Search

Zapadna Afrika se suočava s dosada najvećom i najkompleksnijom epidemijom Ebole u zapadnoafričkim zemljama. Virus ebole pripada porodici Filovirididae, prvi se put pojavio 1976. godine, a danas poznajemo pet vrsta virusa (Bundibugy, Sudan, Tai Forest, Ziare) (Reston se endemski pojavljuje u dijelovima jugoistočne Azije). U slučaju epidemije ebole u Guinei (prosinac 2013.), potom zabilježene u Liberiji, Senegala, Sierra Leoneu i Nigeriju, dokazano je da pripada vrsti Zaire ebolavirusa. Smrtnost ebolavirusne infekcije varira od 30% do čak 90%. Smrtnost od Zaire ebolavirusa u 2014. godini iznosi visokih 53%. Od početka epidemije zaraženo je 4366 osoba, od kojih je 2218 umrlo. Za ebolavirusne infekcije nekoliko je lijekova u eksperimentalnoj fazi istraživanja. Zbog opsežne epidemije Svjetska zdravstvena organizacija je 11. kolovoza 2014. godine okupila tim od 12 stručnjaka s ciljem rasprave i donošenja zaključaka o etičkim aspektima primjene eksperimentalnih lijekova kod osoba izloženih virusu (prvenstveno zdravstveno osoblje), te osoba u direktnom kontaktu s oboljelima, trudnicama i djeci , te uopće oboljelima od ebolavirusne infekcije. Riječ je o ZMapp, lijeku koji je pokazao učinkovitost na eksperimentalnom animalnom modelu (18 rezus majmuna, učinak 100%), sa zasad nepredvidivim učinkom na ljude. Konačan je zaključak rasprave bio stavljanje u primjenu eksperimentalnog lijeka, procjenjujući pri tome mogući korisni učinak lijeka važnijim od mogućih zdravstvenih rizika. Cilj ovog izlaganja jest sagledati primjenu eksperimentalnog lijeka u kontekstu javno- zdravstvenih načela, uzimajući pri tome u obzir moguće (bio)etičke implikacije (dostupnost lijeka, pravednost, dobročinstvo vs. neškodljivost, sukob etičkih načela javnog zdravstva i bioetike itd.).

Na području Kvarnera i Istre sačuvan je veći broj gradskih i općinskih statuta te drugih pravnih akata koji su u srednjem i ranom novom vijeku predstavljali temelj uređenja gotovo svih segmenata društvenog života u njima, uključujući i pitanje očuvanja zdravlja, odnosno sprečavanja i liječenja bolesti. Centralizacijom uprave od 18. stoljeća nadalje počinje razvoj sustavne zdravstvene zaštite. No među pukom egzistira i onaj drugi pristup zdravlju i bolesti, utemeljen na narodnoj medicini i utjecanju svecima zaštitnicima od bolesti. Na temelju povijesnih vrela i dostupne literature pokušat će se rekonstrurirati odnos prema zdravlju i bolesti na području Bakra, Malog Lošinja i Kršana do kraja 19. stoljeća. Pregled razvoja zdravstvene misli temelj je boljeg razumijevanja suvremenih tendencija u očuvanju zdravlja i promicanja kvalitete života u ovim lokalnim zajednicama.

U većem dijelu Europe, Južne Amerike i Azije, ime Vana Rensselaera Pottera (1911.–2001.), vrlo uspješnog biokemičara-onkologa sa Sveučilišta Wisconsina u Madisonu, nedvojbeno se povezuje s izumom termina »bioetika« i koncipiranjem ove discipline. Danas znamo da Potter nije bio prvi koji je ovaj termin upotrijebio – bio je to njemački teolog i učitelj Fritz Jahr (1895.–1953.), koji je to učinio još krajem 1926. – ali znamo da je, vjerojatno bez spoznaje o Jahrovu djelu, oko 1970. Potter prvi u drugoj polovini XX. stoljeća (iznova) posegnuo za ovim imenom. U SAD-u, međutim, pod utjecajem politički i financijski daleko moćnijih lobija, prevledala je praksa upravo nevjerojatnog ignoriranja V. R. Pottera i prisvajanja bioetike, osobito u režiji Instituta za etiku Kennedyjevih u Washingtonu i izdavača Oxford University Pressa. Kao što je poznato, ove su institucije ne samo zatrle trag Potterovu prinosu, već su i bioetiku banalizirale, deintelektualizirale i suzile na biomedicinsku problematiku, pretvorivši je u terminološki suvišak i nepotreban surogat medicinske etike koja počiva na »mantri« četiri principa i delegira odgovornost s pojedinca na povjerenstva. Izvorna motivacija Pottera bila je neusporedivo složenija: već čitava dva desetljeća prije toga Potter se bavio ulogom znanosti u društvu i odnosom znanosti i religije, a razdoblje strahova nakon uporabe atomske bombe, ugroženosti okoliša ljudskim djelovanjem, brzog rasta stanovništva Zemlje, kao i otkrića medicine za koje čovječanstvo nije bilo posve spremno(primjerice, hemodijalize i transplantacije), dovelo je i do opće sumnjičavosti prema znanosti. Potter je, dakle, zavapio nad dehumanizacijom znanosti i činjenicom da suvremeni nagli tehnološki i medicinski napredak donosi znanje, ali ne i mudrost kako to znanje ispravno upotrebljavati. Prema Potteru, ponovnu uspostavu ekološke ravnoteže i zaštitu prirodnih resursa može jamčiti samo nova znanost koju on naziva »bioetikom« (pri čemu termin izvodi od »biologijska znanost« i »etika«, dakle, vraćanje biologiji izgubljenih moralnih vrijednosti) i koju vidi kao »most« između prirodnih i humanističkih znanosti. Uvidjevši vremenom, međutim, da je izgubio kontrolu nad sudbinom »svoje« bioetike, Potter je, frustriran, posegnuo za »globalnom bioetikom«, ne samo kao fuzijom biomedicinske i okolišne etike, već i kao medijem koji će prenijeti težište bioetičke misli na izvan-američko tlo, što se i obistinilo. Autori ove knjige već su pisali o Fritzu Jahru, a sada nude svojevrsni nastavak povijesti bioetike koju službeni historiografi ove discipline – osobito u SAD-u, dakako – zanemaruju. Knjiga je zasnovana ne samo na relevantnoj obilatoj literaturi, već i na dosad posve nepoznatim arhivskim materijalima Laboratorija McArdle, u kojemu je Potter proveo svoj čitav radni vijek, sjećanjima Potterovih suradnika i obitelji, kao i ostavštini pionira hrvatske bioetike Ivana Šegote, jednog od posljednjih Potterovih korespondenata. Posebno intrigantnim čini se Potterov (kao i Jahrov, razumije se) značajan prinos sadržajnim i metodološkim zasadama integrativne bioetike koja danas predstavlja hrvatski intelektualni izvozni proizvod.

