Search

Sushi is an example of a food that, until recently, the majority of Westerners would not eat because it generally involves the consumption of raw fish and other culturally unusual ingredients such as seaweed. However, sushi has undergone a remarkable repositioning and is now widely enjoyed (House, 2018). The consumption of sushi has increased significantly since the beginning of the 21st century., as has the number of restaurants serving sushi. The growing health consciousness of consumers has encouraged the search for new foods, such as sushi. People generally consider sushi to be nutritious and healthy. Although Croatian consumers prefer local foods, they are becoming more open to global food trends. Sushi is also becoming more popular in the Croatian market. The purpose of this study was to determine the factors that influence sushi consumption intention, using the Theory of Planned Behaviour (Ajzen, 1991) as a theoretical framework. The survey was conducted with a sample of 626 Croatian respondents. The study examined the relationship between attitudes, subjective norm, perceived behavioural control and sushi intention. Statistical analsis (descriptive statistics, correlation analysis, multiple regression analysis) were performed using SPSS. The reults of the regression analysis showed that attitude, subjective norm, and perceived behavioural control explained 55.8% of the variance in sushi consumption intention. Attitude proved to be the strongest predictor of intention, while subjetive norm was slightly weaker. Perceived behavioural control did not prove to be a significant predictor of intention to eat sushi.

Cilj istraživanja bio je utvrditi potrošačko ponašanje na tržištu sushija u Hrvatskoj te ispitati razlike u sociodemografskim obilježjima sudionika s obzirom na učestalost konzumacije sushija. U online istraživanju sudjelovalo je 626 sudionika. Rezultati su pokazali da sushi češće konzumiraju više obrazovani, stariji, zaposleni sudionici višeg životnog standarda koji žive u većim gradovima. Učestali konzumenti znaju prepoznati dvije vrste sushija, ali nemaju izražene preferencije prema određenoj vrsti sushija kod naručivanja i okus ocjenjuju kao najvažnije obilježje. Sudionici su bili srednje zadovoljni ponudom i konzumirali bi više sushija da je ponuda u njihovom mjestu prebivališta bolja., The aim of this research was to determine consumer behaviour on the sushi market in Croatia and to examine sociodemographic differences between participants regarding sushi consumption. Study sample in the online survey was 626 participants. Results showed that sushi is consumed more by more educated, older, employed participants with higher life standard living in larger cities. Frequent consumers successfully recognized two sushi types but did not express strong preferences for a specific type when ordering and rated taste as the most important feature. Participants were moderately satisfied with sushi offer and would consume more sushi if the offer in their place of residence was better.

Life satisfaction is a person’s global assessment of subjective quality of life, and an indicator of successful psychological adaptation to the changes and losses a person usually experiences in later life. The study aims to explore the contribution of psychosocial factors to the interpretation of life satisfaction in older persons residing in retirement homes in comparison to the community dwelling older adults. There were 202 participants, of whom 101 were retirement homes’ residents in Zagreb, Croatia, 81 years old on average, and 101 were community dwelling persons, on average 79 years old. Participants were mobile and not diagnosed with dementia. The measured variables were the following: sociodemographic, self-perceived health, functional ability, social participation, sleep quality, and life satisfaction. Participants in both groups reported high levels of life satisfaction. No statistically significant differences were observed in life satisfaction nor in self-perceived health between participants’ groups. Significant differences were found in sociodemographic variables, functional ability, sleep quality, and social participation, with retirement homes participants scoring worse than the community dwelling participants, except for better social participation score. Regression analyses confirmed that the observed predictor variables contributed significantly to the explanation of 37% and 30% of life satisfaction variance in retirement homes participants and community dwelling participants, respectively. Different structure of life satisfaction predictors was observed in two participants’ groups. The study findings point to the potential improvement of older adults’ quality of life, providing psychosocial interventions to enhance the potential of older persons to adapt to challenges of well-being.

Cilj ovog rada je ispitati stavove i znanje studenata/tica o grupama solidarne razmjene (GSR), te utvrditi povezanost podrške i otpora GSR-u sa socioekonomskim orijentacijama. Istraživanje je provedeno on-line anketom na uzorku od 100 studenata/ica Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Rezultati su pokazali da sudionici/e u velikoj mjeri podržavaju solidarnu ekonomiju i GSR-ove. Podrška GSR- ovima povezana je s većom podrškom solidarnoj ekonomiji, manjom podrškom statusu quo i stavom da je konvencionalna poljoprivreda odgovorna za niz štetnih posljedica. Otpor GSRovima je povezan s većom podrškom statusu quo i neoliberalnom socioekonomskom orijentacijom.

Tijekom adolescencije jedan od temeljnih razvojnih zadataka je istraživanje i uspostavljanje vlastitog identiteta. U postkonfliktnim i podijeljenim zajednicama kakav je npr. današnji Vukovar, etnički identitet se javlja kao ključna odrednica svakodnevnog života i dinamike društvenih odnosa u zajednici. Održavanju podijeljenosti zajednice i međuetničkim napetostima u velikoj mjeri može pridonijeti ponašanje mladih, posebno u situacijama sukoba vršnjaka različite etničke pripadnosti. Na temelju postavki teorije socijalnog identiteta i teorije međugrupne prijetnje, u ovom je radu provjereno je li moguće predvidjeti prosocijalno ponašanje promatrača u situacijama međuetničkih sukoba na temelju sociodemografskih varijabli dobi i spola, etničkog identiteta i odgoja te doživljaja prijetnji vlastitoj grupi, mjerenih kao simbolička i realistična prijetnja (percepcija diskriminiranosti vlastite grupe). U istraživanju su sudjelovali mladi u dobi od 13 do 18 godina, učenici 8. razreda osnovnih (N = 125) i 2. razreda srednjih škola (N = 433) u nastavi na hrvatskom i na srpskom jeziku u Vukovaru. Prikupljeni su podaci o sociodemografskim pokazateljima, etničkom identitetu, etničkom odgoju, doživljaju diskriminiranosti, simboličkoj prijetnji i prosocijalnom ponašanju promatrača. Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je kako izraženije prosocijalno ponašanje promatrača predviđa ženski spol, manje izražen etnički identitet, slabije izražen etnički odgoj i manji osjećaj simboličke prijetnje vlastitoj grupi. Uspješnost predikcije prosocijalnog ponašanja bila je različita za većinski uzorak Hrvata (41% varijance) i manjinskih Srba (16%). Rezultati su interpretirani uzimajući u obzir razlike u odnosima većine i manjine u višeetničkim postkonfliktnim zajednicama. Nadalje, raspravit će se smjernice za intervencije koje mogu pomoći mladima u procesu istraživanja i formiranja etničkog identiteta te razvoja stabilnih i nenasilnih vršnjačkih odnosa u višeetničkim zajednicama.

Podaci o spavanju starijih osoba u Hrvatskoj slabo su poznati. Naša dosadašnja istraživanja pokazala su da je kvaliteta spavanja više od 70% korisnika domova za starije osobe značajno oslabljena. Depresivni simptomi i samoprocjena zdravlja značajno su longitudinalno predviđali njihovu kvalitetu spavanja, a značajni transverzalni prediktori bili su zadovoljstvo životom i funkcionalna sposobnost. U ovom istraživanju željeli smo ispitati razlikuje li se kvaliteta spavanja starijih osoba ovisno o tome žive li u vlastitom domu ili domu za starije osobe te koji su prediktori kvalitete spavanja starijih osoba koje žive u vlastitom domu. U istraživanju je sudjelovalo 167 korisnika domova za starije osobe (80% žena, 69-100 godina) i 167 starijih osoba koje žive u vlastitom domu (64% žena, 68-91 godina). Svi sudionici bili su pokretni, bez dijagnoze demencije. Podatke su prikupili uvježbani intervjueri, individualno, strukturiranim intervjuom u domovima za starije osobe i vlastitim domovima sudionika. Uz opće podatke izmjerene su samoprocjena zdravlja, funkcionalna sposobnost, socijalna participacija, zadovoljstvo životom i kvaliteta spavanja. Rezultati su pokazali da je kvaliteta spavanja starijih osoba koje žive u vlastitom domu značajno oslabljena u 50% sudionika. Sudionici koji žive u vlastitom domu u prosjeku su mlađi, funkcionalna sposobnost im je bolja, imaju bolju ukupnu kvalitetu spavanja, spavaju dulje, efikasnost spavanja im je veća i rjeđe koriste lijekove za spavanje nego korisnici domova za starije osobe. Najkonzistentniji individualni prediktor kvalitete spavanja u toj skupini bila je samoprocjena zdravlja, a potom zadovoljstvo životom. Kvaliteta spavanja starijih osoba koje žive u vlastitom domu očekivano je bolja nego kvaliteta spavanja korisnika domova za starije osobe, no čimbenici koji predviđaju kvalitetu spavanja ovih skupina se razlikuju. Pri oblikovanju intervencija usmjerenih na poboljšanje kvalitete spavanja starijih osoba treba voditi računa o uvjetima stanovanja.

