Search

Priručnik predstavlja pomoć studentima i mentorima izvan sustava visokog obrazovanja tijekom postupka prijave i provedbe stručne prakse.

The wooden Romanesque Crucifix from Collection of Sacral Art in Poreč has been restored 1994-1999 in Conservation department of Split when the multidisciplinary research detected that original Christus triumphans has been transformed into Cristus dolorens in the early 18th century. Project Ars lignea: the Woodcarving Art Heritage of the North Adriatic from 1300 until 1600 (the University of Rijeka) involved the new possibility of radiocarbon dating of original wood (poplar). A sample was taken from the Christ's corpus. The procedure of radiocarbon dating of wood, performed at the Zagreb Radiocarbon Laboratory, usually involves the so-called A-B-A or acid-base-acid chemical preclearing. The sample was inspected by microscope in order to remove larger foreign material, washed with ultrapure water and then subsequently treated by HCl, NaOH solution and again by HCl. This procedure removes carbonates and large organic molecules present in soil: fulvic and humic acids. However, it does not remove organic varnishes or other synthetic materials that might have been applied to the artefact. Since these coatings contain organic molecules, dating may lead to erroneous dates. When the coating is obvious, or there are indications that the artefact had been treated with synthetic coatings, a series of organic solvents is used for washing the sample before A- B-A procedure. The washing starts with a non-polar solvent, followed by a solvent with higher polarity and eventually ends with the most polar solvent, i.e. water. Here we present a case of a wood sample taken from the Christus dolorens that did not seem to have been treated with coatings. However, its 14C activity and δ13C value proved it was treated with resins of fossil origin. In repeated measurements, it was proved that the procedure of solvent cleaning we use is efficient in removing the coating contaminates.

Obrađena je Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanićke koja se čuva u franjevačkom samostanu u Kloštar Ivaniću.

The Cult of Virgin Mary as a traditional local cult on the island of Rab can be traced through different types of representation. Based on archival documents, it is possible to reconstruct at least seven medieval chapels, including the most important sacral object such as the Cathedral, with the title of Mary. It is the same with several fraternities whose main job was to propagate the cult. The local development of this cult is shown through pious objects such as wood- carved statues, icons and relics of Mary at the Cathedral Shrine (sanctuarium). But most importantly, this cult spreads in the community through religious processions to various Marian feasts with specific types of narratives such as: local miracle stories (memorabilia), Planctus versions, sermons or hymns. This paper deals mainly with the codex named Picićeva pjesmarica (The Picić Poetic Miscellany, 1471) originally from Rab. The Codex was written in Italian, Latin and Croatian by one of the canonists of the Cathedral of Rab, Matej Picić (Matheus de Piçicho de Arbo) and is today preserved as Codex MS. Canon. Ital. 193 at the Bodleian Library in Oxford. Contains more poems dedicated to the Virgin Mary or Mother of the God. It is a rare material clue that during the late medieval period in the Rab community, the Marian cult developed as the central cult of the community ; opposite the imported cult of Saint Christopher, the most famous today. The Code also illustrates the relationship of one local cult in the medieval community of the island of Rab with other parts of the northern Adriatic region, especially Venice.

Istraživanja drvorezbarene skulpture sjevernog Jadrana, osobito Kvarnera intenzivirala su se posljednjih godina, a dio rezultata bit će predstavljen u ovom radu. Sačuvani drvorezbareni kipovi Bogorodice sućutne na kvarnerskim otocima i priobalju brojni su i predstavljaju dio značajnog korpusa srednjovjekovne umjetničke baštine koja do sada nije bila primjereno istraživana i predstavljena. Ikonografska tema sjedećeg lika Bogorodice kojoj u krilu leži mrtvo tijelo Sina počinje se širiti sa sjevera, iz okolice rajnskog područja pod nazivom Vesperbild, a vrlo brzo je prihvaćena diljem Europe pod nazivom Pietà koji je postao općeprihvaćeni termin. U radu će se predstaviti sačuvani primjeri drvenih Pietà kvarnerskog područja, većinom datiranih u drugu polovicu 15. stoljeća. Naglasak će biti na pokušaju utvrđivanja puteva širenja oblika i njihovih prihvaćanja. Osobita pažnja bit će usmjerena na raspravu o mogućim migracijama majstora drvorezbara, budući da su, izuzev očigledne venecijanske struje utjecaja, primijećeni likovno stilski elementi oblikovanja umjetnina koji ukazuju na širenje utjecaja iz smjera srednjoeuropskih radionica.

Ceremonije i ceremonijalna komunikacija sveučilišni je priručnik kojim se teži prikazati nastanak i razvitak ceremonija i ceremonijalne komunikacije te značaja koje su ove pojavnosti ostvarivale u srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom razdoblju. Ceremonije i rituali predstavljaju sponu između društava srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe. Nastaju zbog toga što grupa ljudi kroz njih pokušava prikazati određenu svrhu, legitimitet i zajednički identitet, kao i osigurati provođenje društveno-političkog hijerarhijskog uređenja unutar zajednice. Samim time oni su poticali poslušnost unutar političke hijerarhije te obvezivali pripadnike plemićkih i dvorskih krugova, kao i ostale podanike, da se ponašaju prema utvrđenim pravilima. Iz navedenog vidljiva je i njihova važnost pri utvrđivanju političkog djelovanja u ovim povijesnim razdobljima.

