Search

Zbog svoje primjene u akvakulturi, alge dobivaju sve više pozornosti kao održiv izvor korisnih produkata. Budući da mikroalge imaju važnu ulogu kao primarni proizvođači u vodenim ekosustavima i osnova su mnogih prehrambenih lanaca, važno je razumjeti procese koji im omogućuju bolje preživljavanje u toksičnom okolišu. Cilj ovog rada je evaluirati metodu Chlorella testa: (1) kao potencijalnu metodu za uzgoj algi, (2) kao metodu za procjenu prednosti i nedostataka života u simbiotskoj asocijaciji, uključujući dvije vrste aposimbiotskih algi (endosimbiotske alge prethodno izolirane iz zelene hidre) (Mychonastes homosphaera (Skuja) Kalina i Punčochářová i Desmodesmus subspicatus (Chodat) Hegewald i Schmidt te dvije vrste algi kao njihovih slobodnoživućih srodnika Chlorella kessleri Fott i Novak. [K&H, 1992] i C. vulgaris Beij. [K&H, 1992]), (3) s obzirom na odgovore algalnih bioindikatora povezane s komparativnom toksičnošću i ekotoksikološkim onečišćenjem željezom, i (4) putem korištenja algalnih bioindikatora za mikroskopijsku i morfometrijsku primjenu u okolišnom stresu. Povišenjem koncentracije željeza pojavile su promjene na stanicama (nakupine suhih umirućih stanica, mukozne strukture intenzivno zelenih mjehurića vlage, površina, promjer i duljina), deformacije (prazne stanice, nepotpune diobe, nepravilni cenobiji, tetrade i prijelazni oblici) i ultrastrukturne promjene (kloroplasti i jezgre). Sve promjene su bile izraženije u aposimbiotskih algi, što ukazuje na niži stupanj prilagođenosti na toksičnost željeza od njihovih slobodnoživućih srodnika. Slobodnoživuća vrsta C. kessleri se pokazala najprilagođenijom vrstom. Uočena je visoka statistička značajnost razlike u parametru stanične diobe, što ističe hormestički učinak povećanja biomase u slobodnoživućih vrsta algi. Ovo povećanje biomase pri specifičnoj koncentraciji željeza ukazuje na činjenicu da se Chlorella test može uspješno koristiti za vrednovanje rasta različitih mikroalgalnih vrsta i pokazuje perspektivnu primjenu u komparativnim studijama uzgoja različitih vrsta algi., Algae are gaining attention for their application in aquaculture as a highly sustainable source of useful products. As microalgae have a significant role in primary production in aquatic ecosystems and are the basis of many food chains, it is important to understand the processes that provide them with better survival in a toxicant-polluted environment. In this study the Chlorella bioassay was evaluated: (1) as a potential method for algae farming, (2) as a method for testing advantages or disadvantages of symbiotic association, including two species of aposymbiotic algae, i.e. endosymbiotic algae isolated from green hydra Mychonastes homosphaera (Skuja) Kalina and Punčochářová and Desmodesmus subspicatus (Chodat) Hegewald and Schmidt) and two related free-living algal species (Chlorella kessleri Fott and Novak. [K&H, 1992] and C. vulgaris Beij. [K&H, 1992]), (3) through algal bioindicator responses related to comparative toxicity and ecotoxicological pollution of iron, and (4) by using algal bioindicators for microscopical and morphometrical application in environmental stress. Increasing concentrations of iron led to cell changes (dry dotted clusters of dying cells, intensive green wet bubbles representing a mucous structure, area, diameter and length), deformations (empty cells, aberrant divisions, irregular coenobia, tetrads and transitional forms) and ultrastructural changes (chloroplasts and nuclei). All modifications were more pronounced in aposymbiotic algae, suggesting a lower degree of adaptation to iron toxicity than their free-living relatives. A free-living species C. kessleri showed the best ability to survive in given unfavorable environmental conditions. High statistical significance was noticed in the cell division parameter, underlining the hormetic effect of increasing the biomass in free-living algal species. This increasing of the cell divisions at the specific concentration of iron demonstrated that the Chlorella bioassay may represent a useful tool for evaluating the growth of different microalgal species, and has a prospective application in a comparative study of algae farming.

