Search

U današnje vrijeme sve manje ljudi živi zdravim načinom života zbog ubrzanog načina življenja. Konzumiranje zdravih namirnica i svakodnevno provođenje tjelesnog vježbanja sve je manje popularno među ljudima, a i djecom. Razvoj tehnologije i provođenje vremena pred ekranom utječe na manjak tjelovježbe. Primarni cilj ovog rada je ispitati stavove roditelja i odgojitelja o važnosti kvalitetne prehrane i bavljenja tjelesnom aktivnošću djece predškolske dobi. Sekundarni cilj je utvrditi zadovoljstvo planom prehrane u vrtiću, zastupljenost pojedinih namirnica tijekom tjedna, kao i prehrambena ponašanja odgojitelja i roditelja. Također je potrebno i utvrditi status uhranjenosti djece predškolske dobi te razlike u prehrambenim navikama s obzirom na status uhranjenosti. Istraživanje je provedeno na uzorku od 18 odgojiteljica i 77 roditelja (6 očeva i 71 majka). Za roditelje i odgojitelje je pripremljen anonimni anketni upitnik kojim se htjelo prikupiti podatke o njihovim stavovima o zdravoj prehrani i važnosti tjelesnog vježbanja kod djece. Izračunati su osnovni deskriptivni parametri i frekvencije odgovora, a razlike u prehrambenim navikama djece, s obzirom na status uhranjenosti, testirane su „t-test“ analizom. Rezultati pokazuju da roditelji i odgojitelji imaju pozitivne stavove o važnosti kvalitetne prehrane i bavljenja tjelesnom aktivnošću djece predškolske dobi. No, prema pokazanim rezultatima ne može se reći da su roditelji i odgojitelji potpuno zadovoljni planom prehrane dječjeg vrtića. Od 18 odgojiteljica samo se jedna odgojiteljica slaže da je jelovnik dječjeg vrtića u potpunosti nutritivno zadovoljen, a 44,16% roditelja na to pitanje odgovorilo je da je jelovnik dovoljno zadovoljen. Istraživanje je pokazalo da roditelji smatraju da njihova djeca imaju dobre prehrambene navike, ali da se ne bave dovoljno tjelesnom aktivnošću tako da se ne može potvrditi postavljena hipoteza. Nowadays, fewer and fewer people live a healthy lifestyle due to the accelerated lifestyle. Consuming healthy foods and exercising daily is becoming less and less popular among people, as well as children. The development of technology and spending time in front of the screen affects the lack of exercise. The primary goal of this paper is to examine the attitudes of parents and educators about the importance of quality nutrition and physical activity of preschool children. The secondary goal is to determine satisfaction with the diet plan in the kindergarten, the presence of certain foods during the week, as well as the eating behaviors of educators and parents. It is also necessary to determine the nutritional status of preschool children and the differences in eating habits with regard to the nutritional status.The research was conducted on a sample of 18 educators and 77 parents (6 fathers and 71 mothers). An anonymous survey questionnaire was prepared for parents and educators to collect data on their attitudes about healthy eating and the importance of physical exercise in children. Basic descriptive parameters and response frequencies were calculated, and differences in children's eating habits, given the nutritional status, were tested by "t-test" analysis. The results show that parents and educators have positive attitudes about the importance of quality nutrition and physical activity of preschool children. However, according to the results shown, it cannot be said that parents and educators are completely satisfied with the kindergarten's diet plan. Out of 18 educators, only one educator agrees that the menu of the kindergarten is completely nutritionally satisfied, and 44.16% of parents answered that the menu is sufficiently satisfied. Research has shown that parents believe that their children have good eating habits, but that they do not engage in enough physical activity so that the hypothesis cannot be confirmed.

Danas je život nezamisliv bez uporabe raznih digitalnih uređaja za koje se smatra da uvelike olakšavaju ljudske živote. Popratno razvoju digitalne tehnologije, razvijaju se i elektronički mediji koji nam olakšavaju usvajanje raznih informacija iz svijeta. Usporedno pojavi i naglom razvoju digitalne tehnologije javljaju se i javne diskusije o njihovom utjecaju na ljudske živote, njihovu prekomjernu uključenost u ljudske živote, kao i funkcije koje obuhvaćaju. Veliku pozornost privlači i pitanje utjecaja suvremenih elektroničkih medija i suvremene tehnologije na djecu, koja predstavljaju najosjetljiviji sloj populacije. Prilikom rukovanja digitalnim uređajima i raznim suvremenim medijima bitno je da djeca budu medijski pismena kako bi se u što većoj mjeri spriječili negativni utjecaji koji mogu biti izazvani od strane spomenutih. Od velike važnosti je da i roditelji, kao prvi i glavni dječji odgajatelji budu medijski pismeni te da djeci budu primjer kako se ispravno koristiti „blagodatima“ suvremenog doba, ali i budućnosti, jer vidljivo je kako tehnologija svakim danom ide korak naprijed te da je njezin razvoj jako ubrzan. Kvalitetan roditeljski odgoj te usvojena medijska pismenost djetetu će omogućiti sigurno i odgovorno korištenje elektroničkih medija i digitalnih uređaja, koje je prožeto kritičkim razmišljanjem te analiziranjem medijskog sadržaja kao i mogućnost kreiranja kvalitetnog vlastitog medijskog sadržaja. U teorijskom dijelu ovog rada cilj je prikazati suvremenu digitalnu tehnologiju, digitalne uređaje i medijski sadržaja s kojim djeca rukuju, ukazati na važnost medijske pismenosti, ali i ulogu odraslih iz djetetova okruženja prilikom korištenja spomenutoga. Sukladno uključenosti digitalnih uređaja u živote djece, u drugom djelu, istraživačkom, zabilježit će se implikacija tehnologije na djetetovo funkcioniranje iz perspektive roditelja Nowadays, life is unimaginable without using different digital devices which are considered as things that make our life easier. With developing digital technology, other electronic media which makes receiving different information from all around world easier is in growth. However, with phenomenon and impulsive development of digital technology, public discussions about influence of digital technology on human lives and its huge involvement in everyday life are turning up. Also, there is big attention on subject which is influence of electronic media and modern technology in children's life, who represent the most sensitive part of population. During the usage of digital devices and different modern media, it is important that children know how to use it properly, so that the correct usage can stop the negative media influence. It is also important that parents, as the first and most important educators know how to use digital technology and media correctly so that they can teach their children how to use their devices and media (which are benefits of modern era and future) usefully because we witness every day that technology is developing rapidly. The correct parental upbringing and knowledge of using media will enable children to use their electronic devices safely and responsibly, so the mentioned using will then be filled with critical opinion and analising media content, and there is also an possibility of creating personal media topic. In the first part of this paper, the goal is to present the modern, digital technology, digital devices and media contents which children use, furthermore, point out the importance of media literacy and parents' role during their kid's usage of digital devices and media. According to involvement of digital devices in children's lives, in second part of this paper, in the research, the implication of technology in children functioning from parents' perspective is going to be noted.

Cilj projekta je poticanje medijske pismenosti djece u ranoj i predškolskoj dobi te uspostavljanje temelja za daljnji razvoj u suvremenom medijskom okruženju. Dob djece se navodi kao jedan od ključnih čimbenika o kojima ovisi na koji će način mediji utjecati na dijete. Mediji imaju veći utjecaj na mlađu djecu, ali, istovremeno, mlađa djeca vide posredstvo roditelja kao pozitivno i poželjno. To čini priliku i izazov za profesionalce koji rade s djecom u ranom i predškolskom odgoju za poduzimanje ranih intervencija te oblikovanje dječjih navika korištenja medijskog sadržaja. Projekt uključuje sve čimbenike koji imaju neposredan kontakt s djecom u kontekstu odgojno-obrazovnih ustanova - djecu, roditelje i odgojitelje. Medijski sadržaji korišteni su kao poticaj u radu s djecom, a s roditeljima i odgojiteljicama održana je radionica o utjecaju medija na djecu. Rezultati provedene ankete s roditeljima i odgojiteljima ukazuju na potrebu njihove edukacije u svrhu poboljšanja vlastitith kompetencija kao temelja za daljnji razvoj medijske pismenosti djece., The goal of this project is to encourage media literacy in children of early and preschool age, as well as to establish the foundation for their further development in the modern media environment. The age of children is often cited as one of the key factors affecting how media will impact a child. The media have a more significant influence on younger children, however, at the same time, younger children consider parental intervention as positive and desirable. This poses an opportunity as well as a challenge for professionals who work with children in early and preschool education to undertake early interventions and shape children's habits when using media content. The project also includes all factors that have direct contact with children in the context of educational institutions – children, parents and educators. Media content were used as an incentive in working with children, and a workshop with the topic of media influence on children was organized with parents and teachers. The results of the survey conducted among parents and educators indicate a significant need for their education in order to improve their own competences as a basis for the further development of media literacy in children.

Aim. The goal of the research is to assess parent satisfaction with children’s health care in the Children’s Hospital Zagreb and to determine whether there were differences in their assessment with regard to the clinic at which the child is hospitalized. Methods. The sample included 160 participans (parents of children hospitalized in the Clinic for Pediatric Surgery and the Pediatric Clinic in the Children’s Hospital Zagreb). As a research method an anonymous modified Picker questionnaire was used. Participation in the research was voluntary. Results. 36.9% of respondents think that their children’s health care is excellent, 43.8% think it is very good and 15% think it is good. 58.1% of parents believe that their child was frightened during hospitalization. 53.8% of respondents rated the hospital food as good, 98.8% of them said they have confidence and trust in the doctors and nurses who take care of their child. 4.4% of parents felt they were not sufficiently involved in decision-making about their child. 72.5% of children during hospitalization felt pain. Parents of children hospitalized in surgical departments have a better opinion of alleviating pain. Conclusions. 81% of respondents assesed the care of their child as very good or excellent and there is no significant difference in satisfaction with regard to the clinic at which the child is hospitalized. The variables found to have a correlation with the total satisfaction score are: a sense of confidence and trust in doctors, psychological preparation of the child, parents’ perception of participating in their child’s care, quality of the food, perception of parents about safety on the ward., Cilj. Procijeniti stupanj zadovoljstva roditelja zdravstvenom skrbi djece u Klinici za dječje bolesti Zagreb te utvrditi postoje li statistički značajne razlike u procjeni zadovoljstva roditelja zdravstvenom skrbi djece s obzirom na kliniku pri kojoj je dijete hospitalizirano. Metode. Ispitanici su roditelji djece hospitalizirane na Klinici za pedijatriju i Klinici za dječju kirurgiju pri Klinici za dječje bolesti Zagreb (njih 160). Primijenjen je modificirani upitnik za procjenu zadovoljstva roditelja bolničkom skrbi djece prema Institutu Picker. Sudjelovanje u istraživanju bilo je dobrovoljno. Rezultati. 36,9 % roditelja smatra skrb odličnom, 43,8 % vrlo dobrom, 15 % dobrom. Da je skrb prihvatljiva smatra 3,8 % ispitanika, a jedan je ispitanik (0,6 %) skrb procijenio kao lošu. 58,1 % ispitanika smatra da je njihovo dijete bilo uplašeno tijekom boravka u bolnici. 53,8 % ispitanika bolničku je hranu ocijenilo dobrom, 98,8 % roditelja izjavilo je kako imaju pouzdanja i povjerenja u liječnike i medicinske sestre koji se brinu o njihovu djetetu. 4,4 % roditelja smatra kako nisu dovoljno uključeni u odlučivanje o skrbi o njihovu djetetu. 72,5 % djece tijekom hospitalizacije osjećalo je bol, samo je jedan roditelj (0,9 %) nezadovoljan tretiranjem boli djeteta, a ispitanici s kirurškog odjela imaju bolje mišljenje o ublažavanju boli. Zaključak. Ukupno 81 % ispitanika smatra da je skrb o njihovu djetetu vrlo dobra ili odlična te ne postoji znatna razlika u procjeni zadovoljstva s obzirom na kliniku pri kojoj je dijete hospitalizirano. Varijable su kod kojih je utvrđena povezanost s ukupnom ocjenom skrbi: osjećaj pouzdanja i povjerenja u liječnike, priprema djeteta za provođenje pretrage, osjećaj roditelja da može sudjelovati u skrbi za dijete, procjena kvalitete bolničke hrane, percepcija roditelja o sigurnosti djeteta na bolničkom odjelu.