Objective: Our previous study showed that sleep quality (SQ) of 167 retirement home residents was impaired in 77.8% participants. Sleep efficiency, sleep latency, and use of sleep medications were impaired the most, while subjective SQ and daytime functioning were high. The aim of the present study was to examine SQ of community-dwelling (CD) older adults in Zagreb, and to compare it with SQ of those residing in institutions. Life satisfaction was the strongest predictor of SQ in our nursing home (NH) study so we wanted to explore whether it would be significantly related to SQ of CD older adults. Method: The results of 55 CD participants (80% females, 63-86 years) were compared with the results of 60 NH participants (85.5% females, 69-87 years). All were ambulatory, without diagnosis of dementia, and the data was collected individually by trained interviewers in a local gerontology centre or in nursing homes. SQ was assessed by the Pittsburgh Sleep Quality Index (PSQI). Two questions were used to measure subjective health, and a standardized scale to measure life satisfaction. Results: The results showed that SQ of CD participants was significantly better than SQ of NH residents when total PSQI scores were compared (MCD = 5.6 vs. MNH = 8.2, p = .000). The differences in the same direction were observed for sleep duration (p = .000), sleep efficiency (p = .000) and use of sleep medication (p = .011). The overall life satisfaction was of similar value in both groups (p = .065) and it was relatively high, but their self-rated health was somewhat better in CD participants (p = .044). In CD participants life satisfaction was associated only with shorter sleep latency (p < .05). When housing arrangement was controlled for, life satisfaction was significantly correlated to total PSQI score, subjective sleep quality, sleep latency and sleep disturbances (r = -.28 to -.53, p < .01) and to self-rated health (r = .36, p < .01). Conclusion: Our results show that the SQ of CD older adults is expectedly better than SQ of NH residents, but the factors contributing to SQ seem to differ depending on housing arrangement.

Zadovoljstvo životom je opća procjena subjektivne kvalitete života osobe, ali i jedan od pokazatelja psihološke prilagodbe starenju, kad se osoba obično suočava s promjenama i gubicima: zdravlja, tjelesnih i kognitivnih funkcija, socijalne uključenosti i produktivnih aktivnosti. Istraživanja pokazuju da su snažni prediktori zadovoljstva životom u starijih osoba: socijalna aktivnost, percepcija vlastitog zdravlja te depresivnost. Međutim, malo je istraživanja koja izravno uspoređuju čimbenike zadovoljstva životom starijih osoba koje žive u ustanovama i onih koji žive u vlastitom domu. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi doprinos nekih psihosocijalnih čimbenika zadovoljstvu životom starijih osoba s obzirom na različite oblike stanovanja – u domu za starije osobe ili u vlastitom domu. Sudionici su bili 307 starijih osoba, od kojih 167 korisnika domova za starije osobe u Zagrebu, prosječne starosti 84 godine, te 140 starijih osoba koje žive u vlastitom domu, prosječne starosti 75 godina. Svi su sudionici bili pokretni i bez dijagnoze demencije. Mjerene varijable bile su: sociodemografske, samoprocjena zdravlja, funkcionalna sposobnost, socijalna participacija, kvaliteta spavanja i zadovoljstvo životom. Uvježbani intervjueri prikupili su podatke individualno, strukturiranim intervjuom, u domovima za starije osobe i u domovima sudionika. Rezultati su pokazali značajne razlike u zadovoljstvu životom s obzirom na oblik stanovanja. Zadovoljstvo životom bilo je značajno više u sudionika koji žive u vlastitom domu nego onih u domovima za starije osobe. Rezultati regresijskih analiza pokazali su da je opažanim skupom varijabli objašnjeno od 26% do 33% ukupne varijance zadovoljstva životom. Najsnažniji i pozitivan prediktor zadovoljstva životom sudionika u domovima za starije osobe bila je samoprocjena zdravlja dok je u sudionika koji žive u vlastitom domu utvrđen veći varijabilitet u psihosocijalnim čimbenicima zadovoljstva životom. Na temelju utvrđenih razlika u čimbenicima zadovoljstva životom starijih osoba s obzirom na oblik stanovanja mogu se predvidjeti potrebe za psihosocijalnim intervencijama u svrhu poboljšanja kvalitete života starijih osoba odnosno njihove bolje prilagodbe životu u starosti.

The implications of declining cognitive functioning on old persons’ daily lives are complex and not well understood, despite its importance. Recent longitudinal studies on ageing regard the age changes in cognition as important determinant of adjustment to ageing, quality of life and survival (Allerhand, Gale, and Deary, 2014). Independence in old age is as much determined by cognitive functioning as by physical functioning. Normal cognitive changes are important to understand because they can affect an older adult’s daily functioning and they can help distinguish normal from disease states (Harada, Natelson Love and Triebel, 2013). The aim of this study was to determine the longitudinal predictive contribution of psychosocial factors to the cognitive function in old persons. Participants were 167 retirement homes’ residents in Zagreb, Croatia, followed-up for eight years, assessed at three measurement times: in 2008, 2010 and 2016. Their age was 69-100 years, average 85 years in 2016 (77 years at baseline), 80% were women, ambulatory and not diagnosed with dementia. Variables were cognitive function, functional ability, self-perceived health, social participation, depression, life satisfaction, and sociodemographic. Trained interviewers collected data individually. Different regression analyses models indicated that the observed set of predictors explained 34% - 37% of the cognitive function variance in 2016. The significant longitudinal predictors were baseline cognitive function, social participation, functional ability, and age. Identifying long-term predictors of cognitive changes has implications for the development of prevention strategies and interventions to delay cognitive impairment in old age and improve quality of life.

Posljednjih godina u Hrvatskoj je sve više psihologijskih istraživanja koja se bave temama povezanima s LGBTIQ osobama. Osim toga, uzorak svakog psihologijskog istraživanja može sadržavati i LGBTIQ osobe. Usprkos navedenom, upitnici u psihologijskim istraživanjima često donose ograničen broj kategorija u kojima se LGBTIQ osobe mogu prepoznati, ili čak automatski pretpostavljaju da su sve osobe u uzorku heteroseksualne i cisrodne. Posljedica toga je nedovoljno poznavanje uzorka što može utjecati kako na tumačenje rezultata tako i na odustajanje LGBTIQ osoba od sudjelovanja u istraživanju. U ovom izlaganju donosimo preporuke za daljnji istraživački rad u smjeru prepoznavanja LGBTIQ osoba u istraživanjima odnosno uključivanja različitih spolnih/rodnih identiteta i spolnih orijentacija pri konstrukciji upitnika. Preporuke temeljimo na rezultatima istraživanja u kojem je sudjelovalo 549 LGBTIQ osoba gdje je ponuđen veći broj kategorija koje se odnose na spolni/rodni identitet i spolnu orijentaciju osoba, te na temelju dosadašnjeg iskustva u radu s LGBTIQ osobama.. Na primjer, kao važan prvi, a istovremeno vrlo jednostavan, korak prema prepoznavanju LGBTIQ identiteta u istraživanjima smatramo ostavljanje prostora za samoidentifikaciju uz ponuđene kategorije u pitanjima koje se odnose na spol i partnerske odnose. Na kraju, donosimo obrazloženja pojmova koje smo koristile u svom istraživanju i smatramo važnima za istraživački rad koji uključuje LGBTIQ osobe.

