Search

Rad se bavi medijskom eksponiranošću medicinskih stručnjaka, a ujedno i osoba na rukovodećim funkcijama pojedinih državnih institucija – ministra zdravstva Vilija Beroša, ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslava Capaka i ravnateljice Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” Alemke Markotić – tijekom epidemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj. U istraživačkom fokusu je prvih nekoliko mjeseci javnog djelovanja tih liječnika u okviru Nacionalnog stožera civilne zaštite i ispred zdravstvenog sustava, pri čemu se analizom medijskog narativa nastoji ispitati utjecaj njihove komunikacije s javnošću na stupanj povjerenja koje im građani poklanjaju u doba koronakrize. Na tragu Giddensova i Luhmannova promišljanja povjerenja u kasnoj/refleksivnoj modernosti te primjena njihovih teza u području istraživanja zdravstvene skrbi raspravljaju se utvrđene oscilacije povjerenja i komunikacijski izazovi. Pritom se, uz prepoznavanje međusobne povezanosti fenomena straha, rizika i povjerenja, upozorava na metaprocese medijatizacije i celebritizacije liječničke struke u specifičnim, kriznim društveno-političkim okolnostima.

This paper is based on research into narratives surrounding the work of (micro)celebrities in Croatia. The analysis comprises written materials dedicated, in various degrees, to different aspects of work as it is performed in Croatian celebrity culture, such as space, time, intensity, character, and value of the work in question; published in newspapers and weeklies or posted on web portals during 2018 and the first half of 2019. Micro-celebrities occupy a special place within celebrity culture, characterized not only by lesser fame and public recognition compared to traditional celebrities, but also by different avenues leading to the acquisition of this particular status.

Društvena važnost osvajanja srebra nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine razvidna je iz obima i karaktera dočeka koji su akterima toga uspjeha priređeni u Zagrebu i iz količine i načina medijskoga reflektiranja toga uspjeha te toga i drugih dočeka u Hrvatskoj. Polazeći od toga, ovaj prilog usredotočen je na diskurzivno oblikovanje hrvatskih nogometnih reprezentativaca kao nacionalnih heroja, a izbornika reprezentacije i kao celebrityja. Kod nogometaša je pritom indikativno premještanje fokusa s njihovih sportskih zasluga na patriotski kapital. Kod izbornika Zlatka Dalića je, pak, dodatno interesantno prerastanje ustaljenih okvira trenerskoga poziva u vidu njegova izraženoga javnog angažmana te ostvarivanja novih poslovnih aranžmana. Analizom medijskoga i javnoga diskursa u drugoj polovici 2018. i u 2019. godini pridonijet će se ujedno razumijevanju medijatizacije i celebritizacije ovdašnje kulture sporta. Pri interpretaciji medijski poduprtoga pretvaranja rada i učinaka u nogometu kao profesionalnoj djelatnosti u slavu / poznatost širih razmjera imat će se u vidu društveno-političke okolnosti u suvremenoj Hrvatskoj., When the Croatian national team won the silver medal at the 2018 FIFA World Cup in Russia, this was not only a great sporting achievement, but also one of huge political significance to the entire nation. The significance of this event to the Croatian people was clearly made apparent through the parade organized in Zagreb upon the national team’s return from Russia, as well as the media coverage of the team’s success. This paper deals with the discursive construction of Croatian players in various media, where they are portrayed as national heroes. It also deals with the more specific discursive construction of the national team’s coach, Zlatko Dalić, who has celebrity status within the public sphere. Players’ patriotic capital appears to have been far more interesting to the media than their deeds on the pitch. Zlatko Dalić, on the other hand, has outgrown his role as football coach due to his broad public engagement and new work arrangements. Using an analysis of media and public discourse between mid-2018 and the end of 2019, this paper will also attempt to clarify the mediatization and celebritization processes in Croatia’s sports culture. The interpretation of how professional work in football can transform into work in terms of celebrity culture with the aid of cultural intermediaries will emphasize the impact of the social and political context in Croatia.