U radu se polazi od rezultata brojnih istraživanja o potrebi i važnosti uspostave suradničkih odnosa između odgojitelja i roditelja. Rezultati navedenih istraživanja ukazuju na nezamjenljivi doprinos roditeljske uključenosti cjelokupnoj dobrobiti djece, kao i kvaliteti života i rada predškolske ustanove. Polazeći od potrebe aktivnoga i intenzivnoga uključivanja roditelja kao ravnopravnih suradnika u ostvarivanje misije i zadaća dječjega vrtića, u radu su prezentirani rezultati istraživanja provedenoga na uzorku od tri javna gradska dječja vrtića, tri privatna dječja vrtića te tri katolička dječja vrtića u Zadarskoj županiji. Ispitani su stavovi odgojitelja u vezi s učestalosti odaziva roditelja na suradnju, zastupljenih oblika suradnje s roditeljima te uočenih prepreka u ostvarivanju suradničkih odnosa. Dobiveni rezultati istraživanja ukazuju na sličnosti, ali i razlike u navedenim stavovima s obzirom na vrstu predškolske ustanove. Podatci prezentirani u radu potiču na daljnja istraživanja negativnih stavova koji ometaju uspostavu kvalitetnije suradnje s roditeljima te promišljanje učinkovitijih oblika suradnje koji bi odgovarali potrebama suvremene obitelji., Starting with the need for active and intensive parental involvement in achieving the goal of early childhood education, the paper presents the results of research on the frequency and forms of partnership between parents and preschool teachers. Data was collected using a semi–structured interview based on Epstein’s model of partnership. Research was conducted on a sample of three city public kindergartens, three private kindergartens and three Catholic kindergartens in Zadar County, Croatia. The findings suggest that, regardless of the founders of the kindergartens, there are similarities in the attitudes of the respondents regarding the three forms of partnership — parenting, volunteering, and decision–making. Differences are noted in regard to other forms of parental involvement — communicating, at–home learning, and collaborating with the community.

Ovaj završni rad istražuje međugeneracijske sličnosti i razlike u stvaranju, korištenju i percipiranju osobnih fotografija i foto albuma. Istraživanje ovog rada temelji se na integracijskoj perspektivi foto albuma s posebnim naglaskom na utjecaj društvenih mreža i novih tehnologija na stvaranje, korištenje i percipiranje fotografija. Svrha je ovog istraživanja otkriti utjecaj tih novih tehnologija na promjene u perspektivama i navikama stvaranja i korištenja osobnih fotografija i foto albuma dviju kohorti, u ovom slučaju kohorti studenata i njihovih roditelja, te odrediti na koje se načine one integriraju, a na koje razlikuju. Zbog toga nam je cilj istražiti sličnosti i razlike u percepciji, stvaranju i uporabi klasičnih fotografija (analognih i digitaliziranih) te digitalnih fotografija između roditeljske kohorte i kohorte studenata. Istraživanje je provedeno metodom anketiranja, a sama je anketa provedena putem online servisa Survey Monkey. Uzorak se sastoji od dviju skupina ispitanika: studenata i njihovih roditelja. Anketa je ispitanicima podijeljena putem društvenih mreža te pomoću e-mail adresara, a ispitivanje se odvijalo u istom danu, sekvencijalno u paru student-roditelj. This thesis examines the intergenerational differences in the creation, use, and perception of personal photographs and photo albums. The research of the thesis is based on an intergenerational perspective of photo albums, with an emphasis on the influence of social media and new technologies on the creation, use, and perception of photographs. The purpose of this research is to determine the influence of these new technologies on the changes in the perspectives and habits regarding the creation and use of personal photographs and photo albums in two age cohorts, that of university students and their parents, and to determine their key similarities and differences. Therefore, the aim of this research is to analyze the similarities and differences in the perception, creation, and use of classical photographs (analog and digitalized) and digital photographs between the parental cohort and the student cohort. The research was conducted by means of a survey, which was conducted on the online platform Survey Monkey. The sample consists of two data subject groups, university students and their parents. The survey was shared by means of an e-mail directory and through social media and was carried out in the same day, sequentially for every student-parent pair.

Obitelj smatramo prvom i najvažnijom školom života, a roditelje prvim učiteljima. Ona se zasniva na zajedničkom životu osoba koje su povezane krvnim srodstvom. U njoj započinje život, a unutar nje oblikuje se ljudska osobnost. Nužan uvjet za uspješan razvoj osobnosti djece jest topla, intimna i dobra obiteljska sredina, sigurnost, privlačno i emocionalno okruženje koje mogu dati samo zdravi obiteljski odnosi. Razina obiteljskog zajedništva i obiteljskog zadovoljstva osnovni su pokazatelji kvalitete obiteljskog života. Kvaliteta života smatra se širokim aspektom na koji utječe psihičko i fizičko stanje pojedinca, društveni odnosi, razina samostalnosti, individualna vjerovanja i odnos pojedinca prema pojedinim karakteristikama okoline u kojoj živi. U okviru ovoga rada, u rujnu 2021. godine provedena je anketa u kojoj je sudjelovalo 113 učenika od 1. do 4. razreda koji pohađaju Osnovnu školu Josipa Lovretića u Otoku i 113 roditelja. Za provedbu istraživanja korištena je anketa Family Quality of Life (FQOL) kojom se procjenjivala kvaliteta života u obitelji u proteklih 12 mjeseci. Anketa se sastojala od 25 pitanja, a odgovori su bili podijeljeni na skali od 5 stupnjeva (1 - vrlo nezadovoljan/na, 2 - nezadovoljan/na, 3 - ni jedno/ni drugo, 4 - zadovoljan/na, 5 - vrlo zadovoljan/na). Cilj istraživanja bio je utvrditi kako učenici procjenjuju kvalitetu života u obitelji, ali i kako ju procjenjuju njihovi roditelji. Zadatak je bio i napraviti usporedbu njihovih procjena (učenika i roditelja). Rezultati istraživanja pokazali su da učenici, ali i roditelji subjektivno procjenjuju kvalitetu života u obitelji te su isti rezultati pokazali i da su učenici i roditelji u najvećem postotku vrlo zadovoljni kvalitetom života u obitelji. We consider the family to be the first and the most important school of life, and parents are the first teachers. Family is based on the common life of persons that are related by blood. In family starts life, and the human personality is formed within it. A necessary condition for the successful development of children's personalities is a warm, intimate, and good family environment, security, an attractive and emotional environment that can only be provided by healthy family relationships. The level of family togetherness and family satisfaction are basic indicators of quality of family life. Quality of life is considered to be a wide aspect that is influenced by the mental and physical condition of the individual, social relations, level of independence, individual beliefs, and the individual's attitude towards certain characteristics of the environment in which he lives. As a part of this paper, in September 2021, the survey was conducted in which 113 students from first to fourth grade who attend the Josip Lovretić Elementary School in Otok and 113 parents participated. To conduct the research, the Family Quality of Life (FQOL) survey, which assessed the quality of life in the family in the past 12 months, was used. The survey had 25 questions, and the answers were divided on a scale of 5 degrees (1 - very dissatisfied, 2 - dissatisfied, 3 - neither, 4 - satisfied, 5 - very satisfied). This research aimed to determine how students assess the quality of life in the family, and also how their parents assess it. The task was also to make a comparison of their assessments (students' and parents'). The results of this research showed that students, and parents too, assess the quality of life in the family subjectively, thus the same results showed that the majority of students and parents are very satisfied with the quality of life in the family.

Cilj ovoga rada je prikazati važnost čitanja u predškolskoj dobi. Na početku se definira čitanje i prikazuje se kakva je dječja motivacija, mašta i pažnja, što utječe na predčitačke vještine te kakvo treba biti ozračje i prostor. Spominju se i tri vrste dječje književnosti koje su najprisutnije u radu s djecom rane i predškolske dobi, a to su slikovnica, bajka i priča. Na kraju se ističe uloga roditelja i odgojitelja u čitanju i pripovijedanju djeci. The purpose of this paper is to show the importance of reading in preschool age. At the beginning, reading is defined and it shows what child motivation, imagination and attention are, what affects the pre-reading skills and what the atmosphere and space should be like. There are also three types of children's literature that are most present in working with children of early and preschool age such as picture books, fairy tales and stories. The importance of parents and educators in reading and storytelling is shown at the end.

