Search

Goblet cell karcinoidi spadaju u heterogenu skupinu neoplazmi apendiksa s različitom kliničkom prezentacijom i različitim patohistološkim nalazom. Uglavnom se radi o mješovitim adeno i neuroendokrinim karcinomima. Nađu se u manje od 1% svih apendektomiranih. U više od 50& se manifestiraju bolovima i kliničkom slikom apendicitisa, u oko 27% perforacijom. Dijagnoza se postavlja patohistološki i u više od 50% slučajeva se radi o već proširenoj bolesti. Prognoza i način liječenja ovise o građi tumora, proširenosti bolesti imunohistokemijskim metodama, broju mitoza i Ki-67 Indeksu – Klasifikacija World Health Organization (WHO) 2010. Po registru za rak HZJZ-a 2010.-2014. u RH je bilo 57 tumora apendiksa. U Brodsko-posavskoj županiji su u istom periodu dijagnosticirana 3 slučaja. Godine 2016. otkrivena su 2 nova slučaja. Prikaz slučaja: 53- godišnji muškarac do tada zdrav, prima se na odjel radi bolova u desnoj ileocekalnoj regiji praćenih mučninom i povraćanjem. Uz kliničku sliku i CT abdomena potvrđena je dijagnoza akutnog apendicitisa te je izvršena laparoskopska operacija. Uz performirani normalno pozicioniran apendiks nađeno je 20 ml gnoja u desnom donjem abdomenu. Sve se evakuira endoskopskom vrećicom. Patohistološki nalaz apendiksa s okolnim tkivom: Goblet cell carcinoid, pT3 i gangrenozni perforirani apendicitis. Na crvuljku veličine 9x1 cm je histološki nađeno tumorsko tkivo – gnijezda tm stanica nalik prstenu pečatnjaku ili vrčastim stanicama (histokemijski PAS pozitivna). Žarišna mjesta ekstracelularne sluzi. Infiltracija svih slojeva sluznice i stijenke sa subseroznim širenjem u masno tkivo mezoapendiksa. Nema proboja visceralnom peritoneuma. Unutar tumora 8 mitoza/10 VVP. Vidljiva žarišta perineuralne invazije, vaskularne nema. Imunohistokemijski tm st pozitivne na CK, CK20, CEA, synaptophysin i Chromogranin. Proliferativna aktivnost Ki-67 je 80%. Kolonoskopski i CD abdomena uredni. U drugom aktu napravljena je desna hemikolektomija sa staplerskom anastomozom. Propisana kemoterapija po FOLFOX protokolu. Dobio 10 ciklusa KT koji su protjecali bez komplikacija. Lokalni nalaz uredan. Po razvijanju značajne alerijske reakcije na oxaliplatin i leukovorin ista se prekida. Zaključak: Unatoč kompleksnom kirurškom tretmanu u dva akta i klinički nevidljivim znakovima proširenosti bolesti, cjeloviti PH nalaz ukazuje na visoki rizik proširenja bolesti visok Ki-67 80%. Potrebne su redovite kontrole nadležnog onkologa s kompletnim lab. nalazima, kontrolnim CT-om toraksa, abdomena i male zdjelice.