Pregledni članak problematizira novija stremljenja u hrvatskoj znanstvenoj politici, uključujući izmjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti, novi Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja i Kriterije sufinanciranja znanstvenih časopisa. Pritom cilj kritike nije obeshrabriti reformatore, već ukazati na mogućnosti prevladavanja nekih reformskih manjkavosti, uz konkretan prijedlog kompleksnijeg raslojavanja znanosti ovisne o državnom proračunu. The present mini-review comments on some recent trends in Croatian scientific policies, including the changes of the Scientific Activity Act, the new Regulations on the Conditions of Advancing in Scientific Degree, and the new Criteria for Financing Scientific Journals. The aim of the exposed criticism, hereby, has not been to discourage the reformers, but to point out the possibilities to overcome some flows of the reforms. Advanced has been a more precise proposal of a more complex distinction within national-budget dependent scientific activity.

Tvorac riječi bioetika iz 1927. godine, Fritz Jahr (1895. -1953.), svoj je cijeli radni, ali i životni vijek bio vezan uz njemački grad Halle na rijeci Saale, kao i instituciju Zaklada Francke (Franckesche Stiftungen). Od najranijih godina odgojen u tradiciji Zaklade Francke, Jahrova je edukacija do 1919. bila u raznim područjima (teologija, filozofija, narodno gospodarstvo, povijest, glazba), no njegova je temeljna profesionalna usmjerenost ipak ostala u teološko vjerskom radu i poučavanju. Kao središte pijetizma, Zaklada Francke nesumnjivo je odigrala važno mjesto u Jahrovom osobnom sazrijevanju, ali i prihvaćanju i promoviranju onih vrijednosti i ideja koje su dovele do koncipiranja Bioetičkog imperativa. Pijetizam se, naime, temelji na shvaćanju da je biblijska vjera puno više od mentalne predanosti istinama doktrine, a da je prava snaga vjere ona osobna (fiducia), koja se uzda u život Krista i stoga vodi k obnovi i spasenju. Prepusti li se životu bez vjere u Bibliju, čovjek ne samo da je osuđen na sudbinu u kojoj neće prodrijeti u dubinu svog srca, nego će ostati uskraćen i za novorođenje od Boga. U radu se nastoji istražiti da li je i u kojoj mjeri pijetistička tradicija Zaklade Francke utjecala na Fritza Jahra, te nudi li spomenuta tradicija priloge suvremenoj bioetičkoj edukaciji.

Starting from the tradition of research and rehabilitation of hearing and speech disorders in Croatia (SUVAG, Faculty of Education and Rehabilitation Sciences of the University of Zagreb), this article goes on to focus on recent initiatives aiming improving the education of deaf people at the Department of Social Sciences and Medical Humanities of the Faculty of Medicine of the University of Rijeka. The first traces of interest in deaf people at the Faculty of Medicine date back to the academic year 2002/2003, when Ivan Segota (1938-2011) started an elective course entitled How to Communicate with Deaf Patients. A round- table discussion Bioethical Aspects in Communication with Deaf Patients was organized in 2006, and 2007 saw the start of a scientific project with the financial support of the Croatian Ministry of Science, Education and Sports. In 2010, the textbook The Deaf and Medical Sign Language was published. At the same time, the authorities at the Rijeka Faculty of Medicine became aware of the long- term importance and necessity of transforming the faculty under the slogan “Faculty of Medicine of the University of Rijeka – Friend of the Deaf ”. Collaboration has started with the American Rochester Institute of Technology, and the foundation of the National Center for the Higher Education of the Deaf and Hearing Impaired of the Republic of Croatia has been initiated.

Rad započinje terminološkim razgraničenjem pojmova „hospital“ i „hospicij“ s obzirom na njihovu tradicionalnu uporabu i današnja značenja. U nastavku je ponuđen kratak pregled razvitka bolnica (hospitala) u islamskoj kulturi, s posebnim osvrtom na srednjovjekovlje: pokazano je da su u VIII.-XIII. st. prve bolnice u Damasku, Bagdadu i Kairu bile iznimno napredne. Za razliku od „hospitala“, „hospicij“ je vremenom bitno promijenio izvorno značenje transformirajući se, od XIX. st., u ustanovu za palijativnu skrb „terminalnih“ bolesnika., The paper begins with a terminological distinguishing between the terms “hospital” and “hospice” in terms of their traditional use and contemporary meanings. It is followed by a short review of hospital development in Islamic culture, with a particular note on the Middle Ages: it shows in the period of the VIII – XIII c. first hospitals in Damascus, Bagdad and Cairo were exceptionally advanced. Unlike “hospital”, “hospice” has significantly changed its original meaning in time, and transformed, since the XIX c. to a institution of palliative care of “terminal” patients.

Nakon otkrića djela Fritza Jahra (1895.-1953.), nužno je preciznije odrediti nesumnjive zasluge i mjesto u povijesti bioetike Van Rensselaera Pottera (1911.-2001.), nerijetko pretjerano glorificiranoga ili, pak, omalovažavanoga, kao ideatora bioetičke discipline. Autori su ovoga rada, kao što su to jednom ranije učinili s F. Jahrom, započeli biografsko istraživanje V. R. Pottera, vjerujući da osobne životne prilike (a ne samo društvene) mogu pripomoći i razjašnjavanju intelektualnog razvitka i povijesti ideja. Tako se u ovom izlaganju slijede četiri generacije Pottera na američkom tlu – od Ohia, preko Illinoisa i Južne Dakote, do Wisconsina. Osobita pažnja pridaje se individualnoj evoluciji V. R. Pottera II. te uplivu proučavanja stanične fiziologije i homeostaze na postupno apstrahiranje ideja prema zakonitostima društva i etike.

