Search

Cilj: Dijagnostika endometrioze je delikatna i složena, danas je zlatni standard u dijagnostici endoemtrioze laparoskopija uz patohistološku potvrdu. Laparoskopija predstavlja invazivnu dijagnostičku proceduru, koja podrazumeva uvodjenje pacijentkinje u opštu anesteziju, kao i veliko hirurško iskustvo. Ogroman broj kliničkih i bazičnih studija fokusiran je na otkrivanju neinvazivnih dijagnostičkih postupaka, koji bi omogućili postavljanje dijagnoze, tako da bi invazivne metode bile rezervisane samo za one pacijente kojima istovremeno treba i operativni tretman. Glavni ciljevi ovog rada su: 1) Ispitati pojedinačnu i kombinovanu vrednost biomarkera (CA125, CA19.9, CEA, mRNA za Survivin, mRNA za VEGF) u odnosu na dijagnozu endometrioze i 2) Ispitati pouzdanost kombinacije ovih pet biomarkera i transvaginalnog ulratzvučnog pregleda u postavljanju dijagnoze endometrioze. Metodologija: Ovo istraživanje predstavlja prospektivnu studiju preseka koja analizira značaj neinvazivnih metoda dijagnostike endometrioze u odnosu na invazivne procedure. Studija je obuhvatila 40 pacijentkinja kojima je zbog sumnje na postojanje endometrioze uradjena dijagnostička laparoskopija sa patohistološkom analizom u jednogodišnjem periodu od 2012.godine do 2013.godine, u Ginekološko akušerskoj klinici Kliničkog centra u Beogradu i na odeljenju Ginekologije Opšte bolnice u Užicu. Nakon završene patohistološke analize i na osnovu vrednosti serumskih biomarkera pacijentkinje će biti podeljene u dve grupe: Grupa A – pacijentkinje kod kojih je verifikovano prisustvo endometrioze 6 Grupa B – pacijentkinje kod kojih je isključeno prisustvo endometrioze, one bi predstavljale KONTROLNU GRUPU ove studije ... Objective: Diagnosis of endometriosis is a delicate and complex. The gold standard in the diagnosis of endometriosis is a laparoscopy with histopathological confirmation. Laparoscopy is the invasive diagnostic procedure, which involves the introduction of the patient in general anesthesia, as well as extensive surgical experience. A huge number of clinical and basic studies focused on detection of non-invasive diagnostic procedures that would facilitate the diagnosis, so that invasive methods were reserved only for those patients who also need and surgical treatment. The main objectives of this study were: 1) to examine the individual and combined value of biomarkers (CA125, CA19.9, CEA, Survivin mRNA, mRNA for VEGF) in relation to the diagnosis of endometriosis and 2) to examine the reliability of the combination of these five biomarkers and transvaginal ultrasound in the diagnosis of endometriosis. Methodology: This study is a prospective study that analyzes the importance of noninvasive methods of diagnosis of endometriosis compared to invasive procedures. The study included 40 patients undergoing laparoscopy for suspected endometriosis with histopathologic analysis in the one-year period from 2012 to 2013, in the departments of Gynecology and Obstetrics of the Medical Center Uzice and Clinical Center of Serbia...

Diplomska naloga je bila prilagoditev robotske roke UR5 za kirurške aplikacije. Za ta namen so bile uporabljene EndoWrist klešče, ki se uporabljajo pri laparoskopskih robotskih operacijah za manipulacijo s tkivom. Ker se EndoWrist klešče uporabljajo v da Vinci kirurškemu sistemu, je bilo potrebno narediti krmilje in ohišje za montažu laparoskopsih klešč na robotsko roko. Cilj je dokazati možnost prilagoditve robota UR5 kot kirurškega, seveda pa pričakovana natančnost UR5 robota in da Vinci sistema nista enaka. Ohišje je bilo modelirano v programskem okolju SolidWorks in natisnjeno s 3D tiskalnikom. Za elektronske komponente ki so omogočile napajanje servomotorjev in mikrokrmilnika, je vezje bilo narejeno v Altium Designer. Program za mikrokrmilnik je bil napisan v Code Composer Studio. Rezultat je uspešno krmiljenje laparoskopskih klešč preko robota UR5. The thesis was to adapt the robotic arm UR5 for surgical applications. For this purpose the EndoWrist forceps that are used for robot controlled laparoscopic surgery for tissue manipulation were used. Because EndoWrist forceps are used in the da Vinci surgical system, the control for servo motors and the housing for mounting laparoscopic forceps on a robotic arm was necessary. The objective is to demonstrate the possibility of adjusting the robot UR5 as surgical. Of course, the expected accuracy of the UR5 robot and the da Vinci system are not the same. Housing was modelled in software SolidWorks, and printed with a 3D printer. For electronic components which have enabled the power supply for servo motors and microcontroller, the circuit was made in Altium Designer. The code for microcontroller was written in Code Composer Studio. The result is a successful control of a laparoscopic forceps via the UR5 robot.

Šis klinikinis atvejis iliustruoja vezikorektalinės fistulės sėkmingą gydymą ir baigtį, pirmą kartą atlikus abipusę laparoskopinę retroperitoninę ureterokutaneostomiją. Vezikorektalinės fistulės yra vienos iš retų, tačiau bene labiausiai pacientų gyvenimo kokybę veikiančių ligų, kurios neretai išsivysto po mažojo dubens organų vėžio kompleksinio gydymo ar lokaliai progresuojant navikiniam procesui. Tai vienos labiausiai žmogų luošinančių komplikacijų, kurių gydymas turi būti individualizuotas, reikalauja didelės skirtingų specialistų komandos patirties, tačiau neretai būna pavėluotas ir lydimas dažno ligos atsinaujinimo. Dėl progresuojančio onkologinio proceso ar anksčiau taikytų gydymo metodų (spindulinio, chirurginio gydymo) dažnai yra negalimos sudėtingos operacijos. Tokiu atveju gydymo sėkmę lemia pasirinkta nauja, mažiau invazyvi gydymo metodika. Šis klinikinis atvejis iliustruoja sėkmingą vezikorektalinės fistulės gydymą ir baigtį, pirmą kartą atlikus abipusę laparoskopinę retroperitoninę ureterokutaneostomiją.

Izvođenje dijagnostičkih i terapijskih zahvata u urologiji s pomoću minimalno invazivnih tehnika postalo je uobičajeno. Ovim se pristupom postiže jednaka učinkovitost kao i otvorenim kirurškim zahvatima, no uz znatno smanjenje boli i trajanja oporavka. Cilj ovoga preglednog rada jest prikazati trenutačnu uobičajenu praksu u uporabi minimalno invazivnih tehnika u urologiji. Prikaz je podijeljen prema tehničkom pristupu: postupci kroz prirodne otvore, tj. transuretralni postupci, perkutani zahvati i laparoskopska kirurgija. Iako se minimalno invazivna kirurgija razvija od 19. stoljeća, u posljednjim je desetljećima postignut najveći napredak. Danas je moguće putem minimalno invazivnih tehnika izvesti gotovo svaki kirurški zahvat u urologiji. Daljnji razvoj i napredak dovest će do novih, još manje invazivnih pristupa., Minimally invasive diagnostic and therapeutic procedures are common in urology. This minimally invasive approach is as effective as open approach, but involves significantly less postoperative pain and provides faster recovery for patients. The aim of this paper is to review the usual utilisation of minimally invasive procedures in urology. Procedures are divided into: natural orifice procedures / transurethral procedures, percutaneous procedures and laparoscopic surgery. Although minimally invasive surgery has been present since the 19th century, most advancements have been made in the last few decades. Today it is possible to perform almost any operative procedure in urology with minimally invasive techniques. Further technical development should bring about novel and even less invasive techniques.

Cilj istraživanja: Korištenjem novijih instrumenata za hemostazu i rezanje, duljina operacijskog zahvata i komplikacije tijekom laparoskopske kirurgije značajno su smanjene. Danas se za izvođenje laparoskopske apendektomije koriste različiti instrumenti za rezanje i koagulaciju tkiva. Cilj ovog istraživanja je usporediti postranično termičko oštećenje u laparoskopskoj apendektomiji korištenjem tri različita instrumenta (LigaSure™, Ultracision™ i MiSeal™). Ispitanici i metode: Od prosinca 2013. do svibnja 2015. u Zavodu za dječju kirurgiji KBC Split 99 djece (54 dječaka i 45 djevojčica) kojima je učinjena laparoskopska apendektomija uključeno je u prospektivnu studiju. Bolesnici su bili podijeljeni u tri skupine ovisno o korištenom instrumentu za skeletiranje crvuljka: Ultracision™ (Skupina I., n=36), LigaSure™ (Skupina II., n=32) i MiSeal™ (Skupina III., n=31). Svim ispitanicima izmjereno je postranično termičko oštećenje na bazi crvuljka i mezoapendiksu. Skupine su uspoređivane ovisno o postraničnom termičkom oštećenju baze crvuljka i mezoapendiksa, intraoperacijskim i poslijeoperacijskim komplikacijama, trajanju kirurškog zahvata, duljine boravka u bolnici i ekonomske isplativosti zahvata. Rezultati: Prosječno termičko oštećenje baze crvuljka korištenjem Ultracision™ iznosilo je 0,120 mm na bazi i 0,100 mm na mezenteriolu crvuljka, korištenjem MiSeal™ 0,120 mm na bazi i 0,100 mm na mezenteriolu, dok je najveće postranično oštećenje nađeno korištenjem LigaSure™ i to 0,170 mm na bazi i 0,140 mm na mezenteriolu. Statističkom obradom podataka utvrđena je statistički značajna razlika između skupina u veličini postraničkog termičkog oštećenje mezoapendiksa i baze crvuljka. (p=0,015, p=0,012). Nije nađena statistički značajna razlika u termičkom oštećenju tkiva u skupini bolesnika u kojih je dokazan apendicitis (0,139 mm na bazi i 0,119 mm na mezenteriolu) i skupini bolesnika koja nije imala apendicitis (0,110 mm na bazi i 0,081 mm na mezentetiolu) (p=0,170 mm, p=0,266). Duljina trajanja kirurškog zahvata i duljina boravka u bolnici bila je nešto veća u bolesnika operiranih Ultracisionom™ (p=0,007; p=0,012). Nisu zabilježene statistički značajne razlike u stopi intraoperacijskih i poslijeoperacijskih komplikacija između tri ispitivane skupine (p=0,098). Zaključci: Korištenje instrumenata Ultracision™, LigaSure™ i MiSeal™ u laparoskopskoj apendektomiji je podjednako sigurno i učinkovito. LigaSure™ značajno više termički oštećuje tkivo u odnosu na ostale ispitivane instrumente. Ekonomski je najisplativiji instrument MiSeal™ obzirom da isti proizvodi najmanje termičko oštećenje tkiva, te time smanjuje automatski mogućnost komplikacija, a uz to ima i najmanju cijenu. Objectives and background: Complications during laparoscopic surgery are being made substantial less by newer electrosurgery instrument when comparing with convential instruments as well as duration of surgical procedure is shorter. The aim of this study was to compare lateral thermal damage of mesoappendix and appendiceal base using the harmonic scalpel (Ultracision™), bipolar coagulation (LigaSure™), and thermal ligation (MiSeal™). Patients and Methods: From December 2013 to May 2015 at the Department of Pediatric surgery, Split University Hospital 99 (54 boys and 45 girls) undergoing laparoscopic appendectomy were included in prospective study. The patients were divided in three groups regarding technique used for sealing and cuting mesoappendix and base of appendix: Ultracision™ (Group 1., n=36), LigaSure™ (Group 2., n=32) and MiSeal™ (Group 3., n=31). Lateral thermal damage, intraoperative and postoperative complications, duration of surgery, hospital stay and economic value were compared within groups. Results: The mean lateral thermal damage using Ultracision™ was 0,120 mm on base of appendix and 0,100 mm on mesoappendix, for MiSeal™ 0,120 mm on appendiceal base and 0,100 mm on mesoappendix and for LigaSure™ 0,170 mm on base of appendix and 0,140 mm on mesoappendix. The difference in thermal damage among instruments was significant for mesoappendix and base of appendix (p=0,015, p=0,012). There was no statistical difference in thermal damage between appedicitis group (0,139 mm on appendiceal base and 0,119 mm on mesoappendix) and non appendicitis group (0,110 mm on base of appendix and 0,081 mm on mesoappendix) (p=0,170, p=0,266). Duration of surgery and lenght of hospital stay were significant higher using Ultracision™ (p=0,007, p=0,012). There were no statistical difference among the groups regarding intraoperative and postoperative complications (p=0,098). Conclusions: Using of Ultracision™, LigaSure™ and MiSeal™ in laparoscopic appendectomy in children is safe and useful. In group of patients operated using LigaSure™ lateral thermal damage was significantly greater compared to other intruments. MiSeal™ is economically the most cost effective and produces at least termal damage comparing to other instruments.

