Search

Digitalna demencija je sintagma koja u međusobnu vezu dovodi niz simptoma i znakova koji upućuju na deficite u kognitivnim funkcijama sličnim onima u demenciji, a javljaju uslijed pretjeranog i neadekvatnog korištenja digitalnih tehnologija poput mobitela, tableta i računala itd. Cilj ovog rada je izložiti utjecaj digitalnih tehnologija i medija na kognitivni razvoj djece i mentalno zdravlje odraslih pregledom dostupne literature i provedenih istraživanja. Mnogobrojna dosadađnja istraživanja ukazuju na negativne promjene u vezi sa digitalnim tehnologijama koje se, za razliku od demencije, bilježe već u najranijoj životnoj dobi u smislu utjecaja na pažnju i proces učenja. U odrasloj dobi mogu biti uzrokom niza poremećaja kao što su negativan utjecaj na pažnju i pamćenje, emocionalna otupljenost i manjak empatije, socijalna izolacija, manjak sna i nemogućnost zadržavanja koncentracije. Psihijatrijska struka danas se susreće s novim oblicima neuropsihijatrijskih poremećaja svih uzrasta, a čiji kriteriji za dijagnostiku još nisu definirani u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-11) i Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V). Budući da su psihički poremećaji povezani sa digitalnim tehnologijama u porastu, dužnost je psihijatrije kao grane medicine senzibilizacija, pravovremeno prepoznavanje simptoma i pružanje adekvatne skrbi., Digital dementia is a phrase that brings together a number of symptoms and signs which indicate deficits in cognitive functions similar to those in dementia, and occur due to excessive and inadequate use of digital technologies such as mobile phones, tablets and computers, etc. The aim of this paper is to present the impact of digital technologies on children's cognitive development and mental health of adults by reviewing the available research literature. Numerous studies indicate negative changes associated with digital technologies that, unlike dementia, are registered from an early age in terms of negative impact on attention and the learning process. In adulthood, they can be the cause of a number of disorders such as a decline of attention and memory, emotional numbness and lack of empathy, social isolation, lack of sleep and inability to maintain concentration. Today, the psychiatric profession encounters new forms of neuropsychiatric disorders of all ages, and whose diagnostic criteria have not yet been defined in the International Classification of Diseases (ICD-11) and The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-V). As mental disorders associated with digital technologies are on the rise, the duty of psychiatry, as a medical field, is to sensitize, recognize symptoms in a timely manner, and provide adequate care.

Granični poremećaj ličnosti spada u skupinu B poremećaja ličnosti. To je najčešći poremećaj ličnosti, a karakteriziran je emocionalnom nestabilnošću, odnosno nemogućnošću regulacije afekta, poremećenim obrascima mišljenja i ponašanja, impulzivnim ponašanjima, te intenzivnim ali nestabilnim odnosima sa drugima. Granični poremećaj ličnosti nerijetko je povezan s različitim komorbidnim psihijatrijskim entitetima, koji su često glavni otežavajući faktor u terapiji graničnog poremećaja ličnosti. Najčešća komorbidna stanja koja se susreću u bolesnika s graničnim poremećajem ličnosti su poremećaji raspoloženja, od kojih je najčešća depresija, zatim anksiozni poremećaji, bolesti ovisnosti, te psihotični poremećaji., Borderline personality disorder is one of the personality disorders from cluster B. It is the most common personality disorder, and is characterized by emotional instability, inability to regulate affect, disturbed patterns of thinking and behavior, impulsive behavior, and intense but unstable relationships with others. Borderline personality disorder is often associated with various comorbid psychiatric entities, which are often the main problem when treating borderline personality disorder. The most common comorbid conditions that can be seen in patients with borderline personality disorder are mood disorders, mostly depression, followed by anxiety disorders and addiction.

Digitalna demencija je sintagma koja u međusobnu vezu dovodi niz simptoma i znakova koji upućuju na deficite u kognitivnim funkcijama sličnim onima u demenciji, a javljaju uslijed pretjeranog i neadekvatnog korištenja digitalnih tehnologija poput mobitela, tableta i računala itd. Cilj ovog rada je izložiti utjecaj digitalnih tehnologija i medija na kognitivni razvoj djece i mentalno zdravlje odraslih pregledom dostupne literature i provedenih istraživanja. Mnogobrojna dosadađnja istraživanja ukazuju na negativne promjene u vezi sa digitalnim tehnologijama koje se, za razliku od demencije, bilježe već u najranijoj životnoj dobi u smislu utjecaja na pažnju i proces učenja. U odrasloj dobi mogu biti uzrokom niza poremećaja kao što su negativan utjecaj na pažnju i pamćenje, emocionalna otupljenost i manjak empatije, socijalna izolacija, manjak sna i nemogućnost zadržavanja koncentracije. Psihijatrijska struka danas se susreće s novim oblicima neuropsihijatrijskih poremećaja svih uzrasta, a čiji kriteriji za dijagnostiku još nisu definirani u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-11) i Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V). Budući da su psihički poremećaji povezani sa digitalnim tehnologijama u porastu, dužnost je psihijatrije kao grane medicine senzibilizacija, pravovremeno prepoznavanje simptoma i pružanje adekvatne skrbi.

Cilj palijativne skrbi je poboljšati kvalitetu života osoba sa životno ograničavajućim stanjima i kvalitetu života njihovih obitelji, ne samo tretirajući tjelesne simptome već i brinući o psihičkim, društvenim i duhovnim potrebama. Psihoonkologija bavi se istraživanjem psihičkih čimbenika u okvirima multidimenzionalnog razumijevanja zloćudnih bolesti. Uključuje dijagnostičke, terapijske, edukativne i istraživačke aktivnosti psihijatara u onkološkim institucijama, odnosno u sklopu onkološkog tima. Dosadašnja istraživanja, kao i iskustva iz prakse, doprinijeli su boljem razumijevanju psihosocijalnih pitanja onkoloških bolesnika. Psihoonkologija se bavi psihičkim reakcijama na zloćudnu bolest u bolesnika, članova obitelji i pružatelja pomoći, ali i psihičkim ponašanjem, biološkim i socijalnim čimbenicima koji utječu na rizik za nastanak tumora, njegovo otkrivanje, liječenje i preživljavanje. Istraživanja su pokazala da veliki broj onkoloških bolesnika (trećina do polovina) ima i neki oblik psihijatrijskih poremećaja. Kod onkoloških bolesnika najčešće se pojavljuje depresivni poremećaj, poremećaj prilagodbe i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i ostali anksiozni poremećaji, ali i delirij i drugi kognitivni poremećaji. Treba naglasiti da čak kod 30 % do 40 % bolesnika psihijatrijske i psihičke poteškoće nisu prepoznate bez obzira na prisutnost simptoma te je kod takvih bolesnika nužno psihijatrijsko liječenje.