U Banjolu na otoku Rabu nedavno utvrđeno postojanje drvenog kipa, koja se nakon posljednje preinake svetišta i glavnog oltara 1997. godine, premjestila na S bočni oltar, a zatim i u potpunosti uklonila iz crkve. U radu se definira ikonografija kipa temeljem istraživanja historijata crkve sv. Lucije i sv. Marije Magdalene u Banjolu.

In this paper the problem of fragile materiality of wooden sculpture will be discussed. The archival data as well as ceremonies kept until today will be taken into account in order to emphasize their importance in the context of preservation of some works of art.

O istoimenom uspostavnom istraživačkom projektu Hrzz

Štovanje blagdana Male Gospe u Loparu vjerojatno je vezano uz srednjovjekovni drvorezbareni reljef Majke s Djetetom koji se sačuvao u crkvi sv. Rođenja Blažene Djevice Marije u Loparu. Dosadašnja istraživanja arhivskih spisa pokazuju da je današnja crkva, poznatija kao crkva Male Gospe, u srednjemu vijeku kao franjevačka crkva trećoredaca, glagoljaša, imala titular sv. Marije Magdalene, a ne Rođenja Marijina. U izlaganju će biti predstavljena nova istraživanja tog svetačkog kulta koja su nas dovela do zanimljivih zaključaka.

Tijekom 15. stoljeća porodica Vivarini iz Murana kraj Venecije među svojim članovima imala je trojicu majstora-slikara: braću Antonia i Bartolomea, te Antonijevog sina Alvisea. Braća Vivarini djeluju od četrdesetih godina 15. stoljeća na prostoru Veneta i njihov je način oblikovanja u značajnoj mjeri još uvijek vezan uz kasnosrednjovjekovno oblikovanje, dok se Alvise približio renesansnom poimanju slike. Djela su im sačuvana na izvornim mjestima kojima su prvobitno bila namijenjena, ali i u muzejima diljem svijeta. Na otoku Rabu poliptih braće Vivarini iz 1458. godine krasio je svetište crkve sv. Bernardina kod kamporskih franjevaca, a poliptih Bartolomea iz 1485. godine nalazio se na sjevernom oltaru crkve samostana sv. Andrije u Rabu. Za razliku od kamporskog poliptiha koji je sačuvan in situ te će, nakon konzervatorsko-restauratorskih radova, biti vraćen u franjevačku crkvu u Kampor, rapske benediktinke Bartolomeov poliptih imaju samo u reprodukciji. Umjetnina je danas vlasništvo Muzeja likovnih umjetnosti u Bostonu (SAD), a u tijeku je njegova restauracija. Konzervatorsko- restauratorski radovi trebali bi biti gotovi do svibnja 2019. kada će se poliptih vratiti u stalni postav Muzeja. Ovim će se izlaganjem predstaviti poliptih Bartolomea Vivarinija iz crkve samostana sv. Andrije, te će se ikonografskom i stilskom analizom nastojati istaknuti njegova vrijednost. Konačno, objasnit će se na koji je način umjetnina postala dio stalnog postava jednog američkog muzeja.

Most of the late medieval cities of the North Adriatic as part of the Balkan Peninsula have been thoroughly researched in the field of architecture and urbanism. The artistic development, with the special attention on the development of paintings, has also been part of the research projects. However, the woodcarving arts and crafts have not been in the research interest until recently. Eventhough scientific analysis and historical data about the woodcarvers and woodcarvings have been researched, the results were published only sporadically. The least attention was given to the research of the wood trade. Therefore, the aim of this paper is to examine the wood trade of the Balkan Peninsula in the context of the North Adriatic as well as the impact that the wood trade had not only on the artistic shaping mostly the church interiors but also on the everyday life of the medieval cities. During the Middle Ages two main trade ports were in the towns of Rijeka and Senj, so through case studies of the preserved wooden artistic production in Rijeka and the island of Cres we would like to examine where from the influences came from. Venetian and middle European influences on the artistic production are well known, but we would try to answer the question whether there was a developed wood trade from the East European countries, i.e. the central Balkan peninsula, or not.

U radu će biti riječi o drvenoj rezbarenoj polikromiranoj skulpturi Bogorodice s Djetetom koja se naziva i Gospom Slunjskom. Kada su Turci osvojili Slunj 1578. godine napušten je franjevački samostan u kojem do 1583. godine ostaje samo fra Bernardin Lopušinić. Tada i on odlazi iz Slunja te sa sobom uzima kip Majke s Djetetom iz župne franjevačke crkve u Slunju i donosi ga franjevcima na Trsat. U radu će biti riječi o kipu i njenoj važnosti u okviru franjevačkog samostana na Trsatu.

