Search

Objectives: The objective of study was to assess the demographics, clinical parameters and outcome of acute intoxications among adult patients admitted in medical ICU (intensive care unit) in southern Croatia. Subjects and Methods: An observational retrospective study was conducted during one-year period. Subjects were patients admitted to the ICU due to acute poisoning. Results: 81 subjects (32.1% females) aged 43.16±14.77 years were admitted in ICU due poisoning (14.97% of total annual ICU admissions). Psychiatric disorders were previously established in 76.5%, and 69.1% of all acute intoxications were classified as suicidal. Non-suicidal subjects differed from suicidal subjects in age (37.36±9.71 vs. 45.75±15.93 years; P=0.009), in pCO2 (6.38±1.78 vs. 5.50±1.26 kPa; P=0.020), in length-of-stay in ICU (median 1.00, interquartile range 1.00 vs. median 2.00, interquartile range 2.00 days; P = 0.022) and in length-of-stay in hospital (median 2.00, interquartile range 2.00 vs. median 10.50, interquartile range 15.25 days; P =, Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti demografske i kliničke osobitosti, te ishode akutnih intoksikacija kod odraslih bolesnika primljenih u internistički JIL (jedinicu intenzivnog liječenja) u južnoj Hrvatskoj. Ispitanici i metode: Opservacijska retrospektivna studija provedena je tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Ispitanici su bili odrasli bolesnici primljeni u internističku jedinicu intenzivnog liječenja zbog akutnog trovanja. Rezultati: 81 ispitanik (32.1% žena) u dobi od 43.16±14.77 godina primljen je u JIL zbog trovanja (14.97% od svih godišnjih prijema u JIL). Psihijatrijski poremećaji prethodno su utvrđeni u 76.5% ispitanika, a 69.1% svih akutnih intoksikacija klasificirano je kao suicidalno. Nesuicidalni ispitanici razlikovali su se od suicidalnih po dobi (37.36±9.71 naspram 45.75±15.93 godina; p=0.009), po pCO2 (6.38±1.78 naspram 5.50±1.26 kPa; P=0.020), po duljini boravka u JIL (medijan 1.00, interkvartilni raspon 1.00 naspram medijan 2.00, interkvartilni raspon 2.00 dana; P = 0.022) i u duljini boravaka u bolnici (medijan 2.00, interkvartilni raspon 2.00 vs. medijan 10.50, interkvartilni raspon 15.25 dana; P =

Ciljevi: Svrha ovog istraživanja bila je ispitati klinička obilježja IgA vaskulitisa kod pacijenata liječenih u Klinici za unutarnje bolesti KBC-a Split u petnaestogodišnjem razdoblju. Ispitanici i postupci: Istraživanje je obuhvatilo 36 bolesnika s dijagnosticiranim IgA vaskulitisom u razdoblju od 2007. do 2022. godine. Prikupljeni podaci dobiveni su iz stacionara i dnevne bolnice Zavoda za reumatologiju i imunologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Split. Podatci su tijekom prikupljanja unošeni u Microsoft Excel program dok je u statističkoj obradi korišten program MedCalc. Od testova su pritom korišteni χ2 test, Mann-Whitney test, Pearsonova korelacija i logistička regresija. Rezultati: Istraživanje je obuhvatilo 36 bolesnika s dijagnozom IgA vaskulitisa tijekom petnaestogodišnjeg razdoblja od kojih je bilo 29 muškaraca (80,6%) i 7 žena (19,4%). Medijan životne dobi iznosio je 62 godine (min-maks: 20-86 godina, Q1-Q3: 48-72 godine). Pokazala se statistički značajna razlika u razinama IgA u serumu između pacijenata starijih i mlađih od 60 godina kao i statistički značajna korelacija slabije snage između dobi i razina IgA u serumu. Od kliničkih očitovanja, najučestaliji simptom je bila purpura, zatim artritis i/ili artralgija, potom zahvaćenost bubrega te najrjeđe zahvaćenost gastrointestinalnog sustava. U konačnici se nije pokazala značajna razlika u kliničkom očitovanju kod pacijenata starijih i mlađih od 60 godina. U terapiji IgA vaskulitisa koristila se prvenstveno glukokortikoidna i imunosupresivna linija lijekova koja je u većini slučajeva dovela do poboljšanja stanja. Pritom se nije pokazala statistički značajna razlika u terapijskom izboru između definiranih dobnih skupina. Kod 10 pacijenata se određeni lijekovi mogu promatrati kao potencijalni okidači IgA vaskulitisa. Na kraju se pokazala statistički značajna razlika u broju pacijenata s poboljšanjem stanja kod uspoređivanih dobnih skupina. Zaključci: Istraživanje je pokazalo 2,4 dijagnosticirana IgA vaskulitisa godišnje i omjer muškaraca i žena od 4:1. Također, utvrđena je statistički značajna razlika u razinama IgA u serumu između mlađih i starijih pacijenata te značajna korelacija slabije snage između dobi i razine IgA u serumu. Utvrđeno je kako ne postoji značajna razlika u simptomatologiji između mlađih i starijih pacijenata, a da je pritom učestalost promatranih simptoma jednaka u oba spola. Simptomi od češćih prema rjeđima su purpura, artritis i/ili atralgija; zahvaćenost bubrega i gastrointestinalnog sustava. Najčešće primjenjivani lijekovi su kortikosteroidi i imunosupresivi koji su u većini slučajeva doveli do poboljšanja stanja, a penicilini i cefalosporini mogu biti okidači pojave IgA vaskulitisa., Objectives: The purpose of this study was to examine the clinical features of IgA vasculitis in patients treated in the Clinic for internal diseases at University Hospital of Split over a fifteen-year period. Subjects and methods: The research included 36 patients diagnosed with IgA vasculitis in the period 2007-2022. The collected data were obtained from Department of rheumatology and immunology in the Clinic for internal diseases at University Hospital of Split. Data were entered into the Microsoft Excel program during the collection, while the MedCalc program was used for statistical processing. Among the tests, the χ2 test, Mann-Whitney test, Pearson's correlation and logistic regression were used. Results: The research included 36 patients diagnosed with IgA vasculitis over a fifteen-year period, of whom there were 29 men (80.6%) and 7 women (19.4%). The median age was 62 years (min-max: 20-86 years, Q1-Q3: 48-72 years). A statistically significant difference in serum IgA levels between patients older and younger than 60 years was shown, as well as a statistically significant correlation of weaker strength between age and serum IgA levels. Of the clinical manifestations, the most common symptom was purpura, followed by arthritis and/or arthralgia, then kidney involvement, and the least frequent, involvement of the gastrointestinal system. In the end, no significant difference in clinical manifestations was shown in patients older than and younger than 60 years. In the therapy of IgA vasculitis, primarily glucocorticoid and immunosuppressive drugs were used, which in most cases led to improvement of the condition. There was no statistically significant difference in the choice of therapy between defined age groups. In 10 patients, certain drugs can be seen as potential triggers of IgA vasculitis. In the end, a statistically significant difference was shown in the number of patients with improved conditions in the compared age groups. Conclusions: The research showed 2.4 diagnosed IgA vasculitis per year and a male to female ratio of 4:1. Also, a statistically significant difference in serum IgA levels was found between younger and older patients, as well as a significant weaker correlation between age and serum IgA levels. It was found that there is no significant difference in symptomatology between younger and older patients, while the frequency of observed symptoms is the same in both sexes. Symptoms from more common to less common are purpura, arthritis and/or arthralgia; involvement of the kidneys and gastrointestinal system. The most used drugs are corticosteroids and immunosuppressants, which in most cases lead to an improvement in the condition, while penicillin and cephalosporins can be triggers for the appearance of IgA vasculitis.