Laparoscopy is usually undertaken in young women with adnexal disease that is believed to be benign, but found to be malignant at surgery. Some surgeons use laparascopy for staging, but mainly for presumed stage I or II ovarian cancer. Also, laparoscopy can be useful for selecting women who can be optimally debulked at primary surgery. There are some concerns about using laparoscopic approach in women with ovarian cancer: port-site metastasis, possibility of intraoperative rupture of tumor and eff ect of pneumoperitoneum. Studies showed that rate of port-site metastasis after laparoscopic surgery in women with ovarian cancer is low and usually occurs when there is peritoneal carcinomatosis or distant metastatic disease. Also, it seems that laparoscopy with CO(2) pneumoperitoneum does not reduce the overall survival in women with intraabdominal metastases. Preoperative rupture, surface capsular invasion and positive peritoneal cytology are more relevant in terms of prognosis than intraoperative rupture, but further research is needed. Conventional laparoscopy and robotic-assisted laparoscopy are comparable in both early and advanced disease. These approaches are not inferior to laparotomy and they are acceptable access in selected patients., Laparoskopija se najčešće koristi kod žena za koje se mislilo da imaju benignu bolest, ali se tijekom operacije ispostavilo da se radi o malignoj bolesti. Neki kirurzi koriste laparoskopski pristup za stupnjevanje bolesti i to najčešće za pretpostavljeni I ili II stadij. Također, laparoskopija može biti korisna za odabir žena kojima se može primarno napraviti „debulking“. Postoji nekoliko briga prilikom korištenja laparoskopskog pristupa: pojava metastaza na mjestu ulaska troakara, mogućnost intraoperacijske rupture tumora i učinak pneumoperitoneuma. Studije su pokazale da je udio metastaza na mjestu ulaska troakara nizak i da se najčešće javlja kod žena koje imaju karcinomatozu peritoneuma i udaljene metastaze. Također, čini se da laparoskopija s CO2 pneumoperitoneumom ne smanjuje ukupno preživljenje žena s intraabdominalnim metastazama. Preoperacijska ruptura, površinska invazija kapsule i pozitivan peritonealni ispirak su važniji za prognozu od intraoperacijske rupture, no daljnja istraživanja su potrebna. Konvencionalna i laparoskopija pomoću robota su usporedivei u ranoj i u proširenoj bolesti.Ovi pristupi nisu inferiorni laparotomiji i prihvatljivi su kod odabranih pacijenata.

Kolorektalni karcinom je jedan od najčešćih karcinoma u razvijenim zemljama. Radikalna kirurška resekcija je temelj liječenja bolesnika s ovom bolešću. U proteklih 20 godina laparoskopska kirurgija bilježi izuzetan napredak u abdominalnoj kirurgiji. Sve više abdominalnih operacija se izvodi laparoskopskim načinom iako mnogi kirurzi sporo i teško prihvaćaju izvođenje nekih abdominalnih operacija ovim načinom. Dok je laparoskopska kolecistektomija u vrlo kratkom vremenu postala „zlatni standard“ u liječenju simptomatske kolelitijaze i prihvaćena od svih kirurga širom svijeta, laparoskopske resekcije zbog kolorektalnog karcinoma se vrlo teško prihvaćaju i još većina kirurga nije prihvatila ovu tehniku operiranja. Početne dvojbe zbog zadovoljavanja onkoloških principa, dugotrajna krivulja učenja tehnička zahtjevnost operacije gdje se rad odvija u velikom dijelu trbušne šupljine, potreba podvezivanja velikih krvnih žila, resekcija crijeva uz formiranje anastomoze su sve razlozi sporog prihvaćanja laparoskopske resekcije kolona i rektuma. Kako bi se utvrdila vrijednost i učinkovitost laparoskopskih resekcija zbog kolorektalnog karcinoma u proteklih 20 godina načinjene su brojne studije uspoređujući kratkotrajne i dugoročne rezultate otvorenom i laparoskopskom tehnikom operiranja. U ovom izlaganju će biti prikazani podaci o radnomiziranim kontroliranim studijama, meta analize objavljenje u proteklih 10 godina pokazujući razlike u kratkoročnim i dugoročnim ishodu nakon otvorene ili laparoskopske kolorektalne operacije. Brojne studije su već prije dokazale kratkoročne prednosti laparoskopske resekcije: manji gubitak krvi, brži oporavak funkcije GI trakta, kraći boravak u bolnici te čak manja učestalost ukupnih postoperacijskih komplikacija. Dugoročni onkološki ishod: ukupno preživljenje kao i smrtnost povezana s karcinomom, učestalost pojave ukupnog kao i lokalnog recidiva, udaljenih metastaza, metastaza u kirurškoj inciziji se znatno ne razlikuju od otvorene konvencionalne operacije kolorektalnog karcinoma.

In the 1980s and 1990s, success of laparoscopic approach in cholecystetcomy introduced laparoscopy as a treatment option in various diagnosis. In past 20 years, laparoscopic approach became increasingly popular for treating patients with colorectal cancer. Numerous studies have stressed the advatages of laparoscopic approach compared to open surgery which is quantified in reduced blood loss, earlier postoperative bowel movements, lower complication rates and shorter hospital stay. These advantages led to laparoscopic approach being considered as a modality of treting colorectal cancer. Shorter hospital stay lead to reduction of overall costs of treatment, inspite of initial higher cost of laparoscopic procedure. Laparocospic approach in colorectal cancer treatment has better shortterm outcome, equal oncological safety and longterm results when compared to open surgery. Advantages and wider acceptance of laparoscopic surgery for colorectal cancer could improve quality of care of oncological patients and further reduce cost of treatment if implemented along with multimodal perioperative care program (enhanced recovery)., Krajem 80-tih i u početcima 90–tih godina prošlog stoljeća uspjesi laparoskopskog pristupa kod kolecistektomije otvorili su put za upotrebu ove tehnike u raznim bolestima. U posljednjih 20 godina, laparoskopski pristup je postao popularan izbor za liječenje pacijenata s rakom debelog crijeva. U mnogim studijama dokazana je prednost laparoskopskog pristupa u usporedbi s otvorenom operacijom koji se očituje kroz manje gubitke krvi, raniju uspostava motiliteta crijeva, nižoj učestalosti komplikacija i kraćim trajanje boravka u bolnici. Sve navedeno je dovelo do prihvaćanja laparoskopskog pristupa kao jednog od modaliteta liječenju raka debelog crijeva. Smanjenje trajanja boravka u bolnici dovodi do smanjenja ukupnih troškova liječenja, unatoč činjenici da su veći inicijalni operativni troškovi. Laparoskopski pristup u liječenju raka debelog crijeva pokazuje bolji kratkoročni ishod, ima jednaku onkološku sigurnost i jednaki dugoročni ishod kao i otvorene operacije. Prednosti minimalno invazivne kirurgije mogu poboljšati kvalitetu skrbi onkoloških bolesnika i dovesti do dodatnih ušteda u liječenju uvođenjem programa multimodalne perioperativne skrbi.