Cilj provedenog istraživanja bio je ispitati doprinosi li roditeljski perfekcionizam objašnjenju roditeljske samoefikasnosti i zadovoljstva roditeljstvom, uz kontrolu sociodemografskih varijabli, osobina ličnosti i percipirane socijalne podrške. U istraživanju je sudjelovao ukupno 241 roditelj, a od instrumenata su korišteni sociodemografski upitnik, Multidimenzionalni upitnik roditeljskog perfekcionizma (Snell i sur.‚ 2005), Petfaktorski upitnik ličnosti (Benet-Martinez i John, 1998), Multidimenzionalna skala percipirane socijalne podrške (Zimet i sur., 1988) te Skala osjećaja roditeljske kompetentnosti (Gibaud-Wallston i Wandersman, 1978). Dobiveni rezultati ukazuju na negativnu povezanost društveno orijentiranog perfekcionizma i zadovoljstva roditeljstvom. Društveno orijentirani i samoorijentirani roditeljski perfekcionizam nisu se pokazali značajnim prediktorima prilagodbe na roditeljstvo. Kao pozitivni značajni prediktori roditeljske samoefikasnosti i zadovoljstva pokazale su se ekstraverzija, ugodnost i savjesnost, dok su se otvorenost i neuroticizam pokazali značajnim negativnim prediktorima zadovoljstva roditeljstvom. The aim of the study was to examine whether parental perfectionism contributes to the explanation of parental self-efficacy and parental satisfaction, with control of sociodemographic variables, personality traits and perceived social support. 241 parents participated in the study. The instruments used in research were the sociodemographic questionnaire, The Multidimensional Parenting Perfectionism Questionnaire (Snell et al. 2005), Big Five Inventory (Benet-Martinez and John, 1998), Multidimensioal Scale of Perceived Social Support (Zimet et al., 1988) and Parenting Sense of Competence Scale (Gibaud-Wallston and Wandersman, 1978). The obtained results indicate a negative correlation between socially oriented perfectionism and parental satisfaction. Socially oriented and self-oriented parental perfectionism have not been shown to be significant predictors of parenting adjustment. Extraversion, comfort and conscientiousness proved to be positive significant predictors of parental self-efficacy and satisfaction, while openness and neuroticism proved to be significant negative predictors of parental satisfaction.

Komunikacija s roditeljima važan je dio rada odgojitelja u dječjem vrtiću. Potrebno je da odgojitelji ostvare kvalitetnu komunikaciju s roditeljima jer ona omogućava postizanje bliskih odnosa i suradnje s njima. Stoga, odgojitelji trebaju od početka inicijalnog odgoja i obrazovanja djeteta, s njegovim roditeljima započeti interakciju punu povjerenja, obzirnosti i odgovornosti. Uspostavljanjem pozitivne i recipročne komunikacije, otvoren je put i ka savjetodavnom radu s roditeljima. Cilj je ovog rada bio utvrditi povezanost aktivnog slušanja i pedagoškog savjetovanja roditelja. Vještinama aktivnog slušanja (reflektiranje, parafraziranje, neosuđivanje, pozornost, traženje pojašnjenja i doprinos rješenju) bolje shvaćamo i iz prve ruke se upoznajemo sa životnim okolnostima roditelja. Razvijena vještina aktivnog slušanja kod odgojitelja omogućuje roditelju da se osjeća ugodno, da ima povjerenje u slušača i da lakše izrazi ono što je zaista željela reći. Aktivnim slušanjem povećavamo vjerojatnost ispravnog razumijevanja sugovornika, izbjegavamo prepreke u komunikaciji i poštujemo tuđa mišljenja, stavove i osjećaje. Zbog navedenog, aktivno slušanje predstavlja prvi dio pedagoškog savjetovanja. Kada se roditelj povjeri odgojitelju o svom problemu, odgojitelj prvo koristi vještine aktivnog slušanja kako bi sasvim shvatio njegovu situaciju i srž problema. Tek nakon toga je u savjetovanju, odgojitelj može ponuditi roditelju određene savjete i načine kojima bi on mogao smanjiti ili riješiti taj svoj problem. Pritom odgojitelj ne nameće svoj odabir već pomaže roditelju da promisli i odabere najpogodnije alternative. Communication with parents is an important segment of a kindergarten teacher’s job. It is necessary for kindergarten teachers to achieve good communication with parents because it allows them to achieve better cooperation with them. Therefore, kindergarten teachers should initiate truthful, considerate and responsible interaction with children’s parents at the very beginning of their institutional education. By establishing positive and reciprocal communication, kindergarten teachers prepare the setting for counseling parents of children in their kindergarten. The aim of this paper was to determine the connection between active listening and pedagogical counseling of parents. With the skills of active listening (reflecting, paraphrasing, not judging, paying attention, seeking clarification and contributing to a solution), kindergarten teachers better understand and get to know first-hand the life circumstances of the parents. The developed skill of active listening in kindergarten teachers allows the parent to feel comfortable, to have confidence in the listener and to more easily express what they really want to say. By listening actively, we increase the likelihood of a correct understanding of the speaker, avoid obstacles in communication and respect other people's opinions, attitudes and feelings. Therefore, active listening can be observe as the initial part of pedagogical counseling. When a parent talks to the kindergarten teacher about his or her problem, the teacher uses active listening skills to fully understand parental situation and the core of the problem. In the further steps of counseling the teacher can offer the parent certain advice and ways in which he could reduce or solve a problem. In doing so, the kindergarten teacher does not impose his choice but helps the parent to think and choose the most suitable alternatives.

U djetinjstvu se stvaraju temelji za daljnji život i zato je važno kod djece poticati i razvijati prihvaćanje i poštivanje različitosti. Svako dijete ima prava bez obzira na njegov spol, nacionalnu pripadnost, rasu, jezik i vjeru. Važno je poticati djetetov razvoj i pomoći da stekne moralne vrijednosti pomoću kojih će izrasti u odgovornog pojedinca. Odgovorna djeca postaju odgovorni građani, a u tome veliku ulogu imaju roditelji i odgojitelji. Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2015) promiče planiranje i djelovanje odgoja i obrazovanja utemeljenog na različitim vrijednostima među kojima je jedna od temeljnih vrijednosti humanizam i tolerancija. U ovom radu analizom suvremene literature definirani su pojmovno i sadržajno pojmovi humanizma i tolerancije kao odgojnih vrijednosti u suvremenom kurikulumu ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja. In childhood, the foundations are laid for further life and that is why it is important to encourage and develop acceptance and respect for diversity. Every child has rights regardless of his gender, nationality, race, language and religion. It is important to encourage the child’s development and help that acquires moral values by which he will grow into a responsible individual. Responsible children become responsible citizens, with parents and preschool teacher playing a major role. The National Curriculum for Early and Preschool Education (2015) promotes planning and the action of upbringing and education based on different values among which is one of the fundamental values of humanism and tolerance. In this paper the analysis of contemporary literature, the concepts of humanism and tolerance as educational are defined conceptually and substantively values in the modern curriculum of early and preschool education.

Mediji su neizostavan dio svake obitelji. Prisutni su u svakom kućanstvu te je vrlo važno da se koriste na ispravan način. Cilj ovog rada je prikazati ulogu medija u obiteljskom odgoju, te pozitivne i negativne strane medija i utjecaj na djecu. Na početku rada objašnjeno je što je odgoj i što je obitelj. Medijski odgoj u obitelji oslikava se na ponašanje pojedinca, osobito na maloljetnu djecu koja su često žrtve elektroničkog nasilja i neprimjerenih sadržaja u medijima. Dalje u radu osvrće se na obitelj nekada i obitelj sada, razlike u odgoju, obiteljskoj strukturi i važnostima oca i majke. Odgoj nekada uvelike se razlikuje od odgoja kakav je danas, na što veliki utjecaj imaju upravo mediji. Potom je objašnjeno koje vrste odgojnih stilova postoje i koje su njihove karakteristike. Spominje se i povijest medija, od tiska do interneta, uz povijesne činjenice. Dalje su opisani pozitivni i negativni utjecaji medija na dijete i na kraju važnost uloge roditelja u medijskom odgoju djeteta. Važno je naglasiti da su roditelji ti koji imaju najveću ulogu i odgovornost u educiranju djece pravilnom korištenju medija. The media are an indispensable part of every family. Today media are present in every home and it is very important that we use it in the right way. The aim of this paper is to present the role of the media in family education, the positive and negative sides of the media and the impact on children. At the beginning of the paper, it is explained what it means to raise a child and what is a family. Media education in the family is reflected in the behavior of individuals, especially young children who are often victims of electronic violence and inappropriate content in the media. Further, the paper refers to the family in the past and the family now, the differences in raising child, family structure and the importance of father and mother. Education used to be very different from the education today, which is greatly influenced by the media. It is then explained what types of parenting styles there are and what their characteristics are. The history of the media, from the press to the Internet, is also mentioned, along with historical facts. The positive and negative influences of the media on the child and finally and the importance of the role of parents in the media education are described at the end. It is important to emphasize that parents are the ones who have the greatest role and responsibility in educating children through the proper use of the media.

UČENJE JEZIKA I MODERNO DRUŠTVO Mediji i samo društvo često utječu na roditelje i na njihovu želju da djeca što prije usvoje vlastiti, a zatim neki strani jezik obzirom da je strani jezik postao imperativ današnjeg društva. Tehnologiju koja nam je često nametnuta, možemo iskoristiti na pozitivan ili negativan način, ali od nje ne možemo pobjeći niti je možemo izbjeći. Mediji mogu pružiti kvalitetan i koristan sadržaj za djecu, dobre govorne i jezične uzore, ali pod uvjetom da se pažljivo odaberu. Učenje stranog jezika kod djece predškolske dobi je poželjno iz razloga što djeca tada najviše upijaju i kroz igru i dovoljno kvalitetnu motivaciju mogu učiti i više jezika odjednom. Ono što odgojitelji i roditelji trebaju jest educirati se, pratiti djecu i iskoristiti tehnologiju na najbolji mogući način, a ne gledati ju s prijezirom, jer ona je postala dio našeg života – htjeli mi to ili ne. Važno je naučiti prilagođavati se djetetu, osluškivati ga, razvijati se zajedno s njim i ne bojati se pogriješiti jer greške su sastavni dio života. Komunikacija je ključ za razumijevanje i uspjeh. LANGUAGE LEARNING AND MODERN SOCIETY The media and society itself often influence parents and their desire for children to adopt their own and then a foreign language as soon as possible, given that a foreign language has become an imperative of today's society. We can use the technology that is often imposed on us in a positive or negative way, but we cannot and cannot escape from it. The media can provide quality and useful content for children, good speech and language role models, but provided they are carefully selected. Learning a foreign language in preschool children is desirable because children then absorb the most through play and sufficient motivation to learn more languages at once. What educators and parents need is to educate themselves, follow children and use technology in the best possible way, not look at it with regard, because it has become a part of our lives - whether we like it or not. It is important to learn to adapt to the child, to listen to him, to develop together with him and not to be afraid to make mistakes because mistakes are an integral part of life. Communication is the key to understanding and success.

