Search

The dissertation analyzes the interrelation among places and monstrous selves in popular culture narratives. It is divided into four distinct chapters dealing with specific spatial concepts – the first chapter focuses on the concept of the city, the second on the concept of the house, the third on the concept of the body, observed as a spatial construct, and the fourth on the concept of non-place. Even though the four chapters construe different theoretical frameworks through which to analyze specific spatial concepts, they are united in their tendency to study the inextricability of said concepts and individual subjects. Studying such an interrelation presupposes the positioning of place as a relational category, continuously constructed and reconstructed by individual interactions. Therefore, the basic premise that permeates the first three chapters of the dissertation is based on human geography’s premise that spaces are transformed into places by means of inscribing individual meaning and on phenomenology’s positioning of place as affective or, more precisely, as always already partial. Yet, the dissertation is not primarily interested in the inscription of oneiric experiences only but, since it is analyzing the interrelation among places and monstrous selves, in the covertly dislodged content of the unconscious. Thus, the first three chapters consider what happens when the individual is a transgressor, a morally depraved or degenerate monster, whose inscribed content clearly invalidates both phenomenology’s and human geography’s premise. Conversely, the dissertation’s final chapter discusses the concept of non-place that has consistently eluded critical engagement in the context of popular culture. It contends that the dissolution of one’s determinants upon entering a particular non-place provides for absolute anonymity, identity loss, and ensuing role-play (Augé 103), enabling one’s aggressive acting-out, defined as the destructive discharge of the death drives’ phenomenon of sadism. Finally, the dissertation’s chapters delineate different theoretical frameworks that could be implemented to investigate relationships among spatial concepts and articulations of monstrosity, an area of research that remains largely uninvestigated. Ova se doktorska disertacija bavi međupovezanosti različitih prostornih koncepata i artikulacije monstruoznosti na primjeru narativa popularne kulture. Nakon uvodnog poglavlja koje predstavlja osnovne teorijske postavke koje će se koristiti kroz čitavu disertaciju, rad je podijeljen na četiri poglavlja, od kojih se prvo odnosi na koncept grada, drugo na koncept kuće, treće na koncept tijela, koje se promatra kao prostorni konstrukt, te četvrto na koncept nemjesta (non-place). Prvo poglavlje, „Spatiality and the City”, proučava koncept grada. S obzirom na to da koncept grada podrazumijeva široki spektar raznovrsnih artikulacija, posebna pozornost je usmjerena na fin de siècle London koji koegzistira kao sigurno mjesto pripadnosti i zastrašujući prostor tjeskobe. Spomenuta dvojnost se proučava na primjeru romana Stephena Huntera I, Ripper (2016) i televizijske serije Richarda Warlowa Ripper Street (2012-2016). Na temelju teorijskih postavki Yi-Fu Tuana i Juliana Wolfreysa, poglavlje prikazuje kako spomenuti narativi nanovo otkrivaju grad s kraja 19. stoljeća tako što ocrtavaju njegovu dvostruku artikulaciju. Poglavlje zatim posebnu pozornost usmjerava na književni lik flâneura. Na temelju teorijskih postavki Charlesa Baudelairea, Waltera Benjamina, i Toma McDonougha, flâneur se ne pozicionira kao pasivni promatrač, već kao pojedinac koji aktivno utječe na svoju okolinu. Nadalje, studije podcrtavaju preobrazbu Thomasa Darea i Edmunda Reida koji nisu koncipirani kao arhetipski flâneuri. Dare je pozicioniran kao vrebač, to jest, serijski ubojica, a Reid kao detektiv čiji obrasci ponašanja upućuju na njegovu povezanost sa zločinom. S jedne strane, poglavlje tvrdi kako su Reidove moralno upitne prakse direktna posljedica dvostruke artikulacije grada koja zahtijeva dvije vrste ponašanja koje osciliraju između poštovanja zakona i naklonjenosti zločinu, dok Dareove prakse, s druge strane, iniciraju njegovu transformaciju u serijskog ubojicu. U konačnici, glavni argument dvaju potpoglavlja jest da moralno monstruozni pojedinci koji krše socijalne paktove, to jest, valoriziraju vlastite interese iznad društveno propisanih normi, tokom ubojstava i tjelesnih sakaćenja upisuju označitelja monstruoznosti na površinu East Enda. Oslanjajući se na teorijske postavke Marka Lukića i Tijane Parezanović, koji tvrde kako serijski ubojice podrivaju mjesta pomoću upisa agresivnih nagona (6), i postavki fenomenologije i humane geografije koje tvrde kako mjesta ne postoje prije postupka pojedinačnog upisa, poglavlja naglašavaju kako označitelj monstruoznosti ne može biti apriorno svojstvo mjesta. Odnos između East Enda i kriminalaca koji ga nastanjuju je cikličan. Drugim riječima, kriminalac ne čini grad sudionikom u inscenaciji kriminalnog ponašanja (Wolfreys, Inventions of the City 9) jer svaki susret između monstruoznog subjekta i mjesta najavljuje neizbrisiv upis neoniričkog sadržaja. Stoga, vremenski uvjeti i arhitektonska obilježja East Enda omogućuju artikulaciju moralne monstruoznosti koja, pak, konstruira taj isti prostor kao monstruozan. Drugo poglavlje, „Haunted Domestic Space“, proučava koncept uklete kuće. Na primjeru romana Richarda Mathesona Hell House (1959) i televizijske serije The Haunting of Hill House (2018) Mikea Flanagana, potpoglavlja ukazuju na to kako su uklete kuće projekcije ne-oniričkog upisa njihovih izvornih vlasnika. Potpoglavlja naglašavaju kako arhitektonska obilježja kuća nisu unheimlich sama po sebi. Unheimlich nije isključivo estetski, već i psihološki fenomen koji je uvijek unaprijed ovisan o subjektu. Na temelju Vidlerovog čitanja prije spomenutog koncepta Sigmunda Freuda, potpoglavlja pozicioniraju unheimlich kao osjećaj otuđenja koji je izazvan projekcijom ne-oniričkog sadržaja izvornog vlasnika na kuću, koja ga sadržava kao stalno svojstvo. Kako bi se projekcija definirala kao namjerni upis koji je kuću inicijalno transformirao u afektivnu akumulaciju individualnog značenja, Vidlerovo čitanje je povezano s teorijskim postavkama fenomenologije i humane geografije koje čine polazišnu točku interpretativnog smjera disertacije. Potpoglavlja stoga tvrde kako su Emeric Belasco i Poppy Hill u potpunosti potkopali Bachelardovu percepciju prostora kao sigurnog utočišta, te pokrenuli proklizavanje između označitelja sigurnosti heimlicha, i njegove antiteze, unheimlicha. Unatoč tendenciji da se Belasco i Hill inicijalno pozicioniraju kao klišeizirani, onozemaljski entiteti, potpoglavlja smatraju kako su zadržali značajke moralne monstruoznosti zbog njihove odluke da svjesno progone stanovnike obiju kuća u svrhu postizanja vlastitog zadovoljstva. Konačno, potpoglavlja pokazuju kako odnos Belasca, Poppy i dviju kuća nije jednostran već cikličan upravo zato što ih zlorabe kao instrumente sa svrhom pokoravanja novih stanovnika, to jest, uljeza. Dok Belasco koristi kuću kao pozornicu na koju projicira obrise naizgled samosvjesnih entiteta kako bi potaknuo povratak potisnutih instinktivnih impulsa stanovnika, Poppy se poigrava njihovim neprocesuiranim traumama kako bi ih indirektno natjerala da počine ubojstva i samoubojstva. Konačno, potpoglavlja smatraju kako Hell i Hill House nisu autonomni inicijatori izgreda koji su sposobni samostalno inicirati prije spomenuto proklizavanje između označitelja prividno poznatog i zastrašujuće nepoznatog. Potpoglavlja su stoga pozicionirala Hell i Hill House kao njihove dvojnike upravo zato što se prilikom uništenja antagonista vraćaju u prvobitno stanje pasivnog postojanja. Treće poglavlje, „The Artificial Body as a Spatial Construct“, pristupa umjetnom tijelu kiborga kao prostornom konstruktu na primjeru filma Alexa Garlanda Ex Machina (2015) i romanu Thomasa Bergera Adventures of the Artificial Woman (2004). Potpoglavlja prvotno propituju potencijal kiborga da denaturalizira naturaliziranu koherentnost među kategorijama roda, spola i seksualnosti. Na temelju antiesencijalističkih argumenata Donne Haraway i Judith Butler koji poništavaju premisu da postoje fiksni, suštinski ili urođeni atributi koji predodređuju pojedince kao muškarce ili žene, potpoglavlja smatraju kako tri hiperseksualizirana tijela Ave, Kyoko i Phyllis ne problematiziraju niti raščlanjuju zamršenu međupovezanost među prethodno spomenutim kategorijama. S obzirom na to da su prikazana kao pasivni objekti i/ili projekcije znanstvenikovih seksualnih želja, ova umjetna tijela podcrtavaju mizogine stereotipe koji prožimaju suvremene prikaze kiborga. Središnji argument poglavlja polazi od teorijske pretpostavke Linde McDowell prema kojoj su tijela prvotna mjesta. Odnosno, obilježja „plastičnosti“ i „podatnosti“ naglašavaju kako su tijela podvrgnuta procesu kontinuirane konstrukcije (34). Potpoglavlja zatim tvrde kako se umjetna kiborška tijela transformiraju upisom oniričkog i ne-oniričkog sadržaja. Drugim riječima, oslanjajući se na postavke fenomenologije i humane geografije, tehnološki koncipirana tijela mogu se analizirati kao prostorno promjenjivi konstrukti na koje utječu individualne interakcije. S obzirom na to da Nathan Bateman i Ellery Pierce prvenstveno stvaraju takozvane „seks-botove,“ studije smatraju kako se ne-onirički sadržaj odnosi na podsvjesne želje Anne Balsamo (149). Njezine opservacije omogućuju analizu umjetnog tijela kao mjesta koje je, prema Anthonyju Vidleru, ujedno i reprezentacija potisnutog sadržaja podsvijesti (79). Taj je sadržaj specificiran kao instinktivni impuls koji je pozicioniran kao odstupanje u odnosu na seksualni objekt, kao u Nathanovom slučaju, ili neriješeni edipovski impuls, kao u Elleryjevom slučaju. Stoga, potpoglavlja napominju kako unehimlich ne proizlazi iz osjećaja intelektualne neizvjesnosti, već nastaje kao rezultat desublimacije navodno sublimiranih instinktivnih impulsa. Potpoglavlja zatim pokazuju kako umjetno tijelo nije monstruozno zato što nadilazi naturalizirane kategorije i time prkosi ljudskom nagonu da ga podčini kroz kategorizaciju, što, u konačnici, omogućava stabilizaciju dijalektičkog Drugog. Svi prije spomenuti kiborzi postoje u skladu s kulturološki razumljivim kodovima, kontinuirano se etablirajući unutar kategorija koje tvore termin čovječnosti. Ipak, upravo zato što je ne-čovjek ili ontološki susjedan čovječanstvu, kiborg poziva na počinjenje nasilja i neposredno fizičko iskorištavanje pod okriljem provođenja znanstvenog istraživanja, to jest, istraživanja umjetne inteligencije. Pritom otkriva moralnu monstruoznost Garlandovih i Bergerovih muških znanstvenika koji zlostavljaju tijela kao pasivna mjesta činjenja (Butler, Undoing Gender 52). Posljednje poglavlje, „Non-place“, proučava istoimeni koncept na primjeru televizijske serije Jonathana Nolana i Lise Joy Westworld (2016-) te romana Mikea Bockovena FantasticLand (2016). Na temelju teorijskih postavki Edwarda Relpha, potpoglavlja pozicioniraju Westworld i FantasticLand kao parkove koji su uspostavljeni tehnički-orijentiranim planiranjem koje masovno proizvodi prostore primarno fokusirane na funkcionalnu efikasnost koja, u kontekstu poglavlja, podrazumijeva pružanje nezaboravnog iskustva gostima. Preokupiranost efikasnošću pozicionira dva parka kao jednonamjenske prostore koji nemaju nikakav simbolički značaj. S obzirom da ovakvi prostori ne odražavaju sistemske vrijednosti fenomenologije i humane geografije, oni udovoljavaju svim kriterijima da bi ih se pozicioniralo kao Augéova nemjesta, čija je primarna svrha pružanje pristupa antropološkim mjestima. Polazeći od Augéovog teorijskog postulata, potpoglavlja smatraju kako je primarna svrha dvaju zabavnih parkova zadovoljenje potrebe za realiziranjem fizičkih i psihičkih brutalnosti njihovih posjetitelja. Nakon ulaska u Westworld, gosti ostvaruju apsolutnu anonimnost koja im omogućava uronjenost, to jest, igranje uloga koje se svodi na neometano ispunjavanje njihovih klišeiziranih, kaubojskih fantazija. S druge strane, FantasticLand ne omogućuje odmah prije spomenuto igranje uloga; park postaje poprište agresivnog djelovanja tek nakon destabilizacije njegove strukture, odnosno, nakon udara uragana. Potpoglavlja zatim ističu kako nemjesta nisu sama po sebi nasilna već kako obustava ugovornih obveza, koje osiguravaju apsolutnu anonimnost, negaciju osobnog identiteta i, samim time, neopterećenu igru uloga, omogućava nasilje. Potpoglavlja se referiraju na Havi Carel, i njezinu nedavnu reviziju Freudove nagonske teorije, kako bi pozicionirale igranje uloga kao oblik agresivnog djelovanja, to jest, kao destruktivno ispuštanje sadizma kao jednog od fenomena smrtnog nagona. S obzirom da gosti i bivši zaposlenici dvaju parkova narcisoidno uživaju tijekom zlostavljanja, degradacije i uništavanja domaćina i/ili jedni drugih, pozicionirani su kao moralno monstruozni pojedinci. Prema tome, središnji argument potpoglavlja je da nemjesta razdvojena od realnosti, bilo izravno, kao u Westworldu, ili neizravno, kao u FantasticLandu, potiču artikulaciju moralne monstruoznosti. U konačnici, prema teorijskim postavkama Edwarda Relpha, potpoglavlja pokazuju kako apsolutno odsustvo identifikacije izazvano dugotrajnom igrom uloga na nemjestima utječe na otuđenje od „stvarnog“ svijeta, što potiče krizu identiteta. Ta kriza kulminira ili pomišljanjem na samoubojstvo, kao kod bivših zaposlenika FanasticLanda, ili njegovim počinjenjem, kao kod Westworldovog Logana. Unatoč činjenici da sva četiri poglavlja konstruiraju različite teorijske okvire kroz koje analiziraju specifične prostorne koncepte, ujedinjeni su u naumu da naglase neraskidivu povezanost spomenutih koncepata i subjekata. Drugim riječima, argumentiraju kako se prostor ne može proučavati u izolaciji, to jest, neovisno o procesu pojedinačnog upisa. Analizom međupovezanosti prostornih koncepata i artikulacije monstruoznosti unutar popularne kulture rad će doprinijeti novim spoznajama unutar područja istraživanja koje još uvijek nedovoljno proučeno

