Search

Ciljevi: Pandemija COVID-19 obilježena je razlicitim stresorima koji su potencijalna prijetnja duševnom zdravlju osobito za osobe s duševnim smetnjama me%u kojima se veterani s PTSP-om posebno isticu. Glavni cilj ovog istraživanja je bio usporedba težine simptoma posttraumatskog stresnog poremecaja stresa (PTSP) i pojedinih skupina simptoma PTSP -a me%u veteranima ukljucenim u višegodišnji terapijski tretman prije pandemije i na pocetku pandemije COVID-19. Drugi cilj bio je ustanoviti koje su strategije suocavanja koristili tijekom lockdown-a na pocetku pandemije. Ispitanici i metode: Longitudinalno istraživanje je provedeno me%u veteranima - braniteljima iz Domovinskog rata (N = 176) koji se ambulantno lijece u Referentnom centru za posttraumatski stresni poremecaj (PTSP) Klinike za psihijatriju KBC Rijeka godinu dana prije proglašenja pandemije i tijekom lockdown-a na pocetku pandemije COVID-19. Prosjecna dob ispitanika je 53 godine, 76, 8% ih je imalo srednju strucnu spremu, a 58, 4 % je bilo umirovljeno. U istraživanju su korišteni sociodemografski upitnik, Lista životnih doga%aja za DSM-5 (LEC), Lista za PTSP za DSM-5 (PCL) i Skraceni COPE upitnik (Brief COPE). Rezultati: Me%u ispitanicima je izravna izloženost virusnoj infekciji bila niska, a vecina ih je slijedila preporucene restriktivne i preventivne mjere. Težina ukupnih simptoma PTSP -a i pojedinih skupina simptoma znacajno su se smanjili u usporedbi s prvom procjenom, a svi su i na drugom mjerenju ispunjavali kriterije za dijagnozu PTSP-a. Tijekom lockdown-a, ispitanici su u znatno vecoj mjeri koristili strategije suocavanja usmjerene na emocije i probleme u usporedbi s disfunkcionalnim strategijama. Zakljucci: Rezultati se mogu objasniti cinjenicom da nitko od ispitanika tijekom lockdown-a nije doživio stresor koji bi zadovoljio kriterij A PTSP-a. Nadalje, priroda stresora je sasvim razlicita u odnosu na ratne stresore koje su ispitanici doživjeli i zbog kojih se lijece te stoga oni nisu imali retraumatizacijski ucinak. Neki od ispitanika su istakli da socijalnu distancu prakticiraju desetljecima, te su jedan dio mjera lakše podnosili. Neki su istaknuli da ih je postojanje Stožera i odre%enih mjera vratilo u „borbeni mod“ cime kao da su povratili društveno priznanje i važnost. Svi su bili u kontinuiranom lijecenju i redovito uzimali terapiju što je zasigurno utjecao na razinu simptoma, ali i korištene strategije suocavanja. Kako se za pandemiju cesto kaže da je „maraton a ne sprint“, daljnja istraživanja su potrebna kako bi se pratilo kojim stresorima ce branitelji biti izloženi i kakav ce biti dugorocni ucinak izlaganja na duševno zdravlje oboljelih od PTSP-a cime ce se otvoriti put primjeni adekvatnih, ciljanih terapijskih metoda.

