Search

Članak obrađuje jedan aspekt psihologije Ivana Filopona, bizantskog pisca iz šestog stoljeća, kojim je obilježena ranija faza njegove filozofske karijere. Riječ je o ochēma/pneûma teoriji koja, u Filoponovu slučaju, predstavlja neobičan spoj aristotelovske, platonovske i stoičke filozofije s galenovskom fiziologijom i anatomijom. U članku se istražuje način na koji ovaj kršćanski novoplatoničar nastoji elemente dviju antičkih tradicija – filozofske i medicinske – objediniti u okviru osebujnog psihološkog koncepta., This paper deals with an aspect of John Philoponus’ psychology, a 6th century Byzantine writer, which marks the early phase of his philosophical career. It is the ochēma/pneûma theory, which in Philoponus’ case represents an unusual fusion of Aristotelian, Platonic, and Stoic philosophy with Galenic physiology and anatomy. In this paper, we examine how this Christian Neoplatonist attempts to assimilate elements of two ancient traditions – philosophical and medical – into a peculiar psychological concept.

Cilj ovog rada je prikazati Aristotelovo razumijevanje pojma duše. Aristotel razmatranje o duši započinje s kritičkim pregledom razmišljanja svojih prethodnika o duši, odnosno o starogrčkom pojmu psykhḗ koji se različito razumijevao kroz povijest. U svom djelu Aristotel se referira na Homera, Anaksimena, Demokrita, Empedokla i druge. Aristotel razumijeva živa bića kao složene supstancije unutar pojmovnog okvira hilomorfizma. Hilomorfizam označava odnos tijela i duše, a tijelo se sastoje od materija i oblika. Tijelu je duša svrha, a samo tijelo je puka potencija. Aristotel govori o tri vrste duše: vegetativnoj, senzitivnoj i razumskoj duši. Aristotel navodi pet sposobnosti duše: to su sposobnosti hranjenja, osjećanja, mišljenja, željenja i kretanja. Na kraju, Aristotel stupnjevito i kumulacijski shvaća duše biljka, životinja i čovjeka izgrađujući ljestvicu sposobnosti duše koja ide od hranjenja prema mišljenju., The aim of this paper is to represent Aristotle's understanding of the concept of the soul. In explaining the soul, Aristotle begins with a critical review of his predecessors' thinking about the soul, that is, about the ancient Greek concept of psykhḗ, which is defined differently throughout history. In his work Aristotle refers to Homer, Anaximenes, Democritus, Empedocles, and others. Aristotle understands living beings as complex substances within the conceptual framework of hylomorphism. Hylomorphism denotes the relationship of body and soul, and the body consists of matter and form. To the body the soul is the purpose, the body itself is mere potentiality. Aristotle talks about three types of soul: vegetative, sensitive and rational soul. Aristotle states five abilities of the soul: those are the abilities of feeding, feeling, thinking, desire and movement. At the end of the paper, Aristotle gradually and cumulatively understands the souls of plants, animals and man building a ladder of the soul’s abilities that goes from feeding to thinking.

P. Mijo Škvorc SJ, pisac, pjesnik, filozof, govornik, propovjednik, erudit, u brojnim tekstovima koje je objavio u knjigama, znanstvenim, stručnimi popularnim časopisima, pisao je o različitim temama, no vrlo malo o smrti, samo dva kratka teksta u svojoj knjizi Vjera i nevjera. Malo objavljenih tekstova o smrti potaknulo je istraživanje Škvorčeve arhivske ostavštinei njegovih brojnih rukopisa, kako bi se doznalo koliko u njima govori o temi smrti. Pregledom rukopisa može se zaključiti da se Škvorc zanimao za tematiku odnosa života i smrti, o umiranju i životu nakon smrti. Na temelju arhivske ostavštine može se zaključiti da je Škvorc vjerojatno kanio napisati opširnu knjigu o smrti, pod naslovom Susret sa smrću. U arhivu se nalaze brojni tekstovi, uglavnom u rukopisu, koji se mogu smatrati kao šira priprema za pisanje o smrti i umiranju, filozofskim, religijskim, literarnim i drugim vidovima odnosa čovjeka sa smrću. U članku je predstavljeno nekoliko rukopisa, koji su međusobno povezani, a govore o smrti. Osim već spomenutoga sadržaja nenapisane knjige, predstavljena je zbirka citata o smrti, koje je Škvorc prikupio iz narodne mudrosti (poslovica), natpisa, misli poznatih ljudi. Kratko je naznačen i sadržaj objavljen u knjizi "Vjera i nevjera". Detaljnije su prikazani rukopisi koji izravno govore o smrti, a nisu bili do sada javno objavljeni. U članku se želi — osobito obimnim navođenjem Škvorčevih tekstova — predstaviti njihov sadržaj, ljepota stila i zanimljivost misli. Kao posebno zanimljiv i neobičan rukopis o smrti ističe se pjesma "Isus i smrt", koja je objavljena u cijelosti. Pjesma pokazuje da ne govori o smrti samo kao filozof i teolog, nego i kao umjetnik, stilski dotjerano i osjećajima bogato.

Toma Akvinski je kršćanski teolog i filozof koji je živio u trinaestom stoljeću. U njegovoj misli jasno je odijeljen objekt filozofije od objekta teologije. Kroz ovaj rad najviše je pažnje posvećeno poziciji čovjeka u filozofskoj misli Tome Akvinskoga. Na samom početku su pojašnjeni najvažniji metafizički pojmovi tomističke filozofije koji predstavljaju temelj analize čovjeka. Čovjek je supstancijalno jedinstvo duše i tijela. Za ljudsku dušu su specifične moći razum i slobodna volja. Dalje se u radu spominju sve moći ljudske duše, dok se u nastavku najviše pažnje posvećuje moći težnje. Obrada moći težnje je uvertira za analizu strasti. Strasti se dijele na požudne kojih ima šest i gnjevljive kojih ima pet. Požudne strasti su ljubav, mržnja, požuda, užitak, bol i tuga, dok su gnjevljive strasti nada, očaj, strah, smjelost i ljutnja. U nastavku se opisuje odnos između gnjevljivih i požudnih strasti iza čega slijedi analiza svih strasti pojedinačno i na kraju zaključak. Thomas Aquinas is a Christian theologian and philosopher who lived in the thirteenth century. In his thought, the object of philosophy is distinguished from the object of theology. Throughout this paper the great attention is provided to the position of man in the philosophical thought of Thomas Aquinas. At the outset, the most significant metaphysical concepts of Thomistic philosophy are explained as they are base for the analysis of man. Man is the substantial unity of body and soul. For the human soul specific powers are reason and free will. Further in this paper are mantioned all powers of human soul, while great attention is provided to the power of desire. Discription of power of desire is an overture for passion analysis. The passions are divided between concupiscible passions where there are six and the irascible passions where there are five. Concupiscible passions are love, hate, concupiscence, pleasure, pain and sorrow, while irascible passions are hope, despair, fear, daring and anger. Furthermore in this paper are described the relationships between concupiscible and irascible passions followed by analyzes of all passions individually and conclusion at the end.

