Search

Ministarstvo poljoprivrede RH izdalo je rješenje (URBROJ 525-09/1165-16-2 od 12.05.2016.)o priznavanju sorte soje pod imenom Sunce Poljoprivrednom institutu Osijek. Ispitivanje je bilo provedeno u 2014. i 2015. godini na lokacijama Tovarnik, Osijek, Beli Manastir i Kutjevo u usporedbi sa standardnom sortom Ika. Prema dužini vegetacije sorta pripada grupi zriobe I.

Cilj istraživanja bio je procijeniti genetsko poboljšanje kakvoće zrna soje u okviru oplemenjivačkog programa soje Poljoprivrednog instituta Osijek, usporedbom vrijednosti elitnih linija sa standardima kroz poljske pokuse (2004.-2006. ; Osijek). Varijabilnost i genetski parametri određivani su za količinu bjelančevina i ulja u zrnu. Dobiveni rezultati ukazali su na postignuti genetski napredak u kakvoći zrna soje unutar grupa zriobe 00, 0 i I. Genetsko poboljšanje količine bjelančevina i količine ulja u zrnu domaće germplazme soje doprinos je unaprijeđenju i profitabilnosti proizvodnje i prerade soje u našoj zemlji te doprinos i osnova daljnjem radu u domaćem oplemenjivanju soje.

Genetski napredak soje, Glycine max (L.) Merr., kao rezultat kontinuiranog oplemenjivanja i selekcije ima značajnu ulogu u povećanju njene proizvodnje i kvalitete kao i u unapređenju prehrambene i funkcionalne kvalitete zrna. Iznos genetske dobiti u kvantiteti i kvaliteti zrna soje značajno ovisi o genetskoj različitosti odabranih roditeljskih komponenti. Iz tog razloga, procjena genetske divergentnosti raspoložive germplazme je presudni aspekt oplemenjivanja soje za maksimiranje genetskog napretka. Cilj ovog istraživanja bio je procjeniti genetski progres u urodu zrna te usporediti uspješnost oplemenjivačke procedure sa i bez primjene molekularnih markera (SSRs) u selekciji roditelja. Rezultati su ukazali na postignuti genetski napredak u urodu. Genetska dobit bila je veća u oplemenjivačkoj proceduri s primjenom molekularnih markera u identifikaciji sličnosti/različitosti germplazme soje. Kreiranje poljskih pokusa za identifikaciju kvalitetnih linija temeljeno na informacijama dobivenim primjenom molekularnih markera je učinkovitije, produktivnije i ekonomičnije.

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja RH izdalo je rješenje (Urbroj 525-02-1-0005/11-2 od 01.03. 2011., Zagreb) o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Sonja. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-46-08 u razdoblju od 2009. do 2010. na lokacijama Tovarnik, Osijek, Beli Manastir i Kutjevo. DUS ispitivanje je provedeno u Hrvatskoj. Prema dužini vegetacije sorta pripada grupi zriobe 0.

Soja i sojini proizvodi su najznačajniji izvor izoflavona, dobro proučene skupine fitoestrogena sa brojinim biološkim utjecajima. Tri glavne skupine izoflavona nađene u soji su genistein, daidzein i gliciten i njihovi odgovarajući glukozidi (acetil i malonil). Istraživani su optimalni uvjeti hidrolize i ekstrakcije za određivanje izoflavona iz soje HPLC metodom. Uzorci soje su samljeveni i ekstrahirani etanolom i acetronitrilom dva i tri sata na 60, 85 1000C i 24 sata na sobnoj temperaturi. Acetil i malonil glukozidi su hidrolizirani pomoću HCL koja je dodana u otapalo za ekstrakcijsku. Razdvajanje aglikona je provedeno na HPCL sustavu koji je opremljen kvarternom pumpom, autosamplerom, Nova Pak C18 (Waters) kolonom i fotodiodnim detektorom (200-300nm). Izoflavoni su identificirani iz ekstrakta uzorka prema vremenu zadržavanja u usporedbi sa standardima i kvantificirani postupkom internog standarda (β-naftol)pomoću površine pikova. Dobiveni rezultati ukazuju da su optimalni uvijeti ekstrakcije postignuti sa apsolutnim etanolom koji sadrži koncentriranu HCl kroz dva sata na 600C. Pri ovim uvjetima udio daidzeina je bio od 23, 05 do 38, 14 mg/100g i genisteina od 22, 08 do 45, 00 mg/100g. Ova metoda je jednostavna, brza, selektivna i osjetljiva za analizu ovih komponenti i može biti korisna u programima oplemenjivanja koji su usmjereni na stvaranje kultivara soje sa višim koncentracijama korisnih izoflavona.

U članku je naglasak stavljen na važnost izbora sorte i kvalitet sjemena. Pravilan izbor odgovarajuće sorte i kvalitetno sjeme preduvijet je visokog i stabilnog uroda. Prilikom izbora sorte treba voditi računa o slijedećem: da je sorta visokoproduktivna, odgovarajuće dužine vegetacije, otporna na polijeganje te druge stresne situacije, i da ima zadovoljavajuću otpornost na glavne bolesti i štetnike. Osim toga, poželjno je da sorta ima odgovarajuću kakvoću zrna s obzirom na količinu bjelančevina i ulja u zrnu.