Cilj: Cilj ovog rada bio je ispitati klinička obilježja i ishode u bolesnika hospitaliziranih zbog bolesti COVID-19 u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ (KZIB) u Zagrebu tijekom prvog vala epidemije. Metode: Provedena je retrospektivna analiza medicinske dokumentacije kohorte bolesnika hospitaliziranih u KZIB zbog COVID-19 u kojih je infekcija virusom SARS-CoV-2 bila etiološki potvrđena pozitivnim nalazom RT-PCR testa. U istraživanje su uključeni svi bolesnici hospitalizirani tijekom prvog vala epidemije, između 25. veljače i 18. lipnja 2020. godine. Rezultati: Tijekom promatranog razdoblja, u KZIB je zbog COVID-19 bilo hospitalizirano ukupno 175 bolesnika, od čega 110 (62,9 %) muškaraca. Svi su bolesnici bili stariji od 18 godina (medijan 59 godina, raspon dobi 22–99 godina). Ukupno 110 (62,9 %) bolesnika imalo je jedan ili više komorbiditeta od kojih su najčešći bili kardiovaskularna bolest, uključujući hipertenziju (49,1 %), dijabetes (16,6 %) i KOPB/astma (6,9 %). Najčešći simptomi bolesti bili su: febrilitet (89,7 %), kašalj (73,7 %), dispneja (45,7 %), proljev (45,3 %) i malaksalost (33,1 %). Blagi oblik bolesti imalo je 24 (13,7 %) bolesnika, srednje teški oblik 54 (30,9 %), teški oblik 64 (36,6 %), a kritični oblik 33 (18,9 %) bolesnika. Potrebu za liječenje kisikom imalo je 104 (59,4 %) bolesnika, a za liječenjem u jedinici intenzivnog liječenja (JIL) 33 (18,9 %) bolesnika. Mehanički je ventilirano 29 (16,6 %) dok je 11 (6,3 %) bolesnika zahtijevalo liječenje hemodijalizom. Među bolesnicima hospitaliziranima zbog COVID-19 veći izgled smrtnog ishoda imali su bolesnici u dobi > 65 godina, oni s više od jednog komorbiditeta ili s istovremenim kardiovaskularnim bolestima, oni koji su pri prijmu imali perifernu saturaciju kisikom (SpO2) ≤ 90 %, respiratornu frekvenciju ≥ 22/min, MEWS zbroj ≥ 3, patološke promjene na rendgenogramu pluća, oni s duljim trajanjem hospitalizacije te bolesnici s potrebom za nadomjesnim liječenjem kisikom, dijalizom ili liječenjem u JIL-u. Terapiju hidroksiklorokinom primilo je 59 (22,3 %) bolesnika, lopinavir/ritonavirom 12 (6,9 %), azitromicinom 8 (4,6 %), a glukokortikoidima svega 11 (6,3 %) bolesnika. Preminuo je 21 hospitalizirani bolesnik (12 %). Rasprava: Rezultati našeg istraživanja pokazuju da su tijekom prvog vala epidemije bolesti COVID-19 u KZIB u Zagrebu hospitalizirani isključivo odrasli bolesnici, češće muškarci, s jednim ili više komorbiditeta, nerijetko s blagim oblikom bolesti i bez respiratorne insufi cijencije te potrebe za liječenjem kisikom. Bivarijatnom analizom nađene su razlike u kliničkim obilježjima i laboratorijskim nalazima između preživjelih i umrlih bolesnika, a značajnim prediktorima smrtnog ishoda pokazali su se dob > 65 godina, prisutnost komorbiditeta (osobito kardiovaskularnih bolesti), odsutnost febriliteta, prisutnost dispneje, težina bolesti (viši MEWS i respiratorna frekvencija, niža periferna saturacija kisikom pri prijmu te potreba za nadomjesnim liječenjem kisikom, dijalizom i liječenjem u JIL-u) te povišene vrijednosti leukocita, limfocita, CRP, ureje, ALT, kreatinina, CK i LDH. Multivarijatna analiza pokazala je da skup prediktora koji najtočnije predviđa smrtni ishod bolesnika uključuje dob bolesnika, prisutnost kardiovaskularnih bolesti te vrijednosti CRP-a, ureje i AST-a, budući da su ove vrijednosti bile različite između skupina preživjelih i umrlih bolesnika neovisno o vrijednostima drugih prediktora. Zaključak: Bolest COVID-19 je postala velika opasnost tijekom 2020. godine s velikim brojem oboljelih i umrlih bolesnika uz letalitet od 12 % među našim hospitaliziranim bolesnicima. Nepovoljan ishod bolesti bio je povezan s više kliničkih i laboratorijskih parametara. U prvom valu epidemije zbog COVID-19 bili su hospitalizirani uglavnom odrasli bolesnici sa srednje teškim do kritičnim oblikom bolesti, a lošije ishode bolesti imali su bolesnici s jednim ili više čimbenika rizika. U budućnosti će biti potrebno uložiti dodatne napore u aktivno traženje i pravovremeno prepoznavanje bolesnika s potencijalnim rizičnim čimbenicima koji zahtijevaju pravovremeno antivirusno i imunomodulacijsko liječenje. U konačnici, bolest COVID-19 je multisistemska bolest s još puno nepoznanica, a koju još uvijek svakodnevno upoznajemo., Aim: The aim of this study was to examine the clinical characteristics and patient outcomes of patients hospitalized for COVID-19 in the University Hospital for Infectious Diseases „Dr. Fran Mihaljevic“ (UHID) in Zagreb during the fi rst wave of the epidemic. Methods: A retrospective analysis was conducted using medical records of a cohort of patients hospitalized due to COVID-19 in the UHID in which infection with the SARS-CoV-2 virus was etiologically confi rmed by a positive result of the RT-PCR test. Included were all the patients hospitalized during the fi rst wave of the epidemic, between February 25th and June 18th, 2020. Results: During the study period, 175 patients with COVID-19 were hospitalized in the UHID of which 110 (62.9%) were men. All patients were over 18 years old (median age 59, range 22–99 years). A total of 110 (62.9%) patients had one or more comorbidities, the most common of which were cardiovascular disease including hypertension (49.1%), diabetes (16.6%) and COPD/asthma (6.9%). The most common symptoms of the disease were: fever (89.7%), cough (73.7%), dyspnoea (45.7%), diarrhoea (45.3%) and fatigue (33.1%). Of the total number of patients, 24 (13.7%) had a mild disease, 54 (30.9%) moderate, 64 (36.6%) severe and 33 (18.9%) critical. 104 (59.4%) patients required oxygen therapy, while 33 (18.9%) patients required ICU care. 29 (16.6%) patients required mechanical ventilationand 11 (6.3%) patients required haemodialysis. Among patients hospitalized due to COVID-19, the higher chance of fatal outcomes had patients aged > 65 years, those with more than one comorbidity or with concurrent cardiovascular diseases, those with peripheral oxygen saturation (SpO2) ≤ 90% on admission, respiratory frequency ≥ 22/min, MEWS score ≥ 3, pathological changes on the chest X-ray, those with longer hospitalization duration and patients in need of oxygen replacement treatment, dialysis or ICU care. 59 (22.3%) patients were treated with hydroxychloroquine, 11 (6.3%) glucocorticoids, 12 (6.9%) lopinavir/ritonavir and 8 (4.6%) azithromycin. 21 (12%) of hospitalized patients died. Discussion: Results show that during the fi rst wave of the COVID-19 epidemic only adult patients were hospitalized in the UHID in Zagreb, more often men, with one or more comorbidities, often with mild disease, without respiratory insuffi ciency and need for oxygen treatment. The bivariate analysis found differences in clinical characteristics and laboratory fi ndings between surviving and deceased patients, while signifi cant predictors of fatal outcome proved to be age > 65 years, presence of comorbidities (especially cardiovascular diseases), absence of febrility, presence of dyspnoea, disease severity (higher MEWS and respiratory frequency, lower peripheral oxygen saturation on admission and need for oxygen replacement treatment, dialysis and treatment in ICU) and elevated values of leukocytes, lymphocytes, CRP, urea, ALT, creatinine, CK and LDH. Multivariate analysis showed that the set of predictors that most accurately predicts thefatal outcome includes the patient's age, presence of cardiovascular diseases, and values of CRP, urea and AST, since these differed between surviving and deceased patients regardless of the values of other predictors. Conclusion: The COVID-19 disease became a great danger during 2020 with many ill and deceased patients and a fatality rate of 12% among our hospitalized patients. Unfavourable disease outcome was associated with several clinical and laboratory parameters. In the fi rst wave of the epidemic, mainly adult patients with moderate to critical COVID-19 disease were hospitalized, and those with one or more risk factors had worse disease outcomes. In the future, it will be necessary to invest additional efforts in active search and timely recognition of patients with potential risk factors that require timely antiviral and immunomodulating treatment. Ultimately, the COVID-19 disease is a multisystem disease with many unknowns, which we are still getting to know each day.