Zdjelična aktinomikoza je rijetka bolest koja može biti uzrok zdjeličnog apscesa, hidronefroze, te ileusa tankog i debelog crijeva. Bolest se rijetko kada otkrije prije nego dovede do komplikacija koje zahtijevaju hitnu operaciju. Intraoperacijski nalikuje neoplazmi od koje ju je vrlo teško razlikovati. Zdjelična aktinomikoza je dokazano povezana s dugotrajnom uporabom IUD-a. Prikazujemo slučaj 47-godišnje žene s ileusom tankog i debelog crijeva te obostranom hidronefrozom uzrokovanima ekstenzivnom zdjeličnom aktinomikozom. Preoperativni CT abdomena je pokazao ileus u oba nivoa s obostranom hidronefrozom i presumpcijom da se radi o uznapredovalom karcinomu sigmoidnog kolona. Intraoperacijski se našla tumorska masa koja zauzima cijelu zdjelicu, stenoza i infiltracija sigmoidnog kolona i terminalnog ileuma s pripadajućim mezenterijem, te na nekoliko nivoa deserozirani izrazito dilatirani kolon. S obzirom na to da nije bilo moguće dobiti patohistološku potvrdu tumorske mase napravljena je resekcija stenoziranog sigmoidnog kolona, resekcija stenoziranog ileuma, prešivanje kolona na mjestima deserozacije nakon čega su izvedene terminalna kolostomija i terminalna ileostomija. Cilj navedene operacije je bio patohistološka verifikacija navedenih promjena, a potom odluka o daljnjim postupcima i liječenju. Patohistološki nalaz reseciranog sigmoidnog kolona i ileuma je pokazao apscese u mezenteriju, a unutar apscesa mikroorganizme koji odgovaraju Actimomyces. Kod žena koje se prezentiraju ileusom, s dugotrajnim IUD-om, a mlađe su životne dobi, treba pomišljati i na zdjeličnu aktinomikozu kao uzrok akutnog stanja koji zahtijeva hitni operacijski zahvat.

Uporaba laparoskopije za sve zahtjevnije operacijske postupke zahtijeva postavljanje sve većeg broja širih troakara kroz trbušnu stijenku. Kao rezultat navedenog u 0, 2% do 2% laparoskopskih operacija dolazi do ozljeda krvnih žila trbušne stijenke. Krvarenje iz ozlijeđene krvne žile trbušne stijenke predstavlja ozbiljnu komplikaciju. U ovom radu prikazujemo slučaj intraabdominalnog hematoma nastalog iz lezije epigastrike inf. tijekom laparoskopske operacije ventralne kile koji se prezentirao akutnim abdomenom 9. poslijeoperacijski dan.

Indikacije za endoskopsku kirurgiju kao i broj endoskopskih kirurških zahvata u stalnom su porastu. S druge strane, endoskopske operacije su tehnički zahtijevne, potrebna je sofisticirana oprema te specifične kirurške vještine. S obzirom da je usvajanje navedenih vještina neophodno kako bi endoskopska kirurgija bila i minimalno invazivna kirurgija, očita je važnost adekvatne edukacije i vježbe u endoskopskoj kirurgiji već za vrijeme specijalizacije. Cilj predavanja je prikazati odnos između starog i novog programa specijalizacije te iskustva specijalizanata u području endoskopske kirurgije. U ovom predavanju iznijet će se i rezultati ankete koja je bila sprovedena u hrvatskim bolnicama među specijalizantima, a odnosi se na broj učinjenih laparoskopskih operacija tijekom specijalističkog staža.

Akutni abdomen ostaje jedna od najizazovnijih dijagnostičkih i terapijskih dilema. Unatoč napretku medicinske tehnologije preoperativna dijagnoza akutnih abdominalnih stanja još uvijek je neprecizna. Laparoskopija kao dijagnostički zahvat omogućava ranije, točnije i sigurnije dijagnosticiranje takvih stanja a ujedno je i terapijska tehnika. Perforacija šupljih organa jedan je od najčešćih uzroka peritonitisa i kliničke slike akutnog abdomena. Stanja koja pogoduju perforaciji u 30% slučajeva su raniji zahvati u abdomenu. Ostala stanja koja pogoduju perforaciji su invazija i ingestija neoplastičnog procesa te inflamacija kao posljedica radioterapije onkološki liječenih bolesnika. Prikazujemo slučaj 82-godišnje pacijentice, tijek postupanja te način kirurškog zbrinjavanja. Mišljenja smo kako minimalno invazivna kirurška intervencija i iskusni tim dovode do povoljnog ishoda.