Kada se govori o kogniciji obično se u nju ubraja cijeli niz moždanih funkcija, uključujući sposobnost učenja i pamćenja, organiziranja, planiranja i rješavanja problema, ispravne percepcije okoline, razumijevanja i korištenja jezika, procesiranja novih informacija te usmjeravanja, zadržavanja i pomicanja pozornosti. Upravo se prema navedenim sposobnostima formiraju neurokognitivne domene koje predstavljaju okosnicu dijagnostike kognitivnih smetnji. Iz aspekta shizofrenije, kognitivni deficiti su prepoznati kao njena temeljna osobitost, no ta činjenica nije novijeg datuma. Noviji fokus istraživanja prema kogniciji je pogonjen identifikacijom kognitivne domene simptoma shizofrenije, relativnom neučinkovitošću trenutno dostupne psihofarmakoterapije u adekvatnom kupiranju kognitivnih smetnji te razvojem novih terapijskih modaliteta kako bi se adresiralo iste. U samoj procjeni kognitivnog oštećenja u kliničkom se radu mogu koristiti brojni testovi i upitnici, no isti većinom traže znatnu razinu poznavanja problematike, što je često praćeno specifičnim edukacijama, ali i nezanemarivim vremenskim angažmanom, uzevši kako provođenje nekih od njih traje i više sati. K tome, ukoliko je potrebno se usmjeriti na neku specifičnu domenu kognitivnog oštećenja, neki od testova neće dati adekvatne rezultate ili ju pak uopće ne moraju pokrivati, posebice jer nisu razvijeni za psihijatrijske poremećaje, do možda demencija. Stoga, opet s kliničkog gledišta, nužna je primjena pouzdanih i vremenski ograničenih alata, poput 5-KOG testa za kogniciju u psihijatriji. Tim više što smo upotrebom spomenutog alata u vlastitim kliničkim istraživanjima jasno mogli obuhvatiti kognitivne funkcije u kontekstu diferentne medicinske obrade koja je uključivala neurogenetska i psihofarmakološka istraživanja te evaluaciju regionalnog moždanog krvotoka.

Introduction: - there is a close relationship between alcohol dependence and psychiatric disorders. A large number of people who use alcohol are suffering from psychiatric disorders, so identifying and treating of psychiatric disorder is vitally important in alcohol users. The aim of this study was evaluate the prevalence of axis I psychiatric disorders in Iranian alcohol users in 2017. Subjects & Methods: - in this cross-sectional study, 105 patients who were attendance to the Iranian National Center for Addiction Studies (INCAS) were interviewed. Alcohol consumption questionnaire and demographic questionnaire were completed for all patients and the prevalence of psychiatric disorders with SCID-1 was evaluated. The information collected was analyzed with SPSS software version 22. Results: - about 45% of participants except alcohol use had no other psychiatric illness and 55% had psychiatric disorders. 5.34% had bipolar disorders and 4.22% had severe depression, respectively, and the incidence of OCD was in 2.5%. History of referral to the psychiatrist was in 23.8% and history of admission to the psychiatric ward was 16.2%. Also, the use of other non-alcoholic substances in the patients was examined; the most consumed was opium in 26.7%, followed by cannabis with 16.2%. Conclusion: - regarding the high prevalence of axis I psychiatric disorders among alcohol use disorders, a complete interview and history of psychiatry disorders is essential., Uvod: postoji uska povezanost između alkoholne ovisnosti i psihijatrijskih poremećaja. Veliki broj ljudi koji konzumiraju alkohol pate od psihijatrijskih poremećaja, stoga identificiranje i liječenje psihijatrijskog poremećaja je od vitalne važnosti kod korisnika alkohola. Cilj ove studija je istražiti prevalenciju psihijatrijskih poremećaja kod iranskih korisnika alkohola u 2017g. Predmeti i metode: - u ovom presječnom istraživanju anketirano je 105 pacijenata koji su bili na iranskom Nacionalnom centru za studije ovisnosti (INCAS). Svi bolesnici ispunjavali su upitnik za konzumaciju alkohola i demografski upitnik, a prevalencija psihijatrijskih poremećaja procijenjena je s SCID-1. Prikupljeni podaci analizirani su s softverom SPSS verzija 22. Rezultati: - oko 45% sudionika, osim konzumiranja alkohola, nije imalo drugu psihijatrijsku bolest, a 55% je imalo psihijatrijski poremećaj. 5,34% imalo je bipolarni poremećaj, a 4,22% imalo je tešku depresiju, dok je učestalost OCD-a bila 2,5%. Povijest upućivanja psihijatru bila je 23,8%, a povijest primanja na psihijatrijski odjel bila je 16,2%. Također, kod bolesnika je ispitana upotreba drugih ne-alkoholnih supstanci; najviše se konzumirao opijum sa 26,7%, a slijedio je kanabis sa 16,2%. Zaključak: - s obzirom na veliku učestalost psihijatrijskih poremećaja među poremećajima upotrebe alkohola, neophodan je cjelovit intervju i dobivanje povijesti psihijatrijskih poremećaja.

Neuropsihijatrijske manifestacije važan su aspekt u sklopu multiple skleroze, budući da oboljeli imaju višu učestalost psihičkih poremećaja u odnosu na opću populaciju. Najučestaliji psihijatrijski poremećaji u sklopu multiple skleroze jesu depresija, anksiozni poremećaji (generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj i opsesivno-kompulzivni poremećaj), bipolarni poremećaj, psihotični poremećaji, poremećaji ličnosti, zlouporaba ili ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim tvarima, poremećaji spavanja, seksualne disfunkcije te pseudobulbarni afekt. Visoka prevalencija psihijatrijskih komorbiditeta u oboljelih od multiple skleroze dodatno je povezana s različitim negativnim posljedicama, kao što su smanjenje kvalitete života i funkcionalnoga statusa, neadherentnost terapiji, negativan utjecaj na progresiju bolesti i porast rizika za suicid. Rana dijagnostika i terapija tih poremećaja od vitalne je važnosti, kako za oboljele, tako i za njihove njegovatelje.

