživljenje limfocita bilo je manje od 10%. Preživjeli limfociti bili su u apoptozi i nekrozi. Eluat monomera TEGDMA (0, 013g/ml) je nakon 24 sata uzrokovao značajan porast broja mikronukleusa. U kulturi limfocita uzrokovao je uglavnom apoptozu. Rezultati bioloških ispitivanja (citotoksičnost, genotoksičnost) doprinose prosudbi svojstava koja utječu na kvalitetu kompozitnog materijala. Zbog njihove što uspješnije kliničke primjene, potrebna su daljnja in vitro i in vivo ispitivanja.

Izbjeljivanje zubi je postupak kojim se tretiraju te u odreĊenom stupnju otklanjaju razliĉite diskoloracije zubi. Aktivni spoj svih sredstava za izbjeljivanje je vodikov peroksid. Mehanizam reakcije vodikovog peroksida nije u potpunosti razjašnjen, ali se smatra da je proces oksidacije, gdje se velike pigmentirane molekule razlažu u manje, odgovoran za izbjeljivanje. Izvori svjetlosti mogu poboljšati izbjeljivanje tako što fotokatalitiĉki ili termokatalitiĉki ubrzavaju aktivni raspad molekula vodikovog peroksida. U ovome istraživanju ispitivao se uĉinak novih izvora svjetlosti: LED405, OLED i femtosekundnog lasera, a kao kontrolni izvor svjetlosti koristio se ZOOM2. Od komercijalnih sredstva za izbjeljivanje koristili su se 10%, 16% i 30% gel karbamid peroksida te 25% i 38% gel vodikovog peroksida. Povišenje temperature pulpne komore iznad kritiĉne vrijednost od 5.5 C zabilježeno je prilikom korištenja fokusiranog femtosekundnog lasera i ZOOM2 izvora svjetlosti, dok nefokusirani femtosekundni laser, LED405 i OLED nisu pokazali znaĉajan porast temperature u pulpnoj komori i na površini. Aktivacija gelova za izbjeljivanje ranije navedenim izvorima svjetlosti nije pokazala veća oštećenja površine cakline i dentina, kao i pojaĉano smanjenje mikrotvrdoće, nego kada su se koristili smo gelovi za izbjeljivanje bez svjetlosne aktivacije. U kemijskom sastavu cakline i dentina nakon izbjeljivanja takoĊer su zabilježene promjene u kvantitativnom omjeru elemenata specifiĉnih za ova tvrda zubna tkiva dok su se preparatima amorfnog kalcijevog fosfata ili boravkom u umjetnom slini sve ranije navedene strukturne, kemijske i morfološke promjene vratile na približno poĉetne vrijednosti, odnosno došlo je i do znaĉajnog porasta odreĊenih kemijskih elemenata odgovornim za remineralizaciju i potencijalni karijesprotektivni uĉinak (Ca, F). Novi izvori svjetlosti LED405 i femtosekundni laser, u kombinaciji s gelovima za izbjeljivanje, doveli su do znaĉajnog poboljšanja u promjeni boje obojanih pastila hidroksilapatita u odnosu na OLED i mjerenja pri kojima smo koristili samo gelove bez svjetlosne aktivacije. Zakljuĉno, sredstava za izbjeljivanje, korištena u kontroliranim kliniĉkim uvjetima pokazala su potencijalni genotoksiĉni i karcinogeni uĉinak na stanice oralne sluznice. Genom stanica pri tome je narušen, ali ne do vrijednosti koja bi bila kliniĉki znaĉajna. The purpose Tooth whitening is becoming one of the most popular esthetic and corrective treatments for discolored teeth. Bleaching can be performed internally on non-vital teeth or externally on vital teeth by applying hydrogen peroxide, sodium perborate or carbamide peroxide, the most common agents used for bleaching. For acceleration or more effective tooth whitening, different light sources may be used. When the bleaching agent is activated under the influence of light, some amount of light is absorbed and the resulting energy is converted into heat. This can be perceived as a possible side effect during this type of tooth whitening. Therefore, light sources can have photothermal effects which are then associated with the chemical effect of the bleaching materials. In light-activated tooth bleaching procedures, there is a great concern about the heat generated by the light source, which may cause pulp irritation or severe damage such as necrosis. One of the purposes of the present study was to evaluate the surface and intrapulpal temperature changes after bleaching treatment with different gels of hydrogen peroxide (in further text HP) and carbamide peroxide (in further text CP) subjected to different sources of light activation (LED405, OLED, focused and unfocused femtosecond laser and ZOOM2). Also, one of the aims was to evaluate the influence of five bleaching agents on surface microstructure, change in chemical structure and microhardness of human tooth enamel and dentine as well as the change in color of stained specimens before and after the bleaching with different bleaching agents supported by new light sources. Finally, a possible genotoxic effect of two bleaching gels with high concentration of hydrogen peroxide on oral mucosa was investigated. Materials and methods Light sources used in this study were: LED405, OLED, femtosecond laser and ZOOM2. Each experimental group was treated with one of the following: 25% and 38% HP gel and 10%, 16% and 30% CP bleaching gels. For intrapulpal and surface temperature measurements, K-type thermocouple and infrared thermometer were used to repeatedly measure the temperature increase. Tooth surface was treated with five bleaching agents and vaseline which served as a control. For temperature measurements, we used extracted human maxillary central incisors and canines. Vickers microhardness was measured with a load of 100 g for 10 seconds at the baseline, after the last bleaching treatment and after 2 weeks storage in artificial saliva and surface treatment with amorphous calcium phosphate gel (in further text ACP) or 2 weeks storage in deionized water. Enamel and dentine surface morphology was observed under scanning electron microscopy (SEM) while structural and chemical changes were evaluated using energy-dispersive X-ray spectroscopy (EDS). For microhardness as well as SEM and EDS measurements, extracted human third molars were used. Change in color was determined by RGB colorimeter and UV VIS NIS spectrophotometer. For color measurement, specially made pastilles of hydroxyapatite were used. Genotoxic effect of two bleaching agents was analyzed using micronucleus test and the research was conducted on 22 human subjects. Results The average increases in the pulp chamber and tooth surface temperatures for LED405, OLED and unfocused femtosecond laser were below the critical temperature threshold of 5.5C, contrary to the treatments involving ZOOM2 and focused femtosecond laser, regardless of bleaching gel application. All bleaching agents showed significant reduction in surface microhardness. ZOOM2, which had the lower pH value (pH=3.20), showed larger decrease in surface microhardness compared to BOOST (pH=6.75) and 30 %, 16% and 10 % CP (pH=7.0). The treatment with ACP and artificial saliva can increase microhardness and reduce the mineral loss after bleaching treatment. After the bleaching procedure with highly concentrated HP and CP gels, enamel and dentine surface microstructure showed mild or slight alterations with no loss of superficial structure, while low concentration CP gels show no change in morphological structure of tested hard dental tissue. A statistically significant increase in Ca and F ions was found after the bleaching treatment and after the additional treatment with ACP and artificial saliva. The change in color before and after the whitening treatment with different light sources was measured using RGB and UV VIS NIR spectral analysis. After 30 minutes of bleaching treatment with LED405, there was a statistically significant increase in RGB index in comparison to OLED and without light activation for 10% CP, 16% CP, 30% CP, 25 % HP and 38 % HP gels. For femtosecond laser, a statistically significant increase in RGB index was found only when 16 % CP and 38 % HP were used. Finally, the difference between LED405 and femtosecond laser was statistically significant only when 25 % HP gel was used. Both of the tested bleaching agents (25% HP and 38 % HP) demonstrated a potential genotoxic effect. Statistically significant increase of genotoxicity markers was relatively small in amount. Significance Focused femtosecond laser and ZOOM2 produced a large temperature increase in the pulp chamber and at the tooth surface. Caution is advised when using these types of light activation, whereas LED405, OLED and unfocused femtosecond laser could be safely used. Although the application of the bleaching agents reduced temperature variability, the type of the bleaching agent applied was largely irrelevant, indicating similar insulating properties of different gels of HP and CP. All of the used bleaching agents resulted in a reduction of surface enamel and dentine microhardness. The application of ACP remineralizing agents in combination with artificial saliva can cause an increase in surface microhardness. A change in chemical structure of enamel and dentine after bleaching with different bleaching gels and after ACP treatment was found for Ca and F ions which can be a sign of possible remineralization. In combination with the used bleaching agents, LED 405 showed the best effect in color change, followed by femtosecond laser. OLED light showed the weakest effect in color change. Regarding the genotoxic effect of bleaching agents used in this study, it is important to say that oral mucosa cells have a short lifespan and a one-time exposure to such mild genotoxic noxa has probably a negligible carcinogenic potential. Therefore, bleaching can affect the genome of mucosal cells to a certain extent; however, it is difficult to assess clinical significance of these findings.