The phenomenon of the body has been neglected or placed lower in the hierarchy of importance for the almost entire philosophical tradition. This is especially noticeable in the problems of modern dualism, which struggled to reconcile the gap between the soul and the body. Although placed in the lowest position on the ontological scale, the phenomenon of the body played a very important role in Ancient Greek philosophy, especially in poetics and praxis philosophy. German idealism, which, led by Hegel, tries to overcome modern dualism and adopt classical ancient dialectics, reaffirms the important role of the phenomenon of the body, showing its mediating place both in the field of theoretical truths and in the field of objective spirit. Although contemporary philosophy departed from idealistic logic, this paper emphasizes how the phenomenological method led by Husserl also affirmed the phenomenon of the body. By distinguishing between the perceptual (Gegenwärtigung) and the imaginary consciousness (Vergegenwärtigung), Husserl allows us to approach the phenomenon of the body in different ways, also showing its independence in the field of aesthetics. This made an influence on structuralist tradition, especially Rancière, who develops the idea of the free field of praxis through the notion of the sensible which represents the mediating role of the body and conceives of the sphere of aesthetics as a free regime., Fenomen tijela zanemarivan je i stavljan u najniže hijerarhijske razmjere kroz gotovo čitavu filozofsku tradiciju. To je posebno uočljivo u problemima modernoga dualizma, koji je imao metodološke teškoće prilikom pomirenja jaza između duše i tijela. Iako smješten najniže na ontološkoj ljestvici, fenomen tijela u antičkoj je filozofiji igrao značajnu ulogu, posebno u poetičkoj i praktičkoj filozofiji. Njemački idealizam koji, na čelu s Hegelom, pokušava prevladati suvremeni dualizam i usvojiti klasičnu antičku dijalektiku, ponovno potvrđuje važnu ulogu tjelesnog fenomena pokazujući njegovo posredničko mjesto kako na polju teorijskih istina, tako i na polju objektivnoga duha. Iako je suvremena filozofija napravila pomak od idealističke logike, ovaj članak naglašava da je fenomenološka metoda, čiji je osnivač Husserl, također afirmirala fenomen tijela. Razlikujući perceptivnu (Gegenwärtigung) i imaginacijsku (Vergegenwärtigung) svijest, Husserl nam omogućava pristup fenomenu tijela na različite načine, pokazujući njegovu neovisnost u polju estetike. To je utjecalo na strukturalističku tradiciju, posebno Rancièrea, koji razvija slobodno polje prakse kroz pojam senzibilnoga svijeta. Taj je pojam predstavljen na temelju medijacijske uloge tijela, čime se omogućuje polju estetike da se pojavi kao slobodan režim djelovanja., Das Phänomen des Körpers wurde für fast die gesamte philosophische Tradition ausgeklammert oder in der Bedeutungshierarchie nach unten geschoben. Dies macht sich vornehmlich in den Problemen des modernen Dualismus bemerkbar, der sich abmühte, die Kluft zwischen Seele und Körper zu überbrücken. Obgleich an unterster Stelle auf der ontologischen Skala platziert, spielte das Phänomen des Körpers eine sehr bedeutsame Rolle in der antiken griechischen Philosophie, insbesondere in der Poetik und Praxisphilosophie. Der deutsche Idealismus, der unter der Führung von Hegel danach trachtet, den modernen Dualismus zu überwinden und die klassische antike Dialektik anzunehmen, bekräftigt erneut die wichtige Rolle des Phänomens des Körpers, indem er dessen vermittelnde Stellung, sowohl auf dem Gebiet der theoretischen Wahrheiten als auch auf dem Gebiet des objektiven Geistes offenbart. Obwohl die zeitgenössische Philosophie von der idealistischen Logik abwich, kehrt dieser Aufsatz hervor, wie die von Husserl angeführte phänomenologische Methode auch das Phänomen des Körpers affirmierte. Durch die Distinktion zwischen dem perzeptiven (Gegenwärtigung) und dem imaginativen (Vergegenwärtigung) Bewusstsein ermöglicht uns Husserl eine Herangehensweise an das Phänomen des Körpers auf verschiedenen Wegen und zeigt desgleichen seine Unabhängigkeit in den Gefilden der Ästhetik. Dies nahm Einfluss auf die strukturalistische Tradition, insbesondere Rancière, der die Idee des freien Feldes der Praxis durch die Notion des Sinnlichen ausbaut, das die vermittelnde Rolle des Körpers darstellt, und die Sphäre der Ästhetik als freies Regime erscheinen lässt., Le phénomène du corps a été négligé et situé à un rang inférieur dans presque la totalité de la tradition philosophique. Cela est particulièrement visible parmi les problèmes du dualisme moderne, ce dernier s’efforçant à concilier le fossé entre l’esprit et le corps. Bien que placé à une position inférieure dans l’échelle ontologique, le phénomène du corps joue un rôle éminemment important dans la philosophie de la Grèce antique, particulièrement dans la poétique et la philosophie de la praxis. L’idéalisme allemand, qui, mené par Hegel, s’applique à dépasser ce dualisme et adopter la dialectique classique, réaffirme le rôle important du phénomène du corps en montrant la place médiatrice qu’il occupe, autant dans le domaine de la vérité théorique que dans celui de l’esprit objectif. Même si la philosophie contemporaine s’est éloignée de la logique idéaliste, ce travail souligne que la méthode phénoménologique, fondée par Hegel, affirme également le phénomène du corps. En distinguant la conscience perceptive (Gegenwärtigung) et la conscience imaginante (Vergegenwärtigung), Husserl nous permet d’aborder le phénomène du corps de différentes manières, en montrant également son indépendance dans le champ de l’esthétique. Cela a influencé la tradition structuraliste, et particulièrement Rancière, qui développe l’idée du champ libre de la praxis à travers la notion du sensible qui représente le rôle médiateur du corps et est conçu, dans la sphère de l’esthétique, comme un régime qui agit librement.

