Search

Polazište knjige je tzv. zapadna kultura koja se promatra kao cjelokupnost vrijednosti na kojima se temelji i odvija život suvremenom zapadnog čovjeka. U knjizi se izdvaja nekoliko, prema sudu autora, važnih karakteristika te kulture koje imaju osobit utjecaj na samorazumijevanje suvremenog čovjeka i društva. Kroz sva poglavlja knjige provlači se jedna smislena nit po kojoj se prepoznaju ishodišta i stavovi autora, a pojedina poglavlja stavljaju naglaske na određene elemente. Knjiga je podijeljena u tri tematska dijela (Kontekst, Susret, Transfiguracija) koje čini jedanaest poglavlja (Postglobalizacija kao društveno-humanistički kontekst suvremene kulture. Napetosti između „globalizacije odozgo“ i „globalizacije odozdo“ ; Pneumopatologija društva – filozofija i teologija kao terapija ; Kriza slobode i plemstvo duha u kulturi masa ; Dosada i medijski spektakl u kulturi autentičnosti ; Mudrost ludosti ; Dinamičan identitet i kulturalni resursi u transkulturalnom kontekstu ; Nagovor na dijalog među ljudima ; Gospodarski razvoj i ljudski napredak ; Ekonomija zajedništva u promicanju kulture zajedničkog dobra ; Ekološka kultura. Poticaji pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja na ekološku duhovnost ; Šapat laganog i blagog lahora ljepote. Estetika prosvjeda, estetika izmještenosti i kontemplativna estetika).

Telerehabilitacija, odnosno rehabilitacija putem telefona ili videa je sigurna, produktivna i pogodna strategija koja može pacijentima obezbijezditi zdravstvenu njegu kad god posjete uživo nisu moguće. Verbalna i neverbalna komunikacija krucijalan su dio u rehabilitaciji boli u području ramenog obruča koji dovodi do stvaranja boljeg terapijskog saveza. Bez mogućnosti korištenja manualnih vještina za procjenu pacijentovih simptoma fizioterapeut se mora osloniti isključivo na razgovor i opservaciju. Kvalitetan razgovor s pacijentom postavlja bazu za klinički pregled. Glavni aspekt tretmana za vrijeme telerehabilitacije je osmisliti različite strategije samo-rehabilitacije

Solutions to the ecological crisis are sought out in various areas of science, technology, philosophy, economy, and politics. Given the fact that ecological problems also have moral and spiritual roots, the Eastern and Western Christian churches have been trying to give their own contribution to the awakening of ecological awareness through the prism of ecological spirituality based on theocentric ecology. This article will elaborate on four common religious principles of the Eastern and Western Christian churches that constitute the ecumenical backbone of the praxis of ecological spirituality. These are: conversion, solidarity, ascetic ethos, and Eucharistic ethos. Ecological spirituality, especially in its theocentric ecology, has been emphasized by Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew. The article will, therefore, primarily focus on their texts and statements in which they encourage believers, as well as all (non) religious people of good will, to return to and practice ecological spirituality. Through this, the article draws attention to their individual and common contribution to the awakening of ecological awareness., Rješenja za ekološku krizu traže se na različitim područjima znanosti, tehnologije, filozofije, ekonomije i politike. Budući da ekološki problemi imaju i moralne i duhovne korijene, istočne i zapadne kršćanske crkve svoj doprinos buđenju ekološke svijesti pokušavaju davati kroz prizmu ekološke duhovnosti utemeljene na teocentričnoj ekologiji. U radu će se istaknuti četiri zajednička religijska načela istočnih i zapadnih kršćanskih crkavâ koja čine ekumensku okosnicu prakse ekološke duhovnosti. To su: obraćenje, solidarnost, asketski etos i euharistijski etos. Ekološku duhovnost napose u svojoj teocentričnoj ekologiji ističu papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej. Članak stoga ponajprije istražuje njihove tekstove i izjave kojima potiču vjernike – kao i sve (ne)religiozne ljude dobre volje – na oživljavanje prakse ekološke duhovnosti, te time ukazuje na njihove pojedinačne i zajedničke doprinose buđenju ekološke svijesti.

The main idea behind this paper is that Christian hope can be a path to overcoming existential anxiety. Hope connects the vertical dimension, that is, faith and the meaning of life as a whole, with the horizontal dimension, i.e., love towards others and openness to communion. Both represent a correction of two deviations of modern people, namely the supposed calculability of their own lives and actions as well as social fragmentation and alienation. The two deviations prove to be a suitable ground for the application of the politics of fear, in which media mediation and fear production play rather important roles. That is why the perspective of hope is affirmed as a direct counterbalance to the perspective of fear.