U vlažnom stambenom i radnom okolišu kao kontaminanti mogu se pronaći veće koncentracije aerogenih čestica plijesni sa štetnim učincima na ljudsko zdravlje. Među takvim plijesnima nalaze se i vrste Aspergillus ochraceus (AO) i Eurotium herbariorum (EH). A. ochraceus je producent okratoksina A (OTA), mikotoksina s dokazanim karcinogenim, nefrotoksičnim, neurotoksičnim i imunotoksičnim učincima, dok E. herbariourum otpušta niz metabolita s još nedovoljno ispitanim učincima. Cilj ovog rada je bilo ispitivanje genotoksičnosti metabolita te dvije vrste plijesni. Korišteni su ekstrakti spora Aspergillus ochraceus producenta OTA (AO-OTA(+)), Aspergillus ochraceus neproducenta OTA (AO-OTA(-)) i Eurotium herbariourum (EH). Ispitani su njihovi pojedinačni učinci, kao i međusobne interakcije jer se ove dvije vrste javljaju istovremeno kao zagađivači. Ispitivanje razine oštećenja DNA vršeno je na stanicama humanog adenokarcinoma pluća A549 pomoću kometnog testa. Sve primijenjene koncentracije ekstrakata spora AO-OTA(+), i EH te njihove kombinacije su pokazale genotoksičan učinak na stanice A549, kao i izraženo citotoksično djelovanje unatoč tome što su koncentracije bile i četiri puta niže od IC50 (koncentracija koja smanjuje vijabilnost stanica za 50%). Nije bilo moguće procijeniti njihovo međusobno djelovanje što se također pripisuje jakom citotoksičnom učinku ekstrakata. Prema tome, može se pretpostaviti genotoksično djelovanje ovih vrsta plijesni na dišni sustav čovjeka pri dugotrajnom izlaganju.