Terapijska uporaba kanabisa prisutna je tisućljećima, no ipak rekreacijska upotreba kanabisa uvelike je ograničila ozbiljnija razmatranja kanabisa u terapijske svrhe. Bitne promjene dogodile su se otkrićem endokanabinoidnog sustava krajem 20. stoljeća i njegove potencijalne upotrebe u psihijatrijskim poremećajima, ali i brojnim drugim stanjima. Brojni istraživači odlučili su detaljnije istražiti ulogu kanabisa i njegovih derivata u medicinske svrhe. Kanabis sadrži više od 60 farmakološki aktivnih kanabinoida, a u posljednje vrijeme osim THC-a veliku pozornost istraživača privlači kanabidiol (CBD), glavna ne-psihoaktivna komponenta. Cilj ovo preglednog rada je istražiti trenutne dokaze o povezanosti kanabisa i psihoza, te korisne učinke fitokanabinoida u liječenju psihijatrijskih poremećaja uključujući anksiozne i depresivne poremećaje. Ipak, potrebna su daljnja detaljna istraživanja kako bi se razjasnila mnoga neriješena pitanja, posebno ona koja se odnose na procjenu koristi i rizika pri korištenju kanabisa u terapeutske svrhe

Susceptibility to addiction has a complex genetic basis that includes genes associated with the action and metabolism of drugs of abuse. One important gene in that respect is OPRM1, which codes for the μ-opioid receptor and has an important role in mediating the rewarding effects of addiction substances. The aim of our study was to assess the prevalence of the OPRM1 A118G polymorphism (rs1799971) in Turkish population and to investigate its association with opioid and other substance addiction. In addition, we examined the association of rs1799971 in addicted patients who were also diagnosed with psychiatric disorders. The study included 103 patients addicted to opioids, cocaine, ecstasy, alcohol, lysergic acid diethylamide (LSD), cannabis, and sedative/hypnotic substances and 83 healthy volunteers with similar demographic features as controls. rs1799971 polymorphisms were identified with the polymerase chain reaction restriction fragment length polymorphism method (PCR-RFLP). The genotype frequencies were significantly higher in the addicted patients than controls (32.0 % vs 16.9 %, respectively; p=0.027). The prevalence of the G allele was 16.1 % in the addicted group and 8.4 % in the control group (p=0.031). Our study confirmed the association between the rs1799971(G) allele frequency and opioid and other substance addiction, but not with psychiatric disorders., Sklonost ovisnosti ima svoju složenu gensku pozadinu, koja obuhvaća gene povezane s djelovanjem i metabolizmom opojnih tvari i droga. U tom je smislu jedan od istaknutih gena OPRM1, koji kodira μ-opioidni receptor te ima važnu ulogu u nagradnom djelovanju tvari koje stvaraju ovisnost. Cilj je ovoga istraživanja bio utvrditi prevalenciju OPRM1 A118G polimorfizma (rs1799971) u turskoj populaciji te njegovu povezanost s ovisnosti o opijatima i drugim drogama. Usto smo istražili povezanost rs1799971 u ovisnika s dijagnozom psihijatrijskih poremećaja. Istraživanje je obuhvatilo 103 ovisnika o opioidima, kokainu, ekstaziju, alkoholu, lizergidu (LSD-u), kanabisu i o sedativima/hipnoticima, odnosno 83 zdrava dobrovoljca sličnih demografskih karakteristika koji su poslužili kao kontrolna skupina. Polimorfizmi rs1799971 utvrđeni su pomoću metode lančane reakcije polimerazom s obzirom na dužinu restrikcijskoga fragmenta (PCR-RFLP). Učestalost ciljanoga genotipa bila je značajno viša u ovisnika nego u kontrolnih ispitanika (32,0 % odnosno 16,9 %; p=0,027), a učestalost G alela iznosila je 16,1 % u ovisnika, odnosno 8,4 % u kontrolnoj skupini (p=0,031). Time je naše istraživanje potvrdilo povezanost između učestalosti rs1799971(G) alela i ovisnosti o opioidima i drugim opojnim tvarima, ali ne i povezanost s psihijatrijskim poremećajima.