A comment to the paper published by T. Bracanovic, on the alleged "pseudo-scientificness" of Integrative Bioethics.

Jedna od ustanova za čije je utemeljenje zaslužan Andrija Štampar je i Medicinski fakultet u Rijeci, djelatan isprva kao dislocirana filijala zagrebačkog Fakulteta, a potom, od 1957., samostalan. Ovaj rad bavi se istraživanjem okolnosti osnutka Medicinskog fakulteta u Rijeci, osobito ulogom koji je pri tom projektu imao Andrija Štampar kao tadašnji dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pritom se osobito komparativno-kritički analizira i komentira ostavština bivšeg dekana riječkog Fakulteta, prof. dr. Eugena Cerkovnikova (pohranjena pri Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci), a razmatra se i uloga koju je pri osnivanju Fakulteta mogao imati riječki opstetričar, dr. Viktor Finderle

Rad obnavlja raspravu o korijenima agresivnosti i nasilja, posvećujući osobitu pažnju elementima seksualnosti koje se otkrivju u ovim pojavama. Interferencija agresije i spolnosti raširena je i dobro poznata, a očituje se na više razina: pri silovanju, sadizmu, ekshibicionizmu, psovkama s (najčešće) naglašenim elementima spolnosti i na druge načine. Autori članka razmatraju fenomen verbalnoga nasilja, uključujući njegove lingvističke i socio–kulturološke aspekte, kao i šire dileme testosteronske podloge agresivnosti, povezanosti nasilja i prirodnog odnosa među spolovima te drugo., This paper renews discussion on the roots of aggressivity and violence with special attention to elements of sexuality as revealed in such phenomena. The relationship between aggressive and sexual behaviours is well–known, its occurrence widespread, and it is manifested at various levels: rape, sadism, exhibitionism, use of sexually explicit profanities, to name a few. The authors’ reflections are focused upon the phenomenon of verbal violence in its linguistic and socio–cultural aspects, as well as the broader dilemmas of the testosterone underpinnings of aggressivity, the interrelation between violence and natural intersexual relations, et cetera.

Povjesničari medicinske etike suglasni su da je prvi objavljeni tekst o medicinskoj etici na engleskom jeziku Observations on the Duties and Offices of a Physician and on the Method of Prosecuting Enquiries in Philosophy, koji je 1770. objavio liječnik i filozof John Gregory (1724.-1773.). Aktualizacijom tog djela željeli bismo istaknuti značaj tog djela za nastanak Percivalovog medicinskog etičkog kodeksa i pokušati dokazati povezanost etičkih vrijednosti, mišljenja i standarda s povijesno-kulturnim uvjetima razvitka medicine određenog doba. U skladu s time, u prvom dijelu rada iznose se osnovni biografski podaci o Johnu Gregoryu i govori o utjecaju mišljenja i stavova Francisa Bacona i Davida Huma na vrijednosna određenja i humanističku orijentaciju u Gregoryevom radu. U drugom dijelu rada prikazuje se razvitak medicine u XVIII. stoljeću, a u trećem dijelu postupkom aktualizacije predstavljaju se temeljne Gregoryeve poruke koje su utjecale na etičku standardizaciju medicinsko-etičkih pitanja.

Knjiga Nezavršena povijest medicine u Rijeci: priča o gradu, ljudima pokušava na ležeran način podastrijeti pregled razvitka ideja i prakse suzbijanja i liječenja humanih bolesti u Rijeci tijekom posljednjih šest stoljeća. Tekst nalikuje kronologiji („Pretpovijest liječničkog zanata na riječkom području, “ „Kraj srednjega vijeka: druga prilika za Rijeku (sv. Vida)“, „Novo doba Rijeke i riječke medicine“, „Devetnaesto stoljeće: vrhunac je dosegnut“, „Dvadeseto stoljeće i nakon njega“), ali je zapravo satkan od fragmenata sudbina pojedinaca, porodica i ustanova koji, razumljivo, vjerno reflektiraju političku, gospodarsku i društvenu povijest grada. Posebna poglavlja posvećena su povijesti osnutka i razvoja riječkog Medicinskog fakulteta, kratkim skicama povijesti riječke dentalne medicine odnosno ljekarništva, Opatiji kao „poligonu medicinskih i zdravstvenoturističkih ideja i prakse u susjedstvu Rijeke“ te zaključnoj crtici o specifičnostima riječke medicine i njenim širim dosezima. Okosnicu knjige čine dosadašnja bavljenja autora temama iz povijesti riječke medicine („Adamićevo doba“, Gradska bolnica Sv. Duha, Opatija i dr.), utemeljena na istraživanjima pretežito fondova Državnog arhiva u Rijeci, potom pregled bogate monografske literature (Medicinski fakultet, Klinički bolnički centar Rijeka, V. Finderle, K. Blečić, A. Grossich, G. Catti i dr.) i periodike (Acta Facultatis medicae Fluminensis, Acta medico- historica Adriatica i dr.) ali i posve nov materijal, priskrbljen uvidom u Povijesnom arhivu- muzeju Rijeke Društva za riječke studije u Rimu (A. Grossich, L. Lenaz, L. Spetz-Quarnari, G. Dalma, generacije Holtzabeckovih i dr.). Naposljetku, uvrštena su i brojna sjećanja i podaci iz niza porodičnih pismohrana (primjerice, E. Mihicha). Iz teksta proizlaze fascinantne potpriče o snažnim političkim idealima, odlučnosti i djelovanju dugog niza ponajboljih riječkih/fijumanskih doktora, zaljubljenih u svoj rodni grad i spremnih da se za nj žrtvuju. Zaključak je ove panorame da je Rijeka, zahvaljujući djelovanju dvadesetak liječnika, povremeno bila pozornicom svjetski zanimljive i inovativne medicine, te da raspolaže daleko nedovoljno iskorištenom tradicijom.

Based upon a decade of tradition in educating medical students in sign language and deaf culture, the University of Rijeka Department of Social Sciences and Medical Humanities launched a new initiative, soliciting from the Government of the Republic of Croatia to establish a National Centre for Higher Education of the Deaf and Hard-of-Hearing. Such a Centre would involve in standardising programmes and technical preconditions for the education of the deaf, enabling that particular group of population to better integrate into socitey, to improve its access to health care and labour market, and to have positive impact upon their mental health and society in general .