Pitanje postanka eukariotske stanice ključno je pitanje u evoluciji kompleksnog života. Teorija koja najvjernije objašnjava njeno porijeklo je teorija endosimbioze koja eukariotskim organelima pripisuje prokariotsko porijeklo tvrdeći da su se mitohondriji i kloroplasti razvili iz endosimbionata, tvrdnja koja se danas smatra općim znanjem. U slučaju mitohondrija dokazi čvrsto upućuju na -proteobakteriju, dok se domaćinu na temelju citoplazmatskih ribosoma pretpostavlja arhealno porijeklo. Endosimbioza mitohondrija ključan je događaj u postanaku eukariotske stanice jer je omogućila nastanak eukariotskih obilježja koja su se razvila s visokom energetskom cijenom, te se usko povezuje s nastankom jezgre i endoplazmatskog retikuluma. Za domaćina plastida je općeprihvaćeno da je već bio eukariotske organizacije, a filogenetske analize pretka plastida svrstavaju među cijanobakterije sa sposobnošću fiksacije dušika, metabolički aspekt za koji se smatra da je posredovao u endosimbiozi plastida. Bitan proces koji je omogućio integraciju simbionata je endosimbiontski prijenos gena, proces kojim je simbiont transformirao domaćina iz perspektive energetskog metabolizma namećući mu heterotrofnu ishranu. Kao nužnost se tada javlja i mašinerija za usmjeravanje i unos proteina u organele, čime je organelima dopušteno zadržavanje vlastitog biokemijskog identiteta. Unatoč prijenosu gena i unosu proteina u organele, dio genoma se pod selektivnim pritiskom ipak zadržao u organelima kao posljedica potrebe regulacije sinteze proteina u lancu prijenosa elektrona. Iako velik broj pitanja vezanih uz eukariotsku stanicu još uvijek ostaje nerazjašnjen, iz navedenog je vidljivo da teorija endosimbioze igra ključnu ulogu u potrazi za eukariotskim porijeklom te uz alate molekularne biologije daje odgovore na brojne probleme i fenomene vezane uz postanak organela i eukariotskih obilježja. The main question regarding the evolution of complex life on Earth is by far the one related to the origin of eukaryotic cell. The theory providing the most credible answers regarding the origin of eukaryotic cell is endosymbiotic theory, which claims that organelles such as mitochondria and plastids evolved from prokaryotic endosymbionts, claim that is now regarded as common knowledge. In the case of mitochondria, evidence firmly point toward an -proteobacterial ancestor, whilst its host is believed to be of archeal origin, owing to the fact that eukaryotes and archea possess similar ribosomes in their cytosol. The uptake of mitochondria is a crucial endosymbiotic event set at the very beginning of eukaryotic lineage, because it allowed eukaryotes to attain their novel properties which came at high energetic price. While the nature of the host that acquired plastids was undoubtedly that of a eukaryote, the plastidial predecessor that came to reside inside its host is believed to belong to a group of nitrogen-fixing cyanobacteria. The nitrogen fixation itself is thought to be the key metabolic aspect which mediated the symbiosis of cyanobacteria. Essential process that allowed integration of the symbionts was endosymbiotic gene transfer, the same process that transformed the host into heterotrophic from the perspective of energy metabolism. Protein import and protein targeting then come forth as necessary, allowing the organelles to maintain their biochemical identity. Despite of gene transfer and protein import, under selective pressure eukaryotic organelles still retained parts of their genomes, in order to regulate the de novo synthesis of proteins involved in electron transport chain. Although a vast number of questions regarding eukaryotic cell still remains unanswered, it is evident that endosymbiotic theory plays a significant role in the pursuit of the eukaryotic origin. Combined with the tools of molecular biology, it provides distinct explanations to numerous problems and phenomenons associated with the origin of organelles and eukaryotic properties.