The wounds on the Body of Christ are a part of God’s identity. Pierced arms, hips, and legs are a sign and testimony of the Paschal Mystery that is Passion, Death, and Resurrection. The Church is a vulnerable and wounded Body, just as any other person is vulnerable and wounded. The Body of the Church and the body of a person can be wounded by processes that take place within the Body/bodies, and other institutions, persons, states, Churches, religions. The article discusses the wounding of the Church due to the consequences of the processes that take place within the body, and above all, due to the abuse of power, body, and conscience. When the body is exposed to the gaze of others due to being wounded, then a reaction is possible through the feeling of shame, through a complex experience that speaks of the inner process of a being that feels ashamed, which is exposed to the gaze of others. Recovery from wounding is a lengthy process that requires openness, honesty, wound detection, and talking about the course of events that led to wounding. At the same time, the wounded Body needs help, hence the article talks about possible recovery from abuse through tenderness, compassion, empathy, spiritual monitoring of people on their path to recovery., Rane na Kristovu tijelu jesu dio Božjeg identiteta. Probodene ruke, bok i noge znak su i svjedočanstvo pashalnog misterija, to jest muke, smrti i uskrsnuća. Crkva je ranjivo i ranjeno tijelo, baš kao što je i svaka druga osoba ranjiva i ranjena. Tijelo Crkve i tijelo osobe može biti ranjeno procesima koji se događaju unutar tijela, ali i u odnosu s drugim institucijama, osobama, državama, crkvama, religijama, tijelima. U članku se govori o izranjenosti Crkve zbog posljedica procesa koji se događaju unutar samoga tijela, a napose zbog zloporabe moći, tijela i savjesti. Kada je tijelo zbog izranjenosti izloženo pogledu drugih, tada je moguća reakcija osjećaj srama, kompleksnog doživljavanja koje govori o nutarnjem procesu bića koje se srami budući da je izloženo pogledu drugih. Oporavak od izranjenosti dugotrajan je proces koji traži otvorenost, iskrenost, otkrivanje rana i govor o tijekovima koji su doveli do izranjenosti. U isto vrijeme ranjenom tijelu je potrebna pomoć te se stoga u članku govori o mogućim oporavcima od zloporabe, putem nježnosti, suosjećanja, empatije, duhovnog praćenja osoba na njihovu putu oporavka.

Članak obrađuje jedan aspekt psihologije Ivana Filopona, bizantskog pisca iz šestog stoljeća, kojim je obilježena ranija faza njegove filozofske karijere. Riječ je o ochēma/pneûma teoriji koja, u Filoponovu slučaju, predstavlja neobičan spoj aristotelovske, platonovske i stoičke filozofije s galenovskom fiziologijom i anatomijom. U članku se istražuje način na koji ovaj kršćanski novoplatoničar nastoji elemente dviju antičkih tradicija – filozofske i medicinske – objediniti u okviru osebujnog psihološkog koncepta., This paper deals with an aspect of John Philoponus’ psychology, a 6th century Byzantine writer, which marks the early phase of his philosophical career. It is the ochēma/pneûma theory, which in Philoponus’ case represents an unusual fusion of Aristotelian, Platonic, and Stoic philosophy with Galenic physiology and anatomy. In this paper, we examine how this Christian Neoplatonist attempts to assimilate elements of two ancient traditions – philosophical and medical – into a peculiar psychological concept.

This paper addresses the ongoing debate on Nietzsche’s relationship to Darwinism, pursuing the specific meaning of Nietzsche’s integrative account of evolution in his writings. Exploring the evolutionary vocabulary in his discussion of the will to power and his criticism of Malthus’s concept of adaptation, the article claims that the so-called explicit Anti-Darwin position in Nietzsche’s late writings is part of his encompassing attempt to surpass the narrow margins of a strictly anatomical-biological or socio-Darwinist concept of evolution. That Nietzsche does so by using biological vocabulary shows his eagerness to map the impact of biological and cultural forces on humankind’s evolution. This article wants to put the contemporary debate on culture and evolution in a broader historical perspective. At the same time, it also wants to contribute to a better understanding of Nietzsche’s philosophical anthropology, and in particular, of his changing ideas on weakness and strength, on the intellect and eternal recurrence as a principle of selection – ideas Nietzsche developed in his effort to surpass the traditional dichotomy of body and mind., Ovaj se rad bavi aktualnom raspravom o Nietzscheovoj vezi s darvinizmom, usmjeren na posebno značenje Nietzscheova integrativnog razmatranja evolucije u njegovim spisima. Istražujući rječnik evolucije u njegovim raspravama o volji za moć i kriticizmu Malthusova pojma prilagodbe, radom se tvrdi da je takozvana anti-darvinistička pozicija u Nietzscheovim kasnim spisima dio njegova obuhvatnog pokušaja da nadiđe uske granice strogo anatomskobiološkog ili društveno-darvinističkog pojma evolucije. Da Nietzsche to čini služeći se biologijskim rječnikom pokazuje njegova revnost u kartiranju utjecaja bioloških i kulturnih sila na ljudsku evoluciju. Radom se aktualna rasprava o kulturi i evoluciji želi smjestiti u širu povijesnu perspektivu. Istovremeno, želi doprinijeti i boljem razumijevanju Nietzscheove filozofijske antropologije, a posebno, njegove mijenjajuće ideje o slabosti i snazi, o intelektu i vječnom vraćanju istoga kao principu selekcije – ideje koje je Nietzsche razvio u nastojanju da nadiđe tradicionalnu podjelu tijela i uma., Diese Arbeit setzt sich mit der gegenwärtigen Diskussion über Nietzsches Verbindung zum Darwinismus auseinander und konzentriert sich auf die besondere Bedeutung von Nietzsches integrativer Betrachtung der Evolution in seinen Schriften. Indem man den Wortbestand zur Evolution in seinen Erörterungen über den Willen zur Macht und den Kritizismus im Hinblick auf Malthus‘ Anpassungsbegriff erforscht, argumentiert man mit diesem Aufsatz, dass die sogenannte antidarwinistische Position in Nietzsches späteren Schriften Teil seines eingehenden Bemühens ist, den engen Rahmen eines streng anatomisch-biologischen oder sozialdarwinistischen Begriffs der Evolution zu sprengen. Dass Nietzsche dies mithilfe der biologischen Lexik tut, offenbart seinen Eifer, den Einfluss biologischer und kultureller Kräfte auf die menschliche Evolution zu kartieren. Der Beitrag versucht, die aktuelle Debatte über Kultur und Evolution in eine breitere historische Perspektive hineinzuversetzen. Gleichlaufend möchte man zu einer besseren Auslegung von Nietzsches philosophischer Anthropologie und insbesondere von seiner sich verändernden Vorstellung von Schwäche und Stärke, vom Intellekt und einer ewigen Wiederkunft des Gleichen als Prinzip der Selektion beisteuern – Ideen, die Nietzsche entfaltet hat, im Bestreben, die traditionelle Trennung von Körper und Geist zu überwinden., Ce travail traite de la discussion actuelle sur la relation de Nietzsche avec le darwinisme, en se concentrant sur les considérations intégratives nietzschéennes de l’évolution dans ses écrits. Recherchant le vocabulaire de l’évolution dans ses discussions sur la volonté de puissance et dans la critique du concept malthusien de l’adaptation, ce travail affirme que ladite position anti-darwiniste dans les écrits tardifs nietzschéens constitue un élément de sa tentative d’ensemble de dépasser les limites du concept d’évolution strictement biologico-anatomique ou du darwinisme social. Que Nietzsche s’y applique en se servant du vocabulaire biologique montre son zèle pour représenter l’influence des forces biologiques et culturelles sur l’évolution humaine. À travers ce travail, la discussion actuelle sur la culture et l’évolution est située dans une perspective historique plus large. En même temps, ce travail souhaite aussi contribuer à une compréhension plus exhaustive de la philosophie anthropologique de Nietzsche, et particulièrement, de ses idées changeantes sur la faiblesse et la force, sur l’intellect et l’éternel retour du même comme principes de sélection – idées que Nietzsche a développées dans ses efforts pour dépasser la séparation traditionnelle du corps et de l’esprit.

In the history of philosophy, Thomas Aquinas represents one of the most systematic and fruitful thinkers of all time. His works encompass from metaphysical and cosmological, to ethical, aesthetical and epistemological discussions. In this article we wish to inquire into one of the many topics in anthropology which Thomas touched upon, and that is the question of passions. The purpose of this article isto show the outline of Thomas´ teaching on passions and their respective relation. It is important to note that his teaching rests upon an understanding of a human being as a composite being which, by its nature, consists of body and soul therefore the first chapter covers exactly that, and it represents preliminary chapter for the subsequent ones which address passions. Passions, as we shall see, are divided into six concupiscible and five irascible passions. The final chapter describes the relationship between concupiscible and irascible passions and analyzes the passions individually. The conclusion offers a general overview of Thomas´ anthropology as demonstrated in his teaching on passions, giving a special highlight to his understanding of man as a being composite of soul as a immaterial principle and body as a material principle, and their intimate union., Toma Akvinski u povijest filozofije zasigurno zauzima mjesto jednog od najsustavnijih i najplodnijih mislioca svih vremena. U njegovom opusu možemo pronaći kako metafizičke i kozmološke, tako etičke, estetičke i epistemološke rasprave. U ovom ćemo se radu posvetiti jednoj od mnogobrojnih tema iz područja antropologije, a ta tema su strasti. Svrha je rada, stoga, ponuditi prikaz Tominog nauka o strastima i njihovog međusobnog odnosa. Važno je istaknuti da njegov nauk o strastima počiva na slici čovjeka kao složenog bića koje se sastoji po svojoj biti od duše i tijela. Stoga prvo poglavlje govori upravo to tome, te ono predstavlja preliminarno poglavlje za sva ostala u kojima je riječ o strastima. Strasti se, kao što ćemo vidjeti, dijele na šest požudnih i pet gnjevljivih. U završnom dijelu rada opisuje se odnos između gnjevljivih i požudnih strasti nakon čega slijedi analiza pojedinačnih strasti. Zaključak nudi jedan opći pregled nekih osnovnih značajki Tomine antropologije vidljivih u njegovom nauku o strastima, pri tom posebno ističući njegov naglasak na složenosti čovjeka od duše kao nematerijalnog principa i tijela kao materijalnog, te njihove intimne povezanosti.

