Search

Nakon transplantacije bubrega u velikog broja bolesnika dolazi do značajnog porasta tjelesne mase. Pandemija COVID-19 koja se javila kod nas početkom 2020. godine promijenila je dotadašnji način života i navike svih stanovnika uključujući i bolesnike s transplantatom. Cilj rada bio je ispitati kretanje tjelesne mase (TM) u bolesnika sa stabilnom funkcijom bubrežnog transplantata. Istraživanje je bilo retrospektivno. U ispitivanje je bilo uključeno 35 bolesnika (19 muškaraca, 16 žena). Prosječna životna dob na početku praćenja bila je 60,7 ± 11,5 godina, a prosječno vrijeme proteklo od transplantacije bubrega 9,3 ± 7,1 godina. Podatci su se analizirali u razdoblju od 18 mjeseci, od početka pandremije COVID-19 (od siječnja 2020. do 30. 06. 2021.) Referentno razdoblje od 18 mjeseci podijeljeno je u tri intervala u trajanju od 6 mjeseci. Analizirani podatci sakupljeni su na početku te nakon šest, 12 i 18 mjeseci. U svih ispitanika pratili smo: TM, izračunali indeks tjelesne mase (ITM), laboratorijske parametre i krvni tlak (KT). Od laboratorijskih parametara pratili smo: ureju, kreatinin, kolesterol i trigliceride. Uz to pratila se antihipertenzivna terapija i terapija hipolipemicima. Svi ispitanici u imunosupresivnom protokolu imali su kortikosteroide, a 91,4 % ispitanika bilo je na trojnoj imunosupresivnoj terapiji. Tijekom ispitivanog razdoblja došlo je do značajnog porasta TM i ITM ((P=0,007; P=0,03). U žena tijekom ispitivanog razdoblja nije bilo statistički značajnog porasta TM u odnosu na početnu vrijednost nakon šest, 12 i 18 mjeseci. U muškaraca je došlo do značajnog porasta TM nakon 12 i 18 mjeseci od ispitivanog razdoblja (P=0,01; P=0,04). Nije bilo statistički značajnih promjena u vrijednostima serumske ureje, kreatinina, kolesterola i triglicerida. Nije bilo statističke značajne razlike u prosječnim vrijednostima sistoličkog i dijastoličkog KT. Na početku istraživanja prosječan broj antihipertenziva po bolesniku je bio 2,17, a nakon 18 mjeseci trajanja pandemije prosječan broj antihipertenziva je narastao na 2,54; radilo s o statistički značajnoj razlici (P=0,002). Analizom prema spolu, u muškarca i u žena broj antihipertenziva u terapiji tijekom ispitivanog razdoblja se statistički značajno povećao (P=0,01; P=0,04). Nije bilo značajne razlike u uzimanju hipolipemika. Dobiveni rezultati pokazuju da je promjena životnih navika u bolesnika sa stabilnom funkcijom bubrežnog transplantata zbog pandemije COVID-19 uzrokovala porast TM uz značajno povećanje uzimanja antihipertenzivne terapije., After kidney transplant, a large number of patients gain weight. The COVID-19 pandemic, which occurred in our country in early 2020, changed the way of life and habits of all residents, including transplant patients. The aim of this study was to examine body mass (BM) patterns in patients with stable renal transplant function. The study was retrospective and included 35 patients (19 male and 16 female), mean age 60.7±11.5 years and mean time elapsed from kidney transplantation 9.3±7.1 years. Data were analyzed for 18-month period, from the beginning of the COVID-19 pandemic (from January 2020 to June 30, 2021). The reference period of 18 months was divided into three intervals of 6 months, and the data used were taken at the beginning and after 6, 12 and 18 months. In all subjects, we monitored BM, calculated body mass index (BMI), laboratory parameters and blood pressure (BP). Laboratory data included urea, creatinine, cholesterol and triglycerides. In addition, antihypertensive therapy and hypolipidemic therapy were followed. All subjects had corticosteroids in the immunosuppressive protocol, and 91.4% of them were on triple immunosuppressive therapy. There was a signifi cant increase in BM and BMI (p=0.007 and p=0.03, respectively) during the study period. There was no statistically signifi cant increase in BM compared to baseline BM in females. In men, there was a signifi cant increase in BM after 12 and 18 months (p=0.01 and p=0.04, respectively). There were no statistically signifi cant differences in serum urea, creatinine, cholesterol, and triglyceride levels during the follow-up period. There was no statistically signifi cant difference in the mean systolic and diastolic BP values. At the beginning of the study, the mean number of antihypertensives per patient was 2.17 and after 18 months of the pandemic the mean number of antihypertensives increased to 2.54, yielding a statistically signifi cant difference (p=0.002). The number of antihypertensives in therapy increased statistically signifi cantly during the study period in males and females (p=0.01 and p=0.04, respectively). There was no signifi cant difference in the use of hypolipidemic therapy. The results obtained show that the change in life habits due to the COVID-19 pandemic in patients with stable kidney transplant function caused an increase in BM and signifi cantly increased the use of antihypertensive therapy.

U nekih bolesnika s kongenitalnim ili stečenim poremećajima donjeg dijela mokraćnog sustava neophodno je prije transplantacije učiniti odgovarajuću urinarnu derivaciju ili augmentaciju mjehura. Prikazat ćemo naša iskustva u bolesnika u kojih je učinjena transplantacija bubrega koristeći urinarnu derivaciju ili augmentaciju mjehura. Na Klinici za urologiju Kliničkog bolničkog centra u Rijeci, između 30. siječnja 1971. i 17. svibnja 2018. godine ukupno smo učinili 1135 transplantacija bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike u kojih je učinjena transplantacija bubrega koristeći urinarnu derivaciju ili augmentirani mokraćni mjehur. Do sada je u 6 takvih bolesnika (ilealni konduit – 3 bolesnika, Mainz-Pouch I - 1 bolesnik, Mainz-Pouch III – 1 bolesnik, augmentacija mjehura s kolonom – 1 bolesnik) učinjena transplantacija bubrega. Uzrok disfunkcije donjeg dijela mokraćnog sustava bio je: neurogeni mjehur (3 bolesnika), karcinom mokraćnoga mjehura (2 bolesnika) i valvule stražnje uretre (1 bolesnik). Jednogodišnjeg preživljenja presatka bilo je 83 %, a bolesnika 100 %. Jedan bolesnik je četiri godine nakon transplantacije umro zbog mezotelioma pleure uz funkcionirajući transplantat. U svih ostalih bolesnika transplantat je i dalje funkcionalan. Bolesnicima s urinarnom derivacijom ili augmentacijom mjehura može se uspješno dati transplantat. Iako se radi o kirurški zahtjevnom zahvatu, dugotrajni rezultati su podudarni s rezultatima transplantacije u standardnoj populaciji te je neophodno poticati uvrštenje ovih bolesnika na listu čekanja za transplantaciju bubrega.

Upravni odbor Hrvatskoga društva za hipertenziju na svojoj elektroničkoj sjednici održanoj 12. prosinca 2018. raspravljao je o opaženom povećanom riziku za nastanak nemelanomskih karcinoma kože povezanom s liječenjem hidroklorotiazidom i pripremio sljedeće mišljenje. Zaključci 1. Rizik od nemelanomskoga karcinoma kože i usnica veći je u bolesnika liječenih hidroklorotiazidom nego što je u osoba koje nisu liječene ovim lijekom. Rizik se povećava s duljinom trajanja liječenja, tj. s kumulativnom dozom. 2. Mehanizam karcinogenosti hidroklorotiazida temelji se na fotosenzitivnosti. UV zračenje dovodi do disocijacije kloridnoga dijela molekule lijeka, čime se stvara pretpostavka za sintezu slobodnih radikala kisika i posljedično oštećenje molekule DNK. 3. Korist od primjene hidroklorotiazida veća je od rizika. 4. Omjer koristi i rizika napose je veći u starijih i teže bolesnih osoba. 5. Bolesnik mora biti informiran o postojećem riziku. 6. Bolesnik mora biti informiran o postojećoj alternativnoj terapiji koja je na raspolaganju u Hrvatskoj. 7. Svaki liječnik mora u svakoga pojedinog bolesnika procijeniti omjer koristi i rizika te nakon razgovora s bolesnikom odlučiti nastavlja li terapiju hidroklorotiazidom ili se odlučuje za postojeću alternativu. 8. Svim bolesnicima, a napose bolesnicima koji su liječeni hidroklorotiazidom, treba preporučiti uporabu adekvatne fotoprotekcije i redovito provjeravanja pojave ili promjena na koži.