The 11-year experience with open (OS) and laparoscopic (LS) splenectomy at a single center is reported. A total of 201 splenectomies were performed and clinical and demographic data were retrospectively analyzed. Patients were classified according to the type of operation as LS or OS. The mean age of patients was 45.1±17.1, and 141 patients were male. Out of 43 LS, 40 were done for hematologic causes, and they had a significantly shorter hospital stay compared to OS for hematologic causes (6.87±2.2 vs. 9.84±2.9 days; p=0.000003) and significantly less requirement for blood transfusion (26.2±93.4 vs. 132.4±252.3 mL; p=0.0152). In the OS group, comparison of patients with trauma and those with hematologic causes showed that significantly more males underwent surgery for trauma causes (35 of 43 vs. 16 of 21), hospital stay was longer (18.9±27.4 vs. 9.8±2.9 days) and blood requirement higher (708.1±603.7 mL vs. 132.4±252.3 mL; p=0.0004, p=0.047 and p=0.000001, respectively). Laparoscopic splenectomy is a safe procedure for spleen removal., U radu je prikazano 11-godišnje iskustvo s otvorenom splenektomijom (OS) i laparoskopskom splenektomijom (LS) u jednom centru. Ukupno je izvedena 201 splenektomija, a klinički i demografski podaci su analizirani retrospektivno. Bolesnici su grupirani prema tipu operacije: OS ili LS. Srednja dob bolesnika bila je 45,1±17,1 godina, a ukupno je bio 141 bolesnik muškog spola. Od 43 bolesnika s LS 40 ih je podvrgnuto splenektomiji zbog hematoloških uzroka i oni su imali značajno kraću hospitalizaciju u usporedbi s OS izvedenom zbog hematoloških uzroka (6,87±2,2 prema 9,84±2,9 dana; p=0,000003), kao i značajno manju potrebu za transfuzijom krvi (26,2±93,4 mL prema 132,4±252,3 mL; p=0,0152). U skupini OS je usporedba bolesnika s traumom i onih operiranih zbog hematoloških uzroka pokazala značajno veći broj bolesnika muškog spola operiranih zbog traume (35 od 43 prema 16 od 21), dužu hospitalizaciju (18,9±27.4 prema 9,8±2,9 dana) i veću potrebu za transfuzijom krvi (708,1±603,7 mL prema 132,4±252,3 mL; p=0,0004, p=0,047 odnosno p=0,000001). Laparoskopska splenektomija je siguran zahvat za uklanjanje slezene.

Sažetak Pozadina Incizijska hernija nakon otvorene operacije dobro je poznata komplikacija. Napravljena je retrospektivna studija s ciljem utvrđivanja učestalosti i predodređujućih faktora incizijske hernije nakon operacije kolona zbog divertikularne bolesti. Metode Praćena je retrospektivna kohorta od 105 uzastopnih pacijenata podvrgnutih laparoskopskoj ili otvorenoj operaciji zbog komplikacija divertikuloze između siječnja 2000. i prosinca 2010. godine. Praćen je utjecaj demografskih čimbenika, kirurški pristup i vrijeme za razvitak incizijske hernije. Statistička evaluacija izvedena je pomoću Pearsonovog hi-kvadratnog testa i Mann-Whitneyevog testa. Rezultati U grupi od 31 muškarca i 74 žene, prosječne dobi 67 godina, incizijska hernija razvila se kod njih 27 (26%) u prosječnom vremenu praćenja od 5,5 godina. Incizijska hernija nađena je kod 23 pacijenta (9%) u grupi operiranoj laparoskopski u usporedbi s 25 od 82 pacijenta (30%) u grupi podvrgnutoj otvorenom zahvatu (P = 0,03). Nije dokazan veći rizik za incizijsku herniju nakon akutne operacije (P = 0,6). Važan demografski čimbenik koji utječe na učestalost pojavljivanja incizijske hernije bio je ženski spol (P = 0,003), ali ne i dob (P = 0,43). Srednje vrijeme pojave hernije bilo je 1,5 godina. Zaključak Laparoskopska kirurgija ima znatno nižu učestalost incizijske hernije u usporedbi s otvorenom kirurškom tehnikom. Ženski spol ima veći rizik za incizijsku herniju od akutne operacije ili dobi. Budući da je laparoskopija izvedivija kao elektivna operacija, kada govorimo o incizijskoj herniji, trebalo bi rano preporučiti sigmoidne resekcije, posebice ženama.

Cilj: Prikazan je slučaj laparoskopske parcijalne pericistektomije s biliostazom i omentoplastikom kod bolesnice kod koje su prethodno učinjene dvije otvorene - klasične laparotomije i to desna subkostalna zbog akutne upale žučnjaka i desna pararektalna zbog gangrenoznog perforiranog crvuljka. Kod bolesnice je učinjena opsežna laparoskopska adhezioliza izraženih intraabdominalnih priraslica nakon ranije učinjene dvije otvorene - klasične operacije da bi se pristupilo na veliku ehinokoknu cistu promjera 11 cm. U Hrvatskoj je u 2011.godini prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo registrirano 15 oboljelih od ehinokoka jetre. Mi smo na našem odjelu operirali 3 ehinokokne ciste jetre i 1 ehinokoknu cistu slezene. Sve operacije smo učinili laparoskopski. Prikaz slučaja: Bolesnica je bila stara 47 godina i 5 godina je znala da ima cistu jetre. Zbog mučnine, bolova i napetosti u gornjem trbuhu te žutice koju je sama uočila primljena je u internu kliniku jedne od kliničkih bolnica. Imala je osjećaj težine u epigastriju, nadutost i povraćala je. Sklere su bile ikterične. Trbuh je bio bolan na palpaciju u epigastriju gdje se pipala lagano bolna i ograničena rezistencija. Učinjeni laboratorijski nalazi: L-14, 7 x 10 /l., Limfociti :19 X10 /L, Seg.neutrofili:n 76x10 /L.Bilirubin :75 mmol/L, AF.464U7L, GGT 396 U/L, AST:291U/L, ALT: 777 U/L, LDH:299 U/L, CRP219mg/L. UZV trbuha: velika multilokularna cista gušćeg sadržaja dominantno u lijevoj sa širenjem u desnu jetru s gušćim sadržajem promjera 11 cm suspektna za ehinokok s dilatiranim žučnim vodovima za lijevu jetru. ERCP: Manju dilataciju vodova za lijevu jetru. MSCT trbuha: u lijevoj jetri prikaže se lobularna cistična lezija koja se ne opacificira kontrastnim sredstvom, veličine je oko 11 cm. U gornjem dijelu opisane lezije prikaže se tanka septa koja pokazuje diskretnu opacifikaciju i također unutar opisane ciste manja cista promjera 3 cm. U obzir dolazi ehinokokna cista, no moguća je i druga etiologija ciste. Zbog kompresije u području porte hepatis prikaže se diskretna dilatacija žučnih vodova, prvenstveno za lijevu jetru. Vidi se i kompresija na venu portu. Na empirijski antibiotsku terapiju Ceftriaksonom (Lidacef, Pliva, Croatia) uz parenteralnu ishranu dolazi do normalizacije vrijednosti bilirubina, transaminaza i regresije upalnih parametara. Serologija na ehinokok je bila negativna. Konzultiran je infektolog koji je mišljenja da se radi o ehinokoknoj cisti te je indiciran premještaj na Kliniku za infektivne bolesti. Nakon provedenog konzervativnog profilaktičkog liječenja antiparazitarnim lijekom (Albendazol 3 x 400 mg) per osi, nakon pregleda kirurga bolesnica se premješta u Kiruršku kliniku KBD radi operacijskog zahvata. Laparoskopska tehnika: kirurški zahvat je izveden u studenom 2012. godine u općoj endotrahealnoj anesteziji. Učini se supraumbilikalna incizija i Veressovom iglom insuflira CO2 do 13 mm Hg. Nakon toga se uvede troakar promjera 11 mm i kroz njega se uvede laparoskop i vide se opsežne priraslice u cijelom desnom hemiabdomenu nakon ranijih laparotomija. Drugi troakar promjera 11 mm, a nakon incizije kože se postavi na sredinu i nešto ulijevo između pupka i ksifoidnog nastavka. Kroz njega se škarama učini adhezioliza priraslica u desnom hemiabdomenu. Nakon toga se postavi jedan 5 mm troakar nakon incizije kože u prednjoj aksilarnoj liniji u razini pupka i jedan 5 mm troakar nakon incizije kože u medioklavikularnoj liniji ispod razine pupka. Jedan 11 mm troakar nakon incizije kože se postavi ispod desnog rebrenog luka u medioklavikularnoj liniji. Nakon toga se od priraslica i priraslog omentuma škarama uz pomoć koagulacije oslobodi velika ehinokokna cista koja je promjera oko 11 cm i smještena je u IV. b segmentu i dijelom u V., VIII. i II. segmentu. Cista se pridržava laparoskopskom hvataljkom postavljenom kroz 5 mm troakar u prednjoj aksilarnoj liniji i otvori se škarama uz pomoć koagulacije kroz 5 mm troakar u medioklavikaluarnoj liniji postavljenoj ispod razine pupka. U isto vrijeme se aspirator od 10 mm postavi kroz radni troakar na sredini pupak - ksifoidni nastavak i nešto u lijevo te se sadržaj ciste u cijelosti evakuira. Šupljina ciste se ispere hipertoničniom otopinom 10% NaCl. LigaSureom (Coviden, Boulder, Colorado, SAD) se učini pericistektomija do ruba jetrenog tkiva dijelom kroz 11 mm trokar ispod desnog rebranog luka, a dijelom kroz troakar postavljen nešto ulijevo od sredine pupak - ksifoidni nastavak. Dijelovi stijenke ciste se postave u poliuretansku vrećicu (Ethicon Endo Surgery, SAD)) i odstrane kroz supraumbilikalnu inciziju koja se malo proširi, a u to vrijeme je laparoskop postavljen kroz radni troakar, malo ulijevo od sredine pupak - ksifoid. Ponovno se postavi 11 mm troakar u supraumbilikalnu inciziju i u njega laparoskop te slijedi ispiranja hipertoničnom pa fiziološkom otopinom kroz radni troakar. U području gdje je cista utisnuta prema VIII. segmentu nađe se otvoren jedan manji žučni vod odakle se pojavljuje žuč. Isti se suturira najlonskim šavom 4-0 (Ethicon, Johnson & Johnson, Belgija). Ligasureom se formira režanj omentuma te se učini omentoplastika i omentum postavi u preostalu šupljinu ciste i fiksira s dva šava polyglactin 910 (Ethicon, Somerville, New Jersy, SAD). Nakon kontrole hemostaze i biliostaze postavljen je abdominalni dren subhepatalno i izveden na inciziju u medioklavikularnoj liniji nešto ispod razine pupka incizija kože se malo proširi. Zahvat je trajao 120 minuta. Postoperacijski tijek je bio uredan. Bolesnica je već prvi dan mobilizirana i uzimala tekućinu na usta. Dren je odstranjen nakon 72 sata. Bolesnica je šesti dan otpuštena kući. Patohistološki je potvrđen ehinokok jetre. Zaključak: I nakon prethodno učinjene dvije laparotomije i to zbog upale žučnjaka i crvuljka te obilnih priraslica u trbuhu, ehinokok jetre je moguće operirati laparoskopskom tehnikom. Laparoskopski se može učiniti i biliostaza ako se ukaže potreba. Laparoskopski zahvat je znatno manja trauma za bolesnika i bolesnici ga puno bolje podnose, estetski učinak je bolji, oporavak brži i hospitalizacija kraća.