Uvod: Krioglobulinemije su skupina bolesti kod kojih dolazi do serumske prisutnosti krioglobulina, Bjelančevina koje se precipitiraju u hladnim uvjetima. Miješane krioglobulinemije (tip II i III) se pojavljuju kao primarne ili pridružene drugim bolestima, najčešće hematološkim, autoimunim ili infektivnim. Najčešća infekcija praćena krioglobulinemijom je kronični hepatitis C, a najčešća autoimuna bolest je Sjögrenov sindrom. Cilj: Cilj ovog rada bio je istražiti klinička očitovanja u bolesnika s krioglobulinemijom liječenih od strane reumatologa te utvrditi postoji li razlika u opisanim obilježjima između miješane krioglobulinemije starije i mlađe dobi. Ispitanici i metode: Retrogradno smo istražili medicinske zapise iz stacionara, poliklinike i dnevne bolnice Zavoda za reumatologiju i kliničku imunologiju u 10-godišnjem periodu koji su imali kao vodeću ili pridruženu dijagnozu krioglobulinemiju ili se ista spominje u zaključku nalaza ili otpusnog pisma. Uključeni su samo oni bolesnici koji su 10-godišnjem intervalu praćenja imali evidentirana barem dva klinička posjeta. Rezultati: Pretraživanjem je evidentiran o 21 bolesnik s krioglobulinemijom, a većina (18/21) su bile žene. Kada smo ih podijelili po dobi utvrdili smo da ih je 12 starijih, a 9 mlađih od 60 godina. Većina je imala pridruženu autoimunu bolest i to ukupno najčešće sistemski lupus eritematodes (SLE). U starijoj dobnoj skupini najčešća prateća AIB je bila Sjögrenov sindrom, a u toj je skupini bilo značajno više bolesnika s malignim hematološkim bolestima. Skupina ispitanika starija od 60 godina češće je imala purpuru, zahvaćenost perifernih živaca i glomerulonefritis, a serumska razina krioglobulina prosječno je bila viša kod ovih bolesnika naspram mlađe dobne skupine. Pojavnost hepatitisa C bila je niska u obje skupine. Bolesnici su liječeni najčešće oralnim glukokortikoidima (OGK), bolest-modificirajućim lijekovima, imunosupresivima te rijetko biološkim lijekovima. Ispitanici ≥60 godina u većoj su mjeri primali OGK, hidroksiklorokin, ciklofosfamid i IVIG, dok su oni dobi < 60 godina češće liječeni mikofenolat-mofetilom i biološkom terapijom. Zaključci: Nema bitnih razlika u kliničkim očitovanjima miješane krioglobulinemije između u raznim dobnim skupinama. U bolesnika starije životne dobi krioglobulinemija je često manifestacija sustavne autoimune bolesti, naročito Sjögrenove te limfoproliferativne bolesti. Agresivnija imunosupresija i/ili biološka terapija primjenjuje se uglavnom kod mlađih bolesnika s krioglobulinemijom. OBJECTIVES: Cryoglobulinemias are a group of diseases with serologic presence of cryoglobulins, proteins that precipitate in cold conditions. Mixed cryoglobulinemia (type II and III) appear as primary disorder or secondary to other diseases, most often hematological, autoimmune or infectious. The most common infection accompanied by cryoglobulinemia is chronic hepatitis C, and the most common autoimmune disease is Sjögren's syndrome. The objective of this work was to investigate clinical manifestations in patients with cryoglobulinemia treated by a rheumatologist and to determine whether there is a difference in the described characteristics between mixed cryoglobulinemia at an older and younger age. METHODS AND MATERIALS: We retrogradely investigated medical records from inpatients, polyclinics and daily hospital of the Department of Rheumatology and Clinical Immunology in a 10-year period that had cryoglobulinemia as the leading or associated diagnosis on medical report or the term “cryoglobulinemia” was recorded in the conclusion of discharge letter. Only those patients who had at least two clinical visits recorded during the 10- year follow-up interval were included. RESUSLTS: Through the search, about 21 patients with cryoglobulinemia were recorded, and the majority (18/21) were women. When we divided them according to age, we found that 12 of them were older, and 9 were younger than 60. The majority had an associated autoimmune disease, most commonly systemic lupus erythematosus (SLE). In the older age group, the most common accompanying autoimmune disease was Sjögren's syndrome. In the older group there were significantly more patients with malignant hematological diseases. The subjects in the older group had more often purpura, peripheral nerves involvement and renal involvement, and the average serum level of cryoglobulins was higher in these patients compared to the younger age group. The incidence of hepatitis C was low in both groups. Patients were usually treated with oral glucocorticoids (OGC), disease-modifying drugs, immunosuppressants, and rarely with biological drugs. Subjects ≥60 years of age received OGK, hydroxychloroquine, cyclophosphamide and IVIG largely, while those aged