Cilj istraživanja bio je procijeniti učinak bakterizacije na urod i kakvoću zrna soje te varijabilnost biološke nitrofiksacije u ovisnosti od genotipa, okoline i njihove interakcije. U razdoblju od 2004. do 2008. godine na lokaciji Osijek ispitivano je 8 genotipova soje u dvije varijante: kontrola i sjeme tretirano sojem B. japonicum. Učinak bakterizacije bio je značajno pozitivan kod svih ispitivanih genotipova, a prosječno povećanje iznosilo je 13, 76% za urod zrna, 1, 90% za količinu bjelančevina u zrnu i 8, 14% za količinu ulja u zrnu. Učinkovitost biološke fiksacije dušika značajno je ovisila o genotipu, okolini i njihovoj interakciji. Selekcija usmjerena na povećanje potencijala nitrofiksacije germplazme soje imala bi ekonomsku i ekološku opravdanost u proizvodnji soje.

Ministarstvo poljoprivreda, ribarstva i ruralnog razvoja RH izdalo je rješenje (Ur.br. 525-02-1-0005-/10-2 od 16.02. 2010., Zagreb)o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Seka. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-23-06. Ispitivanje je obavljeno u polju tijekom 2007-2009. na lokacijama Lovas, Tovarnik, Osijek, Beli Manastir i Kutjevo. DUS ispitivanje je provedeno u Hrvatskoj. Prema dužini vegetacije sorta se ubraja u grupu zriobe 0-I.

Cilj rada je bio istražiti utjecaj navodnjavanja (kontrola, sadržaj vode u tlu 60%-100% PVK, sadržaj vode u tlu 80%-100% PVK) i gnojidbe dušikom (kontrola, 100 kg N/ha i 200 kg N/ha)na urod zrna soje. U svim godinama istraživanja utvrđena je statistički značajna razlika uroda soje između varijanti navodnjavanja, razina gnojidbe dušikom i u njihovoj interakciji. Najveći prosječan urod na varijanti navodnjavanja ostvaren je pri sadržaju vode u tlu 60-100% poljskog vodnog kapaciteta (PVK)4, 02 t/ha, na varijanti gnojidbe s 200 kg N/ha 3, 88 t/ha te u kombinaciji 60-100% PVK i 100 kg N/ha, 4, 13 t/ha. Navedena kombinacija je i preporuka za proizvodnju soje u Istočnoj Hrvatskoj.

Proces simbiozne fiksacije dušika ima važnu ulogu u održivom uzgoju soje zbog ekonomskih i ekoloških prednosti. Cilj ovog istraživanja bio je procjeniti učinak bakterizacije sjemena na urod i kakvoću zrna soje te varijabilnost učinkovitosti simbiozne fiksacije dušika u ovisnosti od soja Bradyrhizobium japonicum, okoline i njihove interakcije. Učinak bakterizacije bio je značajno pozitivan kod svih ispitivanih sojeva, a prosječno povećanje iznosilo je 14, 92% za urod zrna i 4, 31% za količinu bjelančevina u zrnu. Intenzitet simbiozne fiksacije dušika značajno je ovisio o soju, okolini i njihovoj interakciji. Identifikacija i selekcija najučinkovitijih sojeva doprinosi povećanju kvalitete inokuluma što ima za posljedicu veće iskorištenje procesa simbiozne fiksacije dušika. Na taj način se može smanjiti uporaba dušičnih gnojiva što ima ekonomsku i ekološku opravdanost u daljem razvoju i unaprjeđenju proizvodnje soje.

Soja (Glycine max L. Merr.) je domašin za više od stotinu vrsta biljno parazitnih (BP) nematoda, a nekoliko vrsta moţe prouzroţiti znaţajne gubitke u prinosu soje. Cilj istraţivanja je utvrditi zastupljenost, odnosno bioraznolikost BP rodova nematoda kod komercijalnih sorti soje u Hrvatskoj. Poljski pokusi provedeni su u Osijeku, ukljuţujuši sedam ranih sorti soje, u vegetacijskom periodu od 2005. do 2007. godine. Sorte soje usporeŤene su po brojnosti BP nematoda. Bioraznolikost je utvrŤena izraţunima šest indeksa (H, D, N1, N2, E1, E2), a osjetljivost BP nematoda na vanjske utjecaje pomošu indeksa PPI. UtvrŤena je statistiţki znaţajna razlika izmeŤu sorti soje po veliţini populacije BP nematoda. Kod najranije sorte Korana utvrŤena je najveša bioraznolikost, dok je kod najkasnije sorte u istraţivanju, sorta Tisa imala najmanju bioraznolikost rodova BP nematoda. Kod svih sorti je utvrŤena najveša zastupljenost nematoda smeŤe pjegavosti korijena, iz roda Pratylenchus. Rezultati ukazuju na potrebu kontinuiranog prašenja zajednice BP nematoda u soji s obzirom da se sorte razlikuju po brojnosti BP nematoda te su pogodovale razvoju jednog dominantnog roda BP nematoda (rod Pratylenchus). Soybean (Glycine max L. Merr.) is a host for more then hundred species of plant parasitic (PP) nematodes. Several PP nematode species are able to significantly decrease yields. The objectives of this investigation were to determine population densities and biodiversity of genera of PP nematodes in seven soybean cultivars. Field experiments were conducted in Osijek, Croatia, including seven soybean cultivars belonging to early maturing groups. Soil samples were taken in three vegetation periods, from year 2005 to 2007. Population densities of PP nematodes were compared between the soybean cultivars. Six diversity indices (H, D, N1, N2, E1, E2) were used to determine relative abundance of genera of PP nematodes, and PPI index was used to determine the successional status of PP nematode communities. Significant differences in population densities values were found between soybean cultivars. Biodiversity of genera of PP nematodes was determined as lowest in cultivar Korana from earliest maturity group, and the greatest biodiversity was determined in cultivar Tisa, belonging to latest maturity group in this investigation. Root lesion nematodes (genus Pratylenchus) were recorded in greatest densities for all cultivars. Results indicate necessity for continuous monitoring of PP nematode community in soybean, since cultivars differ in susceptibility to PP nematodes and proved to support dominance of root lesion nematodes (genus Pratylenchus).