Provedena su istraživanja pokazala da se kolektivni identitet određene društvene zajednice izgrađuje i reprezentira posebice kroz javne kultove i pripadne im žanrovske realizacije. U tom su smislu osobito vrijedna hagiološko-hagiografska istraživanja na području sjevernojadranskoga kulturnoga areala gdje tijekom kasnoga srednjega vijeka dolazi do svojevrsne ekspanzije štovanja različitih svetačkih kultova koji često nadrastaju svoje latinsko-bizantske matice. U ovome će se radu na primjeru otoka Raba (točnije rapske komune) prezentirati tzv. hagiološko-hagiografski korpus (titular – relikvija – bratovština – kapela – skulptura – hagiografija) te pokazati sinkronijsko-dijakronijsku izgradnju (i razgradnju) pojedinih kultova: od posjedovanja relikvije i osnivanja bratovštine, do drvorezbarske građe (skulpture i ikone), preko uspostavljanja službenoga blagdana (feste i procesije) te u konačnici do fiksiranja narativnoga teksta (versificirani i prozni zapisi, te usmenoknjiževni oblici). U tom će se kontekstu posebna pozornost posvetiti različitim reprezentacijama marijinskoga kulta na otoku Rabu. Istraživanja su u ovome radu dio rezultata uspostavnoga istraživačkoga projekta Hrvatske zaklade za znanost Ars lignea: drvorezbarska umjetnička baština sjevernog Jadrana od 1300. do 1600. godine (UIP-05-2017) voditeljice dr. sc. Barbare Španjol-Pandelo.

Časopis prati program Sedmog dana povijesti umjetnosti u Rijeci, a posvećen je temama vezanima uz odnos umjetnosti i suvremene tehnologije i nove medije.

U svetištu crkve sv. Franje u Cresu nalaze se drvena korska sjedala koja se u stručnoj literaturi povremeno spominju, no nedostaje njihova cjelovita likovno-stilska i ikonografska analiza. Dva krila oslanjaju se na sjeverni, odnosno na južni zid. Svako krilo ima šest ćelija odijeljenih vegetabilnim pregradama i dekorativnim tordiranim stupićima. Unutar svake ćelije je preklopna sjedalica s naslonom za ruke i dekorativno ukrašenom poleđinom. Čeone pregrade oba krila umjesto vegetabilne dekoracije dekorirane su figuralnim prikazima. Na južnom krilu reljefno je izveden lik sv. Jeronima s modelom crkve u rukama i likom redovnika- donatora pod nogama, dok je na sjevernom krilu prikazan lik sveca koji do danas nije ikonografski definiran. Na čeonoj strani kapitela stupića u podnožju sveca sjevernog krila oblikovana su tri mala delfina te se pretpostavlja da je riječ o grbu mletačke obitelji Dolfin čiji su pripadnici bili na Cresu početkom 15. stoljeća. U izlaganju će se pokušati likovno-stilskom i ikonografskom analizom kontekstualizirati drvena sjedala u Cresu.

According to the Chronicles of Kampor by Odoriko Badurina the church of Nativity of Virgin Mary at Lopar on the island of Rab was mentioned for the first time in 1334. At the beginning of the 1980ies the wooden relief depicting a mother and a child was noticed in the niche of the church by Miljenko Domijan and shortly after that the relief was transported to Zadar where it was restored. Following the restoration Igor Fisković interpreted the relief as the representation of the Nativity of the Virgin Mary and concluded that it was made during the early 14th century. However, there are certain doubts about the theory of Nativity. Therefore, the aim of this paper is to revisit the initial argument by Igor Fisković taking into account other theories and iconographic readings of depicted figures. In that respect the iconography of Nativity of Virgin Mary will be discussed and other possible interpretations of two depicted figures will be presented.

Recenzija knjige

The woodcarvers from the Venetian family Moronzon signed for and created a number of orders in the area of the present-day Italy and the eastern Adriatic coast from the late 14th century to the first decades of the 16th century. In numerous written sources a total of thirteen male family members are indicated as woodcarvers, and one of them, Matteo Moronzon moved to Zadar from Venice in 1418. As an „incisor lignaminum et civis Venetiarum" he signed an agreement with the representatives of the Cathedral of St. Anastasia in Zadar, archbishop Luca of Fermo and nobleman Toma Petrica on July 23rd 1418. He made a commitment of making the choir stalls for the cathedral that had to be finished within eighteen months if started October 1st 1418, and it was agreed that he and his family would live in the canonical house in Zadar. They also agreed on a price and the stalls were to be executed according to the design (“secundum exemplum”) that Matteo presented to the Archbishop. Since the projects such as choir stalls draw up long-term, it can be assumed that he started a woodcarver workshop in Zadar and ran it most probably from 1418 until about 1440 when he returned to Venice. His workshop was certainly very active, since other orders in Zadar were confirmed by documents. Some documented works of art are preserved, while most of them are not. However, there are some works of art that show similarities with the documented Matteo’s woodcarvings and one of the most prominent are the choir stalls in the ex-cathedral, nowadays the parish church of the Assumption of the Blessed Virgin Mary in Rab (Croatia). Even though there are differences in quality between these two examples, it is obvious that the choir stalls in Rab and Zadar were created on the basis of the same concept. If we consider the range of work that a woodcarver had to do while working on the choir stalls it must be assumed that Matteo had assistants who participated in the production of the choir stalls in Zadar. Thorough insights into decorative elements, as well as several coats of arms of different Archbishops on the Zadar choir stalls confirm this assumption. On the other hand, there is no documented confirmation of the author of the choir stalls in Rab, so they used to be considered as a work of an anonymous woodcarver who was under the great influence of Matteo Moronzon. However, a detailed comparative analysis of choir stalls in Zadar and Rab leads to the conclusion that Matteo was the chief designer of both of them. In this paper it will be questioned the problem of the authorship of the choir stalls in the context of Zadar as the art centre and Rab as the periphery. Also, it will be discussed whether it is honest to consider Matteo as the author of the choir stalls in Rab since he is undoubtedly believed to be the author of the choir stalls in Zadar. Or, would it be fair to consider him a woodcarver who led a prominent workshop in Zadar for more than 20 years as a manager, a designer, a craftsman and an artist at the same time.