Koronavirusna bolest 2019 (COVID-19, od engl. coronavirus disease 2019) je bolest uzrokovana novim koronavirusom (SARS-CoV-2, od engl. severe acute respiratory syndrome coronavirus 2) koji se pojavio u prosincu 2019. godine u Kini, a početkom 2020. godine se proširio po cijelom svijetu, zbog čega je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju. Prvi slučaj u Republici Hrvatskoj zabilježen je 25. veljače 2020. od kada je u Hrvatskoj registrirano preko 359 000 oboljelih. Cilj ovog rada je ispitati klinička obilježja COVID- 19 kod bolesnika hospitaliziranih u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu u prvom valu epidemije 2020. godine. Provedeno je retrospektivno istraživanje kohorte bolesnika hospitaliziranih u Klinici s infekcijom SARS-CoV-2 virusom, koja je etiološki potvrđena pozitivnim nalazom RT-PCR na SARS-CoV-2. U istraživanje su uključeni svi bolesnici hospitalizirani tijekom prvog vala epidemije, između 25. veljače i 18. lipnja 2020. Demografske, epidemiološke i kliničke podatke dobili smo iz povijesti bolesti. Tijekom istraživanog razdoblja u Klinici je hospitalizirano ukupno 175 bolesnika zbog COVID-19, od čega 110 (62, 8%) muškaraca. Svi bolesnici bili su stariji od 18 godina (medijan 59 godina, raspon dobi 22-99 godina). Ukupno 110 (62, 9%) bolesnika imalo je jedan ili više komorbiditeta. Blagi oblik bolesti imalo je 24 (13, 7%) bolesnika, srednje teški oblik 33 (18, 9%) bolesnika, teški oblik 54 (30, 9%) bolesnika, a kritični oblik 63 (36, 0%) bolesnika. Potrebu za liječenjem u jedinici intenzivnog liječenja imalo je 33 (18.9%) bolesnika, potrebu za terapiju kisikom 104 (59, 4%) bolesnika, 39 (22, 3%) je mehanički ventilirano, a 11 (6, 3%) je liječeno hemodijalizom. Terapiju hidroksiklorokinom primilo je 59 (22, 3%) bolesnika, glukokortikoidima 11 (6, 3%), lopinavir/ritonavirom 12 (6, 9%) i azitromicinom 8 (4, 6%) bolesnika. Umro je 21 (12%) hospitalizirani bolesnik.