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja RH izdalo je rješenje (Urbroj 525-02-1-0005/10-2 od 16.02. 2010., Zagreb) o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Ema. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-49-06 u razdoblju od 2007. do 2009. na lokacijama Lovas, Tovarnik, Osijek, Beli Manastir i Kutjevo. DUS ispitivanje je provedeno u Hrvatskoj. Prema dužini vegetacije sorta pripada grupi zriobe 0.

Prema zahtjevima široke proizvodnje za domaćim ranijim sortimentom soje visokog genetskog potencijala rodnosti, oplemenjivački rad na soji u Poljoprivrednom institutu Osijek usmjeren je k razvoju takve germplazme soje. Iz obimnog rada stvoreno je više ranih sorata, a u ovom radu dat je prikaz agronomskih vrijednosti dvije nove vrlo rane sorte soje 'Korana' i 'Lucija'. Sorte su nastale iz različitih križanja, a izdvojene su iz hibridnih populacija u F4 generaciji. Prema dužini vegetacije nove sorte svrstavaju se u grupu zriobe 00, indeterminiranog su tipa rasta, ljubičastih cvijetova, smeđih dlačica, žutog zrna sa smeđim hilumom kod sorte 'Korana' te sivim hilumom kod sorte 'Lucija'. Dobiveni rezultati egzaktnih linijskih pokusa sa standardima, koji su provedeni na selekcijskom polju Poljoprivrednog instituta Osijek u razdoblju od 2000. do 2002. godine, zatim rezultati ispitivanja gospodarske vrijednosti u više okolina od Komisije za priznavanje sorti Republike Hrvatske, ukazali su na visoku agronomsku vrijednost sorti 'Korane' i 'Lucije'. Glavne odlike ovih sorti su ranozrelost, visoki i stabilni urod zrna (posebno sorta 'Lucija'), zadovoljavajuća kakvoća zrna s obzirom na količinu bjelančevina i ulja te kvalitetu ulja, zatim visoka otpornost na polijeganje i zadovoljavajuća otpornost na glavne bolesti soje. Sorte su pogodne za uzgoj u svim područjima uzgoja soje u Republici Hrvatskoj, a prvi rezultati iz široke proizvodnje potvrđuju njihovu visoku agronomsku vrijednost. Općenito, dobiveni rezultati ukazuju na genetski napredak u rodnosti unutar 00 grupe zriobe.

The genetic improvement of soybean cultivars considerably contributes to advances in production and food processing industry by developing high-yielding and high-quality cultivars. In this study, agronomic performance of new developed soybean elite lines and standrads were compared in order to evaluate the achieved genetic advance. The reseraches were conducted at the experimental field of the Agricultural Institute Osijel (Croatia) from 2005 to 2008 year. Experimental material consisted of 135 genotypes, as follows: 18, 52, 65 genotypes into maturity group 00, 0 and I, respectively. Tested elite lines were developed by different crossing within the Institute's soybean breeding program. Standrads were Institute's released cultivars that have grown in commercial production in Croatia. Biometrical analysis indicated on realized genetic advance in grain yield, as well as protein and oil content in seed of domestic soybean germplsm. Additionally , many tested elite lines had good stability in quantity and quality of grain, wide-general adaptability and high tolerance to major pathogens affecting soybean production in our country.Likewise analysis of triaciylglycerols (TAGs) showed that in oil of the best elite lines were LLL (19.5%), LLO (17.3%), LLP (13.8%), and LOP (12.5%), having the desired fatty acid profile. Acieved genetic advance in soybean considerably will contribute to further improving and increasing soybean production as well as production of safe poduct high functional value for consumers. Further genetic improvement of soybean will be based on the modern breeding strategies including combination of conventional breeding methods and recent chemical, biochemical, fitopathological and molecular analyses.

U radu su opisane ekonomski važnije bolesti i štetnici koji su prisutni u proizvodnji soje u Republici Hrvatskoj. Od gljivičnih bolesti opisane su plamenjača soje, bijela trulež korijena i stabljike, crna pjegavost stabljike, sušenje mahuna i stabljike te trulež sjemena soje. Ostale prisutne gljivične bolesti su samo navedene. Od bolesti uzrokovanih bakterijama, kod nas je naviše prisutna bakterijska plamenjača, dok ostale bakterioze poznate na soji nisu prisutne kod nas. Od virusnih bolesti prisutan je češće virus mozaika soje (SMV) i on je opisan. Ostali poznati virusi na soji kod nas zasad još nisu potvrđeni. Nabrojani su važniji štetnici po pojedinim dijelovima sojine biljke koje napadaju. Detaljniji opis je dat samo za ekonomski važnije štetnike, koji se kod nas pojavljuju u vrijeme vegetacije soje, a to su: lisne sovice, stričkov šarenjak, grinje te stjenice.

Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti heterozis i heterobeltiozis za četiri komponente uroda zrna soje te usporediti vrijednosti svojstava F1 hibrida. Pozitivni heterozis i heterobeltiozis procijenjen je za broj mahuna po biljci (18, 75% ; 7, 9%), broj zrna po biljci (16, 14% ; 3, 98%) te za masu zrna po biljci (25, 72% ; 11, 87%. Za žetveni indeks po biljci dobiven je niski pozitivni heterozis (6, 62%) i negativni heterobeltiozis (-1, 08%). Kombinacije križanja koje se odlikuju visokim prosječnim vrijednostima i pozitivnim procjenama heterozisa za većinu analiziranih svojstava (Ika x Vita, podravka 95 x Ika, Ika x OS-1212-05)su populacije iz kojih se očekuje izbor novih superiornih linija. U cjelini, dobiveni rezultati ovog istraživanja doprinjetće učinkovitosti oplemenjivačkog postupka u povećanju genetskog potencijala rodnosti domaće germplazme soje.