Kronična bol u ramenu povezana je s više čimbenika te se smatra višedimenzionalnim fenomenom. Tijekom opisivanja boli u ramenom zglobu koristi se različita terminologija: tendinopatija rotatorne manšete, sindrom sraza ramena (impingement sindrom) i subakromijalna bol. Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovu fizioterapijskog pregleda te dijagnostičkih tehnika iako se pokazalo da te metode nisu od pretjerane važnosti osim za isključivanje ozbiljnije patologije. Skapularna diskinezija vjerojatno predstavlja normalnu varijabilnost u kretnjama lopatice. Tijekom rehabilitacije bitno je stvoriti terapijski savez između fizioterapeuta i pacijenta, izbjegavati upotrebu riječi koji mogu stvoriti nocebo učinak te se fokusirati na indivudalno prilagođene vježbe.

Uvod: Ekstrakorporalna terapija udarnim valom jedna je od najkorišteniji konzervativnih tretmana za liječenje sportskih ozljeda kao što su tendinopatija, sindromi prenaprezanja, stres frakture i destrukcije kalcifikata. Cilj ovog preglednog rada je proučiti valjanost statističkih podataka o načinu korištenja udarnog vala ovisno o klasifikaciji ozljede, kao i proučiti metodičnost pristupa ovisno o pacijentovoj anamnezi (kako mehanizmu nastanka ozljede tako i osobnoj te okupacijskoj anamnezi). Rasprava: Liječenje terapijom udarnim valom pokazala se kao sigurna neinvazivna metoda. Gotovo svi istraživači pružaju jednoličan zaključak u korist i efikasnost terapije udarnim valnom. Ponajbolji rezultati potvrđeni su terapijski isplaniranim korištenjem terapije udarnim valom uz provođenje kineziterapijskih vježbi. Istraživanja koristi udarnog vala u velikoj mjeri provedena su na ispitanicima s dijagnosticiranim istraživačkim dijagnozama uz nedostatak eliminacije nesportaša. Zaključak: S obzirom na valjanost podataka i pozitivne ishode metode udarnim valom, može se pretpostaviti kako sinonimno iste ozljede poput stres fraktura, prisutnost kalcifikata i selektivno liječenje tendinopatija prisutnih kod sveopće populacije, jednako dobro bi rezultirale tretiranjem vrhunskih sportaša, uz mogući brži oporavak i povratak u punu sportsku aktivnost u kombiniranim tretmanima kineziterapije i udarnog vala.

Poteškoću u suočavanju s činjenicom patnje, s jedne strane, ima dominantna kultura zaborava koja se u susretu s temeljnim teodicejskim pitanjem uglavnom oslanja na suvremene mitove patničkog osiguranja u raznoraznim oblicima kao što su: tržišni međuljudski odnosi, neograničeni napredak bez obzira na posljedice po prirodu i društvo, neobuzdana želja za profitom, prekomjerni konzumerizam, totalitarne pozicije moći po svaku cijenu itd. S druge strane, čini se, i kršćanska teologija sve teže iznalazi adekvatan odgovor na pitanje: Kako pomiriti kršćanski govor o dobrom i svemogućem Bogu s činjenicom i iskustvom realnih svjetskih strahotâ i s cjelokupnom poviješću ljudskog trpljenja? Kako i sâma ne bi popustila napasti izgradnje kulture zaborava za kršćansku bi teologiju – uz oslanjanje na diskurzivno- proceduralno-racionalno orijentirani um i komunikacijsko-dijaloški um kojim nastoji argumentirano obrazložiti i drugima prenijeti temeljne „razloge nade u nama“ – prema teologu Johannu Baptistu Metzu, nezaobilazno načelo mišljenja i prakse trebali biti principi anamnetičkog uma u kojemu živi biblijski duh spomena. Specifičan i jedinstveni moment takve anamnetičke racionalnosti Metz vidi u inteligibilnoj, kritičkoj, a onda i političkoj moći spomena trpljenja (memoria passionis), budući da biblijska tradicija govora o Bogu – a napose pripovijesti o Isusu iz Nazareta – jesu prije svega takav govor o Bogu u kojemu se odražava osjetljivost za trpljenje, pa je kršćanstvo u skladu s time prvenstveno zajednica spomena i pripovijedanja u nasljedovanju Krista čiji je prvi pogled usmjeren na tuđe trpljenje.