Distonija predstavlja heterogeno oboljenje, kako po pitanju fenotipskog ispoljavanja, tako i po pitanju etiologije. Pored dobro poznatih motornih karakteristika (akciono pojačanje, fenomeni prelivanja i mirror pokreta, itd), nedavno su prepoznati i različiti nemotorni simptomi, uključujući psihijatrijske smetnje. Iako su rezultati neurovizuelizacionih studija kontradiktorni, u različitim formama distonije su pokazane promene u bazalnim ganglijama (BG), senzorimotornom korteksu i cerebelumu, kao i u cerebelotalamokortikalnim putevima. Najnoviji stavovi ukazuju na to da distonija predstavlja „bolest mreže“ i da može nastati usled disfunkcije ili poremećene komunikacije između bilo kojih tačaka u mreži. Ciljevi: Osnovni ciljevi studije su: 1) Ispitivanje obrasca fenotipskog ispoljavanja i karakteristika kliničkog toka u različitim formama distonije (fokalne-FokD, genetski definisane-GenD i funkcionalne distonije-FunkD); 2) Analiza psihijatrijske osnove, tj. psihijatrijskih komorbiditeta i procena profila ličnosti kod obolelih od funkcionalne distonije u poređenju sa obolelima od „organske distonije“; 3) Ispitivanje specifičnosti obrasca morfoloških i funkcionalnih promena u različitim formama fokalne distonije; 4) Ispitivanje strukturnih promena u genetskim formama distonije; 5) Ispitivanje morfoloških i funkcionalnih izmena u funkcionalnoj distoniji. Metode: U studiju je uključeno 205 bolesnika sa dijagnozom distonije, od toga 116 FokD, 41 GenD, 48 FunkD, koji su dalje uključeni u različite modalitete ispitivanja. Prvo se pristupilo analizi fenotipskog ispoljavanja, u okviru kojeg je u grupi FunkD korišćena klaster analiza, kao i prospektivno praćenje za definisanje dva različita fenotipa. Zatim je rađeno ispitivanje psihijatrijskih komorbiditeta i profila ličnosti u grupi FunkD u poređenju sa „organskom“ (primarnom) distonijom PrimD (FokD i GenD bolesnici upareni po polu, uzrastu i distribuciji distonije) korišćenjem široke palete neuropsihijatrijskih upitnika, uz psihijatrijski pregled. Drugi deo studije se odnosio na neurovizuelizacione metode. U sve 3 grupe bolesnika i u grupi zdravih kontrola (ZK) (83 ispitanika) rađeno je magnetno rezonatno (MR) snimanje mozga i pri tome su dobijeni trodimenzionalni T1 snimci, difuzioni tenzorski (DT) snimci, i funkcionalna MR u mirovanju. Procenjena je debljina korteksa pomoću morfometrije zasnovane na površini, supkortikalni volumeni sive mase (SM), DT MR merenja bele mase (BM). Ispitana je funkcionalna MR u mirovanju korišćenjem slobodnog pristupa. Zatim je u grupi FunkD ispitano funkcionalno povezivanje određenih regiona od interesa koji čine deo emocionalno-kognitivne mreže i učestvuju u definisanju motornog fenotipa. Rezultati: Analiza fenotipa: Bolesnici sa fokalnim distonijama su ispoljili očekivane fenotipske karakteristike, dok su nosioci genetskih mutacije prezentovali značajnu fenotipsku heterogenost, čak i unutar porodica. U grupi FunkD definisana sa dva različita fenotipa. Jedan fenotip – fiksne distonije (FiksFunkD) karakteriše početak simptoma u sredini tridesetih godina života, izražen bol, rani fiksni, abnormalni položaj koji uglavnom zahvata ekstremitete, često udružen sa sindromom kompleksnog regionalnog bola, sa progresivnom deterioracijom simptoma. Drugi fenotip – mobilne distonije (MobFunkD) karakterišu statičke ili akcione intermitentne mišićne kontrakcije koje uzrokuju abnormalne položaje i pokrete, uglavnom, ali ne isključivo, sa kranijalnom i cervikalnom distribucijom, uz relapsno-remitentan klinički tok. Psihijatrijska osnova: Gotovo polovina bolesnika sa FunkD je lečena psihijatrijski pre pojave distoničnih simptoma, a najčešći psihijatrijski komorbiditet je depresivni poremećaj, kako pre početka pojave distoničkih fenomena, tako i tokom trajanja FunkD. U poređenju sa PrimD, kod bolesnika sa FunkD značajno češće je zabeležen precipitirajući stres, viši skorovi na skalama za procenu apatije, disocijativnih i somatoformnih fenomena, kao i prisustvo znaka La Belle Indifférence. Kao nezavisni prediktori FunkD izdvojili su se znak La Belle Indifférence, stres pre početka distonije i prethodno psihijatrijsko oboljenje. Bolesnici sa FunkD su imali nižu ekstroverziju i otvorenost ka iskustvu nego pacijenti sa PrimD... Dystonia is a heterogeneous disorder, both in terms of phenotypic manifestation and etiology. In addition to well-known motor characteristics (action reinforcement, overflow phenomena, mirror movements, etc.), non-motor symptoms, including psychiatric disorders, have recently been recognized recently. Although the results of neuroimaging studies are conflicting, changes in basal ganglia (BG), sensorimotor cortex and cerebellum, as well as cerebello-thalamo-cortical pathways have been shown in various forms of dystonia. The new model indicates that dystonia is a "disorder of network" that can occur due to dysfunction of one node or more nodes, or disturbed communication between them. Objecitves: The main objectives of our study are: 1) to examine the pattern of phenotypic expression and clinical course in various forms of dystonia (focal dystonia-FocD, genetically defined dystonia- GenD and functional dystonia-FuncD); 2) to analyse the psychiatric background, i.e. psychiatric comorbidity and personality profile in patients with FuncD compared to those with "organic” dystonia; 3) to investigate the specificity of the pattern of morphological and functional brain changes in different forms of focal dystonia; 4) to investigate morphological changes in hereditary dystonia; 5) to investigate morphological and functional brain changes in functional dystonia Methods: The study included 205 patients diagnosed with dystonia (116 FocD, 41 GenD, 48 FuncD) who were further involved in different modalities of examination. First, the analysis of phenotypic expression was done. Cluster analysis and follow-up study were used for definition of two different phenotypes of FuncD. Then, psychiatric comorbidity and personality profile in FuncD group were compared with "organic" primary dystonia PrimD (FocD and GenD patients matched by sex, age and distribution of dystonia) using a number of neuropsychiatric questionnaires, and psychiatric interview. The second part of the study concerned neuroimaging methods. Three different groups of patients and the group of healthy controls (HC) underwent three-dimensional T1-weighed, diffusion tensor (DT) MRI, and resting-state functional MRI (RS-fMRI). We assessed cortical thickness with surface-based morphometry, subcortical volumes using region of interest, and DT MRI and RS fMRI using a free model approach. Further, in the FuncD group, the functional connectivity of certain regions of interest that form the emotional-cognitive network and are involved in the definition of motor phenotype were examined using “seed”-based approach. Results: Phenotype analysis: Patients with focal dystonia exhibited the expected phenotypic characteristics, while genetic mutation carriers presented significant phenotypic heterogeneity, even within families. Two different phenotypes were defined in the FuncD group. One phenotype –fixed dystonia (FixFuncD) was characterized by the onset of symptoms in the middle of the thirties, prominent pain, early fixed, abnormal posture that mainly involves extremities, often associated with a complex regional pain syndrome, with progressive deterioration of symptoms. Another phenotype – mobile dystonia (MobFuncD) was characterized by static or action intermittent muscular contractions that cause abnormal postures and movements, mainly but not exclusively, with cranial and cervical distribution, with relapse-remitting clinical course. Psychiatric background: Almost half of patients with FuncD had been treated psychiatrically prior to dystonia onset. The most common psychiatric comorbidity was a depressive disorder, both before the onset of dystonia and actually. Precipitating stress, higher scores on the apathy, dissociative and somatoform scales, and the presence of the La Belle Indifférence sign were significantly more frequent in patients with FuncD in comparison with PrimD. La Belle Indifférence sign, stress before the onset of dystonia and previous psychiatric disorder were independent predictors of FuncD. Patients with FuncD had lower extroversion and openness to experience than patients with PrimD Structural and functional characteristics of focal dystonia: Findings characteristic for task nonspecific dystonia (TNSD) were focal cortical changes (atrophy of the right inferior frontal gyrus) and reduced resting-state functional connectivity within the left frontoparietal network...

Uvod: Ova studija se bavi sniženjem nivoa jonskog magnezijuma kod pacijenata sa refraktornom epilepsijom kao indikatora epilepsijom izazvanog protrahovanog oštećenja mozga, i mogućnošću da je pojava perzistirajućih psihijatrijskih poremećaja povezana sa težinom epilepsije, odnosno da sniženje interiktalnog jonskog magnezijuma utiče na pojavu psihijatrijskih poremećaja. Pacijenti i metode istraživanja: Za studiju je odabrano 145 pacijenata, a u studiju su uključena 124 ambulantna pacijenta oba pola, životne dobi od 18 do 50 godina sa refraktornom epilepsijom nepoznatog uzroka, koji nisu imali psihijatrijske poremećaje (afektivni poremećaji, psihoze, kognitivno oštećenje), pozitivnu porodičnu anamnezu na psihijatrijske poremećaje i snižen serumski nivo jonskog i/ili ukupnog serumskog magnezijuma. Studija je završena nakon 14 godina od strane 104 pacijenta koji su dolazili na mesečne vizite. Ispitanici su podeljeni u dve grupe na osnovu vrednosti jonskog magnezijuma/ukupnog serumskog magnezijuma (referentna granica sniženih i normalnih vrednosti jonskog magnezijuma/ukupnog serumskog magnezijuma je iznosila 0,60) i praćeni u odnosu na tip napada, učestalost napada, trajanje epilepsije, pojavu epileptičkog statusa barem jednom tokom bolesti i najduže uzimanih antiepileptika prve generacije, kao i pojavu psihijatrijskih poremećaja (psihijatrijska procena je vršena prema Desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti ICD10 uz potvrdu MINI verzija 5.0.0 dijagnostičkom skalom). Za procenu stepena težine psihijatrijskih simptoma korišćene su skale (HAMD17 i YMRS za afektivne poremećaje, BPRS za psihotične simptome i opštu psihopatologiju, i MMSE za kvantifikaciju stepena kognitivnog oštećenja). Svi prikupljeni podaci su organizovani i obrađeni u IBM softveru SPSS 23.0 i analizirani deskriptivnim statističkim parametrima i regresionim modelima. Za izračunavanje odnosa verovatnoće (odds ratio) korišćen je Medcalc i kalkulator evaluacije dijagnostičkog testa. Za određivanje prediktora za nastanak perzistirajućih psihijatrijskih poremećaja korišćen je linearni (univarijantni i multivarijantni) regresioni model. Rezultati su smatrani statistički značajnim za p

