Search

Tema ovog diplomskog rada bavi se pitanjem kako je izgledalo djetinjstvo sredinom 20. stoljeća te pripada području sociologije djetinjstva. Radom se nastojao dati doprinos u razumijevanju djetinjstva promatranom iz sociološke perspektive. Cilj ovog rada bio je istražiti i opisati djetinjstvo na selu Lećevica u Dalmatinskoj zagori pedesetih godina prošlog stoljeća, a u tu svrhu korištena je metoda intervjua. Provedeni intervju je snimljen, a na osnovu tog audiozapisa napravljen je autentični transkript. Sugovornica s kojom je proveden intervju rođena je 1947. godine u Lećevici te je provela svoje djetinjstvo u spomenutom selu. Narativi sugovornice govore o odrastanju na selu, obiteljskim odnosima i društvenom životu u kontekstu tog vremena. Na osnovu analize prikupljenih podataka došlo se do zaključka da je djetinjstvo na selu pedesetih godina prošlog stoljeća bilo obilježeno radom i pomaganjem odraslima. Djeca su se igrala svakodnevno, no tek onda kada bi za igru pronašla vremena, dok bi stariji odmarali ili za vrijeme čuvanja domaćih životinja. Industrijske igračke nisu imali, nego su ih sami izrađivali od raznih materijala i predmeta. Djeca su se upoznavala i stvarala prijateljstva u zaseoku ili školi, a prema tvrdnjama sugovornice, igrali su se i družili svi zajedno, i dječaci i djevojčice. U selu se nalazi osnovna škola koju su pohađala i djeca iz drugih sela. Majka sugovornice je veću važnost pridavala učenju kućanskih i ostalih poslova, nego školovanju. Razni blagdani i običaji specifični za ovo područje također su dio djetinjstva djece odrasle na selu. Ovim radom nastojao se dati doprinos razumijevanju djetinjstva na selu sredinom 20. stoljeća., The topic of this thesis deals with the question what childhood looked like in the middle of the 20th century and belongs to the field of sociology of childhood. The paper sought to make a contribution to the understanding of childhood viewed from a sociological perspective. The aim of this paper was to research and describe childhood in the village of Lećevica in Dalmatian hinterland in the fifties of the last century, and for this purpose the interview method was used. The conducted interview was recorded, and based on that audio recording, an authentic transcript was made. The interlocutor with whom the interview was conducted was born in 1947 in Lećevica and spent her childhood in the mentioned village. The interlocutor's narratives talk about growing up in the countryside, family relationships and social life in the context of that time. Based on the analysis of the collected data, it was concluded that childhood in the countryside in the 1950s was characterized by work and helping adults. The children played every day, but only when they found time to play, while the elders were resting or while looking after domestic animals. They did not have industrial toys, but made them themselves from various materials and objects. Children met each other and made friendships in the village or school, and according to the interviewee, they all played and socialized together, both boys and girls. There is a primary school in the village, which was also attended by children from other villages. The interlocutor's mother attached more importance to learning household and other chores than to schooling. Various holidays and customs specific to this area are also part of the childhood of children growing up in the countryside. This paper tried to make a contribution to the understanding of childhood in the countryside in the middle of the 20th century.

Aim: To report the clinical courses of four adolescent patients, who developed childhood-onset schizophrenia and where art had a vital role in diagnosing schizophrenia, monitoring their clinical state and progression. Case report: All of the patients had several diagnoses throughout childhood; however, the final diagnosis was made with the help of art therapy. Following the changes in the content of our patients’ drawings enabled us to notice the changes in their quality of life, functioning, and efficacy of therapy. Some of the patients specified that throughout the drawing process, they felt more satisfied, “better” and not „haunted„ by their hallucinations. This acknowledgment assured us that creative expression through art is an appropriate approach for them. It also strengthened the therapeutic relationship with our patients and encouraged us to understand their disease and make better decisions about their treatment. Conclusions: We propose art as an assistive method in diagnosing schizophrenia. Art can break down communication barriers and can also serve as follow-up method for children and adolescent patients with schizophrenia, Sažetak. Cilj: Prikazati klinički tijek četiriju adolescenata koji su u djetinjstvu oboljeli od shizofrenije, kod kojih je korištenje likovnog izražavanja imalo glavnu ulogu u dijagnosticiranju same bolesti, praćenju kliničkog stanja i progresije. Prikaz slučaja: Tijekom djetinjstva, svim pacijentima dijagnosticirane su brojne dijagnoze, no početkom razdoblja adolescencije, uz pomoć likovnih djela pacijenata, postavljena je konačna dijagnoza shizofrenije. Praćenje likovnih sadržaja crteža pacijenata omogućilo je uvid u promjene kvalitete njihovih života, funkcioniranja i djelotvornosti terapije. Pojedini su naveli kako su se tijekom čitavog procesa crtanja osjećali zadovoljno, „bolje“ i da ih „ne proganjaju“ toliko njihove halucinacije. Ovakvo nas je priznanje uvjerilo da je kreativno izražavanje, kroz artterapiju, odgovarajući pristup bolesti. Terapijski je odnos s našim pacijentima ojačao i potaknuo nas na razumijevanje njihove bolesti i stanja, a ujedno i na donošenje boljih budućih odluka o liječenju. Zaključci: Komunikacija kroz likovno izražavanje može poslužiti kao pomoćna metoda u dijagnosticiranju shizofrenije. Umjetnost može srušiti komunikacijske prepreke, a ujedno može poslužiti i kao metoda praćenja djece i adolescenata sa shizofrenijom

This diploma thesis explores the complex symbolic framework and the allegorical and dystopian nature of William Golding’s 1954 novel Lord of the Flies. This thesis presents a literary-theoretical reading of the narrative of the novel, analyzing its main thematic components, how it deals with the psychology of human nature, examining its relationship with the utopian and dystopian tradition, with specific focus given to the tradition of the British adventure novel, followed by a cultural-anthropological analysis of the notion of childhood and the innocence of British childhood in the historical context of the novel. Ovaj diplomski rad istražuje kompleksnu simboličku strukturu te alegorijsku i distopijsku prirodu romana Gospodar muha Williama Goldinga iz 1954. godine. Rad predstavlja književno-teorijsko čitanje narativa romana, uz analizu glavnih tematskih cjelina, istražujući na koji se način roman bavi psihologiziranjem ljudske prirode i naravi, odnosom između utopijske i distopijske tradicije, sa specifičnim fokusom na tradiciji britanskog pustolovnog romana, te kulturno-antropološkom analizom koncepta djetinjstva i 'nevinosti' britanskog djetinjstva u određenom povijesnom kontekstu romana.