Laparoskopija u urologiji

Razvitak endoskopske kirurgije omogućio je primjenu laparoskopije i u kirurškom liječenju akutne upale crvuljka. Premda je laparoskopija pokazala neke prednosti u odnosu na klasičnu metodu, nije naišla na široku primjenu kao npr. laparoskopska kolecistotomija. Cilj našeg istraživanja bio je usporediti dvije skupine bolesnika: operiranih klasičnom metodom i operiranih laparoskopski te potvrditi tezu da je laparoskopska apendektomija bolja i sigurna metoda u liječenju akutne upale crvuljka, što bi ujedno bila i preporuka za svakodnevnu kiruršku kliničku praksu.Istraživanje je provedeno na 100 bolesnika sa sumnjom na akutnu upalu crvuljka. Bolesnici su slučajnim izborom bili svrstani u dvije skupine s po 50 bolesnika. Jedna skupina bolesnika je podvrgnuta klasičnoj , a druga laparoskopskoj apendektomiji. Klasična operacija je rađena izmjeničnom rezom na standardni način, a laparoskopska s 3 trokara, dvaod 10mm i jednim od 5 mm. Operacije su rađene u općoj anesteziji uz primjenu antibiotske profilakse i po potrebi, uz terapiju te prevenciju tromboembolije. U obje smo skupine pratili sljedeće parametre: trajanje operacijskog zahvata, trajanje anestezije, količinu uzetih analgetika, vrijeme zadnjeg uzetog analgetika, uzimanje tekućine, uzimanje solidnog obroka, infekciju rane, intraabdominalni apsces, dužinu hospitalizacije te cijenu hospitalizacije. U statističkoj obradi dobivenih podataka koristili smo hi-kvadrat test, Ficherov egzaktni test i Mann-Whitney test uz stupanj značajnosti p

Prikazujemo slučaj multiorganske resekcije prilikom izvođenja laparoskopske kolecistektomije. 16. godišnja pacijentica primljena zbog programskog operacijskog liječenja simptomatske kolelitijaze. Prili‑ kom izvođenja rutinske endoskopske kolecijstektomije, uporabom četiri standardna porta, eksploracijom ab‑ domena uočena je paraovarijalna simplex cista desnih adnexa. U konzultaciji sa ginekologom, uz endokoleci‑ stektomiju, učini se endoskopska resecija ciste te apen‑ dektomija. Čitavo vrijeme izvođenja operacije korišten je raspored portova kao za laparoskopsku kolecistekto‑ miju. Ovim radom prikazujemo kako je simultana mul‑ tiorganska laparoskopska resekcija, tj u ovom slučaju operacija u zdjelici, izvediva u rukama iskusnog kirurga kroz troakare za laparoskopsku kolecistektomiju, bez potrebe za dodatnim portovima.

Uporaba laparoskopije za sve zahtjevnije operacijske postupke zahtijeva postavljanje sve većeg broja širih troakara kroz trbušnu stijenku. Kao rezultat navedenog u 0, 2% do 2% laparoskopskih operacija dolazi do ozljeda krvnih žila trbušne stijenke. Krvarenje iz ozlijeđene krvne žile trbušne stijenke predstavlja ozbiljnu komplikaciju. U ovom radu prikazujemo slučaj intraabdominalnog hematoma nastalog iz lezije epigastrike inf. tijekom laparoskopske operacije ventralne kile koji se prezentirao akutnim abdomenom 9. poslijeoperacijski dan.

Perforirani ulkus želuca i duodenuma pripada u hitna kirurška stanja. Prvo uspješno laparoskopsko prešivanje perforacijskog otvora je opisao Nathanskon 1990. godine. Vrlo brzo je postalo široko primjenjivana metoda u liječenju navedene patologije. Laparoskopsko liječenje perforiranog ulkusa donosi brojne prednosti pred klasičnim liječenjem. Smanjen je broj komplikacija, brži je oporavak pacijenta kao i povratak k normalnim aktivnostima. U predavanju smo prikazali naša iskustva u laparoskopskom liječenju perforiranog ulkusa želuca i duodenuma.

1981. godine Kurt Semm, njemački ginekolog učinio je prvu laparoskopsku apendektomiju. Iako se u početku smatrala neetičnom, unazad 20 godina ova metoda postaje sve više prihvaćena diljem svijeta, pa tako i kod nas. Laparoskopija ima bolju dijagnostičku preciznost, te prednosti u smislu bržeg oporavka pacijenta u odnosu na kliničku metodu. Cilj ove prezentacije je pokazati naša iskustva i rezultate u laparoskopskom zbrinjavanju akutnog apendicitisa.

A crossbreed bitch, one year old, was brought to the Obstetrics and Reproduction Clinic at the Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb for elective castration. From the history, the bitch had last been on heat three months before and did not mate. Clinical examination was performed before surgery, the health status and condition of the animal were good and at the owner’s request no preoperative diagnostic methods were performed. Laparoscopic ovariohisterectomy of the enlarged uterus was performed under general inhalated anesthesia. The pathohistological finding was segmental endometrial hyperplasia of the uterus. According to this case report laparoscopic ovariohysterectomy is safe and effective in bitches with small to moderate enlargement of the uterus., Kuja križane pasmine u dobi od godinu dana dovedena je na Kliniku za porodništvo i reprodukciju Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu na elektivnu kastraciju. Kuja je vlasništvo azila za životinje. Iz anamneze se doznalo da je zadnji estrus bio prije 3 mjeseca te da se kuja nije parila. Kliničkim pregledom nisu ustanovljena nikakva odstupanja općeg stanja životinje, a na zahtjev vlasnika nisu učinjene nikakve prijeoperativne dijagnostičke metode. U općoj inhalacijskoj anesteziji učinjena je laparoskopska ovariohisterektomija ampulasto povećane maternice. Patohistološki dijagnosticirana je hiperplazija endometrija. Pregledom literature nismo našli podataka o laparoskopskoj ovariohisterktomiji kuje s patološki promijenjenom maternicom, osim tri slučaja laparoskopski asistirane ovariohisterektomije kuja s piometrom. Ovim slučajem prikazano je da je laparoskopska ovariohisterektomija sigurna operacija u kuja s blago do srednje patološki povećanom maternicom.

Hernije trbušne stijenke javljaju se relativno često u svakodnevnoj kirurškoj praksi. Primarne s incidencijom od 5-15% te postincizionalne nakon raznolikih abdominalnih zahvata i recidivne u čak preko 50% slučajeva. Uporaba prostetskog materijala uz minimalnu invazivnu tehniku, znatno je reducirala incidenciju recidiva. U ovoj retrospektivnoj studiji analiziramo i prezentiramo naša iskustva u posljednje dvije godine. Materijal i metode: U posljednje dvije godine, 92 bolesnika operirano je na našem odjelu zbog hernija trbušne stijenke. Carbajo tehnika dvostruke krune primijenjena je u 22 bolesnika operirana laparoskopskim putem. Prostetski materijal koji smo koristili bile su Proceed, Physiomash i Parietex Composite mrežice. Rezultati: Od 92 bolesnika s ventralnim hernijama, 22 (20, 24%) prosječne dobi 48 godina, operirali smo laparoskopskim putem. Prosječno trajanje operacijskih zahvata bilo je 64 minute. Najznačajnija zamijećena komplikacija, krvarenje iz epigastrične arterije, bila je razlogom reintervencije kod jedne bolesnice. Poslijeoperacijski boravak u bolnici trajao je prosječno 4, 4 dana. Zaključak: Prednosti minimalnih invazivnih zahvata te niži postotak recidiva, pokazali su se glavnim opravdanjem u primjeni ove metode u liječenju hernija trbušne stijenke. Krivulja učenja te relativno visoka cijena korištenog prostetskog materijala, glavni su razlozi ne korištenja ove prihvatljive i korisne metode u većem broju slučajeve.

O izboru između otvorene i laparoskopske apendektomije postoje kontroverzni stavovi. Dobro su poznate prednosti i nedostatci laparoskopije. Tijekom 3 godine proveli smo prospektivnu studiju (1. siječnja 2008.- 31. prosinca 2010.) 123 bolesnika operiranih zbog akutne upale crvuljka. Bolesnici su slučajno odabrani, a podijeljeni su u dvije skupine: (LA) - laparoskopska apendektomija sa 42 i (OA) – otvorena apendektomija sa 81 zapisom. Proučavali smo: dob, spol ; vrijednosti broja leukocita prije operacije, CRP, nalaz ultrazvuka (UZ), prepisanu analgeziju i poslijeoperacijski PHD nalaz, te usporedili duljinu trajanja kirurškog zahvata, duljinu hospitalizacije i komplikacije. Provedena je telefonska anketa s pitanjima o osobnom zadovoljstvu nakon operacije. U 90% bolesnika PHD nalaz bio je pozitivan na upalu. CRP je u 42 bolesnika preoperacijski (34%) bio sa srednjom vrijednosti 59 ; u 31 (74%) bolesnika s povišenim preoperacijskim vrijednostima CRP PHD nalaz bio je pozitivan. UZV je učinjen u 68 bolesnika (55%): u 44 (65%) pozitivni UZV bio je sukladan PHD nalazu. Prosječno vrijeme operacije u LA/OA bilo je 75/72 minute. Jedina statistički značajna razlika između dviju skupina bila je za duljinu hospitalizacije: 4 prema 6 dana (p

Prikazano je laparoskopsko lije~enje endometrioze rektovaginalnog septuma u bolesnice s dugogodi{; ; ; njom dispareunijom i dismenorejom. Laparoskopija je optimalna metoda lije~enja duboke zdjeli~ne endometrioze ukoliko se po{; ; ; tuju na~ela koja uklju~uju adekvatnu prijeoperacijsku obradu pacijenta te iskustvo i vje{; ; ; tinu kirurga.