Prilog nudi pregled teorijskih argumenata o transformaciji rada, oslanjajući se pri tom na pojmove fleksibilizacije i prekarizacije koji su u posljednje vrijeme premrežili akademski i javni diskurs. Ukazuje na zajedničku argumentacijsku jezgru autora poput Becka, Sennetta i Baumana, ali i na interpretacijske nedostatke onoga što se ugrubo, na tragu Dooganove rasprave, može klasificirati kao „postmarksistički diskurs“. U tu svrhu izloženi su i empirijski fundirani uvidi koji dovode u pitanje utemeljenost nekih od važnijih teza iz tog korpusa literature, još uvijek dominantnog u lijevo usmjerenom dijelu akademskog polja. Pokušaj deskripcije transformacije rada u Hrvatskoj u (post)tranzicijskom razdoblju kreće od presjeka domaćih socioloških istraživanja. Kasnije se kroz odabrane etnografske doprinose ovom istraživačkom području naznačuje kako bi kvantitativni aspekti transformacije (tržišta) rada mogli biti nadopunjeni širim spektrom kvalitativnih istraživanja. U toj međuigri sociologije i kulturne antropologije/etnologije prepoznaje se mogućnost za meritorniju analizu transformacije rada u hrvatskom posttranzicijskom društvu, onu koja bi svijet rada bolje povezala sa svijetom života.

In this paper attention is given to the mutual synergy between sports, commercials and alcohol. Therefore, we approach the research topic specified in the title with regards to the cultural history of football and beer, the functioning of the commercial industry within consumer culture and the structural practices of consuming football and beer trough which, at specific places and in special occasions, masculinity is performed. This research relies primarily on discourse analysis of football-beer commercials. For the purpose of enriching the insights gained by this method, a semi-structured interview was conducted with a market expert specialized in branding and an autoethnographic approach is present. The central part of the study is based on a corpus of advertisements that were broadcast on national television programs in the last ten years and that have emerged as part of a market designed advertising campaigns for major breweries during the World and European football championships. For the most of them, the common denominator is putting football fans in the forefront, whether in stadiums, bars, town squares or at home. Also, in most cases, they exclusively present male protagonists during their leisure time, united by their passion for football and beer, as well as their desire for relaxed socialization and fun. Apart from gender, the national context is essential, since these commercials usually visually, audibly and textually refer to the national football team of Croatia.

U članku se uspoređuju slovenski skijaški fenomen u jugoslavenskom kasnom socijalizmu i hrvatski skijaški fenomen u postsocijalističkom kontekstu samostalne države. Skijaško je i u primjeru Bojana Križaja i Mateje Svet, baš kao i u primjeru Kostelića, itekako isprepleteno s nacionalnim, no uslijed nejednakih društvenih konteksta i državno-političkih sistema, među tim primjerima mogu se primijetiti ne samo sličnosti nego i razlike. Slovenski kulturni antropolozi i povjesničari u interpretaciji statusa skijanja u slovenskom društvu pretežito pribjegavaju modernističkim tumačenjima nacije, a ovaj se prilog priklanja nekim već pomalo zanemarenim primordijalističkim argumentima o snazi nacije te se, na tragu metafore koju su u svojoj debati o podrijetlu nacije upotrijebili Ernest Gellner i Anthony Smith, u njemu raspravlja o tome imaju li slovensko i hrvatsko skijanje “pupčanu vrpcu”., The article offers a comparison between the Slovenian ski phenomenon in the late Yugoslav socialism and the Croatian ski phenomenon in the post-socialist context of the independent state. During the 1980s, the Slovenian skiers led by Bojan Križaj and Mateja Svet speeded up the Slovenian state-building momentum of those days, by achieving, although still under the Yugoslav flag, the amazing results by world standards, while during the 2000s thanks to the Kostelić family, and especially to Janica and Ivica, the Croatian national anthem was repeatedly intoned at the biggest sporting events on the occasion of awarding golden medals. In both cases skiing is evidently intertwined with national, yet due to unequal social contexts and state-political systems, among these examples not only similarities, but also differences can be established. The latter are noticeable on the discursive level of these ski phenomenon designs – in media, popular-cultural and scientific discourse – nevertheless they are very much associated with the sport and also cultural history of Slovenia, Croatia and Yugoslavia at the same time. Concerning the scientific engagement in this sense, Slovenian anthropologists and historians mainly resort to modernist interpretations of the nation when they explain the status of skiing in the Slovenian society and culture. Unlike the Slovenian trend, this article finds it interesting to review somewhat neglected primordial arguments about the power of the nation and the attractiveness of the national identity, and in the wake of metaphors used by Ernest Gellner and Anthony Smith in their debate on the origin of the nation, the article is also trying to recognize whether the Slovenian and Croatian skiing have “the umbilical cord”.