Posljednjih desetljeća u Hrvatskoj je, kao i u razvijenim zemljama, prisutan negativan demografski trend. Smanjuje se ukupan broj novorođene djece i prosječan broj djece po obitelji, što rezultira promjenama u dobnoj strukturi cijele populacije, odražavajući se na zdravstveni sustav, tržište rada te cjelokupan ekonomski razvoj zemlje. Kada su u pitanju mlade osobe, posebice one na pragu odraslosti, nerijetko im se pripisuje nedostatak interesa za djecu i obitelj zbog preuzimanja individualističkih, hedonističkih i materijalističkih vrijednosti. Ovim istraživanjem željeli smo stoga ispitati motivaciju za roditeljstvom mladih u suvremenom hrvatskom društvu. U istraživanju je sudjelovalo 588 sudionika/ica (71% djevojaka i 29% mladića) u dobi od 18 do 29 godina (M = 23, 19, SD = 2, 78). Podaci su prikupljeni on- line upitnikom koji je sadržavao pitanja o važnosti roditeljstva za sudionike/ice, preferenciji broja buduće djece te Skalu razloga za i protiv roditeljstva (Langdridge, Sheeran i Connolly, 2005). Rezultati su pokazali da 86% sudionika/ica želi imati dijete u budućnosti ; njih 54% željelo bi imati dvoje djece, a 27% ih želi imati troje djece. Važnost roditeljstva sudionici/e procjenjuju u prosjeku s visokih 8, 42 (SD = 1, 92 ; TR = 1 - 10). Na navedenim varijablama nisu dobivene razlike između djevojaka i mladića. Što se tiče razloga za i protiv roditeljstva, najvažniji razlozi za roditeljstvo onima koji žele djecu odnose se na potrebu za emocionalnom bliskošću - pružanje ljubavi i nježnosti djetetu, iskustvo roditeljstva i doživljaj ispunjenja kroz tu ulogu. S druge strane, glavni razlozi protiv roditeljstva onima koji ne žele djecu uključuju ograničavanje osobne slobode, previše posla i odgovornosti koju ne žele preuzeti te uvjerenje da u životu ima važnijih stvari. Ukupno gledajući, rezultati ovog istraživanja u suprotnosti su s uobičajenim stereotipima o niskoj motivaciji za roditeljstvom među mladima te ukazuju na potrebu za daljnjim istraživanjem različitih demografskih, ekonomskih, socioloških i psiholoških razloga negativnog demografskog trenda.

Glavni cilj ovoga istraživanja bio je dobiti uvid u iskustva, doživljaje i dobrobit LGB roditelja, njihovih partnera/ica i djece u Hrvatskoj. Uz to, dodatna namjera bila je upoznati se s iskustvima, potrebama i izazovima LGB osoba u Hrvatskoj koje bi željele biti roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. U skladu s postojećim preporukama o mogućim istraživačkim pristupima na ovom području te imajući na umu da slična istraživanja nisu dosad provođena u Hrvatskoj, primijenjena je kvalitativna metodologija. Provedeni su polustrukturirani dubinski intervjui s članovima/cama obitelji u kojima je barem jedan roditelj homo/biseksualne orijentacije i fokusna grupa s osobama homo/biseksualne orijentacije koje bi željele biti roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. Rezultati istraživanja su pokazali da u Hrvatskoj postoje raznovrsne obitelji s LGB roditeljima te da oni spremno ulažu vrijeme i resurse u ostvarenje svoje roditeljske uloge, unatoč nizu izazova koje to za njih podrazumijeva. Istovremeno, iskustva LGB obitelji upućuju na to da one većinom nisu prepoznate u postojećim pravilnicima, zakonima i javnim politikama hrvatskog društva, kao i u nevladinim organizacijama koje se bave djecom i obiteljima. Dobiveni rezultati interpretirani su u kontekstu potencijalnih implikacija i prijedloga za oblikovanje javne politike i stručne prakse u vidu ostvarivanja prava i zaštite dobrobiti svih članova/ica LGB obitelji.

Razvojni ishodi djece rezultat su djelovanja njihovih jedinstvenih obilježja i različitih okolina u kojima se ona razvijaju te njihove interakcije. Važan dio ove interakcije obilježen je društvenim značenjem, stavovima i vjerovanjima o važnosti etničke pripadnosti, osobito u višeetničkim okruženjima. Dosadašnja istraživanja pretežno su se bavila obiteljskim funkcioniranjem i roditeljskim postupcima u obiteljima zapadnjačke kulture, većinskih grupa u društvu i srednjeg socioekonomskog statusa. Budući da se obitelji iz manjinskih grupa suočavaju sa specifičnim izazovima zbog svoje različite povijesti, kulturalnog nasljeđa i statusa u društvu, generalizacija rezultata na te obitelji je ograničena. Također, nedostaje istraživanja koja su se bavila obiteljskim procesima vezanim uz prenošenje poruka o grupnoj pripadnosti, i to osobito na europskom području. U ovom radu prikazan je pregled istraživanja koja su se bavila roditeljskim postupcima u smjeru prenošenja informacija, vrijednosti, vjerovanja i stavova vezanih uz etnički identitet, odnosno etničkim odgojem. Prvo su prikazana dosadašnja teorijska razmatranja o etničkom odgoju i njegovom međuodnosu s karakteristikama i iskustvima roditelja i djece te razvojnim ishodima djece. Zatim smo se osvrnuli na ograničenja provedenih istraživanja. Naposljetku, razmotrena je važnost istraživanja etničkog odgoja za odrastanje djece u višeetničkim zajednicama u Hrvatskoj uz pregled rezultata istraživanja o etničkom odgoju unutar etnički podijeljene zajednice grada Vukovara.

U hrvatskom društvu sve su prisutnije rasprave vezane uz roditeljsku ulogu LGBT osoba, pri čemu se najčešće iznose neosnovane pretpostavke i osobna mišljenja, dok znanstveno provjerene činjenice uočljivo nedostaju, što je vidljivo i u procesima oblikovanja javne politike i stručne prakse. Kako bi bilo moguće razvijati politiku i stručnu praksu koja će podržavati optimalni psihosocijalni razvoj djece i mladih te prepoznati ranjive skupine djece i njihove potrebe, nužno je osigurati znanstveno utemeljene uvide u stvarna iskustva i potrebe LGBT obiteljskih zajednica, roditelja i njihove djece. Stoga je glavni cilj ovog istraživanja prikazati izazove s kojima se suočavaju, njihove potrebe i neostvarena prava, a koje su proizašle iz istraživačkog projekta "Roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj". U istraživanju su provedeni polustrukturirani dubinski intervjui s članovima/cama obitelji (N= 19 roditelja i partnera ; N= 6 djece ; ukupno N= 13 obiteljskih zajednica) i fokusna grupa s osobama homo/biseksualne orijentacije koje bi željele biti roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva (N=11). Rezultati istraživanja pokazali su da je roditeljima i njihovim partnerima/cama u većoj ili manjoj mjeri potrebna podrška vezana uz različite aspekte funkcioniranja obitelji, partnerske odnose, seksualnu orijentaciju i autanje, ali i uz roditeljstvo i specifične probleme s kojima se kao LGB osobe susreću u roditeljskoj ulozi. Što se tiče iskustava s važnim institucijama, sudionici/e su navodili/e najveće poteškoće u području brige i prava nebiološkog roditelja, odnosno, partnera/ice biološkog roditelja. Budući da, barem zasad, većina njih nema roditeljska prava, često su onemogućeni u obavljanju važnih aktivnosti s djecom i za djecu, kao što je odlazak liječniku, u bolnicu, odlazak po djecu u vrtić, na informacije u školu i sl. Sudionici/e naglašavaju važnost izjednačavanja braka i životnog partnerstva u svrhu ostvarivanja svih prava koja pripadaju bračnim partnerima/icama i bolje zaštite svih članova/ica obitelji. Djeca i mladi naglašavaju da LGBT obiteljskim zajednicama treba omogućiti posvojenja i partnersku skrb o djeci. Svi sudionici/e smatraju da treba povećati vidljivost LGBT osoba i da bi njihova vidljivost bila veća kad bi više LGBT osoba razotkrilo svoju seksualnu orijentaciju unutar svoje okoline. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na zakonska ograničenja s kojima se LGB osobe susreću kad žele postati roditelji, kao i na potrebu kreiranja politike koja će štititi LGB roditelje i njihovu djecu.