Suicid je važan psihopatološki entitet i jedna od najzahtjevnijih kliničkih situacija. On je i velik javnozdravstveni problem, kao i sociopatološki entitet. Naime, suicid je među deset najčešćih uzroka smrti u većini zemalja, a u brojnim europskim zemljama njegov je broj znatno viši od broja smrti uzrokovanih prometnim nesrećama i homicidima cime dobiva epitet „tihe epidemije“. Svakih 40 sekunda netko u svijetu počini suicid, što na godišnjoj razini čini oko 800.000 smrti. Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz suicid jest njegova priroda, etiologija, pa i definicija o čemu je, dijelom, ovisna i psihijatrijska intervencija. Naime, postavlja se pitanje je li suicid bolest sui generis ili je simptom, komplikacija ili modifikacija nekih duševnih poremećaja i bolesti. Suicidalno je ponašanje složeno ponašanje koje uključuje, u dimenzionalnom spektru, čitav niz autodestruktivnih ponašanja koja bi trebala biti motivirana jasnom i osviještenom nakanom. Ipak, takva definicija nije primjenjiva za sve oblike suicidalnog ponašanja. Suicid najčešće nije potpuno predvidljiv; literatura navodi da samo trećina osoba koje imaju suicidalne ideacije i ponašanje o tome slobodno govori. Nema nijednog čimbenika rizika koji ima apsolutnu predikciju ili čimbenika koji uvijek, u linearnom kauzalitetu, uzrokuje suicidalno ponašanje. Stoga kažemo da je suicid vrlo složeno ponašanje multifaktorske etiologije. Na razini današnjih znanstvenih spoznaja faktori rizika nemaju veliko značenje ako se sagledavaju samo pojedinačno, već se etiologija suicidalnosti promatra kroz prizmu eksplanatornih modela u kojima se razni faktori rizika stavljaju u odnos i promatraju u funkciji vremena. Procjena suicidalnosti u pojedinim psihičkim poremećajima, a kao obvezatni dio kliničkog intervjua sagledava se upravo kroz eksplanatorne modele., Suicide is an important psychopathological entity and one of the most demanding clinical situations. It also represents a major public health issue since it is one of the leading ten causes of death in a majority of countries. Number of deaths caused by suicide is higher than those caused by traffic accidents and homicide. This is why death by suicide is sometimes called „the silent epidemy“. Every 40 seconds one suicide is committed worldwide and 800.000 people die by suicide annually. One of the key questions around suicide is its nature, etiology and even definition which, at least partially, define psychiatric intervention. A question is raised whether suicide is a disorder in and of itself or a symptom, complication or modification of some mental disorder. Suicidal behavior is complex and includes, in dimensional spectrum, a broad range of self-destructive behavior which should be motivated by clear and conscious intent. Such definition is not applicable for all forms of suicidal behavior. Suicide is not usually predictable; only one third of people with suicidal ideation speak freely about them. Until now, there are no specific predictors which always, in linear causality, lead to suicidal behavior. Due to that, suicide is a very complicated multifactorial etiology. At the level of today’s scientific knowledge, risk factors do not carry a great importance when looked at separately but etiology of suicid should be observed through the prism of explanatory models in which various risk factors are put into relationship and observed over a period of time. The assessment of suicidal ideation in some mental disorders as a compulsory part of a clinical interview is viewed precisely through exploratory models.

Toxoplasma gondii je intracelularni parazit svih stanica s jezgrom, ali poseban afinitet ima prema endotelu i živčanom tkivu. U posljednje vrijeme infekcija parazitom Toxoplasma gondii povezuje se s razvojem pojedinih psihijatrijskih poremećaja. Jedan od najčešće proučavanih psihijatrijskih poremećaja na ovom polju jest shizofrenija. Međutim, postoje podatci i o povezanosti toksoplazme s drugim psihijatrijskim poremećajima kao što su opsesivno-kompulzivni poremećaj, te poremećaji raspoloženja, bipolarni poremećaj i depresivni poremećaj. Dobro je poznato kako bolesnici sa shizofrenijom imaju abnormalnu funkciju neurotransmitora, osobito dopamina, glutamata i GABA-e. Mogući mehanizam pomoću kojeg Toxoplasma gondii utječe na razinu dopamina je taj da Toxoplasma gondii posjeduje 2 gena koja kodiraju enzim tirozin hidroksilazu, važan enzim u sintezi dopamina. Toxoplasma gondii u tahizoitnom obliku sklona je izazvati intenzivan imunološki odgovor i posljedično oslobađanje velikog broja citokina. Upravo bi ruptura ciste ispunjene tahizoitima mogla biti potencijalni etiološki čimbenik razvoja psihijatrijske patologije. Izloženost infekciji toksoplazmom povezana je s kognitivnim deficitom u shizofrenih bolesnika, ali i u ostaloj populaciji. S obzirom na porast broja istraživanja na ovom polju medicine i na temelju rezultata koji su objavljeni, postoji vjerojatnost kako je infekcija parazitom Toxoplasma gondii povezana s patološkim promjenama u mozgu. No, na brojna pitanja još uvijek nisu pronađeni odgovori., Toxoplasma gondii is an obligate intracellular parasite which usually invades endothelial cells and neural tissue. Over the past years there has been an increasing interest in the possibility of an association of Toxoplasma gondii infection and psychiatric disorders. Schizophrenia is the most frequently analyzed in this field. However, Toxoplasma gondii infection can also be linked with other psychiatric disorders, such as obsessive-compulsive disorders and mood disorders, including bipolar disorder and depression. It is well known that individuals with schizophrenia have dysfunctional neurotransmitters, especially dopamine, glutamate and GABA. A possible mechanism by which Toxoplasma influences the function of the dopaminergic system is that the genome of Toxoplasma contains two genes for the enzyme tyrosine hydroxylase, the key enzyme for the synthesis of dopamine. Tachyzoites induce more intense inflammatory cytokine-mediated response. Cyst rupture in the brain could be related to the onset of mental diseases. Toxoplasma gondii exposure has been associated with cognitive impairment in both schizophrenic and non-schizophrenic subjects. Due to the growing interest in this subject in medicine, there the association between the exposure to Toxoplasma and neurodevelopment disorders can be considered likely. However, many of these questions are still unanswered.