U radu su opisani glavni stresni abiotski činitelji koji se pojavljuju u proizvodnji soje. Abiotski stresovi uključuju ekstreme u vremenskim uvjetima (ekstremne temperature, ekstremna vlažnost ili suša), zatim stres zbog pomanjkanja ili neuravnoteženog odnosa hraniva, prekomjernost pesticida te mehanička i druga oštećenja. Jačina i tip oštećenja biljke soje varira u ovisnosti o genotipu, stadiju razvoja biljke, vremenu oštećenja i obuhvaćenom dijelu biljke.

Tijekom cijele vegetacije, od sjetve do žetve, štetnici se mogu naći na soji. Oni mogu napadati sve dijelove biljke soje: korijenov sustav, kvržice na korijenu, stabljiku, listove cvjetove, mahune i sjeme. U radu je dat i detaljni opis te način suzbijanja nekih od najvažnijih štetnika u proizvodnim područjima soje u RH, a to su:lisna sovice, stričkov šarenjak, gusjenice, grinje i stjenice

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja izdalo je rješenje (Ur. broj 525-02-1-0012/09-2, od 27. 02. 2009., Zagreb)o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Mara. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić, Aleksandra Sudarić i Tomislav Duvnjak, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-20-05 u razdoblju od 2006. do 2008. godine na lokacijama Lovas, Osijek, Beli Manastir i Kutjevo. DUS ispitivanje je provedeno u Mađarskoj. Prema grupi zriobe ubraja se u grupu 0-I.

U radu je dat prikaz mjera njege usjeva soje koje slijede nakon sjetve i nicanja usjeva, a izvode se tijekom vegetacije. Osnovna podijela je na mehaničke i kemijske. U mehaničke mjere njege usjeva soje ubrajaju se: međuredna kultivacija, ručno pljevljenje korova, prihrana dušikom. U kemijske mjere usjeva ubrajaju se suzbijanje korova i zaštita usjeva od bolesti i štetnika primjenom kemijskih pripravaka. U radu je dat popis (trgovački naziv, djelatna tvar, količina , namjena)registriranih herbicida za primjenu nakon nicanja soje.

Cilj istraživanja bio je procijeniti genetsko poboljšanje uroda i kakvoće zrna soje u okviru oplemenjivačkog programa soje Poljoprivrednog instituta Osijek, usporedbom vrijednosti elitnih linija sa standardima kroz poljske pokuse (2002.-2004. ; Osijek). Varijabilnost i genetski parametri određivani su za urod zrna te količinu bjelančevina i ulja u zrnu. Dobiveni rezultati ukazali su na postignuti genetski napredak u rodnosti i kakvoći zrna soje unutar grupa zriobe 00, 0 i I. Visoku agronomsku vrijednost novih ranih elitnih linija soje potvrdili su i rezultati Komisije za priznavanje sorti R. Hrvatske za dvije sorte soje ('Tena' i 'Toma') priznate 2008. godine Poljoprivrednom institutu Osijek.

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja izdalo je rješenje ((Ur. broj 525-02-1-0012/09-2 od 27. 02. 2009., Zagreb) o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Sanda. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić, Aleksandra Sudarić i Tomislav Duvnjak, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-38-05 u razdoblju od 2006. do 2008. na lokacijama Osijek, Kutjevo, Nova Gradiška i Zagreb. DUS ispitivanje je provedeno u Mađarskoj. Prema grupi zriobe ubraja se u grupu 0-I.

Soja je najlakše dostupan i jeftin izvor dodatnih bjelančevina hrani za ljude, stoku i perad. Hranidbena vrijednost soje međutim je ograničena zbog neprobavljivosti galaktooligosaharida koji uzrokuju nadimanje. S druge strane povećan je interes oligosaharida za primjenu kao nutraceutika. Cilj ovog rada bio je procijeniti metodu ekstrakcije razdvajanja, identifikacije i kvantifikacije topljivih saharida (monosaharida, saharoze, rafinoze i stahioze) u soji. Četiri uzorka soje su samljevena, a zatim ekstrahirana vodom tijekom 10, 20 i 30 minuta pri 25 i 50 C zbog utvrđivanja razlike u količini saharida u odnosu na vrijeme i temperaturu ekstrakcije. Razdvajanje je provedeno na visokorazlučivom tekućinskom kromatografskom sustavu (HPLC) opremljenim izokratnom pumpom, MetaCharb Ca plus kolonom i refraktiv indeks detektorom. Saharidi su identificirani iz vodenog ekstrakta uzorka prema vremenu zadržavanja i kvantificirani postupkom externog standarda prema površini pikova. Rezultati su pokazali da je najučinkovitija ekstrakcija saharida tijekom 20 minuta pri 50 C. Pri ovim uvjetima ekstrakcije količina ukupnih šećera kretala se u rasponu od 7, 858% do 9, 030%, a oligosaharidi su zastupljeni 33, 88% - 49, 24% u odnosu na ukupne šećere u uzorcima soje.