Youth born in post-conflict ethnic divide face a number of obstacles in building relations with their out-group peers. A messages they often receive from their social environment is loaded with interethnic tensions, endorsing a strong social norm against interethnic contacts. In such a context, ethnic upbringing can be a challenging aspect of parenting, with important implications for youth’s developmental and social outcomes. The aim of this study was to examine the relationship of ethnic upbringing with youth’s developmental outcomes and their intergroup relations. Additionally, we tested the mediating effects of self-system variables (ethnic identity and general self-efficacy). Participants (N = 558) were youth aged 13 to 18 years (M = 16.41), roughly split by gender (53% male) and ethnicity (49% majority Croats, 42% minority Serb, 9% other). The questionnaire measuring ethnic upbringing, general self-efficacy and ethnic identity as predictors and internalized and externalized developmental outcomes and measures of interethnic relations (active bystandership and tendency to discriminate) as criteria was administered. Results showed that ethnic upbringing had a significant effect on developmental outcomes and intergroup relations in both majority and minority group. More specifically, direct and indirect effects on developmental outcomes were small but indicating that ethnic upbringing can be both protective and risk factor for youth’s development. However, direct and indirect effects on indicators of interethnic relations were stronger and suggested ethnic upbringing as a risk factor for youth’s interethnic relations. The role of ethnic upbringing in building more stable and tolerant intergroup relations in post-conflict community will be discussed.

Youth born after the war in Vukovar, Croatia, have been growing up in ethnically divided community characterized by interethnic tensions and strong social norm against interethnic contacts. In such context, ethnic upbringing is a challenging aspect of parenting, with important implications for youth’s developmental outcomes and their interethnic relations. The theoretical framework of ethnic socialization and its relationship with parents’ and children’s characteristics and experiences as well as children’s developmental outcomes will be presented along with an overview of the research on ethnic upbringing in the ethnically divided city of Vukovar.

Sport participation has many favorable psychosocial effects. However, adolescents involved in sport may experience excessive stress and pressure to win or to attain perfect performance. Consequently, young talented athletes are considered to be particularly vulnerable to burnout. The aim of the study was to examine the mediating role of coping styles in the relation between perfectionism (adaptive and maladaptive) and different indicators of athletes’ burnout. The sample consisted of 235 young talented athletes, aged 14 to 19 years (M = 16.60, SD = 1.32). Participants filled out Multidimensional inventory of perfectionism in sport, Athlete burnout questionnaire and Coping with stressful situations questionnaire for adolescents. Results showed that adaptive and maladaptive perfectionism are differently related to indicators of athletes’ burnout. Adaptive perfectionism directly predicted lower levels of sport devaluation. Directly and indirectly (with problem focused coping as a mediator) it predicted lower levels of reduced sense of accomplishment and exhaustion. Furthermore, adaptive perfectionism was positively related to problem and emotion focused coping. On the contrary, maladaptive perfectionism predicted only avoidance as coping style. Maladaptive perfectionism directly predicted all indicators of athletes’ burnout, higher levels of reduced sense of accomplishment, sport devaluation and exhaustion. Additionally, results indicated that problem focused coping is the most effective coping style, predictive of lower levels of reduced sense of accomplishment and exhaustion, while avoidance was the least adaptive, predictive of higher levels of reduced sense of accomplishment, sport devaluation and exhaustion. The different patterns of results obtained for two perfectionism types emphasize the importance of differentiating between adaptive and maladaptive perfectionism in research as well as in creating interventions aimed at reducing burnout among young athletes.

Roditeljska uloga LGBT osoba izaziva snažne reakcije unutar heteronormativnog društva. Iako podaci ukazuju na prisutnost istospolnih zajednica s djecom, budući da ih zakoni ne prepoznaju, stječe se dojam da LGBT obitelji ne postoje u Hrvatskoj. S obzirom na to da se dosada u Hrvatskoj nije istraživala roditeljska uloga LGBT osoba, cilj ovog istraživanja jeste dobiti uvid u karakteristike i oblike obitelji gdje je barem jedan od roditelja homo/biseksualne orijentacije, te opisati obiteljske odnose iz perspektive roditelja i djece. Provedeni su polustrukturirani dubinski intervjui s biološkim roditeljima, njihovim partnerima/icama i djecom. Unutar 13 obitelji intervjuirano je 19 odraslih osoba te 6 djece i mladih. O iskustvima 10 djece i mladih iz obitelji obuhvaćenih istraživanjem su iz različitih razloga izvještavali isključivo roditelji i partneri/ice. Istraživanje je pokazalo da u Hrvatskoj postoje raznovrsne obitelji s LGB roditeljima, sa složenim skupom obiteljskih odnosa. Većina djece iz uzorka rođena je za vrijeme ranijih heteroseksualnih veza, najčešće brakova, dok je dvoje djece planirano i rođeno, a jedno je na putu unutar dugotrajnih i stabilnih LGB zajednica. Za razliku od djece iz heteroseksualnih veza koja su bila izložena stresu i prilagodbi zbog prekida zajednice roditelja, planirana djeca iz istospolnih zajednica nisu iskusila tu vrstu tranzicije. Majke lezbijke/biseksualke svoje odnose s mlađom djecom začetom u heteroseksualnim vezama uglavnom opisuju dobrim i prisnim, a kada se radi o adolescentima/cama češće se navode razmirice. Kod roditelja djece koja su začeta u istospolnim zajednicama iako se javlja pitanje ravnopravnosti roditeljskih uloga bioloških i ne-bioloških roditelja, roditelji su zadovoljni svojim odnosima s djecom. Većina djece i mladih smatra da ima tople i prisne odnose s majkom, te pokazuju da je moguće imati dobre odnose s oba roditelja, i nakon razvoda, i nakon otkrivanja homo/biseksualne orijentacije jednog od roditelja. Ipak, neka djeca i mladi doživljavaju određene poteškoće u obiteljskim odnosima, uslijed primjerice visoke razine konflikata roditelja, roditeljskog i/ili financijskog stresa i prilagodbe u odnosu s novim partnerima/cama roditelja. Naposljetku, čini se kako sudionici/e ovog istraživanja svjedoče da je optimalan razvoj djece i mladih pod daleko većim utjecajem kvalitete obiteljskih odnosa i procesa nego pod utjecajem samog oblika obitelji.

U hrvatskom društvu su u posljednjih nekoliko godina sve češće društvene rasprave vezane uz prava LGB osoba, osobito uz njihov obiteljski život. U tim raspravama sudionici često iznose neosnovane pretpostavke ili osobne vrijednosti i stavove, dok znanstveno utemeljene činjenice, osobito u hrvatskom javnom prostoru, uočljivo nedostaju. U ovoj knjizi opisano je prvo istraživanje roditeljstva LGB osoba u Hrvatskoj. Intervjuiranjem LGB osoba koje su roditelji, kao i njihove djece i partnera/partnerica, po prvi put je ostvaren znanstveni uvid u karakteristike, iskustva, doživljaje i dobrobit istospolnih obiteljskih zajednica u suvremenom hrvatskom društvu. Dodatno, prikazani su podaci o potrebama i izazovima s kojima se suočavaju LGB osobe koje žele postati roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. Istraživanje pokazuje da u Hrvatskoj postoje raznovrsne obitelji s LGB roditeljima, kao i LGB osobe koje, unatoč nizu izazova koje to za njih podrazumijeva, namjeravaju postati roditelji. Prikupljena iskustva upućuju na to da je za djecu i njihove roditelje, te buduće roditelje unutar LGB zajednice, kao i za hrvatsko društvo u cjelini, važno priznati i prihvatiti kompleksnost i raznovrsnost obiteljskih zajednica i odnosa.