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama ; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0, 670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0,670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p, Global assessment of the prevalence chronic kidney disease (CKD) ranges from 11% to 13% with 50% of the elderly showing signs of kidney dysfunction. The aim of the study was to determine whether structured predialysis program affects the choice of treatment, method and timing of treatment initiation in all patients, with special reference to older adult patients. Retrospective analysis included 634 patients with CKD treated at the Nephrology Department, Rijeka University Hospital Centre from January 1, 2008 till the end of 2017. Patients were divided into three groups based on predialysis education or renal replacement therapy. Furthermore, as a separate group, we analyzed patients having presented to nephrology for the fi rst time or started some of the alternative methods at age ≥65 years. In the group of senior adults, we analyzed data on 319 patients. We divided patients into three groups and followed the time line defi ned in Event 1-3 expressed in years, from the fi rst nephrologic review until the end of 2017. The analysis showed no statistically signifi cant gender difference (p>0.670). The χ2-test showed statistical signifi cance for diabetes mellitus type 2 compared to other PKD causes (p

CILJ. Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13% uz 50% starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je istražiti utjecaj predijaliznog programa na odabir liječenja, vrijeme početka nadomjesnog liječenja i preživljavanje. MATERIJALI I METODE. Retrospektivno smo analizirali sve bolesnike sa bubrežnom bolesti referirane u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, KBC Rijeka u vremenu od 01. siječnja 2008. do 30. rujna 2017.godine. Odabir je uključivao bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥ 65 godina. Bolesnike smo pratili prema vremenskoj crti u 8 dobi izraženoj u godinama. Uključne kriterije za analizu zadovoljilo je 319 bolesnika. Prvom podjelom svrtali smo ih u tri grupe od kojih je grupa I (bolesnici koji su sudjelovali u PEP) obuhvatila 147 bolesnika, grupa II (bolesnici koji su započeli liječenje sa peritonealnom dijalizom (PD), a nisu sudjelovali u PEP ; 18 bolesnika i 154 bolesnika svrstani su u grupu III (bolesnici koji su započeli liječenje sa hemodijalizom (HD), a nisu sudjelovali u PEP. Drugom podjelom prema sudjelovanju ili ne u predijaliznom program spojili smo grupe II i III jer obje grupe nisu sudjelovale u predijaliznom programu. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Analize varijance pokazala je razliku dob3 –dob1 statistički značajno veću u skupini PEP nego u skupinama PD bez PEP i HD bez PEP (p

Preegzistentne kronične bolesti jetre u trudnoći obuhvaćaju kolestatičke bolesti jetre [primarni bilijarni kolangitis (PBC), primarni sklerozirajući kolangitis (PSC)], autoimunosni hepatitis (AIH), Wilsonovu bolest, kronične virusne hepatitise, cirozu jetre bilo koje etiologije te portalnu hipertenziju. S obzirom na varijabilan klinički tijek koegzistencije autoimunosne, kolestatičke i metaboličke bolesti jetre s trudnoćom, kao i činjenicu da je navedeno područje nedovoljno definirano, trudnici s kroničnom bolešću jetre potrebno je posvetiti posebnu pozornost. Tijek jetrene bolesti u prvome redu ovisi o stadiju osnovne bolesti u kojemu je nastupila trudnoća te o tome je li trudnoća planirana uz interdisciplinarni pristup gastroenterologa i ginekologa.

CILJProvjeriti razloge odbijanja ponuda kadaveričnih bubrega za transplantaciju primateljima našeg centra iprocijeniti mogućnosti proširenja kriterija za prihvaćanje organa, obzirom na ponovni porast brojabolesnika na listi čekanja za presadbu bubrega.MATERIJALI I METODEPrema podacima iz medicinske dokumentacije naše ustanove i Eurotransplanta analizirali smo odbijeneponude bubrežnih presadaka umrlih darovatelja za primatelje našeg centra tijekom 2017. godine.Provjerili smo kriterije dodjele organa, razloge odbijanja, pokazatelje kvalitete organa, značajkedarovatelja i primatelja te prihvaćanje odbijenih organa za transplantaciju u drugim centrima.REZULTAT I ZAKLJUČAKTijekom 2017. godine u našem centru je presađeno 23 bubrega umrle osobe i jedan bubreg živogdarovatelja. Iste godine odbili smo 155 ponuda bubrega od sveukupno 115 umrlih darovatelja organaza presadbu našim kandidatima na listi čekanja. Najčešći razlozi neprihvaćanja ponude bili su lošekarakteristike darovatelja (55 ; 35, 5 %), loša kvaliteta organa (45 ; 29, 0 %), imunološki razlozi (18 ; 11, 6%), nesrazmjer u dobi ili veličini između darovatelja i primatelja (11 ; 7, 1 %), drugi razlozi kod primatelja(7 ; 4, 5 %) i virusni biljezi darovatelja (6 ; 3, 9 %). Od sveukupno 155 odbijenih ponuda, u 28 (18, 1 %)slučajeva naši bolesnici su bili prvi kandidati, u 22 (14, 2 %) drugi kandidati, a 49 (31, 6 %) ponuda biloje „center offer“ kako bi se pokušao spriječiti gubitak mogućnosti presađivanja. U okviruEurotransplantovog senior programa ponuđeni su bubrezi za 59 kandidata. Od analiziranih 115darovatelja organa, 149 bubrega je presađeno primateljima u drugim transplantacijskim centrima. U 11slučajeva evidentiran je gubitak funkcije presatka unutar prva dva mjeseca, ali za većinu postupakatransplantacije nisu dostupni podaci o ishodu. Visoka stopa darovatelja organa omogućila je strožekriterije pri odabiru organa za presadbu radi očekivanog poboljšanja ishoda nakon transplantacije.Međutim, porast broja potencijalnih primatelja bubrega na listi čekanja zahtijeva proširenje kriterija zaprihvaćanje organa s ciljem povećanja broja transplantacija koje će poboljšati kvalitetu života ipreživljenje bolesnika

CILJ. Globalno prateći podatke kronična bubrežna bolest (KBB) je postala javno- zdrastveni problem. Uspješno zbrinjavanje bolesnika sa bubrežnom bolesti uključuje integriranu predijaliznu skrb. Priprema za dijalizno liječenje zahtijeva medicinsku, psihosocijalnu skrb i multidisciplinarni pristup bolesniku te rano upućivanje u predijaliznu kliniku. Cilj istraživanja bio je utvrditi da li bolesnici koji su prisustvovali predijaliznoj edukaciji u većem broju odabiru peritonealnu dijalizu (PD) u odnosu na hemodijalizu (HD). MATERIJALI I METODE. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika sa KBB liječenih pri Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, Klinike za internu medicinu, KBC Rijeka, Hrvatska, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 01. siječnja 2008. do 30. rujna 2017. godine. Bolesnike smo podijelili u tri grupe s obzirom na predijaliznu edukaciju ili nadomjesno liječenje. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Istraživanje je obuhvatilo 634 bolesnika. U grupi PEP analizirali smo 328 (51, 7%) bolesnika, u grupi PD bez PEP 57 (9, 0%) bolesnika i u grupi HD bez PEP 249 (39, 3%). Analizom PEP grupe utvrđeno je da od ukupno 328 bolesnika, koji su prisustvovali edukacijskom programu 126 bolesnika su u praćenju, nisu još započeli nadomjesno liječenje. Od 202 (100%) koji su započeli nadomjesno liječenje 72 (35, 64%) je započelo PD, 124 (61, 38%) hemodijalizu i 6 (2, 97%) je preemtivno transplantirano. Od 126 bolesnika koji još nisu započeli nadomjesno liječenje 43 (34, 12%) izabralo je PD kao prvi, osobni odabir liječenja. Analizom podataka pokazao je u dobi 3 ; p (p-value) 1=0, 37, n (broj bolesnika) 1=72, p 2=0, 19, n2=57, p=0, 027 i u dobi 4 sa korekcijom: p1=0, 40, n1=78, p2=0, 19, n2=57, p=0, 010. Odnosno da bolesnici iz skupine PEP statistički značajno više odabiru PD nego bolesnici iz skupine bez PEP (p