Povijest i mijene korskih klupa u zadarskoj katedrali sv. Stošije neraskidivo su povezane s arhitektonskim okvirom i promjenama u arhitektonskom uređenju crkve. Tragovi tih preinaka mogu se pročitati u tkivu samih klupa, kako u slojevitosti oslika tako i u nepravilnostima i nedosljednostima u oblikovanju pojedinih dijelova. Uz arhitektonski okvir, mijene su bile uvjetovane upotrebnom namjenom klupa kao crkvenog namještaja i političkim prilikama, a jednako su tako bile obnavljane i radi osuvremenjivanja izgleda, budući da nisu samo upotrebni predmet, nego i ures svetišta katedrale. Pomni pregled otkriva da ni prvotni izgled klupa nije bio uniforman, već se mogu zapaziti razlike u oblikovanju ranije i kasnije izvedenih dijelova. Konzervatorsko- restauratorska istraživanja provedena u Hrvatskom restauratorskom zavodu usporedno s radovima između 2010. i 2014. godine dopunjuju zapažanja iz vizualnog pregleda pojedinostima koje se otkrivaju tek u mikroskopskom planu.

Djelatnost drvorezbara i slikara iz venecijanske porodice Moronzon zabilježena je u arhivskim spisima na području sjeverne Italije i hrvatske obale Jadrana u posljednjoj trećini 14. stoljeća i tijekom čitavog 15. stoljeća. U brojnim do sada poznatim spisima ukupno je trinaest muških članova porodice navedeno drvorezbarima, a iako je većina istaknuta stanovnicima Venecije, pojedinci su zabilježeni stanovnicima Verone, Zadra, Ferrare i Udina. U radu su sumirane relevantne spoznaje koje su doprinijele boljem poznavanju djelovanja drvorezbara porodice Moronzon, a njihova se djelatnost pokušala kontekstualizirati u okviru ukupne mletačke drvorezbarske produkcije 15. stoljeća, pri čemu je osobita pažnja posvećena njihovom naslijeđu na hrvatskoj obali Jadrana.

Djelatnost drvorezbara i slikara iz venecijanske porodice Moronzon zabilježena je u arhivskim spisima na području sjeverne Italije i istočne obale Jadrana od kraja 14. stoljeća do početka 16. stoljeća. Andrija Moronzon na određen je način osnivač drvorezbarske radionice sa sjedištem u Veneciji prisutan u dokumentima u razdoblju od 1367. do 1398. godine. Naime, on je otac trojice sinova drvorezbara, Mateja, Katarina i Lovre, te djed drvorezbara Andreja, Jakova, Gašpara i Franje. Upravo zato ga se, iako mu je brat Ivan također u dokumentima nazvan drvorezbarom, može smatrati rodonačelnikom iznimno aktivne venecijanske drvorezbarske radionice. Većini od navedenih članova dokumentirani su i sačuvani drvorezbarski radovi, a do danas je sa sigurnošću samo Jakovu Moronzonu pripisan jedan poliptih koji se čuva u Galleria dell'Accademia u Veneciji. Brojnost sačuvanih radova varira od člana do člana, pa se tako Andriji očuvala samo jedna oltarna pala, dok je Katarinu, Mateju i Jakovu popis radova, bilo dokumentiranih bilo atribuiranih, daleko bogatiji. U radionici su najčešće drvorezbarili oltarne pale ili antependije, među kojima su rijetki sačuvani u originalu, već u većoj mjeri fragmentarno, te raspela, Bogorodice s Djetetom i korske klupe. U Hrvatskoj se uočio niz umjetnina srodnih drvorezbarstvu Moronzona koje također zaslužuju obradu i inventarizaciju. U prilogu bi se nastojale interpretirati upravo te sačuvane umjetnine za sada anonimnih kasnosrednjovjekovnih majstora na istočnoj obali Jadrana na kojima je jasno uočljivo poznavanje stila i načina oblikovanja drva članova porodice Moronzon.

Rad se bavi triptihom iz crkve Sv. Jakova u Bačvi (Istra) koji se na osnovi niza karakteristika može dovesti u vezu s proizvodnjom unutar drvorezbarske radionice porodice Moranzone u Veneciji.

Prikaz časopisa Ars&Humanitas, revija za umetnost in humanistiko izdanog 2008. godine.