Djetinjstvo kao socijalni konstrukt i dijete kao njegov subjekt moguće je promatrati i s aspekta prostora i prostornosti. Jedno od mjesta na kojima se djetinjstvo prostorno odvija u autentičnome društvenom kontekstu obuhvaća i prostor ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja (u daljnjem tekstu RPOO). Obrazovne politike i okruženje RPOO-a imaju važan utjecaj na kvalitetu pedagoške prakse, a uključuju ne samo prostorno-materijalnu dimenziju, nego i kulturu dionika i prirodu odnosa koji se u njemu njeguju. Djeca u takvome okruženju ostvaruju svoja zakonom zajamčena prava, među kojima i pravo na osobni prostor. Iako je višestruko potvrđeno da prostorno-materijalni uvjeti imaju značajan utjecaj na kvalitetu procesa i ishoda pedagoške prakse, ipak im se ne pridaje dovoljno pažnje unutar europske prakse RPOO-a. Dodatno tomu, u literaturi se posljednjih nekoliko desetljeća propituje praksa ostvarivanja dječjih prava u različitim socijalnim kontekstima, pa se tako i u kontekstu institucijskoga RPOO-a raspravlja o vidljivim i manje vidljivim dimenzijama stvaranja odgovarajućih uvjeta za provedbu dječjih prava. Imajući navedeno u vidu, u ovom se radu nudi pregled istraživanja dimenzija kvalitete ustanova RPOO-a, a koje su povezane s ostvarenjem dječjih prava, s posebnim naglaskom na pravo svakog djeteta na osobni prostor. Analizira se koncept osobnoga prostora kao potrebe i prava djece, argumentiraju se strukturni (fizički), socijalni, psihološki i odgojno-obrazovni aspekti prostora RPOO-a te se kritički raspravljaju mogućnosti ostvarivanja dječjih prava u tome prostoru. Radom se želi pridonijeti boljem razumijevanju koncepata djeteta i djetinjstva, te dječjih prava koja uključuju pravo na osobni prostor predškolske djece s motrišta ostvarenja njihove dobrobiti

Ovaj rad za cilj ima predstaviti, analizirati i protumačiti simboličke i stvarne prostore koje odrasli ili djeca smatraju zabranjenima, rizičnima i strašnima s ciljem reprodukcije ideje suvremenog djetinjstva. U radu se propituju načini na koji se takvi prostori konstruiraju te odnos djece i odraslih prema njima. Fokus je stavljen na načine kontrole i discipliniranja djece zastrašivanjem. Tematski okvir rada predstavljaju pitanja vezana uz sama metodološka polazišta, zatim pitanja o sociokulturnom shvaćanju emocija, te pitanja o kulturi straha i rizika. Emocije straha izdvojene su kao kulturno-antropološki fenomeni istraženi kroz prizmu etnologije, kulturne antropologije, sociologije i drugih relevantnih znanstvenih disciplina. The goal of this thesis is to present, analyze, and interpret the symbolic and real spaces adults or children consider forbidden, risky, and scary, aiming to reproduce the idea of a modern childhood. The thesis examines the methods by which such spaces are constructed as well as the relationships children and adults have with them. It focuses on the methods of control and discipline of children through intimidation.The thematic framework through which these will be examined are questions relating to the methodology starting points themselves, as well as questions about the sociocultural understanding of emotions and questions about the cultures of fear and risk. Emotions of fear are singled out as cultural-anthropological phenomena researched through the prism of ethnology, cultural anthropology, sociology, as well as other relevant scientific disciplines.

U radu je navedena biografija i pjesničko stvaralaštvo Grigora Viteza koji je inspiraciju za svoje pjesme pronalazio u prirodi i sjećanju na djetinjstvo u rodnom kraju te su stoga njegove pjesme bogate motivima životinja, prirode, djetinjstva i dogodovština iz djetinjstva i pisane su jezikom razumljivim djeci. temeljne značajke koje povezuju prirodu i usmenu tradiciju u Vitezovoj poeziji su igra, jednostavnost i izvornost. Cilj ovog rada bio je analizirati odabrane pjesme. U prvom dijelu rada daje se prikaz različitih stilskih figura: figura dikcije, riječi misli i konstrukcije, dok drugi dio rada sadrži jezično-stilsku analizu odabranih pjesama koja je potvrdila upotrebu mnoštva stilskih izražajnih sredstava u pjesmama, čime se ostvaruje umjetnička vrijednost poezije i njena recepcija. pjesme koje su analizirane bogate su brojnim stilskim izražajnim sredstvima (personifikacija, metafora, onomatopeja itd.) i motivima iz djetinjstva i prirode. Analizirajući odabrane pjesme, dolazi se do zaključka kako je Vitezova poezija bogata igrom riječima i nonsensom, što kod čitatelja stvara pozitivan, vedar osjećaj. This thesis is specifies a biography and poetic creativity of Grigor Vitez. He is an author who`s inspiration emanated from nature and his memories of childhood he spent in native surroundings. Therefore his poems are enriched in animalistic, nature and childhood motives as well as childhood activities and are written in a manner acceptable to children. Playfulness, simplicity and originality are among basic features connecting motives of nature and folk customs in author`s poetry. This paper aims to analyze selected poems. In the first part of the paper the focus is given to a number of various stylistic figures: figures of diction, words, thoughts and sentence constructions, while the second part contains linguistically-stylistic analysis of the selected poems which confirms use of various literary styles that contribute to the artistic value of the poetry as well as its reception. Poems analyzed through this paper are rich in various literary styles (personification, metaphor, onomatopoeia etc.) as well as childhood and nature motives. Analyzing the chosen poems, one comes to a conclusion that Vitez`s poetry is rich in word play and nonsense, which creates a positive, cheerful feeling in reader`s mind.