Rad se bavi detaljnom analizom Epikurove teorijsko metafizičke filozofije, koja stoji kao temelj njegovih etičkih razmatranja. Pokušaćemo da ponudimo uvid u to da li njegove ideje o nauci o prirodi, epistemologiji ili psihologiji nude valjane i ubjedljive razloge na osnovu kojih bismo mogli (a možda i morali) da prihvatimo etiku koju on postulira, ili je slučaj obratan, tj. da je prije svega formulisana etika pa su tek na osnovu tih razmatranja razjašnjene osnovne ideje teorijskih razmatranja. Uz to ćemo uvidjeti značaj tih pojedinačnih oblasti ne samo iz perspektive epikurejske filozofije već i njihov doprinos razvoju savremene filozofske misli. Pokazaćemo na koji način teorijska promišljanja imaju direktan uticaj na praktično djelovanje čovjeka. Odnosno kako možemo da se, upoznajući zakone prirode kao i načine na koje saznajemo ili opažamo spoljašnji svijet, oslobodimo strahova i anksioznosti. Na taj način se dostiže cilj epikurejske filozofije: život ispunjen racionalno odmjerenim i pažljivo promišljenim zadovoljstvima i uživanjima. Na atomističkoj slici univerzuma, preuzetoj od Demokrita koju je Epikur unaprijedio iznenadnim skretanjem atoma, zasnivaju se svaka naredna teorijska razmatranja. Epistemološki procesi, kao što je opažanje, recimo, zavise od načina na koji je univerzum, pa i sami naš svijet, skrojen. Opažanje nastaje tako što spoljašnji predmeti odašilju eidola-e koje nadražuju naša čula i proizvode određene osjete. Dalje, direktna i nedvosmislena posledica isključivo materijalističkog objašnjenja funkcionisanja univerzuma jeste determinizam, što je Epikur pokušao da prenebregne. Pokušaj uklapanja libertarijanističke pozicije u zakonima uređenu predstavu svijeta nije urađeno na najsrećniji način i predstavlja najveći nedostatak dijela epikurejske teorijske filozofije koji se bavi problemom slobodne volje. Nasuprot tome, psihološka razmatranja, utemeljena na već tada uobičajenoj distinkciji duše i tijela, Epikur shvata kao različite aspekti jedne iste materije, tj. atoma. Sve duševne procese je moguće redukovati na fizičke, što nam daje za pravo da Epikura smatramo ako ne prvim teoretičarem, onda makar začetnikom teorije psiho- fizičkog identiteta u filozofiji duha. Dio koji se u potpunosti nadovezuje na razmatranja o odnosu duše i tijela tiče se pojma smrti. Epikur smatra da smrt sa nama nema ništa, te da su strah i zabrinutost koje imamo od nje u potpunosti neosnovani i deplasirani. Konačno, završno poglavlje neće predstavljati samo rezimiranje svega do tada rečenog, već ćemo ponuditi određeno poređenje osnovnih crta teorijske i praktične filozofije. Odnosno, utvrđivanjem koja od njih ima primat, bićemo u mogućnosti jasnije da uvidimo koji je suštinski značaj filozofije za Epikura. The dissertation gives a detailed analysis of Epicurus’ theoretical philosophy, which sets the grounds for his ethical considerations. We will try to provide an insight into whether his ideas on science, epistemology and psychology offer valid and convincing reasons on the basis for accepting the basic postulates of his ethics. Or is the order of arguments reversed, that is, is his ethics formulated originally, and are basic theorethical theses subsequently clarified upon these accounts? In addition, we will observe the significance of these individual areas not only from the perspective of Epicureanism, but also from the standpoint of their contribution to the development of the contemporary philosophical thought. We will show how theoretical considerations have a direct effect on the practical human reactions. How can we, by knowing the laws of nature, as well as the ways in which we discover or observe the outside world, free ourselves of fears and anxiety? In this way, the goal of Epicureanism is fulfilled: life filled with rationally measured and carefully thought-out pleasures and enjoyments. On the atomistic image of the universe, taken from Democritus and advanced by Epicurus sudden swerve of atoms forms the base of each ensuing theoretical account. Epistemological processes, such as perception, are, for example, dependent on the way the universe and even our own world are tailored. Perception is created by external objects that emit eidolae, which stimulate our senses and produce certain affections. Furthermore, a direct and undisputable consequence of the purely materialistic explanation of the universe functioning is determinism, which is something Epicurus attempted to exclude from his system. The attempt to incorporate a libertarian position into a law-regulated functioning of the world has not been performed in the most satisfying way and represents the greatest deficiency of the part of Epicurus’ theoretical philosophy that deals with the problem of free will. In opposition to that, in his psychological considerations based on the already common distinction between the soul and the body, Epicurus sees them as different aspects of the same matter, i.e. atoms. All mental processes can be reduced down to physical processes, which is something that gives us the right to consider Epicurus to be, if not the first identity theorist, then at least someone who initiated the mind – body theory in the philosophy of mind. The part that relates fully to the accounts of the relation between the soul and the body concerns the notion of death. Epicurus believes that death has nothing to do with us, and that the fear and concern we derive from it are completely unfounded and misplaced. Eventually, the final chapter is not only the overall summary, but also a certain comparison of the basic lines of theoretical and practical philosophy. That is, by determining which one of them has a primacy, it can be seen more clearly what is the essence of the Epicurus’ philosophy

U radu se nastoji osvijetliti specifičnost Guardinijeva dijalektičkog mišljenja o čovjeku, kojeg on razumijeva kao biće koje dozrijeva ili se ostvaruje kao autentična osoba ukoliko uspijeva uspostaviti adekvatnu mjeru u oscilacijama polarnosti kroz njegove duhovne i tjelesne te unutar–individualne i vanjske društvene dimenzije samoga sebe. U cilju razotkrivanja te dijalektičke niti koja bi se protezala kroz sve bitne dimenzije ljudskog »ja«, na početku se iznosi način na koji Guardini uopće misli o dijalektičkom ustroju stvarnosti, da bi se nadalje smjeralo konkretizaciji te iste dijalektičnosti u primjerima koji se tiču »strukture« čovjeka i njegovih individualno–socijalno–razvojnih sposobnosti. Tako se obrađuju polarni momenti u odnosima duše i tijela, slojeva ljudske osobe, kao i u osnovnim crtama, razvojna dinamika ljudskog dozrijevanja od djetinjstva do odrasle dobi. Na kraju se govori o krepostima kao duhovnim vrijednostima koje upućuju na razvoj onih sposobnosti s kojima bi se s jedne strane omogućilo čovjekovo unutarnje i vanjsko uravnoteženje, kao i, s druge strane, otvorenost prema Apsolutu.

U ovom umjetničkom istraživanju bavim se tjelesnim i psihičkim aspektima ljudskog postojanja i vlastitim subjektivnim iskustvom i doživljajem istoga. Proučavam različite povijesne filozofske teze o tjelesnosti i postojanju duše, te ih uspoređujem sa suvremenima. Uspoređujem i povezujem filozofske teze s vlastitom slikom, što ona predstavlja i na koji dio se nadovezuje. Također se bavim ženskom interpretacijom u vizualnoj kulturi i društvu uspoređujući ju s vlastitim iskustvima. Opisujem formalne karakteristike slike i objašnjavam tehnički proces pripremanja i nastajanja autoportreta. Ovaj slikarski koncept proizašao je iz želje vizualno izraziti moje životno putovanje i iskustvo. Istraživanje različitih filozofskih teorija duše i tijela pridonijelo mi je u izražavanju svog identiteta i postojanja. Svoje preokupacije konceptualizirala sam u tehnici ulja na platnu kroz motiv Piete. Subjektivno sam vlastiti identitet vizualizirala kroz vlastito tijelo i na taj način izrazila sam svoje stavove i iskustva. Slikarstvo mi je omogućilo neverbalni oblik izražavanja za koji smatram kako puno jasnije može prenijeti moje osjećaje nego što bi to mogle riječi. In this artistic research, I deal with the physical and psychic aspects of human existence and my own subjective experiences of the same. I study various historical philosophical theses about physicality and the existence of the soul, and compare them with contemporary ones. I compare and relate philosophical theses to my own painting, what it represents and on what philosophical part it builds on. I also address women's interpretation in visual culture and society by comparing it to my own experiences. I describe the formal characteristics of the painting and explain the technical process of preparing and creating a self-portrait. This painting concept came from the desire to visually express my life journey and experience. Exploring different philosophical theories of soul and body has contributed to my expression of my identity and existence. I conceptualized my preoccupations through the technique of oil on canvas and through the motif of Pieta. Subjectively, I visualized my identity through my own body and in this way I expressed my views and experiences. Painting has provided me with a non-verbal form of expression that I believe can convey my feelings much more clearly than words could say.