U ovoj je magistarskoj radnji obrađena drvena gotička skulptura u Istri nastala u razdoblju od 1250. do 1450. godine. Područje se istraživanja ograničilo vremenski budući da se termin gotičko može odnositi i na kasnosrednjovjekovno drvorezbarstvo druge polovice 15. st. Obilaskom terena, dokumentiranjem umjetnina i kataloškom obradom ustanovilo se da iz razdoblja druge polovice 13. st. i prve polovice 14. st. nema sačuvanih primjera skulptura. Dakle, obrađen je sačuvani inventar nastao tijekom druge polovice 14. st. i prve polovice 15. st. Do sada se cjelokupno kasnosrednjovjekovno kiparstvo u Istri grupiralo prema kriteriju mjesta nastanka, odnosno, umjetnine su se definirale bilo kao import bilo kao proizvod domaćeg majstora. U nedostatku dokumenata i arhivskih spisa, a s obzirom na to da se drvena skulptura lako prenosi, razvrstavanje prema mjestu nastanka ili prema njenom autoru ili naručitelju nije bilo moguće. Stoga se sačuvane primjere drvorezbarstva navedena razdoblja moglo kategorizirati isključivo na osnovu ikonografije. Dakle, istarske su gotičke skulpture podijeljene u dvije tematske skupine: raspela i likovi Bogorodice s Djetetom. Grupi raspela pripadaju: raspelo iz crkve Sv. Mihovila u Žminju, raspelo iz crkve Sv. Kuzme i Damjana u Fažani te raspelo iz crkve Sv. Kancijana u Lanišću. Raspela se u potpunosti razlikuju, a povezuje ih jedino pripadnost osnovnom tipu raspetog bolnog tipa Krista koji se javlja početkom 14. st. Također, sve tri umjetnine po načinu oblikovanja generalno pripadaju srednjoeuropskom kulturnom krugu, pa se može zaključiti da je nabava tih skulptura bila povezana s političko-društvenim statusom pojedinih mjesta za koje su one naručivane. Raspela u crkvi Sv. Mihovila u Žminju i u crkvi Sv. Kuzme i Damjana u Fažani na osnovama formalne analize datirana su u drugu polovicu 14. st. odnosno u kraj 14. st. Nejasna nam je njihova provenijencija, a samim time je otežana i datacija. Na temelju povijesnih podataka o kapeli u crkvi Sv. Justa u Trstu u kojoj je raspelo iz župne crkve Sv. Kancijana u Lanišću bilo prvobitno smješteno zaključilo se da je umjetnina zasigurno nastala tijekom prve četvrtine 15. st. Grupi likova Bogorodice s Djetetom pripadaju: Bogorodica s Djetetom u župnom stanu u Kanfanaru, Bogorodica s Djetetom iz Zbirke crkvene umjetnosti u Biskupiji Eufrazijane u Poreču (izvorno iz Boljua), Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Martina u Svetom Lovreču, triptih iz crkve Sv. Jakova u Bačvi, te Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Franje u Puli. Umjetnine Bogorodice s Djetetom nastale su pod snažnim utjecajem venecijanske produkcije 15. st, iako Madone iz Kanfanara i Boljuna dokazuju veze sa srednjoeuropskom kulturnim krugom. Nadalje, Bogorodice s Djetetom iz Kanfanara, Boljuna i Pule, u potpunosti su različite, bez zajedničkih dodirnih točaka, dok su se umjetnine iz Svetog Lovreča i Bačve mogle povezati. Bogorodica s Djetetom iz Kanfanara najvjerojatnije je nastala tijekom druge četvrtine 15. st. po uzoru na Trsatsku Bogorodicu od ruke manje vještog drvorezbara koji je mogao biti formiran u domaćoj sredini. Boljunska Madona pokazuje dodirne točke s poznatom skulpturom internacionalne gotike, Lijepom Madonom iz Češkog Krumlova. No, istarska je umjetnina daleko jednostavnija u načinu obrade i modelaciji detalja, pa je datirana između 1420. i 1430. godine, u vrijeme laganog zamiranja proizvodnje lijepih Madona. Umjetninu iz Pule talijanske obitelji Rizzi i Fabro 1940. godine darovale su kapeli Sv. Ivana u Puli, a zatim su je franjevci 1946. premjestili u crkvu Sv. Franje. Datirana je u prvu polovicu 15. st. iako je teško sa sigurnošću odrediti kontekst i vrijeme njena nastanka. Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Martina u Svetom Lovreču i triptih iz crkve Sv. Jakova u Bačvi dva su drvorezbarska djela koja su se nakon podrobnijeg istraživanja ipak mogla jasnije odrediti, vremenski i autorski. Analizom se utvrdio niz detalja koji su ukazali da se radi o umjetninama koje su nastale u okviru istog kruga utjecaja. Njihov je autor poznavao venecijansko drvorezbarstvo, u prvom redu djela Giacoma Moronzonea i njegovih suradnika, pa su na tragu toga obje datirane u vrijeme prve polovice, odnosno sredine 15. stoljeća. Iako je drvorezbarska gotička istarska umjetnička baština izrazito nekoherentna grupa spomenika ipak se, uz pomoć različitih metoda povijesti umjetnosti, sačuvana skulptura uspjela formalno i ikonografski interpretirati u zadanom povijesnom i prostornom okviru s posebnim osvrtom na veze i utjecaje iz različitih europskih krajeva.

The paper is a review of the book Ples smrti. Prispevki k ikonografiji mrtvaškega plesa v Bermu in v Hrastovlju by Tomislav Vignjević.

Wooden gothic sculpture in Istria is one of the most interesting groups of medieval art in Croatia due to the quantity and quality of the preserved examples. Even though, because of the delicacay of the material, many examples have been destroyed or stolen one can still find in Istria many sacral places where medieval sculptures are venerated. Dealing with the art history in Istria of the middle ages it must be taken into account that during the mentioned period that part of Croatia was between two different social and cultural spheres, Venice on the one hand and Habsburg dynasty on the other. Therefore, defining the interaction between the two different cultures and transmission of ideas will help in the research and in solving the art history problems of wooden gothic sculpture in Istria.