Halotan, 2-brom-2-klor-1, 1, 1-trifluoretan, inhalacijski je anestetik, nezapaljiv, vrlo snažan i neiritabilan, što mu omogućuje široku kliničku primjenu. Ionizirajuće zračenje u velikoj se količini primjenjuje u medicinske svrhe (dijagnostičke X-zrake, radioterapija). Cilj istraživanja je utvrditi i usporediti međudjelovanja X-zračenja (60Co) u klinički relevantnoj dozi (1 Gy) i anestetika halotana (2, 4%, 50:50) na modelu miša soja Swiss albino, s naglaskom na proučavanje stupnja osjetljivosti različitih vrsta tkiva (mozga, bubrega i jetre) i leukocita periferne krvi. Za procjenu primarnih oštećenja DNA, primijenjena je metoda alkalnog komet testa neposredno nakon te 2, 6 i 24 h od izlaganja anesteziji i zračenju. Najveći genotoksični učinak izmjeren je u leukocitima periferne krvi, stanicama jetre i stanicama mozga 2 sata nakon izlaganja životinja u odnosu na kontrolnu skupinu. Stanice bubrega pokazale su vremenski različita oštećenja za mjerene parametre. Najveća oštećenja DNA nakon izlaganja agensima utvrđena su kod leukocita priferne krvi. Organi su pokazali različitu osjetljivost na učinak anestetika i zračenja.

Srebro je teški metal pogodan za upotrebu u nanotehnologiji zahvaljujući svojim specifičnim svojstvima. Nano čestice srebra (nAg) mogu se naći u tekstilu, higijenskim proizvodima i kozmetici, spremnicima hrane, sredstvima za pranje rublja, a dodaju se i u prehrambene proizvode. Na temelju toksikoloških istraživanja na biljkama moguće je predvidjeti štetno djelovanje tvari poput nano čestica na druge organizme uključujući i čovjeka kao i na okoliš. U ovom radu je istražen učinak nAg (u rasponu koncentracija 1-200 mg L-1) na korijen luka (Allium cepa L.) koji se često koristi kao modelna biljka u toksikološkim istraživanjima. Toksični učinci nAg na stanice korijena luka procijenjeni su putem pouzdanih biokemijskih pokazatelja toksičnosti. Rezultati ukazuju da koncentracije nAg iznad 5 mg L-1 uzrokuju povećano stvaranje reaktivnih oblika kisika i peroksidaciju membranskih lipida. Za razliku od aktivnosti katalaze, povećane aktivnosti superoksid dismutaze i askorbat peroksidaze ukazuju na važnu zaštitnu ulogu tih enzima u razgradnji kisikovih radikala. Zbog otpuštanja iona srebra (Ag+) u otopinu, nano čestice srebra pokazuju toksičan učinak sličan onome teških metala. Kao odgovor na povećanje toksičnosti srebra, sadržaj glutationa u stanicama korijena luka rastao je sukladno povećanju koncentracija nAg. Značajan genotoksični učinak nAg primijećen je čak i pri najnižoj koncentraciji tih nano čestica.

Teški metali su postojani zagađivači okoliša i mogu imati toksičan učinak. Zbog sklonosti akumulaciji opasni su za žive organizme. Djelovanje pojedinih teških metala na različitim razinama biološke organizacije uglavnom je dobro poznato, dok je kombinirano djelovanje više teških metala na organizam još nedovoljno istraženo. U ovom je radu istražen genotoksični učinak kadmija i bakra, pojedinačno i u kombinacijama, u klijancima i odraslim biljkama duhana Nicotiana tabacum L. Cilj rada bio je odrediti polimorfizam molekule DNA kao posljedicu izlaganja duhana teškim metalima kadmiju i bakru, te utvrditi djeluju li ti metali međusobno sinergistički ili antagonistički. Analiza sadržaja metala pokazala je da učinak bakra i kadmija ovisi o koncentraciji metala u biljci, ali i o razvojnom stadiju biljke. Bakar je u klijancima povećao toksične učinke kadmija (sinergistički učinak), dok je kod odraslih biljaka smanjio toksičan učinak kadmija (antagonistički učinak). Klijanci su u odnosu na odrasle biljke imali smanjenu stabilnost genoma. Heavy metals are persistent environmental pollutants, and can have toxic effects due to their accumulation in living organisms. Effect of heavy metals at different levels of biological organization is generally well known, but the combined effect of several heavy metals on the organism has been insufficiently studied. The genotoxic effect of cadmium and copper, alone and in combination, in tobacco Nicotiana tabacum L., was investigate in this study. The aim was to determine the polymorphism of DNA as a result of tobacco exposure to heavy metals cadmium and copper, and evaluate if the combined effect of these metals is synergistic or antagonistic. Metal content analysis revealed that the influence of copper and cadmium depended on the concentration and developmental stage of plants. Copper increased toxic effects of cadmium in the seedlings (synergistic effect), whereas in adult plants reduce toxic effects of cadmium (antagonistic effect). Seedlings have reduced genome stability in comparison to adult plants.