Slika djeteta i djetinjstva različita je u svakoj kulturi i podložna je društvenim promjenama. Razvoj modernog društva koje se temelji na individualnosti, autonomiji i ljudskim pravima utjecao je na stvaranje moderne slike djeteta i djetinjstva koja djetetu pruža priliku i pravo na izražavanje i sudjelovanje, ostavljajući tradicionalnu sliku pasivnog i nerazvijenog djeteta po strani. Moderna percepcija djeteta i njegovih prava stvorila je proturječnosti koje udaljavaju praksu od dokumenata kojima se djeci omogućuje društvena uključenost i zaštita. Konvencija o pravima djeteta zalaže se za djetetovo pravo na društvenu aktivnost, koje može postići djelovanjem prema nekom društvenom cilju. Dok moderno roditeljstvo i društvo u cjelini još uvijek štiti dijete od društvene aktivnosti i sudjelovanja u rješavanju društvenih problema. Mnogi autori vjeruju i zalažu se za dječju participaciju, te navode pozitivne ishode, kao što su dječja samostalnost i kreativna rješenja za društvene probleme. Društvo pomalo smanjuje nesrazmjer između teorijske participacije i participacije djece u praksi, primjer su i neki hrvatski gradovi koji su uključili djecu u aktivnosti gradskog vijeća. Osim odraslih, korak prema vlastitoj samostalnosti i participaciji u društvu u kojem žive napravila su i sama djeca. Djeca poput Grete Thunberg i Malale Yousafzai, aktivizmom su odlučila pokazati što djeca žele, što im je bitno i koje je njihovo mjesto u društvu. Svojim djelovanjem i željom za promjenom predstavili su novu sliku djeteta i djetinjstva, napredniju i aktivniju od one koju su konstruirali odrasli, The image of a child and childhood is differet in every culture and is subject to social change. The development of modern society, based on individuality, autonomy and human rights has influenced the creation of the modern image of the child and childhood, which provides the child with the opportunity and right to express themself and to participate, leaving the traditional image of a passive and underdeveloped child aside. The modern perception of the child and his rights has created contradictions that distance the praxis from the documents that allow children social inclusion and protection. The Convention on the Rights of the Child advocates child's right to be socially active, through his action towards certain social aspirations. While modern parenting and society as a whole still protect the child from social activity and participation in solving social problems. Many authors believe in and advocate for children's participation, and share positive outcomes, such as children's independence and creative solutions to social problems. Society is gradually reducing the disparity between theoretical participation and children's participation in practice, an example are certain Croatian cities that have included children in the activities of the city council. In addition to adults, children themselves also took a step towards their own independence and participation in the society in which they live.Children, like Greta Thunberg and Malala Yousafzai, decided to show through their activism what children want, what is important to them and what is their place in the society. Through their actions and desire for change, they presented a new image of a child and childhood, more advanced and active than the one that was constructed by adults.

Nasilje nad djecom ozbiljno narušava djetetov rast i razvoj i predstavlja veliki društveni problem. Ono se nalazi svugdje oko nas te podrazumijeva sve oblike fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja te zanemarivanje. U ovom radu fokus je stavljen na fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje i posljedice koje ono ima po djetetovu zdravlje. Fizičkim zlostavljanjem djeci se zadaju fizičke ozljede koje su oku vidljive. Seksualnim zlostavljanjem djecu se prisiljava na seksualne radnje koje ono nije dalo pristanak ili premalo da bi moglo dati pristanak, a emocionalnim zlostavljanjem se zanemaruju djetetove potrebe za bliskošću i ljubavlju ili mu se prijeti i izruguje. Svako zlostavljanje narušava mentalno zdravlje djeteta, odnosno utječe na razvoj psihopatologije koja nerijetko ostaje prisutna tijekom cijelog života žrtve. Zlostavljanjem se nazaduje djetetovo odrastanje. Stečeno samopouzdanje i samopoštovanje se smanjuje te se smanjuje sposobnost prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija. Nisu sva djeca zlostavljana niti imaju sva jednak rizik za postajanjem žrtvom zlostavljanja. Određene demografske karakteristike djeteta, razvojna obilježja i povijest proživljavanja zlostavljanja povećavaju rizik od postanka žrtvom nekog oblika zlostavljanja. Uz karakteristike djeteta, i karakteristike roditelja i obitelji povećavaju vjerojatnost pojave zlostavljanja djeteta. Također, zajednica u kojoj dijete odrasta je povezana s povećanjem rizika za zlostavljanjem djece kao i kultura u kojoj je dijete odgajano.

Djetinjstvo predstavlja jedno od razvojnih perioda čovjeka, te je podijeljeno u dojenačko doba i najranije djetinjstvo, rano djetinjstvo i srednje djetinjstvo. U razvoju djeteta važnu ulogu ima razvoj socijalnih vještina. U ovome radu naglasak je na vještini sklapanja prijateljstva. Prijateljstva se najčešće promatraju kroz tri perspektive, a kroz ovaj rad istaknut će se psihološka perspektiva koja prijateljstva smatra dijadnim odnosom koji može biti duboke ili površinske strukture. Faktori koji olakšavaju sklapanje i formiranje dječjih prijateljstva su fizička blizina, sličnost i socijalne interakcije sa drugom djecom. U najranijem djetinjstvu djeca ne uspostavljaju prijateljstva, već iskazuju preferenciju s kim će se družiti. U ranom djetinjstvu djeca smatraju prijateljima one s kojima se igraju i koji su im slični. U srednjem djetinjstvu, djeca smatraju prijateljima one s kojima imaju intimnije odnose prožete podrškom i brigom. Spolne razlike u sklapanju prijateljstva počinju se iskazivati već u dobi od 3 godine kada djeca preferiraju istospolna prijateljstva, te se ta preferencija nastavlja do srednjeg djetinjstva. Prijateljstva djevojčica se opisuju kao više intimnim, te su djevojčice sklone dijadnim odnosima, za razliku od dječaka koji preferiraju grupe. Za sklapanje prijateljstva postoje razne strategije, od postavljanja zahtjeva za uključivanjem, uspostave interakcije do uključivanja drugih. Roditelji, odgajatelji i učitelji mogu pomoći djeci pri uspostavi prijateljstava, pružajući podršku i razne savjete.

Završni rad pod nazivom ,,Glava u oblacima“ prikazuje temu nostalgije povedene eskapizmom. Dvije figurativne slike dimenzije 150 x 120 cm u potpunosti su naslikane zagasitom nijansom plave, koja nam kao hladna boja djeluje udaljeno, poput nečega što ne možemo dosegnuti. Isto tako ne možemo dosegnuti trenutke iz prošlosti, ali ih prisjećanjem možemo ponovno oživjeti. Kombiniranjem figura iz fotografija obiteljskog albuma i motiva oblaka koje sam promatrala dok sam se prisjećala djetinjstva, prikazujem osjećaj nostalgije ali istovremeno prihvaćam kako ta sjećanja nisu stvarnost. The final work entitled ,,Head in the Clouds“ presents the theme of nostalgia led by escapism. Two figurative paintings measuring 150x120cm are entirely painted in a dull shade of blue, which as a cold color seems distant to us, something we cannot reach. Just as we cannot reach moments from the past, but by remembering past moments, we can relive them. By combining figures from family album photos and cloud motifs that I observed while reminiscing on childhood, I portray a sense of nostalgia but at the same time accept that memories are not reality.