Cilj je ovoga rada podastrijeti kratak pregled okolnosti koje su dovele do osnivanja službe hitne medicinske pomoći u Opatiji 1894. Otkriva se da su ključnu ulogu pri osnivanju opatijske službe imali isti liječnici i uglednici koji su trinaest godina ranije osnovali Bečko dobrovoljno spasilačko društvo – J. N. Wilczek i J. Mundy. Hitna medicinska služba u Opatiji, tada elitnoj destinaciji „Austrijske rivijere”, bila je opremljena vrlo moderno i može se smatrati prvom pravom hitnom medicinskom službom na području cjelokupne današnje Republike Hrvatske., It is the aim of the present paper to provide a brief overview of the circumstances that preceeded the establishing of the medical emergency service in Opatija (Croatia), in 1894. It is stressed that crucial role at that event can be attributed to the same physicians and prominents who, thirteen years before, had founded the Vienna Voluntary Rescue Society – J. N. Wilczek and J. Mundy. The medical emergency service in Opatija, then the elite destination of the „Austrian Riviera”, was equiped very modernly and can be considered the first real medical emergency service in the territory of our-days Republic of Croatia.

U potrazi za novom, drugačijom, bioetikom koja će dati bolje odgovore i izvesti disciplinu iz suženih i simplificiranih stranputica georgetownske „nove medicinske etike“, u posljednjih se desetak godina u svijetu bioetika počela asocirati s nekoliko varijanti pojma „integracije“ i njegova tumačenja. U tim se slučajevima, pokazalo se, ne radi tek o igri riječi već o pravim razlikama u poimanju bioetike, njene zadaće i perspektive. Ovaj rad pokušava analizirati prvenstveno hrvatsku, poljsku i američku varijantu integrativne/integrirane/integrirajuće bioetike, njihove sličnosti i razlike, kao i stupanj njihove (ne)izvornosti prema potterovskom, georgetownskom i jahrovskom (europskom) modelu.

Polazeći od neurofizioloških osnova integracije (svijesti), autori rada pokušavaju braniti pozicije integrativnog mišljenja kao svjesnog „odabira neodabira“ s ciljem odgađanja odabira, onemogućavanja pogreške i umanjivanja agresivnosti diskursa. Ovakvo mišljenje, koje je prihvatljivo hermeneutičkoj filozofijskoj bioetici, ne odgovara, međutim, pragmatičnoj praktičnoj medicinskoj (bio)etici koja traži odlučivanje i razlučivanje, po cijenu pogreške, baš kao ni analitičkoj filozofiji sklonoj kompetitivnoj eristici. Prema mišljenju autora, upravo u ovoj diskrepanci u ambiciji („orijentacija“ vs. „rješenje“) i proceduri (nenasilna pluriperspektivnost vs. agresivni determinizam) leži i korijen aktualnog međusobnog nerazumijevanja, pa i sukobljavanja, europske (hrvatske) integrativne bioetike s jedne i georgetownske „nove medicinske etike“ odnosno analitičke filozofije s druge strane.

Uvod Moderno je doba uslijed napretka prirodnih znanosti, dovelo do „modela“ zdravlja, kao ekstrinzične, „objektivne“ kategorije, postajući istovremeno prostor uspostave institucionalne državne skrbi za zdravlje pojedinaca. Taj je povijesni proces oduvijek bio praćen razvojem etičke svijesti i refleksije, početno odnosa liječnik – pacijent, prodirući kasnije u cjelovito područje biomedicine. Suvremeni proboj javnog zdravstva na mjesto prioriteta modernih država, posljednjih je desetljeća ujedno aktualizirao pitanje o etičkim pristupima prikladnim upravo ovom, javnozdravstvenom, području. Metode Da bi analizirali sadržaj državne skrbi za zdravlje pojedinca u odgovarajućim etičkim okvirima, autori su posegnuli za povijesnim pregledom zdravlja. Druga razina analize osvrće se na suvremeni pojam zdravlja - u relaciji s državom i njenim interesima, te u kontekstu zdravlja pojedinaca i razvoja bioetičkog načela autonomije. Posljednja razina analize usmjerila se na aktualna pitanja i načela javnog zdravstva (zaključno s krilaticom „Zdravlje za sve“), problematizirajući nedostatnost tradicionalne medicinske etike, ali i bioetike, te zagovarajući javno-zdravstvenu etiku (public health ethics). Rezultati i zaključak Iako država nastoji skrbiti za zdravlje pojedinaca, činjenica je da pitanje obaveze, odgovornosti i autonomije pojedinaca u javnom zdravstvu sve više plijeni pažnju i traga za novim rješenjima, bez kojih ni nema unapređenja zdravlja. Na razmeđi zaštite vlastitih interesa, ali i uvažavanja općeprihvaćenih etičkih načela i pravnih standarda, pronalaženje i afirmacija prihvatljivog modela javno-zdravstvene etike postaje nije samo potreba, nego i nužnost

The paper departs from emphasising the necessity of re-writing general bioethics history, taking into consideration recent research on Fritz Jahr. The arrival of bioethics to Croatia, according to the authors, may be dated to 1985, when Valentin Pozaić used the term „bioethics“ for the first time in literature. The paper follows the development of the discipline by the theologians, lawyers, and Faculty of Medicine in Rijeka, where bioethics was introduced, in the early 1990s, into academic teaching. As a conclusion, it is stated that modern Croatian bioethics be characterised by a fascinating variety of forms and authors, a very efficient and active network, a long list of publications, and certain globally innovative initiatives (integrative bioethics, European bioethics). This development was hardly to be forseeable from the presented early history of the discipline.

Dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prof. dr.sc. Alan Šustić, obratio se 3. srpnja 2012. pismom ministru znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, doc. dr.sc. Željku Jovanoviću, predlažući da Vlada RH osnuje Nacionalni centar za visoko obrazovanje gluhih i nagluhih RH sa sjedištem pri Medicinskom fakultetu u Rijeci. Kao odgovor na spomenuto, Medicinski fakultet je zaprimio odgovor Ministarstva kojim se u potpunosti podržava ova inicijativa te iskazuje potreba za izradom elaborata o osnivanju. Radna skupina autora ovog elaborata izradila je spomenuti tekst u kojem razlaže preduvjete, potrebe, način ustrojstva te ciljeve i aktivnosti spomenutog centra.