Cilj: Prikazati pacijenticu s primarnim hiperparatireoidizmom zbog ektopičnog smještenog tumora doštitne žlijezde u toraksu. Prikaz slučaja: 64-godišnja pacijentica s od ranije poznatom hipotireozom i hipertenzijom manifestirala se slikom normocitne anemije, bubrežne insuficijencije i smetnjama gutanja. Zbog navedenih simptoma učinjena je višeslojna kompjutorizirana tomografija (MSCT) toraksa koja je pokazala tvorbu u stražnjem gornjem medijastinumu, uz promjene na kostima i sumnju na sekundarizme. U sklopu nefrološke obrade uočene su izrazito visoke vrijednosti serumskog kalcija (> 3 mmol/L) i paratireoidnog hormona (PTH) (200 pmol/L), što je ukazalo da se najvjerojatnije radi o primarnom hiperparatireoidizmu. Učinjena je dodatna obrada: scintigrafija doštitnih žlijezda, punkcija navedene tvorbe i citološka analiza. Navedene dijagnostičke metode potvrdile su da se radi o primarnom hiperparatireoidizmu najvjerojatnije adenoma ektopično smještene doštitne žlijezde. Pacijentica je podvrgnuta operativnom zahvatu, torakotomiji te odstranjenju navedene tvorbe. Postoperativni kirurški tijek bio je uredan. U laboratorijskim nalazima javila se očekivana hipokalcemija, zbog sindroma „gladne kosti” koja je medikamentozno tretirana. Naknadno prispjeli patohistološki nalaz ukazao je na to da se radi o novotvorini doštitne žlijezde nesigurnog malignog potencijala. S obzirom na to da je jedini potpuno pouzdani pokazatelj zloćudne prirode bolesti nalaz metastaza, dijagnoza karcinoma nije se mogla postaviti. Vrijednosti PTH-a postoperativno su bile unutar referentnih vrijednosti. Tijekom praćenja pacijentice u razdoblju od pola godine nakon operativnog zahvata nije došlo do povrata bolesti. Zaključak: Primarni hiperparatireoidizam čest je endokrinološki poremećaj i o njemu treba razmišljati u svakodnevnom radu. Osim povećanih doštitnih žlijezda na tipičnom mjestu u vratu, moguć je razvoj i ektopčno smještenih doštitnih žlijezda., Introduction: The aim was to present a case of primary hyperparathyroidism due to ectopic parathyroid adenoma localized in thorax. Case report: We report a case of a 64-yearold female patient with hypothyroidism and hypertension in her medical history, presented to us with normocytic anemia, renal insufficiency and dysphagia. Due to swallowing disorder multi-slice computed tomography of thorax was performed and mass in upper-back mediastinum with ossification changes suspicious for metastatic process was found. Within the nephrology examination, hypercalcemia (>3 mmol/L) and elevated parathyroid hormone (PTH) value (200 pmol/L) were noticed, which pointed to the possibility of primary hyperparathyroidism. Consequentially, parathyroid scintigraphy, aspiration biopsy and cytological analysis were performed. Primary hyperparathyroidism was affirmed and ectopic parathyroid adenoma was suggested as possible etiology. The patient has undergone surgical procedure based on thoracotomy with extirpation of the mass. Surgical postoperative course was regular. Postoperative laboratory findings showed hypocalcemia, which was expected due to “hungry bone” syndrome, so medication treatment was necessary. Subsequently, histopathological analysis showed parathyroid tumor with insecure malignant potential. Since metastases were the only satisfied criteria for the malignancy, the diagnosis of parathyroid carcinoma couldn’t be allocated. PTH values after surgery were within the reference range. During a 6-month postoperative follow-up no signs of the disease recurrence were detected. Conclusion: Primary hyperparathyroidism is a very common endocrinology disorder, hence it has to be on a differential diagnosis list in every day clinical practice Except increased parathyroid glands in the typical site in the neck, it is possible to develop ectopic parathyroid glands.

AIM: The analysis aims to determine relationship between BMD assessed by T and Z score and mortality risk in hemodialysis (HD) patients. Furthermore, it explores which skeletal sites are most suitable for predicting mortality rate. METHODS: Present study has analyzed the survival of 102 patients who had been treated with chronic HD according to the bone mineral density (BMD). RESULT: Patients who had T score ≤ 2.5 at mid part of forearm, at ultradistal and proximal part of forearm, suffered from a higher death risk than those T score was ≥ -2.5. But besides that, there has not been found any statistically significant association between losses of bone mass at other measuring points – lumbar spine (antero-posterior orientation from L1-L4) and hip (neck, trochanter, intertrochanter, total and Ward's triangle) – and mortality risk. Moreover, the examination has been interested in exploring a relationship between Z score in different skeletal regions and mortality risk. It has been found that patients who had Z score ≤ -1 at all three parts of forearm had a great mortality risk. Also, it is worth to mention that Z score noted at all three parts of forearm was more apparent predictor of mortality, compared to T-score in the same skeletal regions. CONCLUSION: This empirical analysis showed that BMD assessed should be obtained at forearm, due to a good predictability quality of this skeletal site, when it comes to mortality of HD patients. What is second, data concerning bone density should be reported as Z-scores.

Aim was to explore the effect of nonalcoholic fatty liver as a hepatic manifestation of metabolic syndrome on the severity of acute pancreatitis. We hypothesized that patients with nonalcoholic fatty liver would have a more severe form of acute pancreatitis. We retrospectively analyzed 822 patients hospitalized with acute pancreatitis. We diagnosed acute pancreatitis and determined its severity according the revised Atlanta classification criteria from 2012. We assessed nonalcoholic fatty liver with computed tomography. There were 198 (24.1%) patients out of 822 analyzed who had nonalcoholic fatty liver. Compared to patients without nonalcoholic fatty liver, patients with nonalcoholic fatty liver had significantly higher incidence of all components of metabolic syndrome. Patients with nonalcoholic fatty liver had statistically higher incidence of moderately severe (35.4% vs. 14.6% ; p =0.02) and severe acute pancreatitis (20.7% vs. 9.6% ; p < 0.001) compared to patients without nonalcoholic fatty liver. At the admission patients with nonalcoholic fatty liver had higher values of C-reactive protein as well as at day three, higher APACHE II score at admission and significantly higher incidence of organ failure and local complications as well as higher values of computed tomography severity index compared to patients without nonalcoholic fatty liver. We found independent association between the occurrence of moderately severe and severe acute pancreatitis and nonalcoholic fatty liver (OR 2.13, 95% CI 1.236–3.689). Compared to patients without nonalcoholic fatty liver, patients with nonalcoholic fatty liver had a higher death rate, however not statistically significant (5.6% vs. 4.3% ; p=NS). Presence of nonalcoholic fatty liver at admission can indicate a higher risk for developing more severe forms of acute pancreatitis and could be used as an additional prognostic tool.