Ovaj rad teoretski objašnjava suvremene teorije prelaska djeteta iz dječjeg vrtića u osnovnu školu. Program predškole obavezan je u Republici Hrvatskoj i propisan je zakonskim i podzakonskim aktima i propisima. Program predškole provodi se pri dječjim vrtićima, a provode ga odgojitelji. Odgojitelj koji provodi program predškole posjeduje određene kompetencije za obavljanje odgojno-obrazovnog rada. Dio njegovih kompetencija je uvažavanje kompetencija djeteta u godini pred polazak u školu. Isto tako u ovom radu opisane su teorije spremnosti za školu prema najnovijim saznanjima, a koje naglašavaju individualni razvoj svakog djeteta. Prema njima, kvalitetan prijelaz postaje odgovornost svih uključenih aktera koji zajednički rade na njegovom olakšavanju. Istraživanje je provedeno među odgojiteljima iz okolice. Ispitan je stav odgojitelja o kompetencijama za provođenje programa predškole. Nadalje, ispitan je stav prema kompetencijama odgojitelja i kompetencijama djeteta. Odgojitelji su navodili svoje mišljenje o stavu roditelja prema programu predškole, a koji su izgradili tijekom svog rada u programu predškole, ili u radu s djecom pred polazak u školu. Većina odgojitelja navodi velike razlike u shvaćanjima programa predškole roditelja djece, te ističu potrebu bolje informiranosti roditelja. Također, navode i da stavovi roditelja utječu na njihov rad. Iz svega navedenog proizlazi da je potreban rad na povezivanju odgojitelja i roditelja na način koji će omogućiti bolju informiranost roditelja, a samim tim i bolju i kvalitetniju suradnju. Transition process from kindergarden to primary school and it's theories were explained in this paperwork. Preschool program is compulsory in Republic of Croatia, and it is regulated by Acts of preschool education. It is emplemented in kindergarden, and it is run by preschool teachers. Every preschool theacher owns certain competencies for their work. The important part of their competencies is to appreciate competencies of a child before going to school. The theories of a child readiness were also explained in this paperwork. It is important that these theories are modern and emphasize inidividual development of a child. According to them, good transition is a responsibility of all actors working together. Study which is the part of this work is conducted between 78 preschool teachers from Zadar and nearby towns. It examined the attitude of preschool teachers towards their competence for running a preschool programme. Also, it examined their attitude towards competencies of a child and of a preschool teacher. Then, they highlight their opinion about parents attitude of a preschool programme. Their opinion is a result of an experience from work in a preschool programme. The majority of preschool teachers claimed great differences in understanding preschool programme by parents, and they emphasize importance of better parental awareness. They also claimed that parental attitude affects their work. We can conclude that it is important to work on connecting parents and preschool teachers, so that they can be better informed, which leads to partnership between everyone involved.

Kako je uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovite programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja sve veće, tako je i potrebno što veće obrazovanje odgojitelja koji s tom djecom borave u skupini i ključni su faktor u procesu njihove socijalizacije. Suradnja između odgojitelja i roditelja djece s teškoćama u razvoju je izuzetno važna za pravilnu inkluziju djece i njihov pravilan rast i razvoj. Odgojitelji trebaju uvažavati roditelje kao primarne skrbnike djece i maksimalno ih uključivati u odgojno-obrazovni sustav, dok bi roditelji trebali uvažavati znanja i stručnost odgojitelja. Kako bi se zadovoljila pozitivna inkluzija djece te njihov uspješan razvoj, potrebna je uspješna suradnja roditelja i odgojitelja. U ovom radu pojašnjeni su pojmovi djeca s teškoćama u razvoju, darovita djeca te oblici suradnje između odgojitelja i roditelja. Cilj završnog rada je utvrditi osjećaju li se budući odgojitelji spremni za suradnju s roditeljima djece s posebnim potrebama, odnosno procjena kompetencija koje stječu tijekom sveučilišnog obrazovanja. Provedeno je istraživanje među studentima treće godine Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Istraživanje je uključivalo kvantitativno istraživanje uz pomoć anketiranja među budućim odgojiteljima o spremnosti za suradnju s roditeljima djece s posebnim potrebama. As the inclusion of children with disabilities in regular programs of early and preschool education is increasing, it is necessary to increase the education of educators who stay with these children in a group and there are a key factor in the process of their socialization. Cooperation between educators and parents of children with disabilities is extremely important for the proper inclusion of children and their proper growth and development. Educators should respect parents as the primary caregivers of children and include them as much as possible in the educational system, while parents should respect the knowledge and expertise of educators. In order to satisfy the positive inclusion of children and their successful development, successful cooperation between parents and educators is needed.This thesis explains the concepts of children with disabilities, gifted children and forms of cooperation between educators and parents. The goal of the final thesis is to determine whether future educators feel ready to work with parents of children with special needs, i.e. assess the competencies they acquire during university education. A survey has been conducted among the students of third year of Preschool Education Studies at the Faculty of Education, Josip Juraj Strossmayer University in Osijek. The survey included quantitative research with the help of questionnaire among future educators on the willingness to cooperate with parents of children with special needs.

Istospolni parovi suočavaju se s mnogim društvenim i zakonskim problemima pri osnivanju obitelji jer su one još uvijek viđene kao netradicionalne, i stoga, neprirodne. Autori opisuju napredak prava LGBT osoba u svijetu. Generalni je zaključak da je Zapad liberalniji od Istoka, a Hrvatska, sa svojim Zakonom o istospolnim zajednicama, zauzima neku vrstu neutralne sredine. Sva provedena istraživanja koja uspoređuju heteroseksualne i homoseksualne roditelje dolaze do zaključka da istospolni roditelji nisu ništa štetniji za dijete od raznospolnih roditelja. Zapravo je pokazano da su homoseksualni očevi zbog izbjegnutog stresa oplodnje u mogućnosti pružiti više strpljenja i ljubavi svojoj djeci, a djeca homoseksualnih majki koje su generalno manje tradicionalne imaju liberalniji pogled na rodne uloge (što kasnije pak nužno ne utječe na njihovu seksualnu orijentaciju). Za usvajanje rodnih uloga i spolne identifikacije, djeca koriste i igru koja je iznimno važna, ali se i socijaliziraju s ostalim članovima obitelji te kasnije vršnjacima. Pokazuje se da je za dijete najvažnija briga i potpora koju mogu pružiti i istospolni parovi. Provedeno je istraživanje odnosno intervju gdje se ispitivalo mišljenje roditelja i odgojitelja o istospolnim obiteljima te životu i odgoju djece u istima. Rezultati su pokazali da ni roditelji ni odgojitelji još uvijek nisu dovoljno upoznati s temama i igrama o istospolnim zajednicama te nisu sigurni na koji način raditi sa djecom iz takvih obitelji. Složili su se da su potrebne dodatne edukacije u tom polju.

Obitelj je osnovna društvena jedinica, prvi kontakt djeteta sa svijetom te prva stanica na putu njegova odrastanja. Obično se sastoji od jednoga ili dvaju roditelja i njihove djece što znači da je obitelj temelj djetetova postojanja. U obitelji započinje djetetov tjelesni, moralni, intelektualni, estetski i emocionalni razvoj. Odgoj, kao temeljna uloga obitelji, u najranijim fazama ima najveći utjecaj na djetetov cjelokupni razvoj. Temeljna je svrha odgoja razvitak i izgraĎivanje sposobna, čestita, marljiva i kulturna čovjeka. Dijete treba paţnju, razumijevanje, strpljenje i voĎenje odraslih, prvenstveno roditelja. Obitelj zbog emocionalno snaţne povezanosti djeteta s njezinim članovima ima najutjecajnije odgojno djelovanje na dijete koje vrtić i škola ne mogu zamijeniti. Vrtići i škole takoĎer imaju veliki utjecaj na djetetov odgoj gdje je posebno vaţna suradnja i partnerstvo odgojitelja/učitelja s roditeljima. Biti roditelj i imati obitelj za većinu ljudi najveći je ţivotni izazov. „Savršen roditelj“ ne postoji, ali bi svi trebali teţiti k tome da svom djetetu pruţe ono što je njemu najpotrebnije. Cilj završnog rada bio je proučiti literaturu različitih autora o ulozi i vaţnosti obitelji u razvoju djeteta. U radu su definirani pojmovi obitelj, roditelji i odgoj te su prikazani odnosi u obitelji, uloga majke i oca, odnos braće i sestara te odgoj u obitelji. Family is a basic social unit, a child's first contact with the world, first step on the way of growing up. It consists of a single or both parents and their children, which means that family is a foundation of the child's existence. A child's physical, moral, intellectual, esthetic and emotional development begins in the family. Upbringing, as a fundamental role of the family, has the greatest influence on entire child's development at its earliest stages. The primary purpose of upbringing is the growth and progress of a capable, honorable, diligent and a decent individual. A child needs attention, understanding, patience and guidance of adults, primarily responsibility of parents. Because of a child's emotionally strong connection with its family members, a family has the most influential educational effect on a child, which kindergarten and school cannot replace. Kindergartens and schools have a substantial II influence on child's development as well. Collaboration and partnership between educators/teachers and parents are of importance. For most people, parenthood and having a family is the biggest life challenge. „A perfect parent“ does not exist. However, everyone should aspire to ensure all the needs of their child. Main goal of this thesis was to analyse and study literature, written by different authors, about the role and the importance of a family in child development. Terms defined here are family, parents, education; family relationships, mother's and father's roles, family upbringing and relations between siblings are represented.

Ovaj rad se bavi pitanjem organizacije odgojno-obrazovnog procesa za djecu rane i predškolske dobi, u online okruženju. Naglasak je stavljen na uporabu digitalnih tehnologija u komunikaciji s roditeljima i djecom rane i predškolske dobi, u doba pandemije koronavirusa. Teorijski dio rada objašnjava prisutnost i važnost digitalnih tehnologija u životu djece i odraslih ( odgojitelja i roditelja), prednosti komunikacije putem digitalnih alata i sigurnosti korištenja digitalnih tehnologija kao neizostavan dio života danas. Empirijski dio rada se bavi istraživanjem s roditeljima djece rane i predškolske dobi koje je provedeno putem online anketnog upitnika. Za potrebe istraživanja, upitnik je donio rezultate o navikama djece i korištenju mobilnih uređaja, o stavovima roditelja prema korištenju digitalnih tehnologija kod kuće i u dječjem vrtiću i mišljenje o organizaciji rada vrtića na daljinu. Na temelju rezultata i analize dobivenih podataka, organizacija odgojno-obrazovnog rada je moguća u partnerstvu s roditeljima djece., This paper deals with the issue of organizing the educational process for children of early and preschool age, in an online environment. Emphasis is placed on the use of digital technologies in communication with parents and children of early and preschool age, in the age of the coronavirus pandemic. The theoretical part of the paper explains the presence and importance of digital technologies in the lives of children and adults (educators and parents), the benefits of communication through digital tools and the security of using digital technologies as an indispensable part of life today. The empirical part of the paper deals with research with parents of early and preschool children conducted through an online survey questionnaire. For the purposes of the research, the questionnaire provided results on children's habits and use of mobile devices, parents' attitudes towards the use of digital technologies at home and in kindergarten, and an opinion on the organization of remote kindergarten work. Based on the results and analysis of the obtained data, the organization of educational work is possible in partnership with the parents of children.