Hernije trbušne stijenke javljaju se relativno često u svakodnevnoj kirurškoj praksi. Primarne s incidencijom od 5-15% te postincizionalne nakon raznolikih abdominalnih zahvata i recidivne u čak preko 50% slučajeva. Uporaba prostetskog materijala uz minimalnu invazivnu tehniku, znatno je reducirala incidenciju recidiva. U ovoj retrospektivnoj studiji analiziramo i prezentiramo naša iskustva u posljednje dvije godine. Materijal i metode: U posljednje dvije godine, 92 bolesnika operirano je na našem odjelu zbog hernija trbušne stijenke. Carbajo tehnika dvostruke krune primijenjena je u 22 bolesnika operirana laparoskopskim putem. Prostetski materijal koji smo koristili bile su Proceed, Physiomash i Parietex Composite mrežice. Rezultati: Od 92 bolesnika s ventralnim hernijama, 22 (20, 24%) prosječne dobi 48 godina, operirali smo laparoskopskim putem. Prosječno trajanje operacijskih zahvata bilo je 64 minute. Najznačajnija zamijećena komplikacija, krvarenje iz epigastrične arterije, bila je razlogom reintervencije kod jedne bolesnice. Poslijeoperacijski boravak u bolnici trajao je prosječno 4, 4 dana. Zaključak: Prednosti minimalnih invazivnih zahvata te niži postotak recidiva, pokazali su se glavnim opravdanjem u primjeni ove metode u liječenju hernija trbušne stijenke. Krivulja učenja te relativno visoka cijena korištenog prostetskog materijala, glavni su razlozi ne korištenja ove prihvatljive i korisne metode u većem broju slučajeve.

Bill Heald je 1993. godine inogurirao TME kao zlatni standard kod operacija karcinoma rektuma, koja sadovoljava sve kirurško onkološke kriterije RO resekcije i D2 limfadenektomije, kod otvorene metode. Tehnika se zasnika u operiranju u sloju embrioloških limfovaskularnih ovojnica koja omogućava očuvanje autonomnih živaca, prezervaciju krvnih žila i organa zdjelice. Uvođenjem laparoskopije kao kirurške tehnike ništa ne mijenja u navedenim standardima osim što zahtijeva dobru kiruršku uvježbanost kirurškog tima. Tumori čija donja granica udaljena 3.5 cm od anokutane linije zahtijevaju abdominoperitonealnu resekciju rektuma. Nakon uvođenja 3 troakara od 12 mm disecira se Toldova fascija i pristupi u sloj embrioloških ovojnica uz vizualizaciju uretera, pleksus hipogastrikusa, disekciju magistralnih krvnih žila na ishodištu i TME. Kolon diseciramo linearnim staplerom u blizini mjesta kreiranja peristentne stome na mjestu uboda lijevog troakara od 12 mm. Perinalni akt izvodimo standardno kao i kod otvorene metode uz tamponadu i drenažu zdjelice.

Prolaps rektuma ili rektalna procidencija je protruzija pune debljine stijenke rektuma kroz analni sfinkter. Uzrok nastanka prolapsa rektuma nije potpuno jasan ali smatra se da se radi o klizajućoj herniji kroz defekt u zdjeličnoj fasciji ili intususcepciji rektuma koja počinje na razini srednje trećine rektuma. Najčećše korištene klasifikacije rektalnog prolapsa prema Altemeiru i Beahrsu ne uzimaju u obzir status analnog sfinktera, kontinentnost, opće stanje, spol i dob bolesnika, činitelje koji su važni u izboru operativnog zahvata za liječenje rektalnog prolapsa. S obzirom na navedene probleme ne iznenađuje velik broj operativnih zahvata koji se koriste ili su se koristili u liječenju rektalne procidencije, i danas je najveći izazov pronaći vrstu zahvata koja uzima u obzir sve gore navedene čimbenike.Operativne zahvate za liječenje rektalnog prolapsa dijelimo u dvije glavne skupine: abdominalne i perinealne. Abdominalne procedure dugoročno daju bolji rezultat ali su rezervirane za mlađe bolesnike i bolesnike dobrog općeg stanja, što kod bolesnika s rektalnim prolapsom najčešće nije slučaj te stoga i perinealni zahvati i dalje imaju široku primjenu. U našoj ustanovi se rijetko susrećemo sa slučajevima rektalnog prolapsa. Uzroci tome su, kao i drugdje, što se često radi o starijim bolesnicima koji bolest rijetko prijavljuju i dijelom u nedostatnoj dijagnostici slučajeva inkompletnog i povremenog prolapsa. U prošlosti su se na našem odjelu izvodile perinealne procedure liječenja prolapsa rektuma. S razvojem kirurške tehnike resekcije rektuma (u prvom redu TME, potom laparoskopske resekcije rektuma), započeli smo s abdominalnim pristupom i kao logičnim nastavkom laparoskopskom rektopeksijom u selektiranim slučajevima. Ovom prilikom prikatati ćemo s slučaja laparoskopske stražnje rektopeksije uz upotrebu djelomično resorptivne proteze.