Cilj ovoga rada bio je ispitati sadržaj polifenola u ekstraktima vrsta Echinacea purpurea (L.) Moench kao i Castanea sativa Mill. te odrediti njihov antioksidativni i antigenotoksični učinak. Antioksidativna aktivnost ekstrakata i glavnih sastavnica je utvrđena primjenom elektronske spinske rezonancije i spektrofotometrijskih metoda hvatanja DPPH, superoksidnog i hidroksilnog radikala. Ispitan je i redoks učinak i citotoksičnost ekstrakata u kulturi stanica raka kolona (SW480). Antigenotoksični i antimutageni učinak procijenjen je kometnim i Amesovim testom uz mutagene i genotoksične mikotoksine – aflatoksin B1 (AFB1) i ohratoksin A (OTA). Provedena je i senzorska analiza tretiranih uzoraka kikirikija i grožđica za preliminarnu procjenu primjenjivosti tretmana ekstraktima. Ekstrakt herbe ehinaceje je sadržavao više ukupnih polifenola u odnosu na ekstrakt lista kestena (10,57 % prema 6,74 %). Ekstrakt ehinaceje je sadržavao višestruko veću količinu fenolnih kiselina (prvenstveno cikorijska i kaftarinska kiselina), dok je ekstrakt kestena bio najbogatiji taninima i flavonoidima (derivati galne i elaginske kiseline). Ekstrakt kestena je pokazao znatno veću sposobnost neutralizacije DPPH radikala (EC50 = 1,87 μg/mL) u odnosu na ekstrakt ehinaceje (EC50 = 15,67 μg/mL). Slični rezultati utvrđeni i ispitivanjem hvatanja hidroksilnog i superoksidnog radikala, pri čemu je ekstrakt kestena bio desetak puta učinkovitiji. Utvrđena je i snažna antioksidativna aktivnost dominantnih sastavnica koja ukazuje na fenolne kiseline (ehinaceja) i elaginsku kiselinu (kesten) kao sastojke koji najviše doprinose učinku ekstrakata. Inhibitorni učinak ekstrakata ehinaceje na mutageno djelovanje aflatoksina B1 zabilježeno je samo kod najniže koncentracije na soju bakterije Salmonella typhimurium osjetljivom na pomak okvira čitanja. S druge strane, utvrđen je snažan inhibitoran učinak ekstrakta kestena, izraženiji na soju osjetljivom na pomak okvira čitanja. Supresija genotoksičnog učinka AFB1 i OTA utvrđena je i kometnim testom, pri čemu je ustanovljena značajna redukcija dužine repa, repnog intenziteta i repnog momenta u leukocitima istovremeno tretiranim mikotoksinima i različitim koncentracijama ekstrakata. Dok ekstrakt ehinaceje tek pri dužoj inkubaciji i višim koncentracijama djeluje citotoksično na stanice raka kolona, ekstrakt kestena je pokazao znatno snažniji učinak već kod najniže koncentracije. Ispitivanjem supresije oksidativnog stresa ekstraktima u kulturi stanica raka zabilježeno je podsticanje oksidativnog stresa kod nižih koncentracija i redukcija pri višim koncentracijama, a slično djelovanje je ustanovljeno i u stanicama tretiranim vodikovim peroksidom. Rezultati upućuju na indukciju antioksidantne zaštite stanica. Senzorska analiza tretiranih kikirikija je utvrdila koncentraciju ekstrakta koja nije izazvala značajnije promjene organoleptike u odnosu na kontrolni uzorak. Tretirane grožđice su bile promijenjenog mirisa i arome, iako bez utjecaja na prihvatljivost samog proizvoda. Dodatak ovdje ispitanih ekstrakata potencijalnog antigenotoksičnog učinka hrani bi, dakle, pored uloge u povećanju održivosti samih namirnica antioksidantnim djelovanjem, mogao modulirati toksičnost prisutnih mikotoksina nakon konzumacije. The purpose of this thesis is to examine polyphenol content in Echinacea purpurea (L.) Moench and Castanea sativa Mill. extracts, and to determine antioxidant effects of those extracts, trough electron spin resonance and colorimetric method of DPPH•; a superoxide hydroxyl radical. Redox effect and cytotoxicity of the extract in colon cancer cell culture SW480 has also been tested. Antigenotoxic antimutagenic effect has been evaluated using comet and Ames test, with mutagenic and genotoxic micotoxines AFB1 and OTA present. Sensory analysis of peanut and raisin samples has also been performed for the preliminary evaluation of extract treatment. Echinacea herb extract contained higher total polyphenol content than chesnutt leaves extract (10,57% compared to 6,74%). Echinacea herb extract had significantly higher phenolic acid content (cicoric and caftarinic acid), while chestnut extract was rich in tanine and flavonide compounds. Chestnut extract had higher capability to neutralize DPPH radicals (EC50 = 1,87 μg/mL) compared to Echinacea extract (EC50 = 15,67 μg/mL). Similar results were obtained when hydroxyl and superoxide radical capture capability was examined; chestnut extract was about 10 times more effective. Strong antioxidative activity of dominant compounds has been established, which points out to presence of phenolic acids and elaginic acid in Echinacea and chestnut respectively, as well as other compounds which contribute to the extract effect. Inhibitory effect of Echinacea extract on mutagenic effect of aflatoxin B1 has been recorded at the lowest concentrations, when Salmonella typhimurium bacteria has been treated. On the other hand there was a strong inhibitory effect demonstrated by the chestnut extract, once it was applied to the appropriate bacteria culture. The suppression of genotoxic effect of AFB1 and OTA has been determined using the comet test, whereby significant reduction of the tail length has been determined, as well as tail moment and intensity in leukocytes treated by mycotoxines and different concentrations of extracts simultane ously. Chestnut extract has shown strong effects even at low concentrations, while Echinacea extract had cytotoxic effect on colon cancer cells only after prolonged exposure at high concentrations. When suppression of the oxidative stress trough extract application has been examined, it has been established that there is oxidative stress relation with lower concentrations, while reduction has been established at high concentrations; similar effects have been established once cells were treated with hydrogen peroxide. The results suggest induction of antioxidative protection of the cell. Sensory analysis of treated peanuts has established the concentration with no significant effects on organoleptics compared with the control sample. Treated raisins had a change in aroma and scent, but without substantial effect on the consumability of the product itself. These additives not only would extend the useful life of various food products; they can also serve as a modulator for toxicity of various micotoxins after those food products have been consumed.