Kremiranje (spaljivanje) tijela je praksa koju pronalazimo od najstarijih vremena. U diplomskom radu želimo stoga donijeti teološko-moralnu prosudbu kremiranja tijela u svjetlu kršćanske vjere, osobito potaknuti naputkom Kongregacije za nauk vjere „Ad resurgendum cum Christo“ (Da bi se suuskrslo s Kristom), objavljenim u kolovozu 2016. godine. Kako bi se što bolje shvatila (ne)dopuštenost kremiranja, prvi dio donosi religijsko poimanje tijela i smrti. Neobjavljene religije, zbog svog specifičnog pogleda na tijelo i vjerovanja u reinkarnaciju, puno su otvorenije ovoj praksi. Hinduizam tijelo promatra kao zatvor čovjekovoj duši koja se mora izdići iznad tjelesnog života. Sve dok se ne izdigne reinkarnacijom, odnosno ponovnim rođenjem, ona se vraća u život. Cilj je sjedinjenje sa Brahmanom. Budizam na sličan način promatra život. Sve je prolazno, promjenjivo, prividno. S druge strane, židovstvo, islam i kršćanstvo objavljene su religije koje vrijednost tijela vide u tome što ono potječe od Boga i što će jednom u istom obliku uskrsnuti. Islam i židovi stoga ne dopuštaju kremiranje. Kremacija tijela ni u kršćanstvu nije oduvijek bila dopuštena, osim u slučajevima kada je prijetila zaraza i velika epidemija. Tek od sredine 20. stoljeća Crkva, uz određene uvjete, dopušta kremiranje. Dopuštenost kremiranja najčešće određuje motiv odluke za izbor kremiranja. Ukoliko se motivi protive kršćanskoj vjeri, kremiranje je nedopušteno i uskraćuje se kršćanski obred sprovoda. Međutim, i u slučajevima kada se kremiranje dopušta, postoji niz moralnih pitanja te rad donosi crkvene odredbe o ukopu i kremiranju tijela, a obrađuju se i pitanja poput čuvanja urne, dopuštenosti prosipanja pepela, itd. Body cremation (burning) is something people have been practicing since the earliest times. In this graduate thesis I want to declare theological and moral judgment of body cremation in the context of Christianity, especially to stimulate by issuing instruction 'Ad resurgendum cum Christo’, the Congregation for the Doctrine of the Faith written in august, 2016. In order to better understand the (non) permissibility of cremation, the first part of the book brings the religious perception of the body and death. Unpublished religions, because of their specific view of the body and beliefs in reincarnation, are much more open to this practice. Hinduism observes the body as the constraint of a human soul that has to rise above body life. As long as he does not rise up with reincarnation or re-birth, he returns to life. The goal is to unite with Brahman. Buddhism resembles life in a similar way. Everything is passable, changeable, seemingly. On the other hand, Judaism, Islam, and Christianity are published religions, which see the value of the body in the fact that it comes from God and will resurrect once in the exact same form. Islam and the Jews therefore do not allow cremation. Body cremation in Christianity has not always been allowed, except in cases of contagion and a great epidemic. Since the middle of the 20th century, the Church, under certain conditions, allows cremation. It is most often determined by the motive behind the choice of cremation. If the motives oppose Christianity, cremation is inadmissible and the Christian ritual ceremony is denied. However, even in cases where cremation is allowed, there are a number of moral issues, and the work implements the ecclesiastical provisions on burial and cremation of the body, as well as issues such as preserving the urn, permitting the shedding of the ash, etc.

Rad se bavi analizom romana Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere. Polazeći od kulturalne teorije, roman se analizira na uspostavljenim oprekama: lakoća-težina, duša-tijelo, privatno-javno, slučajnost-sudbina, esej o kiču-roman te obuhvaća likove, njihove odnose, postupke i društveno povijesni kontekst, posebice s obzirom na vrijeme i pravac postmodernizma. The subject of this paper is the analysis of Milan Kundera's novel The Unbearable Lightness of Being. Starting from the cultural theory, the novel is analysed on set opposites: easy-difficult, body-soul, private-public, coincidence-fate, essay on papa-novel, and covers the characters, their relationships, actions and social-historical context, especially considering the period and the direction of postmodernism.

Razmatanje o čovjeku kao cjelovitom biću sastavljenom od tijela – materije i onoga što ga oblikuje – duha ili duše poznato je od postanka antičke filozofije pa je kroz razvoj filozofije, ali i znanosti ostalo temom sve do današnjih dana. U zadnje vrijeme napretka znanosti, tehnologije i komunikacija možda se više nego na počecima razvoja znanosti i filozofije javlja pitanje utjecaja i važnosti duha u svakodnevnom, ali i u stručnom profesionalnom životu. Sve veća razgranatost duhovnih pokreta koji očito nalaze svoje tržište i u modernom čovjeku svjedoči toj potrebi čovjeka da se definira ne samo kroz tjelesnost i pragmatičnost nego kroz duhovnu dimenziju svojeg postojanja. Čovjek nije samo nešto što egzistira, kreće se i jest nego je biće svijesti, samosvijesti, spoznaje, biće koje sumnja, razvija se i napreduje. Uporedo s razvojem znanosti, tehnologije i medicine jednakom brzinom i razmjerom bujaju etička pitanja od kojih čovjek, koji se, istini za volju, otrgnu o od Zemlje i vinuo do Mjeseca, nije umaknuo ni u jednom trenutku povijesti. Kako uskladiti taj razvoj? Možda krenuti od pitanja kako teče proces od doživljaja stvarnosti – osjeta, do stvaranja predodžbi, a onda i znanja. Još je Platon ustvrdio da je duša pokretačka sila koja oživljava mrtvilo materije, a ono što joj daje da jest mogućnost je spoznaje stvarnosti, usvajanja znanja sve do razine spoznaje najviših principa, o stvarima koje nadilaze ovostranost. Duh nam to omogućuje upravo zato što nije povezan s materijom, nego je veza s duhovnom stvarnošću. Predočio je to analogijom – čovjek je lađa, a duša je ona koja kormilari. Bez kormilara lađa ne ostvaruje svoje potencijale, zapravo ne ostvaruje svoju bit. Ako smo svjesni činjenice da čovjeka od životinje razlikuje moć razmišljanja, samospoznaje, onda bi nam trebala biti važna i spoznaja o tome što nam to znanje omogućuje. Od Platona, Sokrata i Aristotela sve do novovjekovne filozofije ta moć pripisuje se duši. Tijelo samo za sebe nema razlikovnog elementa od životinje osim onoga što nazivamo duhom ili dušom. Pa iako nevidljiva, postaje nepobitna stvarnost koja zaslužuje našu pozornost. Na kraju, sjetimo se nevidljivih čestica od kojih se sastoji priroda bez čijeg istraživanja ne bismo imali današnji stupanj napredne znanosti. Samo zato što je nešto oku nevidljivo ne znači da svoju stvarnost ne pokazuje na mnoge druge načine. Spomenimo ovdje još Descartesa koji kaže da je bit ljudskog duha mišljenje, a duša je sama supstancija mišljenja te da je u potpunosti različita od tijela, a za razliku od tijela, duša bez njega neće prestati biti ono što jest. Da ovo nije samo pitanje filozofskih rasprava i nadmetanja govori nam i razvijena i danas sveprisutna znanost – psihologija. Na nama je da se u ovoj temi zadržimo na filozofiji i pokušamo predstaviti važnost odnosa duše i tijela – forme i materije te pokušamo shvatiti njihov odnos. Budući da je duša stvarnost koja se očituje ponajprije u umnim sposobnostima, a umne nas sposobnosti razlikuju od životinja, povezujemo je ponajprije s mogućnošću shvaćanja, stvaranja mišljenja i znanja. Stoga, ne zaslužuje li čovjek da mu se i pristupi na isti način na koji on zapravo i postoji, kao jedinstvenom spoju duše i tijela, oživotvorenoj materiji koja uči? Slijedeći filozofiju duše, čovjekova je moć učenja neograničena, jer ako je duša ona koja mu daje mogućnost učenja, ona kao duhovna stvarnost nema granica, dok materija (tkivo i krv) itekako imaju jasne granice. Filozofija duše u ovoj temi svakako zaslužuje svoje mjesto. Kao što Aristotel navodi u svojem Nagovoru na filozofiju – „Svi će se složiti da razboritost nastaje učenjem i traženjem onoga za čiju nas potragu osposobljava filozofija.”