Laparoscopic technique for ventral hernia repair was intrtoduced in 1993. We have tested this approach and observed the benefits of laparoscopic technique for ventral hernia repair, through advantages such as rapid healing, less pain, early discharge from hospital. During period from January 1st 2008. to October 1st in the year 2010. we have operated 153 ventral hernias, with open aproach on our department. There were 65 female and 88 male patients. Median age for male patients was 50, 85 years and 54, 03 for female patients, with mean age for both groups 51, 7. Median lenght of hospital stay was 5, 88 days (5, 25 days for male patients and 6, 62 days for female patients) . In same period there were 25 laparoscopic ventral hernia repairs (8 female patients and 17 male patients) . Median age for female patients was 58, 25 and for male patients 49 years. Median lenght of hospital stay for female patients was 5, 31 days and for male patients 3, 24, in total 3, 8 days. Further studies with longer follow up, prospective, randomized sample are required to confirm our observation, but recent data reports significant lowering of recurrence rates.

This article presents two successfully managed cases of Fournier gangrene, in last three years, on Department for Surgery General Hospital "dr. Josip Benčević" in Slavonski Brod. Two male patient (age 47, 58) with anorectal etiology of Fournier's gangrene were diagnosed and treated on our department. Diabetes mellitus was present as a comorbid condition in one. After urgent surgical intervention, the treatment plan included aggressive resuscitation, repeated planed debridement (5.6) and broad spectum intravenous antibiotics. Diversion procedure (temporary colostomy) were performed in one due to extraperitoneal rectum lesion. Successful outcome in treatment of a patient with Fournier's gangrene can be achieved by combining aggressive surgical and medical management. Urgent surgical intervention with radical debridement, frequent repeated debridements associated with prompt fluid resuscitation and, rapid initiation of broadspectrum intravenous antibiotic therapy are milestones in treatment of this surgical emergency.

Bezoars are accumulations of foreign material within the gastrointestinal tract. They most often occur in the stomach, but they may also be found in the small and large intestine. The commonest type of bezoar is the phytobezoar, which is composed of undigested food material. These usually develop in patients who have undergone gastrointestinal surgery or who have impaired gastric motility. There are several ways to remove a bezoar. Medical therapy, with or without endoscopy, surgical removal, and with the development of laparo-scopic surgery, new options for treatment are available. We report here the case of the laparoscopic treatment of gastric bezoar. A patient presented to the hospital with symptoms of gastric obstruction with nausea, vomiting and abdominal pain. Endoscopy revealed a large gastric bezoar, 11 centimeters in diametar localized in antrum with decubital ulceration of the mucosa, but endoscopic extraction was unsuceessful. Therefore the patient underwent a linear laparoscopic gastrotomy and the bezoar was removed with the use of an endobag. Gastrotomy was closed using intracorporeal suturing. There were no intra and postoperative complications. This case demonstrates that laparoscopic extraction of a phytobezoar as an alternative to laparotomy in patients whose disease is not amenable to endoscopic resolution.