U prilogu se otvaraju pitanja načina upletanja ideologije u znanstveni diskurs. Ona se raspravljaju kroz usporedbu dvaju tekstova političke tematike koji razvijaju interes za sport, a metodološki su upu#eni na analizu medijskog sadržaja i diskursa. U prvome od njih, promovirano se viđenje kategorije identiteta iščitava kao ideologizacija identiteta, a davanje glasa stanovitim ideologijama, praćeno metodologijom lišenom ikakve interpretacije, tumači se kao oznanstvenjenje ideologije. U drugome pak tekstu, teorijska artikulacija teza i kritička interpretacija građe upozoravaju na mogućnost drukčijega znanstvenog pristupa temama, akterima i događajima s političkim predznakom. Temeljni je, naime, postulat znanstvenog rada proširivanje i produbljivanje znanstvene spoznaje, a ne zagovaranje vrijednosnih sudova, što vrijedi i kad je rije! o visokonarativiziranim tekstovima humanističke provenijencije. Zamućivanje granica među tim načelno različitim orijentacijama može se objasniti kao plod intencije da se znanstveni rad pretvori u instrument neznanstvenih interesa. Takva intencija nalaže pojačanu osjetljivost i unutar hrvatske etnologije i kulturne antropologije, čija se analitičnost i kritičnost ne bi smjele usmjeravati samo na predmet istraživanja, nego i na vlastitu znanstvenost podjednako. Inače raste opasnost da se ideologije iz sfere stvarnosti perpetuiraju u sferi znanosti, odnosno onoga što se za nju izdaje.

U prilogu se analizira fenomen urbanog vrtlarenja u Zagrebu, pri čemu se posebna pozornost posvećuje dvama različitim tipovima vrtova – „divljim“ vrtovima nastalima na skvotiranome gradskom zemljištu pojedinačnim inicijativama odozdo i zajedničarskim vrtovima, osmišljenima najčešće od udruga civilnog društva, no čija je institucionaliziranost u konačnici učinak politika odozgo. Kako prvospomenuti vrtovi na različitim lokacijama u Zagrebu postoje već nekoliko desetljeća, a potonji su nastali tek početkom 2013. godine ili su još u nastajanju, pri istraživanju je korišteno nekoliko metoda. Uz etnografski teren u naselju Jarun, obavljen kroz boravke u vrtovima, proučavanje njihova izgleda i bilježenje što se u njima događa te intervjuiranje kazivača, te uz prikupljanje dodatnih informacija pretragom arhivskih materijala, intenzivno je praćena i recentna medijska artikulacija ovog fenomena, i to konzultiranjem televizijskih emisija, novinskih članaka te napisa po internetskim portalima zainteresiranima za ekološku problematiku. S obzirom da je urbano vrtlarenje kao predmet istraživanja na raskrižju različitih humanističkih i društvenih disciplina poput etnologije svakodnevice, urbane sociologije, kulturne geografije i sl., ovaj se prilog teorijski naslanja na raznorodne doprinose, no ujedno i nastoji ponuditi novu okosnicu za promišljanje teme koja u posljednje vrijeme sve više pobuđuje pažnju znanstvene zajednice, ali i šire javnosti. Otuda naglasak na specifičnim aspektima ulaganja u urbane vrtove, ali i na isto tako važnoj izloženosti vrtova - pogledima, provalama, urbanističkim planovima koji ih kane dokinuti - koji su dakako jedno drugim prožeti te povezani s inicijativama vrtlarskih i ostalih zainteresiranih zajednica, kao i s perspektivama samih vrtova., This paper analyzes the phenomenon of urban gardening in Zagreb, focusing on two different types of gardens: firstly, unauthorized gardens planted on city-owned land squatted by individual initiatives in a bottom-up way, and secondly, community gardens, which are largely a result of non-governmental organization initiatives, whose institutionalization nevertheless makes them a product of top-down policies. The former type of gardens have been a staple of various Zagreb locations for decades while the latter have been established only recently – in early 2013, or are still in the process of being established. Therefore, several research methods were used in the study. In addition to ethnographic fieldwork (conducted in the Jarun neighborhood, using observation of the gardens and semi-structured interviews with participants) and gathering additional information by consulting archival materials, particular attention was given to recent coverage of the phenomenon in the newspapers and on web portals devoted to ecology. Given that the research of urban gardening lies at the intersection of humanities and various social sciences such as the ethnology of everyday life, the anthropology of banality, urban sociology, human geography etc., this paper is based on a variety of theoretical perspectives, at the same time trying to offer a new framework for the treatment of this topic which has been arousing interest of the scholarly community and the general public alike. Hence the two-pronged approach, focusing on the various aspects of investment in urban gardens, and on the importance of exposure of gardens. These two characteristics permeate one another, and are inextricably linked with the gardening initiatives, the communities concerned, as well as the future prospects of the gardens themselves.