Tema ovog diplomskog rada je Recepcija poezije Grigora Viteza i njegova uloga u razvojnom tijeku hrvatskoga dječjeg pjesništva. Njegova zbirka Prepelica iz 1956.godine je prekretnica u pjesništvu, zato što je ukinula poučavateljsku ulogu. S obzirom da je začetnik novog pristupa dječjem pjesništvu, bio je nadahnuće čitavom suvremenom naraštaju dječjih hrvatskih pjesnika. U ovom diplomskom radu cilj je bio istražiti recepciju poezije Grigora Viteza i njegovu sveprisutnost u dostupnim izvorima. U bogatom Vitezovom stvaralaštvu za djecu možemo istaknuti više raznolikih cjelina njegove pjesničke tematske zaokupljenosti. Autor na posve nov način oblikuje pjesme o prirodi, stvara oblik životinjske uspavanke, razrađuje oblik dječje zagonetke i pitalice, stvara leksičke igre riječi poentirajući ih duhovitim obratom i dotiče mogućnosti alogične, nonsensne pjesme. Njegovo pjesništvo dobiva pravi zamah i razvija se u smjeru u kojem još nije bilo vidljivih staza, već Grigor Vitez ucrtava na karti pjesništva nešto što kod nas do tada nije bilo vidljivo. On je začetnik moderne dječje književnosti, kao i sinonim za drukčiju dječju poeziju. U istraživanju se koristila kvalitativna istraživačka paradigma. Osim dostupne literature na internetu, korištena je dostupna građa iz Znanstvene i Gradske knjižnice Zadar. Kontaktirale su se nakladničke kuće i izdavači školske knjižne građe kako bi se istražila recepcija Vitezove poezije u čitankama, slikovnicama, antologijama, povijesnim pregledima, kao i u suvremenoj poeziji. The topic of this graduate thesis is the Reception of Grigor Vitez’s poetry and it’s role in the developmental course of Croatian children’s poetry. His 1956. collection Quail is a turning point in poetry because it cut off the teaching role. His verses gave up the role to replace it with the co-player role. Considering he was the founder of this new approach in children’s poetry, he was the inspiration for a whole new modern generation of Croatian children’s poets. In Vitez’s rich creativity for children we can point out many diverse units of his poetic thematic preoccupation. The author shapes songs about nature in a completely new way, creates the shape of an animal lullaby, elaborates the shape of a children’s riddle, creates lexical word games by pointing them with a witty twist and touches the possibility of an illogical, nonsensical poem. His poetry gains momentum and develops in a direction that didn’t have a visible path yet, but Grigor Vitez charts on the map of poetry something that until then wasn’t visible to us. He is the founder of modern children’s literature, as well as a synonym for different children’s poetry. In the research, a qualitative research paradigm was used. Besides the literature available online, available material from the Science and City Library of Zadar. Publishing houses and publishers of schoolbook material were contacted, for the purpose of researching the reception of Vitez’s poetry in schoolbooks, picture books, anthologies, historical reviews as well as contemporary poetry.

U knjizi „Sjećanje na djetinjstvo“ govori se o shvaćanju uloge djeteta u suvremenim životnim okolnostima, o novim pogledima na fenomen djetinjstva i o važnosti igre u procesu djetetova odrastanja. Na osnovi pregleda relevantne literature koja problematizira o djetetu, djetinjstvu i igri može se zaključiti da je u promišljanju navedenih fenomena nužan holistički i interdisciplinarni pristup. Proučavajući fenomen djetinjstva i igre opravdano je govoriti o jeziku, kulturnoj i tradicijskoj baštini te načinu življenja jedne zajednice. A iz toga proizlazi implicitni cilj ove knjige: govoriti o djetetu, igri i djetinjstvu i pri tome otkrivati život jednoga grada. Zapisana sjećanja prikazana u ovoj knjizi zrcale petrinjsku prošlost viđenu očima djeteta, ispričanu njegovim glasom i riječima, i to kao svjedočanstva koja nas pozivaju na dublja promišljanja o djetetu i djetinjstvu, a samim time i promicanju bolje budućnosti za svako dijete što i jest temeljni cilj ove knjige - podrška djetetu i djetinjstvu.

The paper attempts to point out Paulo Freire’s thoughts that could be fruitful in the context of bioethical consideration of the human relationship toward nature, i.e., non-human living beings, especially with regard to the development of bioethical sensibility, in particular present in children. Given that certain childhood traits, compatible with the idea of bioethical sensibility, form the core of Freire’s philosophy of education, this is an area in which the bioethicisation of Freire’s thought can be particularly fruitful. In addition, the paper presents his views associated with moral regard toward non-human living beings, as well as those that are somewhat contradictory to due regard toward living beings, given that the latter views provide impoverished insights into the richness of the non-human living beings’ self-realisation. Prior to these considerations, the notion of bioethicisation of philosophy is further clarified, especially regarding the closely related (programmatic) notion of Europeanisation of bioethics. Both of these terms are used in the context of integrative bioethics. The last chapter explains the potential contribution of Freire’s dialogical method to the development of a pluri-perspective methodology of integrative bioethics., U ovom se radu pokušava ukazati na misli Paula Freirea koje bi mogle biti plodne u kontekstu bioetičkog razmatranja odnosa čovjeka spram prirode, tj. ne-ljudskih živih bića, poglavito s obzirom na razvoj bioetičkog senzibiliteta, posebice prisutnog kod djece. S obzirom na to da izvjesne osobine, kompatibilne s idejom bioetičkog senzibiliteta, pripadne djetinjstvu sačinjavaju srž Freireove filozofije odgoja, radi se o području u kojem bioeticizacija Freireove misli može biti osobito plodna. Pored toga, u radu se iznose i njegovi stavovi koji idu u smjeru moralne obzirnosti spram ne-ljudskih živih bića, kao i oni koji su ovima donekle kontradiktorni, s obzirom na to da pružaju osiromašene uvide u bogatstvo samoostvarivanja ne-ljudskih živih bića. Prije ovih razmatranja, dodatno se razjašnjava pojam bioeticizacije filozofije, posebice s obzirom na blisko vezan (programatski) pojam europeizacije bioetike. Oba se ova pojma koriste u kontekstu integrativne bioetike. U posljednjem se poglavlju pojašnjava potencijalni doprinos Freireove dijaloške metode razvitku pluriperspektivističke metodologije integrativne bioetike., Der Beitrag versucht, ein Schlaglicht auf Paulo Freires Gedanken zu werfen, die im Kontext einer bioethischen Betrachtung des menschlichen Verhältnisses zur Natur, d. h. zu nichtmenschlichen Lebewesen, vornehmlich im Hinblick auf die Entwicklung einer bioethischen Sensibilität, im Besonderen die Kinder betreffend, fruchtbringend sein könnten. Da bestimmte Kindheitsmerkmale, die mit der Idee der bioethischen Sensibilität vereinbar sind, den Dreh- und Angelpunkt von Freires Erziehungsphilosophie bilden, ist dies ein Bereich, in dem die Bioethisierung von Freires Gedanken besonders ergiebig sein kann. Darüber hinaus präsentiert die Arbeit seine Sichtweisen im Zusammenhang mit der moralischen Achtung gegenüber nichtmenschlichen Lebewesen sowie solche, die dem geziemenden Respekt gegenüber Lebewesen einigermaßen widersprechen, zumal letztere Ansichten verarmte Einblicke in den Reichtum der Selbstverwirklichung der nichtmenschlichen Lebewesen liefern. Diesen Überlegungen vorausgehend wird die Notion der Bioethisierung der Philosophie näher erläutert, namentlich im Hinblick auf den eng verwandten (programmatischen) Begriff der Europäisierung der Bioethik. Beide Termini werden im Kontext der integrativen Bioethik verwendet. Im abschließenden Kapitel wird der potenzielle Beitrag von Freires dialogischer Methode zur Entwicklung einer pluriperspektivischen Methodologie der integrativen Bioethik dargelegt., Le présent travail s’attache à mettre en lumière les pensées de Paul Freire qui pourraient être fécondes dans un contexte d’ordre éthique où la relation de l’homme envers la nature est étudiée, à savoir envers des êtres vivants non humains, notamment en ce qui concerne le développement de la sensibilité bioéthique, et en particulier celle des enfants. Étant donné que certains traits propres à l’enfance, compatibles avec l’idée de la sensibilité bioéthique, constituent le noyau de la philosophie de l’éducation de Freire, il est question d’un domaine où la bioéthisation de la philosophie de l’éducation de Freire peut particulièrement porter ses fruits. De plus, ce travail présente des vues associées à une approche morale envers les êtres vivants non humains, ainsi que celles qui leurs sont contradictoires, en raison du fait qu’elles amènent des idées appauvrissantes au sein de la richesse de la réalisation de soi des êtres vivants non humains. En amont de ces considérations, la notion de bioéthisation de la philosophie est davantage précisée, particulièrement en ce qui concerne la notion (programmatique) étroitement liée de l’européanisation de la bioéthique. Ces deux termes sont utilisés dans le contexte de la bioéthique intégrative. Dans le dernier chapitre, une potentielle contribution de la méthode dialogique de Freire au développement d’une méthodologie pluriperspectiviste de la bioéthique intégrative est expliquée.