Tjelesna neaktivnost je jedan od većih problema današnje populacije. Razvitkom tehnologije život nam se promijenio pa tako i naše navike. Sve manje se krećemo, informacije su nam nadohvat ruke, a i većina poslova odvija se upravo putem računala. Većina populacije nije upućena u posljedice sjedilačkog načina života te o važnosti tjelesne aktivnosti na kvalitetu života i zdravlje. Tjelesna aktivnost se može odvijati i u školi i na poslu, a pogotovo u slobodno vrijeme. Cilj ovog rada je kroz dosadašnja istraživanja istaknuti važnost tjelesne aktivnosti odnosno, na koji način djeca i mladi doživljavaju bavljenje tjelesnom aktivnosti te kako vole provoditi svoje slobodno vrijeme. Također, cilj je objasniti posljedice sedentarnog načina života, kako smanjiti rizik od ne zaraznih bolesti, kako roditelji i odgojno – obrazovne ustanove rješavaju probleme korištenja tehnologije kod mladih te kako povećati tjelesnu aktivnost. Physical inactivity is one of the major problems of today’s population. With the development of technology, our lives have changed and so have our habits. We move and exercise less and less, the information is easy to get, and most of the work is done through the computer. The majority of the population is not aware of the consequences of a sedentary lifestyle, and the importance of what health benefits physical activity can bring to quality of life. Physical activity can be done both at school and work and especially in our free time. The paper aims to use previous research to highlight the importance of physical activity, to show how children and young people experience physical activity and how they like to spend their free time. Also, the aim is to explain the consequences of a sedentary lifestyle and how to reduce the risk of non - communicable diseases. Lastly, it discusses how parents and educational institutions tackle the challenges of young people using technology, and how physical activity can be increased.

Partnerstvo roditelja i učitelja bitno je za ostvarivanje dobrobiti djeteta. Budući da je škola odgojno-obrazovna ustanova, osim što obrazuje dijete, ona ga i odgaja. Roditelji djeteta trebaju pomoći učiteljima u njegovu obrazovanju. Kako bi odgoj bio bolji, a obrazovanje što uspješnije potrebna je suradnja i partnerstvo između roditelja i učitelja. Cilj je istraživanja utvrditi kolegije na učiteljskim studijima koji se bave tematikom partnerstva i kompetencije budućih učitelja za uspostavu i održavanje partnerskih odnosa s roditeljima. U istraživanju su prikazani razlozi zbog kojih će studenti petih godina uspostaviti partnerstvo s roditeljima, načini na koje će to učiniti, kompetencije koje odgojno-obrazovni djelatnik treba razviti za uspostavljanje partnerstva s roditeljima, njihova očekivanja o uključivanju roditelja u aktivnosti te zadovoljstvo svojim obrazovanjem tijekom studija u području uspostave partnerstva s roditeljima. U istraživanju su sudjelovala 83 studenta pete godine učiteljskih studija u Osijeku, Slavonskom Brodu, Zagrebu, Puli i Rijeci. Studenti koji su sudjelovali u popunjavanju ankete samoprocijenili su da se ne osjećaju kompetentnima za uspostavu partnerstva s roditeljima i da je tijekom studija potrebno puno više pozornosti posvetiti tome području. Analizom sadržaja utvrdili smo da se kolegiji na učiteljskim studijima u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Puli i Slavonskom Brodu razlikuju po brojnosti i sadržaju kolegija, odnosno da Učiteljski studiji u Osijeku i Slavonskom Brodu imaju najviše kolegija o partnerstvu. The partnership between parents and teachers is essential for the well-being of the child. Since the school is an educational institution, in addition to educating the child, it also raises him. The child's parents need to help teachers in his education. For education to be better and education as successful as possible, cooperation and partnership between parents and teachers are needed. The research aims to determine courses in teacher education that deal with the topic of partnership and the competence of future teachers to establish and maintain partnerships with parents. The research shows the reasons why five-year-old students will establish a partnership with parents, how they will do so, the competencies that an educator needs to develop to establish a partnership with parents, their expectations of parents involvement in activities, and satisfaction with their education during a study in the field of establishing a partnership with parents. 83 fifth-year students of Teacher Education in Osijek, Slavonski Brod, Zagreb, Pula, and Rijeka participated in the research. The students who took part in completing the survey self-assessed that they did not feel competent to establish a partnership with parents and that much more attention needed to be paid to this area during their studies. By analyzing the content, we found that the courses at the Teachers 'Studies in Osijek, Zagreb, Rijeka, Pula and Slavonski Brod differ in the number and content of courses, ie that the Teachers' Studies in Osijek and Slavonski Brod have the most courses on partnership.

Tema ovog diplomskog rada su navike posjećivanja kazališta kod djece, a glavni cilj istraživanja je bio otkriti navike posjećivanja kazališta kod djece i njihovih roditelja. U prvom, teorijskom dijelu rada opisan je kratki pregled o razvoju svjetskog i dječjeg kazališta te o specifičnostima dječjeg kazališta, dok je u drugom dijelu rada opisano provedeno istraživanje. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 110 roditelja djece koji su davali odgovore za samo jedno dijete. Rezultati istraživanja pokazuju kako roditelji i djeca imaju razvijene navike odlaska u kazalište. Ustanovljeno je da se roditelji prije odlaska u kazalište raspituju za koji je uzrast predstava na koju namjeravaju povesti dijete te da im je pri odabiru kazališnih predstava najvažnije da odgovara stupnju djetetova razvoja. Nadalje, u istraživanju je utvrđeno kako je roditeljska navika odlaska u kazalište povezana s učestalosti odlazaka u kazalište s djetetom, ali nije povezana s dobi u kojoj je dijete bilo na prvoj kazališnoj predstavi. Također je ustanovljeno da roditelji koji su sami motivirani za odlazak u kazalište, vode i vlastito dijete u kazalište. Rezultati istraživanja upućuju i na to da postoji recipročna motivacija kod djece i roditelja kada su pitanju odlasci u kazalište. U istraživanju je utvrđeno da oni roditelji koji posjećuju kazalište s djetetom imaju pozitivna iskustva s kazalištem, ali i da bi pristupačnije cijene kazališnih karata dodatno motivirale roditelja da češće posjećuje kazalište s djetetom. Roditelji koji su zadržali ili razvili naviku odlazaka u kazalište u 2019. godini, za vrijeme izolacije uzrokovane COVID-19 pandemijom s djetetom su gledali veći broj kazališnih predstava na internetu u usporedbi s roditeljima koji nisu posjećivali kazalište. The topic of this master's thesis is The Habits of Visiting the Theater among Children. The main goal of the research was to discover the habits of visiting the theater among children and their parents. The first, theoretical part of the thesis gives a brief overview of the development of world and children's theater and the specifics of children's theater. The second part of the thesis describes the conducted research. A total of 110 parents of children who provided answers for only one child participated in the study. The results of the research show that children and their parents have developed habits of visiting the theater. The results show that parents inform themselves if the play is suitable for their children before taking them to the theater. Further, it is also important for parents that the play corresponds to the stage of the child's development. In addition, the parental habit of going to the theatre is related to the frequency of the child's habit of going to the theater. Parents who are self-motivated to go to the theater also take their own child to the theater. The results also indicate that there is a reciprocal motivation in children and parents when it comes to visiting the theater. Further, the obtained results shows that those parents who visit the theater with their child have positive experiences with the theater. The data shows that more affordable theater ticket prices would further motivate parents to visit the theater more often with their child. Parents who maintained or developed the habit of going to the theater in 2019 watched more theater performances online during the COVID-19 pandemic compared to those parents who did not attend the theater at all.

Napredak medicine i tehnologije u proteklih nekoliko desetljeća doveo je do značajnog porasta stope preživljavanja kritično bolesne i/ili ekstremno nezrele nedonoščadi. Unatoč sve većoj stopi preživljavanja i razvoju sve sofisticiranije tehnologije, postoje situacije u kojima intervencije intenzivne medicine ne mogu izliječiti pacijenta nego mogu samo produžiti proces umiranja, dok kod dijela onih koji prežive ozbiljna bolest i nedonesenost ostavlja trajne posljedice koje mogu nepovoljno utjecati na kvalitetu života tih osoba. Navedeno otvara niz etičkih pitanja i dilema te se u sve većoj mjeri propitkuje treba li spašavati ljudski život pod svaku cijenu. Ciljevi ovog istraživanja su ispitati stavove liječnika zaposlenih u neonatološkim odjelima u Hrvatskoj vezane uz donošenje odluka o završetku života/obustavi liječenja pedijatrijskih pacijenata te usporediti stavove liječnika u Hrvatskoj sa stavovima liječnika u ostalim europskim zemljama i Ujedinjenim Američkim Državama. U istraživanju je sudjelovalo 60 liječnika zaposlenih u neonatološkim odjelima u Hrvatskoj (koji čine otprilike dvije trećine ukupne populacije liječnika zaposlenih u neonatološkim odjelima). U istraživanju smo koristili modificiranu verziju upitnika o etičkom odlučivanju vezanom uz završetak života u jedinicama intenzivnog liječenja nedonoščadi koji je korišten u EURONIC projektu (Cuttini i sur., 1996). Naši rezultati su pokazali da, sukladno s rezultatima ostalih istraživanja provedenih u Europi i Sjevernoj Americi, velik broj liječnika smatra odluku o obustavi liječenja etički opravdanom u situacijama kada je izvjesno da će pacijent umrijeti i kada se očekuje da će imati značajno narušenu kvalitetu života. Većina liječnika smatra da je odluku o obustavi liječenja potrebno donijeti u suradnji s djetetovim roditeljima, no ističu teškoće u komunikaciji s roditeljima kao čimbenik koji otežava taj proces. Kada se odluka o obustavi liječenja donese, liječnici su skloniji pasivnom nezapočinjanju liječenja u usporedbi s njegovim aktivnim prekidanjem, pri čemu je eutanazija neprihvatljiva velikom broju liječnika. U kontekstu Hrvatske, rezultati ovog istraživanja ističu potrebu za donošenjem stručnih smjernica vezanih uz obustavu liječenja u neonatologiji te sugeriraju liberalizaciju zakona na način da se u većoj mjeri dozvoli obustava liječenja. Advances in medicine and technology over the past few decades have led to a significant increase in survival of critically ill and/or extremely preterm neonates. Unfortunately, in some cases, intensive care interventions cannot cure the patient but only prolong the process of dying. In some patients, severe illness and prematurity leaves permanent consequences that can significantly impair their quality of life. This raises a number of ethical questions and dilemmas, and it is increasingly questioned whether human life should be saved at all costs. The objectives of this study are to examine the attitudes of neonatologists in Croatia regarding end of life decisions/forgoing treatment in pediatrics and to compare the attitudes of physicians in Croatia with the attitudes of physicians in other European countries and the United States. The study involved 60 pediatricians employed at neonatology departments in Croatia (approximately two-thirds of the total population of physicians employed at neonatology departments ih Croatia). In the study, we used a modified version of the questionnaire developed for the EURONIC Project on “Parents' information and ethical decision-making in neonatal intensive care units: staff attitudes and opinions” (Cuttini et al., 1996). We have found that, consistent with the results of other studies conducted in Europe and North America, majority of physicians consider the decision to forgo treatment ethically justified when the patient's condition is fatal and when a significantly impaired quality of life is expected upon survival. Most physicians believe that the decision to continue or forgo treatment should be made together with the child's parents, but point out the difficulties in communicating with parents as a factor that complicates this process. When a decision to forgo treatment is made, physicians are more likely to passively withold treatment compared to its active withdrawal. Euthanasia is unacceptable to a majority of physicians. In the context of Croatia, the results of this research emphasize the need for the development of professional guidelines related to forgoing treatment in neonatology and suggest the liberalization of the law in a way that allows witholding/withdrawal of treatment in a greater extent.