This diploma paper sets out to explore representations of female sexuality in The Country Girls Trilogy by Edna O’Brien, Hood by Emma Donoghue and Emer Martin’s More Bread or I’ll Appear. The gradual development of subversiveness and obscenity is rather evident in the representation of the heroines who constantly provoke and dispute Irish and Catholic moral values. Female characters both in the sixties and in the nineties demonstrate that Irish female identity cannot be defined by the passive embodiments of Marian virtues. Owing to the help of Edna O’Brien’s trilogy, a voice was given to submitted Irish woman who have set the path to Donoghue’s and Martin’s more defiant and bold protagonists. Cilj ovog diplomskog rada jest istražiti način na koji je ženska seksualnost predstavljena u The Country Girls Trilogy Edne O’ Brien, romanu Hood Emme Donoghue i romanu More Bread or I’ll Appear Emer Martin. Postupan razvoj subverzivnosti i opscenosti je prilično očit u predstavljanju heroina koje konstantno provociraju i osporavaju irske i katoličke moralne vrijednosti. Ženski likovi u šezdesetima, kao i u devedesetima, pokazuju da se irski ženski identitet ne može definirati uz pomoć pasivnog utjelovljenja marijanskih vrlina. Zahvaljujući trilogiji Edne O’Brien podložne irske žene su dobile pravo glasa i tako utabale put prkosnijim i smionijim protagonistima u romanima Emme Donoghue i Emer Martin.

The popular media industry of spectacle with instruments of “seduction” produces “voluntary cosent” of man in acceptance, imitation and evaluation of distribution of corporate consumer culture. In this world man plays role beyond his ontological need and self-conscious realization of subject as thinking creature. The aim of this paper is to problematize socio-cultural phenomenology of body transfiguration, impressions and experiences in opticum of consumerist globalization. The new construction of “new” body is modeled on techniques of instrumentalisation, stereotyping and hybridization of narcissism as the primary reprezentational principle of such media experience., Popularna medijska spektakl industrija instrumentima “ zavođenja “ proizvodi “ dobrovoljnu saglasnost “ čovjeka u prihvatanju, oponašanju i vredonosnoj distribuciji korporativno-potrošačke kulture. U tom svijetu čovjek igra uloge van njegovih ontoloških potreba i samosvjesne realizacije subjekta kao misaonog bića. Rad ima za cilj problematizaciju socijalno-kulturološke fenomenologije transfiguracije, prikazivanja i doživljaja tijela u optikumu konzumerističke globalizacije. Novokonstrukcija “novog” tijela modelira se tehnikama instrumentalizacije, stereotipizacije i hibridizacije narcizma kao primarnog prikazivačkog načela takvog medijskog iskustva.

In his analysis of Francis Bacon’s painting, the author seeks to examine how Gilles Deleuze’s “canonical” book is still sufficient for a possible insight into what this painting wants – to reach the extreme limits in the de-worldization of the image and the affective logic of the body. At the same time, in opposition to both the art-historical path of interpretation and the philosophical one, it is shown that not every exclusivity contributes to the desired result. In a critical review of this controversy, mediated by the recent literature on the viability of Deleuze’s view of Bacon as an “anti-narrative” and “anti-representational” painter of violence and hysteria in the contemporary spectacle of consumer capitalism, the author argues that the issue of Bacon’s image must be clarified based on understanding what arises from the early and late oeuvre of this paradigmatic painter of the corporeal turn in terms of opposition between “meat” and “sand”. This primarily refers to the fact that the analysis of Figure and the “logic of sensation” in Deleuze’s interpretation raises the question to what extent Francis Bacon enclosed painting in his own space of the “hypnotic effect” of creation, trying to embrace the subject of painting with his own “diagram” that, instead of the sketch, takes on the function of intuitive thinking in the moment, unrepeatable and singular like a flash of sunshine in a mirror., Autor u analizi slikarstva Francisa Bacona nastoji preispitati koliko je „kanonska” knjiga Gillesa Deleuzea još uvijek dostatna za mogućnost uvida u ono što ovo slikarstvo uistinu hoće – dospjeti do krajnjih granica rasvjetovljenja slike i afektivne logike tijela. Pritom se u suprotstavljenosti povijesno-umjetničkoga puta tumačenja i onoga filozofijskog pokazuje kako svaka isključivost ne pridonosi željenomu rezultatu. U kritičkome razmatranju ovoga prijepora, posredovanoga novijom literaturom o tome koliko je uopće održiva Deleuzeova postavka o Baconu kao o „antinarativnome” i „antireprezentacijskome” slikaru nasilja i histerije u suvremenome svijetu spektakla potrošačkoga kapitalizma, autor tvrdi da se pitanje slike u Bacona mora raščistiti na tlu razumijevanja onoga što u opreci „mesa” i „pijeska” proizlazi iz tzv. ranoga i kasnoga opusa ovoga paradigmatskog slikara korporalnoga obrata. To se ponajprije odnosi na ono kako analiza Figure i „logike senzacije” u Deleuzeovu tumačenju otvara pitanje koliko je Francis Bacon uopće slikarstvo zatvorio u vlastiti prostor „hipnotičkoga učinka” stvaranja nastojeći na zasadama Cézannea i Van Gogha obujmiti predmet slikanja vlastitim „dijagramom” koji umjesto skica preuzima funkciju intuitivnoga mišljenja u trenutku, neponovljivoga i jednokratnoga poput bljeska sunca u zrcalu.

The theme of this paper is the analysis and understanding of the body in Clive Barker’s splatterpunk fiction and in which way the body and its transformations influence the perception of “the self” and the surrounding world. Since ancient times, people have created tales of horror and terror in order to explore the darker side of nature and to make sense of unknown forces in the world. Tales of darkness have gained significance within the eighteenth and nineteenth century Gothic period of terror with writers such as Walpole, Radcliffe, Shelly or Poe and with time and science development that greatly changed human worldviews, the tales of terror shifted towards those of horror in works of writers such as King, Rice and Barker among others. What is common to these writers is that their works reflect the fears and anxieties of their time periods, which is why modern horror should not be viewed as separate from terror literature, but rather an extension of it. In the works analysed in this paper, it is shown how Barker uses the image of the body, its various transformations and mutilation in order not only to convey the fears and anxieties connected to the condition of being flesh and blood and how individuals change through their encounter with the transformed body but also to celebrate the body and its desires. Moreover, it is important to mention that Barker borrows from the Gothic mode of writing in order to revive past tropes and reinvent them within the context of the body and horror. Tema ovog diplomskog rada je analiza i shvaćanje tijela u splatterpunk fikciji Clive Barkera te na koji način transformirano tijelo utječe na poimanje sebe i okolnog svijeta. Ljudi su izmišljali još davnih dana priče terora i horora kako bi prikazali mračniju stranu ljudske prirode i kako bi objasnili nepoznate sile u svijetu. Priče tame su dobile na značaju unutar Gotičkog perioda terora u osamnaestom i devetnaestom stoljeću sa piscima poput Walpola, Radcliffe, Shelly ili Poea te s vremenom i znanstvenim naprecima koji su uvelike promijenili ljudski svjetonazor, priče terora su polako napravile pomak prema hororu u djelima pisaca kao što su Lovecraft, King, Rice i Barker. Što je zajedničko ovim piscima jest, da njihova djela odražavaju nesigurnosti i strahove njihovog doba, te je ovo upravo jedan od razloga zašto modernu horor fikciju ne bi trebalo smatrati odvojenom od knjiženosti terora, nego više kao njezinim nastavkom. U djelima analiziranim u ovom radu, prikazano je kako Barker koristi opise, transformacije i sakaćenje tijela ne samo kako bi prikazao strahove i nesigurnosti povezani sa stanjem mesa i krvi te kako se pojedinci mijenjaju prilikom suočavanja sa transformiranim tijelom, ali i u svrhu proslave tijela i njegovih strasti. Nadalje, važno je napomenuti da Barker posuđuje od Gotičkog načina pisanja kako bi obnovio prošle trope u smislu tijela i horora.