Klasifikacije duševnih poremećaja temelje se na opisu i kategorizaciji psihopatoloških pojava odnosno simptoma. Budući da nisu temeljene ne etiološkim supstratima podložne su promjenama. Tako novi Dijagnostički i statistički priručnik (DSM-V) Američkog psihijatrijskog udruženja u svoju petu verziju nije uvrstio Kompleks Posttraumatski stresni poremećaj (KPTSP). Disocijativni simptomi, negativni simptomi kao sram i krivnja često prisutni kod osoba koje su doživjele traumatska iskustva. Navedeni simptomi preklapaju se s drugim komorbidnim dijagnozama kao Depresija, Granični poremećaj osobnosti, PTSP i slično zbog čega se eksperti iz područja psihotraumatologije nisu usuglasili kad su u pitanju dijagnostički kriteriji za KPTSP. Potaknuti navedenim provedeno je istraživanje na uzorku veterana Domovinskog rata (DR) uz pretpostavku da što je veći vremenski odmak od traumatskog iskustva broj i intenzitet simptoma PTSP-a je manji, a broj i intenzitet simptoma koji podrazumijevaju promjene u specifičnim dimenzijama ličnosti (poremećaj regulacije afekta ; negativni self-koncept i problemi u interpersonalnom funkcioniranju) je veći. Drugim riječima, što je veći vremenski odmak od traumatskog iskustva više je izgleda za prisustvo simptoma KPTSP-a. Glavni cilj istraživanja bio je ispitati broj i intenzitet simptoma PTSP-a i KPTSP-a kod veterana domovinskog rata koji su se javili na liječenje nekoliko godina nakon traume i veterana koji se na liječenje javljaju sada, odnosno 20 i više godina nakon ratne traume. Prvu skupinu ispitanika čine veterani (N=143) koji su bili uključeni u dnevno bolnički (DB) tretman PTSP-a pred 15 i više godina. Drugu skupinu (N=48) čine veterani koji su bili uključeni u DB tijekom ove i prošle godine. Uspoređeni su rezultati dobiveni na Harvardskom upitniku za trauma i na SIDES upitniku. Rezultati: Veterani koji su se javili dvadeset i više godina nakon rata imaju manju razinu B i D simptoma dok nije dobivena razlika u intenzitetu C simptoma i prosječnoj razini traumatizacije u odnosu na veterane koji su se ranije javili. Veterani koji su se javili ranije i veterani koji se javljaju sada se ne razlikuju statistički značajno u obilježjima kompleks PTSP-a. Dobiveni rezultati djelomično potvrđuju postavljenu pretpostavku.

Bolesnici s PTSP-om često se žale na somatske simptome.U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja na skupini veterana Domovinskog rata, liječni u programu Dnevne bolnice pri Centru za psihotraumu, Klinika za psihijatriju, KBC Rijeka. Rezultati su pokazali da se veterani najčešće žale na kardiovaskularne smetnje i poteškoće s koncentracijom i pamćenjem.

Uvod: Pacijenti s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) imaju povećan rizik za neki od poremećaja seksualnog funkcioniranja. Oni su vezani za klinički tijek, ali i liječenje PTSP- a, a najzastupljeniji su erektilna disfunkcija i preuranjena ejakulacija. Cilj: Prikazati pacijenta oboljelog od PTSP-a s polimorfnim poremećajima seksualnog funkcioniranja u dugom kliničkom tijeku i liječenju. Prikaz slučaja: Dragovoljac Domovinskog rata, 47, pripadnik specijalnih postrojbi, sudionik svih redarstvenih akcija na zapadnoj bojišnici. Izložen je višestrukoj psihotraumatizaciji tijekom borbi i zarobljavanja. Traumatski događaj koji je imao najveći utjecaj na duševno zdravlje zbio se 1992. godine. S jednim od najbližih suboraca našao se na brisanom prostoru, metci su pljuštali oko njihovih glava, uspio se spasiti. Bespomoćno je, prestravljen gledao kako suborac krvari i umire ne mogavši mu pomoći. Osjetio je urgenciju za mokrenjem, stiskao sfinkter i kad više nije mogao izdržati, popustio je kako bi se pomokrio. Međutim, nije pomokrio ni kap. Nakon DR nastavlja raditi u interventnoj policiji, razdražljiv je, napet, ne spava dobro, sanja snove traumatskog sadržaja, budi se u znoju, muče ga ponovna proživljavanja, gotovo stalni nagon i druge poteškoće vezane za mokrenje, te preuranjena ejakulacija. U više navrata je učinjena konverzija terapije s ograničenim terapijskim učinkom. Poboljšanje u smislu produljenja seksualnog čina konačno je postignuto, međutim, uslijedile su poteškoće s erekcijom koje su progredirale do potpune nemogućnosti postizanja erekcije. Ponovno je učinjena konverzija terapije, te je uslijedilo poboljšanje. Nažalost, tijekom seksualnog čina, erekcija je bila produljena, nastao je edem glansa i parafimoza. Dijelom zbog srama, dijelom zbog blagdana nije se odmah javio liječniku. Nakon sedam dana je hitno operiran zbog izrazitog edema i početnih nekrotičnih promjena glansa penisa i prepucija. Nastavljeno je konzervativno liječenje, a kasnije učinjena cirkumcizija. Erektilna funkcija je uspostavljena i u daljnjem tijeku liječenja seksualna funkcija je bila zadovoljavajuća. Zaključak: Prikazom slučaja se ističe važnost uključivanja podataka o seksualnom funkcioniranju u svaki psihijatrijski intervju i tretman oboljelih od PTSP-a.