Hidra je slatkovodni beskralježnjak iz koljena žarnjaka. Zelena se hidra ističe prisutnošću jednostaničnih endosimbiotskih algi u svojim gastrodermalnim mioepitelnim stanicama. Natrijev metasilikat sintetički je spoj koji kao rezultat antropogenog djelovanja dospijeva u okoliš te je poznavanje njegovog učinka na žive organizme važno za održivost ekosustava. U ovom radu istraživao se učinak natrijevog metasilikata na zelenu i smeđu hidru. Cilj istraživanja bio je odrediti postoji li razlika u toksičnosti spoja na dvije vrste hidri, te da li endosimbiotski odnos daje zelenoj hidri prednosti u odgovoru na nepovoljne uvjete okoliša. Hidre su tretirane s četiri koncentracije metasilikata te su tijekom tri dana promatrane morfološke, bihevioralne i reproduktivne promjene. Za analizu citološko - histoloških i morfometrijskih promjena izrađeni su standardni trajni preparati zelenih hidri. Utvrđeno je kako natrijev metasilikat u subletalnim koncentracijama u zelenih i smeđih hidri uzrokuje migraciju, smanjenu podražljivost, oštećenje lovki i promjenu oblika tijela. U zelenih je hidri štetan učinak najizraženiji bio prvi dan nakon tretiranja, a u smeđih hidri treći dan. Spoj je uzrokovao oštećenja staničnih slojeva i mezogleje te promjenu u položaju algi unutar stanica. Subletalne koncentracije natrijevog metasilikata izazvale su morfološka oštećenja i bihevioralne promjene u obje vrste hidri, a promjene su bile intenzivnije u smeđe hidre. S obzirom na to može se zaključiti kako endosimbiotske alge zelenoj hidri donose prednosti u prilagođavanju na uvjete u okolišu. Možemo zaključiti i kakav učinak bi ovaj spoj mogao imati na stanje vodenih ekosustava. Hydra is a freshwater invertebrate from the phylum Cnidaria. In its gastrodermal myoepithelial cells green hydra harbours endosymbiotic unicellular algae. Sodium metasilicate is a synthetic compound which is released in the environment as a product of human activities. Therefore, knowing the effects it has upon living organisms is important for sustainability of ecosystems. The aim of this research was to determine its effects on green and brown hydra and to compare the changes in the two hydra species. Hydras were treated with four concentrations of metasilicate and morphological, behavioral and reproductive changes were observed during the next three days. For cyto-histological analysis standard preparations of green hydra were made. The results have shown that sublethal concentrations of sodium metasilicate caused migration, reduced reactivity to mechanical stimuli, changes in body contraction and damage of tentacles. Effects were the strongest on the first day after treatment in green hydra and on the third day in brown hydra. The compound caused damage of cellular layers and mesoglea, and changed distribution of algae inside cells. Sublethal concentrations of sodium metasilicate caused morphological and behavioral changes in both species of hydra, and they were more intense in brown hydra. Green hydra showed better adaptability to unfavourable environmental conditions and we can conclude about the effect this metasilicate could have on aquatic ecosystems.