Uvod: Prijašnje studije pokazale su da je preostala bubrežna funkcija važniji pokazatelj preživljenja, morbiditeta i kvalitete života pacijenata nego propisana, odnosno dobivena dijaliza. Cilj ove studije bio je istražiti koji klinički i laboratorijski parametri su povezani s preostalom diurezom. Pacijenti i metode: Analizirali smo 206 pacijenata (120 muških) na kroničnoj hemodijalizi (HD), srednje dobi 67, 8 ± 13, 2 godina. Prosječna duljina trajanja nadomjesne bubrežne terapije bila je 56, 6 ± 66, 4 mjeseci. Rezultati: Nismo utvrdili niti jednu značajnu povezanost između preostale diureze te dobi, spola i prisutnosti arterijske hipertenzije, odnosno koronarne bolesti srca. Unutar proučenih laboratorijskih testova samo su serumski kalij (r = -0, 143 ; p = 0, 05) i serumski kreatinin (r = 0, 181 ; p = 0, 01) pokazali značaju korelaciju s preostalom diurezom. Nadalje, duljina trajanja hemodijalize (r = -0, 339 ; p < 0, 0001), prisutnost šećerne bolesti (-0, 173 ; p = 0, 02), tjedni porast tjelesne mase između hemodijaliza (r = -0, 185 ; p = 0, 01) te hipotenzivne krize tijekom HD (r = -0, 188 ; p = 0, 009) pokazali su značajno negativnu korelaciju s preostalom bubrežnom funkcijom. S druge strane, kardiotorakalni indeks (r = 0, 217 ; p = 0, 01), uporaba diuretika (r = 0, 326 ; p < 0, 0001), dnevna doza diuretika (r = 0, 276 ; p = 0, 0001), uporaba ACE-I/ARB-ova (r = 0, 148 ; p = 0, 04), blokatora kalcijevih kanala (r = 0, 152 ; p = 0, 03), sistolički tlak prije (r = 0, 148 ; p = 0, 04) i nakon HD (r = 0, 263 ; p = 0, 0002), dijastolički tlak prije početka HD (r = 0, 149 ; p = 0, 04) te poslije (r = 0, 244 ; p = 0, 0007) pokazali su značajnu pozitivnu korelaciju s preostalom bubrežnom funkcijom. Zaključak: Upotreba diuretika, ACE-I/ARB-ova, blokatora kalcijevih kanala, tjedni porast tjelesne mase između hemodijaliza, sistolički i dijastolički tlak prije HD te posebno sistolički i dijastolički tlak poslije HD pokazali su značajnu povezanost s očuvanom bubrežnom funkcijom.

Uvod. Akutna upala potrbušnice najčešća je komplikacija u bolesnika na liječenju peritonealnom dijalizom (PD). Zbog ciljanog antimikrobnog liječenje potrebno je izolirati uzročnika upale mikrobiološkom analizom dijalizata koji se najčešće prezentira zamućenjem. Prema dostupnoj literaturi, u čak 22% slučaja bakterijski ili gljivični uzročnik nije dokazan (aseptična, kultura-negativna ili sterilna upala potrbušnice). Takvi bolesnici predstavljaju dijagnostički i terapijski izazov. Prikaz slučaja. Radi se o bolesniku kojemu je zbog kroničnog glomerulonefritisa posljedičnog bubrežnoga zatajenja 1998. godine učinjena preemptivna transplantacija bubrega od majke. Zbog terminalnog zatajenja transplantata od 2012. godine na liječenju je metodom automatizirane PD (APD). Stabilna propisana APD tijekom 2016. godine: ukupni volumen 14500mL, 1x1, 36% glukoza 5000mL ; 2x2, 27% glukoza 5000mL ; pojedinačni utok 2500mL, duljina postupka 9 sati, zadržavanje 80 min, 5 ciklusa, zadnji utok Extraneal 2000mL. Ostatna dnevna diureza ~200mL, a dnevna ultrafiltracija ~1000mL. Bolesnik je uvršten u nacionalnu listu čekanja za transplantaciju bubrega od umrle osobe. U razdoblju 05/2016 -02/2017 bolesnik je u pet navrata hospitaliziran zbog kultura-negativne upale potrbušnice: 05/2016. mutan dijalizat, febrilan 38, 8°C, bol u trbuhu, malaksalost i pogoršanje anemije. Lab: Hemoglobin (Hgb) 85 g/L ; Leukociti u dijalizatu (D-Leu) 5, 7 (x109/L) ; proteini u dijalizatu (D-pro) 2100 g/L, neutrofili 79, 2%. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativne kulture. Hemokulture negativne. Bez infekcije izlazišta katetera za PD. Zbog pogoršanja anemije učini se ezofagogastroduodenoskopija (EGDS): U području kardije nabor iz kojeg krvari, susp. teleangiektazije. Th: argon plazma koagulacija (APK) + inhibitor protonske pumpe (IPP) ; cefazolin 1g + ceftazidim 1g intraperitonealno (IP). Nakon APK dolazi do razbistravanja dijalizata sljedeći dan i regresije upalnih parametara. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 07/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, afebrilan, hipotenzivan, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 7(x109/L) ; D-pro 0, 880 g/L, neutrofili 48, 2% ; Hgb 91 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: Antralno tri niza angiodisplazija. Th: APK + IPP ; cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Nakon APK slijedeći dan dolazi do razbistravanja dijalizata. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 09/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, subfebrilan 37, 3°C, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 20(x109/L) ; Hgb 80 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: fundus dva polipa, kardija jedan hiperplastični polip, antrum tri nabora teleangiektazija. Polipi se ekstirpiraju. Th: cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Dolazi do razbistravanja dijalizata nakon pet dana. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 12/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, afebrilan, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 66(x109/L) ; neutrofili 74, 8% ; Hgb 88 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: kardija upalni upalni polip. Th: cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Dolazi do razbistravanja dijalizata nakon tri dana. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. Predložen prijelaz na metodu hemodijalize (HD) kojoj bolesnik u tom trenutku nije sklon. 01/2017. mutan dijalizat, bol u trbuhu, subfebrilan 37, 3°C, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0 ; D-pro 0, 370 g/L, Hgb 88 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS se ne učini zbog suhog kašlja. Th: ceftazidim 1g + cefazolin 1g IP ; Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. Postavi se netunelirani centralni venski kateter putem desne unutarnje jugularne vene te se nadomjesno bubrežno liječenje nastavi metodom HD. Rasprava i zaključak. Opisani slučajevi kultura-negativnih upala potrbušnice vezanih uz krvareće procese u probavnom sustavu mogu imati patofiziološku osnovu u transmuralnoj upali koja se prenosi i na peritoneum. U slučaju našeg bolesnika upale potrbušnice liječene su intarperitonealnom primjenom empirijske antimikrobne terapije te kauterizacijom krvarećih želučanih teleangiektazija uz resekciju polipa. Ponavljajuće upale potrbušnice u bolesnika na PD indikacija su za za promjenu metode dijalitičkog liječenja. To doprinosi poboljšanju općeg stanja bolesnika te kraćem vremenu provedenom na listi čekanja za transplantaciju bubrega.

Rješavanje malfunkcije arteriovenskih fistula za dijalizu - naša inicijativa i rezultati

Alloantibodies against human leukocyte antigens (HLA) may develope after exposure to blood transfusions, pregnancy and/or previous transplantation. HLA antibodies represent an important immunological barieer to successful organ transplantation. The aim of our study was to assess the frequency of exposure to different sensitizing events (SEs) and evaluate their effect on HLA alloimmunization in kidney transplantation candidates. We performed retrospective analysis of the HLA antibody screening results in 163 patients on kidney transplant waiting list in Clinical Hospital Center Rijeka tested from March 2012 until the end of December 2015. The screening of HLA antibodies has been performed periodically every three months, four times per year by CDC and Luminex assays. Informations on earlier and recent SEs were obtained from transplantation candidates, their nephrologists and medical records. Of total 163 patients, 114 (69, 94%) were exposed to one or more SEs. The most common SE were blood transfusions. At least one red blood cell unit received 92 patients (56, 44%). Pregnancies reported 57 female (34, 97%) and previously transplanted were 24 recipients (14, 72%). In 105 patients (64, 42%), regardless a history of SEs, HLA antibodies were not detected by CDC nor by Luminex techniques. HLA alloimmunization occured in 48 patients (29, 45%) exposed to SEs and in 10 patients (6, 13%) without history of SEs. In 21 patients (36, 21%) they were detected by CDC and Luminex (CDC+LUM+) while in additional 37 candidates (63, 79%), including all sensitized patients without known SEs, HLA antibodies were detected by Luminex only (CDC-LUM+). Exposure of patients on waiting list to SEs represent a risk factor of developing HLA antibodies. Blood transfusions are the most frequent and the most susceptible to our influence. They should be minimized or avoided in transplantation candidates whenever is possible.