Postoji niz teorijskih koncepata o tome na koji način traumatsko iskustvo utječe na naš psihički život i što uzrokuje pojavu psihopatoloških fenomena. Kada traumatsko iskustvo uzrokuje ljudska ruka, sve to postaje dodatno složeno. Osim neurofiziološkog disbalansa kojeg takvo iskustvo uzrokuje, ono potresa i niz psihosocijalnih bazičnih postavki jedinke . Prilagodba i adekvatna prorada traumatskog iskustva značiti će odgovarajuće nošenje sa pojačanom neurofiziološkom pobuđenošću, ali i sa strahom, sramom i osjećajem krivnje. Sve ovo ima svoj korijen u narcističkoj povredi, osjećaju bespomoćnosti, stupnju realne krivice koje traumatsko iskustvo uzrokuje . Jednostavno rečeno trauma stavlja u pitanje sve mehanizme koje smo do tada akvirirali za nošenje sa značajnim stupnjem nelagode koje takav psihofizički disbalans sa sobom nosi. Proces prorade može zastati na svakoj stepenici. Rezultat je razvoj patoloških obrazaca reakcije od kojih je posttraumatski stresni poremećaj najčešće spominjan klinički entitet U kliničkom smislu nemogućnost prorade traume zapravo podrazumijeva nemogućnost rada na osjećaju krivnje i srama. Ovo se najčešće događa kada aktualni osjećaj srama i krivnje nađe poveznicu sa sličnim ranijim potisnutim emocionalnim konstruktima . Ovakvo stanje aktivira niz mentalnih mehanizama koji služe smanjivanju nelagode. Kako traumatsko iskustvo vrlo često uzrokuje regresivne fenomene , nije čudo da su rascijep i projekcija najčešće korišteni mehanizmi obrane . Oni su i osnova želje za osvetom i općem osjećaju uskrate koje nerijetko nalazimo kod traumatiziranih. Ratna trauma veterana specifična je po tome što je prostor moguće narcističke povrede proširen, a krivnja počinjenog ili propuštenog nerijetko ima realne izvore. Kada se traumatsko iskustvo u ovakvim situacijama poveže sa ranijim životnim traumama, potreba za osvetom čest je obrazac izolacije traumatskog iskustva i nesvjesnog nastojanja na njenom konzerviranju. Ovo može otežavati pa i onemogućiti oporavak . Kao ilustracija navedenog prikazati će se značajke smetnji i tijek terapije kod tri pacijenta, veterana sa posttrumatskim stresnim poremećajem koji su se tijekom više godina liječili u regionalnom centru za psihotraumu Rijeka. Njihov odnos prema krivnji i osveti mijenjao se tijekom vremena, no nije uvijek značio i smanjenje kliničkih smetnji.

Rad prikazuje tijek boravka pacijenta sa Odjela kriznih stanja Klinike za psihijatriju KBC Rijeka koji se unatrag tri godine liječi zbog posttraumatskih psihičkih smetnji u tri navrata hospitalno.Cilj rada je prikazati složene međuodnose osobnosti pacijenta, ratnih traumatskih iskustava, egzistencijalne problematike i nedovoljno definirane uloge zdravstvenog sustava u riješavanju spomenutih problema što otvara dvojbe i može biti predmetom rasprave.