U ovom se radu, krećući od sociološke teorije Zygmunta Baumana, raspravljaju s jedne strane izazovi života u lakoj moderni, a s druge strane izazovi znanstvenog promišljanja različitih aspekata lake moderne. U tu se svrhu Baumanove knjige i članci uspoređuju s djelima drugih velikih imena suvremene sociologije poput Jeana Baudrillarda, Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka. Ukrštavanje njihovih teza i ocjena o učincima globalizacije na pojedinačne živote te o novim identitetnim politikama navodi na zaključak da je Baumanov doprinos osebujan i iskoristiv za reviziju okoštalih socioloških pogleda na društvo i uloge sociologije u njegovu analiziranju. Opreke proizvodnja/potrošnja, zajednica/individua i sigurnost/ sloboda kod Baumana se provlače kroz ideju protočnosti, mobilnosti i pokretljivosti društva lake moderne, što sociologiji otežava mogućnost odgovaranja na konkretna pitanja te pred nju stavlja nove i sve kompleksnije dijagnostičke zadatke. Dok individualizirano društvo od svojih pripadnika iziskuje biografske odgovore na sistemske kontradikcije, isto to društvo od sociologa iziskuje potragu za odgovorom na nedefinirano pitanje., Starting from the sociological theory of Zygmunt Bauman, this paper discusses, on the one hand, the challenges of life in the so called light modernity and, on the other, the scientific reflection of various aspects of the light modernity. In this context Bauman’s theses on the effects of globalization on individual lives and the new identity politics are compared with the theses offered by sociological classics like Jean Baudrillard, Anthony Giddens and Ulrich Beck. This confrontation spawns the conclusion that Bauman’s original ideas substantially contribute to the revision of rigid sociological perspectives on society as well as the role of sociology in its analysis. Bauman questions the oppositions between production and consumption, individual and community as well as security and freedom through the idea of liquidity and mobility of society in the light modernity, which makes it difficult to sociology to respond to concrete questions and confronts it with the more complex diagnostic tasks. While individualized society requires from its members to offer biographic answers to systemic contradictions, it requires from the sociologist to search for the answer to an undefined question.