Od Bassini-jeve operacije, 1887. godine, pa do danas, uvođenjem prostetičkog materijala i razvojem laparoskopske kirurgije, tehnika popravka ingvinalne hernije se značajno poboljšala. Popravak ingvinalne hernije je najčešće izvođeni kirurški zahvat u svijetu. Početak laparoskopskog popravka ingvinalne hernije datira od 90-ih godina, te se primjenjuje kao transabdominalna preperitonealna plastika i transabdominalna ekstraperitonealna plastika. Brojne studije su dokazale prednosti laparoskopskog liječenja. Brži oporavak pacijenta i vraćanje k svakodnevnim aktivnostima, smanjenje postoperativne boli. U našoj ustanovi preferiramo T.A.P.P. tehniku, te u ovom predavanju iznosimo naša iskustva.

Limfocele su jedna od češćih kirurških komplikacija transplantacije bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s transplantiranim bubregom u našem centru u kojih su dijagnosticirane limfocele. Tijekom 39 godina učinili smo 922 transplantacije bubrega, a limfocele su dijagnosticirane u 45 (4,9%) bolesnika. Limfocele smo liječili na sljedeći način: perkutana drenaža s instilacijom povidon-jodida u 36 (80%) bolesnika, perkutana drenaža s instilacijom tetraciklina u jednog (2,2%), perkutana aspiracija u četiri (8,9%) i kirurško liječenje u četiri (8,9%) bolesnika. U četiri (8,9%) bolesnika s recidivom sekundarni postupak bio je uspješan. Ukupno smo otvorenim kirurškim zahvatom liječili pet (11,1%) bolesnika, a laparoskopski četiri (8,9%) bolesnika. Perkutana drenaža limfocele, s instilacijom sklerozirajućeg sredstva ili bez instilacije, je metoda izbora u liječenju limfocele. Laparoskopska fenestracija limfocela je alternativa perkutanoj drenaži, posebno kod recidiva., Lymphoceles are a well-known surgical complication of kidney transplantation. We retrospectively analyzed patients with lymphoceles among our renal transplant recipients. During the last 39 years, we performed 922 renal transplantations. Lymphoceles were diagnosed and treated in 45 (4.9%) patients. We used the following methods: percutaneous drainage with instillation of povidone-iodide in 36 (80%), percutaneous drainage with instillation of tetracycline in one (2.2%), percutaneous aspiration in four (8.9%) and surgical treatment in four (8.9%) patients. In all four (8.9%) patients with relapse, secondary procedure was successful. In total, open surgery was done in five (11.1%) and laparoscopy in four (8.9%) patients. Percutaneous drainage of lymphoceles, with or without the instillation of a sclerosant, is the first-line treatment. Laparoscopic fenestration of lymphoceles has become an alternative to percutaneous drainage, especially in case of post-drainage relapse.

Limfocele su jedna od češćih kirurških komplikacija transplantacije bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s transplantiranim bubregom u našem centru u kojih su dijagnosticirane limfocele. Tijekom 39 godina učinili smo 922 transplantacije bubrega, a limfocele su dijagnosticirane u 45 (4,9%) bolesnika. Limfocele smo liječili na sljedeći način: perkutana drenaža s instilacijom povidon-jodida u 36 (80%) bolesnika, perkutana drenaža s instilacijom tetraciklina u jednog (2,2%), perkutana aspiracija u četiri (8,9%) i kirurško liječenje u četiri (8,9%) bolesnika. U četiri (8,9%) bolesnika s recidivom sekundarni postupak bio je uspješan. Ukupno smo otvorenim kirurškim zahvatom liječili pet (11,1%) bolesnika, a laparoskopski četiri (8,9%) bolesnika. Perkutana drenaža limfocele, s instilacijom sklerozirajućeg sredstva ili bez instilacije, je metoda izbora u liječenju limfocele. Laparoskopska fenestracija limfocela je alternativa perkutanoj drenaži, posebno kod recidiva., Lymphoceles are a well-known surgical complication of kidney transplantation. We retrospectively analyzed patients with lymphoceles among our renal transplant recipients. During the last 39 years, we performed 922 renal transplantations. Lymphoceles were diagnosed and treated in 45 (4.9%) patients. We used the following methods: percutaneous drainage with instillation of povidone-iodide in 36 (80%), percutaneous drainage with instillation of tetracycline in one (2.2%), percutaneous aspiration in four (8.9%) and surgical treatment in four (8.9%) patients. In all four (8.9%) patients with relapse, secondary procedure was successful. In total, open surgery was done in five (11.1%) and laparoscopy in four (8.9%) patients. Percutaneous drainage of lymphoceles, with or without the instillation of a sclerosant, is the first-line treatment. Laparoscopic fenestration of lymphoceles has become an alternative to percutaneous drainage, especially in case of post-drainage relapse.

Laparoskopija je minimalno invazivna dijagnostička i hirurška metoda, koja omogućava veterinarima da sprovedu temeljnu vizualizaciju trbušne duplje i brzo uzmu uzorak tkiva za patohistološka ispitivanja. Na taj način dolazi se do preciznije dijagnoze, a time se sprovodi odgovarajući tretman pojedinih patoloških stanja abdominalne duplje pasa. Nakon ovakve intervencije, oporavak pacijenta je sigurniji i brži. Za laparoskopsku dijagnostiku na Fakultetu veterinarske medicine u Beogradu koristi se rigidni endoskop dužine 30 cm, dijametra 5 mm, sa vrhom pod uglom od 30° i specijalni set instrumenata i biopsera za uzimanje tkiva jetre, slezine i pankreasa. Laparoscopy is a minimally invasive diagnostic and surgical method, which allows veterinarians to perform thoroughly visualization of the abdominal cavity and quickly take a sample of tissue for examination patohistological test. In this way, a more precise diagnosis, thereby implementing the appropriate treatment of certain conditions patohistological abdominal cavity of dogs. After this intervention the patient's recovery is safer and faster. For laparoscopic diagnosis of Fakulty Veterinary Medicine in Belgrade used a rigid endoscope length 30 cm, diameter 5 mm, with the tip at an angle of 300 and a special set of istrument and biopsi for taking liver, spleen and pancreas.

Poslijeoperativno povraćanje je neugodna i štetna pojava koja se javlja s učestalošću oko 32% nakon planiranih laparoskopskih ginekoloških zahvata u Općoj bolnici Zadar. Višenačinski pristup sprječevanja obuhvaća primjenu lijekova i/ili određenih anestetika s manje izraženim svojstvima pobude na povraćanje kod bolesnika povećane osjetljivosti za ovu nuspojavu nakon anestezije. Za procjenu rizika nastanka poslijeoperativnog povraćanja služe modeli predviđanja. Procjena vjerojatnosti nastanka poslijeoperativnog povraćanja pomoću modela predviđanja temelji se na individualnim, anesteziološkim i kirurškim čimbenicima rizika za ovu nuspojavu. Do sada su poznata samo dva modela predviđanja poslijeoperativnog povraćanja. Koivuranta i suradnici razvili su pojednostavljeni model temeljen na logističkoj regresijskoj analizi s pet najjačih nezavisnih prediktora: ženski spol, prethodne poslijeoperativne mučnine i povraćanja, trajanje kirurškog zahvata dulje od 60 minuta, nepušenje, pozitivan anamnestički podatak o “bolesti putovanja”. Apfel i suradnici su izračunali rizik za pojavu poslijeoperativnog povraćanja pomoću složene formule temeljene na logističkoj regresiji gdje su nezavisni prediktori bili: ženski spol, mlađa životna dob, nepušenje, prethodne poslijeoperativne mučnine i povraćanja ili “bolesti putovanja” i produljeno trajanje anestezije. U praksi je najčešće primjenjivan Apfelov pojednostavljeni model predviđanja poslijeoperativnih mučnina i povraćanja koji uključuje samo 4 prediktora: ženski spol, prethodne poslijeoperativne mučnine i povraćanja ili “bolesti putovanja”, nepušenje i primjena opioida nakon kirurškog zahvata. Pouzdanost predviđanja i općenita primjenjivost do sada opisanih modela je ograničena. Da bi se postiglo poboljšanje modela predviđanja potrebno je istražiti međudjelovanja prediktivnih varijabli i njihove međusobne odnose. U ovoj disertaciji procijenjeni su brojni mogući čimbenici rizika poslijeoperativnog povraćanja i istražena međudjelovanja prediktorskih varijabli s ciljem povećanja pouzdanosti i osnaživanja modela predviđanja. Izgrađena su dva predložena modela predviđanja temeljem prikupljenih podataka o čimbenicima rizika poslijeoperativnog povraćanja kod 374 ispitanice koje su podvrgnute planiranim laparoskopskim ginekološkim zahvatima u općoj anesteziji u Općoj bolnici Zadar. Prvi predloženi model temeljen je na logističkoj regresijskoj analizi. Drugi predloženi model izveden je pomoću specifičnog pristupa temeljenog na višedimenzionalnom skaliranju i metodi CoPlot primjenom koje sva međudjelovanja prediktorskih varijabli unutar modela predviđanja mogu biti slikovno predočena. Pouzdanost pojednostavljenih modela, Apfelovog modela predviđanja poslijeoperativnih mučnina i povraćanja i Koivurantinog modela predviđanja poslijeoperativnog povraćanja je ispitana na istoj skupini ispitanica i uspoređena sa dva predložena modela predviđanja. Apfelov model za predviđanje poslijeoperativnih mučnina i povraćanja i Koivurantin za predviđanje poslijeoperativnog povraćanja kao i predloženi model temeljen na višedimenzionalnom skaliranju i metodi CoPlot, pokazali su umjerenu prediktivnu vrijednost. Usporedbom procjene kliničke primjenjivosti pojednostavljenih bodovnih zbrojeva prema Apfelu i Koivuranti i bodovnih zbrojeva za dva predložena modela konačni predloženi model temeljen na logističkoj regresiji sa sljedeća četiri prediktora: tip operacije (zahvati na maternici), nepušenje, rana poslijeoperativna bol i prethodne poslijeoperativne mučnine i povraćanja, pokazao je najbolje prediktivne karakteristike temeljem apsolutne prediktivne točnosti 70,86%, relativne prediktivne točnosti 68,97%, osjetljivosti 0,743 i specifičnosti 0,636. Uvažavanjem konačnog bodovnog zbroja gdje je svakom prediktoru pridružen jedan bod, antiemetsku zaštitu i/ili prilagodbu anesteziološke tehnike trebalo bi prema konačnom modelu temeljenom na logističkoj regresiji primijeniti kod zastupljena dva boda ili više. CoPlot prikaz prediktora u predloženom modelu temeljenom na metodi CoPlot i konačnom modelu temeljenom na logističkoj regresiji pridonosi našim spoznajama o strukturi i načinu funkcioniranja takvih modela., Postoperative vomiting (POV) is unpleasant and harmful adverse event with incidence about 32 percent in patients undergoing general anesthesia for elective laparoscopic gynecological surgery in General Hospital Zadar. Prevention of POV may be achieved by multimodal administration of prophylactic anti-emetics and/or use of less emetogenic anesthesia technique for high risk patients. The risk for POV could be estimated using a prediction model. The predictive models calculate the risk of POV based on patients', anesthetic and surgical factors. At present, only two predictive models for postoperative vomiting in adults were published. Koivuranta and colleagues developed a simplified predictive model based on logistic regression analysis with five strongest independent predictors: female gender, previous postoperative nausea and vomiting (PONV), duration of surgery over 60 minutes, nonsmoking status, history of motion sickness (h/o MS). Apfel and colleagues calculated the risk for POV according the complicated formula based on logistic regression and female gender, young age, non-smoking, h/o POV or MS, and high duration of anesthesia were independent predictors. The most used predictive model for PONV is Apfel's simplified risk score that includes four predictors: female gender, previous PONV or MS, nonsmoking and postoperative use of opioids. The predictive accuracy and general applicability of these predictive models are limited. Improvement of a POV predictive model would require further exploration of interactions and relationships among predictive variables. In this thesis, various potential risk factors for POV were assessed and all possible relationships between predictors were included into predictive models to improve the models' power and accuracy. Two proposed predictive models were developed based on risk factors data for POV in a group of 374 women who underwent general anesthesia for elective laparoscopic gynecological surgery in General Hospital Zadar. The first proposed model was based on logistic regression analysis. The second proposed model was based on method of multidimensional scaling (MDS) and promising approach where all interactions among the variables within the model could be visualized, called Visual CoPlot. The predictive accuracy of simplified predictive models, Apfel's model for PONV and Koivuranta's model for POV was tested in the same cohort of patients and compared with two proposed predictive models. Apfel's and Koivuranta's model as well as proposed model based on MDS and method CoPlot had moderate predictive values. Finally, a new model based on logistic regression analysis with 4 predictors: type of surgery (laparoscopic myomectomy and laparoscopic assisted vaginal hysterectomy), nonsmoking status, early postoperative pain and history of PONV, showed the best predictive property according to assessed clinical applicability of four risk scores, simplified Apfel's and Koivuranta's risk score and risk scores of both proposed models using convention performance measures: absolute predictive accuracy 70,86%, relative predictive accuracy 68,97%, sensitivity 0,743 and specificity 0,636. Antiemetic prophylaxis and/or modification of the anesthetic technique should be considered if two or more predictors are present in the final score. CoPlot mapping of the POV predictors for the two new POV models, final one based on logistic regression analysis and proposed model based on CoPlot method improves our knowledge on structure and functioning of such models.