Endoparasitic nematodes (EPN) have detrimental effect on plant growth but also substantialy affect nutrient dynamics in ecosystem. Association of plants with arbuscular mycorrhizal fungi (AMF) increases plant access to immobile soil minerals, and therby increase plant growth rates. Mycorrhize influence the colonization of roots by other microorganisms and may reduce the susceptibility of roots to nematodes. SYince, there is direct competition for space, the mutual antagonism between EPN and AMF has been observed. The objectives were to determine the effect of soybean cultivars on EPN density in roots and root lenght colonization by AMF and their correlation. The cultivar effects and relationship between EPN and AMF colonization in soybean roots has been observed in roots of seven soybean culktivars, in randomized complete block design experiment. Significant differences were found between cultivars for the root infection by EPN and AMF colonization depending on the month of investigation. Relationship between the cultivars concerning interaction between EPN and AMF was found to be positive or negative depending on the cultivar and month. Three cultivars (OS-1-0, OS-2-I, and OS-3-I) had strong negative correlation while the strength of correlations of other cultivars were weak. Our results suggest that mutual inhibition between EPN and SMF in soybean roots existed depending on the cultivar and the plant genotype as such affects their relationship.

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja izdalo je rješenje (Ur. broj 525-2-08-2, od 13. 02. 2008., Zagreb) o priznavanju domaće sorte soje pod nazivom Tena. Oplemenjivači sorte su Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić, a vlasnik je Poljoprivredni institut Osijek. Sorta je bila uključena u službena ispitivanja pod oznakom OS-96-04 u razdoblju od 2005. do 2007. na lokacijama Osijek, Kutjevo, Nova Gradiška i Zagreb. DUS ispitivanje je provedeno u Mađarskoj. Prema grupi zriobe ubraja se u grupu 0-I.

Soybean is the leading oil crop in the world, accounting for 60% of all oilseeds produced and 35% of the total supply of all vegetable oils. The genetic improvement of soybean germplasm, based on conventional breeding strategies, contributes to advances in production and food processing industry by developing high-yielding and high-quality soybean cultivars, hereby enhancing value-added, healthy and safe properties of final soy products. Therefore, genetic improvement of cultivars could be characterized as an integral part of sustainable food production. This study was aimed to evaluate genetic advance in oil quantity in seed of the recently soybean elite lines developed at the Agricultural Institute Osijek (Croatia) over field tests from 2002 to 2004 year in Osijek as well as to determine triacylglycerols (TAGs)in oil of the most promising OS soybean lines. Biometrical analysis indicated on genetic diversity as well as realized genetic advance in oil quantity in grain of domestic soybean germplasm. Analysis of TAGs showed that in oil of the best OS soybean lines, the greatest portion have: LLL (19.3%), LLO (16.3%), LLP (13.5%) and LOP (12.15%), medium portion (6.6-9.3%) have: LOO, OOO, LnLL, and low portion (

Cilj istraživanja bio je procijeniti povezanost učinka bakterizacije i rodnosti genotipova soje. Učinkovitost bakterizacije bila je visokoznačajno pozitivna kod svih ispitivanih genotipova soje, a prosječno povećanje vrijednosti analiziranih svojstava iznosilo je 21, 3% za visinu biljke, 18, 1% za broj mahuna, 16, 6% za broj zrna, 23, 7% za masu zrna, 4, 9% za žetveni indeks te 14, 1% za urod zrna. Dobiveni rezultati ukazali su na razlike između genotipova u iskoristivosti procesa simbiotske nitrofiksacije, a kroz to na mogućnost korištenja ovog svojstva za daljnji genetski napredak kultivara soje. U oplemenjivanju soje, selekcija usmjerena na povećanje potencijala nitrofiksacije germplazme soje imala bi ekonomsku i ekološku opravdanost u proizvodnji soje.

The soybean breeding work at the Agricultural Institute Osijek has focused on the permanently development of high-yielding cultivars with genetic yield potential of 5-6 t/ha, satisfactory grain quality (protein and oil content), high tolerance to the principal diseases (Peronospora manshurica, Sclerotinia sclerotiorum, Diaporthe/Phomopsis complex), high resistance to lodging, stress conditions over vegetation and pod shatering as well as satisfactory stability in level and quality of grain and wide adaptability. Results of this continued and intensive breeding work are 36 registered cultivars which significantly contributed and contribute to the development, improving and increasing of soybean production in Republic of Croatia. Further genetic improvement of soybean cultivars is based on the modern breeding strategies including combination of conventional breeding methods and recent chemical, biochemical, fitopathology and molecular analyses. Regarding to molecular analyses, in recent years, in the frame of the soybean breeding program has initiated by application of molecular markers technology as criterion for estimation genetic diversity for both soybean germplasm and pathogens from Diaporthe/Phomopsis complex on soybean, as well. The initial fingerprinting of several OS soybean genotypes has performed in collaboration with the University of Guelph (Canada) in their biomolecular laboratory using simple sequence repeats (SSR). The obtained results enabled new access in choosing parental pairs. Combining molecular markers technique with pedigree information, phenotypic markers and statistical procedure has provided a useful tool for more accurate and complete evaluation of genetic diversity and its more effective utilisation into current soybean breeding program. The detecion of pathogens from Diaporthe/Phomopsis complex on soybean on molecular level has performed in collaboration with the Istituto Sperimentale per la Patologia Vegetale (Rome, Italy) in their micological and biomolecular laboratories using method of artificial infection and RFLP markers. Obtained data are incorporated in our breeding work for improving soybean genotypes tolerance on metioned pathogens. In a whole, implementation of molecular marker technology into soybean breeding program at the Institute represents basis for significantly increasing of its quality, sucess, efficiency and competitivenes and enables further genetic improvement of cultivars. Each increasing of soybean production, resulting from genetic improved cultivars, is considerable national economical profit.