Genske mutacije mogu imati značajan upliv na kliničku sliku i prezentaciju određenih psihijatrijskih poremećaja.

Psihički poremećaji u Huntingtonovoj bolesti su brojni. Najčešće su to poremećaji ličnosti, poremećaji ponašanja, poremećaji raspoloženja(depresija), kognitivne smetnje (demencija), psihotična stanja, opsesivno- kompulzivni fenomeni. Terapija psihičkih smetnji u Huntingtonovoj bolesti je simptomatska, a od psihofarmaka koriste se anksiolitici, antidepresivi, antispihotici.

Dermatitis artifacta je psihodermatološko stanje u kojem se lezije kože proizvode ili nanose pacijentovim vlastitim djelovanjem. Pacijenti su prisutni s lezijama različitih oblika i bizarnih oblika, koje je teško prepoznati. Lezije mogu oponašati mnoge različite dermatološke bolesti, ali uglavnom nalikuju površinskoj eroziji, hiperpigmentiranim makulama, izlučivanju ili ulceracijama. Pacijenti često poriču odgovornost, pa će izravna konfrontacija uglavnom dovesti do povlačenja i traženja pomoći negdje drugdje. Učinkovit terapijski odnos zahtijeva neosuđivanu, empatičnu i poticajnu okolinu kako bi se potaknuo povratak u daljnji rad te na kraju razgovarali o mogućoj psihološkoj osnovi bolesti. Dermatitis artifaktu je teško dijagnosticirati i rijetko se prepoznaje, ali se procjenjuje da 0, 2% -0, 5% dermatoloških bolesnika pati od ove bolesti. Općenito se smatra da je ženska nadmoć, ali procjene variraju od omjera 1: 3 do 1:20 muškaraca i žena. Većina pogođenih pacijenata su u tinejdžerskoj dobi ili u ranoj odrasloj dobi. Mnogi pacijenti pate od psihijatrijske bolesti, uglavnom graničnog poremećaja osobnosti. Pacijenti mogu patiti od tjeskobe, depresije ili somatoformnih poremećaja. Postoji jaka povezanost s poremećajima prehrane ; Procjenjuje se da se artefakt dermatitisa javlja kod otprilike jedne trećine bolesnika s anoreksijom ili bulimijom. Pacijenti mogu imati podsvjesnu prisilu koja se temelji na psihološkoj ili emocionalnoj potrebi za brigom ; bolest često služi kao ekstremni oblik neverbalne komunikacije. Dermatitis artifacta javlja se u bolesnika sa slabim vještinama suočavanja i često predstavlja neprilagodljiv odgovor na psihološki stresor. Liječenje je vrlo teško i promjenjivo. Dermatitis artifacta je izazovno stanje koje zahtijeva i dermatološku i psihijatrijsku ekspertizu, ali nažalost psihijatrijsko liječenje se rijetko provodi jer pacijenti poriču svoju odgovornost i odbijaju psihijatrijsku pomoć.

Artefaktni dermatitis relativno je česta psihodermatološka bolest kod koje bolesnik oštećuje vlastitu kožu. Promjene na koži mogu biti različitog izgleda i oblika, a vrlo često izgledaju poput atipične rane. Bolesnici uglavnom niječu oštećivanje kože, a direktno suočavanje bolesnika s dijagnozom dovodi do njegovog povlačenja i traženja pomoći kod drugog liječnika. Bolest se javlja u 0,2% do 0,5% dermatoloških bolesnika, a češća je u žena nego u muškaraca i to najviše u kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi. u podlozi se najčešće nalazi psihijatrijski poremećaj: kod najvećeg broja bolesnika radi se o graničnom poremećaju ličnosti, izražene su crte traženja pozornosti, kao i opsesije i prisilne radnje. Bolesnici mogu patiti i od depresije, anksioznosti i somatoformnog poremećaja, a čest je i komorbiditet s poremećajima prehrane. Većina bolesnika ima slabo razvijene mehanizme suočavanja sa stresom pa se bolest može javiti kao odgovor na neku stresnu situaciju. liječenje artefaktnog dermatitisa vrlo je teško. Kako bi se postigao potpuni oporavak nužna je pomoć dermatologa i psihijatra, ali,nažalost, psihijatrijsko liječenje često izostaje budući da bolesnik ne priznaje što čini i odbija psihijatrijsku pomoć., Dermatitis artifacta is a psychodermatological condition in which skin lesions are produced or inflicted by the patient’s own actions. Patients present with lesions of various forms and bizarre shapes, which are difficult to recognize. Lesions can mimic many different dermatological diseases, but they mostly resemble superficial erosion, hyperpigmented maculae, excoriation or ulcerations. Patients often deny responsibility, so the direct confrontation will mostly lead to withdrawal and seeking help somewhere else. An effective therapeutic relationship requires a nonjudgemental, empathic and supportive environment in order to encourage return to follow up, and eventually talk about the possible psychological basis of the disease. Dermatitis artifacta is difficult to diagnose and is rarely recognized, but it is estimated that 0.2%-0.5% of dermatological patients suffer from this disease. There is generally considered to be a female preponderance, but estimates vary from 1:3 to 1:20 male to female ratio. Most affected patients are in their teens or early adulthood. Many patients suffer from a psychiatric illness, mostly borderline personality disorder. Patients may suffer from anxiety, depression or somatoform disorders. There is strong association with eating disorders; it is estimated that dermatitis artifacta occurs in approximately one-third of patients with anorexia or bulimia. Patients may have subconscious compulsion based on psychological or emotional need to elicit care; the illness often serves as an extreme form of nonverbal communication. Dermatitis artifacta occurs in patients with poor coping skills and often represents a maladaptive response to psychological stressor. Treatment is very difficult and with variable outcomes. Dermatitis artifacta is a challenging condition that requires both dermatological and psychiatric expertise, but unfortunately psychiatric treatment is rarely conducted since patients deny their responsibility and refuse psychiatric help.