The purpose of the study was to determine whether students differ in terms of their physical fitness according to their academic achievements in mathematics, language (Slovene) and PE. The sample comprised 467 participants: 250 males and 217 females. In order to assess physical fitness levels, eight different tests from the Eurofit test battery were conducted. The academic performance of children was defined on the basis of three criteria: final grades in mathematics, final grades in Slovene language and final grades in the subject of sports. An independent t-test and a multiple regression analysis were performed to determine the relationship between various physical fitness tests and academic achievement. The most important finding of our study is that physical fitness is related to academic achievement in preadolescent children. Children with better academic achievements performed better in most physical fitness tests than peers who had poorer academic performance., Svrha studije bila je utvrditi razlikuju li se djeca u pogledu tjelesnoga fitnesa u skladu s njihovim akademskim uspjehom iz matematike, jezika (slovenski jezik) i tjelesne i zdravstvene kulture. Uzorak je obuhvaćao 467 sudionika: 250 dječaka i 217 djevojčica. Kako bi se procijenila razina tjelesnoga fitnesa, provedeno je osam različitih testova iz testne baterije Eurofit. Akademski uspjeh djece definiran je na temelju tri kriterija: završne ocjene iz Matematike, završne ocjene iz Slovenskog jezika i završne ocjena iz Tjelesne i zdravstvene kulture. Provedeni su neovisni t-test i višestruka regresijska analiza kako bi se utvrdio odnos između različitih testova tjelesnoga fitnesa i akademskoga uspjeha. Najvažniji nalaz našega istraživanja jest da je tjelesni fitnes povezan s akademskim uspjehom kod djece u predadolescentnoj dobi. Djeca s boljim akademskim uspjehom pokazala su bolje rezultate na većini testova tjelesnoga fitnesa u usporedbi s vršnjacima koji su imali slabiji akademski uspjeh.

Prikaz knjige Sonje M. Dujmović: "Pod državnim okriljem. Istorija djetinjstva u Bosni i Hercegovini 1878. - 1941.".

Naša suvremenost obilježena je stalnim promjenama, socijalnom distancom i sveopćom životnom nesigurnosti izazvane potresima i pandemijom Covida- 19. U navedenim okolnostima instinktivno se javljaju nostalgična sjećanja na stabilnije i mirnije dane djetinjstva, sjećanja na zajedništvo u igri, intenzivnu koherenciju, interakciju i učestalo međusobno prihvaćanje. Budući da su u sjećanju prisutne stabilne i predvidljive slike prethodnih vremena, njihovi odrazi prepoznaju se u sjećanjima na priče, na književne likove i fabule prepune uzbuđenja. Priče o prošlosti pomažu dublje razumjeti sadašnjost, a priče o aktualnom trenutku najavljuju pojedine životne događaje u budućnosti. Odrasle osobe pomažu djetetu da upozna i prihvati sebe i druge uključujući ga u zajedničku izgradnju priča o životnim događajima na temelju kojih dijete gradi autobiografske oblike svijesti o sebi i svijetu. U ovome radu istražuju se autobiografska sjećanja na djetinjstvo u obiteljskom, društvenom i kulturološkom okruženju, analiziraju se društvena i humanistička stajališta o djetetu i djetinjstvu promišljajući o njima djelomično i u kontekstu promjena koje su snažno obilježile suvremeno društvo.