Uvod: neke osobe koje su nedavno doživjele stresogeno ili traumatsko iskustvo razviju kliniki značajne poremećaje, u okviru posttraumatskog stresnog poremećaja. Na Odjelu za Krizna stanja organiziran je program za liječenje istih. Cilj: ispitati ishod liječenja spomenutih poremećja kroz evaluaciju dnevno-bolničkog programa te kroz promjene u intenzitetu simptoma. Metoda: Dnevno-bolnički program organiziran je kroz 6 tjedana, dva puta tjedno i sastoji se od niza grupnih sadržaja. U ovom radu pratilo se 64ispitanika kroz 3 mjerenja, na početku, sredinom i na kraju programa. Ispitanici su popunili Kratku listu simptoma (BSI=Brief symptom inventory), IES /Impact of event scale) na sva tri mjerenja, a evaluacijski upitnik konstruiran specifično za ovo istraživanje na drugom i trećem mjerenju. Rezultati:pokazuju značajnu redukciju simptoma uz pozitivnu procjenu sadržaja dnevno-bolničkog programa. Zaključak: Obzirom na dobivene rezultate, smatramo da je ovakav oblik rada primjeren za učinkovito suočavanje s traumastkim/stresogenim događajem i poboljšanje kliničke slike poslijetraumatskog poremećaja.

PTSP je posljedica traumatskog iskustva, tj. prijetnje iz realiteta. Traumatska sjećanja reprezentant su neugodnog iskustva i prijetnje iz predsvjesnog odnosnog nesvjesnog. Cilj ovog rada je ustanoviti na koji način terapijski proces tijekom terapijskog programa pri Centru za psihotraumu u Rijeci utječe na obramene mehanizme kod pacijenata sa PTSP-om. Terapijski program organiziran je u obliku Dnevne bolnice tijekom 40 dana i to dva puta tjedno ukupno oko 5 mjeseci. Istraživanje u obliku longitudinalne, prospektivne studije obuhvatilo je 92 ispitanika koji su tijekom 1997 - 2000 godine liječeni u Centru za psihotraumu. Učinjena su tri mjerenja. Dobiveni rezultati pokazali su da je ukupna obrambena aktivnost visoka u sva tri mjerenja. Statistički značajan porast rezultata dobili smo za reaktivnu formaciju, projekciju i premještanje, dok se za intelektualizaciju, kompenzaciju i negaciju dobije pad skorova. Regresija i represija ne mijenjaju se značajno.

Mehanizmi obrane su funkcije ega, kojima se ego služi kako bi se sačuvao od neugodnih emocija koje prate sadržaje iz nesvjesnog ili neugodne, traumatske događaje iz realiteta, koji su prijetnja integritetu ličnosti. Postraumatski stresni događaj (PTSP) posljedica je traumatskog iskustva, tj. prijetnje iz realiteta. Traumatska sjećanja reprezetant su neugodnog iskustva i prijetnja iz predsvjesnog odnosno nesvjesnog. Cilj ovog rada je ustanoviti na koji način terapijski proces tijekom terapijskog programa pri Centru za psihotraumu u Rijeci utječe na obrambene mehanizme kod pacijenata sa PTSP-om. Terapijski program organiziran je u obliku Dnevne bolnice tijekom 40 dana i to dva puta tjedno, ukupno oko 5 mjeseci. Svaki terapijski dan uključuje četiri grupne seanse: jednu eksplorativnu (trauma grupa)i tri suportivne (edukativna, socio-terapijska i "problem solving"). Istraživanje u obliku longitudinalne, prospektivne studije obuhvatilo je 92 ispitanika koji su tijekom 1997-2000 godine liječeni u Centru za psihotraumu. Učinjena su tri mjerenja. Prvo je mjerenje učinjeno prije ulaska u tretman, drugo po završetku programa i treće godinu dana nakon završetka programa. Korišten je sljedeći instrumentarij: Harvardski upitnik za traumu - hrvatska verzija i Upitnik životnog stila. Prvi mjeri traumatsko iskustvo i simptome PTSP-a, a drugi ukupnu obrambenu aktivnost te osam obrambenih mehanizama ponaosob. Dobiveni rezultati pokazali su da je ukupna obrambena aktivnost visoka u sva tri mjerenja. Statistički značajan porast rezultata dobili smo za reaktivnu formaciju, projekciju i premještanje, dok se za intelektualizaciju, kompenzaciju i negaciju dobije pad skorova. Regresija i represija ne mijenjaju se značajno.