Let us listen to the non-hearing! project is aimed at the connecting and networking of single activities within the initiative named Faculty of Medicine (Rijeka, Croatia): A Friend of the Deaf. Departing from the first experiences with deaf patients (education of sign language, research, publications, etc.), Faculty of Medicine in Rijeka has recently been orienting toward the inclusion of the deaf into the system of higher education, with the goal of reducing and eliminating social barriers, as well as of increasing social integration of the deaf. Recent activities have resulted in establishing collaboration with the American Rochester Institute of Technology, and with initiating the foundation of the Croatian National Centre for Higher Education of the Deaf and Hard-of-Hearing. It is planned to eliminate technical barriers, to secure stakeholders support, to gather target groups, to realise education process and employment support. Networking with European projects and dissemination of experiences will follow, especially onto the countries of the region. The project is planned to be particulary improved by the participation of local association of the deaf

Knjiga Bioetika XXI. stoljeća: otkriće djela Fritza Jahra i njegove znanstvene i kulturne implikacije, autora Ive Rinčić i Amira Muzura, rezultat je višegodišnjeg bavljenja životom i djelom njemačkog teologa i učitelja Fritza Jahra (1895.-1953.) iz Hallea, za kojega se tek nedavno otkrilo da je prvi, u svom članku iz 1926., upotrijebio izraz „bioetika“ te koncipirao odgovarajuću disciplinu, utemeljenu na „proširenom“ Kantovom kategoričkom imperativu koji, sada u formi tzv. „bioetičkog imperativa“, zagovara etične odnose čovjeka ne samo prema ljudskom biću, već i prema životinjama i biljkama. Spomenuta za jedne konferencije 1997., vijest o Jahrovu učenju proširila se u sljedećih petnaesta godina svijetom, dobrim dijelom zahvaljujući hrvatskoj bioetici i bioetičarima koji su otkriće Jahra doživjeli kao izrazito značajan momenat koji potvrđuje i ojačava njihova dotadašnja nastojanja na liniji ofilozofljenja i europeizacije tzv. georgetownske („američke“) bioetike, sužene na medicinsku etiku i svedene na pragmatistički pristup i oslanjanje na paket dogovorenih principa. Štoviše, hrvatski su bioetičari u Jahrovu učenju prepoznali duhovne začetke integrativne bioetike, utemeljene na pluriperspektivnom sagledavanju problema i platformi rezultirajućeg orijentacijskog znanja. Učenje Amerikanca Van Rensselaera Pottera (1911.-2001.), za koga se donedavno vjerovalo da je prvi upotrijebio pojam „bioetika“, otkrićem Fritza Jahra dobilo je novo mjesto u „rodoslovlju“ bioetike, tim prije što su Potterove ideje, zapravo, bliže Jahru nego georgetownskoj školi. Revidirajući na pragu XXI. stoljeća na ovaj način povijest bioetike, autori podastiru arhivske materijale do kojih su došli slijedeći tragove Fritza Jahra u raznim institucijama njegova rodnoga grada, a potom prikazuju njegova djela – sve dosad otkrivene članke (njih 22). Analizira se utjecaj pijetizma na Jahrove ideje, osobito one povezane s odgojem i nastavom, kao i Ignaza Bregenzera, još jednog slabo poznatog njemačkog mislioca, autora „prve znanstvene životinjske etike“. Daje se kratak osvrt na epizodu Potterove, „američke“, bioetike, okolnosti njena nastanka i kasnijeg razvitka prema dezavuiranju Pottera i forsiranju „nove medicinske etike“ pri Institutu Kennedyjevih u Washingtonu. Prati se, potom, postupno širenje post-potterovske bioetike na Europu, uključujući i otpore i institucionalne preobrazbe, a osobito se detaljno prikazuje razvitak bioetičkih pravaca i skupina u Hrvatskoj te njihov utjecaj na pojavu i širenje bioetike u Jugoistočnoj Europi. Slijedi raščlamba difuzije otkrića Fritza Jahra svijetom poslije 1997. te projekti hrvatskih bioetičara koji su tome pridonijeli. Analiziraju se razlike u konceptu Jahrove i Potterove odnosno Jahrove i georgetownske bioetike temeljem različite tvorbe pojma „bioetika“, da bi se rasprava zaokružila pregledom nekoliko vizija razvitka i budućnosti bioetike. Ova je knjiga prva u svijetu koja donosi cjelovit (dosad otkriveni) Jahrov opus, uključujući prijevode svih članaka na hrvatski. Drugi dodatak nudi kronologiju objavljivanja djela F. Jahra, a treći sve dosadašnje prijevode „Riječke deklaracije o budućnosti bioetike“, dokumenta nastalog u završnici Prve međunarodne konferencije

Nakon podsjećanja na ulogu svetaca zaštitnika u kršćanskoj tradiciji izdvojeno je sedam svetaca (Akacije, Andrea Avelino, Cirijak, Gertruda, Julijan Bolničar, Rita i Stjepan Prvomučenik) koji se tradicionalno štuju kao zaštitnici i priskrbitelji spokojne smrti. Istraženo je njihovo prisustvo, korijeni i etnomedicinske refleksije njihovog kulta na primjeru Istre. Posebna pozornost posvećena je najzastupljenijem među njima – Stjepanu Prvomučeniku. Hagiotopografskom analizom rasprostranjenosti njegovih titulara dolazi se do dvojakoga zaključka. Budući da je u agrarnom dijelu Istre pojava bubrežnih i žučnih kamenaca razmjerno česta, sv. Stjepan je primarno štovan kao zaštitnik od litijaze, a tek posredno i kao priskrbitelj spokojne smrti. S druge strane, isto tako je moguće da je spokojna smrt bila idealom baš u poljoprivrednim krajevima, manje agresivnim od stočarskih, urbanih i trgovačkih sredina. Budući da u siromašnim, ruralnim sredinama i malim gradovima karakterističnima za središnju Istru nije bila razvijena institucionalizirana hospicijska skrb, u zaključku se tradicija štovanja sv. Stjepana i spomenutih svetaca zaštitnika spokojne smrti objašnjava kao osebujan refleks srednjovjekovnoga pučkog shvaćanja dostojanstvenoga umiranja., After recalling the role of patron saints in the Christian tradition, seven saints – Acacius, Andrea Avellino, Cyriacus, Gertrude, Julian the Hospitaller, Rita, and Stephen the Martyr – traditionally venerated as protectors and providers of a peaceful death, have been selected. The following topics were researched: the presence and roots of these patron saints, and the ethnomedicinal reflections of their cult in the example of the Istrian peninsula in western Croatia. Particular attention has been given to the most represented among them – St. Stephen the Protomartyr. A hagiographic and topographic analysis of the distribution of the places or religious buildings bearing his name leads to two different conclusions. On the one hand, since kidney and gallstone problems occur relatively frequently in the agricultural part of Istria, St. Stephen is primarily venerated there as a protector against lithiasis, and only indirectly as a provider of a peaceful death. On the other hand, it is also possible that a peaceful death was an ideal precisely in the agricultural parts of the region, which were less aggressive than the centres of cattle breeding and trade, or urban areas. Since the poorer rural areas and villages, which are typical of the central part of Istria, did not have a developed institution of hospice care, and to conclude the tradition of worshipping St. Stephen and the other saints mentioned, providers of a peaceful death, is now explained as a specific reflection of the popular medieval understanding of dignified dying.