Svako kućanstvo u dnašnjem svijetu ima barem jedan televizor. Prvobitna uloga televizora je bila zabava no televizija danas postaje veliki dio djetinjstva pa tako čak i odgoja. Djeca danas puno drugačije provode svoje djetinstvo nego što su djeca prije samo nekoliko desetljeća. Iako nam je prva pomisao da nije ispravno to što su igru vani zamijenili televizija i internet može se reći da su današnja djeca informiranija i bogatija znanjem. To dovodi do samog pitanja kakvu ulogu televizija ima u odgoju djece vrtićke dobi. Sam cilj ovoga rada je pregledom literature i tv sadražaja bolje razumijeti kakav sadržaj tv programi nude djeci i imali taj sadržaj odgojnu ulogu i je te je li je ta uloga pozitivna ili negativna. Televizija postaje vodeći medij druge polovice 20. i prvog desetljeća 21. stoljeća gotovo u cijelom svijetu. Zbog toga nas ne iznenađuje činjenica da televizija ima veliku ulogu u životima svih naraštaja pa tako i onih najmlađih. Danas na televiziji možemo naći brojne sadržaje namjenjene upravo djeci vrtićke dobi. Od brojnih dječjih emisija, animiranih i crtanih filmova sve do cijelih programa u potpunosti posvećenih sadržajima samo za djecu. Ovim radom dublje ćemo zači u same te sadržaje koji su prvenstveno namjenjeni djeci vrtićke dobi te istražiti njih i njihovu ulogu. Također ćemo se u ovom radu spomenuti važnosti roditelja i institucija i njihove uloge u medijskom obrazovanju djece. Iznimno je važno da roditelji prate sadržaj koji njihova djeca gledaju te također i reguliraju vrijeme koje djeca provode pred televizorom. Every household in today’s world has at least one TV. Original role of television was entertainment, but television today is becoming a big part of childhood and even child rearing . Children today spend their childhood much differently than children did just a few decades ago. Although our first thought is that it is not right that the game outside has been replaced by television and the Internet, it can be said that children today are more informed and richer in knowledge. This brings us very question of what role television plays in the rearing of kindergarten-age children. The goal of this assignment is to review the literature and TV content to gain better understanding off what content TV programs offer children and does that content have an educational role and whether that role is positive or negative. Television is becoming the leading medium of the second half of the 20th and the first decade of the 21st century almost all over the world. Because of that we are not surprised by the fact that television plays a big role in lives of all generations, including the youngest ones. Today on television we can find numerous content intended for children of kindergarten age. From numerous children's shows, animated films and cartoons to entire programs dedicated to content only for children. In this assignment we will dive deeper into the contents that are primarily intended for children of kindergarten age and explore them and their role. Importance of parents and institutions and their role in children’s media education will also be mentioned in this assignment. It is extremely important that parents follow the content that their children watch as well as to regulate the time that children spend on TV.

Rad analizira pjesme Tadijanovićeva ciklusa Dani djetinstva, zasebno objavljenoga 1937. godine. U plastičnoj evokaciji djetinjstva razabire se infantilni glas lirskoga subjekta, ali i njegov odrasli glas, koji u dječji jezik zaodijeva egzistencijalne spoznaje. Analiza u radu prati motive seljačke svakodnevnice oblikovane iz dječje perspektive, a potom dječakovu svijest o siromaštvu pojedinih vršnjaka i društvenoj nejednakosti, prisutnoj već od školske dobi. Ciklus završava pjesmama koje spominju ranjenike, odlazak dječakova oca u rat i dječakovo pismo ocu na ratište. Tri glavna tona, najčešće isprepletena, oblikuju Tadijanovićeve pjesme o djetinjstvu: idilično-šaljivi, naivno-religiozni i socijalni. Ljudi i prirodne pojave prikazuju se u pokretu, a situacija kojoj je pojedina pjesma posvećena iznosi se in medias res. Lirski subjekt govori u prezentu rabeći mnogo eliptičnih te upitnih i uskličnih rečenica, pa se njegove uspomene doimaju kao da su izravno povučene u sinkroniju. Posljednja pjesma ciklusa ima funkciju epiloga. Odrasli lirski subjekt odmiče se od sebe nekadašnjega te svoj pjesnički povratak u djetinjstvo objašnjava kao suprotstavljanje dječje vedrine ratu, ubijanju i smrti.

Neste trabalho trataremos o tema das personagens infantis na literatura angolana, analisando obras literárias escolhidas de autores angolanos, onde as crianças desempenham um papel significativo. Na primeira parte do trabalho apresentar-se-á um marco teórico de narratologia, com ênfase na caracterização e classificação das personagens em geral. Serão também explicadas as personagens de crianças no contexto da literatura mundial e angolana. Além disso, expor-se-á brevemente o panorama da literatura angolana contemporânea. Na segunda parte da tese, o destaque vai ser dado à análise de obras com as personagens infantis. Para este trabalho, optou-se por analisar as seguintes obras literárias: o conto A Estória da Galinha e do Ovo, de José Luandino Vieira; o romance As Aventuras de Ngunga, de Pepetela; a novela Quem me Dera Ser Onda, de Manuel Rui e a coleção de estórias de Ondjaki, Os da Minha Rua. Na última parte da tese analisaremos detalhadamente o corpus literário eleito, com ênfase nos aspetos seguintes: a caracterização das personagens infantis, papéis que desempenham, a relação entre os miúdos e os mais velhos, a relação entre o narrador e as personagens infantis, as crianças como narradores, bem como a realidade observada através do olhar infantil. U ovom ćemo se radu baviti likovima djece u angolskoj književnosti analizirajući odabrana književna djela angolskih autora u kojima djeca imaju značajnu ulogu. U prvom dijelu rada prikazat će se teorijski naratološki okvir u kojem će se staviti naglasak na karakterizaciju i klasifikaciju likova općenito. Također će se razmotriti likovi djece u kontekstu svjetske, ali i angolske književnosti. Osim toga, ukratko će se prikazati suvremena angolska književnost. U drugom dijelu rada naglasak će biti na analizi priča s dječjim likovima suvremenih angolskih pisaca. Za ovaj smo rad odlučili analizirati sljedeća književna djela: priča A Estória da Galinha e do Ovo, Luandina Vieire; roman As Aventuras de Ngunga, Pepetele; roman Quem me Dera Ser Onda, Manuela Ruija te Ondjakijevu zbirku priča Os da Minha Rua. U posljednjem ćemo dijelu rada detaljno analizirati odabrani književni korpus, stavljajući naglasak na sljedeće aspekte: karakterizaciju dječjih likova, uloge koje im se pridaju, odnos starijih i djece, odnos pripovjedača i dječjih likova, djeca kao pripovjedači te realnost kroz vizuru djeteta.

U radu je iz više aspekata analiziran koncept djeteta i djetinjstva. Na temelju prikaza povijesti djetinjstva, emocija, individuuma, odgoja, discipliniranja i drugo, u američkom, europskom i hrvatskom kontekstu vidjeli smo da su sve te povijesti promjenjive kroz vrijeme i međuovisne. Na primjeru etnografske građe, koju je Antun Radić objavio u Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, prikazano je kako je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u toj tradicijskoj patrijarhalnoj kulturi bilo uobičajeno djecu disciplinirati kažnjavanjem (najčešće šibom), te se nisu smjele iskazivati emocije koje su se smatrale slabošću; pogotovo kod muškaraca. Na primjeru javnog istupa voditeljice Pinčić vidjeli smo prijepore oko discipliniranja i uopće odgoja djece u suvremenosti. Današnje su granice između kažnjavanja i discipliniranja nejasne. Djeca su zaštićena raznim zakonima s kojima velik dio ljudi nije upoznat, te roditelji često ne znaju na koji način smiju i trebaju postupati s djecom. The paper analyzes the concept of child and childhood from several aspects. Based on the presentation of childhood history, emotions, individualism, upbringing, discipline and more in the American, European and Croatian contexts we have seen that all these histories are changeable over time and interdependent. In the example of the ethnographic material, that Antun Radić published in The Basis for Collection and Study of Material on Folk life, it is shown that at the turn of the 19th and 20th centuries in this traditional patriarchal culture it was common for children to be disciplined by punishment (usually with a whip), it was also not allowed to show emotions because showing emotions was considered a weakness; especially in men. In the example publicly made by the TV host Doris Pinčić, we saw controversies being raised about disciplining and raising children in modern times. Today, the boundaries between punishment and discipline are blurred. Children are protected by various laws that many people are not familiar with, so parents often do not know how they can and should treat their children.