Prilog se bavi problemima tekstualnih tijela u romanu Kiklop (1965) Ranka Marinkovića u dvojakom smislu. Prije svega, razmatra načine na koje pripovjedna proza tematizira ljudsko tijelo sa stajališta njegove višestruke heteronomije, a zatim i mogućnosti autoreferencijalne alegoričnosti fikcijskih prikaza tjelesnosti. U pogledu raspona tjelesne motivike, osobito se ističe obrazac proturječne žudnje da se tijelo uništi kako bi se njegov razvlašteni vlasnik spasio od smrti, žudnje koju protagonist- fokalizator pripovijedanja, Melkior Tresić, nehotično dijeli s likovima barem dvojice svojih duhovnih očeva. Paradoksalnome ustroju samorazornosti izabranih pripovjednih primjera pristupa se kroz usporedbu s aporetičnim učinkom „rastjelovljenja“ kojim, prema tezi Jean-Luca Nancyja, inkarnacijska paradigma obilježava odnos sveukupne zapadne kulture prema tijelu kao predmetu koji se potiskuje, žrtvuje i briše, jer se poima kao nužno označiteljsko zlo koje obavlja zadaću potpornja označenoga sadržaja, smisla ili duše. Isti obrazac podređuje i tijelo teksta, tj. formalni ustroj njegova diskursa, prisili da mu se tumačenjem pripiše duh nekog smisla.

Prodorom platonske antropologije, kršćanstvom još od 2. stoljeća počinje dominirati dualizam, nepomućen ponešto holističkijim tomizmom, a dodatno osnažen kartezijanizmom koji je kršćansku teologiju i dušu odgurnuo još dalje od tijela. Tek se šezdesetih godina 20. stoljeća teolozi počinju osvješćivati o daleko pozitivnijem i inkluzivnijem stavu Biblije prema tijelu. No, stoljeće prije toga, adventistički se pokret rađa u kondicionalizmu kakvog je iznio Hobbes u Levijatanu (XLIV). Čovjek nema dušu, on jest »živa duša« – tijelo oživljeno »dahom života« (Post 2,7). Bez tijela nema života, pa tako ni vječnog pakla. Ovome adventisti pridružuju i filozofiju zdravstvene reforme u kojoj njega tijela ima ključnu ulogu i o čemu ovisi intelektualni i duhovni napredak čovjeka, te na tom temelju grade obilnu zdravstvenu i obrazovnu praksu. Ova fizikalistička inačica kršćanske antropologije jedinstven je svjetonazorski doprinos filozofiji tijela i tema vrijedna akademske pažnje., Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention.

Cilj je izlaganja problematizirati jednu od temeljnih metafizičkih relacija um (duša)-tijelo u okviru filozofije prosvjetiteljstva. Od antičkih razmatranja o mudrosti, srednjovjekovnih teologijskih o Bogu do novovjekovnih o mislećoj supstanciji, um (duša, duh) ima primaran i nadređen položaj određivanja istine u odnosu na tijelo. Od Descartesa nadalje umno (duhovno) postupno gubi nadređen položaj kao nosilac istinitoga i, posredstvom empirizma i senzualizma, tijelo dobiva jednakovrijednu, a u okviru francuskoga materijalizma i primarnu ulogu. Navedena promjena prikazuje se analizom radikalnih senzualističkih i materijalističkih postulata Denisa Diderota iznesenima u romanu Indiskretni dragulji u kojem pokazuje kako se istina (istinitost), suprotno metafizičkoj tradiciji, određuje izravnim i umom (razumom) neuvjetovanim govorom tijela.

Doktorski rad sustavno prikazuje i vrednuje personalno-relacijsku misao teologije Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. u njezinim različitim aspektima i teološkim područjima. Disertacija je podijeljena na četiri poglavlja. Prvo poglavlje pruža pregled biblijskoga i povijesnoga razvoja teološkoga poimanja osobe, čime se tema disertacije smješta u širi povijesno-teološki kontekst i pokazuju se izvori u kojima sâm Joseph Ratzinger nalazi nadahnuće za svoju misao. U sljedećim se poglavljima sustavno prikazuje personalno-relacijska paradigma Ratzingerove teologije artikulirana u različitim teološkim područjima. Drugo poglavlje propituje teološko- trinitarno polje, koje je izvor Ratzingerove personalno-relacijske misli. Obrađuje starozavjetne teme Božjega imena i saveza koje su ključne za relacijsku sliku Boga te ističe Trojstvo kao vrhunac vjere u osobnoga Boga koji je u odnosu. Treće poglavlje obrađuje Ratzingerovu „relacijsku kristologiju“, čija je srž istovjetnost Isusa Krista i Sina, odnosno druge božanske osobe koja središte svoje osobe i egzistencije ima u jedinstvenoj i trajnoj komunikaciji s Ocem. Iz jedinstva s Ocem Ratzinger tumači i identitet Kristove osobe i njegova djela te Krista shvaća „egzemplarnim čovjekom“ i polazištem za teološko shvaćanje čovjeka. Četvrto poglavlje artikulira Ratzingerovu antropološku razradu njegove personalno-relacijske misaone sheme. Polazište je Božji čin stvaranja, u kojem je utemeljena čovjekova sposobnost za odnos s Bogom i s drugima te pokazuje čin vjere kao čovjekov odgovor na Božji započeti dijalog u stvaranju i objavi, pobliže predstavlja eklezijalnu dimenziju zajedništva u kojoj čovjek participira po vjeri te se konačno u svjetlu „dijaloške besmrtnosti“ obrađuje Ratzingerova interpretacija eshatoloških tema. U disertaciji se koristi povijesno-teološka metoda, metoda analize i sinteze te kritičko-evaluativna metoda. Osim izvornosti teme, koja na hrvatskom jeziku kao takva nije obrađena, disertacija doprinosi sustavnijem i obuhvatnijem razumijevanju teološke misli Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. koja pod obrađenim personalno-relacijskim vidom pokazuje svoj vlastiti profil i cjelovitost. Izvornim prijevodima disertacija daje uvid u Ratzingerova djela koja nisu prevedena na hrvatski jezik. Također donosi sustavan pregled povijesno- teološkoga razvoja poimanja osobe, koji u takvom opsegu na hrvatskom jeziku do sada nije izrađen.