Hidra je slatkovodni beskralježnjak iz koljena žarnjaka. Zelena se hidra ističe prisutnošću jednostaničnih endosimbiotskih algi u svojim gastrodermalnim mioepitelnim stanicama. Natrijev metasilikat sintetički je spoj koji kao rezultat antropogenog djelovanja dospijeva u okoliš te je poznavanje njegovog učinka na žive organizme važno za održivost ekosustava. U ovom radu istraživao se učinak natrijevog metasilikata na zelenu i smeđu hidru. Cilj istraživanja bio je odrediti postoji li razlika u toksičnosti spoja na dvije vrste hidri, te da li endosimbiotski odnos daje zelenoj hidri prednosti u odgovoru na nepovoljne uvjete okoliša. Hidre su tretirane s četiri koncentracije te su tijekom tri dana promatrane morfološke, bihevioralne i reproduktivne promjene. Za analizu citološko - histoloških i morfometrijskih promjena izrađeni su standardni trajni preparati zelenih hidri. Utvrđeno je kako natrijev metasilikat u subletalnim koncentracijama u zelenih i smeđih hidri uzrokuje migraciju, smanjenu podražljivost, oštećenje lovki i promjenu oblika tijela. U zelenih je hidri štetan učinak najizraženiji bio prvi dan nakon tretiranja, a u smeđih hidri trećeg dana. Spoj je uzrokovao oštećenja staničnih slojeva i mezogleje te promjenu u položaju algi unutar stanica. Subletalne koncentracije natrijevog metasilikata izazvale su morfološka oštećenja i bihevioralne promjene u obje vrste hidri, iako su promjene su bile intenzivnije u smeđe hidre.

Zemlja je nastala prije 5 milijardi godina zajedno sa 149.6 x 106 kilometara udaljenim Suncem. U procesu nastajanja niza objekata i planeta Sunčevog sustava, jedino se Zemlja našla na udaljenosti koja je omogućila sva tri agregatna stanja vode, a time i stvaranje života. Zemlja je dinamični sustav u kojem se energija neprestano izmjenjuje i zahvaljujući tome stvarali su se oceani, planine, kontinenti, ali i prije nekoliko milijardi godina atmosfera. Niz promjena stvorile su iz, kako se za sada čini, HCN i H2S uz pomoć UV zračenja, prekrusore nukleinskih kiselina (RNA). Procesi i reakcije koji su doveli do stvaranja nukleinskih kiselina također su doveli istovremeno i do nastajanja aminokiselina i lipida, kao početnih dijelova života. Nastali su jednostanični organizmi koje mi danas nazivamo prokariotima. Neki od prokariotskih organizama prije 3, 5 milijarde godina uz pomoć ključne molekule, proteina D1, kao srca fotosintetske reakcije, u procesu fotosinteze, počeli su proizvoditi kisik. Kisik koji je dospijevao u okolinu u početcima se trošio za niz oksidacijskih procesa, a u konačnici za nastajanje atmosfere. Prokariotski fotosintetski organizmi su više od milijardu godina postepeno mijenjali atmosferu čineći je prikladnom za novi korak u evoluciji i život na Zemljinoj površini. Tragovi prokariotskih autotrofnih organizama pronađeni su u fosilnim nalazima iz prekambrijskog razdoblja i danas ih nazivamo Cijanobakterijama. Na Zemlji su prije 3, 8 milijardi godina nastali i eukariotski organizmi. Razlika u strukturi stanice između prokariota i eukariota predstavlja najveću evolucijsku nezavisnost u živom svijetu danas i mnogo je veća od same činjenice postojanja ili nepostojanja jezgrine membrane. Prokarioti su naizgled jednostavniji u strukturi, ali ne i nužno u kemijskim procesima. Pogled kroz elektronski mikroskop otkriva nam mnogobrojne strukture koje su omogućile ovim organizmima da milijarde godina žive na Zemlji gotovo nepromijenjeni. Usporedbama morfologije cijanobakterija iz prekambrijskog razdoblja i danas otkriva nam nevjerojatnu činjenicu da su gotovo morfološki istovjetne. Osim što imaju jednu od ključnih uloga u stvaranju živog svijeta na Zemlji imaju i jedinstvenu ulogu nastajanju eukariotskih fotosintetskih organizama. U procesu koju nazivamo endosimbioza prije 1, 5 milijardi godina od cijanobakterija nastao je plastid i od proteobakterija mitohondrij. Oba organela u evoluciji su izmjenom svoj ih biokemijskih reakcija i smanjenjem genoma kodirali svoje proteine u jezgri eukariotske stanice, odnosno postali trajno njeni sastavni dio. Teorija endosimbioze upravo tvrdi da je slijedom priliva prokariotskih gena u eukariotsku jezgru, epizodno došlo do stvaranja novih fotosinteskih eukariotskih organizama. Uslijedili su procesi primarne, sekundarne i tercijarne endosimbioze i evolucijskog razvoja svih danas poznatih algi i biljka na Zemlji.