Laparoskopski pristup prihvaćen je u potpunosti na području abdominalne kirurgije. Više gotovo i nema klasičnih zahvata koji nisu izvedeni laparoskopski dok su neki, kao što je laparoskopska kolecistektomija, postali zlatni standard u kirurškom liječenju bolesti. Cilj ovoga rada bila je analiza rezultata našeg odjela u laparoskopskoj kirurgiji. Materijali i metode: Na Odjelu endoskopske kirurgije KB Dubrava u 2011. godini izvršeno je 620 operativnih zahvata, od čega 150 laparoskopskih. Od svih laparoskopskih operacija učinjeno je 98 elektivnih i 52 hitna laparoskopska zahvata te su analizirane njihove komplikacije i postotak konverzija. Rezultati: Najčešća operacija među elektivnim laparoskopskim zahvatima bila je laparoskopska kolecistektomija dok je kod hitnih zahvata nešto češće izvođena laparoskopska apendektomija. Uz te operacije, laparoskopski su izvedene još i laparoskopska splenektomija, laparoskopska pericistektomija ehinokoknih cisti jetre i slezene, ekstirpacija simpleks ciste Douglasovoga prostora, laparoskopske suture perforiranoga duodenuma i sigmoidnoga kolona te laparoskopske eksploracije trbušne šupljine, elektivne i hitne. U svim tim operacijama zabilježene su samo tri komplikacije (apsces lože žučnjaka, postoperativni paralitički ileus i krvarenje iz uprapubičnoga porta), uz napomenu da su se sve tri komplikacije javile nakon hitnih operativnih zahvata. Stopa konverzije u elektivnih laparoskopskih zahvata iznosila je 3%, a u hitnih 11%. Zaključak: Laparoskopski zahvati sve više postaju primarna metoda izbora i u elektivnim i u hitnim operacijskim zahvatima. Uz dokazane prednosti laparoskopske kirurgije, kao što je brži postoperativni oporavak i blaži kirurški stres, unaprjeđenjem laparoskopskih tehnika i većom educiranosti osoblja još se više smanjuje, ionako malen, broj postoperativnih komplikacija i stopa konverzija., Laparoscopic approach in abdominal surgery has been fully established and accepted. There is practically no classic abdominal operation that has not been successfully performed laparoscopically, whereas some of them, like laparoscopic cholecystectomy, have long ago become golden standard in treating cholelithiasis and cholecystitis. The goal of this study was to analyze the results in laparoscopic surgery, which had been obtained at our department during 2011. Materials and methods: At our Department in year 2011 the authors had performed 620 surgical procedures, 150 of which were laparoscopic procedures. Of all laparoscopic procedures, 98 were elective and 52 urgent procedures. We analysed complications and conversion rates of those procedures. Results: The most common laparoscopic procedure among elective laparoscopic operations was laparoscopic cholecystectomy, while among urgent procedures it was laparoscopic appendectomy. Some other laparoscopic procedures were also performed, such as laparoscopic splenectomy, laparoscopic pericystectomy of echinococcal cyst of liver and spleen, extirpation of simple cyst from the cavity of Douglas, laparoscopic sutures of perforated duodenum and sigmoid colon and laparoscopic explorations of abdominal cavity, both urgent and elective. Only three complications were recorded (gallbladder abscess, postoperative paralytic ileus and bleeding from the supraumbilical port), and all three complications appeared after urgent procedures. Conversion rate in elective procedures was 3%. Conclusion: The popularity of laparoscopic procedures is increasing in both elective and urgent laparoscopic procedures. Some benefits of laparoscopic surgery, like shorter postoperative recovery and milder surgical stress, have already been established. Advancing laparoscopic techniques and training of surgical staff will bring the, already low, number of postoperative complications and conversion rates to a minimum.

Prikazana su tr slučaja uspješno operiranog Rokitanskijevog sindroma laparoskopski asistiranom tehnikom po Davydovu.

Limfocele su jedna od češćih kirurških komplikacija transplantacije bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s transplantiranim bubregom u našem centru u kojih su dijagnosticirane limfocele. Tijekom 39 godina učinili smo 922 transplantacije bubrega, a limfocele su dijagnosticirane u 45 (4, 9%) bolesnika. Limfocele smo liječili na sljedeći način: perkutana drenaža s instilacijom povidon-jodida u 36 (80%) bolesnika, perkutana drenaža s instilacijom tetraciklina u jednog (2, 2%), perkutana aspiracija u četiri (8, 9%) i kirurško liječenje u četiri (8, 9%) bolesnika. U četiri (8, 9%) bolesnika s recidivom sekundarni postupak bio je uspješan. Ukupno smo otvorenim kirurškim zahvatom liječili pet (11, 1%) bolesnika, a laparoskopski četiri (8, 9%) bolesnika. Perkutana drenaža limfocele, s instilacijom sklerozirajućeg sredstva ili bez instilacije, je metoda izbora u liječenju limfocele. Laparoskopska fenestracija limfocela je alternativa perkutanoj drenaži, posebno kod recidiva.

Peritonejskom dijalizom (PD) liječi se u svijetu oko 11% bolesnika s terminalnim kroničnim bubrežnim zatajenjem. U našem centru ovom se metodom liječi oko 15% bolesnika. Jedna od prednosti PD je u tome što njezina primjena omogućava dulje održavanje ostatne bubrežne funkcije i na taj način doprinosi značajnom poboljšanju preživljenja bolesnika. Najčešće komplikacije liječenja su peritonitis, upala izlazišta peritonejskog katetera te mehaničke komplikacije, primjerice dislokacija ili začepljenje katetera, propuštanje dijalizne tekućine ili razvoj hernije. Kompjuterizirana tomografija abdomena i zdjelice s dodavanjem kontrastnog sredstva u dijalizat (CT peritoneografija) može nam pomoći pri utvrđivanju uzroka nepravilnosti peritonejskoga katetera, odnosno samog postupka dijalize. Prikazati ćemo 62-godišnju bolesnicu s terminalnim bubrežnim zatajenjem, uzrokovanim poststreptokoknim kroničnim glomerulonefritisom. Mjesec dana nakon laparoskopske implantacije peritonejskoga katetera, u svibnju 2009. godine, bolesnica je započela liječenje kontinuiranom ambulatornom peritonejskom dijalizom (CAPD). Već nakon kratkog vremena zamjetila je oteklinu desnog donjeg dijela trbušne stijenke u blizini peritonejskog katetera. Oteklina se povukla nakon snižavanja intraabdominalnog tlaka smanjenjem volumena utoka otopine za dijalizu. Nastavljeno je liječenje automatiziranom peritonejskom dijalizom (APD), međutim, kod jačeg napinjanja trbušne stijenke oteklina je recidivirala. Bolesnici je učinjena CT peritoneografija kojom se prikazalo prodiranje dijalizata uz peritonejski kateter u potkožno tkivo prednje trbušne stijenke. Privremeno je prekinuto liječenje PD-om, odstranjen je peritonejski kateter i učinjena hernioplastika. Nakon četiri tjedna ponovno je implantiran peritonejski kateter i uvedeno je liječenje APD-om koje protiče uredno. Mehaničke komplikacije vezane uz peritonejski kateter nisu česte. Propuštanje otopine za dijalizu pored peritonejskog katetera je jedna od njih, a CT peritoneografija nam može pomoći u njezinom dijagnosticiranju. Ukoliko konzervativnim liječenjem nije moguće riješiti ovu komplikaciju, neophodno je kirurško liječenje.