Soja (Glycine max (L.) Merr), s obzirom na površine koje zauzima danas u svijetu (oko 92 mil. ha), na globalnoj razini je glavni izvor bjelančevina visokih hranidbenih vrijednosti te značajna uljna kultura. U Republici Hrvatskoj, proizvodnja soje ima pozitivne trendove i u površinama i u urodima zrna zadnjih nekoliko godina. Horizontalno proširenje soje kao kulture i povećanje uroda zrna rezultiralo je iz genetskog unaprijeđenja sorata i unaprijeđenja tehnologije proizvodnje kao i povećanog interesa države prema ovoj kulturi. Genetski napredak sorata rezultat je višegodišnjeg, kontinuiranog i intenzivnog oplemenjivačkog rada. Doprinos oplemenjivačkog programa soje u Poljoprivrednom institutu Osijek razvoju, stabilnosti i unaprijeđenju proizvodnje soje u Republici Hrvatskoj je fundamentalan i vrlo značajan kroz stalni razvoj sorata visokog i stabilnog uroda i kakvoće zrna, visoke tolerantnosti na glavne bolesti kao i otpornosti na polijeganje i pucanje mahuna u zriobi te široke adaptabilnosti. Rezultat dosadašnjeg rada na oplemenjivanju soje u Poljoprivrednom institutu Osijek je 36 priznatih sorti soje u okvirima 00 do II grupe zriobe, a od toga dvije su priznate i u inozemstvu. Većina priznatih sorata prošla je, nalazi se ili će biti uvedena u široku proizvodnju (sada je oko 10 sorata Instituta u proizvodnji i pokriva više od 60% ukupnih površina pod sojom). Daljnji genetski napredak sorata soje bit će temeljen na primjeni suvremenih oplemenjivačkih metoda što uključuje kombinaciju klasičnih oplemenjivačkih metoda sa suvremenim kemijskim, biokemijskim, fitopatološkim i molekularnim analizama. Svako povećanje prozvodnje soje koje rezultira iz genetskog poboljšanja sorata predstavlja značajan nacionalni ekonomski profit.

The composition of the triacylglycerols is a characteristic of plant species and has nutritional, biochemical and technological importance. The oil from commercial soybean cultivars, corn and sunflower hybrids were extracted with diethilether contained buthyhidroxytoluene. The triacylglycerol compositions of oils were determined by reversed-phase high-performance liquid chromatography with refractive index detection. Triacylgylcerol were separated based on equivalent carbon numbers and were identified by comparing their retention time to standards. A total of 17 peaks were separated from injected oil sample and quantified based on relative percentage peak area. The main triacylglycerols (> 5%) in oils were trilinolein, dilinoleolein, dilinoleopalmitin, linoleodiolein, dilineostearin, linoleoleopalmitin and linolenodilinolein. The other minor triacylglycerols (< 5%) were linolenolinoleopalmitin, linoleodipalmitin, triolein, linoleoleostearin, dioleopalmitin, dioleostearin, dilinolenolinolein, dipalmitolein, trilinolenin, dilinolenolein and oleopalmitostearin. The main triacylglycerols represented in sunflower oil 88.14%, in corn oil 82.19% and in soybean oil 77.41% of total triacylglycerols. The differences between triacylglycerols composition within and between cultivars were calculated by analysis of variance. Significant differences (P

Plamenjača soje (uzročnik Peronospora manshuricam(Naum.) Syd.ex Gaum), jedna je od bolesti koja se najčešće javlja u proizvodnji ove ratarske kulture u svijetu. Pojava i intenzitet bolesti ovisi o vremenskim prilikama tijekom vegetacije, agresivnosti patogena, te osjetljivosti kultivara. Poznavanje dobrih izvora otpornosti, te poznavanje prirode otpornosti umnogome olakšavaju oplemenjivanje soje na otpornost soje prema ovom patogenu. Cilj ovoga rada bio je procijeniti pojavu i intenzitet plamenjače na sjemenu soje na različitim lokalitetima istočne Hrvatske tijekom 2007. godine te odrediti razinu osjetljivosti testiranih kultivara soje na ovog patogena. Svi ispitivani kultivari soje pokazali su dobru otpornost na plamenjačui na svim testiranim lokalitetima.

Nematode smeđe pjegavosti korijena (Pratylenchus spp.) su biljni endoparaziti i prisutni su gotovo na svim oranicama. Oštećuju parenhim korijena te značajno mogu smanjiti prinos soje. U SAD-u, P. brachyurus uzrokovao je gubitak do 31% prinosa. U 2006. godini, istraživanja su obavljena na 7 sorti soje različite grupe zriobe. Cilj je utvrditi podržavaju li različiti genotipovi soje rast populacije Pratylenchus spp. Korijen soje obojan je kiselim fuksinom radi otkrivanja penetracije nematoda u biljno tkivo. U odnosu na početnu populaciju (Pi) u stadiju razvijanja nodija, populacija nematoda u korijenu svih genotipova soje višestruko se povećala tijekom vegetacije, te je najveći broj nematoda utvrđen u jesen, u vrijeme početka zriobe soje. Populacija ubušenih nematoda pri kraju vegetacije soje (Pf) iznosila je najmanje 284 nematoda g/korijena odnosno najviše 1110 nematoda g/korijena, ovisno o sorti soje. S obzirom na odnos Pf/Pi, nekoliko sorti soje značajno se razlikuje po brojnosti ubušenih nematoda u korijen. Ovim istraživanjem dokazano je kako su sve ispitivane sorte soje dobri domaćini za nematode roda Pratylenchus.