At the moment there is still no consent about maximum contaminanat level (MCL) for nitrate, nitrite and ammonia in drinking water. Hence, in this research drinking and surface water samples, were tested, before and after sequential purification. Model solutions with MCLs and 50% lower concentrations of nitrate, nitrite and ammonia were also tested. Genotoxicity tests (Comet and Micronucleus) performed on peripheral blood lymphocytes did not show adverse effects on DNA. Weak antagonistic effect among nitrogen compounds, heavy metals and organic components was found. All of the water samples and the control had oxidative capacity, but nitrogen species alone did not have almost any oxidative capacity. Moreover, nitrogen compounds alone showed antioxidative activity. Proteomics results showed that solution with nitrate, nitrite and ammonia made changes in lymphocytes protein profile. Qvalitative and quantitative differences were detected. These results leading to the conclusion that even without damage of the lymphocyte DNA some sequences were inactivated and also some of them were up- or down-regulated.

Solid waste deposited at sanitary landfill is subjected to complex physico-chemical and biochemical transformations. By the percolation thorough the waste atmospheric water is being partially absorpt and excess amount percolate making landfill leachate. Landfill leachate contains high amount of various compounds. It is characterized by dark color, unpleasant odor, high conductivity, high concentration of organic biorefractory compounds, high concentration of ammonia and increased to high concentration of heavy metals. Organic matter, present in form of large molecular refractory compounds, and toxic substances, make impossible leachate purification by standard biological activated-sludge treatment. In order to prevent harmful environmental influence purification of landfill leachate to the authority acceptable level prior to discharge into the environment or public sewer system is obligatory. Treatment efficiency and acceptability of selected treatment procedures should be confirmed by physico-chemical as well as toxicological characterization of final effluent.