U tradicionalnoj kao i u aktualnoj filozofskoj diskusiji opažanje se obično razmatra kao osjetilna spoznaja. Previđa se da nešto opaziti također znači i pretrpjeti djelovanje onog opaženog koje se doživljava kao ugodno ili neugodno. Nasuprot tome, Nova fenomenologija želi ispoštovati upravo tu previđenu patičku dimenziju, tako što u centar pažnje stavlja afektivnu pogođenost subjekta. Ali dok se u većini pristupa koji se bave filozofijom opažanja gubi iz vida da je iskustvo objekta ugodno ili neugodno, Nova fenomenologija tematizira taj događajni karakter, međutim, primarno ga poima samo kao puko osjećanje vlastitog tijela. Drugim riječima, ono što se događa s tijelom biva odsječeno od bilo kakvog odnosa prema svijetu, kako u epistemički orijentiranoj filozofiji opažanja tako i u tjelesno orijentiranoj Novoj fenomenologiji. Kao tome suprotstavljen projekat u ovoj studiji bit će predstavljena fenomenologija koja ono ugodno i neugodno opažanja tako opisuje, kako je ono prvenstveno dano u predrefleksivnom odnosu prema svijetu. Na taj način može se fenomenološki pokazati u kojoj mjeri iskustvo svijeta nije samo tjelesno, nego i obratno, u kojoj je mjeri iskustvo sebstva i tijela posredovano odnosom prema svijetu., In both traditional and contemporary philosophical discussion perception is usually considered to be a sensory knowing. Thus, it is overlooked that to perceive something also means to suffer the effect of what is being perceived, which is being experienced as pleasant or unpleasant. Contrary, New phenomenology attempts to value precisely this overlooked pathic dimension by placing subject’s affective struckness into the centre of attention. While most of the approaches dealing with the philosophy of perception ignore the fact that the experience of object can be pleasant or unpleasant, New phenomenology examines this eventful characteristic, however, it is primarily understood as merely sensing one’s own body. In other words, what is happening with body becomes severed from any relation towards the world, both in epistemically-oriented philosophy of perception and body-oriented New phenomenology. This study presents an opposing project in which pleasant or unpleasant perception is examined from the perspective of pre-reflexive relation towards the world. In such a way we can demonstrate to what degree the experience of the world is not just bodily but vice versa also, that is, to what degree the experience of the self and body is mediated by the relation to the world., Autant dans la discussion philosophique traditionnelle que dans la discussion philosophique contemporaine, la perception se conçoit d’ordinaire comme une connaissance sensorielle. Ainsi, est négligé le fait que percevoir quelque chose signifie également subir l’action du perçu, qui est vécu comme quelque chose d’agréable ou de désagréable. À l’opposé, la Nouvelle Phénoménologie souhaite précisément respecter cette dimension pathique négligée, de telle manière qu’elle place au centre de l’attention cette affectation du sujet. Alors que la plupart des approches qui traitent de la philosophie de la perception perdent de vue que l’expérience de l’objet est agréable ou désagréable, la Nouvelle Phénoménologie thématise ce caractère événementielle en le concevant, toutefois, en premier lieu uniquement comme un simple sentiment de notre propre corps. En d’autre mots, ce qui se passe avec le corps est coupé de n’importe quelle autre relation avec le monde, autant au sein de la philosophie de la perception d’orientation épistémique que dans la Nouvelle Phénoménologie d’orientation charnelle. En opposition à cela, dans cette étude sera présentée une phénoménologie qui décrit l’agréable ou le désagréable de la perception, ainsi qu’elle est essentiellement donnée dans la relation pré-réflexive avec le monde. De cette manière, il est possible de montrer phénoménologiquement dans quelle mesure l’expérience du monde n’est pas seulement corporelle, mais également, à l’inverse, dans quelle mesure l’expérience du soi et du corps est médiatisée à travers la relation envers le monde., In der traditionellen wie auch der aktuellen philosophischen Diskussion wird die Wahrnehmung hauptsächlich als sinnliche Erkenntnis in den Blick genommen. Es bleibt daher unberücksichtigt, dass etwas wahrzunehmen auch bedeutet, durch das Wahrgenommene eine Einwirkung zu erleiden, die als angenehm oder unangenehm erlebt wird. Im Unterschied dazu will die Neue Phänomenologie gerade dieser unbeachteten pathischen Dimension gerecht werden, indem sie die affektive Betroffenheit des Subjekts in den Mittelpunkt rückt. Während in den meisten wahrnehmungsphilosophischen Ansätzen jedoch übersehen wird, dass die Erfahrung eines Objekts angenehm oder unangenehm ist, thematisiert die Neue Phänomenologie zwar diesen Widerfahrnischarakter, aber sie begreift ihn primär nur als ein bloßes eigenleibliches Spüren. Mit anderen Worten, sowohl in einer epistemisch orientierten Wahrnehmungsphilosophie wie auch in der leiblich orientierten Neuen Phänomenologie wird das leibliche Widerfahrnis von jeglichem Weltbezug getrennt. Als Gegenentwurf soll in dieser Studie eine Phänomenologie vorgelegt werden, die das Angenehme und das Unangenehme der Wahrnehmung so beschreibt, wie es zunächst im präreflexiven Weltbezug gegeben ist. Auf diese Weise lässt sich phänomenologisch aufweisen, inwiefern nicht nur die Welterfahrung leiblich, sondern umgekehrt auch die Selbst- und Leiberfahrung weltlich vermittelt ist.

U radu se analitički pristupa pjesmi Tina Ujevića Ogledam se u jezeru, uvrštenoj u pjesničku zbirku Ojađeno zvono (1933). Poseban se interes posvećuje složenomu odnosu lirskoga iskazivača i označiteljskih tijela koja ga zastupaju – zamjenice „ja” i zrcalnoga odraza. U iskazima se lirskoga iskazivača svrće pozornost na dvoznačan odnos prema objema dvojničkim figurama, odnos istovremenoga prepoznavanja, ali i neprepoznavanja, točnije, prepoznavanja neprepoznavanjem. Iskazi lirskoga iskazivača o dvojničkim figurama koje ga čine mogućim, ali istovremeno i nadomještaju, u mnogomu nalikuju na odnos subjektiviteta i njegovih označiteljskih tijela kakav zacrtavaju tekstovi J. Derride i J. Lacana. U radu se upućuje na neobičan dosluh između poimanja subjektiviteta vidljiva u brojnim Ujevićevim pjesničkim i proznim tekstovima i načina na koji se taj odnos poima u okrilju dekonstrukcijske i lakanovske psihoanalitičke misli. Vidljivo je to posebice u stihovima koje ističemo u naslovu: „Ne vije duh iz puti”, točnije, imaginarna bit, duh, duša subjekta pristiže mu izvana, od drugoga (označitelja), od pogleda drugoga. U drugomu se dijelu rada pjesmu čita kao metatekstualni iskaz. Na taj način pročitana, pjesma otvara pitanja vlastitoga čitanja, nemogućnosti da ju se iščita na „pravi” način, problem nepostojanja referentne zbilje koju ima zrcaliti, problem brojnih proturječja koja se interpretacijama najčešće nastoje zauzdati i dokinuti. U zaključnomu se dijelu upućuje na intertekstualni aspekt Ujevićeve pjesme te se zaključuje kako umjesto vlastita odraza ova pjesma nudi odraze nebrojenih literarnih odraza Ovidijevih Metamorfoza i mita o Narcisu., In this paper, the poem Ogledam se u jezeru by Tin Ujević from his book of poetry Ojađeno zvono (1933) is analyzed. A special attention is paid to a complex relation between the lyric speaker on the one hand and the signifying bodies that represent it on the other, i.e. the pronoun ”I” and its mirror image. An ambiguous stance towards both of these figures can be detected in the lyric speaker’s statements, that of a simultaneous recognition and nonrecognition, or more precisely, of recognizing through nonrecognition. Statements of the lyric speaker about the mirror figures that paradoxically both enable it and replace it, are in many ways similar to a relation between subjectivity and its signifying bodies that is introduced by J. Derrida and J. Lacan. In this paper, an uncanny affinity between the idea of subjectivity presented in Ujevic’s books of poetry and prose and how this particular relation is articulated in deconstruction and Lacanian psychoanalytic thought is elaborated on. This is most apparent in the lines from the title of the paper: “No spirit is carnal”, that is to say an imaginary spirit, soul or essence of the subject does the subject receive from without, from the other (signifier), from the gaze of the other. In the second part of the paper, the poem is interpreted as a metatextual utterance. When read in this way, the poem opens up a myriad of questions on how it is to be read, i.e. how “a correct way” of reading is impossible to determine, how there is no such thing as a referential reality the poem supposedly mirrors, and how there are a number of contradictory claims that interpretations have struggled to even out and annul. The paper, finally, draws attention to intertextual aspects of Ujevic’s poem, with a conclusion that the poem reflects numerous lliterary reflections of Ovid’s Metamorphoses and the myth of Narcissus, rather than presenting its own reflection.

Ovaj rad posvećen je analizi pojma atmosfere u novoj fenomenologiji Hermanna Schmitza. Pojam atmosfere predstavlja jedan od središnjih Schmitzovih pojmova, a koristi ga da bi označio osnove iskustva stvarnosti i osobnosti s obzirom na to kako se otkrivaju fenomenološkoj analizi. Pojam upućuje na konkretne fenomene atmosfera, ali također, svjedoči i o načinu na koji Schmitz razumije i preispituje samu fenomenologiju. Autor nastoji pojam atmosfere predstaviti prvenstveno iz druge naznačene perspektive, koristeći se pri tomu analizom strukture pojma i fenomena atmosfere, njihovim povezivanjem sa Schmitzovim pojmovima tijela i prostora te, napokon, usporedbom Schmitzovih analiza s tezama drugih fenomenologa. Analiza pokazuje da pojam atmosfere u Schmitzovoj fenomenologiji prvenstveno predstavlja teorijski poligon za utemeljenje samog fenomenološkog postupka., This paper will discuss the concept of atmosphere in the new phenomenology of Hermann Schmitz. It is one of Schmitz's central concepts, and it is used to indicate the basis of experience of reality and the self, with respect to how they are revealed to the phenomenological analysis. This concept, therefore, refers to the concrete phenomena of atmosphere, but it also testifies to the way in which Schmitz understands and questions the phenomenology as such. The paper aims to present the concept of atmosphere primarily in the view of second indicated perspective, by the analysis of the structure of the concept and the phenomenon of atmosphere, by associating them with the Schmitz’s notions of body and space, and, finally, by comparing Schmitz’s analysis to the positions of other phenomenologists. The analysis shows that the concept of atmosphere in Schmitz’s phenomenology is primarily a theoretical ground for the foundation of phenomenological process itself.