U ovom se prilogu izlaže i razrađuje ideja da se sport sastoji od određenih praksi, politika, događaja i fenomena, koji se svi skupa mogu protumačiti kao svojevrstan nadzor nad tijelom. Takvo se tumačenje potkrepljuje pojedinim fragmentima Foucaultovog opusa odnosno odabranim dijelovima njegovih tekstova te se predstavlja kao proizišlo iz specifičnih čitanja Foucaultovih djela, posebno njegovih knjiga Nadzor i kazna i Rođenje klinike, iz perspektive studija tijela, studija nadzora i sportskih studija. Ovdje zastupljen fukoovski pristup sportu nadrasta puko prepoznavanje nadzora nad tijelom u tom sve važnijem području društva i kulture pa se stoga u prilogu razlažu različiti, često međusobno povezani vidovi djelovanja moći, discipline i diskursa u svijetu sporta. Pri tom se nastoji izbalansirati oslanjanje na Foucaultov kategorijalni aparat s iznošenjem konkretnih, a opet poopćivih primjera iz povijesti sporta i iz suvremenog sporta., This paper puts forth the idea that sport is a set of practices, policies, events and phenomena which can be rendered in terms of the surveillance of the body. Such interpretation is derived from the work of Michel Foucault, especially his books Discipline and Punish and The Birth of the Clinic, from the perspective of body studies, surveillance studies and sports studies. This idea of sport does not amount to a simple recognition of the surveillance of the body but comprises different and often interconnected modes of power, discipline and discourse as they take shape in this highly controversial political, social and cultural realm. In order to demon- strate this complexity, Foucault’s categories are implemented on several examples from sport’s past and present.

U ovom se radu problemski analiziraju obilježja nogometa u hit-romanu Alena Bovića Metastaze (2006) te u dvjema kasnijim obradama tog književnog djela – u kazališnoj predstavi Metastaze i istoimenom igranom filmu. Otuda ideja da se ondje zatečen, devijantnim pojavama obilježen nogomet, koji više baš i nema puno dodirnih točaka s igrom koja mu leži u korijenima, nazove metastaziralim. Umjetnička se stvarnost pritom promatra kao korespondentna društvenoj stvarnosti pa se za takvo etiketiranje nogometa prepoznaju razlozi na objema razinama. Na temelju takvog pristupa Metastazama, ali i na osnovi prethodno ponuđenog komparativnog uvida u nogometnu tematiku u nekim drugim književnim, kazališnim i filmskim ostvarenjima u Hrvatskoj i izvan nje, postavlja se teza o umjetnosti kao dokazu metastaziralog nogometa. No, još je izazovnije utvrditi može li umjetnost istodobno poslužiti i kao utočište metastaziralom nogometu tako da se njome revitalizira ponajprije estetska, ali istodobno i etička dimenzija tog sporta. Iz tih pobuda argumentacija u ovome radu uključuje tekstove i autore u širokom rasponu od književne kritike, antropologije igara i sociologije sporta do semiotike, kulturalnih studija i estetike. U ovom se radu problemski analiziraju obilježja nogometa u hit-romanu Alena Bovića Metastaze (2006) te u dvjema kasnijim obradama tog književnog djela – u kazališnoj predstavi Metastaze i istoimenom igranom filmu. Otuda ideja da se ondje zatečen, devijantnim pojavama obilježen nogomet, koji više baš i nema puno dodirnih točaka s igrom koja mu leži u korijenima, nazove metastaziralim. Umjetnička se stvarnost pritom promatra kao korespondentna društvenoj stvarnosti pa se za takvo etiketiranje nogometa prepoznaju razlozi na objema razinama. Na temelju takvog pristupa Metastazama, ali i na osnovi prethodno ponuđenog komparativnog uvida u nogometnu tematiku u nekim drugim književnim, kazališnim i filmskim ostvarenjima u Hrvatskoj i izvan nje, postavlja se teza o umjetnosti kao dokazu metastaziralog nogometa. No, još je izazovnije utvrditi može li umjetnost istodobno poslužiti i kao utočište metastaziralom nogometu tako da se njome revitalizira ponajprije estetska, ali istodobno i etička dimenzija tog sporta. Iz tih pobuda argumentacija u ovome radu uključuje tekstove i autore u širokom rasponu od književne kritike, antropologije igara i sociologije sporta do semiotike, kulturalnih studija i estetike., This article presents an analysis of the characteristics of football as depicted in the bestselling novel Metastaze (Metastases) (2006) by Alen Bović and in its two subsequent adaptations – the play Metastaze (Metastases) directed by Boris Svrtan and the film Metastaze (Metastases) directed by Branko Schmidt. Football as it appears in these three pieces is metastasized: it is deviant and in fact undergoes so many significant changes that it no longer has much in common with the original game. Artistic reality is seen as corresponding to social reality, and reasons for the metastasized nature of football are found on both levels. Based on the proposed analysis of Metastaze and a comparative analysis of descriptions of football in other books, plays and films in Croatia and abroad a hypothesis is put forward whereby art offers evidence as to the metastasized nature of football. A greater challenge still is to establish whether art might, at the same time, provide refuge to the metastasized football, revitalizing its aesthetic and ethical dimension. Given the scope of these claims, the arguments in the article are based on a wide array of texts and authors ranging from literary criticism, anthropology of games and sociology of sport to semiotics, cultural studies and aesthetics.