U radu s osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem,kao i prognanicima i izbjeglicama u zbjegovima tijekom Domovinskog rata, uočeno je da postoje razlike u psihološkim reakcijama:osobe koje imaju borbeno iskustvo češće su reagirale anksioznošću i simptomima pojačane podražljivosti (agresivnost,nesanica, nemir),dok su osobe,koje su imale iskustvo zarobljeništva češće reagirale depresivno.U ovom istraživanju pokušalo se objektivizirati razlike u depresivnosti između pacijenata,koji su razvili kliničku sliku PTSP-a,a koji se razlikuju s obzirom na razinu traume.Ispitanici su podijeljeni u 2 skupine:kontrolnu-s borbenim iskustvom i eksperimentalnu-s borbenim iskustvom i iskustvom zarobljeništva.Iskustvo zarobljeništva uzeli smo kao višu razinu traume.Hipoteza da su osobe s višom razinom traume više depresivne potvrđena je primjenjenim ljestvicama za mjerenje depresivnosti (Beckova ljestvica za depresiju i Hamiltonova ocjenska ljestvica za depresiju).pokušalo se ustanoviti i varijable koje utječu na depresivnost.Dobiveni rezultati pokazuju da prijetnja smrću i opasnost po život, kao i sve varijable koje sadrže komponentu prijetnje, znatno utječu na depresivnost.Uloga tima koji radi sa traumatiziranim osobama,a naročito onima s iskustvom zarobljeništva koje naročito sadrži prijetnju, sastojala bi se, prvenstveno, u stvaranju osjećaja sigurnosti i povjerenja koji su traumatskim iskustvom znatno poljuljani.

PTSP je psihijatrijski poremećaj koji se može razviti nakon proživljenog traumatskog događaja. Stilovi suočavanja sa stresom mogu se podijeliti na one usmjerene na emocije, one usmjerene na problem te na disfunkcionalne, kao i na adaptivne i maladaptivne. Krajem 2019. godine u Kini do tada nepoznat virus SARS-Cov-2 doveo je do povećanja incidencije pneumonija. Širenjem virusa diljem svijeta razvila se pandemija koronavirusa koja je utjecala na fizičko i psihičko zdravlje populacije. Donesene protuepidemijske mjere i proglašenje zatvaranja predstavljali su poseban izazov i zahtijevali dodatnu prilagodbu u osoba oboljelih od PTSP-a. Istraživanje je uključilo 176 ratnih veterana oboljelih od PTSP-a liječenih izvanbolnički u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Cilj istraživanja bio je ustanoviti stilove suočavanja sa stresom u veterana za vrijeme zatvaranja u Hrvatskoj proglašenog od 21.3 do 28.4 2020. godine. Većina ispitanika poštovala je sve donesene protuepidemijske mjere te se nije direktno, u obitelji ili okolini susrela s bolesti COVID-19. Prema PCL-5 ljestvici simptomi za kriterije B-E kao i ukupan zbroj bodova PCL-5 ljestvice bio je prosječan te stoga pandemija koronavirusa nije izazvala pogoršanje simptoma PTSP-a. Rezultati istraživanja pokazali su kako su veterani za vrijeme zatvaranja u najvećoj mjeri koristili stilove suočavanja usmjerene na emocije i problem te adaptivne stilove. Potrebna su daljnja istraživanja koja bi pratila strategije suočavanja sa stresom u ispitanika u nastavku pandemije., PTSD is a psychiatric disorder that can develop after a traumatic event. Coping styles can be divided into those focused on emotions, those focused on the problem and dysfunctional, as well as adaptive and maladaptive. At the end of 2019, the previously unknown SARS-Cov-2 virus in China led to an increase in the incidence of pneumonia. The spread of the virus around the world lead to coronavirus pandemic which had an significant impact on the physical and mental health of the population. The anti-epidemic measures and the declaration of closure posed a particular challenge and required further adjustment in persons with PTSD. The study included 176 war veterans with PTSD treated outpatiently at the Clinical Hospital Center Rijeka. The aim of the research was to establish styles of coping with stress in veterans during the closure in Croatia declared from 21.3 to 28.4 2020. Most of the respondents complied with all anti-epidemic measures and did not encounter COVID-19 directly. According to the PCL5 scale, the symptoms for criteria B-E as well as the total score of the PCL-5 scale were average and therefore the coronavirus pandemic did not cause a worsening of PTSD symptoms. The results of the research showed that veterans used emotional and problem-oriented coping styles and adaptive styles to the greatest extent during their imprisonment. Further research is needed to monitor stress coping strategies in subjects in following pandemic.