Istarski poluotok poznat je po brojnim sačuvanim spomenicima zidnog slikarstva iz razdoblja srednjeg vijeka. Velika većina crkava oslikana je freskama novozavjetne ikonografije. Crkve Sv. Nikole u Pazinu i Sv. Trojstva u Hrastovlju u tom korpusu posebne su jer među rijetkima posjeduju prikaze starozavjetne tematike. Svod svetišta u Pazinu i glavni brod crkve u Hrastovlju oslikani su ciklusom Geneze. Tekst donosi ikonografsku analizu oba lokaliteta osvrćući se na sličnosti i razlike u prikazima. Također se govori o problemima naručitelja fresaka, kao i o grafičkim predlošcima koji su autorima, osim Biblije, poslužili kao izvori njihovih likovnih ostvarenja.

Europu u XIII. i XIV. stoljeću pogađa niz apokaliptičnih društveno- političkih događaja poput epidemije kuge i brojnih ratova koji su uvelike utjecali na razvoj kulture i umjetnosti. Vjernici, a ptitom i umjetnici okrenuli su se dubokoj religioznosti kako bi našli utjehu i spasenje od svakodnevice. U umjetničkom smislu, to razdoblje veže se uz razvoj gotike, umjetničkog stila koji je nastao sredinom XII. stoljeća u francuskoj regiji Ile de France. Gotika tijekom stoljeća postaje popularna diljem Europe te u duhu vjerskog zanosa i rastu pobožnosti dolazi do potrebe za novim ikonografskim temama koje će kod vjernika potaknut suosjećanje i poistovjećivanje sa Kristovom i Bogorodičinom patnjom. Jedna od takvih tema jest Vesperbild, prikaz Bogorodice koja u krilu drži mrtvo Kristovo tijelo, a nastala je u Rajnskoj oblasti krajem XIII. stoljeća. Ranu fazu Vesperbilda obilježile su primarno suzdržane, rigidne Bogorodice koje drže Kristovo groteskno izmučeno tijelo, zatim uspravni tip Bogorodice sa ekspresivnim izrazom patnje i boli poput Rottgen Pieta iz sredine XIV. stoljeća. Drugu fazu razvoja Vesperbilda obilježile su tzv. ''Lijepe Bogorodice'' oblikovanje nježno i suptilno te dijagonalno i kaasnije horizontalno polegnut Krist bez naglašenih rana. Petnaesto stoljeće označava internacionalizaciju stila pri čemu se ova ikonografska tema širi po cijeloj Europi, pa tako dolazi i u Hrvatsku, kulturnim vezama iz Furlanije.

Ovaj rad analizira štovanje relikvija u srednjovjekovnoj Francuskoj, obraćajući pažnju na odnos Francuske i kršćanstva u to doba, kao i na uzroke koji su doveli do rasta štovanja relikvija. Slava relikvija pripisuje se hodočašćima, nizu koncila koji su omogućili njihovo dijeljenje i dupliciranje te općenita želja vjernika za spasenjem. Relikvije su nudile utjehu vjernicima koji su željeli stupiti u kontakt s Bogom i moliti tokom teškim vremena kao što su kuga i glad. Od relikvija, od važnosti su one od Isusa Krista, Bogorodice i kralja Karla Velikog. Potonji igrao je veliku ulogu u trgovini relikvija, a njegovi ostaci također su dostigli status relikvija. Danas su relikvije, usprkos učestalim istraživanjima koji razotkrivaju njihovu autentičnost, još uvijek tretirane s velikim poštovanjem.

Ovaj rad bavi se kronološkim razvojem arhitekture poznate engleske crkvene građevine Westminster Abbey, gdje je poseban naglasak stavljen na 13. i 16. stoljeću zbog najvećih promjena koje su se tada dogodile. Tekst istovremeno objašnjava povijesni i politički kontekst koji stoji iza svake arhitektonske promjene i nadogradnje od doba romanike do danas. Od vladara, važno je istaknuti Edvarda Ispovjednika, Henrika III. i Henrika VII. Od arhitekata, najvažniji je Henrik iz Reynsa budući da je prvi uveo arhitektonske karakteristike francuske gotičke arhitekture. Upravo taj podatak čini Westminstersku opatiju tako značajnim spomenikom, zbog miješanja francuske i engleske tradicije u sklopu gotičke arhitekture. Time je Westminster Abbey prenosila snažnu poruku kraljevske moći, što je bilo važno budući da su se u njoj, osim bogoslužja, odvijale i krunidbene ceremonije engleskih kraljeva. Danas, Westminster Abbey služi kao crkvena građevina za redovito bogoslužje i slavljenje određenih događaja važnih za engleski narod.

Povijest izgradnje katedrale Notre-Dame u Chartresu vrlo je kompleksna. U više navrata katedrala je nastradala u požaru, ali neki dijelovi uvijek bi ostali očuvani te su služili kao baza za ponovnu izgradnju. Na početku posljednje faze izgradnje zapadno pročelje katedrale pomaknuto je prema naprijed kako bi bilo u ravnini s novonastalim tornjevima, a na taj način produžio se glavni brod katedrale. Dodavanjem novih konstruktivnih elemenata katedrala postaje monumentalnija te se otvara mogućnost gradnje u veću visinu nego ikad prije. Skulpturalni program seli se na eksterijer katedrale te obogaćuje izgled glavnog pročelja kao i sjeverno i južno pročelje transepta. Kraljevski portal predstavlja najvažniji dio kiparske dekoracije zapadnog pročelja, a slijede ga trodimenzionalni portali koji se nalaze na pročeljima transepta. Osim bogate kiparske dekoracije na pročeljima se ističu velike rozete i prozorski otvori dekorirani vitrajima koji unutrašnjosti katedrale pridonose novom dimenzijom svjetlosti. Završni rad bavi se analizom arhitekture i skulpture katedrale Notre-Dame u Chartresu, a cilj rada jest dočarati ulogu skulpture u prenošenju novih ideja u razdoblju gotike na području Francuske.