Put do zrelosti vodi od djetinjstva, no iako upravo tu dionicu života obilježavaju najradikalnije promjene u pogledu fizičkog, psihičkog i intelektualnog razvoja jedne osobe, ona u biografskim retrospektivama uglavnom ostaje nerazmotrena. Ta manjkavost najbolje dolazi do izražaja kod životopisa slavnih osoba, jer se takvi životopisi gotovo isključivo baziraju na aktualnom razdoblju njihovog "slavnog" ili "neslavnog" djelovanja na političkom, društvenom, kulturnom, umjetničkom, intelektualnom ili bilo kojem drugom polju. Djetinjstvo kao neka "siva zona" nezasluženo ostaje u sjeni "velikih djela" koja su najčešće uslijedila nakon adolescencije ili studija, odnosno za vrijeme punoljetnosti. Upravo zato je glavna namjera ovog izlaganja predstaviti i objasniti vojno-krajiški kontekst u kojem je Ante Starčević proveo svoje djetinjstvo. U toj je fazi života, naime, prvi put počeo stvarati sliku o sebi, o svojim najmilijima, o svom kraju, o prošlosti, ali i o budućnosti. Želimo li bolje razumjeti njegov karakter, djelovanje i interese, onda se neizbježno moramo posvetiti kraju u kojem je odrastao i okolnostima pod kojima se to dogodilo.

The authors focus on a pluriperspective analysis of the image and status of children, with the emphasis on print media and consumer environment which is researched in the framework of special historical and social conditions. The research shows how the historical and social context of society in Croatia and Bosnia and Herzegovina is related to the image of the child in the relevant print media, scientific analyses and literature. Through this new thesis authors conclude that the present situation directly implies the need for proper care for the status of children and childhood within modern pedagogical science., Autori su raščlanili rezultate pedagoških, povijesnih, socioloških i komunikoloških istraživanja koja obrađuju pedagošku destigmatizaciju djece ostvarenih u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, gdje dosad nije bilo sličnih pluriperspektivnih radova, a literature o toj temi gotovo da i nema. Pedagoška destigmatizacija djece značajno je izazvana povijesnim kontekstom u kojem su se Hrvatska te Bosna i Hercegovina nalazile od sredine do kraja 20. stoljeća. Žarište rada je na teorijskim uporištima pedagoške destigmatizacije i na pedagoškim oblicima dječjega »oslobađanja«. Nakana je dosegnuti novo razumijevanje djeteta u suvremenoj pedagogiji kao subjekta destigmatizacije s posebnim naglaskom na povijest, medije i potrošačko okruženje.

U izlaganju će se veza koncepata straha i djetinjstva razmatrati iz dvije perspektive. Prva perspektiva oslanja se na dosadašnje interdisciplinarne spoznaje o mnogostrukim funkcijama pripovijedanja straha i o strahu u ontogenezi i filogenezi, u svjesnim i nesvjesnim procesima (imaginativni razvoj djeteta, moralni razvoj čovjeka, užitak slušanja jezivih i horor sadržaja i sl.). Fokus će biti na folklornim žanrovima kojima se strah potiče, prorađuje i rastače u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, a kojima su djeca protagonisti, (pre)nositelji i/ili publika. Nadovezujući se na prvu, druga perspektiva usmjerena je na suvremene društvene i roditeljske strahove koji su pokretači suvremenih konstrukcija djetinjstva, suvremenih pogleda na ontogenezu, ontološki status djetinjstva, ali i strahove koje proizvodi suvremena „kultura straha“, a tiču se djece. Vezu straha i suvremenih konstrukcija djetinjstva propitat će se na razini svakodnevne komunikacije i u širem društvenom kontekstu. Fokus će biti na suvremenim konstrukcijama djetinjstva iz afektivne perspektive imajući na umu da je dijete, više nego bilo koji drugi entitet, ono koje izaziva snažne emocije.

Dječja igra, kao dominantna aktivnost u životu djeteta, nezaobilazna je komponenta u dječjim romanima. Dječji roman sadržajno je i formalno fenomen inovativne poetike i u njemu se modelira dječja predodžba društvene zajednice. S obzirom na to da je dječja književnost namijenjena isključivo djeci, tematiku je potrebno modelirati svrsishodno dječjoj percepciji. Toga su bili svjesni i autori hrvatske dječje književnosti, i to već od samih početaka. Samim time, i igra je u hrvatskim dječjim romanima oduvijek imala značajnu ulogu, no pojavnost i interpretacije iste ovise o društveno-povijesnom kontekstu. Da bi se ustanovilo o kojim je razlikama riječ, u radu se proučava pristup djetetu i igri u hrvatskom dječjem romanu u razdoblju od 1913. do 1999. godine. Krenuvši od romana Ivane Brlić-Mažuranić, preko ostvaraja Jagode Truhelke, Mate Lovrka, Ivana Kušana, Hrvoja Hitreca pa sve do Sanje Pilić, Zlatka Krilića, Nikole Pulića i drugih, analizira se pristup dječjoj književnosti i dječjoj igri kroz povijest. Pojavnost i način prikazivanja igre u dječjim romanima uvjetovani su političkim i društvenim situacijama, aktualnim društvenim odnosima, rodnim stereotipima, društvenim trendovima, primjerice odnosima prema životinjama, odnosima između sela i grada i dr., no igra je, u svim svojim – ĉak i veoma različitim - oblicima, ostala najznačajnija dječja aktivnost, u romanu i izvan njega. Children's play, as a main activity in a child's life, is an unavoidable component of children's novels. In terms of content and form, the children's novel is a phenomenon of innovative poetics in which the child‘s image of the social community is modeled. Given that children's literature is intended exclusively for children, the topic needs to be modeled purposefully for children's perception. The authors of Croatian children's literature were also well aware of this from the very beginning. Therefore, play has always had a significant role in Croatian children's novels but its appearance and interpretations depend on the socio-historical context. In order to establish the differences, the paper studies the approach to the child and play in the Croatian children's novel in the period from 1913 to 1999. Starting from the novels by Ivana Brlić-Maţuranić, through the works of Jagoda Truhelka, Mate Lovrak, Ivan Kušan, Hrvoje Hitrec to Sanja Pilić, Zlatko Krilić, Nikola Pulić and others, the approach to children's literature and children's play through history is analyzed. The appearance and presentation of play in children's novels are conditioned by political and social situations, current social relations, gender stereotypes, social trends, for instance relations towards animals, relations between the village and the city, etc., but the play, in all its – even very different – forms, remained the most significant children's activity, in the novel and beyond.