Nakon što su Nietzsche i Klages pripremili teren za to da tijelo, shvaćeno drugačije nego u okviru kartezijanske postavke i prirodnih znanosti, postane predmet filozofskog istraživanja, Schmitz je razvio prvi sistematski fenomenološki pristup tijelu. Polazi od jedne radikalne i dosljedne fenomenološke definicije tijela (Leib nasuprot Körper) te razvija teorijski okvir i vokabular koji omogućava govor o čitavom rasponu stanja koja se doživljavaju tijelom. U psihoterapiji, tijelo je tematizirano najprije u ranim tjelesnim psihoterapijama koje su imale korijen u psihoanalizi (Reich, Lowen, Kelley). U njima prevladava shvaćanje tijela kao fizičkog tijela (Körper). Čisto fenomenološki pristup tijelu u psihoterapiji (u smislu Schmitzova Leib) razvio je Gendlin. Suvremene tjelesno orijentirane psihoterapije (Levine, Ogden, van der Kolk) razvile su se naročito u terapiji posttraumatskog sindroma i integriraju fenomenološki rad s tijelom s kognitivno­narativnim postupcima i novim neurobiološkim spoznajama. I fenomenologija tijela i tjelesne psihoterapije, svaka na svoj način, nastoje balansirati hipertrofiju racionalnog, kognitivnog i duhovnog u kulturi, pomičući fokus na područje tjelesnosti, na neopredmećene, fluidne, teško izrecive dijelove iskustva koji su stoljećima marginalizirani u filozofiji i znanosti unatoč tomu što igraju značajnu ulogu u svijetu života (Lebenswelt)., After Nietzsche and Klages prepared a ground for the body to become the subject of philosophical investigations understood differently than within the Cartesian system or natural sciences, Schmitz developed the first systematic phenomenological approach to it. Schmitz takes the subject up from the radical and consistent phenomenological definition of body (Leib in contrast to Körper), and devises theoretical framework and vocabulary which enables talking about an entire span of states experienced through body. In psychotherapy, body was thematised firstly in early body psychotherapies that had their root in psychoanalysis (Reich, Lowen, Kelley). In these, the understanding of body as phyisical body (Körper) is predominant. Purely phenomenological approach to body in psychotherapy (in the sense of Schmitz’s Leib) was developed by Gendlin. Contemporary body­oriented psychotherapies (Levine, Ogdne, van der Kolk) were most notably developed in posttraumatic syndrome therapies, and they integrate phenomenological research on body with cognitive­narrative approaches and new neurobiological discoveries. Each in its own way, both the phenomenology of body and body psychotherapies attempt to balance the hypertrophy of rational, cognitive and spiritual within the culture, shifting the focus to the field of corporeality, on the intangible, fluid, almost ineffable parts of experience, for centuries marginalized in philosophy and science despite the fact that they play an important role in life­world (Lebenswelt).

Rad ispituje opravdanost kritike koju Hermann Schmitz, protagonist nove fenomenologije, upućuje na adresu fenomenologije Edmunda Husserla. Polazeći od prikaza središnjih teza Husserlove teorije kategorijalnog zora (kategoriale Anschauung) i Schmitzove fenomenologije tjelesnosti (Leiblichkeit) u središtu razmatranja naći će se pitanje mogućnosti i uloge transcendentalno­filozofskog pristupa u okviru fenomenologije. U pogledu na Schmitzovu kritiku navodnog Husserlova reprezentacionalizma i eliminacije neposrednosti tjelesnog iskustva iz fenomenološke rasprave, zauzima se stav da Husserlova fenomenologija svijesti čini značajan odmak od konstruktivističke filozofije svijesti kantovske provenijencije., The author examines the concept of new phenomenology based on a thesis that the history of phenomenology teaches us that progressive steps in philosophy occur by means of treason rather than faithfulness, and through unique disobedient thinking rather than loyal discipleship. The novelty of Hermann Schmitz’s phenomenology is founded on the insight that the whole philosophical tradition suffers from psychologism, and that its historical duration reaches further back than the late nineteenth century. Although in Schmitz’s phenomenology we can discuss about anti­psychologism, the author points out that it presupposes the foundations of phenomenology on in natural attitude. The second part of the paper questions whether a new phenomenology could be interpreted as the teaching on authenticity which in Heidegger’s Being and Time had paid a tribute to the formalism of its transcendental thinking.

U ovom ćemo radu propitati može li se oblikovati shvaćanje, pojam pornografije u umjetnosti. Kao temelj za analizu toga problema poslužio nam je Nabokovljev roman Lolita, koji je svojevremeno (1955–1958) izazvao skandal te bio zabranjen. Uz analizu teme u okvirima romana u radu se iznose izvori različitoga tipa i iz raznih vremena kako bismo pokazali i dokazali zašto je definiranje pojma pornografije nemoguće, ali i da taj problem izlazi iz estetičkih okvira. Čini se da je istraživanje u okvirima estetike neobično aktualno jer Europska unija još uvijek nije donijela zakon o pornografiji, i to upravo zato što ne postoji definicija pojma pornografije.

Body-gender-ageing is extremely important issues for deeper understanding of ageing and old age as well as their socio-cultural aspects. Body is not only the physical entity but is saturated with many meanings, social and cultural codes where Gubrium i Holstein (2003) emphasize the connection between the physical („objective“) body and interpreted i.e. „subjective“ or „ephemeral“ body. The body is an important marker of age, however, the experiences, meanings and reflections of (own) body and body representations from the position of older women, are still not sufficiently visible in the social and cultural gerontology. As old age and ageing are not a gender neutral phenomenon, exactly the gender component in questioning relationship of ageing and body gives a more complex and multi-dimensional image. The presentation is based on the analysis of depth interviews with women (+65) where the focus of analysis are the (everyday) experiences, meanings and interpretations of their own bodies, managing strategies and presentations of ageing body and different narratives about „ageing femininities“ (Dolan & Tincknell, 2012). The research results show that the population +65 is extremely heterogeneous and that „femininity“ is a socio-cultural construct whose interpretations, meanings and specific performances depend on a number of internal (biographical) and external (social and cultural) factors.

This article deals with the perceptions of the elderly from the agrarian culture of early-to-mid-20th-century Finland. It focusses especially on how the sexuality and corporeality of old women are defined in humorous oral narration. The research materials include archival anecdotes about old age and sexuality. The research draws upon theoretical discussions presented in feminist cultural gerontology and folklore studies. The figure of the old woman emerges here as a strikingly complex sexual agent, a figure whose body and sexuality are visible in anecdotes and not hidden., Ovaj članak bavi se percepcijom starijih osoba u finskoj agrarnoj kulturi u razdoblju od ranog do sredine 20. stoljeća. Posebnu pažnju posvećuje se načinu na koji se spolnost i tjelesnost starijih žena definira u humorističnoj usmenoj tradiciji. Građa za ovaj članak temelji se na arhiviranim anegdotama o starosti i spolnosti. Feministička kulturna gerontologija i folkloristički uvidi korišteni su kao teorijska podloga članka. Lik stare žene u tekstu se pojavljuje kao iznimno složen spolni akter čiji su tijelo i spolnost vidljivi i ne prikrivaju se u anegdotama.

Ovaj rad prikazuje poimanje, mjesto i ulogu žene i ženskog tijela u kontekstu 16. i početkom 17. stoljeće u Engleskoj. Patrijarhalno-rodna matrica počivala je na uvriježenim stereotipima i idejama o ženskom tijelu kao pasivnom i nemoćnom objektu. U dogmatskome kulturalizmu naših dana, pateće, smrtonosno, željeno žensko tijelo, temeljno povezano s našim povijesnim pretcima kao i s onima iz drugih civilizacija, kao da je poprimilo dvostruki status – ono se preobrazilo u načelo kulturalne razlike i podjele, odnosno postalo je u isti mah univerzalno i individualno. Glavna teza ovoga rada je da jedno ovakvo iščitavanje prekrivenih ženskih tijela drugim entitetima i identitetima, ideološkim uvjerenjima i kulturnim vrijednostima nekog vremena predstavlja neiscrpan izvor za buduće različite književne i teorijske analize, kao i prilog za nova istraživanja ženskog tijela i fizičkog.

The article uses cognitive metaphor theory to analyse the conception of both the body and of emotions as containers. Reflections of two differing conceptual metaphors projecting the container image schema (THE BODY IS A CONTAINER FOR EMOTIONS and EMOTION IS A CONTAINER) in both the Old Croatian language and the modern Croatian standard language are documented. Additionally, the ancient conception of emotion as a fluid (EMOTION IS A FLUID IN A CONTAINER) is described, and it is shown how emotion can be both a substance in a container and a container substance in both medieval and modern Croatian texts. The final section of the article confirms the application of the container image schema to imaginary beings through descriptions of the devil’s body from medieval Croatian texts. This research made use of a digitally searchable online corpus of the Croatian language (containing 19th and 20th century texts), as well as an as–of–yet publicly inaccessible digital archive of Old Croatian texts (currently consisting of texts written in the 14th and 15th century). This article is a contribution to diachronic research of conceptual metaphor, as well as an attempt to apply cognitive metaphor theory to medieval studies research attempting to reveal the foundational conceptions of medieval man. It is concluded that Croatian written heritage contains traces of very old (universal) concepts, which have remained stable throughout the ages., Uz pomoć kognitivne teorije metafore u članku se iz dijakronijske perspektive analizira poimanje tijela i emocija kao spremnika i dokumentira se zrcaljenje dviju različitih konceptualnih metafora u starohrvatskom i suvremenome standardnom hrvatskom jeziku u kojima se projicira predodžbena shema spremnika (TIJELO JE SPREMNIK ZA EMOCIJE i EMOCIJA JE SPREMNIK). Osim toga, upozorava se na veoma staro poimanje emocija kao tekućina (EMOCIJA JE TEKU ćINA U SPREMNIKU) i kako emocija i u srednjovjekovnim i u suvremenim hrvatskim tekstovima može biti supstancija u spremniku i spremnik supstancija. U posljednjem poglavlju samo se naoko udaljavamo od teme jer analizom opisa đavoljega tijela u srednjovjekovnim tekstovima potvrđujemo primjenu predodžbene sheme spremnika i na imaginarna bića. U istraživanju ove teme iskorištena je mogućnost računalnoga pretraživanja tekstova u internetski dostupnom korpusu hrvatskoga jezika (tekstovi 19. i 20. st.) i zasad još javno nedostupnoga računalnoga arhiva starohrvatskih tekstova (zasad ih čine tekstovi nastali u 14. i 15. stoljeću). Ovaj članak prilog je dijakronijskim istraživanjima konceptualnih metafora i pokušaj primjene kognitivne teorije metafore u onim medievističkim istraživanjima koja nastoje razotkriti temeljna poimanja srednjovjekovnoga čovjeka. Zaključuje se da višestoljetna hrvatska pisana baština čuva tragove vrlo starih (univerzalnih) koncepata, koji su stabilni unatoč izmjenama epoha.