U radu su prikazana tri bolesnice s Mayer – von Rokitansky-Küster-Hauserovim sindromom koje su nakon obrade operirane laparoskopski asistiranom metodom neovaginoplastike po Davydovu. U sva tri slučaja postoperacijski tijek je bio uredan, uz zadovoljavajući kozmetski učinak, funkcionalnost pri kohabitaciji i zadovoljstvo u seksualnosti oba partnera, što i jesu glavni ciljevi stvaranja neovagine., Presentation is made of three cases of the Mayer-von Rokitansky-Küster-Hauser syndrome, operated after complete work-up by the laparoscopy assisted method of neovaginoplasty according to Davydov. In all three cases, the postoperative course was uneventful, with satisfactory cosmetic effect, functional cohabitation and sexual satisfaction in both partners, as the main goals of neovagina creation.

Prednosti minimalno invazivne kirurgije se pokazuju u širokom spektru operacijskih zahvata, pa tako i u liječenju ventralnih kila. U posljednje 2, 5 godine na našem odjelu je operirano 68 ventralnih hernija, od kojih je 10 učinjeno laparoskopski. Cilj rada je pokazati naša iskustva i rezultate u tretmanu ove patologije.

U razdoblju od 2003. do siječnja 2008. laparoskopom promjera 10 mm (Wolf GmbH, Germany) pregledano je ukupno 30 pacijentica s dobroćudnim adneksalnim promjenama.U svake pacijentice je prije operacije učinjena procjena promjene na adneksima transvaginalnom ultrazvučnom sondom frekvencije 6,5 MHz (Hitachi, Japan). Bilo je 10 (33,3%) pacijentica sa ektopičnom trudnoćom, 9 (30%) s endometriozom, 9 (30%) s paraovarijskom ili funkcionalnom cistom, te 2 (6,6%) s drugim dobroćudnim promjenama na adneksima. Nakon završne dijagnostičke procjene laparoskopijom, sve pacijentice, njih 30, uspješno su laparoskopski operirane (uglavnom enukleacijom ciste, ooforektomijom ili salpingektomijom). Sve su pacijentice otpuštene nakon kratke hospitalizacije i bez postoperativnih komplikacija. Dijagnostički postupak transvaginalnim ultrazvukom i laparoskopijom pokazao je značajnu korelaciju (p < 0,01) dijagnostičkog vrednovanja, dokazujući komplementarnost, točnost i sigurnost. Histopatološka potvrda pokazala je visoku značajnost (p < 0,01) i opravdanost izvođenog dijagnostičkog postupka., During the period from 2003 to January 2008 we treated a total of 30 patients with benign adnexal masses by laparoscopy with 10 mm endo-camera (Wolf GmbH, Germany). All of the patients were preoperatively evaluated by transvaginal ultrasonography with 6.5 MHz probe (Hitachi, Japan). There were 10 (33,3%) ectopic pregnancies, 9 (30%) endometriosis, 9 (30%) paraovarial and functional cysts, and 2 (6,6%) other benign adnexal masses. After the final diagnostic evaluation by laparoscopy, all the patients were successfully treated by operative laparoscopy (mostly cyst enucleation, oophorectomy or/and salpingectomy). All patients were dismissed after a brief hospitalization period and without perioperative complications. Diagnostic procedures by transvaginal ultrasonography and laparoscopy showed a significant correlation (p < 0,01) of diagnostic value, which proved them complementary, accurate, and safe. Histopatological verification was also highly significant (p < 0,01) and justified the performed procedures.

Učinci CO2 pneumoperitoneuma na jetrenu funkciju tijekom izvođenja laparoskopskih kirurških zahvata u većine bolesnika nemaju većega kliničkog značenja. Međutim, s porastom broja i vrsta kirurških zahvata danas se laparoskopskim zahvatima podvrgavaju i visokorizični bolesnici. U skupinu visokorizičnih bolesnika ubrajamo i bolesnike s prijeoperacijskim oštećenjem jetre kod kojih tijekom izvođenja spomenutih zahvata može doći do vrlo ozbiljnih komplikacija uključujući i akutno zatajenje jetre. Budući da je poslijeoperacijsko oštećenje jetrene funkcije zbog pneumoperitoneuma često precijenjeno, cilj je ovog članka dati pregled brojnih čimbenika koji utječu na oštećenje jetre tijekom laparoskopskih zahvata te pregled terapijskih mogućnosti za njihovo smanjenje, Effects of pneumoperitoneum on liver function during laparoscopic procedures in most patients have no clinical relevance. However, with increasing number and types of surgical procedures the laparoscopic operation is now performed in high-risk patients, including patients with pre-existing liver disease. In these patients laparoscopic procedures may lead to serious complication, including acute liver failure. Because postoperative liver damage induced by pneumoperitoneum has been underestimated, the aim of this article is to review the numerous factors influencing liver damage during laparoscopy and review of therapeutic options for their reduction

U razdoblju od 2003. do siječnja 2008. laparoskopom promjera 10 mm (Wolf GmbH, Germany) pregledano je ukupno 30 pacijentica s dobroćudnim adneksalnim promjenama.U svake pacijentice je prije operacije učinjena procjena promjene na adneksima transvaginalnom ultrazvučnom sondom frekvencije 6, 5 MHz (Hitachi, Japan). Bilo je 10 (33, 3%) pacijentica sa ektopičnom trudnoćom, 9 (30%) s endometriozom, 9 (30%) s paraovarijskom ili funkcionalnom cistom, te 2 (6, 6%) s drugim dobroćudnim promjenama na adneksima. Nakon završne dijagnostičke procjene laparoskopijom, sve pacijentice, njih 30, uspješno su laparoskopski operirane (uglavnom enukleacijom ciste, ooforektomijom ili salpingektomijom). Sve su pacijentice otpuštene nakon kratke hospitalizacije i bez postoperativnih komplikacija. Dijagnostički postupak transvaginalnim ultrazvukom i laparoskopijom pokazao je značajnu korelaciju (p < 0, 01) dijagnostičkog vrednovanja, dokazujući komplementarnost, točnost i sigurnost. Histopatološka potvrda pokazala je visoku značajnost (p < 0, 01) i opravdanost izvođenog dijagnostičkog postupka.

Razvoj laparoskopske kirurgije te novih dijagnostičkih metoda uvelike je utjecao na razvoj moderne bilijarne kirurgije. Općenito prihvaćen stav je da se konkrementi žučnih vodova moraju odstraniti u svim slučajevima osim u usko selektiranoj skupini bolesnika (visoka životna dob, nespremnost za op. zahvat ili endoskopsku proceduru...), kada je opravdan ekspektativni stav i konzervativni zahvat. Tretman dokazane kalkuloze žučnih putova tradicionalno se temeljio na otvorenoj eksploraciji i ekstrakciji, međutim razvojem laparoskopske kirurgije te endoskopskih procedura danas nam je na raspolaganju cijeli niz terapijskih opcija: laparoskopska transcistična ekstrakcija, laparoskopska koledokotomija, ERCP i ES-preoperativni, intraoperativni i postoperativni, anterogradna sfinketrotomija, transcistično ispiranje žučnih vodova, transcistično stentiranje koledokusa. U posljednjih deset godina značajno mjesto u dijagnostici i tretmanu ove patologije na našem odjelu zauzima ERCP. U radu smo se osvrnuli na naša iskustva s metodama koje nam stoje na raspolaganju.

U slucajevima Richterove preponske kile dijagnostika je otežana narocito kod gojaznih bolesnika.Laparoskopska dijagnoza i dezinkarceracija može biti kombinirana s mini-laparotomijom u cilju resekcije crijeva i otvorenom hernioplastikom ili konvertirana u klasicnu otvorenu laparotomiju s otvorenom hernioplastikom.Prikazujemo slucaj ukliještene Richterove preponske kile koju smo dijagnosticirali i zbrinuli kombinacijom laparoskopije imini-laparotomije zbog resekcije tankog crijeva

U prikazu autor analizira rezultate laparoskopskog lijecenja 541 preponske kile. Kod 433 pacijenata operiranih laparoskopski. 67% pacijenata operirano je preperitonealnim (TEP), a 33% transabdominalnim pristupom (TAPP). Kod 92 bolesnika(24.7%) radilo se o bilateralnoj kili. Ukratko se daje pregled tehnike operiranja TEP metodom te pregled komplikacija. Autor zaključuje da je laparoskopija metoda izbora u liječenju obostranih preponskih kila, a TEP je njegova metoda izbora.

Tehnički je lakše izvesti laparoskopsku pericistektomiju ehinikoknih cista jetre u prednjim dostupnijim segmentima, ali je moguća laparoskopska pericistektomija ehinkokne ciste i u VII. segmentu jetre.

A 24-year-old patient had an 8-month history of intense cyclic pain at the suprapubic trocar scar region. Two years earlier, the patient underwent operative laparoscopy during which endometrioma of the left ovary was removed. We present a case of endometriosis at a suprapubic trocar scar, which, to our knowledge, has previously been described in literature only once. Another rarity involved in this case is that the scar endometriosis developed after the removal of ovarian endometrioma. The most probable source of the trocar scar endometriosis is remnants of the tissue that remained in the abdominal wall during extraction of endometrioma., Prikazujemo slučaj endometrioze koja se razvila u ožiljku insercije 10-milimetarskog suprapubičnog troakara. Takav slučaj je, prema našim saznanjima, dosad u literaturi opisan samo jednom. Dodatna rijetkost vezana uz ovaj prikaz slučaja jest da se endometrioza u ožiljku razvila nakon odstranjenja ovarijskog endometrioma. Vjerojatni mehanizam nastanka je vitalno endometriotično tkivo zaostalo u trbušnoj stijenci pri ekstrakciji endometrioma.