Cilj ovoga rada bio je ispitati sadržaj polifenola u ekstraktima vrsta Echinacea purpurea (L.) Moench kao i Castanea sativa Mill. te odrediti njihov antioksidativni i antigenotoksični učinak. Antioksidativna aktivnost ekstrakata i glavnih sastavnica je utvrđena primjenom elektronske spinske rezonancije i spektrofotometrijskih metoda hvatanja DPPH, superoksidnog i hidroksilnog radikala. Ispitan je i redoks učinak i citotoksičnost ekstrakata u kulturi stanica raka kolona (SW480). Antigenotoksični i antimutageni učinak procijenjen je kometnim i Amesovim testom uz mutagene i genotoksične mikotoksine – aflatoksin B1 (AFB1) i ohratoksin A (OTA). Provedena je i senzorska analiza tretiranih uzoraka kikirikija i grožđica za preliminarnu procjenu primjenjivosti tretmana ekstraktima. Ekstrakt lista kestena je sadržavao više ukupnih polifenola u odnosu na ekstrakt herbe ehinaceje (10, 57 % prema 6, 74 %). Ekstrakt ehinaceje je sadržavao višestruko veću količinu fenolnih kiselina (prvenstveno cikorijska i kaftarinska kiselina), dok je ekstrakt kestena bio najbogatiji taninima i flavonoidima (derivati galne i elaginske kiseline). Ekstrakt kestena je pokazao znatno veću sposobnost neutralizacije DPPH radikala (EC50 = 1, 87 µg/mL) u odnosu na ekstrakt ehinaceje (EC50 = 15, 67 µg/mL). Slični rezultati utvrđeni i ispitivanjem hvatanja hidroksilnog radikala, pri čemu je ekstrakt kestena bio desetak puta učinkovitiji. ESR analizom antioksidativne aktivnosti prema hidroksilnom i superoksid radikalu izražene EC50 vrijednošću, ustanovljena je višestruko bolja neutralizacija hidroksilnog radikala ekstraktom kestena (EC50 = 42, 3 µg/mL) u odnosu na ekstrakt ehinaceje (EC50 = 210 µg/mL). Ekstrakti su bili podjednake učinkovitosti prema superoksidnom radikalu (ekstrakt kestena, EC50 = 8, 5 µg/mL ; ekstrakt ehinaceje, EC50 =76, 7 µg/mL). Utvrđena je i snažna antioksidativna aktivnost dominantnih sastavnica koja ukazuje na fenolne kiseline (ehinaceja) i elaginsku kiselinu (kesten) kao sastojke koji najviše doprinose učinku ekstrakata. Inhibitorni učinak ekstrakata ehinaceje na mutageno djelovanje aflatoksina B1 zabilježeno je samo kod najniže koncentracije na soju bakterije Salmonella typhimurium osjetljivom na pomak okvira čitanja. S druge strane, utvrđen je snažan inhibitoran učinak ekstrakta kestena, izraženiji na soju osjetljivom na pomak okvira čitanja. Supresija genotoksičnog učinka AFB1 i OTA utvrđena je i kometnim testom, pri čemu je ustanovljena značajna redukcija dužine repa, repnog intenziteta i repnog momenta u leukocitima istovremeno tretiranim mikotoksinima i različitim koncentracijama ekstrakata. Dok ekstrakt ehinaceje tek pri dužoj inkubaciji i višim koncentracijama djeluje citotoksično na stanice raka kolona, ekstrakt kestena je pokazao znatno snažniji učinak već kod najniže koncentracije. Ispitivanjem supresije oksidativnog stresa ekstraktima u kulturi stanica raka zabilježeno je podsticanje oksidativnog stresa kod nižih koncentracija i redukcija pri višim koncentracijama, a slično djelovanje je ustanovljeno i u stanicama tretiranim vodikovim peroksidom. Rezultati upućuju na indukciju antioksidantne zaštite stanica. Senzorska analiza tretiranih kikirikija je utvrdila koncentraciju ekstrakta koja nije izazvala značajnije promjene organoleptike u odnosu na kontrolni uzorak. Tretirane grožđice su bile promijenjenog mirisa i arome, iako bez utjecaja na prihvatljivost samog proizvoda. Dodatak ovdje ispitanih ekstrakata potencijalnog antigenotoksičnog učinka hrani bi, dakle, pored uloge u povećanju održivosti samih namirnica antioksidantnim djelovanjem, mogao modulirati toksičnost prisutnih mikotoksina nakon konzumacije.

Učinak izlaganja inhalacijskom anestetiku sevofluranu (2, 4%, 50:50) procijenjen je na razini primarnih oštećenja DNA u perifernoj krvi i organima Swiss albino miševa. Tehnikom alkalnog komet testa mjerena su oštećenja neposredno nakon, te 2 i 6 sati od izlaganja. Pokazan je genotoksični učinak nakon izlaganja. Leukociti krvi pokazali su oštećenja odmah nakon, dok su stanice jetre, bubrega i mozga pokazivale značajna oštećenja tek 2 sata od izlaganja. Dinamika popravka procjenjena je staničnim indeksom popravka koji je pokazao različitu tkivnu specifičnost i različiti stupanj oštećenja. Najosjetljivije stanice 6 sati nakon izlaganja bile su stanice mozga, jetre, bubrega te leukociti krvi. Komet test se pokazao osjetljivom metodom za mjerenje genotoksičnosti, a sevofluran anestetikom koji može utjecati na stvaranje dodatnih oksidativnih oštećenja.

S ciljem detekcije oštećenja genoma uzrokovanog štetnim tvarima iz okoliša razvijene su mnoge metode koje omogućuju brzi pregled molekule DNA izloženih organizama. Među njima je i metoda RAPD (engl. random amplified polymorphic DNA), koja se često koristi jer je jednostavna, učinkovita i brza. Osim u istraživanjima genotoksičnosti, metoda RAPD se koristi i u proučavanju karcinogeneze i populacijsko-genetičkim istraživanjima. U ovom radu su prikazane osnovne karakteristike metode RAPD i navedena su polja njezine primjene. Prikazani su nedostaci metode i načini na koje se može poboljšati, kao i usporedba te metode sa ostalim metodama koje se danas koriste. Nakon neophodne optimizacije, ova metoda je siguran i točan pokazatelj promjena u genomu, a u kombinaciji s drugim metodama daje jasan uvid u molekularno-genetička zbivanja. In order to detect genome damage caused by harmful substances from the environment, many methods which enable fast overview of the DNA molecules of exposed organisms have been developed. Among them is the RAPD (random amplified polymorphic DNA) method, which is used frequently because it is simple, efficient and quick. Apart from genome-toxicity related research, RAPD is also used in the study of carcinogenesis and in the populationgenetic studies. The main characteristics of the RAPD method and the areas of its application were specified in this paper. The disadvantages of the method and the ways of its improvement were shown, along with the comparison of the method with other methods used nowadays. After the necessary optimization, this method could be safe and precise indicator of the genome changes , and combined with other methods it gives a clear insight into moleculargenetic events.