Endosimbioza je jedan od najvažnijih evolucijskih koraka u razvoju eukariotske stanice. Ona nam objašnjava kao su se razvili organeli poput mitohonrija i koloroplasta. Nakon postavljanja teorije nije bilo puno saznanja kako je došlo do endosimbioze i kakav odnos imaju domaćin i simbiont. Kako bi se razjasnili mehanizmi endosimbioze bili su potrebni prikladni modelni organizmi. Takvi su rod trepetljikaša Paramecium i njegovi simbionti. Endosimbioza s rodom Holospora daje uvid u to kako se odvijala primarna endosimbioza, a endosimbioza s rodom Chlorella u mehanizme sekudarne endosimbioze. U ovom radu smo pobliže upoznali proces endosimbioze u trepetljikaša koji nam pruža u uvid u moguće mehanizme evolucije eukariota. Za daljna istraživanja endosimbioze su potrebne nove metode kako bi se detaljnije razriješio misterij nastanka eukariota. Endosymbiosis is one of the most important evolutionary step in the development of a eukaryotic cell. This theory explains the origin of organels like mitochondria and chloroplasts. After setting up the theory there wasn't a lot of knowledge on how endosymbiosis occurred and what kind of relationship exsists within the host and symbiont. In order to clarify the mechanisms of endosymbiosis there was a need for suitable model organisms. One of them is ciliate genus Paramecium and its symbionts. Endosymbiosis with Holospora species offer us a view on primary endosymbiosis, and endosymbiosis with Chlorella species could clarify secondary endosymbiosis. In this article we took a closer look on the process of endosymbiosis in ciliates, which provides us with the insight into possible mechanusms of eukaryote evolution . For further research of endosymbiosis, new methods are needed in order to fully resolve the mystery of the emergence of eukaryotes.

Suživot dvaju organizama, simbioza, može biti toliko intiman da jedan simbiont živi unutar stanica drugog simbionta kada govorimo o endosimbiozi. Zooksantele su jednostanične fotosintetske alge koje su endosimbionti mnogim morskim žarnjacima, mekušcima pa čak i nekim protozoama. U tom mutualističkom odnosu, alge uzimaju nutrijente iz otpadnih tvari simbionta te im on pruža stanište, dok simbiont koristi energiju i ugljikom bogate spojeve koje alga proizvede fotosintezom. U ovom su seminaru dati neki primjeri simbioze zooksantela s morskim organizmima i pobliže je objašnjena njihova uloga u tom odnosu. Najšire je obrađena tema simbioze zooksantela s kamenim koraljima zbog njihove izrazite važnosti u očuvanju bioraznolikosti morskog života. Coexistence of two organisms, a symbiosis, may be so intimate that one symbiont lives inside the cells of another. In such a case we speak of endosymbiosis. Zooxanthellae are unicellular photosynthetic algae that are endosymbionts to many sea cnidarians, molluscs and even some protozoa. In this mutualistic relationship, the algae take nutrients from the waste matter of their symbiont and the symbiont provides them with a habitat. On the other hand, the symbiont uses energy and carbon-rich compounds which the algae produce through photosynthesis. This seminar paper provides examples of symbioses of Zooxanthellae with various sea organisms, and their role in such relationships is explained. The topic of symbiosis of Zooxanthellae with stony corals is addressed in more detail for its immense importance in preserving biodiversity of sea life.