Cilj: Konatalna citomegalovirusna infekcija (kCMV) je najčešći infektivni uzrok neurorazvojnog odstupanja u djece, uključujući cerebralnu paralizu (CP). U Australskom CP registru udio djece s kCMV infekcijom iznosi 1.5% ukupnog broja djece s CP, uz incidenciju CP od 2.5/100 000 živorođenih. Ovom studijom prikazujemo klinička obilježja i rezultate slikovnog prikaza mozga u djece sa simptomatskom kCMV infekcijom. Metode: Studija obuhvaća 18 djece s dokazanom kCMV infekcijom, a koja su razvila CP. Klasifikacija CP i pridruženih odstupanja provedena je po preporukama Surveillance of Cerebral Palsy in Europe. U vrijeme postavljanja dijagnoze i klasifikacije djeca su bila u dobi 4-16 godina. Samo jedno dijete je bilo prijevremeno rođeno dok su ostali bili rođeni u terminu. Svima je učinjena slikovna pretraga mozga, u starije djece inicijalno CT, a kasnije MR u sve djece. Rezultati: 15/18 bolesnika je imalo bilateralnu spastičnu (BS) CP, dvoje diskinetsku, a jedno dijete ataktičnu CP. Petero djece s BS CP imalo je dobru sposobnost hoda dok je osmero bilo vezano za invalidska kolica. U sve djece, osim jednog bolesnika, BS CP je bila udružena s umjerenim do teškim intelektualnim zaostajanjem, u 12 s epilepsijom, u 6 sa zamjedbenom nagluhošću/gluhoćom, u još 6 s korioretinitisom te s poremećajem iz autističnog spektra u jednog djeteta. Diskinetska CP je u oba bolesnika bila najtežeg stupnja, GMFCS 5, udružena s teškim intelektualnim oštećenjem, zamjedbenom nagluhošću/gluhoćom, korioretinitisom i poremećajem iz autističnog spektra. Jedino dijete s ataktičnom CP je imalo GMFCS stupanj 1, ali i teško intelektualno oštećenje. Mikrocefalija je bila prisutna u 15/18 djece. Predominantni nalaz slikovnog prikaza mozga su bile moždane malformacije u 11/18 djece s kCMV i CP, najčešće polimikrogirija i pahigirija, svaka u po četvero djece, zatim lizencefalija u dvoje te shizencefalija u jednog djeteta. Poremećaj migracije je bio udružen s cerebelarnom hipoplazijom u četvero te leukoencefalopatijom u četvero djece. Izolirana leukoencefalopatija je nađena u 6/18 bolesnika, a difuzna leukoencefalopatija s bilateralnim temporalnim cistama u dvoje. Jedno dijete je imalo značajnu atrofiju mozga i hipoplastičan korpus kalozum. Kalcifikacije su bile prisutne u 12/18 djece. Zaključak: Cerebralna paraliza kao posljedica simptomatske kCMV infekcije je u većini slučajeva teškog stupnja. Udružena odstupanja su vrlo česta i obično teška, osobito oštećenje sluha. Češća je u ženskog spola i u djece rođene u terminu. Malformacije mozga su najčešći nalaz na slikovnim prikazima mozga.