Cilj: Prikazati pacijenticu s primarnim hiperparatireoidizmom zbog ektopičnog smještenog tumora doštitne žlijezde u toraksu. Prikaz slučaja: 64-godišnja pacijentica s od ranije poznatom hipotireozom i hipertenzijom manifestirala se slikom normocitne anemije, bubrežne insuficijencije i smetnjama gutanja. Zbog navedenih simptoma učinjena je višeslojna kompjutorizirana tomografija (MSCT) toraksa koja je pokazala tvorbu u stražnjem gornjem medijastinumu, uz promjene na kostima i sumnju na sekundarizme. U sklopu nefrološke obrade uočene su izrazito visoke vrijednosti serumskog kalcija (> 3 mmol/L) i paratireoidnog hormona (PTH) (200 pmol/L), što je ukazalo da se najvjerojatnije radi o primarnom hiperparatireoidizmu. Učinjena je dodatna obrada: scintigrafija doštitnih žlijezda, punkcija navedene tvorbe i citološka analiza. Navedene dijagnostičke metode potvrdile su da se radi o primarnom hiperparatireoidizmu najvjerojatnije adenoma ektopično smještene doštitne žlijezde. Pacijentica je podvrgnuta operativnom zahvatu, torakotomiji te odstranjenju navedene tvorbe. Postoperativni kirurški tijek bio je uredan. U laboratorijskim nalazima javila se očekivana hipokalcemija, zbog sindroma „gladne kosti” koja je medikamentozno tretirana. Naknadno prispjeli patohistološki nalaz ukazao je na to da se radi o novotvorini doštitne žlijezde nesigurnog malignog potencijala. S obzirom na to da je jedini potpuno pouzdani pokazatelj zloćudne prirode bolesti nalaz metastaza, dijagnoza karcinoma nije se mogla postaviti. Vrijednosti PTH-a postoperativno su bile unutar referentnih vrijednosti. Tijekom praćenja pacijentice u razdoblju od pola godine nakon operativnog zahvata nije došlo do povrata bolesti. Zaključak: Primarni hiperparatireoidizam čest je endokrinološki poremećaj i o njemu treba razmišljati u svakodnevnom radu. Osim povećanih doštitnih žlijezda na tipičnom mjestu u vratu, moguć je razvoj i ektopčno smještenih doštitnih žlijezda

Cilj rada bio je ispitati udio starijih bolesnika (≥ 65 godina) u bolesnika s arterijskom hipertenzijom koji se liječe u nefrološkoj ambulanti Kliničkog bolničkog centra Rijeka te analizirati trajanje arterijske hipertenzije, prateće bolesti i uporabu antihipertenzivnih lijekova.

Uvod: Utvrditi povezanost između controlled attenuation parameter (CAP) kao elastografskog parametra steatoze jetre i jetrene tvrdoće (liver stiffness measurements ; LSM) kao elastografskog parametra fibroze definiranih metodom tranzijetne elastografije (TE) i različitih kliničkih i biokemijskih parametrima kod bolesnika s jednom ili više komponenti metaboličkog sindroma (MetS). Naša hipoteza je da arterijska hipertenzija (AH) utječe na fibrozu jetre više od drugih MetS komponenti. Pacijenti i metode: U ovo presječno istraživanje uključili smo 648 bolesnika u razdoblju od 2013. do 2015. godine. Temeljem kliničkih i laboratorijskih parametara isključene su druge etiologije kronične bolesti jetre. Značajna steatoza jetre definirana je vrijednostima CAP-a ≥ 238 dB/m, a značajna fibroza vrijednostima LSM-a > 7 kPa. Rezultati: Od 648 bolesnika, 82, 1 % imao je AH, 45, 7 % šećernu bolest tip 2 (T2DM), 77, 9 % dislipidemiju, prosječan opseg struka bio je 103 ± 14 cm, a 67, 3 % bolesnika ispunilo je kriterije za dijagnozu MetS-a. Bolesnici s CAP ≥ 238 dB/m (n = 572) imali su značajno veću prevalenciju MetS-a i svih njegovih komponenti u usporedbi s bolesnicima s urednim CAP-om. Bolesnici s CAP ≥ 238 dB/m i LSM > 7, 0 kPa (n = 103) imali su više vrijednosti jetrenih enzima i veću prevalenciju MetS-a i svih njegovih komponenti u odnosu na bolesnike s povišenim CAP-om, a urednim LSM-om. Analizirajući metaboličke parametre, u multivarijatnoj analizi, čimbenici koji su bili nezavisno udruženi s povišenim CAP-om bili su prisustvo MetS-a (i njegove pojedinačne komponente), inzulinska rezistencija (IR) (definirana HOMA-IR bodovnim sustavom) i povišeni urati. Najjaču povezanost s CAP-om pokazala je dislipidemija. Slično, u multivarijatnoj analizi čimbenici koji su bili nezavisno povezani s povišenim LSM-om bili su MetS (i njegove pojedinačne komponente), IR i povišeni urati. Od svih metaboličkih komponenti, najjaču povezanost s povišenim LSM-om pokazala je arterijska hipertenzija (OR 3, 73 ; 95%Cl 1, 57–8, 85 ; p < 0, 005). Zaključak: Sve komponente MetS-a značajno su povezane sa CAP-om i LSM-om kao elastografskim parametrima stetaoze i fibroze jetre. Od svih metaboličkih komponenti, arterijska hipertenzija ima najveći utjecaj na fibrozu jetre izraženu LSM vrijednostima kod NAFLD bolesnika.

Adultna policistična bolest bubrega je najčešća nasljedna bolest bubrega koja u oko 50% bolesnika napreduje do završnog stadija kronične bubrežne bolesti (KBB). Tijekom godina dolazi do povećanja cisti, smanjenja funkcionalne nefronske mase i kompresije na okolne strukture. Zbog prije spomenutih razloga ili kao priprema za transplantaciju u određenog broja bolesnika treba učiniti prijetransplantacijsku nefrektomiju. U ovom radu prikazati ćemo bolesnike s policističnom bolešću bubrega u kojih je učinjena transplantacija bubrega kao i analizirati mogući utjecaj prijetransplantacijske nefrektomije na ranu funkciju grafta. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s završnim stadijem KBB u kojih je u našem centru između 2003. i 2015. godine učinjena transplantacija bubrega. Bubrežnu funkciju smo odredili određivanjem serumskog kreatinina i procijenjene stope glomerularne filtracije (eGFR). U promatranom razdoblju transplantirano je 33 bolesnika s policističnom bolešću bubrega. Prosječna dob bolesnika bila je 55, 2±8, 8 godina. Prijetransplantacijska nefrektomija je učinjena u 12 (36, 4%) bolesnika. Godinu dana po transplantaciji prosječni eGFR je bio 54, 9 ml/min/1, 73m2 (nefrektomijska skupina) odnosno 53, 9% ml/min/1, 73m2 (bez prijetransplantacijske nefrektomije) uz p=0, 411, a serumska koncentracija kreatinina je bila 118 mikromola/l (nefrektomija) odnosno 120, 7 mikromola/l (bez nefrektomije) uz p=0, 44. Prijetransplantacijska nefrektomija je učinjena u trećine naših bolesnika, ali ona nije značajnije utjecala na bubrežnu funkciju nakon učinjene transplantacije bubrega.

Kalcifilaksija - Prikaz serije slučaja

Nealkoholna masna bolest jetre (engl. nonalcoholic fatty liver disease; NAFLD) najčešća je kronična bolest jetre danas. Jedna je od manifestacija metaboličkog sindroma, uz dijabetes, inzulinsku rezistenciju, debljinu, hiperlipidemiju i hipertenziju. NAFLD je klinički sindrom koji obuhvaća jednostavnu steatozu, nealkoholni steatohepatitis, fibrozu i cirozu jetre te hepatocelularni karcinom. Za sada ne postoji optimalna terapija nealkoholne masne bolesti jetre, liječenje se temelji na promjeni načina života, dijeti i tjelesnoj aktivnosti. Lijekovi za smanjenje inzulinske rezistencije, vitamini E i D te blokatori renin-angiotenzinaldosteron sustava pokazuju obećavajuće rezultate u pristupu pacijentu s NAFLD-om, ali njihova dugoročna učinkovitost i sigurnost primjene još uvijek nije znanstveno utemeljena., Nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD) is the most common form of chronic liver disease worldwide. NAFLD is a liver manifestation of metabolic syndrome, along with hypertension, diabetes, dyslipidemia and insulin resistance. Nonalcoholic steatohepatitis (NASH) is a progressive form of NAFLD, which often develops into liver cirrhosis and increases the risk of hepatocellular carcinoma. There is no optimal treatment for NAFLD and most treatment options are based on lifestyle changes, diet and physical activity. Medications that are reducing insulin resistance, vitamin E and D and renin-angiotensin-aldosterone system blockers have shown promising results, but their long-term effectiveness and safety remains to be established.