Stereotipi i predrasude svugdje su među nama. Rodni stereotipi predstavljaju iskrivljene predodžbe i stavove o osobinama i karakteristikama koje bi muškarci i žene trebali posjedovati. Kod djece, rodni stereotipi se uče u vrlo ranom djetinjstvu, a na njihov razvoj utječu biološki i socijalni čimbenici. Zbog njihove štetnosti za društvo, primjerice diskriminacije, vrlo je važno utjecati na smanjivanje stereotipa i predrasuda te poticati svijest o istima u ranom djetinjstvu kad se najviše razvijaju. Cilj ovog diplomskog rada bio je ispitati rodne stereotipe učenika i roditelja u razrednoj i predmetnoj nastavi. Analizom podataka prikupljenih modificiranom verzijom SRE skale, odnosno Skale stavova o ravnopravnosti spolova, u jednoj gradskoj te sedam područnih škola na uzorku od ukupno 223 učenika te 223 roditelja, donesen je zaključak o postojanju razlika u rodnim stereotipima s obzirom na spol i dob učenika te spol i stručnu spremu roditelja. Hipoteza o povezanosti stavova roditelja i formiranja rodnih stereotipa kod djece djelomično je potvrđena, dok hipoteza s pretpostavkom kako će osobe iz manjih sredina biti sklonije rodnim stereotipima nije potvrđena Stereotypes and prejudices are everywhere among us. Gender stereotypes represent distorted images and atitudes about the features and characteristics that men and women should have. Children learn gender stereotypes in very early childhood and their development is influenced by biological and social factors. Because of their harmfulness to society, for example discrimination, it is very important to influence the reduction of stereotypes and prejudices and to raise awareness about them in early childhood when they are strongly developing. The aim of this thesis was to examine children's and parents' gender stereotypes in primary school. Analysis of data, collected by the modified version of the SRE Scale, also called Scale of Attitudes on Gender Equality, in one city school and seven regional schools on a sample of 223 students and 223 parents, came to conclusion that there are differences in gender stereotypes regarding students' gender and age and parents' gender and qualification. The hypothesis of the connection between parents attitudes and the formation of children's gender stereotypes has been partially confirmed, while the hypothesis with the assumption that people from smaller communities will be more prone to gender stereotypes has not been confirmed.

Suradnja s roditeljima učenika predstavlja jedan od najvažnijih zadataka svakog školskog pedagoga. Tema je relevantna za pedagošku znanost jer unatoč tehnološkim inovacijama koje omogućavaju roditeljima posrednu komunikaciju sa školom, suradnja u odgojnom procesu ne može izostati. Ovaj diplomski rad analizira oblike te suradnje, dijeleći ih na tradicionalne i suvremene oblike. Uvodni dio čitatelja upoznaje s tematikom i uvodi ga u strukturu rada. Nakon uvodnog dijela slijedi prikaz metodologije istraživanja. Umjesto provođenja istraživanja, ovaj rad nudi prikaz rezultata provedenih istraživanja na temu suradnje školskog pedagoga s roditeljima učenika. Sažeto se definira pojam obitelji te razlike između tradicionalne i suvremene strukture obitelji. Zatim slijedi kratak povijesni osvrt kako bi se olakšalo razumijevanje teme. Suradnja nije izum suvremenoga doba jer su njezine važnosti bili svjesni mnogi prije nas. Glavni dio objašnjava svaki pojedini oblik suradnje, navodeći njihove prednosti i nedostatke. Nakon toga, posebno se poglavlje posvećuje komunikaciji kao procesu koji je ključan za suradnju. Nude se prijedlozi za poboljšanje komunikacije s roditeljima, ali se upozorava i na moguće izazove u komunikaciji. Cilj ovog rada je ukazati na važnost kontinuirane suradnje školskog pedagoga s roditeljima te ukazati na činjenicu da uspješna suradnja rezultira djetetovim boljim školskim uspjehom i većim samopouzdanjem. Cooperation with parents of pupils represents one of the most important tasks that every school pedagogue has to to. This topic is relevant for pedagogy because cooperation in educational process can not be absent, despite of all the technological inovations which enable parents indirect communication with school. This thesis analyses the models of that cooperation, dividing them in tradicional and contemporary models. The introduction introduces the topic to a reader and leads him into the structure of the thesis. The introduction is followed by the methodology of a research. Instead of doing the actual research, in this thesis are shown the results of some other researches that have analysed cooperation between school pedagogue and parents. The concept of familiy is concisely defined by pointing the main differences between tradicional and modern family structure. Afterwards, there is a brief historical review that allows a reader better understanding of this topic. The cooperation is not an invention of modern society because people were conscious of its importance even earlier in history. The main part explains each model of cooperation, indicating their advantages and disadvantages. After that, particular chapter is dedicated to communication – a process which is crucial for cooperation. The thesis offers some suggestions which may improve communication with parents and also warns of possible difficulties in communication. The purpose of this thesis is indicating the importance of continuous cooperation between school pedagogue and parents, and indicating the fact that effective cooperation results in better school success of a child and also in his better self-confidence.

Cerebralna paraliza je neprogresivan poremećaj motorike koji nastaje zbog prenatalnog, perinatalnog ili ranog postnatalnog oštećenja mozga. Od iznimne važnosti u liječenju je rana intervencija jer se ranim uvođenjem fizikalne terapije može značajno usporiti ili zaustaviti progresija komplikacija uzrokovanih oštećenjem mozga u razvoju. Pri tome, uloga medicinske sestre od iznimnog je značenja jer ona od svih članova multidisciplinarnog tima provodi najviše vremena uz dijete i njegove roditelje. Procjena medicinske sestre može biti vrlo važna u ranom otkrivanju određenih teškoća, a time i pravovremenom djelovanju na ublažavanje istih. Jedan od vodećih problema u djece s cerebralnom paralizom je oštećena motorika koja se očituje poremećajima pokreta i stava. Primjenom različitih koncepata pokušava se unaprijediti motorika, posebice, hodanje, ali fina motorike šake što je više moguće. Osim poremećene motorike uz cerebralnu paralizu se javljaju i druga popratna oštećenja kao što su neurološka, vizualna, slušna, senzomotorna, ortopedska i druga oštećenja čime je narušena kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom. Primjenom procesa zdravstvene njege, komunikacijom, edukacijom i savjetovanjem medicinska sestra pomaže roditeljima da se prilagode novonastaloj situaciji, prihvate okolnosti te razviju samoefikasnost kojom će značajno djelovati za dobrobit djeteta. Uspješnost sestrinske skrbi uvelike ovisi o tome koliko je medicinska sestra uspjela razviti osjećaj povjerenja, aktivno uključiti roditelje u zdravstvenu skrb za dijete, osnaţiti njihove kompetencije te razviti partnerski odnos s ciljem unaprjeđenja kvalitete života cijele obitelji. Cerebral palsy is a nonprogressive disorder of motor abilities caused by prenatal, perinatal or early postnatal brain damage. Early intervention is extremely important in the treatment process because using physical therapy in timely manner can significantly slow or even stop progression of complications caused by brain injuries during development. A nurse could play an important role because, of all the members of the multidisciplinary team, she is the one that spends the most of the time with the child and his parents. The assessment of the nurse can be momentous in the recognizing or discovering particular difficulties, which can be crucial in timely impact for reduction of those difficulties. One of the main problems children with cerebral palsy often meet is motor deficits and disabilities, which can be seen in disorders of movement and body posture. By using different methods it is being tried to improve motor abilities, especially walking, but also some abilities like moving hands and using them as much as possible. Besides motor disabilities, cerebral palsy includes other disabilities too, such as neurological, visual, aurally, disabilities of senses, orthopedic disabilities and many other that can disturb the quality of life of the child suffering from cerebral palsy. By using appropriate healthcare and communication, by education and consultation with the nurse, parents can be helped to adjust into this newly formed situation they are in, to accept the circumstances and to develop self-efficacy by which they can affect on the welfare of their own child. Efficacy of the nursing care depends of the feeling of trust nurse managed to develop with parents and of including parents in the child's healthcare. It is goal to improve the competencies of parents and to establish a partnership with parents in order to provide better life quality to the whole family.

Promena načina života u vreme COVID-19 pandemije za roditelje može da bude veoma stresna i da predstavlja potencijalni rizik za redukovanje njihovih spo- sobnosti za ispunjavanje roditeljske uloge. To je još izvesnije kada postoje do- datni izazovi, kao što su povećani zahtevi za brigu o deci ili problemi men- talnog i fizičkog zdravlja kod roditelja. Cilj istraživanja bio je utvrditi da li se COVID-19 pandemija različito odrazila na mentalno zdravlje i svakod- nevne brige roditelja dece tipičnog razvoja i roditelja dece sa oštećenjem vida. U istraživanju je korišćen upitnik COVID-19 i mentalno zdravlje (COVID-19 and Mental Health Measurement, Latkin & Dauton, 2020) razvijen da pruži uvid u promene koje su se desile stanovništvu zbog pandemije. Istraživanjem je obuhvaćeno 60 roditelja (30 roditelja dece tipične populacije i 30 roditelja dece sa oštećenjem vida uzrasta do tri godine). Analizom dobijenih podataka uočeno je da su negativna osećanja prisutna kod većeg broja roditelja dece sa oštećenjem vida, a zabrinutost zbog pandemijske situacije kod roditelja dece tipičnog razvoja. Lifestyle changes due to the COVID-19 pandemic can be very stressful for parents and pose a potential risk for reducing their abilities in fulfilling a parental role. This is even more likely when there are additional challenges, such as increased demands for child care or mental and physical health problems in parents. The aim of this research was to determine whether the COVID-19 pandemic had different effects on mental health and daily worries of parents of typically developing children and parents of children with visual impairment. The COVID-19 and Mental Health Measurement (Latkin & Dayton, 2020) was used in the research. This questionnaire was developed to provide an insight into the changes caused by the pandemic within a population. The study included 60 parents (30 parents of typically developing children and 30 parents of children with visual impairment up to three years of age). The results showed that negative feelings were present in a larger number of parents of children with visual impairment and that parents of typically developing children had pandemic-related concerns.