Cipermetrin spada u skupinu piretroidnih insekticida koji su relativno nova skupina pesticida čija upotreba raste. Koristi se za kontrolu mnogih štetnika voća i povrća, usjeva, uključujući i održavanje krajolika. Djeluje kao neurotoksin i na taj način suzbija kukce. Primjenom mikronukleus testa in vivo na retikulocitima periferne krvi i alkalnog komet testa na stanicama krvi, slezene, limfnih čvorova i timusa Swiss albino miša istražen je genotoksični učinak cipermetrina. Plan pokusa sukladan je odredbama OECD 407. Miševi su svakodnevno tijekom 28 dana dobivali pripadajuću NOAEL dozu (10 mg/kg) za cipermetrin što je u vrijednosti 1/100 letalne doze LD50 za cipermetrin. Dobiveni rezultati uspoređeni su sa kontrolnom skupinom. Rezultati mikronukleus testa pokazuju da su retikulociti periferne krvi i kod muških i kod ženskih miševa podjednako osjetljivi na izlaganje cipermetrinu. Rezultati komet-testa pokazuju da su različite vrste stanica miševa različito osjetljive na izlaganje cipermetrinu, pri čemu su najosjetljiviji leukociti kod muških miševa i stanice slezene kod ženskih miševa. Cypermethrin belongs to the pyrethroid group of insecticides that are relatively new group of pesticides that are increasing in use. It is used to control many pests of fruits and vegetables, crops, including landscape maintenance. It acts as a neurotoxin and thereby suppresses insects. The effects of cypermethrin were studied by applying in vivo micronucleus test on peripheral blood reticulocytes and alkaline comet assay on blood cells, spleen, lymph nodes and thymus of Swiss albino mouse. Plan of the experiment was consistent with the provisions of the OECD 407th. During the period of 28 days, mice were receiving the corresponding NOAEL dose (10 mg/kg) for cypermethrin which is 1 / 100 LD50 lethal dose. The results were compared with the control group. Micronucleus test results show that peripheral blood reticulocytes in male and female mice are equally susceptible to exposure to cypermethrin. Comet assay results show that the various different types of cells of mice are sensitive to exposure to cypermethrin, with the most sensitive leukocytes in male mice and spleen cells in female mice.

Imazalil je fungicid, koji je široko rasprostranjen u poljoprivredi, koristi se za suzbijanje gljivica na voću, povrću i ukrasnom bilju. Također se koristi u tretmanima sjemenja nakon žetve te u sprečavanju propadanja citrusnog voća i banana prilikom skladištenja. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi genotoksični učinak ovog pesticida na tkiva pojedinih organa (slezena, limfni čvorovi, timus i krv) Swiss miševa. Plan pokusa bio je sukladan odredbama OECD 407. Životinje su raspoređene u 2 skupine (kontrolna i tretirana, u svakoj skupini je po 5 muških i 5 ženskih životinja). Eksperimentalne životinje tretirane su NOAEL dozom pesticida Imazalila (10 mg/kg) koji je svakodnevno primjenjivan oralno tijekom 28 dana, nakon čega je izvršen alkalni komet test na stanicama krvi, limfnih čvorova, slezene i timusa i brojanje mikronukleusa u perifernoj krvi. Imazalil je inducirao značajno povećanje učestalosti mikronukleusa kod oba spola. Uočili smo povećanje vrijednosti duljine repa kometa u tretiranoj skupini životinja na stanice četiri ispitivana organa u odnosu na kontrolnu skupinu. Značajno povećanje vrijednosti duljine repa u stanicama krvi, slezene, timusa i limfnih čvorova ukazuje na jači genotoksični učinak Imazalila u ženskih nego u muških miševa. Imazalil is a fungicide that is widely used in agriculture to control fungi on fruits, vegetables and ornamentals. It is also used in treatment of seeds after harvest and to prevent deterioration of citrus fruits and bananas during storage. The aim of this research was to determine the genotoxic effects of this pesticide in tissues of some organs (spleen, lymph nodes, thymus and blood) in Swiss mice. The plan of experiment was consistent with written standard OECD 407. The animals were classified in two groups (control and treated, in each group by 5 male and 5 female animals). Experimental animals were exposed to the NOAEL dose of the pesticide Imazalil (10 mg / kg) which was daily administered orally for 28 days, after which we made alkaline comet assay performed on cells of the blood, lymph nodes, spleen and thymus, and counting of micronuclei in peripheral blood. Imazalil induced significant increase in the frequency of micronuclei in both sexes. We found increased values of comet tail length in the treated group of animals in cells of four examined organs in relation to the control group. The significant increase in the value of tail length in blood cells, spleen, thymus and lymph nodes indicates a stronger genotoxic effect of Imazalil in the female than in male mice.