Našim dugogodišnjim istraživanjem leptospiroze dokazali smo promjene koje su se dogodile u učestalosti, prostornoj raspodjeli po naseljima, prisutnosti vjerojatnih infektivnih serovara i kliničkom obilježju te bolesti. Incidencija se kontinuirano smanjuje. Leptospiroza je najučestalija na koprivničkom području. Učestali su teški klinički oblici bolesti. Serovar icterohaemorrhagiae zauzima vodeće mjesto, najučestaliji je i u bolesnika s teškim obilježjima bolesti. Ustanovili smo značajan porast serovara Australis, poi i hardjo. Unatoč saznanja da prvi službeni klinički opis leptospiroze potječe iz 1886. godine (30), smatra se da je bolest prisutna u Europi još od 18. stoljeća. U Europu je vjerojatno unesena seobom štakora iz Euroazije), dosadašnjih brojnih istraživanja, uključujući i naše, neprekidno smo suočeni s novim nepoznanicama vezanim uz ovu zoonozu. Ne začuđuje da leptospirozu uspoređuju s Protejom – ima bezbroj lica i naravi. Nerijetko nas iznenadi težinom tijeka i ishodom ili se prezentira s tako laganim simptomima da ostane neprepoznata., The study included three groups of patients with a confirmed diagnosis of leptospirosis treated at the Infectious Diseases ward of Dr. Tomislav Bardek General Hospital in the period from 1970 to 1975, from 2000 to 2005 and from 2010 to 31 October 2014 (for the final group, only data on incidence, age, gender and spatial distribution of residence were available). The purpose of this study was to examine whether there have been changes in the frequency, spatial distribution, presence of likely infectious serovars and clinical properties of the disease over the course of this long-time study. The first group consisted of 113 patients (mean age 21 years), the second of 39 patients (mean age 46.1 years) and the third group of 13 patients (mean age 50.1 years). The overall ages of patients ranged from 6 to 81 years. Males were predominant. The main characteristic of the first group was that it was comprised largely of school aged children (59/113, 52.2%), while the second and third groups were comprised of adult patients (mean age 48 years). In comparing the results, a significant and continuous drop in the incidence of the disease was observed: virtually three-fold drop between the first and second groups, and a greater than three-fold drop between the second and third groups. The average number of patients per year was 18.8 in the first group, 6.5 in the second group and 2.6 in the third group. The patients resided in 67 different settlements in the county. A total of 44 patients originated from a single settlement each, while 2–26 patients originated from the remaining 23 settlements. The most patients originated from the towns of Koprivnica and Đurđevac, and the settlements of Virje, Novigrad Podravski, Velika Mučna, Reka and Koprivnički Bregi. The highest frequency of patients resided in the territory of the town of Koprivnica (100, 60.6%). During the survey, the towns of Koprivnica and Đurđevac alternated in terms of frequency, i.e. as the incidence dropped in Đurđevac, it increased in Koprivnica. The clinical signs of the disease also changed significantly over time. The first group was characterised by patients with mild (76.1%) symptoms, while the second group was marked by moderate (30.7%) and serious (35.8%) symptoms of the disease. There were four times as many patients in the second group with serious clinical symptoms. The most frequency infectious serovar was icterohaemorrhagiae, which was most often present in those patients with serious clinical symptoms of the disease. During the survey, a significant increase in the presence of the serovars Australis, Poi and Hardjo was observed. This long-term study of leptospirosis clearly outlines the changes that have occurred over time in the frequency, spatial distribution, presence of infectious serovars and clinical symptoms of the disease. Despite the current knowledge, including this study, there are still many unknowns concerning this zoonosis.