Od korporalnog zaokreta prije nekoliko desetljeća pa do danas u društvenim i humanističkim znanostima stvoren je pozamašan korpus radova na temu tijela. Potaknuti važnošću tijela, kako u društvenom životu, tako i u području kulture, ali i velikim promjenama kroz koje tijela prolaze u postmoderni, pripadnici sociologijske teorije unutar studija tijela znatno su pridonijeli raščišćavanju epistemološkog terena i raspravljanju ontoloških nedoumica oko tijela. No, upitno je koliki su pritom i kakvi pomaci načinjeni u kartezijanskom naslijeđu, jer čini se da, dok se uporno pokušava iznaći jednoznačan odgovor na pitanje "što je tijelo?", ključan problem – kamo s tijelom? – izmiče pozornosti., Since the corporal turn in the humanities and social sciences until today, a huge amount of articles have been written covering the issues of the body. Starting from the importance of the body in social life, as well as in culture, and the significant changes the body has been undergoing during postmodernism, the sociological theorists dealing the studies of the body have significantly contributed to the understanding of this epistemological arena and to the discussions on ontological dilemmas surrounding the body. However, the question remains what kind of changes have been occurring in Cartesian legacy at all, since it seems that, while we are trying to find a unilateral answer to the question – what is the body? – the key problem - what to with the body? – remains unanswered.

Od korporalnog zaokreta prije nekoliko desetljeća pa do danas u društvenim i humanističkim znanostima stvoren je pozamašan korpus radova na temu tijela. Potaknuti važnošću tijela, kako u društvenom životu, tako i u području kulture, ali i velikim promjenama kroz koje tijela prolaze u postmoderni, pripadnici sociologijske teorije unutar studija tijela znatno su pridonijeli raščišćavanju epistemološkog terena i raspravljanju ontoloških nedoumica oko tijela. No, upitno je koliki su pritom i kakvi pomaci načinjeni u kartezijanskom naslijeđu, jer čini se da, dok se uporno pokušava iznaći jednoznačan odgovor na pitanje "što je tijelo?", ključan problem – kamo s tijelom? – izmiče pozornosti.

U radu se uspoređuju znanstveni uvidi u međuodnos sporta i nasilja u suvremenome političkom i društvenom životu, uvid istraživača iz razvijenih zemalja Europe s onim istraživača u Hrvatskoj. Kao polazište za usporedbu koristi se vrijedna evaluacija uvidâ u međuodnos nasilja i sporta u Europi koju su u knjizi Sport i nasilje u Europi prezentirali Bodin, Robéne i Héas. Francuski su znanstvenici analizirali rezultate socioloških, politoloških, psiholoških i drugih istraživanja nasilja u vezi sa sportom, uključivši i aspekte koji su dosad u znanosti bili nedostatno prepoznati ili pak zanemareni; osobito su istaknuli važno mjesto problema nasilja ekstremnih navijača u sklopu cjeline istraživanja toga fenomena. U Hrvatskoj se u posljednjih dvadesetak godina znanstveni interes za presijecanje sporta i nasilja kao društvenih fenomena ponajprije izražavao upravo kroz istraživanja nasilja ekstremnih nogometnih navijača i njihovih skupina. Razloge za to treba tražiti i u tome što je po prisutnosti navijačkoga nasilja Hrvatska od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća prilagođena situaciji u zemljama EU, ali u posljednjem razdoblju nije europeizirana u pogledu smanjivanja toga problema, odnosno u pogledu djelotvornosti javne politike i drugih aktivnosti njegova suzbijanja. Na temelju uvida u toj temi posvećene tekstove hrvatskih sociologa, politologa i drugih, autori članka ustanovljuju kako se znanstvena analiza nasilja ekstremnih navijača u Hrvatskoj po svojoj teorijskoj utemeljenosti, metodama te kakvoći interpretacija ne razlikuje znatnije od znanstvene obradbe toga društvenoga problema u Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugim razvijenim europskim zemljama. Ta ocjena koja vrijedi za bavljenje manifestnim nasiljem i ne stoji posve kad je riječ o latentnom nasilju i njegovim različitim oblicima., The aim of this paper is to compare the Western European scientific insight into the relation between sport and violence in contemporary societies with the respective Croatian scientific insight. The point of departure for the comparison is the excellent evaluation of the available scientific research of this relation offered in the book of the French sociologists Bodin, Robéne and Héas Sport and Violence in Europe. They analyse the sociological, political science, psychological and other research of sport related violence, including those of its aspects that have been insufficiently recognized or neglected; they especially highlight the importance of understanding the violence of extremist sport fans for the understanding of the whole phenomenon. From 1980’s onwards the violence of sport fans is equally present in Croatia as in the countries of EU but in the last decade Croatia cannot stand comparison with the EU countries when it comes to the efficiency of the measures undertaken to prevent and bring an end to this type of violence. The authors of this paper claim that the respective research of Croatian sociologists, political scientists and others can stand comparison with those in the Western European countries as to their theoretical insight, applied methodology and the quality of interpretations. This is true, however, only regarding the research of manifest violence, and it does not entirely apply for research of latent violence.