Endosimbioza ima važnu ulogu u postanku i evoluciji eukariotske stanice. Različiti plastidi nastali su nizom endosimbiotskih odnosa te uzrokovali raznolikost u svijetu algi. Endosimbioza hidre i Chlorelle predstavlja tipičan primjer dugotrajanog mutualističkog odnosa u kojem oba organizma imaju koristi. S druge strane, Elysia i Ambystoma pripadaju novootkrivenim nespecifičnim simbiozama. Fotosintetske simbioze osiguravaju organizmima svojevrsnu prednost jer mogu preživjeti u uvjetima bez hrane. Moguće je da ovakvi odnosi postoje u puno više organizama nego što je zabilježeno te su potrebna daljnja istraživanja koja će dati odgovore na neka, još otvorena pitanja te pružiti uvid u bioraznolikost koju osiguravaju ovi odnosi. Endosymbiotic relationships play an important role in the origin and evolution series of endosymbiotic events. Endosymbiosis between hydra and Chlorella represents a long-term mutualistic relationship in which both organisms benefit from each other. On the other hand, Elysia and Ambystoma are examples of the unusual symbioses, waiting yet to be fully understood. Associations with photosynthetic organisms provide an advatange to a host because it can survive in conditions without food. It is possible that these relationships exist in more organisms then that were observed so far. Further research is needed to provide the answers and give insight into the biodiversity that is shaped by symbiotic relationships.

Funkcionalna prehrana je najbolji izbor za očuvanje zdravlja, ali i kod terapije ili pak sportskih napora. Jedan od oblika funkcionalne hrane jest i fermentirana funkcionalna hrana, tipa probiotika, ili pak prebiotika. Ona kao prebiotički supstrat GIM-a je jako dobro primarno prerađena s mnoštvom nutritijenata za sekundarnu fermentaciju u GIT-u, te tercijalnu digestiju u jetri. Osim što probiotični specimenti omogučuju raznovrsne nutritijente, oni sudjeluju i u aktivnoj imunosenzibilizaciji nespecifičnog humoralnog imuniteta. Tako se željeni speciment može dobiti uzastopnom elekcijom i ad libido konzumacijom fermentirane hrane od strane elektiranog makroorganizma, potičući adaptacijsku modifikaciju na organizam i supstrat, te senzibilizirajuči time ekspresiju genoma mikroba. Ovim se postiže adaptacija mikroba na apriorije GIT-a domadara, kao i na njegov represivni nespecifični i humoralni imunitet. Nije poželjno ovaj genom eksprimirati mutagenim ili rekombinantnim metodama, zbog mnoštva posljedica, poput prionskih patofiziologija i sl. Ovim radom se izdvojila gram-negativna, bacilarna enterobakterija Hafnia alvei, koja pripada klasi gamaproteobakterija, te je benigan endosimbiont humanog GIT-a. Kao takva, ona ima potencijal biti probiotički speciment GIM-a. Ovim se potvrdio, navedeni Opći kriterij. Za potvrdu njenog Tehnološkog kriterija, kao i Funkcionalnog kriterija su potrebna daljnja istraživanja, poglavito s područja epigenetike i proteomike. Pored H.alvei je, kao α- i γ- hemolitičan speciment, izdvojen Enterococcus faecium, koji je fakultativno patogena bakterija humanog GIT-a, te postoji njegov antibiotik-rezistentan soj, koji se skračeno naziva VRE, tj. „Vankomicin Rezistentan Enterokok.“ Unatoč tome, E.faecium se danas koristi kao probiotička komponenta stočnog krmiva.

Podrijetlo i razvitak eukariotske stanice je jedan od najvažnijih i najzagonetnijih događaja u biološkoj evoluciji i kao takav plijeni pažnju mnogih znanstvenika koji se nastoje što više približiti i što bolje shvatiti taj proces. U ovom radu izložen je kratak pregled evolucije eukariotske stanice. Analizama i interpretacijama različitih tragova evolucije eukariota, te rekonstrukcijama okolišnih uvjeta kroz Zemljinu prošlost, nastale su brojne hipoteze koje pokušavaju odgovoriti na to pitanje. Iako se sve više informacija saznaje i povezuje u hipoteze, konačnog odgovora još nema.