Dosadašnja istraživanja su dokazala da više od 45% ratnih veterana s PTSP-om zadovoljava kriterije za jedan PL, dok oko 16% veterana ima 2 ili više PL. 2013. godine APA je objavila DSM-5 u kojem se predlaže novi, alternativni model PL za DSM-5. Kriteriji za PL prema ovom modelu su poremećaji u funkcioniranju i prisutnost patoloških osobina ličnosti koje se ispituju pomoću upitnika PID-5. Patološke crte ličnosti su negativni afektivitet, odvajanje (eng. detachment), antagonizam, dezinhibicija i psihoticizam. Ovaj model nije još istraživan na populaciji hrvatskih ratnih veterana s PTSP-om. U istraživanju provedenom u KBC Rijeka na uzorku od 31 veterana s PTSP-om ispitivali smo osobine ličnosti pomoću PID-5. Rezultate smo uspoređivali s istraživanjem provedenim na američkim ratnim veteranima s PTSP-om i bez PTSP-a (James LM i dr.) i potvrdili smo kako ratni veterani s PTSP-om iskazuju veći stupanj patologije ličnosti i povišene vrijednosti u svim crtama ličnosti. Posebno su izraženi negativni afektivitet, odvajanje i psihoticizam dok je kod američkih ratnih veterana slabije izražen negativni afektivitet, a visoke vrijednosti u domeni dezinhibicije. Proučavajući udjele osobine ličnosti u cjelokupnoj ličnosti izraženi su redom negativni afektivitet, odvajanje, psihoticizam, dezinhibicija te antagonizam dok su kod veterana bez PTSP-a izraženiji dezinhibicija i antagonizam. Negativni afektivitet i odvajanje su primarno internalizirajuće domene i stoga zaključujemo kako hrvatski ratni veterani s PTSP-om češće imaju komorbiditet s internalizirajućim psihičkim poremećajima (depresija) te veću učestalost izbjegavajućeg, opsesivno-kompulzivnog i shizotipnog PL. Alternativni model PL za DSM-5 pruža priliku za bolji, individualni pristup pacijentu te za razumijevanje i liječenje prisutnih komorbiditeta, što se ne odnosi samo na PL nego na sve psihijatrijske poremećaje, Previous research had shown that more than 45% of war veterans with PTSD meet the criteria for a single PD, while about 16% of veterans have 2 or more PDs. In 2013, APA released DSM-5, proposing a new, alternative PD model for the DSM-5. The criteria for PD according to this model are personality dysfunction and the presence of pathological personality traits that are examined using the PID-5 inventory. Pathological personality traits are negative affect, detachment, antagonism, disinhibition and psychoticism. This model hasn't yet been studied in the population of Croatian war veterans with PTSD. In a study conducted in KBC Rijeka on a sample of 31 veterans with PTSD, we examined personality traits using PID-5. We compared the results with a study conducted on American war veterans with and without PTSD (James LM et al.) and confirmed that war veterans with PTSD exhibit a higher degree of personality pathology and elevated values in all personality traits. Negative affectivity, separation and psychoticism are particularly elevated in Croatian war veterans, while American war veterans have lower values for negative affect but higher values in the domain of disinhibition. By studying the proportions of personality traits in the overall personality, negative affectivity, detachment, psychoticism, disinhibition and antagonism were expressed in that order, while in veterans without PTSD, disinhibition and antagonism have higher proportions. Negative affectivity and separation are primarily internalizing domains and therefore we conclude that Croatian war veterans with PTSD are more likely to have comorbidity with internalizing mental disorders (depression) and a higher frequency of avoidant, obsessive-compulsive and schizotypal PD. The alternative PD model provides an opportunity for a better, individual approach to the patient and for understanding and treating the comorbidities present, which applies not only to PL but to all psychiatric disorders.