Tijelo čovjeka je neposredni i spontani proizvod duše od kojeg se duša u zemaljskom životu ne odvaja. Duša čovjeka s tijelom ulazi u zajednicu koja se naziva život. Smrtni dio duše posreduje između tijela i besmrtnog dijela duše. Zato što je tijelo izravni proizvod duše i po prirodi je svagda svezano za smrtni dio duše, protivnost između tijela i duše moguće je svesti na protivnost između smrtnog i besmrtnog dijela duše. Raznolike duševne moći mogu se svrstati u tri roda: žuđenje, žešćenje i razabiranje. Zbog toga su tri dijela duše, koji se svode na dva osnovna: smrtni dio duše, koji se sastoji od svekolikoga onog žestećeg i svekolikoga onog žudećeg, i besmrtni ili razabirući dio duše. Iako su duševne moći različite, u cjelini su srodne kao moći jedne i iste duše. Nema i ne može biti istinske zajednice duše i tijela, stoga niti dobrog života, ako čovjek jednim svojim dijelom duše zanemaruje ugode drugog dijela duše. Duša čovjeka treba žudjeti za zadovoljenjem istinskih ugoda svih njezinih dijelova. Ako čovjek obrazuje samo više dijelove duše, a ne vodi brigu i o nižim dijelovima duše, tada zanemaruje tijelo. Ako čovjek ima neobrazovano tijelo, ne može utjecati na uspostavu istinskog prijateljstva između žudećeg i žestećeg dijela duše s razabirućim. Kao takav, čovjek postaje nenavidan te vodi život u razdoru sa samim sobom. Da bi se odriješio od nenavisti, čovjek se treba cjelovito obrazovati uz pomoć gimnastike, liječništva, muzike i dijalektike. Platon određuje zdravlje uglavnom kao tjelesnu vrlinu, premda govori i o duševnom zdravlju. Tjelesno zdrav čovjek stavlja tjelesno zdravlje u službu duševnog zdravlja. Uspostava sloge između svih dijelova duše jest duševno zdravlje, odnosno obrazovana zajednica duše i tijela. Platon pod zajednicom zdrave duše i zdravog tijela podrazumijeva vođenje umnog života. Neobrazovana duša čovjeka je bezumna. U bezumlju nastaje nenavist, a nenavist uzrokuje nesklad. Nesklad između dijelova duše nije ništa drugo do li unutarnji razdor koji je bolest duše. Bolest duše uzrokuje nesklad između dijelova tijela. Uspostavljanje ravnoteže između dijelova tijela ovisi o oplemenjivanju nižih dijelova duše. Riječ je o naporu održavanja tjelesnog zdravlja u korist rađanja uma u duši. Zdravlje je ono dobro ; bolest je ono zlo. Ali tijelo čovjeka ne mora biti bolesno ili zlo ako je bolest prisutna u njemu. Ako je bolest prisutna u tijelu čovjeka, ono se može pojavljivati bolesno. Premda se pojavljuje, bolest nije u tijelu ako čovjek žudi za zdravljem. Čovjek žudi za zdravljem kao što žudi za prijateljem koji je po sebi ono dobro. Žudnja za zdravljem kao prijateljem koji je ono dobro po sebi jest odredbena za ozdravljenje. Ali da bi se u tijelu čovjeka pojavilo zdravlje, nije dovoljno da zdravlje postane čovjeku prijatelj, već ujedno čovjek treba postati prijatelj zdravlju. Obostrano prijateljstvo sa zdravljem nastaje na osnovi cjelovitog obrazovanja. Vođenje cjelovito dobrog života pretpostavlja trud koji se sastoji u poznavanju i ostvarivanju istinskih duševnih i tjelesnih ugoda. Tjelesna ugoda jest osjet tjelesnog ispunjenja. Ako se tijelo ispunjuje onime što je istinski lijepo, tada nastaje tjelesno zdravlje. Utoliko je tjelesno zdravlje povezano s tjelesnom ugodom. Riječ je o takvom osjetu tjelesnog ispunjenja koji je čist, jer prihvaća granicu i suima istinu. U konačnici Platon određuje čiste osjete i ugode kao petu tekovinu dobra, koja se nalazi odmah iza znanja i umijeća. Budući da tjelesna ugoda nastaje u osjetu ispunjenja tijela čovjeka, da bi se govorilo o čistoj tjelesnoj ugodi, osjet tjelesnog ispunjenja treba biti odriješen od uzroka svake vrste boli ili bolesti i miješanih ugoda. Čisti osjeti tjelesnog ispunjenja su u pratnji zdravlja. To su ugode koje nastaju u skladnoj zajednici duše i tijela. Upravo je osjet za sklad i ritam odredben za čovjeka. Podrijetlo čistog osjeta vezano je za prirodu temeljnih sastavnica četiriju prvotnih tijela. U tom smislu znanje o zdravlju ovisi o spoznaji postupka sastavljanja vatre, zraka, vode i zemlje i spoznaji uzroka miješanja njihovih rodova. Uz pomoć tog znanja čovjek stječe spoznaju o uzrocima tjelesnih bolesti te na taj način doprinosi održavanju duševnog zdravlja. Liječništvo se brine za zdravlje tijela, a filozofija za zdravlje duše. Budući da cjelovito obrazovanje podrazumijeva brigu za tijelo, filozofija se u bitnom odnosi i na liječničko znanje. Liječništvo koristi samo onima koji se pojavljuju bolesni ; ne i onima koji jesu bolesni. No oni koji se pojavljuju bolesni trebaju ispravno žudjeti za zdravljem. Liječništvo i filozofija neće ispuniti svrhu ako čovjek žudi za zdravljem samo zato što je bolestan: čovjek treba žudjeti za zdravljem kao što istinski filozof žudi za mudrošću. U uzajamnom prijateljstvu sa zdravljem čovjek postaje povezan s ljepotom po sebi. Ljepota po sebi se može pojavljivati i biti tjelesno vidljiva. Ona u duši čovjeka može izazvati osjet tjelesnog ispunjenja. Kao takva pobuđuje sjećanje na izvorno dobro i ljubav spram dobra. Prisutnost ljepote u tijelu jest prisutnost zdravlja. Liječnik nastoji razlikovati ljude koji žude za tjelesnim ugodama na ispravan način od onih koji žude za tjelesnim ugodama na opak način. Upravo je stoga liječništvo ono umijeće koje dobro raspoznaje lijepe ili plemenite i ružne ili opake tjelesne žudnje i ugode. Potonje razlikovanje pretpostavlja znanje o prirodi žudnje: kakve su, kolike su, kako se rađaju, kako propadaju, pa u praktičkom pogledu liječnik je onaj koji zna odriješiti čovjeka od opakih žudnji, te potom u njemu proizvesti plemenite žudnje za čistim tjelesnim ugodama.

Platonova gimnastika nije skup vježbi kojima se postiže samo snaga, izdržljivost i lijep izgled tijela, već dio umijeća cjelovitog obrazovanja uz pomoć kojeg se ostvaruje savršen život. Takva gimnastika je pro- svjetljavanje tijela čovjeka na način da prijatelji koji pogledom uživaju u njemu razotkrivaju savršenu prirodu svojih duša i istinu. U radu se posebno tvrdi da se savršen život čovjeka sastoji i iz osjetilnosti koja je u skladu s umom, odnosno, iz čiste tjelesne ugode koju duša ima ukoliko se uvježbava u Platonovoj gimnastici. Takvom gimnastikom ostvaruje se prijateljstvo između čovjeka i kozmosa.

Od 1915. do kraja 1917. vodila se polemika između Frana Bubanovića i Stjepana Zimmermanna oko odnosa tijela i duše. Bubanović je zastupao materijalizam, dok je Zimmermann tvrdio da su tijelo i duša različiti, te da je duša neprotežna. Debata se doticala i odnosa filozofije prema prirodnim znanostima, gdje je Bubanović tvrdio da filozofija mora uzeti u obzir rezultate prirodnih znanosti, a Zimmermann je smatrao da je filozofija jednim svojim dijelom neovisna o prirodnim znanostima., Since 1915 till the end of 1917 a public disscussion between Fran Bubanović and Stjepan Zimmermann took place regarding the relation between body and soul. Bubanović advocated materialism, while Zimmermann claimed that the soul is distinct from the body, and that it is not extended. The debate also touched on the relationship of philosophy and the natural sciences; Bubanović thought that philosophy has to take into consideration the results of natural science and Zimmermann criticized the legitimacy of inferring significant philosophical theses from scientific results due to his belief that human knowledge transcends experience.

Platonova gimnastika nije skup vježbi kojima se postiže samo snaga, izdržljivost i lijep izgled tijela, već dio umijeća cjelovitog obrazovanja uz pomoć kojeg se ostvaruje savršen život. Takva gimnastika je prosvjetljavanje tijela čovjeka na način da prijatelji koji pogledom uživaju u njemu razotkrivaju savršenu prirodu svojih duša i istinu. U radu se posebno tvrdi da se savršen život čovjeka sastoji i iz osjetilnosti koja je u skladu s umom, odnosno, iz čiste tjelesne ugode koju duša ima ukoliko se uvježbava u Platonovoj gimnastici. Takvom gimnastikom ostvaruje se prijateljstvo između čovjeka i kozmosa., Plato's gymnastics is not a set of exercises equiring only physical strength, flexibility and beauty, but an integral part of the whole education meritorius for realization of perfect human life. It is Illumination of the body which in the eyes of friends reflects the inner nature of their souls and the truth. The article specifically states that the perfect human life consists of the sensation governed by the mind and of pure physical pleasure which human soul achieves by Plato's gymnastics. This type of gymnastics mediates in the realization of the friendship between man and the universe.