Poznato je da kompleksni epigenetski mehanizmi regulišu aktivnost/ekspresiju gena ne utičući na strukturu DNK. Novija istraživanja sugerišu da su epigenetski mehanizmi regulacije genske ekspresije, kao što su metilacija i acetilacija promotora gena, odgovorni za brojne neurološke i psihijatrijske poremećaje uključujući depresiju, shizofreniju ili narkomaniju. Od ranije je poznato da iskustva iz detinjstva ostavljaju dugoročne posledice na ponašanje i odgovor na stres odraslih osoba. Podaci utemeljeni na animalnom modelu dokazuju da materinska briga mehanizmom epigenetske regulacije dovodi do povećanja ekspresije glukokortikoidnog receptora u hipokampusu, čime se ublažava endokrini odgovor na stres. Ovo istraživanje je relevantno i za humanu populaciju; izgleda da je regulacija ekspresije glukokortikoidnog receptora u hipokampusu kao posledica iskustava iz detinjstva značajan činilac u suicidalnom ponašanju odraslih osoba. Pokazano je da je metilacija promotora glukokortikoidnog receptora povećana kod žrtava suicida koje su u detinjstvu bile zlostavljane, što za posledicu ima smanjenje ekspresije ovog receptora i time povećan nivo endokrinog odgovora na stres. Ova direktna veza između epigenetske regulacije ekspresije gena odgovornih za reakciju na stres i suicidnog ponašanja otvara nove mogućnosti u dijagnostici i tretmanu psihijatrijskih poremećaja. Sa jedne strane, od značaja je identifikovati epigenetske markere suicidnog ponašanja i u tkivima različitim od mozga (za koje je moguća samo postmortem biopsija), sa ciljem utvrđivanja potencijalnog rizika od suicida. Sa druge strane ova istraživanja otvaraju mogućnost modulacije suicidnog ponašanja upotrebom farmakoloških agenasa koji utiču na epigenetsku regulaciju ekspresije gena, kao što su antimetilirajuće ili acetilirajuće supstance. Complex epigenetic mechanisms are regulating gene activity/expression without alteration in DNA structure. Recent studies are suggesting that epigenetic regulation of the gene expression, such as methylation and acetylation, are involved in numerous psychiatric disorders including depression, schizophrenia and drug addiction. It is also well established that early-life experiences have long-term impact on behavior and stress responsiveness of the adults. Animal model-based evidences showed that maternal care, by epigenetic mechanisms, up-regulate the expression of glucocorticoid receptor in hippocampus, thus attenuating endocrine stress response. This result is relevant for humans; it seems that regulation of the glucocorticoid receptor expression, as the consequence of childhood abuse, plays a role in the suicidal behavior of adults. Suicide victims with the history of childhood abuse have prominent methylation of glucocorticoid receptor promoter, which leads to the down-regulation of receptor expression and elevated endocrine stress response. Identification of the direct link between epigenetic regulation of the stress response gene and suicidal behavior opens new possibilities in diagnostic and treatment of psychiatric disorders. To assess the risk for suicide, it is important to indentify epigenetic markers for suicidal behavior in non-brain tissues, since brain biopsy is possible only post mortem. On the other hand, these studies open up the possibility of modulating suicidal behavior using the pharmacological agents that affect epigenetic regulatio

Tekst opisuje utjecaj psihijatrijskih poremećaja na oralno zdravlje, te daje preporuke kako ga očuvati.

Dosadašnja istraživanja serotoninskog sustava su pokazala da serotonin i njegovi receptori imaju između ostaloga važnu ulogu u regulaciji unosa hrane, apetita i tjelesne težine. Poremećena aktivnost i funkcija serotoninskog sustava se povezuje s razvojem psihijatrijskih poremećaja (depresija shizofrenija, posttraumatski stresni poremećaj /PTSP/). Promjene apetita i tjelesne težine često su prisutne u psihijatrijskih bolesnika, a mogu se javiti i kao nuspojava tijekom liječenja psihofarmacima. Serotoninski receptori tipa 2A (5-HT2A receptori) se nalaze na membrani postsinaptičkog neurona, u stijenci krvnih žila i na membrani trombocita. U depresiji, shizofreniji i PTSP dokazana je promjenjena funkcija 5-HT2A receptora. Mjesto su djelovanja antidepresiva i atipičnih antipsihotika. Gen 5HT2A receptora je smješeten na dugom kraku kromosoma 13 i sadrži tri eksona i dva introna. Rezultati usporedbe funkcije 5HT2A receptora i T102C polimorfizma gena za 5HT2A receptore upućuju da bi T alele bio povezan s povećanim brojem (funkcijom) 5HT2A receptora u zdravih osoba. Najnovija molekularna istraživanja istražuju da li bi određivanje genskih varijanti 5-HT2A receptora moglo poslužiti u personalnoj medicini u predviđanju individualnog dobrog ili lošeg terapijskog učinka psihofarmaka. Usprkos velikom broju istraživanja dobiveni rezultati nisu potvrdili pretpostavke o povezanosti genskih varijanti 5-HT2A receptora s etiologijom psihičkih poremećaja ili s terapijskim učinkom psihofarmaka. Suvremeni način života koji uključuje kaloričnu prehranu uz istovremeno smanjenu fizičku aktivnost najčešći su uzrok porasta broja osoba s prekomjernom tjelesnom težinom. Debljina smanjuje kvalitetu života i predstavlja ozbiljnji zdravstveni problem zbog povećanog rizika razvoja šećerne bolesti, metaboličkog sindroma, hipertenzije, srčanih i malignih oboljenja. Najnovija molekularna istraživanja su pokazala povezanost između polimorfizama gena serotoninskih 5-HT2A i 5-HT2C receptora, poremećaja hranjenja, pretilosti, povećanog indeksa tjelesne mase i izostanka supresije lučenja kortizola u deksametazonskom testu./ Rezultati naših istraživanja su pokazali da je distribucija genotipova 5HT2A gena u hrvatskih zdravih ispitanika u skladu s literaturnim podacima o distruibuciji u populaciji euroazijskog porijekla. Dobiveni preliminarni rezultati ne potvrđuju pretpostavke da je prekomjerni indeks tjelesne mase u veterana s PTSP-om i u ratnih veterana bez PTSP-a povezan s koncentracijom trombocitnog serotonina i C alelom 102T/C polimorfizma 5-HT2A gena. Neophodno je daljnje istraživanje povezanosti serotoninskog sustava, i njegovih receptora u etiologiji i liječenju psihičkih poremećaja.

Navedeni su najčešći psihiajtrijski poremećaji, njihova simptomatika, liječenje. Dane su smjernice kako postupati u kontaktu s psihijatrijskim bolesnikom.

The occurrence of developmental regression in autism is one of the most puzzling features of these pervasive developmental disorders. It is well known that in some cases of so-called regressive autism deterioration of communicative, cognitive and social functions usually occurs in the second year of life, after period of normal postnatal development. Although natural developmental trajectory of autistic disorder is characterized by continual increase in communication and social abilities, more than 20% of the adolescents with autism experience marked deterioration, possibly due to the seizures or comorbid psychiatric disorders. However, in the majority of the cases it is still not known why the regression occurs. In the future research one should determine the possible role of a broader autistic phenotype as well as environmental influences on regressive phenomena in autism. Pojava razvojne regresije predstavlja jednu od najzagonetnijih karakteristika pervazivnih poremećaja razvoja. Dobro je poznato da u nekim slučajevima takozvanog regresivnog autizma dolazi do deterioracije komunikacionih, kognitivnih i socijalnih funkcija, obično u drugoj godini života, posle perioda normalnog postnatalnog razvoja. Iako prirodnu razvojnu trajektoriju autizma karakteriše postepeni razvoj komunikacionih i socijalnih sposobnosti, kod više od 20% adolescenata sa autizmom dolazi do značajne deterioracije, verovatno zbog pojave epileptičnih napada i psihijatrijskih poremećaja. Međutim, u najvećem broju slučajeva razlozi regresije nisu poznati. U budućim istraživanjima potrebno je utvrditi moguću ulogu šireg autističnog fenotipa, kao i sredinskih uticaja u pojavi regresivnih fenomena u autizmu.