Nedavno objavljeno jedanaesto izdanje Međunarodne Klasifikacije Bolesti (MKB-11) predviđa postojanje dvije sestrinske dijagnoze: PTSP-a i kompleksnog PTSP-a (KPTSP). Dijagnoza KPTSP-a podrazumijeva postojanje simptoma PTSP-a, ali i tri dodatna klastera simptoma pod zajedničkim nazivom Poremećaji u samoorganizaciji (PSO). Ta tri dodatna klastera simptoma odražavaju pervazivnije psihološke smetnje koje se javljaju nakon traumatskog iskustva. Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost KPTSP-a u kliničkom uzorku veterana Domovinskog rata prema novim MKB-11 kriterijima, a dodatni ciljevi bili su usporediti dvije grupe ispitanika (PTSP i KPTSP) prema sociodemografskim obilježjima, somatskom i psihijatrijskom komorbiditetu, izloženosti ratnoj traumatizaciji, vrsti liječenja, uzimanju lijekova i razini funkcioniranja. Istraživanje je provedeno na 160 ispitanika koji su veterani DR-a, a liječe se ambulantno na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka pod dijagnozom PTSP-a. Rezultati pokazuju da njih 129 (80%), što je većina, zadovoljava kriterij za kompleksni PTSP, dok njih 31 (20%) zadovoljava kriterij samo za PTSP. Također, rezultati pokazuju da ispitanici s KPTSP-om procjenjuju da simptomi bolesti značajno više utječu na njihovu razinu funkcionalnosti. Ovo istraživanje pridonijeti će postojećim znanstvenim saznanjima i boljem razumijevanju KPTSP-a, što je posebno važno u kontekstu populacije hrvatskih veterana DR-a koji su bili izloženi prolongiranim i višestrukim ratnim traumatskim iskustvima, jer će nova klasifikacija imati posljedice na klinički rad s tom populacijom., The recently published eleventh edition of the International Classification of Diseases (ICD-11) included the new condition, complex posttraumatic stress disorder (CPTSD), in addition to posttraumatic stress disorder (PTSD). Diagnosis of the CPTSD implies the existence of PTSD symptoms as well as three additional clusters of symptoms, commonly referred to as Disturbances in self-organization (DSO). These three additional clusters of symptoms reflect more pervasive psychological disturbances, which occurre after a traumatic experience. The main goal of this study was to examine the frequency of CPTSD in a clinical sample of Homeland War veterans according to the new ICD-11 criteria, and the additional goals were to compare two groups of respondents (PTSD and CPTSD) according to sociodemographic features, somatic and psychiatric comorbidity, exposure to war trauma , type of treatments, use of medication and level of functioning. A survey was conducted on 160 respondents, who are veterans of the Homeland War, and are under ambulatory treatmant at Psychiatric Clinic in Clinical Hospital Center of Rijeka, under the diagnosis of PTSD. The results show that 129 of respondents (80%) meet the criteria for complex PTSD, while 31 of them (20%) meet the criteria only for PTSD. Also, the results show that CPTSD patients estimate that symptoms of disease significantly affect their level of functionality. This research will contribute to existing scientific knowledge and a better understanding of the CPTSD, which is particularly important in the context of the population of Croatian Homeland War veterans, who have been exposed to prolonged and multiple traumatic experiences during the war, as the new classification will have implications in clinical work with that population.