Chronic kidney disease (CKD) is a systemic disease with numerous complications associated with increased morbidity and mortality. Chronic kidney disease-metabolic bone disease (CKD-MBD) starts at early stages of CKD with phosphorus accumulation and consequent initiation of numerous events that result with the development of secondary hyperparathyroidism with changes on bones and extraskeletal tissues. The most important and clinically most relevant consequences of CKD-MBD are vascular calcifications which contribute to cardiovascular mortality. Patients with the increased risk for the development of CKD-MBD should be recognized and treated. Prevention is the most important therapeutic option. The first step should be nutritional counseling with vitamin supplementation if necessary and correction of mineral status. Progression of CKD requires more intensive medicamentous treatment with the additional correction of metabolic acidosis and anemia. Renal replacement therapy should be timely initiated, with the adequate dose of dislaysis. Ideally, preemptive renal transplantion should be offered in individuals without contraindication for immunosuppressive therapy.

Uvod: Prema važećem preporukama opća profilaksa citomegalovirusne (CMV) infekcije uputna je kod pacijenata kojima je transplantiran bubreg. Cilj naše studije bio je analizirati učestalost CMV viremije/bolesti kod pacijenata koji su primili CMV profilaksu u odnosu na pacijente koji nisu primili CMV profilaksu. Ispitanici i metode: Retrospektivnom analizom analizirali smo 521 pacijenta prosječne životne dobi 48,9 ± 13,6 godina u razdoblju od 1. 1. 1990. do 31. 12. 2014. Od 521 analiziranog pacijenta, 426 pacijenata nije primilo CMV profilaksu, a 95 pacijenata primilo je CMV profilaksu peroralnim valganciklovirom tijekom tri do šest mjeseci nakon transplantacije. Rezultati: Pacijenti koji su primili CMV profilaksu imali su značajno nižu učestalost CMV bolesti u usporedbi s pacijentima koji nisu primali profilaksu (2,1 % vs. 8,7 %; P = 0,046). Pacijenti koji su primali CMV profilaksu imali su nižu učestalost CMV viremije u odnosu na pacijente koji nisu primali CMV profilaksu, ali ova razlika nije bila statistički značajna (3,2 % vs. 9,4 %; P = 0,073). Pacijenti koji su primili CMV profilaksu imali su niže vrijednosti kreatinina nakon prve postoperativne godine, ali niti ova razlika nije bila statistički značajna (131,1 ± 66,4 vs. 145,6 ± 88,5; P = 0,173). Veći udio pacijenata koji nisu primili CMV profilaksu izgubio je bubrežni transplantat nakon prve godine poslije transplantacije u odnosu na udio pacijenata koji je primio CMV profilaksu, ali ta razlika također nije bila statistički značajna. U skupini pacijenata koja je primila profilaksu najčešći razlozi za gubitak transplantata bili su krize odbacivanja i kirurške komplikacije, a u skupini pacijenata koja nije primila profilaksu najčešći uzroci bili su kronična nefropatija transplantata i kirurške komplikacije. Zaključak: Profilaktička primjena valganciklovira učinkovita je u prevenciji CMV infekcije nakon transplantacije bubrega., Introduction: According to the current guidelines prophylactic treatment for Cytomegalovirus (CMV) is recommended in solid organ transplantation. We were interested to explore the prevalence of CMV viremia/disease due to use of prophylactic treatment in our renal transplant recipients (RTRs). Patients and methods: We retrospectively examined the 24-year (from 01.01.1990 to 31.12.2014) data of 521 RTRs mean age 48.9 ± 13.6 years. 95 RTRs were received prophylaxis for CMV and 426 patients didn’t receive prophylactic treatment. Results: Prophylactic treatment significantly reduced the incidence of CMV disease during the first-year after transplantation (2.1 % vs. 8.7 %; P = 0.046). Although the prevalence of CMV viremia was higher in the group of patients that didn’t receive prophylaxis, that difference was not statistically significant (3.2 % vs. 9.4 %; P = 0.073). The mean values of serum creatinine didn’t show any significant differences after one-year of follow-up between the RTRs who received prophylaxis in comparison to the patients that didn’t receive prophylactic treatment (131.1 ± 66.4 vs. 145.6 ± 88.5; P = 0.173). Although the loss of renal allograft was higher in the group of patients that didn’t receive prophylactic treatment, that difference was not statisticaly significant. In the group of patients who received prophylaxis the main reasons for graft loss were an acute rejection and surgical complications, while surgical complications and chronic allograft nephropathy were the most common reasons for graft loss in the second group of RTRs. Conclusion: Prophylactic treatment with vanganciklovir for CMV is an effective way to prevent CMV disease after renal transplantation.

Cilj našeg istraživanja bio je utvrditi utjecaj kronične HCV infekcije na preživljenje pacijenata s bubrežnim transplantatom kao i preživljenje samog bubrežnog transplantata. Ispitanici i metode: Retrospektivnom analizom analizirali smo 492 pacijenta u razdoblju od 1990. do 2013. godine koji su bili transplantirani u KBC Rijeka. Od 492 analizirana pacijenta, 471 pacijent prosječne životne dobi 50,2 ± 14 godina bio je HCV negativan. S druge strane, 21 pacijent prosječne životne dobi 49 ± 8 godina bio je HCV pozitivan. Rezultati: Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti kriza odbacivanja između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,749). Nije bilo statistički značajne razlike u funkciji bubrežnog transplantata nakon prve (p = 0,798), druge (p = 0,651) i pete (p = 0,651) godine od transplantacije između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata. Nismo dokazali statistički značajnu razliku u uzrocima gubitka bubrežnog transplantata između dviju skupina pacijenata. Analizirajući preživljenje pacijenata nakon petogodišnjeg praćenja nismo pronašli statistički značajnu razliku u petogodišnjem preživljenju između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,081). Zaključak: Prema dobivenim rezultatima HCV infekcija nema utjecaja na funkciju bubrežnog transplantata. HCV infekcija nema utjecaja na preživljenje pacijenata ni bubrežnog transplantata., The aim was to analyze the effects of HCV infection on patients with transplant kidney and graft survival. Patients and methods: We retrospectively examined the 23-year (1990 – 2013) data of 471 renal transplant recipients (RTRs) mean age 50.2 ± 14 years who were anti-HCV negative and 21 RTRs mean age 49 ± 8 years who were anti-HCV positive at the time of transplantation. We compared graft and patients survival rates and causes of death and graft failure in HCV-positive and HCV-negative RTRs. Results: There was no significant difference due to acute rejection crisis during the first-year of follow up (p = 0.749). The mean values of serum creatinine didn’t show any significant differences after one-year (p = 0.798), two-years (p = 0.651) and five-years (p = 0.651) of follow-up between the HCV negative RTRs and HCV positive RTRs. There was no significant difference due to chronic allograft nephropathy and acute rejection crisis as the causes of the graft loss between two groups of patients. Finally, we did not find significant differences in the patients survival between the HCV positive RTRs and HCV negative groups of our renal transplant recipients (p = 0.081). Conclusion: Patients and graft survival were not affected by HCV infection. Anti-HCV positively should not preclude chronic renal failure patients from renal transplantation.