Nation and identity are two permanently disputed categories in the field of recent social sciences. Disagreements as to what they really mean reflect upon their understanding not only in various disciplinary fields, but on their usage in everyday practice as well. The aim of this paper is to investigate the way in which national identity functions in the field of sports. For this purpose two opposite conceptions of nation are confronted, the primordial and the modernist one, in order to elaborate their credibility and applicability to the Croatian sport from the 1990-ies until today. The analysis focuses upon the peculiar practice of Croatian sportsmen, as well as other protagonists of the Croatian sport - the practice of putting their hand on their heart during the public performance of Croatian national anthem.

This paper deals with the relationship between the local and the global in sport. It starts with the idea that the local and the global confront each other in the contemporary world in the context of capitalism and consumption, which is why categories of nation and globalization or community culture and popular culture are taken as reference points. Accordingly, some views of nation as well as perceptions of the effects of globalization are questioned in order to present in a new light the clash of globalization and nation in the field of contemporary sport. The move from community culture to popular culture is also considered to be an important assumption for adequate understanding of the global-local nexus in sport. Juxtaposition of these two research paradigms implies an interdisciplinary attempt at linking historical concepts of nation with sociological explanations of globalization and cultural studies interpretations of culture and community. In the end, the specific nature of sport as a cultural phenomenon is pointed out, something that should not be neglected in forthcoming research into sport in the context of local-global confrontations., U članku se pokušava pronaći adekvatan teorijski pristup odnosu lokalnog i globalnog unutar sportskog polja. Pritom se kreće od ideje da se lokalno i globalno u suvremenom svijetu ponajprije sučeljavaju u okvirima kapitalizma i potrošnje te se kao referentne točke rasprave odabiru nacija i globalizacija, odnosno kultura zajednice i popularna kultura. U tu svrhu se problematiziraju pojedini pogledi na kategoriju nacije te određena prepoznavanja učinaka globalizacije, ne bi li se eventualno uvidjelo kakav je konačan rezultat sraza globalizacije i nacije na području suvremenog sporta. Tomu se pridodaje ispitivanje pomaka od kulture zajednice prema popularnoj kulturi kao važne pretpostavke za shvaćanje globalno-lokalnog neksusa u sportu. Supostavljanje ovih dviju istraživačkih paradigmi podrazumijeva interdisciplinarna nastojanja oko povezivanja historiografskih koncepata nacije, socioloških interpretacija globalizacije i kulturnostudijskih tumačenja kategorija kulture i zajednice. Na koncu se ukazuje na specifičnost sporta kao društvenog fenomena, koja bi trebala utjecati na oblikovanje teorijskih i empirijskih modela njegova istraživanja u kontekstu lokalnog i globalnog.