Uvod: Dinamička neuromuskularna stabilizacija je novi i jedinstven pristup koji objašnjava važnost neurofizioloških principa sustava za kretanje. Cilj ovog preglednog rada je prikazati učinkovitost i široku primjenu dinamičke neuromuskularne stabilizacije. Rasprava: Metoda se temelji na dubokoj stabilizaciji trupa, a primarni cilj tretmana je optimizirati raspodjelu unutarnjih sila mišića koji djeluju na svaki segment kralježnice i / ili bilo koji drugi zglob. Također, obuhvaća principe razvojne kineziologije tijekom prve godine života. Tretman uključuje vježbanje u razvojnim položajima djeteta, kako bi se kod pojedinca pokušao vratiti narušeni stabilizacijski obrazac na razinu što bližu onoj idealnoj. Zaključak: Zbog svoje uspješnosti ova metoda pronašla je primjenu kako u sportu tako i u rehabilitaciji.

Tendinopatija je vrlo važan klinički problem koju karakterizira dugotrajna bol. Mnogi faktori su povezani s nastankom tendinopatije, no najvažniji je povećanje opterećenja. Bol u tetivi prisutna je kod patologije tetive, ali patologija tetive može postojati bez prisustva boli. Prilikom kliničkog pregleda pacijent može točno locirati mjesto boli jer je bol u tetivi lokalizirana. Nesteroidni antireumatici imaju kratkotrajan učinak na smanjenje boli, dok se injekcije kortikosteroida trebaju izbjegavati zbog svojih negativnih učinaka na tetivu. Ključ rehabilitacije su terapijske vježbe na kojima je bitna postupna progresija, a uz njih se od fizikalnih modaliteta mogu koristiti terapija udarnim valom i terapija nisko-energetskim laserom.

Članak tematizira proročku dimenziju umjetnosti pomoću triju potencijala duhovno- - oslobodilačkog načela stvaralaštva. To su: potencijal proročke umjetničke vizije kao preobrazba opažanja, potencijal proročko- umjetničkog formiranja duha kao preobrazba života pojedinca i zajednice te potencijal proročkog obećanja budućnosti u kojemu se pokazuje eshatološki karakter umjetnosti. U tim se potencijalima umjetničkog stvaralaštva nazrijeva jedan od mogućih odgovora na krizu kulture, čije uzroke valja gledati u temeljnom duhovnom problemu suvremenosti. Problem je to odnosa između osobnog i nadosobnog načela u umjetnosti i kulturi koji se očituje kao izlazak osobe iz sebe u zajednicu, što ni u kojem slučaju ne smije biti iskorak u bezličnost (Nikolaj Berdjajev). U članku se pokazuje da je duhovno- oslobodilačko načelo stvaralaštva, budući da u sebi nosi snagu autentičnoga proročkog duha, koji je ponajprije duh preobrazbe, kadro očuvati pojedinca (umjetnika i recipijenta umjetnosti) od svake vrste zatvorenosti u sebe – kako u smislu individualističkih tako i u smislu kolektivističkih izolacija – i otvarati ga univerzalnim sadržajima i nadosobnim vrednotamâ. U članku se nadalje tvrdi da je osobno služenje nadosobnom cilju moguće sâmo kao slobodno stvaralačko služenje u kojemu se zbiva prijelaz življenja, djelovanja i stvaralaštva od onoga za sebe prema onom većem od sebe. Takav prijelaz očituje se kao realizacija proročke duhovnosti umjetničkog služenja (Ivan Pavao II.) koje pridonosi kako osmišljavanju svake pojedinačne, konkretne ljudske egzistencije i njezinu cjelovitom rastu tako i životu i preporodu društvene zajednice.

Diskus hernija je česta dijagnoza te veliki globalni problem koji zahvaća sve dobne skupine u oba spola. Mnoga konvencionalna liječenja poput farmakoterapije i različitih oblika fizikalnih procedura ne pokazuju dugotrajnost. Zbog čestih recidiva opterećenje su državnim ekonomijama diljem svijeta. Veliki su izazov fizioterapeutima koji ulažu puno vremena i veliki napor kako bi klijente što prije osposobili za povratak na posao, kao i za obavljanje aktivnosti svakodnevnog života. Cilj ovog rada je kroz prikaz slučaja prikazati kako su miofascijalno opuštanje pomoću pjenastog valjka te dinamička neuromuskularna stabilizacija učinkoviti u otklanjanju bolova kod diskus hernije i poboljšanju pokretljivosti i aktivnosti svakodnevnog života.