Ikoničnost arhitekture u prostoru, kao i umjetnost Drugih obrađuju se u ovome radu kao zasebni pojmovi i pojave te u kontekstu Turske kuće u Rijeci kao primjera problemske rasprave navedenih pojmova. Ikoničnost arhitekture definirana je u terminima popularnosti i posebnosti simbola, točnije estetskih značenja koji su primijenjeni na građevine, prostore i/ili arhitekte, a potom je podijeljena u dvije vrste: prva vrsta ikoničnosti je ona koja se odnosi na stereotipno kopiranje, a druga je vrsta ona ikoničnost koja obuhvaća nešto jedinstveno. Umjetnost Drugih također je podijeljena u dvije vrste: umjetnost Drugih u smislu umjetnosti koja prikazuje Drugost kroz gotova umjetnička djela te umjetnost Drugih u kojoj su sami autori predstavnici drugosti, a čije konačno umjetničko djelo ne mora biti prikaz Drugosti. Turska kuća u Rijeci, građevina je koja se nalazi na križanju ulice Vatroslava Lisinskog i Verdijeve ulice. Na tom se mjestu prije izgradnje Turske kuće od 1879. nalazila Palača Bartolich, čija je vlasnica bila Antonia Bartolich. Ta se građevina rekonstruira i preuređuje 1883., a za taj je pothvat bio pozvan arhitekt Giacomo Mattich. Godinu dana nakon te obnove, Tommaso Gelletich umire, te Antonia Bartolich Gelletich postaje udovica. Krajem 19. st., u Rijeku dolazi Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides koji stupa na poziciju grčkog i turskog konzula za područje grada. Osim stupanja na tu poziciju, njegov dolazak na područje Rijeke obilježilo je i vjenčanje s Antoniom Bartolich. Oboje su bili imućni i dobrostojeći građani te su svoj imetak trošili na uređenje građevine, ali i u dobrotvorne svrhe, pa ih se često spominje u kontekstu dobrotvornih radova i pomaganja. Nedugo nakon vjenčanja, par se odlučuje na novo uređenje Palače Bartolich, no ovoga puta u puno većem opsegu. Izrada projekta za izgradnju povjerena je arhitektu Carlu Conighiju, koji s radom započinje 1906. godine. Građevina svojim izgledom – i arhitektonski i dekorativno – pripada neomaurskom stilu koji je bio česta pojava u vrijeme historicizma na područjima koja su pripadala Austro-Ugarskoj. Ono što odlikuje neomaurski stil i ono što ga čini prepoznatljivim jest preuzimanje dekorativnih i arhitektonskih elemenata iz razdoblja maurske Španjolske te njihovo uklapanje u novi kontekst izvedbe i u novo razdoblje. Među prepoznatljive karakteristike neomaurskog stila ubrajamo horizontalne obojane trake u službi raščlambe pročelja, motiv zvijezde, bifore, sedlaste i potkovaste lukove, šiljate lunete, ornamentalnu dekoraciju, koja je mogla biti oslikana ili reljefno izvedena, te različite vrste istaka i vijenaca ispod prozorskih otvora ili u službi krovne krune. U ovome su radu predstavljeni malobrojni analogni primjeri Turskoj kući, koji su poduprli tezu o tome kako je ova građevina jedinstvena i rijedak primjerak ovakvog načina izvedbe neomaurske arhitekture na prostoru gornjeg Jadrana. Također, Tursku smo kuću promatrali u okviru pojma ikoničnosti i u odnosu prema drugim analognim primjerima. Pomoću analize konteksta i ikonografskog programa pročelja vidjet ćemo na koji način je Turska kuća primjer umjetnosti Drugih te na koji je način to postignuto. Cilj ovog rada je prikazati značaj riječke građevine te istu predstaviti kao primjer umjetnosti Drugih te kao primjer ikoničnosti arhitekture na riječkom, ali i širem području. Važno je, u svrhu postizanja ovoga cilja, analizirati povijesni kontekst nastanka građevine, analizirati pojmove Drugosti i ikoničnosti te analizirati odabrane analogne primjere kako bi se postigla šira slika i kako bi se krajnji cilj mogao ostvariti s potrebnom argumentacijom.

Način života stanovnika otoka Krka uvjetovao je razvitku kultova određenih svetaca. Ribarstvo i pomorstvo kao primarne djelatnosti otoka primorale su ljude na svakodnevni kontakt s morem koje je bilo izvor hrane, ali često i velikih opasnosti. Zbog takvih opasnosti čovjek se od davnina okreće bogovima zazivanjem milosti da mu život ostane spašen. Zbog toga se u kršćanskom svjetonazoru posvećuju crkve posebno izabranim svecima zaštitnicima čiji su kultovi istaknuti na otoku Krku i Jadranu općenito. Takva se sveta mjesta podižu na posebno istaknutim točkama na pomorskim putovima. Ti kultovi očituju se i u votivnoj umjetnosti raznih darova pomorskog karaktera poput maketa i slika jedrenjaka i oluja. Značaj tih svetaca bio je istaknut kroz čitav srednji vijek, ali se njihova snaga razaznaje i danas.