Neplodnost je u najnovije doba u razvijenim zemljama velik zdravstveni problem koji zahvaća otprilike 15% populacije reprodukcijske dobi. Definira se kao izostanak željene trudnoće uz redovite, nezaštićene spolne odnose u razdoblju od najmanje godinu dana. U članku su opisani uzroci neplodnosti, moderne metode za njihovu dijagnostiku te terapijske mogućnosti liječenja neplodnog para. Osnovna i neizostavna pretraga u ispitivanju neplodnosti je transvaginalni ultrazvuk. U članku su opisane mogućnosti otkrivanja pojedinih uzroka neplodnosti ovom metodom, kao i moguća dobrobit transvaginalnog ultrazvučnog pregleda uz dodatak doplera u boji i/ili trodimenzionalnog ultrazvuka. Prikazane su mogućnosti detekcije prohodnosti jajovoda, od neinvazivnih ultrazvučnih sonohisterosalpingografija do invazivnih operacijskih metoda, laparoskopije i histeroskopije, koje predstavljaju zlatni standard u dijagnostici neplodnosti. Otkrivanjem uzroka neplodnosti prilikom laparoskopije i/ili histeroskopije moguće je istovremeno i otklanjanje uzroka. Par se uključuje u postupke pomognute oplodnje ako prethodne postupke ne slijedi željena trudnoća. Izvantjelesna oplodnja u Hrvatskoj ima dugu i uspješnu tradiciju, a prvo dijete rođeno je 1983. godine. Indikacije za inseminacije su lošiji nalazi spermiograma, idiopatska neplodnost i udruženi uzroci neplodnosti. Indikacije za izvantjelesnu oplodnju su neprohodnost jajovoda, teža muška neplodnost, udruženi uzroci, idiopatska neplodnost i endometrioza. Uspješnost izvantjelesne oplodnje izražava se postotkom ostvarenih trudnoća koji se može izražavati u odnosu na započeti ciklus, na učinjenu aspiraciju oocita te, konačno, u odnosu na učinjeni transfer embrija. U našoj Klinici u razdoblju od 2001. do 2004. učinili smo 378 aspiracija s 269 učinjenih prijenosa zametaka koji su rezultirali s 96 trudnoća (25% po aspiraciji i 35% po prijenosu zametaka)., Infertility represents a huge health problem in developed countries. Infertility is defined as lack of desired pregnancy with regular and contraceptive-free intercourses within a period of at least a year. It affects approximately 15% of reproductive population. This article gives the review of possible causes and modern diagnostic procedures and options in infertility treatment. The main non-invasive tool in the diagnostic algorhythm in infertile patients is transvaginal ultrasound. We present the fields of interest of this sonographic approach and the possible benefits of color Doppler and three dimensional imaging. Methods of detection of tubal patency are presented, including non-invasive methods as sonohysterosalpingography and the invasive golden standard in infertility investigation – laparoscopy and hysteroscopy. If the etiology of infertility is known then the invasive diagnostic procedures are followed by operative treatment. Laparoscopy is the standard procedure in patients with endometrosis and tubal factor. Assisted reproduction is used if previous conservative and invasive methods of treatment do not result in pregnancy. Intrauterine insemination is used in subfertile couples with proven tubal patency. In vitro fertilization is used in couples with male factor, tubal factor, endometriosis and idiopathic infertility. Success of in vitro fertilization procedures can be measured according to the started cycle, per aspiration procedure or per embryo transfer. In vitro fertilization in Croatia started only four years after the first baby was born after IVF in the world. In Sveti Duh Hospital in the period from 2001-2004 we performed 378 aspirations in stimulated cycles with 269 fresh embryo transfers which resulted in 96 pregnancies (25% per aspiration and 35% per embryo transfer).

Laparoskopski popravak ventralnih kila kao prihvatljiva metoda liječenja primarnih ventralnih i postoperativnih hernija. Predstavljamo naša iskustva u 2008. godini s obzirom na odabir pacijenata. U 2008. godini imali smo 9 pacijenata s primarnom ventralnom hernijom i 2 pacijenta s postoperativnom ventralnom hernijom tretiranih laparoskopskom metodom. Nakon adheziolize i redukcije sadržaja hernijske veće intraperitonealna polipropilenska mrežica je fiksirana za abdominalni zid s rubovima koji su prelazili hernijski defekt najmanje 5 cm. Među pomno odabranim pacijentima bilo je 7 žena i 5 muškaraca. Od toga je bilo dvoje pacijenata s BMI većim od 30 (23%). Kod jednog je bila potrebna adhezioliza (11%). Postoperativno vrijeme provedeno u bolnici je bilo u prosjeku 2, 5 dana. Kod jednog pacijenta uočili smo perzistiranje seroma te kod dva pacijenta produženu postoperativnu bolnost na mjestu fiksiranja mrežice šavovima. Jedan pacijent je imao prolaznu postoperativnu opstipaciju. Laparoskopski popravak je dobar pristup za hernije prednjeg trbušnog zida kada su pacijenti pravilno odabrani. Hernije manje od 3 cm i mršavi pacijenti nemaju indikaciju za ovu proceduru. Postoperavni oporavak, dužina hospitalizacije i morbiditet u korelaciji su s iskustvom kirurga.

Iako u Hrvatskoj do danas nije zabilježena smrt zbog ektopične trudnoće (ET), to je i dalje hitno stanje opasno po život, zahtijeva hospitalizaciju i adekvatno liječenje. Učestalost ET iznosi oko 2%, s tendencijom rasta zadnjih 30 godina. Zahvaljujući ranoj dijagnozi (pomoću beta-HCG-a i transvaginalnom ultrazvuku) moguće je rano i pravodobno laparoskopsko liječenje preko 90% ET u nerupturiranom stanju. Laparoskopski se može učiniti salpingektomiju, salpingotomiju, mužnju jajovoda i/ili instiliranje farmakološki aktivnih otopina. Prikazuju se načini izvođenja pojedinih metoda, prednosti, komplikacije i mane laparoskopskog liječenja ET. Trajanje zahvata, hospitalizacija i radna nesposobnost signifikantno su kraći nego u operiranih laparotomijom. Zaključno, laparoskopija je danas u dijagnostici i liječenju ET zlatan i obvezujući standard, pouzdana je, jednostavna i brza, postiže odlične rezultate, poboljšava željeno naknadno intrauterino zanošenje, kratke je hospitalizacije i radne nesposobnosti.

Bolesnik je zaprimljen na odjel kao hitan slučaj sa simptomima abdominalne boli, povraćanja i dispnoe. Iz anamneze saznajemo da je bolesnik imao prometnu nezgodu prije devet mjeseci kada je zadobio tupu ozljedu trbuha. Nakon učinjene radiološke obrade, verificirali smo stranguliranu dijafragmalnu herniju. Laparoskopskim pristupom evakuirali smo sadržaj velikog omentuma, kolona i želuca iz lijevog prsišta. Slezena je bila fiksirana za stražnju stijenku prsišta i repozicija nije bila moguća, te smo učinili splenektomiju. Defekt na dijafragmi rekonstruirali smo pojedinačnim šavovima. Drenirali smo lijevo prsište i subfrenični prostor. Zaključak: Laparoskopski pristup može biti primjenjiva metoda u tretmanu nekompliciranih, a u rijetkim slučajevima i kod kompliciranih dijafragmalnih hernija.

Cilj: Prikazati naše rezultate i zapažanja vezane uz razlike između laparoskopske hernioplastike i klasične operacije preponske kile. Metode: U retrospektivnoj analizi, u razdoblju od godinu dana (svibanj 2007.- svibanj 2008.) obuhvatili smo 273 bolesnika sa preponskom kilom, sa kirurškog odjela Opće bolnice "dr. Josip Benčević" u Slavonskom Brodu, od kojih je 52 bolesnika operirano laparoskopskom metodom (TAPP) dok su ostali bili operirani metodom po Lichtensteninu ili po Bassiniu. Rezultati: Od navedenog broja bolesnika 220 je bilo sa preponskom jednostranom kilom bez opstrukcije ili gangrene, laparoskopski ih je obrađeno 40 (18%), te je kod njih zabilježen nešto kraći prosječni poslijeoperacijski boravak u bolnici (2, 7 spram 3, 5 dana). U slučaju obostrane preponske kile bez opstrukcije ili gangrene (19 pacijenata) imali smo veći postotak (63%, odnosno 12 pacijenata)operiranih TAPP metodom sa podjednakim prosječnim poslijeoperacijskim boravkom u bolnici (oko 4 dana). Bolesnike s preponskom kilom sa opstrukcijom (28) i s gangrenom (4) nismo operirali laparoskopskom metodom, a njihov prosječni poslijeoperacijski boravak u bolnici trajao je oko 5, odnosno oko 10 dana za pacijente s gangrenoznim nalazom. Nisu zabilježene intraoperacijske komplikacije. Od ranih poslijeoperacijskih komplikacija zabilježene su tri površinske infekcije operacijske rane te kod jednog pacijenta slučaj poslijeoperacijskog orhitisa i epididimitisa. Zaključak: Naši rezultati pokazuju da je laparoskopska operacija preponskih kila, učinkovita i u svakom pogledu dobra alternativa klasičnoj operaciji kod obostranih, manjih hernija, uz jasne pozitivne učinka na trajanje hospitalizacije, poslijeoperacijsku bol i brži povratak punoj aktivnosti. Dok kod preponskih kila s opstrukcijom i/ili gangrenom preferiramo klasični način zbrinjavanja pacijenata.

SAŽETAK. Premda u Hrvatskoj do danas nije zabilježena smrt zbog ektopične trudnoće (ET), to je i dalje hitno stanje opasno po život, zahtijeva hospitalizaciju i adekvatno liječenje. Učestalost ET iznosi oko 2%, s tendencijom rasta zadnjih 30 godina. Zahvaljujući ranoj dijagnozi (pomoću -hCG-a i transvaginalnog ultrazvuka) moguće je rano i pravodobno laparoskopsko liječenje preko 90% ET u nerupturiranom stanju. Laparoskopski se može učiniti salpingektomiju, salpingotomiju, mužnju jajovoda i/ili instiliranje farmakološki aktivnih otopina. Prikazuju se načini izvođenja pojedinih metoda, prednosti, komplikacije i mane laparoskopskog liječenja ET. Trajanje zahvata, hospitalizacija i radna nesposobnost značajno su kraći nego u operiranih laparotomijom. Laparoskopija je danas u dijagnostici i liječenju ET zlatni i obvezujući standard, pouzdana je, jednostavna i brza, visoko je uspješna, poboljšava željeno naknadno intrauterino zanošenje, a hospitalizacija i bolovanje su kratkog trajanja., Despite the fact that no mortality due to ectopic pregnancy (EP) has been registred in Croatia, EP is still life-threatening state, demanding hospital bed rest, monitoring and appropriate treatment. EP incidence is around 2%, and is increasing in past 30 years. With early diagnosis (by means of -hCG and transvaginal ultrasound), laparoscopic treatment is possible in early, unruptured state for majority of EP. Laparoscopic treatments are: salpingectomy, salpingotomy, milking and/or injection of pharmacological substances. Presented and discussed are methods, results and complications. Duration of procedure, hospital stay and working dissablity are significantly shorter than for laparotomy. Laparoscopy is golden and obligatory standard in diagnosis and treatment of EP as it achieves excellent results, is reliable, simple, fast and promotes intrauterine pregnancy.