U ostvarivanju svoje roditeljske uloge LGBTIQ osobe se susreću sa specifičnim izazovima, obično onima koji nisu prisutni kod heteroseksualnih parova, zbog kojih često vjeruju da za njih niti ne postoji mogućnost da imaju djecu. Putevi do roditeljstva LGBTIQ osoba često uključuju procese razotkrivanja svoje seksualne orijentacije u široj zajednici, te suočavanje s različitim obiteljskim i društvenim očekivanjima, normama i zabranama koji mogu utjecati na njih, ali i na njihovu djecu. Ti izazovi uglavnom zahtijevaju više promišljanja o vlastitim motivima za roditeljstvo, razlozima za i protiv dobivanja djece te vlastitim materijalnim mogućnostima i društvenim okolnostima. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako su najvažniji motivi želja za povezanošću i brigom za djecu, osjećajem sreće i trajnosti kroz djecu, kao i očekivanje da će im roditeljstvo donijeti ispunjenje i doživljaj obitelji koji djeca pomažu osigurati (Berkowitz, 2013 ; Bos, Van Balen i Van den Boom, 2005). Kao najmanje izražen motiv za roditeljstvom kod LGBTIQ parova je socijalna kontrola, odnosno implicitni ili eksplicitni pritisak okoline da se postane roditeljem zbog ispunjenja socijalnih normi i očekivanja. Navedeni razlog je rijetko prisutan i kod heteroseksualnih parova, a kod LGBTIQ osoba, uzimajući u obzir dominantno negativne društvene stavove o njihovoj roditeljskoj ulozi, očekivano nije prisutan. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati motivaciju za roditeljstvom kod LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, kao i razloge zbog kojih ne planiraju imati djecu. Istraživanje je provedeno putem on-line upitnika posredstvom organizacija koje se bave zagovaranjem ljudskih prava LGBT osoba. Upitnik je obuhvaćao mjere motivacije za roditeljstvom, kao i njezine korelate poput prisutnosti formalne i neformalne podrške, imanja partnera_ice, odnosa s partnerom_icom i financijske sigurnosti. Dobiveni rezultati prikazuju motivaciju za roditeljstvo ispitanih LGBTIQ osoba koju je važno uzeti u obzir pri razvoju budućih strategija zaštite dobrobiti i obiteljskog života LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, te u pružanju psihosocijalne podrške LGBTIQ osobama.

Položaj lezbijki, gejeva, biseksualnih i trans* (transpolnih, transrodnih i rodno varijantnih) osoba u Hrvatskoj nezavidan je s obzirom na razinu homofobije i iskustva diskriminacije, no primjetan je trend opadanja njihove marginaliziranosti u društvu. Povorke ponosa LGBT osoba održavaju se u sve većem broju hrvatskih gradova, unutar zakonskih okvira prava LGBT osoba sve se više prepoznaju i štite a u razne programe podrške, javno djelovanje i istraživački rad uključuje se sve više pojedinaca, ustanova i nevladinih udruga. Referendum o ustavnoj definiciji braka održan u prosincu 2013. godine i donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola u 2014. godini izazvali su velike kontroverze, ali su i otvorili pitanje ravnopravnosti LGBT osoba i zaštite njihovih prava, osobito kada je riječ o njihovom obiteljskom životu. Dosadašnja istraživanja u najvećoj mjeri se fokusiraju na predrasude o LGBT osobama i diskriminaciju usmjerenu prema njima, dok su njihov život i iskustva unutar obiteljskog konteksta uvelike zanemareni. U ovom simpoziju prikazana su recentna istraživanja provedena u Hrvatskoj, koja nude spoznaje o procesima važnim za obiteljski život LGBT osoba kao što su razotkrivanje i prihvaćanje seksualne orijentacije unutar obitelji te roditeljstvo LGBT osoba. Razotkrivanje seksualne orijentacije opisano je kroz prikaz rezultata istraživanja koja su se bavila prihvaćanjem osobe kao lezbijke ili geja unutar obitelji i šireg društva te razotkrivanjem seksualne orijentacije LGB roditelja svojoj djeci. Roditeljstvo LGBT osoba predstavljeno je putem prikaza radova koji su istraživali motivaciju za roditeljstvo LGBTIQ osoba, obiteljske odnose iz perspektive LGB roditelja i djece, te prikazom rada grupe za psihološku podršku LGBT osobama koji su roditelji ili koji to žele postati. Navedena istraživanja provedena su unutar populacije koja je malobrojna te ima svoje posebnosti s obzirom na društveni kontekst. U većem dijelu oslanjaju se na kvalitativnu metodologiju kako bi se ostvario dubok i cjelovit uvid u obiteljski život LGBT osoba.

Coming out označava proces u kojemu svojoj okolini u kojoj se pretpostavljalo da je heteroseksualna, osoba razotkriva svoj lezbijski, gej, transrodni, transseksualni ili queer identitet. Ovaj proces je, općenito gledano, odvažan čin kojim se puno riskira, a osobito je kompleksan za roditelje koji trebaju razotkriti svoju seksualnu orijentaciju djeci. Cilj ovog istraživanja bio je dobiti uvid u procese i implikacije otkrivanja seksualne orijentacije LGB roditelja iz perspektive samih roditelja i njihove djece. Primijenjena je kvalitativna metodologija, tj. provedeni su polustrukturirani dubinski intervjui s biološkim roditeljima, njihovim partnerima/icama i djecom. Unutar 13 obitelji intervjuirano je 19 odraslih osoba (16 ženskog spola ; 28-56 godina) te 6 djece i mladih (5 ženskog spola ; 12-23 godine). O iskustvima 10 djece i mladih iz obitelji obuhvaćenih istraživanjem su iz različitih razloga izvještavali isključivo roditelji i partneri/ice (6 ženskog spola ; 11 mjeseci-18 godina). Rezultati pokazuju kako su gotovo svi roditelji neko vrijeme skrivali svoju seksualnu orijentaciju od djece. Od ukupno 16 djece, za njih 5 roditelji smatraju da još uvijek ne znaju za njihovu seksualnu orijentaciju. Kao glavne razloge skrivanja navode: nesigurnost u započinjanju i vođenju razgovora, osjećaj da dijete još nije spremno, strah od djetetovog neprihvaćanja i reakcija djetetove okoline te potrebu da zaštite djecu svojim skrivanjem. Iz izvještaja djece i mladih vidljivo je kako je veći dio njih i prije coming out-a roditelja sumnjao ili znao za roditeljevu seksualnu orijentaciju. Njihove reakcije su bile raznolike ; od plakanja, ljutnje, smijanja, zbunjenosti do davanja podrške i prihvaćanja seksualne orijentacije svojih roditelja. Djeca osnovnoškolske dobi nešto su zatvorenija i informaciju o roditeljevoj seksualnoj orijentaciji dijele samo s nekolicinom svojih najbližih prijatelja/ica. U srednjoj školi i kasnije postaju slobodnija, iako još uvijek vode računa s kim će podijeliti tu informaciju. Iz izvještaja roditelja i njihove djece može se zaključiti kako od 11 djece i mladih koji su upoznati sa seksualnom orijentacijom svojih roditelja, njih 6 pokazuje potpuno prihvaćanje. Naposljetku, pokazuje se jasna potreba za savjetima i stručnom pomoći pri coming out-u u svim segmentima: od procjene zrelosti djeteta, prilagodbe načina na koji je prikladno s obzirom na dob djece razotkriti vlastitu seksualnu orijentaciju do nošenja s reakcijama djece i njihove okoline.

Razvoj pojedinca rezultat je zajedničkog djelovanja njegovih jedinstvenih obilježja i različitih okolina u kojima se on/a razvija te njihove interakcije. Važan dio ove interakcije jest pripisivanje društvenog značenja, te stavovi i vjerovanja o važnosti etničke pripadnosti, osobito onda kada se razvoj zbiva u višeetničkom okruženju. U razdoblju adolescencije mladi počinju više istraživati svoj identitet, pa tako i etnički, te im postaje važno istražiti značenje i implikacije ovog oblika grupne pripadnosti. U isto vrijeme mladi doživljavaju i više iskustava u kojima njihov etnički identitet ima važnu ulogu, češće percipiraju diskriminaciju na etničkoj osnovi, te postaju osjetljiviji i podložniji stresu koji ona izaziva. To posebno vrijedi za zajednice koje se oporavljaju od rata i u kojima je etnička pripadnost važan element oblikovanja dinamike društvenih odnosa, kakav je npr. današnji Vukovar. U takvim je zajednicama etnički odgoj poseban izazov roditeljstvu, s važnim implikacijama i za dječje razvojne ishode i za međuetničke odnose u zajednici. Stoga je cilj ovoga istraživanja bio ispitati odnos etničkog odgoja, nekih razvojnih ishoda mladih i percepcije međuetničkih odnosa u Vukovaru. U istraživanju je sudjelovala gotovo čitava populacija mladih koji su pohađali 8. razrede osnovnih (N = 125) i 2. razrede srednjih škola (N = 433) u nastavi na hrvatskom i na srpskom jeziku u Vukovaru. Primijenjeni instrument je sadržavao upitnik sociodemografskih podataka, etničkog odgoja te mjere različitih pokazatelja razvojnih ishoda i međugrupnih odnosa. Rezultati upućuju na važnost intenziteta etničkog odgoja za razvoj mladih, a osobito za njihove međugrupne odnose. Nalazi će se raspraviti u svjetlu smjernica za intervencije koje mogu pomoći mladima u razvijanju stabilnih i nenasilnih odnosa s vršnjacima, što dugoročno može pridonijeti oporavku i razvoju zajednice.