Although laparoscopic cholecystectomy has become the golden standard in the treatment of the gallstone disease, the treatment of common bile duct stones (CBDS) continues to raise numerous discussions. The frequency of gallstones runs about 12% among the male and about 24% among the female population with 10-30% of the patients developing the symptoms of the disease. In 10-15% of the patients that underwent cholecystectomy, common bile duct stones were found either during the preoperative, intraoperative or postoperative evaluation. The treatment of common bile duct stones at the department of surgery in our hospital includes open exploration, laparoscopic exploration (LCBDE) and ERCP and ES (preoperative and postoperative). During the period between 2007 and 2009 we have performed 47 open explorations, 9 laparoscopic transcystic exploration, as well as 112 ERCP and ES. The success rate of the cases of open exploration was 95%, in 2 cases postoperative cholangiogram showed concrement residues that were successfully treated later on with ERCP+ES. Out of 9 transcystic LCBDE we have performed (we don’t perform laparoscopic choledochotomy), in 4 cases extraction was succesfull, 3 patients underwent conversion into open exploration, and 2 patients were successfully treated with postoperative ERCP. Altogether, we have performed 112 ERCP procedures, of which 43 were diagnostic. A total of 69 patients were treated with ERCP, and ES (preoperatively and postoperatively) with the 82% success rate of stone extraction (57 successful extractions). In cases where ERCP and ES failed we opted for open exploration. When it comes to ERCP and ES, we achieved greatest success with cases of CBDS after cholecystectomy.

We report a case of Amyand's hernia in a 63-year- old man. In hernias sac was adhereted inflammeted appendix and appendectomy was performed. The defect of the hernia was closed primarily. The postoperative course was uneventful. Emphasis is given to the rarity of the disease. Appendicitis within an Amyand's hernia is rare, and when it occurs it is usually misdiagnosed as strangulated inguinal hernia which also represents a surgical emergency. The proper treatment should involve appendectomy through the herniotomy with primary hernia repair without the use of any synthetic mesh.

The incidence of pancreatic pseudocysts on acute billiar pancreatitis is between 2 and 10%. Almost it is serious complication. We report a case of pancreatic pseudocyst that was treated successfully by laparoscopic surgery. A 44-year- old woman with a history of acute biliar pancreatitis was admitted in our hospital. Pseudocyst size 12x8 cm was located in the pancreas body and was discovered by either ultrasonography and computer tomography. It was associated with several abdominal pain, nausea, vomiting, bloating and other nonspecific symptoms. After conservative treatment for acute pancreatitis, laparoscopic cystogastrostoma was performed out. An incision was made through the anterior gastric wall to exposure the posterior gastric wall in close contact with the pseudocyst using an ultrasonicaly activated scalpel. The fluid contents was aspirated and examinated for pathological analysis along with a portion of the pseudocyst wall. Cystogastrostoma was performed with endoscopical linear stapler. The anterior gastrostomy was closed by sutures. The patient recovered well after operation. Laparoscopic cystogastrostomy is the best choice for treatment pancreatic pseudocyst.

In 10-15% of the patients that underwent cholecystectomy, common bile duct stones were found either during the preoperative, intraoperative or postoperative evaluation. Their treatment traditionally was based on open approach and extraction of calculi, with development of endoscopic procedures we have ERCP with endoscopic sphincterotomy, but due to rapid development of laparoscopic procedures now-days we have other therapeutic options such as laparoscopic transcystic extraction and laparoscopic choledohotomy. Methods During the period between 2007-2009 we treated 168 patients with common bile duct stones. Age range was 21-78 years, 105 female and 63 male patients. We have performed 47 open explorations, 9 laparoscopic transcystic exploration, as well as 112 ERCP and ES. We monitored the rate of success (%), intra- and postoperative complications. Results: The success rate of the cases of open exploration was 95%, in 2 cases postoperative cholangiogram showed concrement residues that were successfully treated later on with ERCP+ES. Out of 9 transcystic LCBDE we have performed, in 4 cases extraction was successful, 3 patients underwent conversion into open exploration, and 2 patients were successfully treated with postoperative ERCP. A total of 69 patients were treated with ERCP and ES with the 82% success rate of stone extraction. Conclusion Even though laparoscopic and endoscopic procedures have revolutionized treatment of common bile duct stones, the role of ERCP is not changed. Treatment in general hospital settings largely depends on availability of endoscopic and laparoscopic equipment and expertise, and must be individualized according to methods that are available. In our settings we have found that best summary of these demands are achieved by ERCP and laparoscopic approach.