Klinička obilježja papilarnih karcinoma štitnjače u starijih osoba

Sistemska skleroza (SSc) je multisistemska bolest nepoznatog uzroka karakterizirana fibrozom kože, krvnih žila i unutarnjih organa, uključujući gastrointestinalni trakt, pluća, srce i bubrege. Patogeneza SSc uključuje imunološke mehanizme, oštećenja krvožilja i aktivaciju fibroblasta s posljedičnim odlaganjem kolagena. Cilj ove studije bio je procijeniti incidenciju, prevalenciju i kliničke karakteristike sistemske skleroze (SSc) u Splitsko-dalmatinskoj županiji koja ima 463.676 stanovnika (uglavnom bijelci). Retrospektivnom studijom analizirana je bolnička dokumentacija u razdoblju od 2007. do 2009. godine te je učinjen popis SSc bolesnika. Konačna dijagnoza bolesti je potvrđena u skladu s kriterijima Američkog reumatološkog društva (engl. American College of Rheumatology). U svrhu procjene incidencije i prevalencije korištena je 95% granica pouzdanosti (CI, engl. Confidence interval) zasnovana na binomnoj raspodjeli. Na temelju 51 SSc bolesnika procijenjena je prevalencija 15,6/100.000 (95% granica pouzdanosti [CI] 11,8-19,4) uz godišnju incidenciju od 3,2/100.000 novootkrivenih bolesnika. Omjer žena i muškaraca bio je 5,2:1. Medijan dobi bio je 55,1 godina života. Ovom studijom utvrđena je pojavnost i klinička obilježja SSc u Hrvatskoj. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdile moguće različitosti SSc u pojedinim dijelovima Hrvatske s obzirom na zemljopisne i okolišne čimbenike., Systemic sclerosis (SSc) is a clinically heterogeneous generalized disorder which affects the connective tissue of the skin and internal organs such as gastrointestinal tract, lungs, heart and kidneys. It is characterized by alterations of the microvasculature, disturbances of the immune system and by massive deposition of collagen. Our aim was to to estimate the incidence, prevalence and disease characteristics of SSc in Split-Dalmatia County which has a population of 463,676 Caucasian people. A census of SSc cases for the period 2007-2009 was conducted using hospital records for case identification. Diagnoses were verified by medical record review. All patients were evaluated by the validated American College of Rheumatology criteria for SSc. The exact 95% confidence interval (CI) based on binomial distribution was created for the incidence and prevalence estimates. Results. Based on 51 verified cases of SSc, prevalence was initially estimated to be 15.6 cases per 100,000 adults (95% CI 11.8-19.4), with an annual incidence of 3.2 new cases per 100,000 adults per year (95% CI 0.5-4.1). The ratio of women to men was 5.2:1. The median age of patients was 55.1 yr. This study establishes baseline estimates of SSc occurrence and characteristics in a large Croatian cohort consisting of Causation people. These data should facilitate research regarding the role of geographic and environmental factors for this disease in comparison populations.

U radu se opisuju klinički simptomi depresije, klasifikacija i podjela depresija, te način postavljanja dijagnoze bolesti.

Mycosis fungoides je najčešći tip CTCL i čini 50% primarnih kožnih limfoma. Karakteriziran je s kliničkim obilježjima, histološkom slikom, imunofenotipom i prognozom. Mycosis fungoides (MF) je epidermotropni kutani T-stanični limfom (CTCL) karakteriziran proliferacijom malih i srednje velikih T-limfocita sa cerebriformnom jezgrom. (1) Tumorske stanice pokazuju izražajnost T-helperskog memorijskog fenotipa CD3(+), CD4(+), CD8(-), CD45RO(+) sa T-staničnim receptorom za alpha/beta heterodimer.Termin MF se koristi na klasični “ Alibert-Bazin” tip karakteriziran « ; patch» ; promjenama, plakovima i tumorima. MF je najčešći tip CTCL i čini 50% primarnih kožnih limfoma. Karakteriziran je s kliničkim obilježjima, histološkom slikom, imunofenotipom i prognozom. MF se češće javlja u dobi od 55-60 godina starosti i u muškaraca (M:Ž=1.6-2.0:1), ali se može pojaviti i u djece i adolescenata.MF je najčešće indolentnog kliničkog tijeka sa sporom progresijom tijekom godina i desetljeća, od „ patch“ promjena do više infiltriranih plakova i tumorskih tvorbi. Limfni čvorovi i visceralni organi mogu biti zahvaćeni u kasnijim stadijima bolestima.Klinička slika MF pokazuje spektar kliničko-patoloških manifestacija zbog čega diferencijalno dijagnostički dolaze u obzir veliki broj dermatoza koje prvi uočava dermatovenerolog. Prema WHO/EORTC klasifikaciji razlikuju se različiti stadiji bolesti

Makroglobulinemija je rijetka imunoproliferativna bolest koja često u završnoj fazi...