Kada je 1961. Belding Scribner otvorio Centar za umjetni bubreg Seattlea (Seattle Artificial Kidney Center), nije se činilo da će osim spašavanja života kroničnih bubrežnih bolesnika, njegovo djelovanje postati jednim od ishodišta bioetičkog razvoja u SAD-u. Uz Savjetodavno medicinsko povjerenstvo (Medical Advisory Committee), odabir pacijenata pripao je Savjetodavnom pristupnom povjerenstvu (Admissions Advisory Committee), sastavljenom od ne-liječnika i laika. Činjenica da su sastav i uloga ovog Povjerenstva danas poznati široj (bioetičkoj) javnosti, zasluga je Shane Alexander, koja je prije točno 50 godina (1962.) u časopisu Life objavila reportažu "Oni odlučuju tko živi, tko umire. Medicinsko čudo i moralni teret malog povjerenstva", ostavivši nepovratno trag u američkoj bioetičkoj povijesti. . Ovaj rad nastoji rekonstruirati povijesne i društvene okolnosti koje su dovele do osnivanja ovog Povjerenstva. Temeljna je teza autora rada da je nakana njegova osnivanja bila bitno drugačija od njegove današnje percepcije. U nastavku analize, sugerira se razvojni put (bio)etičkih povjerenstava u posljednjih pola stoljeća kao specifičnog oblika institucionalnog odlučivanja, s osobitim osvrtom na njihovu današnju zlouporabu u osnivanju i odlučivanju.

U članku autori daju kratak pregled povijesti razvoja edukacije gluhih, ali i najsuvremenijih trendova, s naglaskom na modelu Rochester University of Technology (SAD). U kontekstu suvremenih trendova, u radu se ujedno iznose polazišne osnove i buduće perspektive u procesu realizacije ideje i projekta Medicinski fakultet (Rijeka) - Prijatelj gluhih.

Ako je moguće govoriti o ciljevima eseja, onda ovaj želi podsjetiti na životni put vrlo plodnog znanstvenika i nastavnika Medicinskog fakulteta u Rijeci, ginekologa-opstetričara doc. dr. sc. Lovru Miroševića, rođenog 1927. u Blatu na Korčuli (umro 2009. u Opatiji). Autor eseja imao je privilegij dobro poznavati doc. Miroševića pa je portret lišen pretenzija objektivnosti., If it is possible to speak about the goals of an essay at all, this essay aims at reminding of a life story of a very prolific scientist and professor of Rijeka Faculty of Medicine, the gynecologistobstetrician Lovro Mirošević, born in 1927 in Blato (the island of Korčula) and died in 2009 in Opatija. The author of the present essay had the priviledge of knowing dr. Mirošević very well: the portrait thus is devoid of the pretension of objectivity.

Polazeći od definicije stigmi kao rana koje se, povremeno ili trajno, manifestiraju u stanovitim slučajevima ekstaze slijedom imitacije odabranog modela trpnje (Isus, Muhamed i dr.), ovaj rad analizira fenomenologiju stigmatizacije na nekoliko najpoznatijih povijesnih ili aktualnih primjera: Franjo Asiški, kao prvi stigmatik uopće; Katarina Sijenska, jedina osim Franje Asiškog čijim je stigmama Crkva priznala nadnaravnost; Rita iz Cascie (XIV. st.); Marie de Mörl (1812.–1868.) iz Tirola; Belgijanka Louise Lateau (1850.–1883.); Izabele Hendricks (1844.–1874.), koja je umrla od iskrvarenja; Gemma Galgani (1878.–1903.), koja je na sebi otkrivala osim stigmi i tragove bičevanja; Bavarka Therese Neumann (1898.–1962.), o kojoj je vjerojatno najviše pisano; popularni propovjednik otac Pio iz Pietrelcine (1887.– 1968.); Giulio Massa (r. 1970.) iz Montecorvina kod Salerna, nazvan već “ocem Piom XXI. stoljeća”, koji u ekstazi progovara aramejski; i prvi hrvatski stigmatik, Zlatko Sudac (r. 1971.). Na temelju razmatranja starijih i novijih tumačenja fenomena stigmi, predlaže se njihovo preciznije određenje kao stihijskih, izoliranih slučajeva lokalizirane deautonomizacije utjecanja na površinsko krvožilje, posredovanih izmjenom svijesti te se ukazuje na potencijalne goleme probitke koje bi medicina priskrbila iznalaženjem pravilnosti i metoda kojima bi se ovaj postupak izvodio kontrolirano, pri punoj svijesti, bez vanjske pomoći i na bilo kojemu mjestu na tijelu., Departing from the definition of the stigmata as the wounds which, temporarely or permanently, manifest in some cases of extasy following a selected model of suffering (Jesus, Mohammed etc.), the present paper analyzes the phenomenology of stigmatization on several most famous historical and actual examples: Francis of Assisi, as the first stigmatized at all; Catherine of Siena, the only one beside Francis whose stigmata have been recognized by the Church as supernatural; Rita of Cascia (14th c.); Marie de Mörl (1812-1868) from Tirol; the Belgian Louise Lateau (1850-1883); Izabele Hendricks (1844-1874), who died from bleeding; Gemma Galgani (1878-1903), who presented stigmata and the traces of flagellation; the Bavarian Therese Neumann (1898-1962), of whom probabely the most has been written; the popular mendicant father Pio from Pietrelcina (1887-1968); Giulio Massa (b. 1970) from Montecorvino near Salerno, already known as the “Father Pio of the 21st century,” who speeks out in Aramaic during extasy; and the first Croatian stigmatized, Zlatko Sudac (b. 1971). Considering some older and more recent interpretations of the stigmata, a more precise definition of that phenomenon is suggested. Acording to it, the stigmata might be considered spontaneous, isolated cases of the localized deautonomization of influence upon superficial blood vessels, mediated by altered consciousness. Pointed out are the potential enormous benefits which medicine might provide by finding out the regularity and methods by which that phenomenon would be initiated in a controlled way, at full consciousness, without external help and at any place on the body.