Hrvatski pjesnik i mislilac o umjetnosti Rajmund Kupareo (1914.-1996.) naglašavao je u svojim estetičkim razmatranjima da se bitne značajke umjetnosti mogu otkriti samo iz iskustva susreta s umjetničkim djelima koja nam u dimenziji umjetničkih simbola priopćavaju ljudske osjećaje, misaone sadržaje i težnje. Umjetnost – prema Kupareu – o temeljnim ljudskim vrijednostima progovara na izvoran i neponovljiv način kojim umjetnik stvara novi umjetnički red utemeljen prije svega na vremenskoj nepovezanosti (kategorija asinkronizma) i prostornoj nedoticajnosti (kategorija asinkorizma) što rezultira estetskim osjećajem vremena i prostora u trima vrstama umjetnosti: riječi, crte i pokreta. Stvarajući nepovezano vrijeme i nedoticajni prostor umjetnik osnovne funkcije vremena i prostora preobražava u viši vrijednosni red unutar kojega ljudski osjećaji i misli postaju nadvremenske i nadprostorne iskazujući na taj način ljudsku težnju za neprolaznim i vječnim. Takvo specifično umjetničko stvaralaštvo vodi prema simboličkoj višeslojnosti umjetnosti koja se u konkretnoj pojavnosti objavljuje kao zagonetka. Pomoć u umnim naporima oko odgonetanja te zagonetke Kupareo vidi u umjetničkom odgoju koji ima biti temeljem cjelovitoga razumijevanja i kompetentnoga tumačenja umjetničkih djela.

Čovjek je bitno određen kao biće odnosa, što upućuje na to da se u razumijevanju i tumačenju umjetničkog djela valja usmjeriti prema dijaloškoj dimenziji umjetnosti. Cilj istraživanja u tom je smislu utvrditi uvjete mogućnosti razumijevanja i tumačenja umjetničkog djela s pomoću dijaloške forme, i to iz nekoliko dimenzijâ: antropologijskih temeljâ umjetnosti i komunikacije, filozofije dijaloga Martina Bubera, komunikativne racionalnosti Jürgena Habermasa, hermeneutičkog pristupa Hans-Georga Gadamera te kritičkog pristupa estetike recepcije. Postavlja se hipoteza da se umjetničko djelo može smatrati dovršenim tek u komunikaciji, pri čemu se eksplicira misao o njegovu otvorenom, procesnom i nedovršenom karakteru. Literarna hermeneutika estetike recepcije dodatno potvrđuje da umjetničko djelo možemo smatrati dovršenim tek u komunikaciji između umjetnika, umjetničkog djela i recipijenata djela. Tematizirajući s Theodorom Adornom odnos između umjetnosti i njezine društvene funkcije, naglašava se također da je umjetničko djelo ono koje može iskazati istinu o zbilji i tako usmjeriti čovjeka prema tumačenju i razumijevanju njezina smisla. Označujući umjetnost nositeljicom istinosnog sadržaja jer otvara, širi i korigira iskustvo stvarnosti, upućuje se na njezinu ulogu u društvenom životu i komunikaciji. Metodom analize, sinteze i komparacije misli autorâ važnih za ovu temu utvrđuje se pristup umjetničkom djelu u kojem umjesto djela kao nositelja ili pojavne forme istine u prvi plan stupa progresivna konkretizacija smisla koji se konstituira u konvergenciji djela i recepcije, što pronalazimo već u Buberovoj estetičkoj misli. Ona proizlazi iz temeljnih uvida njegove filozofije dijaloga utemeljene na dijaloškom principu Ja – Ti. Dopunjujući Buberove temeljne uvide Gadamerovim tumačenjem hermeneutičkog identiteta umjetničkog djela i Habermasovim promišljanjem komunikativne racionalnosti, utvrđuje se da kriterije za tumačenje umjetničkih djelâ valja tražiti u intersubjektivnoj dimenziji razumijevanja. Interpretacija djela, koja je intersubjektivno verificirajuća, proizlazi iz konteksta zajedničkog svijeta i zajedničkog logosa koji se ostvaruju u javnom dijalogu kao događaju interpretacije.

Recenzija/ prikaz knjige: Krešimir Čvrljak, Renesansni ezoterizam u hrvatskih humanista. Na zasadama europske i izvaneuropske ezoterijske tradicije: kabalističke, alkemijske, magijske, astrološke i hermetičke, Vlastita naklada, Zagreb, 2015.