U radu iznosimo shvaćanje da je novoplatonizam u Michelangelovom kiparstvu prisutan na dublji način nego li to shvaćaju oni koji u Michelangelovoj umjetnosti iznalaze tek simboličku ilustraciju određenog novoplatoničkog učenja. Novoplatonizam u Michelangelovoj skulpturi ne vidimo kao simboliku koja upućuje na određenu novoplatoničku teoriju. U tom bismo slučaju o novoplatonizmu u umjetnosti govorili kao o onome izvanjskom s obzirom na bit umjetničkog djela, budući da se samo nastajanje i jestvo umjetničkog djela ne temelji u postupku teorijskog razmatranja, već u rukotvorenju. Polazimo od shvaćanja da je novoplatonizam s Michelangelom ostvaren izravno iz umjetničkog tvorenja u samom unutarnjem obliku umjetničkog djela., In the paper we propose attitude that Neoplatonism in Michelangelo’s sculpture is present in a deeper way than it is understood by those who in Michelangelo’s art find merely simbolic illustration of specific Neoplatonic learning. In Michelangelo’s sculpture we do not see Neoplatonism as a symbolism that is indicating a specific Neoplatonic theory. In that case we would be talking about Neoplatonism in the art as the external considering the proper essence of the work of art, since the proper emergence and beingness of the work of art is not founded in the act of theoretical consideration, but in handicrafting. Our starting point is the understanding that Neoplatonism with Michelangelo realizes itself directly out of artistic formation in the proper internal form of the work of art.

Tijelo čovjeka je neposredni i spontani proizvod duše od kojeg se duša u zemaljskom životu ne odvaja. Duša čovjeka s tijelom ulazi u zajednicu koja se naziva život. Smrtni dio duše posreduje između tijela i besmrtnog dijela duše. Zato što je tijelo izravni proizvod duše i po prirodi je svagda svezano za smrtni dio duše, protivnost između tijela i duše moguće je svesti na protivnost između smrtnog i besmrtnog dijela duše. Raznolike duševne moći mogu se svrstati u tri roda: žuđenje, žešćenje i razabiranje. Zbog toga su tri dijela duše, koji se svode na dva osnovna: smrtni dio duše, koji se sastoji od svekolikoga onog žestećeg i svekolikoga onog žudećeg, i besmrtni ili razabirući dio duše. Iako su duševne moći različite, u cjelini su srodne kao moći jedne i iste duše. Nema i ne može biti istinske zajednice duše i tijela, stoga niti dobrog života, ako čovjek jednim svojim dijelom duše zanemaruje ugode drugog dijela duše. Duša čovjeka treba žudjeti za zadovoljenjem istinskih ugoda svih njezinih dijelova. Ako čovjek obrazuje samo više dijelove duše, a ne vodi brigu i o nižim dijelovima duše, tada zanemaruje tijelo. Ako čovjek ima neobrazovano tijelo, ne može utjecati na uspostavu istinskog prijateljstva između žudećeg i žestećeg dijela duše s razabirućim. Kao takav, čovjek postaje nenavidan te vodi život u razdoru sa samim sobom. Da bi se odriješio od nenavisti, čovjek se treba cjelovito obrazovati uz pomoć gimnastike, liječništva, muzike i dijalektike. Platon određuje zdravlje uglavnom kao tjelesnu vrlinu, premda govori i o duševnom zdravlju. Tjelesno zdrav čovjek stavlja tjelesno zdravlje u službu duševnog zdravlja. Uspostava sloge između svih dijelova duše jest duševno zdravlje, odnosno obrazovana zajednica duše i tijela. Platon pod zajednicom zdrave duše i zdravog tijela podrazumijeva vođenje umnog života. Neobrazovana duša čovjeka je bezumna. U bezumlju nastaje nenavist, a nenavist uzrokuje nesklad. Nesklad između dijelova duše nije ništa drugo do li unutarnji razdor koji je bolest duše. Bolest duše uzrokuje nesklad između dijelova tijela. Uspostavljanje ravnoteže između dijelova tijela ovisi o oplemenjivanju nižih dijelova duše. Riječ je o naporu održavanja tjelesnog zdravlja u korist rađanja uma u duši. Zdravlje je ono dobro ; bolest je ono zlo. Ali tijelo čovjeka ne mora biti bolesno ili zlo ako je bolest prisutna u njemu. Ako je bolest prisutna u tijelu čovjeka, ono se može pojavljivati bolesno. Premda se pojavljuje, bolest nije u tijelu ako čovjek žudi za zdravljem. Čovjek žudi za zdravljem kao što žudi za prijateljem koji je po sebi ono dobro. Žudnja za zdravljem kao prijateljem koji je ono dobro po sebi jest odredbena za ozdravljenje. Ali da bi se u tijelu čovjeka pojavilo zdravlje, nije dovoljno da zdravlje postane čovjeku prijatelj, već ujedno čovjek treba postati prijatelj zdravlju. Obostrano prijateljstvo sa zdravljem nastaje na osnovi cjelovitog obrazovanja. Vođenje cjelovito dobrog života pretpostavlja trud koji se sastoji u poznavanju i ostvarivanju istinskih duševnih i tjelesnih ugoda. Tjelesna ugoda jest osjet tjelesnog ispunjenja. Ako se tijelo ispunjuje onime što je istinski lijepo, tada nastaje tjelesno zdravlje. Utoliko je tjelesno zdravlje povezano s tjelesnom ugodom. Riječ je o takvom osjetu tjelesnog ispunjenja koji je čist, jer prihvaća granicu i suima istinu. U konačnici Platon određuje čiste osjete i ugode kao petu tekovinu dobra, koja se nalazi odmah iza znanja i umijeća. Budući da tjelesna ugoda nastaje u osjetu ispunjenja tijela čovjeka, da bi se govorilo o čistoj tjelesnoj ugodi, osjet tjelesnog ispunjenja treba biti odriješen od uzroka svake vrste boli ili bolesti i miješanih ugoda. Čisti osjeti tjelesnog ispunjenja su u pratnji zdravlja. To su ugode koje nastaju u skladnoj zajednici duše i tijela. Upravo je osjet za sklad i ritam odredben za čovjeka. Podrijetlo čistog osjeta vezano je za prirodu temeljnih sastavnica četiriju prvotnih tijela. U tom smislu znanje o zdravlju ovisi o spoznaji postupka sastavljanja vatre, zraka, vode i zemlje i spoznaji uzroka miješanja njihovih rodova. Uz pomoć tog znanja čovjek stječe spoznaju o uzrocima tjelesnih bolesti te na taj način doprinosi održavanju duševnog zdravlja. Liječništvo se brine za zdravlje tijela, a filozofija za zdravlje duše. Budući da cjelovito obrazovanje podrazumijeva brigu za tijelo, filozofija se u bitnom odnosi i na liječničko znanje. Liječništvo koristi samo onima koji se pojavljuju bolesni ; ne i onima koji jesu bolesni. No oni koji se pojavljuju bolesni trebaju ispravno žudjeti za zdravljem. Liječništvo i filozofija neće ispuniti svrhu ako čovjek žudi za zdravljem samo zato što je bolestan: čovjek treba žudjeti za zdravljem kao što istinski filozof žudi za mudrošću. U uzajamnom prijateljstvu sa zdravljem čovjek postaje povezan s ljepotom po sebi. Ljepota po sebi se može pojavljivati i biti tjelesno vidljiva. Ona u duši čovjeka može izazvati osjet tjelesnog ispunjenja. Kao takva pobuđuje sjećanje na izvorno dobro i ljubav spram dobra. Prisutnost ljepote u tijelu jest prisutnost zdravlja. Liječnik nastoji razlikovati ljude koji žude za tjelesnim ugodama na ispravan način od onih koji žude za tjelesnim ugodama na opak način. Upravo je stoga liječništvo ono umijeće koje dobro raspoznaje lijepe ili plemenite i ružne ili opake tjelesne žudnje i ugode. Potonje razlikovanje pretpostavlja znanje o prirodi žudnje: kakve su, kolike su, kako se rađaju, kako propadaju, pa u praktičkom pogledu liječnik je onaj koji zna odriješiti čovjeka od opakih žudnji, te potom u njemu proizvesti plemenite žudnje za čistim tjelesnim ugodama.