Djelo Fritza Jahra (1895.-1953.), teologa i učitelja iz Hallea, otkriveno je relativno nedavno, a sugerira da je upravo Jahr autor termina i koncepta bioetike (Bio-Ethik, 1927.) kao discipline koja zagovara širenje Kantovog kategoričkog imperativa na životinje i biljke (tzv. bioetički imperativ). Izvori koje koristi Jahr su brojni i raznoliki, no među njima se ističe nekoliko značajnijih koji su, po svemu sudeći, i najviše utjecali na Jahrove ideje. U ovoj je skupini svakako i Ignaz Bregenzer kojemu, poput Jahra, dosad nije posvećena dostojna pozornost. Prva posredna sondiranja arhivalija otkrivaju da je Ignaz Bregenzer rođen 1844., a umro 1906. ili 1907. Štićenik najprije katoličkog internata u Rottweilu a potom u Tübingenu, napokon ipak odabire drugi životni put da bi studirao pravo. Zaposlen je kao sudski pripravnik najprije u Ehingenu, potom u Ulmu, kasnije je zemaljski sudac u Hallu, pa savjetnik pri Zemaljskom sudu u Tübingenu (gdje se 1888. i ženi) i napokon, od 1903., umirovljenik u Stuttgartu. Autor je opsežne knjige Thier-Ethik: Darstellung der sittlichen und rechtlichen Beziehungen zwischen Mensch und Thier [Životinjska etika: prikaz moralnih i pravnih odnosa između čovjeka i životinje] (Bamberg, 1894.), koju citira i Fritz Jahr, kao i studije „Thierisches Sittlichkeits- und Rechtsgefühl“ [Životinjski osjećaj za ćudorednost i pravdu], objavljene u časopisu Deutscher Thierfreund (sv. 5-6, god. 1901, str. 1-41).

Even though some authors feel that (fan) violence in sport cannot be explained, this paper tries to go beyond the usual approaches which try to identify the cause of fan violence by looking into social relations, individual frustrations, alcohol abuse, etc. The authors of this paper accept the importance of these motives, but they believe that they are just side-effects and triggers, and that violence is inherent to some sports, especially those that involve two opposing teams. This is particularly true of the sports were athletes exhibit a great deal of competitiveness or a high level of expectance because these are later resolved by aggressio. / Premda neki autori ističu da (navijačko) nasilje u sportu uopće nije moguće objasniti, ovaj članak pokušava poći korak dalje od uobičajenog traženja najčešćeg uzroka nasilja među navijačima u "ventilu" za šire društvene tenzije i individualne frustracije, alkoholu i sl. Ne negirajući ove motive, autori ovog članka svrstavaju ih u epifenomene i "okidače", a zagovaraju tezu da je nasilje nekim – ujedno i najpopularnijim – sportovima imanentno, osobito ako ti sportovi zadovoljavaju uvjet da izravno sučeljavaju dva kolektiva i time snažno potiču kompetitivnost i identifikaciju te ako kreiraju visok stupanj tenzije "očekivanja" koja se naknadno razrješuje upravo agresijom.

All until recently, the term "European bioethics" was quite rarely used and shaded by the phenomenon of general "Americanisation". Even today after the discovery of the work of Fritz Jahr (1895-1953) and after placing the first concept of bioethics (both terminologically and substantially) to Germany of the 1920s, "European bioethics" is not easy to define theoretically, nor is it easy to advocate the uniqueness of its identity. The rootedness of "European bioethics" (and the necessity of this rootedness) in a specific geographical-historical context, and its foundation upon the heritage of European classic and modern thinkers (Aristotle, Kant, Schwitzer, Jahr, Jonas, etc.) may most certainly be considered to be a key determinant. However, the relationship between "European" on the one hand and "Asian" ("Far-Eastern"), "Latin-American" and perhaps other "bioethics" on the other remains to be defined. Settings out from these presuppositions, a far-reaching project has recently been launched in Croatia on the research and affirmation of the roots and of the integrative pluriperspectival methodology of "European bioethics" as a category that opposes the widely spread practice of reducing modern bioethics to medical ethics and principalism. This project includes the first international symposium on the work of Fritz Jahr, his models and reaches, which was held in Rijeka and Opatija (Croatia) on 11-12 March 2011, the formation of an international scholars`network (EuroBioNethics), the formulation of The Rijeka Declaration on the Future of Bioethics, and the establishment of the "Fritz Jahr Award" for the research and promotion of European Roots of Bioethics.

By locating the events into the elite winter-, seaside-, climatic, and ,Terrain-CurortĆ of Austrian-Hungarian Monarchy, the present paper offers the overview of a few innovations of physicians and pharmacists who worked in Opatija or were related to it in various ways, temporary or permanently, at the end of the 19th or at the beginning of the 20th century. The major attention has been devoted to the Jew Leo Sternbach, the inventor of Vallium, born in Opatija, and to the Hungarian Géza Fodor, the promoter of curing with his own preparation named Marina. Mentioned are also the pharmacists Béla Erényi (Diana-Franzbranntwein) and Mihael Sternbach (Ovol, Laurol), as well asthe domestic physician Ante Grgurine who introduced the diagnostic method ofhypselophonia. In onclusion, Opatija at the turn of the 19th to the 20th centuries has been presented as a destination of an extraordinary development dynamics, especially within the economic, infrastructural, and social segment,while the openness to new ideas and practice of physicians and pharmacists indicate the level of intellectual multicultural ,globalizationĆ that many other towns will not reach for a long time.