Od korporalnog zaokreta prije nekoliko desetljeća pa do danas u društvenim i humanističkim znanostima stvoren je pozamašan korpus radova na temu tijela. Potaknuti važnošću tijela, kako u društvenom životu, tako i u području kulture, ali i velikim promjenama kroz koje tijela prolaze u postmoderni, pripadnici sociologijske teorije unutar studija tijela znatno su pridonijeli raščišćavanju epistemološkog terena i raspravljanju ontoloških nedoumica oko tijela. No, upitno je koliki su pritom i kakvi pomaci načinjeni u kartezijanskom naslijeđu, jer čini se da, dok se uporno pokušava iznaći jednoznačan odgovor na pitanje "što je tijelo?", ključan problem – kamo s tijelom? – izmiče pozornosti., Since the corporal turn in the humanities and social sciences until today, a huge amount of articles have been written covering the issues of the body. Starting from the importance of the body in social life, as well as in culture, and the significant changes the body has been undergoing during postmodernism, the sociological theorists dealing the studies of the body have significantly contributed to the understanding of this epistemological arena and to the discussions on ontological dilemmas surrounding the body. However, the question remains what kind of changes have been occurring in Cartesian legacy at all, since it seems that, while we are trying to find a unilateral answer to the question – what is the body? – the key problem - what to with the body? – remains unanswered.

U trajanju svjetski kontroverzne izložbe Bodies revealed provedena je znanstvena analiza, socio-antropološkog pristupa, fenomena njezine popularnosti i posjećenosti.

U svom članku o deteritorijalizaciji američke književnosti Paul Giles zastupa tezu da je oko 1980. u književnosti SAD-a nastupio transnacionalni period, bitno određen “pozicijom SAD-a unutar globalnih mreža razmjene” (Giles 46). Po njemu taj je period načelno sličan ranim danima izgradnje američke nacije, “kada nacionalne granice i običaji još nisu bili sasvim oblikovani i utvrđeni” (55) i kada je “identitet nacije bio neodređen i nedovršen poput njezine kartografije” (41). Gilesov je pokušaj uspostavljanja takve genealogije američke suvremenosti zanimljiv iz više razloga, a ovdje ću se zadržati tek na jednom (iako dovoljno kompleksnom) aspektu te teze. Naime, posebno je zanimljivo kako Giles artikulira vezu između nacionalnoga imaginarija i rasprostranjenosti nacionalnoga teritorija te kako u tom kontekstu razumije ulogu ekonomije. Giles tako tvrdi da su “deteritorijalizirajuće sile [neoliberalne globalizacije od oko 1980] snažno narušile nacionalni identitet SAD-a, a posebno vezu između prostora nacije i ostatka svijeta” (48). Da bi teoretski promislio promjene koje zahvaćaju te aspekte nacionalne države (imaginarij i teritorij), Giles poseže za konceptom “deteritorijalizacije” koji preuzima od Deleuzea i Guattarija. Oni se pak konceptom služe da bi opisali “tokove žudnje koji prelaze granice jasno razdvojenih teritorija”. "Deteritorijalizacija" društvenoga tijela za te autore predstavlja “najznačajniju i najvažniju tendenciju kapitalizma” (Giles 2007: 46). Dakle, termin kojim Giles opisuje stanje američke književnosti i, za ovu priliku važnije, transformacije nacionalnoga identiteta, prvotno označava “tendenciju kapitalizma”. Bitna veza između ekonomskog i društvenog ostaje prisutna i kod Gilesa, jer po njemu do spomenute deteritorijalizacije nacionalne književnosti od 1980. dolazi s transformacijama u ekonomiji, točnije, s usponom globalnoga kruženja kapitala koje je i potaklo razvoj globalnih komunikacijskih mreža i o njemu ovisilo. Sličnu tezu o "transnacionalnosti" SAD-a kao posljedici globalne cirkulacije kapitala nudi i Frederick Buell u svojoj analizi preobrazbe američkoga nacionalizma u “post-nacionalnom” dobu (neoliberalne) globalizacije. Buell tvrdi da se američki “postnacionalni nacionalizam” oblikovao u dva koraka: prvo, 1980-ih, strahom od otvaranja američke ekonomije globalizacijskim procesima, a nacije ideji multikulturalizma, a zatim 1990-ih asimilacijom radikalnih aspekata multikulturalnosti u hegemonijsku nacionalnu ideologiju te diskurzivnim pripitomljavanjem “opasne” globalizacije i njezinim pretvaranjem u priliku za nove nacionalne uspjehe. Buell pritom stalno naglašava da je ključan moment u procesu “krhke konstrukcije novog [...] nacionalizma američki diskurz o globalizaciji i s njim povezana pripovijest o [nacionalnoj] obnovi” (561). Kapital, u svom globaliziranom, financijaliziranom i informatiziranom obliku, ovdje se dakle pojavljuje kao sila koja prijeti rastočiti nacionalnu državu prelazeći, zanemarujući ili razgrađujući granice njezina teritorija i imaginarija. (Osnovna je potka teze u skladu s često ponavljanom idejom o globalnom kruženju kapitala kao prijetnji nacionalnoj državi.) Ali Buell naglašava da SAD istovremeno, u narušenoj poziciji dvadesetostoljetnog svjetskoga hegemona, reformira nacionalnu sferu (ekonomiju, politiku, imaginarij) u pokušaju da obuzda deteritorijalizirajuću snagu kapitala. David Harvey je, oslanjajući se na Arrighija, sumirao tu ambivalentnu poziciju SAD-a u svojoj tezi o Americi kao “kapitalističkoj imperijalističkoj” sili, rastrganoj između pokušaja da stavi pod nadzor kaotične globalne tokove kapitala koje sama pokreće (Harvey 26).

This paper deals with the concept of changes that human beings can undergo after death in relation to the transformative potential of the human body and everything it holds within, as it appears in different Croatian folk culture practices, such as folk songs and beliefs. The concept of the transformative potential of the human form involves different folk culture conceptions of the body, the soul and particular animalistic beliefs in which animals often assume the role of the Other. These issues will be discussed on two examples: folk songs that reveal the connection between water, fish and the dead as well as folk beliefs about a specific type of supernatural beings, werewolves., U radu se razmatraju preobrazbe kojima je nakon smrti podložno ljudsko tijelo na primjerima pojedinih vjerovanja i praksi hrvatske tradicijske kulture. Smrt potiče propitivanje stabilnosti ljudskoga lika, njegovu potencijalnu drugost te granice između životinjskog i ljudskog. Analizirane usmene pjesme na kojima se rad temelji upućuju na predodžbu o vodi kao liminalnoj sferi između svijeta živih i svijeta mrtvih, a animalni simbol – riba – moguće da je povezan s idejom o posmrtnom postojanju ljudske duše. Sljedeći razmatrani korpus tekstova o vjerovanju u vukodlake, nadnaravna bića u koja se čovjek najčešće može preobraziti nakon smrti, otkriva predodžbe o životinjama kao potencijalnom Drugom. One mogu utjecati na preobrazbu ljudskog lika nakon smrti ili ga čak i utjeloviti u sferi nadnaravnog. Ipak, u sagledanim južnoslavenskim poimanjima o mogućim postmortalnim pretvorbama ljudskih bića, njihovih tijela i/ili duša, životinja ne figurira samo kao potencijalna drugost ljudskog lika već njenim posredstvom dolazi do destabilizacije ljudskog tjelesnog identiteta, transgresije njegovih granica te povezivanja besmrtne duše s prirodnim svijetom.

This article analyzes the representation of the aftermath of the Septemeber 11, 2001 attacks in Don DeLillo’s novel Falling Man. By exploring both trauma’s social effects and its metaphorical meanings, DeLillo’s novel registers and enacts the disappearance of politically informed social practice as a communal force in the contemporary US. This disappearance the novel posits as being accomplished through a process of traumatization of the national polity contingent both on a “global” clash of disparate worlds and on domestic interventions of the state. The article proposes that such depoliticization rests on particular constructions of the human citizen and the nonhuman terrorist, and that it represents a tactic through which the sovereign power of the state is ultimately manifested. DeLillo responds to the state’s instrumentalization of trauma by asserting the possibility of a socially productive aesthetic practice., Tema članka je prikaz američke svakodnevice nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. u romanu Falling Man Dona DeLilla (2007). Usredotočujući se na društvene posljedice traumatičnoga događaja i pridajući mu metaforička značenja, DeLillov roman ukazuje na nestanak političke prakse kao društveno produktivne snage u suvremenom SAD-u. U romanu je nestanak političkoga povezan s procesom traumatizacije nacionalne zajednice koja je s jedne strane određena “globalnim” sukobom nepomirljivih svjetova, a s druge represivnim unutarnjim intervencijama države. U članku se tvrdi da je takva depolitizacija podržana i diskurzivnim konstrukcijama ljudskosti građanina i ne-ljudskosti terorista, te da predstavlja taktiku kroz koju se manifestira suverena moć države. DeLillo nudi odgovor na državnu instrumentalizaciju traume kroz pokušaj osmišljavanja društveno produktivne prikazivačke prakse.