Ladanjska sakralna arhitektura s obilježjima romanike predstavlja specifičnu cjelinu u sklopu krčke srednjovjekovne arhitekture, do danas brojnije očuvanu u odnosu na urbanu sakralnu arhitekturu. Romanički stil se snažnije počeo širiti otokom Krkom nakon sredine 12. st. kao rezultat crkveno-političkih prilika koje su uvelike odredile njegovu pojavu i širenje. Na otoku Krku očituje se pojavom jedinstvenih arhitektonskih ostvarenja, često usko povezanih s pojedinim primjerima sjevernodalmatinske arhitekture. Svoju punoću ostvaruje prvenstveno u urbanim središtima dok se na ladanjskom prostoru odlikuje pojavom karakteristične tipološke grupe s tek ponekim stilskim znakovima. Brojni su primjeri kasnoromaničke arhitekture te one s obilježjima prijelaznog stila, što je rezultat dugog održavanja specifične arhitektonske tipologije, osobito u arhitekturi ruralnih područja. Građevine su u radu kataloški obrađene te podijeljene u pet cjelina prema ključnim srednjovjekovnim komunama – gradu Krku te kaštelima Omišalj, Dobrinj, Vrbnik i Baška. Posebna pažnja posvećena je stanju i stupnju očuvanosti te odnosu prema arhitektonskoj baštini kao elementu krčkog kulturnog krajolika.

Tema ovog diplomskog rada vezana je prvenstveno uz istraživanje, stilsku analizu te katalogiziranje odabranih primjera profane arhitekture nastale u maniri stambenog graditeljstva sa specifičnim arhitektonskim karakteristikama prilagođenim kulturno – povijesnim, geografskim ali i klimatološkim uvjetima u kojim su nastajali, zbog čega je temi pristupljeno i interdisciplinarno, s kulturološkog i etnografskog aspekta. U diplomskom radu dan je kratak pregled povijesnog razvitka Gorskog kotara, s posebnim fokusom na područje brodmoravičke općine, razvoj i tipologiju naselja te na stilske karakteristike i specifičnosti u stambenom graditeljstvu brodmoravičkih zaseoka, pri čemu su izdvojeni neki od zanimljivijih primjera graditeljskog nasljeđa, a obuhvaćeni su i gospodarski aneksi građevina koji su predstavljali sastavni dio funkcionalnih obiteljskih domaćinstava u ruralnom krajoliku. Ovaj diplomski rad predstavlja samo početak podrobnijeg istraživanja ovakve tematike, te poticaj bavljenja istom.

Ovim radom istražuje se povijesni razvoj naselja Sveti Lovreč Pazenatički od najranijih tragova do 19. stoljeća, s naglaskom na srednjovjekovnome razdoblju. Urbanističke mijene prate se kroz dosadašnja istraživanja, proširene analizom Katastra Franje I. i katastarskih elaborata. Analiziraju se odabrani primjeri fortifikacijske, javne, stambene i sakralne arhitekture, povijesni kontekst u kojemu su sagrađeni te se uspoređuju s ostatkom graditeljske aktivnosti u Istri. Obrađena fortifikacijska arhitektura obuhvaća zidine, kule i gradska vrata. Javnom i stambenom arhitekturom stvoren je pregled najznačajnijih građevina tog tipa s posebnim osvrtom na stilske elemente. Cjelina o sakralnoj arhitektura obrađuje značajnu crkvu sv. Martina, crkvu sv. Lovre na groblju, te nekoliko manjih crkvica. Time su objedinjena dosadašnja istraživanja ove teme i donesene nove interpretacije.

Ludbreg pripada među rjeđa danas postojeća naselja kojima se kontinuitet može pratiti od antike i srednjeg vijeka sve do ranog novog vijeka, 19. stoljeća i danas. Iako se antički urbanistički raster još uvijek može iščitati u planu grada, ipak je najvažnije razdoblje ranog novog vijeka, kada su nastali ili zadobili svoj današnji oblik najvrjedniji spomenici materijalne baštine: župna crkva Presvetog Trojstva, dvorac Batthyány te kapela Žalosne Gospe. Prekretnice u modernom razvoju Ludbrega bile su agrarna reforma, kojom su se stvorili uvjeti za širenje grada, te industrijalizacija 70-ih godina 20. stoljeća, kad se formiraju dvije industrijske zone. U to je vrijeme i ladanjski kompleks dvorca Batthyány obuhvaćen urbanizacijom, a grad se nakon industrijalizacije sve više širi te prelazi i na desnu obalu Bednje. Glavni su ludbreški spomenici istraženi i valorizirani u stručnim i znanstvenim krugovima, ali i prepoznati u lokalnoj zajednici, dok su spomenici lokalnog značaja uglavnom zanemareni te je svijest o baštini i potrebi njezina očuvanja rezervirana za uzak krug ljudi. Najveći pomak u boljem razumijevanju problematike zaštite kulturnih dobara pridonio je smještaj Restauratorskog centra Hrvatskog restauratorskog zavoda u dvorcu Batthyány. Iako negativni procesi gubljenja baštine još traju, nove bi inicijative (otvaranje arheološkog parka, osnivanje gradskog muzeja) mogle podići svijest o lokalnoj baštini te pridonijeti njenom očuvanju.