Cilj ovoga istraživanja bio je istražiti stavove roditelja o medijima s posebnim naglaskom na animirane filmove te ispitati neka roditeljska ponašanja koja mogu pridonijeti medijskoj pismenosti njihove djece. U istraživanju je sudjelovao 401 roditelj, a istraživanje se provodilo tijekom pedagoške godine 2019./2020. na području grada Splita. Podatci su prikupljeni pomoću online ankete koja je sadržavala pitanja i zatvorenog i otvorenog tipa. Dobiveni rezultati su pokazali kako roditelji visoko procjenjuju vlastito znanje kad je u pitanju korištenje medija, kao i visoku razinu kontrole medijskih sadržaja, ali djeca ipak provode puno vremena ispred različitih vrsta ekrana. Televizija je, kao i u mnogim istraživanjima, najkorišteniji medij. Većina roditelja smatra kako su novi animirani filmovi naspram starih prepuni nasilja i negativnih utjecaja na djecu. Roditelji smatraju kako je nasilje najveći problem u novim animiranim filmovima, ali isto tako misle kako je nasilja bilo i u starim animiranim filmovima, ali zbog drugačijeg i zabavnijeg prikaza nisu ga doživljavali strašnim. Prema mišljenju roditelja današnji animirani filmovi su bučni, imaju brzu radnju, imaju puno efekata, likovi imaju naporne visoke glasove, nema topline, nedostaje dijaloga, sadrže ružne riječi i govor, a od starih animiranih filmova se razlikuju prema vrsti animacije (2D, 3D), kvaliteti, komercijalizaciji, načinu snimanja, zvuku, glazbi, tematici. Ipak vrlo mali broj roditelja smatra kako su novi animirani filmovi bolji zbog kvalitetnije slike, kvalitetnije izrade i većeg izbora. Roditelji su sentimentalno vezani za animirane filmove svoga djetinjstva i imaju lijepe uspomene, iako ta dominacija ugodnih emocija može nastupiti i zbog same povezanosti sa djetinjstvom i djetinjom bezbrižnošću, a ne zbog same kvalitete animiranog sadržaja koji se gledao., The aim of this research was to investigate parents’ attitudes towards media, with a special emphasis on animated movies, and to examine parental behaviors that may contribute to their children's media literacy. 401 parents participated in the research, which was conducted during the pedagogical year 2019/2020 in the city of Split area. The data were collected using an online survey that included both closed-ended and open-ended questions. The obtained results showed that parents highly value their own knowledge when it comes to the use of media, as well as a high level of control over media content, but children still spend a lot of time in front of different types of screens. Television is, as many other research studies have shown, the most used medium. Most parents feel that the new animated films versus the old ones are full of violence and negative impacts on children. Parents think that violence is the biggest problem in new animated films, but they also think that there was violence in old animated films as well; however, due to a different and more entertaining portrayal, they did not find it terrible. According to parents, today's animated films are noisy, have fast-paced plots, have a lot of effects, characters have annoying high-pitched voices, there is no warmth, there is a lack of dialogue, they contain ugly words and speech and differ from old animated films by type of animation (2D, 3D), quality, commercialization, recording methods, sound, music, themes. However, a very small number of parents believe that new animated movies are better because of the better image quality, better production and greater selection. Parents are sentimentally attached to animated films of their childhood and have fond memories of them, although this dominance of pleasant emotions may occur due to the very connection with childhood and childish carelessness and not because of the quality of the animated content being watched.

Cilj je diplomskoga rada bio prikupiti što više tradicijskih dječjih igara žepčanskoga kraja kako bismo dokazali da je ovaj kraj bogat tradicijskim igrama, te kako bi se doprinijelo očuvanju kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini. Žepče je mali gradić u Bosni i Hercegovini smješten na srednjem toku rijeke Bosne. Nalazi se na sredini puta između Bosanskog Broda i Sarajeva. Okružuju ga mnoga brda i brežuljci. Žepču pripadaju mnoga naseljena mjesta i zaseoci. Djeca ovoga kraja svoje su vrijeme provodila igrajući se i osmišljavajući različite igre. Sami su pronalazili načine da se zabave. S obzirom da se u vrijeme njihovoga djetinjstva i odrastanja puno više radilo s roditeljima nego što to djeca sada rade, oni su pomažući svojim roditeljima vrijeme provodili čuvajući i vodeći stoku na pašu. Za vrijeme čuvanja stoke tražili su način da se zabave i tako osmišljavali igre. Također svoje slobodno vrijeme koristili su družeći se s vršnjacima najčešće vani na livadama, po selu igrajući razne igre. Tako su nastale sve tradicijske igre ovoga kraja, i prenosile su se s koljena na koljeno. Osim igara, sami su izrađivali sebi poneke igračke, najčešće lutke jer u vrijeme njihova djetinjstva nije bilo toliko igračaka kao danas niti su im ih roditelji mogli priuštiti. Danas se dječje igre nešto razlikuju od prijašnjih. Dostupne su mnoge igračke i gotovi proizvodi za igru, djeca se ne igraju tako često vani. Zbog smanjenja broja članova u obitelji, promjene načina života, djeca sve manje vremena provode s vršnjacima i igraju se najčešće sami ili s braćom i sestrama. Dosta vremena provode gledajući TV i igrajući video igre. The purpose of the graduate thesis was to collect as many traditional children's games of the Zepce area in order to prove that this area is rich with traditional games, and to contribute the preservation of Croatian culture in Bosnia and Herzegovina. Žepče is a small town in Bosnia and Herzegovina located in the middle course of the river Bosna. It is located also in the middle of the road between Bosanski Brod and Sarajevo. It is surrouded by many mountains and hills. Many settlemens and hamlets belong to Žepče. The children of this area spent their time playing and discovering new games. They found ways to have fun on their own. Considering that in the time of their childhood and groowing up they were much more involved in work with their parents than the children are now, they were helping their parents guarding and guiding catlle on the field. While they were keeping cattle, they looked for a way to have fun and devise games. They also used their free time to hang out with their peers, mostly outside in the meadows, playing various games in the village. This is how all the traditional games of this area came into being, and were passed down from generation to generation. Except games, they were also made their own toys because in time of their childhood there were not as many toys as today, neither their parents could afford them. Today, children's games are somewhat different from previous ones. Many toys are already made and ready to play, children do not play outside so often anymore. Due to the reduction in the number of family members, lifestyle changes, children spend less time with their peers and play most often alone or with brothers and sisters. They spend a lot of time watching TV and playing video games.