Soja (Glycine max (L.) Merr.) je na globalnoj razini rangirana kao najznačajnija uljarica s učešćem od 60% u svjetskoj proizvodnji sjemena svih uljarica i 35% u ukupnoj svjetskoj proizvodnji biljnih ulja. Primarni cilj svih oplemenjivačkih programa soje je povećanje uroda zrna, ali zbog povećanog značaja soje s aspekta prehrane i prerade, u fokusu oplemenjivačkog rada je i sve veći broj vrijednih fitokemikalija sojinog zrna, među kojima je i ulje. Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti genetski napredak u količini ulja u zrnu novih elitnih linija soje Poljoprivrednog instituta Osijek (grupa zriobe-GZ 00, 0 i I.) kroz komparativne poljske pokuse u trogodišnjem razdoblju (2002.-2004.) u Osijeku te odrediti sastav triacilglicerola (TAGs) u ulju najboljih OS elitnih linija soje. Dobiveni rezultati biometrijske analize ukazali su na postignuti genetski napredak u količini ulja u zrnu domaćih linija soje GZ 00, 0 i I. Analiza sastava TAGs pokazala je da u ulju najboljih OS-elitnih linija soje najveći udio imaju slijedeći TAGs: LLL (19, 33%), LLO (16, 33%), LLP (13, 54%) i LOP (12, 08%). U cjelini, dobiveni rezultati analize količine i stabilnosti ulja u zrnu te sastava i udjela TAGs u ulju, koristit će se kao smjernice u razvoju novih domaćih kultivara soje poboljšane količine i kakvoće ulja u zrnu.

U laboratorijskim uvjetima, metodom rolanog filter papira, ispitivan je utjecaj četiri razine pH vrijednosti vodene otopine (5, 6, 7 i 8) na energiju klijanja, klijavost, dužinu korijena i dužinu hipokotila klijanaca te ukupnu masu klijanaca sjemena tri sorte soje (Anica, Ika i Kuna). Dobiven je značajan utjecaj sorte (p=0, 01) za sva ispitivana svojstva. Najniže prosječne vrijednosti za sva svojstva imalo je sjeme sorte Kuna. Sorte Anica i Ika nisu se razlikovale u prosječnim vrijednostima energije klijanja, klijavosti i ukupne mase klijanaca. Klijanci sorte Ika razvili su najduži korijen i hipokotil. Vrijednost pH vodene otopine, uz izuzetak energije klijanja, značajno je utjecala na ispitivana svojstva (p=0, 01 za klijavost, dužinu korijena i ukupnu masu klijanaca, p=0.05 za dužinu hipokotila). U prosjeku za sorte, klijavost je bila najveća na pH 5, a najmanja na pH 8. Korijen i hipokotil klijanaca bili su značajno duži na pH 5 i 6.

Siva pjegavost stabljike suncokreta [(uzročnik Phomopsis helianthi Munt.-Cvet. et al. (teleomorfni stadij Diaporthe helinathi Munt.-Cvet. et al.)], jedna je od glavnih bolesti na suncokretu u Republici Hrvatskoj i Europi, te u velikoj mjeri određuje prinos zrna i ulja. Stoga je u okviru oplemenjivačkog programa na suncokretu u Poljoprivrednom institutu Osijek jedan od ciljeva i rad na otpornosti na ovoga i druge glavne patogene. Iako suncokret (Helianthus annuus L.) ima usku genetsku varijabilnost, izvori genetske otpornosti nađeni su u divljim formama, a uočene su i razlike između kulturnih genotipova u tolerantnosti na ovog patogena. U ovom radu je prezentiran jedan segement rada na otpornosti primjenom umjetne infekcije u polju s ciljem testiranja razina tolerantnosti boljeg oplemenjivačkog materijala prema ovom patogenu. Najtolerantniji materijal će se dalje koristiti u kreiranju novih komercijalnih hibrida suncokreta.

Bijela trulež suncokreta (uzročnik Sclrotinia sclerotiorum (Lib.) de Bary), jedna je od glavnih bolesti na suncokretu. Iako suncokret (Helianthus annuus L.) ima usku genetsku varijabilnost i još nisu pronađeni pravi izvori genetske otpornosti na ovog patogena, uočene su razlike između genotipova u tolerantnosti. U ovom radu bit će prezentiran jedan segment rada na otpornosti primjenom umjetne infekcije u polju s ciljem testiranja razina tolerantnosti boljeg oplemenjivačkog materijala prema ovom patogenu. Najtolerantniji materijali će se dalje koristiti u kreiranju novih komercijalnih hibrida suncokreta.

Kakvoća sjemena soje (sadržaj ulja i bjelančevina)može biti pod značajnim utjecajem više vanjskih čimbenika (godina, voda, hraniva, drugo). Pokus je postavljen u Osijeku na Poljoprivrednom institutu Osijek tijekom tri proizvodne godine s vremenski bitno različitim odlikama. Sadržaj vode u tlu postavljen je u tri varijante (B1-kontrola ; B2-65-100% poljskog vodnog kapaciteta-PVK i B3-80-100% PVK)te tri varijante gnojidbe dušikom (C1-0 kgN/ha ; C2-100 kg N/ha ; C3-200 kg N/ha). Testna kultura bila je Ika, sorta soje kreirana na Poljoprivrednom institutu Osijek, a sjetva je obavljena u optimalno vrijeme (druga dekada travnja u sve tri vegetacijske godine). Navodnjavano je samohodnim vučenim rasprskivačem, a voda je korištena iz dubinskog zdenca zadovoljavajuće kvalitete. Pokus je postavljen po split-plot metodi u 4 ponavljanja a površina parcele bila je 330m2. U tehnološkoj zriobi izvršena je žetva, a sjeme je osušeno na skladišnu vlagu te je određen sadržaj ulja i bjelančevina po svakoj varijanti pokusa. Utvrđeno je da je značajno veći sadržaj bjelančevina bio na varijanti najveće razine gnojidbe dušikom prema kontroli. Vrlo značajno veći sadržaj bjelančevina na varijanti navodnjavanja prema nenavodnjavanim varijantama utvrđen je u sušnoj 2003. godini. Značajne do vrlo značajne razlike u sadržaju ulja utvrđene su između svih istraživanih čimbenika (godina, navodnjavanje i gnojdba dušikom).