S porastom incidencije debljine i metaboličkog sindroma raste i incidencija nealkoholne masne bolesti jetre (engl. nonalcoholic fatty liver disease – NAFLD). Osim što ovi bolesnici imaju znatan rizik od progresije u terminalni stadij kronične bolesti jetre, poznato je da imaju i povećan rizik od razvoja hepatocelularnog karcinoma. S druge strane, posljednjih godina sve je veći broj publikacija koje govore u prilog tomu da NAFLD nije samo bolest ograničena na jetru, nego je udružena s nizom izvanjetrenih bolesti i stanja, a najčešće s kardiovaskularnim bolestima, kroničnom bubrežnom bolesti i šećernom bolesti tipa II. Posljedično, NAFLD je postao rastući javnozdravstveni problem. Brojni supspecijalisti, kao i liječnici obiteljske medicine trebali bi biti svjesni navedenih potencijalnih izvanjetrenih manifestacija NAFLD-a s obzirom na dostupnost brojnih metoda za probir u kliničkoj praksi. Navedeno je važno kako bi se potencijalne izvanjetrene manifestacije NAFLD-a detektirale u ranim stadijima, a time i prevenirala ili barem usporila progresija pojedinih bolesti., With the increasing incidence of obesity and metabolic syndrome the incidence of nonalcoholic fatty liver ­disease (NAFLD) is increasing as well. These patients have a significant risk of progression to the end-stage liver disease, but also these patients are at increased risk of developing hepatocellular carcinoma. In recent years there is a growing ­number of publications that support the idea that NAFLD is not just a disease that is limited to the liver, but is associated with a number of extrahepatic manifestations. For example, NAFLD increases the risk of type 2 diabetes mellitus, cardiovascular diseases and chronic kidney disease. Consequently NAFLD has become a growing public health problem. A number of sub-specialists as well as primary care physicians should be aware of these potential extrahepatic associations, given the availability of numerous methods for screening in clinical practice. The above approach is important in order to recognize potentially modifiable events in the early stages, and thus manage them and at least prevent the progression of certain diseases.

Peritoneal dialysis (PD) can be considered as the first method to start dialysis treatment because it improves the patient quality of life and survival compared to hemodialysis (in the first two years). Hydrothorax is a rare complication of PD. We present a 66-year-old female patient diagnosed with end-stage renal disease caused by chronic tubulointerstitial nephritis. One month after peritoneal catheter had been inserted, the patient started continuous ambulatory PD. Several weeks after PD had been introduced, the patient complained of cough and weight gain. Chest x-ray revealed pleural effusion on the right side and pleural puncture proved a high concentration of glucose in the aspirate, and the diagnosis of ‘sweet hydrothorax’ was made. Additionally, computerized tomography (CT) peritoneography clearly showed contrast leak from peritoneal cavity to thoracic cavity. PD was stopped and the catheter for PD removed. Now, the patient is on the waiting list for kidney transplantation. ‘Sweet hydrothorax’ is a rare complication of PD and CT peritoneography is the most sensitive noninvasive diagnostic tool. In most patients, PD is replaced by hemodialysis, although surgical treatment is also possible., Peritonejska dijaliza (PD) se može smatrati metodom dijalitičkog izbora, jer u odnosu na hemodijalizu poboljšava kvalitetu života i preživljenje bolesnika u prve dvije godine. Hidrotoraks je rijetka komplikacija PD. Prikazujemo 66-godišnju bolesnicu kojoj je dijagnosticiran završni stadij kronične bubrežne bolesti uzrokovan kroničnim tubulointersticijskim nefritisom. Jedan mjesec od postavljanja katetera za PD bolesnica je započela s dijalitičkim liječenjem. Nekoliko tjedana od početka dijalitičkog liječenja bolesnica se počela žaliti na kašalj i porast težine. RTG snimka prsnih organa pokazala je desnostrani pleuralni izljev. Njegovom punkcijom dokazana je visoka koncentracija glukoze u aspiratu te je postavljena dijagnoza “slatkog hidrotoraksa”. CT peritoneografija je nedvojbeno pokazala da kontrast iz abdominalne šupljine ide u pleuralnu. PD je zaustavljena, a kateter za PD izvađen. Sad se bolesnica nalazi na listi čekanja za transplantaciju bubrega. “Slatki hidrotoraks” je rijetka komplikacija bolesnika na PD, a CT peritoneografija je najosjetljiviji neinvazivni dijagnostički test. U većine bolesnika PD se zamijeni hemodijalizom, ali je moguće i kirurško liječenje.

Transplantation is a definitive treatment option for patients with end-stage liver disease, and for some patients with acute liver failure, hepatocellular carcinoma, or end-stage renal disease. Long-term posttransplantation complications have become an important medical issue, and cardiovascular diseases (CVD) are now the leading cause of mortality in liver or kidney transplant recipients. The increased prevalence of metabolic syndrome (MS) likely plays a role in the high incidence of posttransplantation CVD. MS and its hepatic manifestation, nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD), are prevalent among the general population and in pre- and post-transplantation settings. MS components are associated with recurrent or de novo NAFLD in transplant recipients, potentially influencing posttransplantation survival. Moreover, recent data reveal an important association between NAFLD and risk of incident chronic kidney disease (CKD). Therefore, NAFLD identification could represent an additional clinical feature for improving the stratification of liver and kidney transplant recipients with regards to risks of CVD, CKD, and renal allograft dysfunction. All MS components are potentially modifiable ; therefore, it is crucial that hepatologists, nephrologists, and primary care physicians become more engaged in managing post-transplantation metabolic complications. The present review discusses the recent clinical evidence regarding the importance of MS and its components after liver and kidney transplantation, as well as the link between MS and NAFLD after liver and kidney transplantation

BACKGROUND/AIM: The aim of the present study was to investigate whether patients with inflammatory bowel disease (IBD) have some degree of renal involvement. Furthermore, we were investigated whether this connection is related to active bowel disease. METHODS: In this cross-sectional study 50 patients mean age 47.1±16.5 years with a diagnosis of IBD were recruited from September 2012 to September 2013. The diagnosis of IBD was based on clinical history, endoscopic, histological and radiological findings. Disease activity was assessed using the UC activity index (UCAI) for ulcerative colitis (UC), and CDAI for Crohn’s disease (CD). There were 38% patients with UC and 62% patients with CD. RESULTS: The prevalence of abnormal albuminuria in UC and CD patients was 21.1% and 29% respectively. There was a high negative correlation between duration of bowel disease and 24-h albuminuria in UC patients, as well as a high correlation among albumin creatinine ratio (ACR) and UCAI score in UC patients, but those correlations weren´t statistically significant, probably due to small number of UC patients. On the other hand, eGFR showed negative correlation with disease activity in CD patients (r=-0.569 ; p=0.05), while there was no statistically significant correlation between active UC and eGFR (r=0.343 ; p=NS). CONCLUSION: Abnormal albuminuria is quite frequent in patients with IBD. It seems that patients with IBD have some degree of glomerular damage, mainly those with CD. Collaborative, prospective studies of gastroenterologists and nephrologists that will investigated this association are needed.

Inhibitori protonske pumpe (IPP) su lijekovi koji su u potpunosti promijenili način liječenja stanja povezana s pojačanim lučenjem želučane kiseline ; peptički ulkus, gastroezofagealna refluksna bolest, funkcionalna dispepsija, gastroprotekcija. Iako su IPP-ovi široko propisivani lijekovi, posljednjih godina povećana pozornost posvećena je potencijalnim neželjenim učincima ovih lijekova. Obzirom da sve veći broj bolesnika prima IPP-ove kao dio kronične terapije za bolesti i stanja koja su povezana s pojačanim lučenjem želučane kiseline dugoročni potencijalno štetni učinci ove skupine lijekova dobivaju sve veću pozornost pri čemu većina istraživanja upućuje na to da su određeni bolesnici u povećanom riziku.