Links between perceived in-group victimization and discrimination are well-documented. However, the mediating mechanisms are little understood, especially among youth and in a context of a post-conflict ethnic divide. Building upon Social Identity Theory and the Integrated Threat Theory we propose two mechanisms for in explaining the link between in-group victimization and discriminationory tendencies: the ethnic upbringing within a family that makes ethnicity a salient and relevant social cue which also makes youth feeling more insecure or even threatened when encounter the outgroup. The present study was conducted in the city of Vukovar, Croatia. Participants (N = 225) were youth in the city of Vukovar, Croatia, aged 15.88 years (SD = 1.12) years old, and roughly split by gender (59% male) and ethnicity (51% Croat, 49% Serb). The questionnaire measuring perceived group victimization, ethnic upbringing practices, interethnic insecurity, tendency to discriminatorye tendencies, perceived in-group discrimination and sociodemographics was group administered. Serial mediation was conducted using MLE with bootstrapping, controlling for age, gender, and ethnicity (Croats/Serbs). Variables were entered as manifest scales ; perceived group victimization was exogenous, ethnic upbringing practices and interethnic insecurity were mediators, and perceived discrimination and tendency to discriminatory tendenciese were the outcomes. There were significant indirect effects for both perceived discrimination (CI: .002, .014) and tendency to discriminatory tendenciese (CI: .003, .013). The results showed that children who perceived their in-group as being more victimized during the war were more prone to discriminate the outgroup and also perceived more in-group discrimination. These relations were mediated by more intensive ethnic upbringing, and more insecurity that youth felt when encountering the outgroup.

Reducing motorized transport has a number of positive effects on the environment, utilization of urban space, human health and quality of life. Studies that provide better understanding of factors relevant to choice of transport modes can help in creating campaigns to encourage use of environmentally friendly modes of transport. The main goal of this study was to test the usefulness of the theory of planned behavior (TPB) components (subjective norm, attitude toward bicycle use and perceived behavioral control) with the addition of personal norm in predicting the intention of commuting by bicycle to university among students in Zagreb, Croatia. Additionally, we researched students’ habits of commuter cycling to university. The data was obtained from 712 students at University of Zagreb using an on- line survey. The results showed that students mostly used public transport to go to university and that commuting by bicycle was the second most common choice. The frequency of bicycle use differed with regard to distance between the university and the neighborhood where participants live. The frequency first increased and stopped at distance category from 2 to 5km when it started to decrease and was the least frequent at distances longer than 10km. Results of hierarchical regression show that all the components of TPB are significant predictors and explain 55.3% of the variance in intention of commuting by bicycle. Adding personal norm to the components of TPB made a significant contribution to explained variance of the intention (additional 2.3%), at the same time personal norm was the weakest predictor (βa = .301 ; βpbc = .288 ; βsn = .211 ; βpn = .168). Our findings provide confirmation of the usefulness of the TPB components with addition of personal norm in predicting intention of commuting by bicycle to university. Practical and theoretical implications of the results are discussed.

False understanding of psychotherapy can result in negative attitudes towards it, which can make it difficult for the people in need to seek the adequate professional help. The results of a relatively recent study in Croatia indicated that the vague perceptions about psychotherapy were dominantly based on the information acquired through media, and that the individuals who had never had experience with psychotherapy considered seeking psychotherapists’ help a sign of a personal inability to deal with problems or of the lack of social support. The professionals in the field of mental health significantly contribute to shaping the general population’s perceptions of psychotherapy, overtly or covertly. On the other hand, the knowledge and attitudes of mental health professionals about psychotherapy are supposed to be largely shaped through formal university education. To test this assumption we examined the knowledge and att! itudes of a sample of university students in the field of mental help, and in other professions. The results of our study showed that the examined group was overall prone to seeking psychological help, was not very sensitive to stigma, and was psychologically open. On average, the students in the field of mental health were even more prone to seek psychological help, and were psychologically more open than the students of other professions. They were also better informed about psychotherapy, which improved with higher levels of their education. However, the education in mental health professions did not guarantee the understanding of all aspects of psychotherapy as it was defined by the professionals that promoted psychotherapy as an independent profession. In order to develop the adequate university educational programs and to systematically form positive attitudes towards psychotherapy in general public it is first necessary to reach the “metaprofessional” consensus a! bout what psychotherapy is, who can provide such services, and! who can benefit from it.

Mladi u Vukovaru rođeni poslije rata odrastaju u zajednici u kojoj su prisutne međuetničke napetosti te je izražena socijalna norma o nepoželjnosti međuetničkih kontakta (Čorkalo Biruški i Ajduković, 2009). Kontekst života u konfliktnoj zajednici može dvojako utjecati na funkcioniranje djece i mladih: izlaganjem sukobima i napetostima putem kojeg slabi osjećaj sigurnosti u zajednici i izazivanjem promjena u obiteljskom funkcioniranju (Lovell i Cummings, 2001). Cilj ovog istraživanja bio je kroz perspektivu teorije ekoloških sustava ispitati ulogu izloženosti antisocijalnom ponašanju i međuetničkim napetostima u zajednici, te obiteljske ratne traume za razvojne ishode mladih uz ispitivanje medijatorske uloge obiteljskog funkcioniranja i osjećaja nesigurnosti u zajednici, te moderatorske uloge etničke pripadnosti mladih. U istraživanju je sudjelovala gotovo čitava populacija mladih koji su pohađali 8. razrede osnovnih (N = 125) i 2. razrede srednjih škola (N = 433) s dvojezičnom nastavom u Vukovaru te njihovi roditelji (N = 732). Primijenjeni upitnik sadržavao je mjere različitih razina ekološkog sustava: izloženosti antisocijalnom ponašanju i međuetničkim napetostima te obiteljske ratne traume (egzosustav), roditeljskog nadzora, obiteljske klime i formiranja etničkog identiteta u obitelji (mikrosustav), osjećaja nesigurnosti u zajednici (ontološka razina) te razvojnih ishoda i samoefikasnosti. U skladu s osnovnim postavkama ekološkog razvojnog modela sustavi bliži mladoj osobi bili su važniji za predikciju funkcioniranja mladih od udaljenijih sustava. Uspješnost predikcije različitih razvojnih ishoda razlikovala se s obzirom na etničku pripadnost mladih. Medijacija obiteljskog funkcioniranja u odnosu izloženosti mladih međuetničkim napetostima i antisocijalnom ponašanju s njihovim razvojnim ishodima bila je djelomična. Pronađeni indirektni efekti su mali, dok se ističu direktni efekti izloženosti antisocijalnom ponašanju na eksternalizirane poteškoće, te obiteljskog funkcioniranja na sve razvojne ishode. Samo u subuzorku Hrvata pronađeni su mali indirektni efekti roditeljskog nadzora u odnosu obiteljske ratne traume s razvojnim ishodima, dok su samo u subuzorku Srba pronađeni mali indirektni efekti osjećaja nesigurnosti u zajednici u odnosu izloženosti međuetničkim napetostima s poteškoćama, kao i direktni efekt izloženosti međuetničkim napetostima na internalizirane poteškoće. Na temelju rezultata i spoznaja iz literature ponuđene su smjernice za intervencije koje će omogućiti da se mladi zdravije razvijaju kao pojedinci, te da razvijaju stabilne i nenasilne odnose sa svojim vršnjacima u zajednici.