This paper deals with the concept of changes that human beings can undergo after death in relation to the transformative potential of the human body and everything it holds within, as it appears in different Croatian folk culture practices, such as folk songs and beliefs. The concept of the transformative potential of the human form involves different folk culture conceptions of the body, the soul and particular animalistic beliefs in which animals often assume the role of the Other. These issues will be discussed on two examples: folk songs that reveal the connection between water, fish and the dead as well as folk beliefs about a specific type of supernatural beings, werewolves., U radu se razmatraju preobrazbe kojima je nakon smrti podložno ljudsko tijelo na primjerima pojedinih vjerovanja i praksi hrvatske tradicijske kulture. Smrt potiče propitivanje stabilnosti ljudskoga lika, njegovu potencijalnu drugost te granice između životinjskog i ljudskog. Analizirane usmene pjesme na kojima se rad temelji upućuju na predodžbu o vodi kao liminalnoj sferi između svijeta živih i svijeta mrtvih, a animalni simbol – riba – moguće da je povezan s idejom o posmrtnom postojanju ljudske duše. Sljedeći razmatrani korpus tekstova o vjerovanju u vukodlake, nadnaravna bića u koja se čovjek najčešće može preobraziti nakon smrti, otkriva predodžbe o životinjama kao potencijalnom Drugom. One mogu utjecati na preobrazbu ljudskog lika nakon smrti ili ga čak i utjeloviti u sferi nadnaravnog. Ipak, u sagledanim južnoslavenskim poimanjima o mogućim postmortalnim pretvorbama ljudskih bića, njihovih tijela i/ili duša, životinja ne figurira samo kao potencijalna drugost ljudskog lika već njenim posredstvom dolazi do destabilizacije ljudskog tjelesnog identiteta, transgresije njegovih granica te povezivanja besmrtne duše s prirodnim svijetom.

U radu podijeljenom na tri dijela, autor pokazuje da su antropološka promišljanja Stanley Lewis Jakija određena njegovim filozofskim realizmom. Specifičnost tog realizma, koji je prema Jakiju zahtjev zdravog razuma, jest to da je on, s jedne strane metodološki, tj. obilježen percepcijom objekta kao prvim metodološkim korakom, i s druge da je umjereni, tj. sukladan duhovno-tjelesnoj naravi čovjeka-subjekta. U prvom poglavlju pokazano je da sama percepcija objekta u sebi uključuje dvije karakteristike, shvaćanje i svijest, koje nužno vode k zaključku o nematerijalnosti uma. U drugom je poglavlju izneseno da nijekanje zdravorazumske spoznaje slobode nije koherentno s realizmom, dok je u trećem poglavlju objašnjeno kako Jakijev umjereni realizam ukazuje na otajstvenost odnosa duše i tijela potvrđujući tako neprihvatljivost svih mogućih redukcionizama tog odnosa.

U radu podijeljenom u tri dijela autor pokazuje da su antropološka promišljanja Stanleya Lewisa Jakija određena njegovim filozofskim realizmom. Specifičnost tog realizma, koji je prema Jakiju zahtjev zdravog razuma, jest to da je on s jedne strane metodološki, tj. obilježen percepcijom objekta kao prvim metodološkim korakom i, s druge, da je umjereni, tj. sukladan duhovno-tjelesnoj naravi čovjekasubjekta. U prvom poglavlju pokazano je da sama percepcija objekta u sebi uključuje dvije značajke, shvaćanje i svijest, koje nužno vode k zaključku o nematerijalnosti uma. U drugom je poglavlju izneseno da nijekanje zdravorazumske spoznaje slobode nije koherentno s realizmom, dok je u trećem poglavlju objašnjeno kako Jakijev umjereni realizam ukazuje na otajstvenost odnosa duše i tijela, potvrđujući tako neprihvatljivost svih mogućih redukcionizama tog odnosa., In this paper, which is divided into three sections, the author is trying to show how anthropological considerations of Stanley Lewis Jaki are determined by his philosophical realism. The distinctiveness of this realism, which Jaki believes to be a postulate of common sense, is on the one hand its methodological characteristic of being marked by the perception of object as its first methodological step, and on the other hand, its characteristic of being moderate, i.e. appropriate to spiritual-bodily nature of mansubject. The first section of the paper shows that the perception of object in itself includes two distinctive traits, understanding and consciousness, which necessarily lead to the conclusion of the immateriality of mind. In the second section the author argues that the denial of the fact of freedom, which is known by common sense, is incoherent with realism, while the third section explains how Jaki’s moderate realism points to the mystery of the relation between body and soul, rendering all possible reductionisms of that relation possible.

U ovome radu nastoji se prikazati Aristotelovo poimanje duše. U djelu "O duši" Aristotel je približio koncept duše kroz suštinu znanstvene perspektive, uzimajući elemente biologije i metafizike, koja je obuhvaćala sve od koncepta tvari, oblika i materije. Dok se u kršćanstvu i ostalim vjerama tradicionalno promatra dušu kao besmrtni entitet koji živi i nakon fizičke smrti, Aristotelovo poimanje duše je da je ona ujedinjena sa živim tijelom, te stoga ne može postojati bez osobe. Iz njegove perspektive, duša je stvorena kako bi se razvijala, a to je moguće samo kroz povezanost duše i tijela u fizičkom svijetu. Stoga, ako duša daje oblik tijelu, njezina bit tada ovisi o tijelu. Tako Aristotel utvrđuje da je duša ta koja oživotvoruje, iz čega slijedi da sve živo, uključujući i biljni i životinjski svijet, ima dušu. Aristotel je vjerovao da postoji hijerarhija živih bića - biljke imaju samo vegetativnu dušu, životinje su iznad biljaka jer imaju apetite, dok su ljudi iznad životinja jer imaju moć razuma. Iz šire perspektive, to bi značilo da sposobnost mišljenja i razumijevanja nužno ne spada pod karakteristike duše, kao ni sposobnost vjerovanja i osjećaja. Dakle, Aristotelovo shvaćanje svih živih bića jest da oni posjeduju dušu, međutim objašnjava da različiti entiteti imaju različite verzije duše. On je vjerovao da ono što razlikuje ljudsku dušu od one u životinja ili biljaka, jest sposobnost vjerovanja i racionalnog razmišljanja.