Despite of its relatively short tradition and the lack of educational institutionalization and establishment within existing paradigms, the contemporary bioethical scientific community claims high criteria of activity and presence in various societies and cultures (being presumed that bioethics be science at all). Gradually exhausting itself in traditional medical-ethical and legal issues and interpretations and usurping (but not always accepting) topics from other sciences (ecology, demography, research ethics, psychology and health communicology, etc.), bioethical discussions have in the last few years gained a different omen. With the discovery of the first mention and conception of bioethics in 1927, in the works of the German Protestant theologian and teacher Fritz Jahr (1895-1953), bioethics has not only changed the chronology of its own history, but steped onto an other (higher) level, directing itself toward the issues of its own originality, nature, and character, relation toward other sciences, substantial definition and tasks, etc. In the present paper, the attempt will be made to define main directions of the mentioned processes, and to analyze the similarities and differences between the (older) Jahrian and the (longer-known) Potterian bioethics concepts.

Kratka povijest kardiorehabilitacije u Opatiji s osobitim osvrtom na instituciju Thalassotherapije Opatija i njene suradnje s bečkim osiguravajućim društvom AUVA.

The moral role that the cinema plays in contemporary life is similar to the role that medieval frescoes, Elizabethan theatre and the manifestations of popular literature of the 70s played before. The phenomenon of empathy that the showing of a film generates is reason enough for a double approach. On one hand through the analysis of recent discoveries in neurophysiology – the so called mirror neurons, and on the other, through the analysis of the structure of fables and myths, present in all great processes of identification. As of this schema, a possible educational function of the cinema is put forward, but not in terms of messages and meanings, but from a process of creativity for which a series of methodological recommendations are suggested. The brief commentary on films in the annex, illustrates the meaning of this method and movement that goes from the processes of psychological identification towards an educational function.

The starting point of this paper is the role the institutions as social facts, which they have in modern (European) society, as well as the exploring of the meaning and purpose of the institutionalisation process. In this paper, institutionalisation is the process understood as establishing different normative and organisational institutions. Our interest is also concentrated upon following the line of (European) bioethics. Since V. R. Potter used this term in 1970/71 for the first time, bioethics has rapidly conquered various levels of the American society, becoming well known and even better present in a series of institutions. At the same time, almost contrary to the American example and experience, European continent has for a long time been resistant to the term of bioethics, as well as to the very idea of such discipline. Until recently, European orientation and devotion to the traditional terms (medical ethics, biomedical ethics, physician's deontology, etc.) and the misconception of (American) bioethics, have been main reasons for the lack of or poor bioethical institutionalisation in European countries and the Union. Being discovered in 1997 and promoted since 2007, the work of Fritz Jahr has been spreading new lights onto the originality and authenticity of bioethical ideas in Europe, offering in the same time remarks regarding the the Bioethical Imperative and institutions.

U radu je izložena povijest nastave i istraživanja bioetičkih tema na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, s posebnim osvrtom na najnovija postignuća povezana s konceptom i projektom europske bioetike.

Premda neki autori ističu da (navijačko) nasilje u sportu uopće nije moguće objasniti, ovaj članak pokušava poći korak dalje od uobičajenog traženja najčešćeg uzroka nasilja među navijačima u "ventilu" za šire društvene tenzije i individualne frustracije, alkoholu i sl. Ne negirajući ove motive, autori ovog članka svrstavaju ih u epifenomene i "okidače", a zagovaraju tezu da je nasilje nekim – ujedno i najpopularnijim – sportovima imanentno, osobito ako ti sportovi zadovoljavaju uvjet da izravno sučeljavaju dva kolektiva i time snažno potiču kompetitivnost i identifikaciju te ako kreiraju visok stupanj tenzije "očekivanja" koja se naknadno razrješuje upravo agresijom., Even though some authors feel that (fan) violence in sport cannot be explained, this paper tries to go beyond the usual approaches which try to identify the cause of fan violence by looking into social relations, individual frustrations, alcohol abuse, etc. The authors of this paper accept the importance of these motives, but they believe that they are just side-effects and triggers, and that violence is inherent to some sports, especially those that involve two opposing teams. This is particularly true of the sports were athletes exhibit a great deal of competitiveness or a high level of expectance because these are later resolved by aggression.

Članak prikazuje najnovija stremljenja na području bioetike, kao posljedicu otkrića djela Fritza Jahra (1895.-1953.), njemačkog teologa i učitelja koji je pedesetak godina prije Amerikanca Van Rensselaera Pottera koncipirao bioetiku kao novu disciplinu. Proučavanje europske bioetike kao obećavajuće alternative teškoćama i proturječjima opterećene „američke“ bioetike dovelo je autore do pokretanja projekta čiji se prvi rezultati, uključujući i „Riječku deklaraciju o budućnosti bioetike“, izlažu u ovome radu.

Rok je, kao zaštitnik od kuge i kolere i titular preko trideset crkvica istarsko-kvarnerske regije, dragocjen i iznimno zanimljiv svetac za povijesna, povijesnomedicinska, etnološka i druga istraživanja. Članak pokušava iznijeti pregled postojećih spoznaja o crkvi sv. Roka u Voloskom, čiji prvi spomen se vezuje i za prvo spominjanje imena mjesta. Razmatra se mogući prostorno – vremenski kontekst gradnje crkve, kao i usporedba povijesti crkve i Voloskog prema povijesti obližnje opatije sv. Jakova i naselja Opatije.

U radu se obrađuje problematika upravljanja zdravstveno-turističkom ponudom destinacije, koja treba biti podržana odgovarajućim pravnim okvirom. Ukazuje se na sadržajne i formalne nedostatke predloženog Pravilnika o pružanju usluga u zdravstvenom turizmu, te ukazuje na pretpostavke koje isti treba ispuniti, da bi bio relevantnom osnovom za upravljanje destinacijama zdravstvenog turizma u Republici Hrvatskoj. U radu se pojmovno definiraju elementi značajni sa sadržaj i načine pružanja usluga, te nudi klasifikacija wellness usluga, kakvu bi trebalo slijediti u pravnoj regulativi, temeljem koje bi se zdravstveno- turističke destinacije trebale i certificirati.