Glavni cilj ovoga istraživanja bio je dobiti uvid u iskustva, doživljaje i dobrobit LGB roditelja, njihovih partnera/ica i djece u Hrvatskoj. Uz to, dodatna namjera bila je upoznati se s iskustvima, potrebama i izazovima LGB osoba u Hrvatskoj koje bi željele biti roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. Istraživanje je provedeno u sklopu istraživačkog projekta "Roditeljstvo LGBT populacije u Hrvatskoj" i uz potporu Ministarstva socijalne politike i mladih. U skladu s postojećim preporukama o mogućim istraživačkim pristupima na ovom području te imajući na umu da slična istraživanja nisu dosad provođena u Hrvatskoj, primijenjena je kvalitativna metodologija. Provedeni su polustrukturirani dubinski intervjui s članovima/cama obitelji u kojima je barem jedan roditelj homo/biseksualne orijentacije i fokusna grupa s osobama homo/biseksualne orijentacije koje bi željele biti roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. U istraživanju je intervjuirano ukupno 19 odraslih osoba (roditelja i njihovih partnera/partnerica) i šestero djece, odnosno ukupno 13 obiteljskih zajednica. Također, dodatno je u istraživanju sudjelovala i osoba koja je bila donor za inseminaciju jednom istospolnom paru uključenom u ovo istraživanje. U fokusnoj grupi je sudjelovalo ukupno 11 LGB osoba koje nisu roditelji, ali bi to željele biti. Rezultati istraživanja su pokazali da u Hrvatskoj postoje raznovrsne obitelji s LGB roditeljima te da oni spremno ulažu vrijeme i resurse u ostvarenje svoje roditeljske uloge, unatoč nizu izazova koje to za njih podrazumijeva. Istovremeno, iskustva LGB obitelji upućuju na to da one većinom nisu prepoznate u postojećim pravilnicima, zakonima i javnim politikama hrvatskog društva, kao i u nevladinim organizacijama koje se bave djecom i obiteljima. Dobiveni rezultati interpretirani su u kontekstu potencijalnih implikacija i prijedloga za oblikovanje javne politike i stručne prakse u vidu ostvarivanja prava i zaštite dobrobiti svih članova/ica LGB obitelji.

The pervasive problem of academic cheating is an important issue for teachers and other educational stakeholders. Since teachers are one of the most important students’ role models, their approach to academic (dis)honesty will likely have a strong influence on them. Therefore, the aim of this study was to identify teachers’ perception of the frequency and acceptability of different kinds of cheating acts, as well as their perception of the reasons for cheating and the way they react to these acts. Additionally, this study tried to investigate whether teachers from different levels of education differ in their perceptions of cheating and/or in strategies that they use to deal with this problem. The data was obtained from 400 teachers from university, high and elementary schools in Croatia using on-line survey. Results show that teachers from all educational levels perceive cheating as very frequent, but unacceptable behaviour. They recognize high importance of their role in prevention of cheating, but their actual reactions are cause for concern. Teachers’ reactions were usually reduced to warnings and did not lead to any serious consequences. Teachers from different levels of education reacted similarly to all acts of cheating.

Međugrupni sukobi karakterizirani velikim stradanjem i masovnom traumatizacijom nepovratno mijenjaju zajednicu. Ključno pitanje funkcioniranja zajednice u kojoj ranije sukobljene grupe nastavljaju živjeti je kako se mogu unaprijediti njihovi poremećeni odnosi. Pretpostavlja se da priznavanje odgovornosti za prouzročenu štetu i patnju i međugrupna isprika imaju važnu ulogu u prevladavanju posljedica sukoba i unaprjeđenje odnosa između grupa u zajednici, te da bi opraštanje moglo voditi pomirenju među grupama. U ovom kvalitativnom istraživanju postavili smo sljedeća istraživačka pitanja: Kako ljudi u zajednici pogođenoj ratom razumiju značenje kolektivne isprike i oprosta? Jesu li im to osobno važno? Misle li da je to značajno za njihovu etničku grupu i dobrobit zajednice u kojoj žive? Proveden je niz fokusnih grupa (11) i intervjua (12) s pažljivo odabranim heterogenim uzorkom Hrvata i Srba, stanovnika Knina i Vukovara (35 žena, 30 muškaraca ; u dobi od 20 do 78 godina ; zaposlenih i nezaposlenih ; svih razina obrazovanja ; hrvatskih branitelja i pripadnika srpske vojske ; osoba s velikim osobnim gubicima i bez njih). Analize su pokazale da sudionici ispriku i oprost ponajprije razumiju kao individualni čin, a ne međugrupni. Zapravo ne vide tko bi u ime grupe mogao dati ispriku i zatražiti oprost, odnosno tko bi oprost mogao dati. Smatraju da isprici mora prethoditi utvrđivanje istine o počinjenom nasilju i nanesenoj patnji, pa priznavanje krivnje, jer to isprici daje neophodnu uvjerljivost. Svakodnevne oblike suživota i funkcioniranja vide kao svojevrsni oblik međugrupnog oprosta. Pojedine primjere opraštanja osoba s gubicima doživljavaju kao iznimke, ali pozitivne i hrabre. Glavna pretpostavka unaprjeđenja odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru je utvrđivanje istine o nestalim članovima obitelji s strane.

Official apologies in post-conflict societies have over the past few decades become a social norm in dealing with past injustices. Although it is held that apology contributes to social reconciliation and amends the past so it does not serve as an obstacle for peaceful intergroup relations, research of local understandings of the significance of apology in everyday life remains scarce. The aim of this paper is to explore different understandings and perceived modes of apology that are possible among members of the local post-war communities. The paper is based on 11 focus groups discussions undertook in Vukovar and Knin, two ethnically divided Croatian cities with different war histories. In each city groups of Serbs and Croats - the post-war youth, war victims, and people with no personal losses - discussed their perspectives of intergroup apology and forgiveness. Additionally 12 semi-structured interviews were conducted in both cities with Serbs and Croats who actively fought in the war on competing sides. The analysis focuses on the participants’ understandings of the meaning and performing apology, i.e. who should apologize and how, is it possible to apologize in the name of an ethnic group, are there any conditions to be met before the apology can be given or accepted, what are the preferred modes of apology in different communities and among different groups, and what is the relationship between apology and forgiveness. The results will be discussed by unfolding the meanings of intergroup apology and forgiveness in everyday life of the formerly belligerent groups.

Strah od javnog nastupa je najčešća vrsta straha u općoj populaciji, povezana sa slabijim socijalnim funkcioniranjem, te nižim obrazovnim postignućem (Pull, 2012). Njegova prisutnost posebno može otežavati obrazovni proces studenata/ica, koji često zahtjeva javnu izloženost i nastupe. S ciljem boljeg razumijevanja pojave tog straha kod studenata/ica, uslijed spomenutih zahtjeva, provedeno je ovo istraživanje. 59 studenata Sveučilišta u Zagrebu sudjelovalo je u istraživanju u prirodnim uvjetima, gdje je studentsko izlaganje bilo obavezno u sklopu kolegija i donosilo kolegijske bodove. Istraživanjem se nastojalo utvrditi postoje li razlike u procjeni straha od javnog nastupa ovisno je li procjena prethodila situaciji javnog nastupa ili je bila neovisna od te potencijalno anksizone situacije. Zatim, nastojale su se utvrditi razlike koje se javljaju uzmeđu osoba niže i više izraženog straha od javnog nastupa u razini anksioznosti prije, za vrijeme, te nakon javnog nastupa, kao i neovisno o toj situaciji. Provjerene su razlike između istih skupina sudionika u njihovim procjenama samog iskustva nastupa, kroz čestice ustrašenosti, samopouzdanja, opuštenosti i zadovoljstva. Dobiveni rezultati upućuju na to da je uobičajena reakcija studenata/ica u situaciji neposredno prije izlaganja povišena anksioznost, kao i precjenjivanje svog straha od javnog nastupa. Istovremeno, kod osoba koje imaju izraženiji strah od javnog nastupa prisutna je i izraženija razina anksioznosti, koja traje, osim prije, i za vrijeme izlaganja, te djelomično nakon. Također, tijekom samog izlaganja ove osobe su ustrašenije, manje samopouzdane i opuštene, no jednako su zadovoljne svojim izlaganjem kao i one koje imaju manje izražen strah od javnog nastupa. Dobivene rezultate moguće je interpretirati u smjeru intervencija koje studentima/icama mogu olakšati situacije javnog nastupa.

Traženje psihoterapijske pomoći često prati stigma o tome što psihoterapija jest i kome je namijenjena. Informiranost i stavovi o psihoterapiji stručnjaka pomagačkih profesija oblikuju se velikim dijelom i tijekom formalnog sveučilišnog obrazovanja. Polazeći od toga, ispitale smo informiranost i stavove o psihoterapiji kod prigodnog uzorka studenata pomagačkih i nepomagačkih profesija Sveučilišta u Zagrebu (N=353 ; 54% pomagači). Istraživanje smo provele putem on-line ankete koja je sadržavala Skalu stavova prema traženju profesionalne psihološke pomoći (Mackenzie i sur., 2004.) te Skalu informiranosti o psihoterapiji i upitnik demografskih podataka konstruirane za potrebe ovog istraživanja. Rezultati pokazuju kako su ispitani studenti skloni tražiti psihološku pomoć, nisu jako osjetljivi na stigmu i psihološki su relativno otvoreni. U odnosu na studente nepomagačkih profesija studenti pomagačkih profesija su nešto skloniji traženju pomoći i nešto su psihološki otvoreniji. Također su bolje informirani od nepomagača te je njihova informiranost veća na višim godinama studija. O rezultatima dalje raspravljamo u vidu implikacija za psihoterapijsku profesiju i obrazovanje pomagačkih profesija u Hrvatskoj.