Značajke prirodnofilozofskog i znanstvenog opusa Josipa Zanchija (1710–1786), isusovca i profesora filozofije i teologije, retorike i matematike, u Grazu i Beču, utvrdila je i analizirala (ne baš obilato niti iscrpno i cjelovito) domaća i strana historiografija. Odnosi se to ponajprije na njegova djela iz područja fizike, filozofije, logike i metafizike. U središtu ovog razmatranja Zanchijeva je metafizička filozofska rasprava Disertacija o uzajamnom odnosu ljudskog duha i tijela (Dissertatio de mutuo commercio inter mentem humanam et corpus, Viennae, 1748). Sadržajno-tematski i problemski ona čini jednu od značajnih sastavnica europske filozofije prosvjetiteljstva koja doživljava u svoje i kasnija razdoblja iznimnu recepciju. Sudbina te recepcije očituje se u različitim stajalištima, tendencijama, pa i polarizacijama mišljenja (empirizam, racionalizam, deterministički mehanicizam, okazionalizam, harmonizam), kojima se pridružuje i Zanchijeva rasprava, kao i kasnija Boškovićeva O duši i Bogu. Zamjetnom filozofskom kulturom, poznavanjem starijih i novijih ideja, analizira on brojna pitanja i probleme: naravi i značenja duha i materije, tvornosti, odnosa psihičkog i fizičkog ustroja čovjeka i prirode, funkcioniranja osjetilnog i razumskog, slobodne volje i nužnosti, ljudske spoznaje, ali i osvrte na rezultate novih otkrića u znanosti (fizika, matematika, medicina) i u filozofskim teorijama (Descartes, Leibniz, Wolff, Newton, Malebranche i dr.). Disertacija je ogledalo njegova nastojanja za prevladavanjem i odbacivanjem kartezijanskog dualizma, podvojenosti mentalnog i tjelesnog automatizma, dviju međusobno nezavisnih supstancija i teorije prestabilirane harmonije, te ukazivanje na proturječja, nedosljednosti i neodrživosti spomenutih teorija. Zanchijevo obrazlaganje i dokazivanje uzajamnosti psihofizičkog djelovanja nije lišeno duga spram tradicionalnih rješenja, ali nije ni zatvoreno prodoru novih ideja i hipoteza. Uvjeren u ograničenost i nesavršenost ljudske spoznaje, spomenuti odnos Zanchi vidi kao jedno od otvorenih pitanja mišljenja njegova vremena, ali ono se produžuje u filozofijskom diskursu današnjeg vremena, ostajući tako jednim od priloga svagda aktualnoj povijesti mišljenja., (1710–1786), Jesuit und Professor der Philosophie, Theologie, Rhetorik und Mathematik in Graz und Wien, wurden von der in- und ausländischen Historiographie erfasst und analysiert (wenn auch nicht gerade ausgiebig, noch aber gründlich und umfassend). Dies bezieht sich vornehmlich auf seine Schriften aus den Bereichen Physik, Philosophie, Logik und Metaphysik. Im Mittelpunkt dieser Untersuchung steht Zanchis metaphysische philosophische Dissertation über den gegenseitigen Bezug zwischen menschlichem Geist und Körper (Dissertatio de mutuo commercio inter mentem humanam et corpus, Viennae, 1748). Inhaltlich-thematisch sowie hinsichtlich der Problemstellung ist diese Schrift ein wesentlicher Bestandteil der Philosophie der europäischen Aufklärung, die unter den Zeitgenossen, aber auch später eine außergewöhnlich rege Aufnahme fand. Das Schicksal dieser Rezeption offenbart sich in unterschiedlichen Standpunkten, Tendenzen, aber auch polarisierten Denkhaltungen (Empirismus, Rationalismus, deterministischer Mechanizismus, Okkasionalismus, Harmonismus), denen sich auch Zanchis Dissertation anschließt, ebenso wie zu einem späteren Zeitpunkt die Schrift Ruđer Boškovićs O duši i Bogu (Über die Seele und Gott). Geprägt durch eine herausragende philosophische Kultur und die Kenntnis sowohl älteren als auch neueren Gedankenguts analysiert Zanchi zahlreiche Fragen und Problemstellungen: Wesen und Bedeutung von Geist, Materie und Schöpfung; das Verhältnis zwischen der psychischen und physischen Struktur von Mensch und Natur; das Funktionieren des Sinnlichen und des Vernunftmäßigen; der freie Wille und die Notwendigkeit; menschliche Erkenntnis. Ebenso nimmt er zu neuen Erkenntnissen in der Wissenschaft (Physik, Mathematik, Medizin) wie auch in den philosophischen Theorien von Descartes, Leibniz, Wolff, Newton, Malebranche u.a.Stellung. Zanchis Dissertation zeugt vom Bemühen des Autors, den cartesianischen Dualismus, die Aufteilung in einen mentalen und physischen Automatismus, die Trennung zweier voneinander unabhängiger Substanzien sowie die Theorie der prästabilierten Harmonie zu überwinden und hinzuweisen auf Widersprüche, Unstimmigkeiten und die Unhaltbarkeit der erwähnten Theorien. Zanchis Erläuterungen und Nachweis der Wechselwirkung von Psyche und Körper ist ohne Weiteres traditionellen Lösungsvorlagen verbunden, ohne sich jedoch vor dem Andrang neuer Ideen zu verschließen. Zanchi ist überzeugt von der Beschränktheit und Unvollkommenheit menschlicher Erkenntnis und betrachtet das erwähnte Verhältnis als eine von vielen offenen Fragen im Denken seiner Zeit. Diese Frage dauert jedoch bis in den philosophischen Diskurs unserer Tage fort und stellt so einen Beitrag zur stets aktuellen Geschichte des Denkens dar.

Krene li se od stvaranja duše i dubljeg uvida u njezinu narav te nužnog spajanja s tijelom, koje joj je demijurg odredio, postavlja se pitanje temeljnog razumijevanja biti tog zajedništva. Jednom u tijelu, duša je stavljena pred mnoge izazove, od čijih se čari teško otrgnuti, ali koji sobom donose i strašne nevolje i boli. Sama bit njenog postojanja u tijelu sažeta je u čin izbora kojeg duša ima od prvog trenutka sjedinjenja: da li se prikloniti svojoj istinskoj naravi i podložiti sve tjelesno sebi ili se prepustiti da je preplavi nesklad i neuređenost njenih drugih, nižih dijelova.

Autor recenzije u vrlo zahtjevnom vrednovanju multidisciplinarnog pristupa pitanju odnosa vjere i zdravlja, nastoji na uravnotežen način, teološki zrelo, ukazati s jedne strane na pojedina prenaglašena i diskutabilna polazišta, i s druge strane na još uvijek nedovoljno iskorištene mogućnosti suradnje medicine i duhovnog područja.

This article explores how Plato, in his “metaphysical” dialogues, sees the specific properties of motion (and especially of motion in music), which lend themselves to adaptation for the purposes of maintaining or restoring the health of the soul. Plato explores the property of regular or rhythmic motion in particular. The attention has been drawn to the analogy between the calming effect of music, at the human level, and the Demiurge’s achievement in willing the world into existence. The focus of the article lays on the Laws, in which the principle of musical motion plays a central role in resolution of the contradictions between material and spiritual, natural and physiological, medical and educative., U članku se istražuje kako Platon u svojim “metafizičkim” dijalozima vidi specifična svojstava kretanja (posebno kretanja u glazbi) koja su prikladna za prilagodbu u svrhu očuvanja ili uspostavljanja zdravlja duše. Platon posebno istražuje svojstvo pravilnog ili ritmičkog kretanja. Naglašava se analogija između umirujućeg učinka glazbe, na ljudskoj razini, i Demiurgova stvaranja svijeta. U žarištu članka su Zakoni u kojima načelo glazbenog kretanja igra ključnu ulogu u rješavanju proturječnosti između materijalnog i duhovnog, prirodnog i psihološkog, medicinskog i obrazovnog.

Rad izlaže osnovne karakteristike Plotinove nauke o duši.

Petrićev realan model sretnoga grada, njegovi izvori (Platon, Aristotel, humanizam), ciljevi i svrha u životu čovjeka i zajednice.

Izlaganje se bavi pitanjima neverbalne komunikacije od doba grčkih filozofa do suvremenih podjela neverbalna komunikacije na gestiku, kineziku, proksemiku, haptiku ...

Od 1915. do kraja 1917. vodila se polemika između Frana Bubanovića i Stjepana Zimmermanna oko odnosa tijela i duše. Bubanović je zastupao materijalizam, dok je Zimmermann tvrdio da su tijelo i duša različiti, te da je duša neprotežna. Debata se doticala i odnosa filozofije prema prirodnim znanostima, gdje je Bubanović tvrdio da filozofija mora uzeti u obzir rezultate prirodnih znanosti, a Zimmermann je smatrao da je filozofija jednim svojim dijelom neovisna o prirodnim znanostima.