Razvoj laparoskopske kirurgije te novih dijagnostičkih metoda uvelike je utjecao na razvoj moderne bilijarne kirurgije. Općenito prihvaćen stav je da se konkrementi žučnih vodova moraju odstraniti u svim slučajevima osim u usko selektiranoj skupini bolesnika (visoka životna dob, nespremnost za op. zahvat ili endoskopsku proceduru...), kada je opravdan ekspektativni stav i konzervativni zahvat. Tretman dokazane kalkuloze žučnih putova tradicionalno se temeljio na otvorenoj eksploraciji i ekstrakciji, međutim razvojem laparoskopske kirurgije te endoskopskih procedura danas nam je na raspolaganju cijeli niz terapijskih opcija: laparoskopska transcistična ekstrakcija, laparoskopska koledokotomija, ERCP i ES-preoperativni, intraoperativni i postoperativni, anterogradna sfinketrotomija, transcistično ispiranje žučnih vodova, transcistično stentiranje koledokusa. U posljednjih deset godina značajno mjesto u dijagnostici i tretmanu ove patologije na našem odjelu zauzima ERCP. U radu smo se osvrnuli na naša iskustva s metodama koje nam stoje na raspolaganju.

Cilj: Laparoskopska apendektomija, iako je poznata više od 20 godina, još uvijek nije, iz različitih razloga, opće prihvaćena metoda. Naš cilj je procjena oporavka i postoperativnih komplikacija s obzirom na odabir metode liječenja akutnog apendicitisa. Metode: U razdoblju od 01.04.2007. do 01.04.2008. na kirurškom odjelu Opće bolnice "dr. Josip Benčević" u Slavonskom Brodu operirano je 130 pacijenata sa akutnim apendicitisom, od toga 20 laparoskopski. U sklopu našeg istraživanja uzeli smo u obzir dužinu boravka u bolnici, intraoperativne i postoperativne komplikacije. Od 130 operiranih, 21 je mlađe od 10 godina, 54 je između 10 i 20 godina i 28 iznad 20 godina. Rezultati: od 20 laparoskopski operiranih (15%), u 3 slučaja radilo se o dijagnostičkoj dvojbi, troje je imalo dijagnozu pretilosti i dvoje aktivnih sportaša. Samo je troje bilo mlađe od 20 godina. u 3 slučaja morala se primijeniti konverzija na klasičnu metodu operiranja, a kod sva tri slučaja radilo se o gangrenozno promijenjenom apendiksu s lokalnom ili generaliziranom upalom potrbušnice. Svi bolesnici prvi dan nakon operacije ustaju iz kreveta, a 4. dan se otpuštaju na kućnu njegu nakon laparoskopske operacije, dok klasično operirani idu u prosjeku 6. dan. Vidljiv je manji zahtjev pacijenata za analgezijom u postoperativnom razdoblju.