Temelj svake prevencije, pa tako i prevencije učeničkog/studentskog varanja, je utvrđivanje uzroka promatrane pojave. Dosadašnja istraživanja uzroka varanja ispitivala su najčešće učenike i studente koji su gotovo uvijek kao jedan od eksternalnih razloga navodili nastavnike, odnosno njihov pristup učenicima/studentima i organizaciji ispitnih situacija. Za kvalitetno planiranje prevencije stoga je važno upoznati i perspektivu samih nastavnika: što oni misle o razlozima varanja, vide li sebe kao jedan od uzroka ili odgovornost pripisuju društvu te učenicima/studentima. Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, proveli smo on-line istraživanje na prigodnom uzorku nastavnika (N=400). Zanimalo nas je hoće li se razlikovati procjene nastavnika ovisno o tome jesu li zaposleni u osnovnoj, srednjoj školi ili na fakultetu, zatim procjene nastavnika različitog radnog staža te nastavnica u odnosu na njihove muške kolege. Rezultati su pokazali kako su nastavnici svih triju razina obrazovanja skloniji razloge varanja pripisivati faktorima vezanim uz organizaciju ispitne situacije i sankcioniranje varanja nego faktorima vezanim uz učenike/studente. Usto, nastavnici na fakultetu manje su skloni pripisivati razloge varanja faktorima vezanim uz učenike nego oni u osnovnoj školi. S tim razlozima se najmanje slažu nastavnici s najduljim radnim stažem (duljim od 20 godina) i statistički značajno razlikuju od nastavnika s najkraćim radnim stažem (do 5 godina) koji o tome imaju neutralan stav (niti se slažu niti ne slažu s tvrdnjama). Razlike s obzirom na spol nisu se pokazale značajnima. Dobiveni rezultati su interpretirani u smjeru važnosti nastavničke uloge u razvoju strategija prevencije i nošenja s problem učeničkog i studentskog nepoštenja na svim razinama obrazovanja.

Može li suosjećanje prijeći okvire jedne vrste i predviđati stavove o odnosu prema drugim vrstama? Do sada istraživani različiti stavovi o odnosu prema životinjama mogu se obuhvatiti pojmom specizma koji predstavlja propust da se s obzirom na pripadnost vrsti bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje. Jedan dio autora istraživao je povezanost odnosa prema životinjama i empatije prema ljudima. Rezultati njihovih istraživanja pokazuju kako su empatičnije osobe manje agresivne prema ljudima i životinjama, te imaju pozitivnije stavove o kućnim ljubimcima i odnosu prema životinjama. Drugi autori proučavali su osobne moralne filozofije: idealizam i relativizam, te zaključili kako su razlike u idealizmu (ali ne i relativizmu) značajno povezane sa stavom o tome kako treba postupati sa životinjama. Dakle, rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju kako su i empatija i idealizam značajno povezani sa različitim oblicima specizma, no priroda njihovog međusobnog odnosa do sada nije istražena. Kako bismo odgovorile na početno pitanje ispitale smo medijacijski utjecaj idealizma na odnos empatije prema ljudima i specizma. Rezultati prijašnjih istraživanja ukazuju na razlike u svim promatranim varijablama ovisno o prehrani osobe, stoga smo isti medijacijski utjecaj provjerile na subuzorku sudionika/ca čija prehrana uključuje meso i subuzorku onih čija prehrana isključuje meso. Istraživanje je provedeno putem on-line upitnika (N=840). Na ukupnom uzorku, te na oba subuzorka formirana na temelju prehrane sudionika/ca pokazalo se kako postoji djelomičan medijacijski utjecaj idealizma na odnos empatije i specizma. Rezultati provedenog istraživanja upućuju kako suosjećanje ljudi prema vlastitoj vrsti nije presudno u predviđanju stavova o odnosu prema drugim vrstama, već je taj odnos pod medijacijskim utjecajem idealizma kao jednog vida osobne moralne filozofije.

Neovisno o razini obrazovanja, nastavnici/ice se redovito suočavaju s problemom učeničkog i studentskog nepoštenja, odnosno varanja. Varanje predstavlja bilo koje namjerno ponašanje koje krši postojeća pravila o radu na testu ili zadatku, te koje daje jednom studentu/ici nepravednu prednost u odnosu na druge i/ili smanjuje točnost zaključka o njegovom/njezinom postignuću (Cizek, 2004). U Hrvatskoj se o problemu varanja sve više govori, ali se nedovoljan broj istraživanja bavi njime. Različita međunarodna i malobrojna domaća istraživanja pokazuju kako oko 90% bilo učenika/ica bilo studenata/ica priznaje da je varalo na nekom testu ili zadatku (Cizek, 2006 ; Kukolja Taradi i sur., 2011 ; Šimić Šašić i Klarin, 2009). Percepcija varanja i pristup nastavnika/ica varanju predstavljaju važne kontekstualne faktore koji određuje pojavnost varanja u nastavi. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako nastavnici/e, iako primjećuju varanje, ne doživljavaju ga ozbiljnim problemom i nisu skloni/e prihvatiti svoj dio odgovornost za njegovo javljanje (Ercegovac i Richardson, 2004.). Štoviše, toleriranjem varanja i neprimjerenim reakcijama doprinose njegovom održavanju. Unatoč tome, nastavnička perspektiva varanja do sada je istraživana uglavnom u kontekstu visokog obrazovanja. Iz tog razloga cilj ovog istraživanja bio je ispitati i usporediti percepciju učestalosti, prihvatljivosti i razloga učeničkog/studentskog varanja, te načine reagiranja nastavnika/ica u osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju. Istraživanje je provedeno putem on-line upitnika na prigodnom uzorku nastavnika/ica (N=462). Dobiveni rezultati pokazuju kako nastavnici/e smatraju varanje čestim: za varanje u njihovom razredu/kolegiju 77% nastavnika/ica procjenjuje kako se javlja ponekad ili češće od toga, a za varanje u njihovoj školi/fakultetu isto procjenjuje 92% nastavnika/ica. Nastavnici/e varanje procjenjuju neprihvatljivim, iako gotovo 60% njih priznaje kako nekada ignorira varanje. Nedovoljan nadzor, neadekvatne posljedice te lijenost učenika/studenata smatraju primarnim razlozima varanja. Usporedba odgovora nastavnika/ica na različitim razinama obrazovanja pokazuje kako uglavnom nema značajnih razlika u njihovom doživljavanju varanja. S druge strane, različite reakcije nastavnika/ica na iste oblike varanja unutar svake razine obrazovanja ukazuju na nedostatak jasno definiranog pristupa problemu varanja.

Svrha provedenog istraživanja bila je prevesti Skalu Moderne Homonegativnosti i provjeriti njene metrijske karakteristike, a zatim ispitati postoji li utjecaj spola, dobi, mjesta podrijetla i studijskog usmjerenja ispitanika na njihove predrasude o homoseksualnim osobama u modernom smislu. U istraživanju su sudjelovali studenti sa šest fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (N=320). Dobiveni rezultati su pokazali kako je hrvatska verzija Skale Moderne Homonegativnosti jednodimenzionalna i ima zadovoljavajuće metrijske karakteristike. U istraživanju je utvđena veća zatupljenost predrasuda o homoseksualnim osobama kod muških ispitanika u odnosu na ženske, a manja kod ispitanika na višim godinama studija i onima podrijetlom iz većih gradova. Unatoč očekivanju razlika u predrasudnosti između studenata humanističkih i umjetnički orijentiranih studija u usporedbi sa studentima tehničkog i znanstvenog usmjerenja nije se pokazala značajnom. Provedena hijerarhijska analiza je pokazala kako se setom varijabli promatranih u ovom istraživanju može objasniti 20% ukupne varijance moderne homonegativnosti pojedinca.