The differences between the image of top athletes in history and those today could meet at the intersection between cyborg theory and sport studies. The reconceptualisation of athletes could at first be viewed as a shift from the “natural” to the “artificial”. Throughout history top athletes have always been considered to be somehow unnatural, and have always been celebrated as heroes who have overcome the boundaries of their natural bodies. Today’s sports events have been attracting more viewers than ever before, and tough competition has been raising the very standards of competition. High attendance sports are already freak shows; whether from the comfort of their homes or from the grandstands, it is difficult for sport supporters to imagine themselves sculpting such a super-muscular body with super-fast reflexes. Old-fashioned blood, sweat and tears are still present somewhere, although they are incorporated into the advanced achievements of the modern techno-culture. A number of the issues raised from this perspective have found room for discussion in the relatively new pluri-perspectival approach to the challenges of the biotechnological era – in bioethics. Bioethics offers a platform for a dialogue on the key questions of today’s world, a dialogue that surpasses disciplinary, expert, historical and cultural positions. However, any such discourse is facing a pluralism of approaches and methodological barriers, and presupposes the existence of adequate theoretical grounds. This paper highlights only some of the problem points that plastically outline the insufficiencies of the existing mono-perspectively guided conceptions in the field of sport. Accordingly, the authoress emphasises only some of the symptoms that point to the disorientedness of everyday life, which is portrayed in sport in a rather peculiar way: the fragility of the ethical positions contained in the concepts of the “spirit of sport” and fair play in facing the developments of science and technology, the objectification of the body, and an increase in the people’s interest in high-risk activities. The authoress views these traits as signs of the need to transcend the until recently prevalent reductionistic and mono-perspectival approaches, which the distinctive bioethical approach can indeed do., Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići., La différence entre la représentation d’un sportif de haut niveau, telle qu’elle a pu l’être par le passé et telle qu’elle est aujourd’hui, se précise peut-être le mieux au carrefour des théories du cyborg et du sport. La reconceptualisation de la notion de « sportif » évolue dans le sens du « naturel » vers « l’artificel ». Au cours de l’histoire humaine, les sportifs de haut niveau ont toujours été perçus comme, dans une certaine mesure, « non naturels » et ont été célébrés comme des héros dépassant les limites de leur propre corps. Les événements sportifs actuels attirent plus de spectateurs que jamais, et dans le même temps, la concurrence acharnée relève les niveaux et les critères des compétitions. Les sports attirant des spectateurs en masse sont depuis longtemps des « foires aux monstres ». Qu’ils soient dans les stades ou confortablement assis devant leur petit écran, les spectateurs ont du mal à imaginer avoir un jour eux-mêmes un corps aussi musclé avec des superréflexes. La notion démodée de souffrance à base de sang, de sueur et de larmes est désormais présente comme partie prenante des performances de la technoculture moderne. Nombre de questions qui découlent de cette perspective ont trouvé un terrain de débat dans une relativement nouvelle approche, pluriperspectiviste, des défis de l’époque biotechnologique : la bioéthique. La bioéthique offre une base au dialogue sur les questions essentielles du monde actuel : un dialogue qui surmonte les positions sectorielles, historiques et culturelles. Cependant, un tel discours se trouve confronté au pluralisme des approches comme aux barrières méthodologiques et requiert la création d’un appui théorique adéquat. Cette étude ne mettra en exergue que quelques- uns des points problématiques qui, dans le domaine du sport, mettent en relief les défauts des conceptions monoperspectivistes existantes. Dans ce sens, ne seront soulignés que quelques symptômes de la désorientation de la vie quotidienne apparaissant de manière particulière dans le sport : la fragilité des positions éthiques incombant aux concepts de « l’esprit du sport » et du « fair-play » face au progrès scientifique et technique, l’objectivation du corps, l’intérêt accru pour des activités à risque. Ces caractéristiques sont considérées comme les signes d’un besoin de supplanter les approches réductrices et monoperspectivistes, jusqu’à présent dominantes, que l’approche particulière de la bioéthique a la capacité de surmonter., Der Unterschied zwischen einem Spitzensportler früher und heute tritt an den Berührungspunkten zwischen der Kyborg-Theorie und verschiedenen Sportstudien am deutlichsten zutage. Eine Rekonzeptualisierung des Begriffs ,Sportler’ erweist sich demnach als eine Sinnerweiterung von ,natürlich’ zu ,künstlich’. Im Laufe der Geschichte wurden Spitzensportler stets als irgendwie ,un-natürlich’ empfunden und als Helden gefeiert, die die Beschränkungen ihres natürlichen Körpers überwanden. Sportveranstaltungen ziehen heute mehr Zuschauer in ihren Bann, als dies früher jemals der Fall war, und durch die scharfe Konkurrenz werden auch die Standards und Kriterien von Sportwettkämpfen angehoben. Vor einem Massenpublikum stattfindende Sportveranstaltungen haben sich schon längst zu Freak Shows gewandelt, bei denen den Zuschauern in den Stadien oder vor den Bildschirmen zu Hause unvorstellbar ist, dass sie je selbst einen so muskulösen Körper mit superschnellen Reflexen besitzen könnten. Das alte Schlagwort von „Blut, Schweiß und Tränen” besteht auch weiterhin, wenn auch eingebunden in die zukunftsträchtigen Errungenschaften der modernen Techno-Kultur. Die vielzähligen Fragen, die sich aus einer solchen Perspektive ergeben, haben in einem relativ neuen Zugang zu den Herausforderungen des biotechnologischen Zeitalters ihre Plattform gefunden – in der Bioethik. Die Bioethik bietet ein Diskussionsforum für die wichtigsten uns heute bewegenden Fragen, für einen Dialog, der über disziplin- und fachgebundene, historische und kulturologische Positionen hinausgeht. Ein solcher Diskurs sieht sich jedoch sowohl in den unterschiedlichen Ansätzen als auch in den methodologischen Barrieren mit einem Pluralismus konfrontiert und erfordert als Voraussetzung eine entsprechende theoretische Grundlage. In diesem Artikel werden nur einige Problempunkte hervorgehoben, die sich im Bereich des Sports infolge der Unzulänglichkeiten der bestehenden monoperspektivisch orientierten Konzeptionen auf eine plastische Weise abzeichnen. In diesem Sinne verweist die Verfasserin auf einige wenige Symptome, die auf eigentümliche Weise im Sport zum Vorschein kommen und die Desorientiertheit im Alltag sichtbar machen: Gemeint ist die Fragilität ethischer Positionen, die in den Konzepten von „Sportsgeist” und Fairplay enthalten sind und sich gegen den wissenschaftlich-technischen Fortschritt, die Verobjektierung des Körpers und ein gesteigertes Interesse an risikoreichen Aktivitäten behaupten müssen. In der vorliegenden Arbeit werden die angeführten Merkmale als Zeichen des Bedürfnisses verstanden, die bis vor kurzem noch vorherrschenden, reduktionistischen und monoperspektivischen Ansätze zu überwinden, zumal mithilfe der Bioethik, der diesbezüglich besonders gute Chancen nachgesagt werden.

Autorica tekst započinje s tezom da sva patrijarhalna društva teže ograničiti žene na prostor doma i reprodukcije, premda su među njima velike razlike u izražavanju modela, struktura, jačine i dimenzija patrijarhata. I premda je i u najrazvijenijim zemljama, kao što su SAD ili EU, patrijarhat poprimio neke druge forme, on još nigdje nije prevladan. Tekst počinje sa historijskim pregledom unutar teorija reprodukcije, koje su utemeljene na značenju žena kao "defektnih". Raspravlja relacije majčinstva i ženske emancipacije, u kojima se naglašava da je jedan od ključnih čimbenika koji ograničuju žene u postizanju autonomije i osobnih prava na odlučivanje o reprodukciji rađanje i briga o djeci (odgovornost). Upravo majčinstvo koje nije popraćeno primjerenom društvenom brigom za život i zdravlje majke, djeteta i obitelji, može ograničiti šanse žena za slobodom kretanja, šanse za društvene aktivnosti i reducirati osobnu autonomiju. U narednim se poglavljima raspravlja problem odnosa reproduktivne genetike i političkih tijela, tj. žena kao "dobrih" i "loših" "proizvođača". U raspravama o "pravima fetusa" i "prisilnom majčinstvu" majčinstvo se tretira kao "ideal", a trudnice kao "pacijenti", zaključujući s potrebom redefiniranja majčinstva između ekonomskih ograničenja i samo-determinacije.

Jones's 1975 neo-slave novel seems to be specific in the ways it uses and departs from generic expectations. Its strategy is, on one hand, to recuperate the black female body as a site of enunciative authority, and, on the other, to demonstrate how narrative performance based on the body can become entangled with the commodification of the body for the purposes of representing history. Jones attempts to show how performative speech-acts, such as narration, oral forms, the blues may present a new, and potentially more empowering, strategy for the speaking subject who is struggling to emerge through language. This aspect of the speech-act theory then can be seen as a segment of a wider phenomenon of performativity as it engages the production of historical discourse through the performance of witnessing, whereby the body and language are brought to work together.

This paper stresses the commodity character of the nineteenth century optical technology that suppresses activity of the sensorium of the observing subjectivity. An issue of an illusion of the sight, must be replaced with the theoretically and historically more appropriate problematic of a reification of the visual sensation. Beside various kinds of a technical and institutional ways for producing sights, seeing depends on the fetishistic blindness: invisibility of the genuinely visible objects, and conversely, visibility of the genuinely invisible phenomena. Therefore, physiological-subjective vision that is described in the work of Jonathan Crary must be completed with a concept of vision that is implied in the Marx's analysis of an ideology, political representation, and fetishistic character of the commodity.

This article explores how Plato, in his “metaphysical” dialogues, sees the specific properties of motion (and especially of motion in music), which lend themselves to adaptation for the purposes of maintaining or restoring the health of the soul. Plato explores the property of regular or rhythmic motion in particular. The attention has been drawn to the analogy between the calming effect of music, at the human level, and the Demiurge’s achievement in willing the world into existence. The focus of the article lays on the Laws, in which the principle of musical motion plays a central role in resolution of the contradictions between material and spiritual, natural and physiological, medical and educative., U članku se istražuje kako Platon u svojim “metafizičkim” dijalozima vidi specifična svojstava kretanja (posebno kretanja u glazbi) koja su prikladna za prilagodbu u svrhu očuvanja ili uspostavljanja zdravlja duše. Platon posebno istražuje svojstvo pravilnog ili ritmičkog kretanja. Naglašava se analogija između umirujućeg učinka glazbe, na ljudskoj razini, i Demiurgova stvaranja svijeta. U žarištu članka su Zakoni u kojima načelo glazbenog kretanja igra ključnu ulogu u rješavanju proturječnosti između materijalnog i duhovnog, prirodnog i psihološkog, medicinskog i obrazovnog.

The aim of this paper was to elucidate the transition prosesses on the Croatian theatre scene in the nineties, and implicitly on the cultural and political ones as well. The majority party of the Croatian theatre, committed to the ideological praxis of the rulling political party, was finding its ideal place on the repressive theological stage. However, a minority group of theatre artists initiated an aesthetic and eventually an ideological turn in the direction of post-logocentric, post-dramatic theatre. The distincitive features of the new Croatian theatre are: different thematic interests and the critical gestus; the procedures of new dramaturgy; the modes of deconstructing the relations between and the respective identities of characters, actors and performers; chalenging the representational roles and performace strategies of body and speech. The new Croatian theatre presents itself as the generator and promoter of the instability of the illusion of theatre, as well as of illusion of reality, and thus of every social/political/aesthetic order which would fain represent and establish itself as incontestable.

Tri predstave, So,So, Cezar i Elektra, poslužile su kao povod za kritički prikaz i analizu kazališne poetike Branka Brezovca. Razmatra se njegova radikalna estetička i politička pozicija u kontekstu hrvatskog kazališta, ali i međunarodne kazališne scene (kazalište dekonstrukcije, ikonoklastičko kazalište). Pritom je naglasak stavljen na recepciju i interpretativno-kritičku provokativnost autorskog teatra Branka Brezovca.