Roditelji i učitelji imaju trajan i najizravniji utjecaj na djetetov razvoj i učenje. Roditelji su prvi odgajatelji svoje djece i imaju, uz učitelje, ključnu ulogu na njihovom obrazovnom putu. Vrlo je važno ostvariti skladan odnos između učitelja i roditelja, radi pozitivnog ishoda, što kod učenika uključuje veća akademska i druga postignuća. Partnerstvo i suradnja najvažniji su načini komunikacije između roditelja i odgojno- obrazovnih ustanova. Suradnja počinje već samim upisom učenika u školu, a kasnije se ostvaruje kroz skupne i individualne oblike rada kao što su roditeljski sastanci, pedagoške radionice, individualni razgovori i drugo. Tek nakon što se ostvari suradnja prelazi se korak dalje ka partnerstvu. Kako bi se suradnja unaprijedila i razvila u partnerstvo potrebna je motiviranost i želja za radom koja se temelji na međusobnom uvažavanju i poštivanju. Prema definiciji, partnerstvo označava odnose među ljudima, u ovom slučaju to su roditelji i učitelji. Partnerstvo obitelji i škole podrazumijeva zajedničko ostvarivanje aktivnosti kojima se želi postići usklađeno djelovanje, stoga na njih ne možemo gledati individualno jer su potrebna oba sudionika kako bi krajnji ishod bio zadovoljen, a to je unaprijed definiran i razrađen cilj. Kako bi se školski sustav što bolje razvijao važno je uključiti i vanjske dionike u život škole. Udruživanjem učitelja, roditelja i lokalne zajednice dobro koje učenici mogu ostvariti gotovo je neograničeno. Kako je krajnji ishod pomoći svim mladima na njihovom obrazovnom i cjeloživotnom putu važno je da su učitelji, roditelji i lokalna zajednica u stalnoj komunikaciji te uvijek korak ispred u odnosu na vrijeme. Cilj ovog diplomskog rada je istaknuti razlike partnerstva i suradnje s roditeljima i lokalnom zajednicom te istražiti domaću i stranu literaturu o partnerstvu između učitelja, roditelja i lokalne zajednice te pronaći što više primjera dobre prakse u Republici Hrvatskoj. Parents and teachers have a long lasting and most direct influence on a child’s development and learning. Parents are the first educators of their children and have, along with teachers, a key role in their educational journey. It is very important to achieve a harmonious relationship between teachers and parents, for a positive outcome, which includes greater academic and other achievements in students. Partnership and cooperation are the most important ways of communication between parents and educational institutions. Cooperation begins with the enrollment of students in school and it is later realized through group and individual forms of work, such as parental meetings, pedagogical workshops, individual conversations and more. Only after the cooperation is achieved is the step forward towards partnership taken. In order to improve cooperation and develop into a partnership, motivation and a desire to work based on mutual respect and esteem are needed. By definition, partnership means relationships among people, in this case parents and teachers. The partnership of family and school implies the joint realization of activities that seek to achieve coordinated action, so we can not look at them individually because they need both participants to meet the end result, and this is a pre- defined and elaborated goal. In order for the school system to develop in the best possible way, it is important to include external stakeholders in the life of the school. By bringing together teachers, parents and the local community, the benefits that students can achieve are almost limitless. The end result is to help all young people on their educational and lifelong journey, so it is important that teachers, parents and the local community are in constant communication and always one step ahead of time. The aim of this thesis is to highlight the differences between partnership and cooperation with parents and the local community and to explore domestic and foreign literature on the partnership between teachers, parents and the local community and find as many possible examples of good practice in the Republic of Croatia.

Panel rasprava o pružanju podrške djeci i njihovim roditeljima u predškolskim i školskim ustanovama.

Suradnja obitelji i dječjega vrtića vrlo je važan preduvjet optimalnoga razvoja i odgoja djeteta u vrtiću. U suvremenoj paradigmi obitelj i dijete smatraju se aktivnim protagonistima uključenima u život i rad dječjega vrtića. Roditelji i odgojitelji u vrtiću postaju suradnici na zajedničkom zadatku skrbi, njege, odgoja i obrazovanja djeteta. Cilj je ovog istraživanja bio ispitati stavove roditelja o suradnji s dječjim vrtićem. U istraživanju je sudjelovalo 107 roditelja djece jasličke i predškolske dobi polaznika Dječjega vrtića Radost iz Crikvenice. Dobiveni rezultati istraživanja ukazuju da se stavovi roditelja o suradnji s dječjim vrtićem razlikuju ovisno o spolu, dobi, zaposlenju i stručnoj spremi roditelja.

Parental involvement in the children's education in our area is still an insufficiently researched construct. It can be implicitly concluded that parental involvement is something that happens by itself. However, referring to previous scientific research, the importance of this topic is also noticed through the positive relationship between desirable child outcomes, such as better school performance and parental involvement in their education. The family certainly plays a vital role in the student's school achievement, i.e., parents contribute to the child's cognitive development and academic achievement in various ways - preparing the child for school, transmitting educational values, modeling the child's self-confidence, establishing learning habits, and participating in school (Reić Ercegovac & Koludrović, 2010). Various scientific papers emphasize that the active participation of parents in the education of the child implies their physical presence and active participation (Sušanj Gregorović, 2018). There is still no unambiguous, generally accepted definition despite considerable research about parental involvement in the child's education. However, there is a consensus that it is a complex, multidimensional construct involving many parenting activities and behaviors related to the child's entire education and learning process (Epstein, 1990; Sušanj Gregorović, 2018). Parental involvement in the child's education is manifested in two ways: involvement in school activities and parental involvement in home activities. For the purposes of this paper, the second type of parental involvement is particularly important. According to the available literature, it is divided into two domains (Sušanj Gregorović, 2018), the first of which is parental participation in activities related to knowledge/skills development (Epstein, 2001; Henderson and Mapp, 2002; Ljubetić, 2014), while the other refers to participation in learning promotion activities that are not directly related to schoolwork (creating a cognitively stimulating family environment, providing educational materials, etc.) (Henderson and Mapp, 2002; Hoover-Dempsey and Sandler, 1997). This paper aims to contribute to the theoretical knowledge of the construct through a review of previous scientific knowledge and research., Uključenost roditelja u obrazovanje djece na našem području još je uvijek nedovoljno istražen konstrukt. Implicitno se može zaključiti kako je uključenost roditelja nešto što se događa samo po sebi. Ipak, referirajući se na prethodna svjetska istraživanja, može se uočiti važnost bavljenja ovom temom ponajviše jer je uočena povezanost roditeljske uključenosti s nekim poželjnim ishodima za dijete, poput boljeg uspjeha u školi. Obitelj svakako ima važnu ulogu i u učenikovu školskom postignuću pri čemu roditelji pridonose djetetovu kognitivnom razvoju i akademskom postignuću na različite načine – pripremajući dijete za školu, prenoseći vrijednosti obrazovanja, modelirajući djetetovo samopouzdanje, uspostavljajući navike učenja, sudjelujući u radu škole i slično (Reić Ercegovac i Koludrović, 2010). Autori koji su se bavili ovom temom naglašavaju da „aktivno sudjelovanje roditelja u obrazovanje djeteta podrazumijeva njihovu fizičku prisutnost i aktivno sudjelovanje (Sušanj Gregorović, 2018, str.102)“. Unatoč znatnome broju stranih istraživanja o sudjelovanju roditelja u obrazovanju djeteta, u literaturi još uvijek ne postoji jednoznačna, općeprihvaćena definicija, ali postoji konsenzus da je to kompleksan, višedimenzionalan konstrukt koji uključuje mnoštvo roditeljskih aktivnosti i ponašanja vezanih uz cjelokupni proces obrazovanja i učenja djeteta (Epstein, 1990, prema Sušanj Gregorović, 2018). Uključenost roditelja u obrazovanje djeteta manifestira se na dva načina: uključenost u aktivnostima u školi i uključenost roditelja u aktivnostima kod kuće. Za potrebe ovog rada posebno je značajna druga vrsta roditeljskog uključivanja. Prema dostupnoj literaturi ona se dijeli na dvije domene (Sušanj Gregorović, 2018) od kojih prvu čini roditeljsko sudjelovanje u aktivnostima vezanim za razvoj znanja/vještina (Epstein, 2001.; Henderson i Mapp, 2002.; Ljubetić, 2014.), dok drugu čini sudjelovanje u aktivnostima poticanja učenja koje nisu izravno vezane uz školski rad (stvaranje kognitivno stimulirajućega obiteljskoga okruženja, osiguravanje edukativnih materijala i dr.) (Henderson i Mapp, 2002.; Hoover-Dempsey i Sandler, 1997). Cilj rada jest doprinijeti teorijskoj spoznaji spomenutog konstrukta pregledom dosadašnjih znanstvenih spoznaja i istraživanja.