Testiranje i praćenje patogena sastavni je dio kontrole sjemena. U Europi se sjeme soje analizira na infekciju sa Diaporthe/Phaseolorum, bez posebno naznačene pojave Phomopsis longicolla, D. phaseolorum var. caulivora i D. phaseolorum var. sojae. Variranje i preklapanje karakteristika u kulturi među njima čini morfološku identifikaciju otežanom i zahtijeva dosta vremena. Obzirom da ovi patogeni uzrokuju različite ekonomske štete u poljima soje, bilo je potrebno razviti molekularnu metodu temeljenu na PCR-RFLP-u, kako bi identficirali svakog pojedinog patogena iz kompleksa Diaporthe/Phomopsis. Sjeme soje površinski je sterilizirano te postavljeno u Petrijeve zdjelice sa krumpir-dekstroznim agarom. Nakon 3-4 dana na sobnoj temperaturi, micelij izolata je sastrugan i iz njega je brzom metodom obavljena ekstrakcija DNA, amplificirana pomoću univerzalnih početnica ITS4 i ITS5, a produkti amplifikacije digestirani pomoću AluI, RseI, HhaI i MseI restrikcijskih enzima. Dijelovi bandova dobiveni za svaki od enzima dozvoljavaju identifikaciju svih izolata obzirom da svaki od njih odgovara pojedinoj vrsti. Gotovo 900 izolata sa uzorka sjemena iz Italije, SAD, Argentine i Hrvatske identificirano je u posljednjih pet godina sa 100%-tnom sigurnošću kao P. longicolla, D. phaseolorum var. caulivora, D. phaseolorum var. sojae i D. phaseolorum var. meridionalis. Kao dio procjene ovog načina identifikacije, obavljena je i klasična metoda detekcije i identifikacije te su rezultati analiza upoređeni.

Oplemenjivanje soje (Glycine max (L.) Merr) u Poljoprivrednom institutu Osijek obavlja se kontinuirano više od 35 godina. Glavni cilj oplemenjivačkog rada je stvaranje novih boljih kultivara soje višeg genetskog potencijala rodnosti i bolje kakvoće zrna sa zadovoljavajućom razinom i drugih agronomskih svojstava u okvirima 00 do II grupe zriobe (GZ). Genetsko unaprijeđenje potencijala rodnosti soje temelji se na unaprijeđenju genetske osnove i drugih kvantitativnih svojstava. Cilj ovog istraživanja bio je odrediti genetsku dobit u urodu zrna i kakvoći zrna ostvarenu kroz nove elitne oplemenjivačke linije soje GZ 00 i 0, stvorene iz različitih križanja u okviru oplemenjivačkog programa soje Instituta. Ostvarena genetska dobit procijenjena je kroz trogodišnje (2002-2004) poljske pokuse usporedbom novih elitnih linija sa komercijalnim sortama (standardima)iste grupe zriobe. Fenotipska varijabilnost, heritabilnost u širem smislu, te ostvarena i relativna genetska dobit od selekcije određivani su za urod zrna, sadržaj bjelančevina i sadržaj ulja u zrnu. Dobiveni rezultati biometričkih analiza ukazuju na genetski napredak u produktivnosti i kakvoći zrna novih elitnih linija GZ 00 i 0. Visoku agronomsku vrijednost novih elitnih linija soje dobivenih oplemenjivanjem na ranozrelost potvrđuju i rezultati Komisije za priznvanje sorti R. Hrvatske za dvije nove rane sorte soje (Korana i Lucija) priznate 2006 godine Poljoprivrednom institutu Osijek rješenjem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva R. Hrvatske.

Priznati kultivar Korana bio je prijavljen u službeni postupak priznavanja 2003. god. pod oznakom OS-36-03. VCU ispitivanje provedeno je 2003-2005. na 4 lokacije u RH, a DUS ispitivanje provedeno je 2004-2005. u Mađarskoj. Temeljem rezultata oba ispitivanja MPŠVG donijelo je rješenje o priznavanju i uvođenju u proizvodnju navedenog kultivara. Prema grupi zriobe (GZ) za naše agroekološke uvjete, kultivar pripada 00 GZ.

U 2005. godini postavljen je makropokus soje na 7 lokaliteta u Republici Hrvatskoj. U makropokuse uključen je sortiment koji je u većoj mjeri zastupljen na površinama dotičnih lokaliteta. Cilj ovog pokusa je kroz duži niz godina utvrditi stabilnost pojedinog kultivara u proizvodnji kroz različite uvjete u proizvodnji (klimatski i zemljišni čimbenici). Rezultati dobiveni ovakvim makropokusima, služe kao orijentir u odabiru sortimenta kod proizvođača kod kojih je soja značajnije zastupljena u strukturi sjetve. Makropokusi su obuhvaćali različit broj kultivara nekoliko oplemenjivačkih kuća. Tehnologija je bila jednaka za sve zastupljene kultivare. Unatoč klimatski vrlo nepovoljnoj godini, sortiment soje Poljoprivrednog instituta Osijek pokazao je visoku stabilnost u proizvodnji sa prosječno najvećim ostvarenim urodima u odnosu na sortiment ostalih proizvođaća. Prosječni urod OS kultivara na svim lokalitetima iznosio je 3708 kg/ha uz indeks uroda prema kultivarima ostalim kuća od 1, 040. Sorta Ika, ističe se među kultivarima PIO prosječno najvećim urodima na gotovo svim lokalitetima.