Izrađene su smjernice za obradu, odabir i pripremu mogućih primatelja i darivatelja bubrega te smjernice za njihovu imunološku obradu. Opisane su smjernice za perioperacijsku skrb primatelja bubrega i navedene su osnovne informacije za bolesnike. Smjernice su su usklađene s European Renal Best Practice (ERBP) GUIDELINE ON THE MANAGEMENT AND EVALUATION OF THE KIDNEY DONOR AND RECIPIENT od 2013. godine

Hypocalcemia and hyperphosphatemia in chronic kidney disease (CKD) lead to abnormal parathyroid hormone (PTH) excretion and hyperplasia of parathyroid glands. This condition can be treated by pharmacological agents, but if it does not show satisfying effect parathyroidectomy is indicated. Aim was to analyse histopatological and clinical data of CKD patients with secondary hyperparathyroidisim (SHP) who had parathyroidectomy. Also to present the sucess of parathyroidectomy in regulation of PTH and other laboratory parameters and to compare the size of parathyroid glands. Our center provided data of all biopsies of native parathyroid glands performed during the period of 2003.-2015. This data was compared with laboratory parameters before parathyroidectomy and one year after the operative procedure. Parathyroidectomy was performed in 23 patients. 18 patients were analysed in this trial (10 female and 8 male), because they had complete data.The mean age was 55.5±11.6 years and the mean duration of hemodialysis was 87±71.6 months. Clinical indications for parathyroidectomy were: bone pain (94.4%), fracture (11.1%), metastatic calcification (5.6%) and pruritus (11.1%). The mean laboratory values before the operation were: calcium 2.5±0.3 mmol/L, phosphates 1.8±0.5 mmol/L, ALP 228.5±162.1 U/L and PTH 173.2±68.8 pmol/L. 14 patients had subtotal and 4 patients total paratyroidectomy ; there was also one reoperation. Total number of glands was 59 ( 9 up-right, 12 up-left, 17 down- right, 15 down-left and 6 with unusual position). 55 glands had nodular hyperplasia and 4 had diffuse hyperplasia. The mean dimension of upper glands was 1.75±0.57 cm ; mean dimension of lower glands was 1.90±1.05 cm. There was statistically significant correlation between PTH value and dimensions of upper glands (p=0.04). One year after parathyroidectomy the mean value of laboratory parameters was: calcium 2.1±0.4 mmol/L (p=0.0006), phosphates 1.2±0.4 mmol/L (p=0.0007), ALP 113.6±80.2 U/L (p=0.002) and PTH 17.2±13.6 pmol/L (p

BACKGROUND/AIM: Nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD) is the most common form of chronic liver disease and is strongly related to all metabolic syndrome components. Its prevalence in patients with inflammatory bowel disease (IBD) is less known. Thus, our aim was to investigate the incidence of NAFLD in patients with IBD. METHODS: In this cross-sectional study we have analyzed 19 patients with IBD (10 UC and 9 CD). The controlled attenuation parameter (CAP) and liver stiffness measurements (LSM) were used to detect and quantify liver steatosis and fibrosis with the help of transient elastography (TE) (FibroScan®, Echosense SA, Paris, France). NAFLD was defined by the presence of steatosis and CAP values ≥238 dB/m, regardless of the presence or absence of any stage of fibrosis and exclusion of other secondary causes of chronic liver disease. RESULTS: The mean age of our patients was 46.5±16.4 years. There were 10 men and nine females. The mean values of CAP and LSM were 234.4±55.8 db/m and 5.7±2.5 kPa, respectively. Of 19 analyzed patients 10 had NAFLD (CAP≥238 db/m). There was a significant positive correlation between CAP measurements and waist circumference (r=0.927 ; p=0.0003) as well as between CAP measurements and patients body weight (r=0.702 ; p=0.003). On the other hand we did not found significant correlation among investigated liver tests (i.e. alanin-aminotransferase, aspartat-aminotransferase and gamma-glutamil transferase) and CAP measurements. CONCLUSION: According to our pilot study, it seems that IBD patients have a high prevalence of TE defined NAFLD. But further studies that will investigate the truly prevalence of NAFLD in IBD patients as well as studies that will give us answer what factors are related to NAFLD in IBD patients are urgently needed.

Pregledno predavanje o diureticima koji su u kliničkoj upotrebi, te njihovoj ulozi u liječenju arterijske hipertenzije.

Warfarin-related nephropathy (WRN) is a recently introduced condition in patients with chronic kidney disease (CKD). WRN is clinically detected as an episode of unexplained acute kidney injury (AKI). It is defined as a serum creatinine (sCR) increase > 0.3 mg/dl (26, 5 µmol/L) within one week of an international normalized ratio (INR) measurement > 3.0 in a patient being treated with warfarin without clinical evidence of hemorrhage. Therefore, warfarin therapy can result in AKI by causing glomerular hemorrhage and renal tubular obstruction by red blood cell casts. WRN appears to accelerate the rate of progression of CKD and increase the risk of death in susceptible patients. We report on the renal biopsy of a patient on warfarin therapy with unexplained AKI and hematuria associated with increased INR. We would like to stress the necessity of an interdisciplinary approach to patients with warfarin therapy.

Nealkoholna masna bolest jetre (engl. nonalcoholic fatty liver disease – NAFLD) čest je uzrok aletiranih jetrenih parametara. Povezanost između masne jetre i metaboličkog sindroma (MS) dobro je dokumentirana i široko prihvaćena. Ciroza kao posljedica nealkoholnog steatohepatitisa (NASH) trenutačno je druga najčešća indikacija za liječenje transplantacijom jetre u SAD-u, a pretpostavlja se da će do 2030. postati i glavnom indikacijom za transplantaciju jetre. Gastroenterolozi/hepatolozi, kao i liječnici obiteljske medicine imaju više pitanja nego odgovora kada je u pitanju NAFLD. Najčešća su pitanja koji bolesnici s NAFLD-om imaju rizik od progresije u NASH, fi brozu, cirozu jetre i hepatocelularni karcinom te kojim bolesnicima s NAFLD-om trebamo učiniti biopsiju jetre. Osim toga sve je više neinvazivnih dijagnostičkih metoda u pristupu bolesniku s NAFLD-om. Kako pristupiti ovim bolesnicima u svakodnevnoj kliničkoj praksi postalo je više umjetnost nego znanost u ovom trenutku. U ovome preglednom radu pokušat ćemo pružiti recentne preporuke kako pristupiti bolesniku s NAFLD-o, Nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD) has become a common cause of elevated liver tests. The association between fatty liver and metabolic syndrome (MS) is well documented and widely accepted. Cirrhosis due to nonalcoholic steatohepatitis (NASH) is currently the second most common indication for liver transplant with increasing incidence. Gastroenterologists/hepathologists and primary care physicians have more questions than answers regarding the NAFLD. The most common questions are which NAFLD patients have a risk of progression to NASH, fi brosis, cirrhosis and hepatocellular carcinoma, and which patients with NAFLD have a need for liver biopsy. In addition, a number of non-invasive diagnostic methods in the approach to the patient with NAFLD are investigated. How to approach these patients in routine clinical practice, is more of an art than a science at this time. In this article we will try to provide more recent recommendations of how to approach the patients with NAFLD

We report a case of a kidney-transplanted patient with urolithiasis treated with mini-percutaneous laser lithotripsy. The patient presented with renal dysfunction and graft hydro-nephrosis. Diagnostic procedures revealed ureterolithiasis as a cause of obstruction, and percutaneous nephrostomy was inserted as a temporary solution. Before surgery, the stone migrated to the renal pelvis. Mini-percutaneous laser lithotripsy was successfully performed, and during surgery, all stone fragments were removed. Six months after successful treatment, the patient has good functioning and stone-free graft.

AIM: Our aim was to investigate the correlation between Controlled Attenuation Parameter (CAP) and liver stiffness measurements (LSM) values obtained by FibroScan® as measurements of liver steatosis/fibrosis and red blood cell distribution width (RWD) values in patients with one or more components of metabolic syndrome (MS). MATERIALS AND METHODS: In this prospective study we have analyzed 360 patients between April 2014 and October 2015. The HIS, FIB-4 and BARD scores as well as CAP and LSM were obtained to asses liver steatosis and fibrosis. RESULTS: RDW showed significant positive correlation with age, presence of diabetes, hypertension and MS, waist circumference, CRP and uric acid as well as with LSM, HIS and BARD scores as indicators of fibrosis (all p13.4%), had statistically significantly higher incidence of diabetes, hypertension, MS, higher values of waist circumference. CRP, uric acid, as well as CAP, LSM and FIB-4 and BARD scores in comparison to the patients with lower RDW (≤13.4%) values. In multivariate analysis, RDW continued to be statistically significant and an independent predictor of elevated LSM (OR = 1.88, 95%CI: 1.0226-3.4774, p =0.04) CONCLUSION: RDW, is an inexpensive, non-invasive parameter that can be used for assessment of liver steatosis/fibrosis in NAFLD patients, especially in those with MS. Our results give a possibility that RDW in combination with FibroScan®-CAP or in combination with some other noninvasive markers could identify patients with NAFLD that have a risk for progression of liver disease.