Nagli razvoj industrije uzrokuje sve veće zagađenje okoliša. Među brojne okolišne zagađivače ubrajaju se i teški metali. Toksičnost teških metala ovisi o njihovoj koncentraciji, pokretljivosti u biljci i okolišnim uvjetima. Esencijalni metali kao što je bakar, dostupni u prevelikoj koncentraciji postaju toksični za biljku. Kadmij je jedan od neesencijalnih toksičnih teških metala koji je genotoksičan i mutagen za većinu organizama. Cilj istraživanja bio je utvrditi osjetljivost genoma duhana na teške metale bakar i kadmij, pojedinačno i u kombinaciji, metodom komet-testa te istražiti ima li bakar sinergističko ili antagonističko djelovanje na genotoksičnost kadmija. Bioakumulacija istraživanih metala istražena je analizom sadržaja metala u biljnom tkivu tehnikom optičke emisijske spektroskopije uz induktivno spregnutu plazmu. Analiza sadržaja metala pokazala je da je akumulacija kadmija bila viša u korijenu nego u listu biljke duhana. Komet-testom potvrđena je osjetljivost genoma duhana na kadmij i bakar. Celularnim komet-testom uočeno je antagonističko djelovanje bakra na genotoksičnost kadmija u listu, a sinergističko u korijenu. Acelularni komet-test pokazao je da bakar smanjuje genotoksični učinak kadmija u listu. Rapid industry development causes increase of environmental pollution. Among numerous environmental contaminants, heavy metals are of significant value. Toxicity of heavy metals depends on their concentration, mobility in the plant and environmental conditions. Essential metals such as copper, when present in excessive concentration become toxic to plants. Cadmium is one of the nonessential toxic heavy metals that is genotoxic and mutagenic to organisms. The main goal of this study was to determine the sensitivity of the tobacco genome on the heavy metals copper and cadmium, individually and in mixture by comet assay and to investigate whether copper has antagonistic or synergistic effect on the cadmium genotoxicity. Bioaccumulation of heavy metals was measured with inductively coupled plasma atomic emission spectroscopy. Analysis of metal content showed that cadmium accumulation was higher in roots than in leaves of tobacco plants. Comet assay confirmed the sensitivity of the tobacco genome to cadmium and copper. Cellular comet assay showed antagonistic effect of copper on cadmium genotoxicity in leaves, and synergistic effect in roots. Acellular comet test showed that copper reduces genotoxic effects of cadmium in leaves.

Kvercetin je flavonol iz skupine flavonoida i jedan od važnijih fitoestrogena prisutan u većim količinama u luku, jabuci i grožđu. Istražen je utjecaj kvercetina na osteoporozu te mogućnost njegove uporabe u prevenciji razvoja osteoporoze u štakora soja Y-59. U prvom dijelu istraživanja tijekom 15 dana, životinje su intragastričnim putem obrađene retinoičnom kiselinom u dozi od 80 mg kg-1 uz primjenu kvercetina u dozi od 100 mg kg-1 iIli alendronata (40 mg kg-1). U drugom dijelu istraživanja životinje su tijekom 15 dana obrađene samo kvercetinom i alendronatom. Određena je ukupna razina kalcija i fosfora iz desnih femura životinja te hematološki i biokemijski pokazatelji. Za procjenu genotoksičnosti korišten je komet test te mikronukleus test. Kvercetin je pokazao povoljan učinak na mineralnu gustoću kosti, a da pritom nije izazvao nikakve štetne učinke na organizam. Rezultati ovog istraživanja daju nadu da kvercetin može biti učinkovit u prevenciji osteoporoze ili redukciji štetnih učinaka lijekova koji mogu prouzročiti osteoporozu i da može biti upotrebljen u obradi osteoporoze u ljudi. Quercetin is a flavonol from the flavonoid group and one of the major phytoestrogens present in higher amounts in onions, apples and grapes. The effect of quercetin on osteoporosis and the possibility of its use in preventing the development of osteoporosis in Y-59 rats were investigated. In the first part of the study during 15 days, the animals were intragatricly treated with retinoic acid at dose of 80 mg kg-1 with quercetin (100 mg kg-1) and/or alendronate (40 mg kg-1). In the second part of the study animals were treated during the 15 days only with quercetin and alendronate. The total levels of calcium and phosphorus from the right femur of the animals, and hematological and biochemical parameters were determined. For the assessment of genotoxicity we used comet assay and the micronucleus test. Quercetin showed a beneficial effect on the mineral bone density, while it did not cause any damage in the body. In addition, the results of the present study in rats have given us the hope that quercetin can confer in the prevention of osteoporosis or the reduction of the side effects due to drug-induced osteoporosis, and may be used in humans in the management of osteoporosis in vivo.