Cilj: Prikazati naše rezultate i zapažanja vezane uz razlike između laparoskopske hernioplastike i klasične operacije preponske kile. Metode: U retrospektivnoj analizi, u razdoblju od godinu dana (svibanj 2007.- svibanj 2008.) obuhvatili smo 273 bolesnika sa preponskom kilom, sa kirurškog odjela Opće bolnice "dr. Josip Benčević" u Slavonskom Brodu, od kojih je 52 bolesnika operirano laparoskopskom metodom (TAPP) dok su ostali bili operirani metodom po Lichtensteninu ili po Bassiniu. Rezultati: Od navedenog broja bolesnika 220 je bilo sa preponskom jednostranom kilom bez opstrukcije ili gangrene, laparoskopski ih je obrađeno 40 (18%), te je kod njih zabilježen nešto kraći prosječni poslijeoperacijski boravak u bolnici (2, 7 spram 3, 5 dana). U slučaju obostrane preponske kile bez opstrukcije ili gangrene (19 pacijenata) imali smo veći postotak (63%, odnosno 12 pacijenata)operiranih TAPP metodom sa podjednakim prosječnim poslijeoperacijskim boravkom u bolnici (oko 4 dana). Bolesnike s preponskom kilom sa opstrukcijom (28) i s gangrenom (4) nismo operirali laparoskopskom metodom, a njihov prosječni poslijeoperacijski boravak u bolnici trajao je oko 5, odnosno oko 10 dana za pacijente s gangrenoznim nalazom. Nisu zabilježene intraoperacijske komplikacije. Od ranih poslijeoperacijskih komplikacija zabilježene su tri površinske infekcije operacijske rane te kod jednog pacijenta slučaj poslijeoperacijskog orhitisa i epididimitisa. Zaključak: Naši rezultati pokazuju da je laparoskopska operacija preponskih kila, učinkovita i u svakom pogledu dobra alternativa klasičnoj operaciji kod obostranih, manjih hernija, uz jasne pozitivne učinka na trajanje hospitalizacije, poslijeoperacijsku bol i brži povratak punoj aktivnosti. Dok kod preponskih kila s opstrukcijom i/ili gangrenom preferiramo klasični način zbrinjavanja pacijenata.

Cilj rada je prikazati naše rezultate i zapažanja tretmana kalkuloze žučnih puteva u posljednje dvije godine. Iako je minimalni invazivni pristup postao "zlatni standard" u brojnim segmentima kirurške djelatnosti, tretman kalkuloze žučnih puteva i dalje izaziva polemike. Tražeći najbolju terapijsku strategiju koristili smo različite pristupe ovoj patologiji. Prikazujemo naše rezultate u posljednje dvije godine slijedeći poznate algoritme i pokušavajući osigurati sve prednosti minimalne invazivne kirurgije za dobrobit pacijenata. Naše iskustvo nam govori da svaki bolesnik zahtijeva individualni pristup koji se temelji na iskustvu tima i tehnološkim mogućnostima koje stoje na raspolaganju.

Indikacije za endoskopsku kirurgiju kao i broj endoskopskih kirurških zahvata u stalnom su porastu. S druge strane, endoskopske operacije su tehnički zahtijevne, potrebna je sofisticirana oprema te specifične kirurške vještine. Obzirom da je usvajanje navedenih vještina neophodno kako bi endoskopska kirurgija bila i minimalno invazivna kirurgija, očita je važnost adekvatne edukacije i vježbe u endoskopskoj kirurgiji. Edukacija u endoskopskoj kirurgiji se danas izvodi na nekoliko načina.U našoj zemlji prevladava mentorski model, kirurg-specijalizant, koji se izvodi u operacijskoj sali. Iako ovaj model zahtijeva najmanje početnih dodatnih sredstava za edukaciju specijalizanata, vrijeme u operacijskoj sali je skupo i ovakvim načinom edukacije povećan je rizik od komplikacija pri izvođ enju operativnih zahvata. Prema tome, bilo bi neophodno za specijalizanta prethodno svladati osnovne endoskopske vještine kako bi se smanjilo vrijeme provedeno u operacijskoj sali te skratila krivulja učenja. U tu svrhu do sada je razvijeno nekoliko različitih modela edukacije kao što su edukacijski zahvati na životinjama te edukacija na simulatorima za endoskopske kirurške zahvate. Prikazati ćemo primjer edukacije u endoskopskoj kirurgiji na Kirurškoj klinici KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.