Simbiotske asocijacije od velikog su značaja za evoluciju i biodiverzitet. Zelena hidra je klasičan primjer endosimbioze jer u svojim gastrodermalnim mioepitelnim stanicama sadrži jednostanične zelene alge. Prvi puta u sklopu ovog istraživanja uspješno je izolirana i održavana u trajnoj laboratorijskoj kulturi endosimbiontska alga iz zelene hidre na osnovi čega je rekonstruirana njena filogenija. U istraživanjima filogenije simbiontskih organizama gen za 18S rRNA se koristi neizostavno kao prikladan, visoko konzerviran molekulski marker, koji sporo evoluira i funkcionalno je očuvan. U našem istraživanju rekonstruirali smo filogeniju endosimbiontske alge iz zelene hidre upotrebom gena za 18S rRNA kako bi razjasnili taksonomski status endosimbionta i utvrdili da li se radi o algi roda Chlorella. Molekularno filogenetske analize ukupno 41 sekvence iz našeg istraživanja i GenBank baze sekvenci pokazale su da naši uzorci endosimbiontskih algi iz zelene hidre ne pripadaju rodu Chlorella, već rodu Desmodesmus, najvjerojatnije vrsti Desmodesmus subspicatus.

Praćen je učinak norflurazona na zelenu hidru (Hydra viridissima Pallas, 1766), smeđu hidru (Hydra oligactis Pallas, 1766) i zelenu algu Chlorella kessleri Fott i Novak. [K&H, 1992]. Norflurazon je selektivni translokacijski herbicid s izbljeđujućim učinkom na novonastale kloroplaste pri čemu se smanjuje fotosintetska aktivnost i vijabilnost organizma. Zelena hidra je tipičan primjer endosimbioze jer u svojim gastrodermalnim mioepitelnim stanicama sadrži zelene alge vrste Chlorella vulgaris Beij. [K&H, 1992]. Dobiveni rezultati uspoređivani su sa spomenutim, evolucijski srodnim, organizmima izvan simbioze - smeđom hidrom te algom klorelom. U ekotoksikološkom istraživanju, to je prvi primjer serije test-organizama, koji dijele spomenute složene evolucijsko-simbiotske odnose. Organizmi su tretirani na jakom i difuznom svjetlu 21 dan s pet koncentracija vodene otopine norflurazona (2x10-4, 2x10-5, 2x10-6, 2x10-7 i 2x10-8 mol/L) u laboratorijskim uvjetima. Ovisno o koncentraciji i svjetlosnim uvjetima, norflurazon je izazvao smrtnost, značajne morfološke, citološke, histološke i ultrastrukturne promjene, promjene u ponašanju, lokomociji i nespolnom razmnožavanju na svim test-organizmima, te smanjenu fotosintetsku aktivnost algi. U niskim koncentracijama norflurazona uočena je sličnost s kontrolom te hormestički učinak na rast algi. Od posebnog značaja bio je antikloroplastni te antimitohondrijski učinak, kao i oštećenja animalnih organizama istraživanim herbicidom. Novonastali pupovi u simbiotskoj zelenoj hidri nisu bili izblijeđeni, dok je efekt izbljeđivanja bio prisutan u algi izvan simbioze. Norflurazon se pokazao kao potencijalni opasni ksenobiotik/onečistač okoliša, s deletirajućim učinkom na sve istraživane organizme i gotovo sve njihove strukture. Kao krajnji rezultat narušene simbioze hidre i alge, pokazala se ponovna uspostava endosimbioze kod pojedinih preživjelih jedinki te njihov djelomični ili potpuni oporavak. Rezultati ovih istraživanja doprinose razrješavanju i pojašnjavanju složene problematike simbioze, a uvodi se i metoda nazvana Chlorella test.

Hidra kao jedinka jest pojedinačni polip cilindrična oblika koji nastava kopnenim stajaćim vodama. U prirodi je lako dostupna. Hidre imaju veoma zanimljivu anatomsku i citološku građu, a kao eksperimentalne životinje proučavaju se više od 250 godina.