Istraživanje je provedeno na 60 bolesnika koji su ispunjavali kliničke kriterije za dijagnozu obostranog osteoartritisa (OA) koljena prema ACR klasifikaciji. Ispitivani su opći demografski, ciljani anamnestički i klinički parametri te standardne radiološke snimke koljena u stojećem stavu stupnjevane prema Kellgrenu i Lawrenceu (0-4). Cilj rada bio je procijeniti klinička i radiološka obilježja u ispitivanoj skupini te usporediti klinička obilježja OA u bolesnika koji su prema radiološkom nalazu podijeljeni u dvije skupine: s ranim (0 i 1) i kasnim OA koljena (2-4). Prosječna životna dob ispitanika bila je 60 godina (raspon 39-85 godina) sa znatnim udjelom žena (85%). Raspodjela ispitanika prema radiološkim stadijima Kellgrena i Lawrencea bila je: 13 (21,7%) u stadiju 0, 17 (28,3%) u 1., 10 (16,7%) u 2., 11 (18,3%) u 3. i 9 ispitanika (15%) u 4. stadiju. Raspodjela ispitanika s krepitacijama u odnosu na ranije i kasnije stadije OA nije pokazala statistički značajnu razliku. Nestabilnost zgloba koljena zabilježena je u 11 ispitanika (18%), uz statistički značajniju zastupljenost u 4. radiološkom stadiju bolesti (55,6%). Krepitacije u OA koljena, prema našim rezultatima, nisu povezane s određenom fazom bolesti, dok je instabilitet zgloba značajno zastupljeniji u kasnijim radiografskim stadijima., The study of 60 outpatients with clinical diagnosis of the osteoarthritis (OA) of the knees is performed. Measured parameters were: general demographic data, clinical data and standard radiographic x-ray of knees in standing position, graduated by Kellgren and Lawrence clasificiation from 0-4. The aim of this study was to establish clinical and radiographic features of OA of knees and to compare those characteristiscs in the two subgroups of patients according to radiographic stages: a group of an early disease (stages 0 or 1) and a group of late disease (stages from 2 to 4). The mean age was 60 years with range from 39 to 85 years. 85% of patients were female. Distribution of patients according to Kellgren and Lawrence radiographic stages was as follows: 13 patients (21,7%) in grade 0, 17 (28,3%) in grade 1, 10 (16,7%) in grade 2, 11 (18,3%) in grade 3, and nine patients (15%) in grade 4. Crepitus on movement was registered in aproximatellly 80% of all patients, with no difference between early and late disease. Instability of the knee was present in eleven patients (18%), with more than a half of them (56%) in a radiographic grade 4 of OA of knees. There were no difference between functional parameters comparing original group of patients and two subgroupes. Crepitus on movement was not related to any specific radiographic stage of disease, but instability of knee was frequently registered in late disease.

Istraživanje je provedeno na 60 bolesnika koji su ispunjavali kliničke kriterije za dijagnozu obostranog osteoartritisa (OA) koljena prema ACR klasifikaciji. Ispitivani su opći demografski, ciljani anamnestički i klinički parametri te standardne radiološke snimke koljena u stojećem stavu stupnjevane prema Kellgrenu i Lawrenceu (0- 4). Cilj rada bio je procijeniti klinička i radiološka obilježja u ispitivanoj skupini te usporediti klinička obilježja OA u bolesnika koji su prema radiološkom nalazu podijeljeni u dvije skupine: s ranim (0 i 1) i kasnim OA koljena (2- 4). Prosječna životna dob ispitanika bila je 60 godina (raspon 39-85 godina) sa znatnim udjelom žena (85%). Raspodjela ispitanika prema radiološkim stadijima Kellgrena i Lawrencea bila je: 13 (21, 7%) u stadiju 0, 17 (28, 3%) u 1., 10 (16, 7%) u 2., 11 (18, 3%) u 3. i 9 ispitanika (15%) u 4. stadiju. Raspodjela ispitanika s krepitacijama u odnosu na ranije i kasnije stadije OA nije pokazala statistički značajnu razliku. Nestabilnost zgloba koljena zabilježena je u 11 ispitanika (18%), uz statistički značajniju zastupljenost u 4. radiološkom stadiju bolesti (55, 6%). Krepitacije u OA koljena, prema našim rezultatima, nisu povezane s određenom fazom bolesti, dok je instabilitet zgloba značajno zastupljeniji u kasnijim radiografskim stadijima.

Cilj istraživanja je bio utvrditi neka klinička obilježja ankilozantnog spondilitisa (AS) u epidemiološkom istraživanju putem poštom odaslanog upitnika. U analiziranom uzorku bolesnika (N=92) bilo je 60 muškaraca i 32 žene. U većine bolesnika (69 ili 75%) bolest traje više od 15 godina. Dijagnoza AS je postavljena prosječno 6, 5 godina nakon početka tegoba. Glavni simptomi bolesti su zakočenost i bol. Bolnu oteklinu jednog ili više zglobova imalo je 58 (63, 7%) bolesnika. Najčešće su aficirani kukovi (75: 81, 5%) i ramena (68: 73, 9%). Upalu očiju navodi 53 bolesnika (57, 6%), a upalu crijeva u smislu enterokolitisa nespecificirane geneze njih 16 (17, 6%).