Uvod. Orofacijalna regija kompleksna je regija koja uključuje usnu šupljinu i okolne struktore lica. Uzroci kroničnih disfunkcija ove regije su brojni i vrlo kompleksini. Problemi u ovoj regiji često su prisutni u bolesnika s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP-om) no još nedovoljno istraženi i izazov u liječenju. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi prevalenciju orofacijalnih simptoma, lokalizaciju boli u orofacijalnoj regiji te povezanost sa simptomina despresivnosti i somatizacije u skupini bolesnika s kroničnim PTSP-om. Materijali i metode. U studiji je sudjelovalo 60 ratnih veterana s kroničnim PTSP-om i 60 kontrolni ispitanika. Ispitanici su ispunili upitnik o orofacijalnim simtopima, na shemi glave ucrtavali lokalizaciju boli i ispunili upitnike o depresivnosti i somatizaciji (SCL-90R). Rezultati. PTSP bolesnici statistički značajno više izvještavaju bol glave i vrata (92, 3%), bol žvačnih mišića (72, 3%), otežano žvakanje hrane (32, 3%) i jedenje tvrde hrane (32, 3%), otežano gutanje (21, 15%) i otežani govor (38, 46%) nego kontrolni ispitanici. Na shemi glave i vrata najčešće lociraju bol vrata (60%), čela (43, 33%) i temporalne regije (31, 67%). VAS skalom prosječna jačina boli bila je 5, 91±2, 05, a u kontrolnih ispitanika 1, 23±1, 85 (p < 0, 0001). Utvrđena je pozitivno korelacija između broja orofacijalnih simptoma i depresivnosti, broja orofacijalnih simptoma i somatizacije, jačine boli i depresivnosti te jačine boli i somatizacije. Zaljučci. Dobiveni rezultati pokazuju na kompleksnost orofacijalnih tegoba u bolesnika s PTSP-om i potrebu za multidisciplinarnim suradnjom u liječenju ovih tegoba.

Pozadina: Problemi u seksualnom funkcioniranju kod pacijenata s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) često se zanemaruju, iako znanstvena istraživanja potvrđuju visoku stopu seksualnih disfunkcija (SD), posebno kod veterana s PTSP-om. Cilj: Glavni cilj istraživanja bio je sustavno identificirati prediktore seksualnih disfunkcija među veteranima s PTSP-om. Metode: U presječnoj studiji uključeno je 300 veterana s PTSP-om. Primijenjen je Međunarodni neuropsihijatrijski intervju (MINI) te su ispitanici ispunili samoprocjenske upitnike: PTSP lista za DSM-5 (PCL-5) s kriterijem A, Međunarodni indeks erektilne funkcije (IIEF), Dijagnostički upitnik za prijevremenu ejakulaciju (PEDT), Skala procjene odnosa (RAS) i sociodemografski upitnik. Primijenjeno je više hijerarhijskih regresijskih analiza kako bi se ispitali najbolji prediktorni modeli za različite vrste seksualnih disfunkcija. Rezultati: 65% sudionika zadovoljava uvjete za privremenu dijagnozu seksualne disfunkcije. Svi testirani prediktorni modeli pokazuju dobru prikladnost modela. Značajni pojedinačni prediktori bili su D simptomi (negativne promjene u kogniciji i raspoloženju) za sve vrste SD-a i stanje odnosa/zadovoljstva u vezi za sve seksualne disfunkcije osim preuranjene ejakulacije. Zaključci: Najistaknutija implikacija ove studije je važnost procjene seksualnog zdravlja kod veterana s PTSP-om. Terapijske intervencije trebaju biti usredotočene na D simptome i namijenjene poboljšanju funkcioniranja interpersonalnih odnosa s ciljem smanjenja stope SD. Psihotropni tretman s manje štetnih seksualnih učinaka od velike je važnosti u slučajevima primjene farmakoterapije. Odgovarajuća prevencija, probir i liječenje zdravstvenih stanja mogu poboljšati seksualno funkcioniranje kod veterana s PTSP-om.