Filozofska antropologija pokazuje nam preko svojih eminentnih mislilaca – H. Plessnera i A. Gehlena – da se filozofija treba baviti onim duhovnim u čovjeku što utvrđuje temelje ljudskog i međuljudskog djelovanja po kojemu njegova egzistencija zadobiva smisao i koje mu omogućuje samorazumijevanje. Filozofija stoga ima zadatak voditi brigu o mogućnostima trajnog očovječenja. Takvu brigu preuzeo je i jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika i mislilaca umjetnosti XX. stoljeća Rajmund Kupareo (1914. – 1996.), koji je u okviru svojih filozofsko-estetičkih razmatranja dao nov i izvoran doprinos poimanju umjetničkog fenomena kao osobitog djelovanja duha po kojem je čovjek kadar zadobiti cjelovitije razumijevanje zbilje i vlastitog opstanka unutar nje. Budući da u sebi krije duboku ljudsku stvarnost, umjetnost je za Kuparea – u duhu aristotelovsko-tomističkog realizma – naročita ljudska vrijednost. Kao promatranje bića pod vidom lijepoga, umjetnost je vrijednost koja u konkretnim umjetničkim simbolima, kao rezultatu umjetničke transfiguracije, daje naslutiti savršenstvo bića. Kao i svaka vrijednost, zbog svojeg sadržaja, ona trajno privlači i usavršuje neki subjekt. Stoga je smisao umjetnosti da – kroz umjetničko utjelovljenje vitalnih, osobnih, međuosobnih i nadosobnih vrijednosti – čovjek uvijek iznova transcendira stvarnost pokušavajući pronaći dublje, metafizičko značenje zbilje da bi tako bivao oplemenjen i da bi pronalazio nove i jedinstvene načine uzdizanja svojega duha ponad briga svakodnevice te da bi na taj način uživao u umjetničkom ushitu i trajnoj radosti preobrazbe. U tom je smislu – pokazuje nam Kupareo – umjetnost autentična ljudska djelatnost koja preobražava čovjeka produhovljujući ga da bi se sve više usavršavao i tako cjelovito ostvarivao u suglasju sa sobom, s bližnjima, s prirodom i u konačnici s Vrhovnim Bićem. Takvo očovječenje kroz umjetničko stvaralaštvo zahtijeva trajni napor i djelatnost duha koja nije jednostavna, ali je za čovjeka jedini put na kojem otkriva kako postajati čovjekom.

Buberova filozofija dijaloga utemeljena je na Ja – Ti dijaloškom principu koji se nalazi u temeljnoj strukturi ljudskog bića. Temelj tog dijaloškog principa ili dijalogike – prema Buberu – nalazi se u sferi Između koju Buber tematizira kroz dimenziju susreta. Između pronalazimo u susretu u čijem je središtu dijalog koji je utemeljen na jezičnom izrazu. Izravnost odnosa ne uspostavlja se samo kroz posredništvo osjetila i kroz konkretni susret sa živim bićima, nego i kroz posredništvo onih značenja koja proizlaze iz područja simboličke komunikacije kao što su jezik i umjetnost. Umjetnost je tako za Bubera dijaloški proces koji o umjetničkom djelu govori kao o svjedoku relacije između substantia humana i substantia rerum, kao o stvarnosti onoga Između – slici, djelu – koje postaje forma. Zbog toga je umjetničko djelo dijalog između gledatelja, slušatelja ili čitatelja s materijalnim objektom koji je realizacija djela. Pod tim vidom raspravljat će se o uvjetima mogućnosti susreta s umjetničkim djelom, odnosno o njegovoj dijaloškoj dimenziji.

Budući da Platon u Državi smatra da su pjesnici tragičari imitatori i da su zato trostruko udaljeni od istine, zanimat će nas na koji način Aristotelov koncept onog tragičnog kao svrhu zapravo ima otkriti istinu o čovjeku. Aristotel u Poetici definira tragediju kao „oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije. Oponašanje se vrši ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja“ (VI, 24). Dok Platon želi isključiti tragediju iz svoje idealne države zbog njezine pogubnosti po hrabrost, Aristotel u svojem shvaćanju tragičnoga ukazuje na sasvim suprotno djelovanje, a to je da tragedija pobuđujući doživljaje ganutosti i užasa oslobađa od potisnutih emocija, daje ugodno olakšanje i vodi prema hrabrosti. U tom kontekstu razradit će se Aristotelovo određenje tragičnoga kao put prema hrabrosti i pročišćenju emocija.

U nakani da se pokaže kako pojedinačne „škole“ suvremene filozofije razumiju religiju, Zbornik je tematski koncipiran oko područja fenomenologije i hermeneutike, što nezaobilazno uključuje dimenziju različitih suvremenih filozofijsko-teologijskih vizura poput: filozofije egzistencije, analitičke filozofije, filozofije dijaloga, filozofije religije, filozofije umjetnosti itd. Integralni dio Zbornika uključuje, nadalje, povijesno-filozofijske, spoznajno-teorijske, etičke te antropologijske teme koje u većoj ili manjoj mjeri u sebi uključuju i pitanja relevantna za religiju.