Sažetak simpozija: Epidemija COVID-19 proglašena je 11. ožujka 2020. pandemijom od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Broj slučajeva zaraze i smrti svakodnevno se povećava u ponovljenim valovima prijenosa virusa. Osim povećanog zdravstvenog rizika nove društvene stvarnosti koju mnoge obitelji proživljavaju, pandemija bolesti COVID- 19 dovodi obitelji do višestrukih stresnih situacija. Pojačan je pritisak na roditelje da usklade zahtjeve osobnog života, posla i odgoja djece, uz otežani rad ili privremeno zatvaranje predškolskih odgojno obrazovnih ustanova i škola. Od početka pandemije obrazovne se usluge kreću između učionice i digitalnog obrazovanja, kao odgovor na ponovljene valove virusa. Dok se roditeljima pruža prilika da provode više vremena sa svojom djecom, internetsko obrazovanje također predstavlja izazov za djecu i roditelje. Postoji zabrinutost zbog rastućih rodnih nejednakosti, odnosno majke su izložene većem riziku da preuzmu povećan broj zadataka u vezi s njegom i brigom o djeci, kućanskim poslovima i školovanjem od kuće a istovremeno provode više vremena u radu od kuće te su općenito izložene većem riziku od otpuštanja s posla. Podrška djeci, roditeljima i učiteljima u ovim okolnostima posebno je složena a ovisi o sposobnost obitelji da uravnoteži stabilnost i fleksibilnost u promjenjivim okolnostima te da djeca, roditelji i učitelji izdrže pa čak i napreduje u ovim novim okolnostima. U ovom simpoziju prikazat će se rezultati prvog vala istraživanja o efektima pandemije bolesti COVID-19 na svakodnevnicu djece, roditelja i učitelja. Rezultati procjena djece, majki, očeva i učitelja koji će se prikazati u ovom simpoziju prikupljeni su u sklopu projekta „Dobrobit djeteta u kontekstu obitelji“ CHILD-WELL financiranog od Hrvatske zaklade za znanost. U prvom izlaganju govorit će se o tome što kažu djeca o efektima pandemije. Prikazat će se rezultati dječjih samoprocjena utjecaja pandemije bolesti COVID-19 na njihovu svakodnevicu. U drugom izlaganju govorit će se o samoprocjenama roditelja osnovnoškolske djece o utjecaju pandemije bolesti COVID-19 na njihovu svakodnevnicu. U trećem izlaganju prikazat će se rezultati dječjih samoprocjena pogoršanja života u kontekstu roditeljske brige i oboljenja od bolesti COVID-19. Zadnje izlaganje biti će posvećeno samoprocjenama osnovnoškolskih učitelja/ica o utjecaju pandemije bolesti COVID-19 na svakodnevni život i rad.

The City Infant Faces Database (CIFD; Webb et al., 2018) is a database of 154 infant emotional expressions for use in experimental studies of infant facial communication, facial expression recognition, and parental sensitivity. The CIFD was validated only in a small sample from the general public and student midwives and nurses in the UK. This study, therefore, aimed to validate it in a larger sample of Croatian students and parents of 1-12 months old infants. Three-hundred and fifty students (Study 1), 422 mothers and 106 fathers (Study 2) were presented with images of Caucasian infant faces. The students rated images from the CIFD and Tromsø Infant Faces. They also completed questionnaires measuring empathy, alexithymia, and perceiving and expressing emotions. The parents rated the valence of facial expressions of images from the CIFD. The results were consistent with the initial validation in both the students and parents’ sample, except that agreement for negative images was lower for Croatian parents than in the UK study. Compared to the UK study, students rated images as more intense, clear, genuine, and reported stronger internal emotion. Furthermore, there was no difference in accuracy between mothers and fathers or between first-time parents and experienced parents. The CIFD is, therefore, a promising tool for research and should be further validated in other countries, focusing on its predictive validity., Baza dojenačkih lica City (engl. City Infant Faces Database, CIFD; Webb i sur., 2018) sadržava 154 slike emocionalnih ekspresija dojenčadi koje se mogu koristiti u eksperimentalnim istraživanjima dojenačke facijalne komunikacije, prepoznavanja facijalne ekspresije i roditeljske osjetljivosti. CIFD je validiran samo na malome uzorku iz opće populacije i na studentima primaljstva i sestrinstva u Ujedinjenome Kraljevstvu (UK). Stoga je cilj ovoga istraživanja bio validacija baze na većemu uzorku hrvatskih studenata te roditelja dojenčadi u dobi od 1 do 12 mjeseci. Tristo pedeset studenata (Istraživanje 1) te 422 majke i 106 očeva (Istraživanje 2) gledali su slike dojenačkih lica bijele rase. Studenti su procjenjivali slike iz CIFD-a i Baze dojenačkih lica Tromsø. Također su ispunili upitnike koji mjere empatiju, aleksitimiju te prepoznavanje i ekspresiju emocija. Roditelji su procjenjivali valenciju facijalnih ekspresija slika iz CIFD-a. Rezultati i kod studenata i kod roditelja u skladu su s inicijalnom validacijom, osim što je slaganje za negativne ekspresije niže kod hrvatskih roditelja nego u istraživanju provedenome u UK-u. U usporedbi s istraživanjem provedenim u UK-u studenti su procjenjivali slike kao intenzivnije, jasnije i autentičnije te su kod njih izazivale snažnije emocije. Nadalje, nije bilo razlike u točnosti između majki i očeva ili između onih koji su roditelji prvi put i onih koji su iskusni roditelji. Stoga možemo zaključiti da je CIFD obećavajući instrument za istraživačke svrhe te bi ga trebalo dalje validirati u drugim državama, usmjeravajući se pritom na njegovu prediktivnu valjanost.

Nošenje s malignom bolešću djeteta uključuje kontinuirani osjećaj straha i zabrinutosti od strane roditelja te promjenu cjelokupne obiteljske dinamike, ali i prekid svakodnevnih životnih aktivnosti, kako za roditelja tako i za dijete, i izvan konteksta globalne pandemije. Liječenje onkološke djece dugogodišnji je proces te obuhvaća invazivne pretrage, zahvate i terapiju koja nosi brojne teške nuspojave i značajno utječe na kvalitetu života. Pojava COVID-19 zdravstvene krize iznenadno je donijela zahtjevne popratne faktore koje od roditelja maligno oboljele djece zahtijevaju dodatnu adaptaciju, povećanu informiranost i brigu vezanu uz dodatne načine zaštite djeteta i utjecaje na zdravlje, ali i osjećaje usamljenosti, izoliranosti i odvojenosti od obitelji. Prema malobrojnim dosadašnjim istraživanjima u svijetu roditelji djece oboljelih od malignih bolesti aktualno se suočavaju s dodatnim izazovima i izvorima stresa. Prema spoznajama Svjetske zdravstvene organizacije, djeca s malignim oboljenjima klinički su izuzetno ranjiva uslijed zaraze COVID-19 zbog imunološke supresije te posljedičnih komplikacija na zdravlje djeteta kao i na sami tijek liječenja u somatskom smislu. Cilj ovog istraživanja bio je dubinski istražiti iskustva roditelja maligno oboljele djece uslijed COVID-19 zdravstvene krize te konkretne potrebe u svrhu pomoći i poboljšanja kvalitete života. Provedeni su polustrukturirani intervjui s desetero roditelja djece oboljele od malignih bolesti uključenih u aktivno liječenje na Zavodu za hematologiju i onkologiju „Dr. Mladen Ćepulić“ pri Klinici za dječje bolesti Zagreb, koji imaju iskustva liječenja i prije pandemije. Rezultati pokazuju da roditelji maligno oboljele djece imaju: (1) dodatne izvore stresa vezano za zaštitu djece od zaraze COVID-19 virusom ; (2) pojačan doživljaj izolacije, usamljenosti, nedostatka socijalne podrške uslijed epidemioloških mjera ; (3) doživljaj brige za emocionalno stanje drugog roditelja i ostale članove obitelji s kojima izostaje tjelesni kontakt ; (4) teškoće nošenja s gubitcima barem dijela uobičajenih aktivnosti i života oboljelog djeteta ; (5) osjećaj pojačane ovisnosti o drugima ; (6) potrebe za pravovremenim i nužnim informacijama, razumijevanjem, edukacijom okoline i pojačanom psihosocijalnom podrškom. Iz spoznaja ovog istraživanja proizlazi jasna potreba za dodatnom zaštitom ove ranjive skupine tijekom COVID-19 zdravstvene krize, kako u somatskom, tako i u psihološkom smislu

Ovaj rad bavi se međuodnosom političkih preferencija i političkih orijentacija studenata i njihovih roditelja. Rad je teorijski organiziran u okvirima sociologije znanja s posebnim osvrtom na određene dimenzije političke socijalizacije kao dinamičnog procesa – konstantne dijalektike primarnih i sekundarnih socijalizacijskih aktera. U radu se istraživala važnost određenih aktera u životima studenata u formiranju njihovih političkih identiteta. Provedeno je istraživanje nad populacijom studenata Sveučilišta u Zagrebu. Uzorak je obuhvaćao 500 studenata s fokusom na ispunjenje kvota po spolu i području studijskog programa. Samo istraživanje polazilo je od tri osnovna istraživačka pitanja; (1) U kojoj mjeri i na koji su način povezane političke preferencije studenata i roditelja? (2) U kojoj mjeri su povezani političko ideološki stavovi (političke orijentacije) roditelja i studenata (u smislu lijevo/centar/desno)? (3) U kojoj mjeri su povezani politički stavovi (preferencije i orijentacija) studenata sa stavovima očeva te stavovima majka? Istraživanje je pokazalo kako su, u ponuđenim akterima, najveće značenje za formiranje političkog identiteta za studente i dalje imali njihovi roditelji. Potvrđena je i statistički značajna povezanost političke orijentacije studenata i one njihovih roditelja. U deskriptivnom smislu, veća usklađenost i političkih orijentacija i političkih preferencija vidljiva je na desnom političkom spektru nego li je to slučaj s lijevim političkim spektrom (iako i tamo postoji povezanost).

Pandemija uzrokovana virusom SARS-CoV-2 promijenila je naš način života i prisilila nas na samoizolaciju i socijalnu distancu. Sve naše nade bile su usmjerene prema otkrivanju cjepiva koje će pomoći u zaustavljanju ove opake bolesti. Međutim, s pojavom cjepiva otvorila su se i mnoga moralno- pravna pitanja, a jedno od njih je i cijepljenje djece. U radu stoga nastojimo odgovoriti na neka temeljna pitanja, poput skrbi o dobrobiti djece i (ne)dopuštenosti izlaganja djece opravdanom riziku, s obzirom na još uvijek nedovoljno proučene nuspojave izazvane cijepljenjem, odgovornosti roditelja i prava na izbor s obzirom na sve snažnije pritiske i najave ograničavanja za necijepljene, moralne dvojbe u savjesti oko etičnosti same proizvodnje cjepiva i prava na priziv savjesti te, u konačnici, moralnoj odgovornosti za zdravlje djece i društvenoj suodgovornosti onih koji rade s djecom (odgojitelji, nastavnici). Izlaganje temeljimo na relevantnim međunarodnim dokumentima o pravima djeteta te etičkim načelima iz perspektive kršćanske antropologije, budući da se većina građana u Republici Hrvatskoj izjašnjava kršćanima. Svjesni da djeca pripadaju najranjivijim skupinama u društvu i zaslužuju posebnu skrb i pozornost svih odgovornih članova zajednice, na osobit način želimo skrenuti pozornost na važnost osiguranja primjerene zdravstvene skrbi koja će im zajamčiti sigurnu budućnost