Cilj rada je ukazati na javno zdravstveno značenje mentalnih poremećaja i dati epidemiološki prikaz za Hrvatsku u proteklih deset godina. U prikazu se koriste podaci rutinske zdravstvene statistike i Registra za psihoze Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, izraženi kao apsolutni broj, postotni udio, opće i specifične stope. Mentalno zdravlje nedjeljivi je sastavni dio općeg zdravlja i predstavlja zajedničko dobro. Narušeno mentalno zdravlje prijetnja je zdravlju pojedinca i zajednice, kvaliteti života i gospodarstvu na globalnoj razini. Prema rezultatima istraživanja Globalnog opterećenja bolestima koje su objavile Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetska banka, a analizirajući pokazatelj „godine života s dizabilitetom / onesposobljenosti" (years lived with disability - YLDs) u procjenama za 2000.god., među 10 najčešćih uzroka nalaze se čak četiri iz skupine mentalnih poremećaja uzrokujući petinu svih godina života s dizabilitetom. Na prvom mjestu ljestvice nalazi se unipolarni depresivni poremećaj s udjelom od 11, 9%, na petom poremećaji vezani uz alkohol (3, 1%), na sedmom shizofrenija (2, 8%), a na devetom bipolarni afektivni poremećaj (2, 5%). Skupina duševnih poremećaja u Hrvatskoj 2004.god. nalazila se na sedmom mjestu uzroka bolničkog liječenja s udjelom od 7, 0%. Po broju dana bolničkog liječenja ovo je vodeća skupina s više od 1, 600.000 dana i udjelom od 23, 2% u ukupnom broju dana bolničkog liječenja 2004.god. Gotovo dvije trećine uzroka hospitalizacija zbog duševnih poremećaja čine alkoholizam (21, 0%), shizofrenija (20, 4%), depresivni poremećaji (10, 8%) i reakcije na teški stres uključujući PTSP (7, 9%). Međutim, po broju dana bolničkog liječenja izrazito prednjači shizofrenija s udjelom od 38, 4%, dok se alkoholizam nalazi na drugom mjestu s udjelom od 12, 0%. Stopa hospitalizacije zbog duševnih bolesti iznosila je 1995.god. 632, 2, te je uz blaže oscilacije kontinuirano rasla do 2003. (929, 7), a 2004.god. iznosi 928, 8/100.000. Za shizofreniju stopa je 1995.god. iznosila 144, 2, i uz oscilacije dostigla je vrijednost od 189, 2 2004.god. Prema podacima Registra za psihoze HZJZ, dobno standardizirana stopa bolničke inciderjcije shizofrenije ne pokazuje značajnije promjene u posljednjih tridesetak godina i prosječno iznosi 0, 26/1000 stanovnika starijih od 15 godina, dok broj primljenih i otpuštenih shizofrenih bolesnika, kao i broj prijema i otpusta rastu. Zbog alkoholizma najviše hospitalizacija u promatranom razdoblju zabilježeno je 1996. god. (stopa 212, 3), dok je 2004. stopa iznosila 194, 6/100.000. Zbog depresivnih poremećaja najniža stopa hospitalizacija zabilježena je 1995.god. (54, 6) od kada uz oscilacije raste te 2003.god. iznosi 117, 9, a 2004.god. 100, 2/100.000. Uvođenjem X revizije MKB 1995.god. po prvi puta se registrira reakcija na teški stres uključujući PTSP, te stopa hospitalizacije iznosi 34, 3 i raste do 1998.god. (92, 3), od kada postoji trend pada (2004.god. 73, 2). U djelatnosti opće medicine 2004.god. zabilježene je 361.529 dijagnoza (814, 7/100.000) iz skupine mentalnih poremećaja. Vodeća dijagnostička podskupina su neuroze i afektivni poremećaji povezani sa stresom i somatoformni poremećaji s udjelom 56, 2%. U Hrvatskoj, kao i na razini svijeta, duševni poremećaji su jedan od prioritetnih javno- zdravstvenih problema za koje postoji potreba provođenja kontinuiranih preventivnih programa, od primarne do tercijarne prevencije.

Insomnia is an experience of inadequate or poor-quality sleep characterized by one or more of the following problems: difficulty failing asleep, difficulty maintaining sleep, waiking up too early in the morning and sleep that is not refreshing. Insomnia also involves daytime consequences such as fatigue, lack of energy, difficulty concentrating and irritability. Psychiatric disorders are a common cause of chronic insomnia. In recent years studies have suggested the emergence of changing perspective on the management of chronic insomnia in psychiatric patients. The article review the advantages and disadvantages of medications employed to promote improved sleep. Special emphasis is given to use of newer-generation benzodiazepine receptor agonist hypnotics.

Sve je veći interes i u Hrvatskoj za liječenje prirodnim metodama uključujući i biljne lijekove. Liječenje kako somatskih tako i mentalnih poremećaja treba biti utemeljeno na znanstvenim činjenicama (tzv. evidence based medicine). U ovom članku daje se prikaz najvažnijih prirodnih lijekova koji mogu poslužiti u liječenju mentalnih poremećaja, a uključuje njihove kliničke učinke, mehanizme djelovanje, interakcije s drugim lijekovima i nuspojave. Informacije su rezultat pretraživanja znanstvene literature na MEDLINE., Growing number of people in Croatia are using varieties of alternative and complementary forms of natural therapies including herbal medicines. Evidence-based medicine should be the background of making decision how to treat mental as well as somatic disorders. This article provides a review of current information on natural (herbal) medicines pertinent to physicians who treat patients with mental disorders. Knowledge of the properties of natural agents can improve efficacy, effectiveness and efficiency of primary care treatment. Clinical effects, mechanisms of action, interactions, and adverse reactions of natural medicines are reviewed. The findings reviewed here were retrieved via a MEDLINE literature search of scientific journals.

Mjesto elektrokonvulzivne terapije u psihijatriji postaje ponovno vrlo značajno. Novi način aplikacije, sužena indikacijska područja, nove spoznaje o samom EKT-u čine ovu metodu prisutnom u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Navedene su apsolutne i relativne indikacije, te kontraindikacije za EKT.