Search

Izvornost ovoga rada ogleda se u rješavanju sintaktičkog problema u Gal 5, 17. Problem hipotakse je dvostruk: 1) namjerna rečenica: da ne činite to (ίνα μη ταΰτα ποιήτε) i 2) hipotetička relativna rečenica: što budete htjeli (α εάν θέλητε). Ο namjernoj rečenici ovisi eventualna hipotetička rečenica za budućnost. Budući da se nalazimo u parenetskom dijelu poslanice Galaćanima (5, 13 - 6, 10), onda je sigurno da Pavao potiče Galaćane da ne čine što budu htjeli. Ovo njihovo htijenje odnosi se zapravo na ponovno služenje počelima svijeta, tj. želju da budu pod Zakonom, kako to nalazimo u doktrinarnom dijelu poslanice (4, 9.21). Pavao ponovno objašnjava da to znači vraćanje u prijašnju situaciju prije nego li su spoznali Boga, odnosno on njih (usp. Gal 4, 9). Tu situaciju objašnjava Pavao pozivom na život po Duhu, a ne na ugađanje požudi tijela, jer se Duh i tijelo jedno drugomu protivi (usp. Gal 5, 16-17). Stoga vraćanje Zakonu znači ugađanje požudi tijela. Zato valja izabrati život po Duhu jer njegovo suprotstavljanje tijelu smjera k tome da ne činite to što budete htjeli. Onomu koji je rođen po duhu nemoguće je učiniti da se vrati pod Zakon jer je po Zakonu dijete obećanja (usp. Gal 4, 21.28-29).

Metodička radionica za profesore matematike na računalima uz korištenje programa za crtanje The Geometer's Sketchpad. Navedeni program je edukacijski program namijenjen učenicima osnovne i srednje škole i zamjenjuje crtanje na papiru olovkom i ravnalom. Sudionici su, kao početni ili napredni korisnici programa, riješili niz zadataka vezanih uz konstrukcije likova i tijela. Konstrukcije tijela podrazumijevaju i osnovno korištenje nacrtne geometrije primjereno za učenike srednje škole kojima Nacrtna geometrija nije unutar nastavnog programa.

Disertacija proučava jedan aspekt tjelesnosti u opusu ruskoga pisca Goglja. Nastoji se pronaći štoje, u opisima gesta i njihove funkcije ut ekstu tipično za Gogoljev opus, a što je prejemljivo i prepoznatljivo u drugih autora toga razdoblja. Uočeno je da se gestualni spektar Gogoljevih djela ne može promatrati u kontinuitetu jer je riječ o diskontinuiranom sustavu raznolikosti koji se otkriva u razvoju gestualnosti. Dok se u ranome stvaralaštvu može govoriti o skupnosti, kontinuiranosti i ravnomjernosti pokfreta, u kasnijem se stvaralaštvu uočava lomljenje kontinuitata, čime pokret postaje konvulzivan, razlomljen i atomiziran sve do konačnog umrtvljenja ili zamrznutosti. Lomljenje pokreta može se smatrati i Gogoljevom originalnošću.

Izvornost ovoga rada ogleda se u rješavanju sintaktičkog problema u Gal 5,17. Problem hipotakse je dvostruk: 1) namjerna rečenica: da ne činite to (ίνα μη ταΰτα ποιήτε) i 2) hipotetička relativna rečenica: što budete htjeli (α εάν θέλητε). Ο namjernoj rečenici ovisi eventualna hipotetička rečenica za budućnost. Budući da se nalazimo u parenetskom dijelu poslanice Galaćanima (5,13 - 6,10), onda je sigurno da Pavao potiče Galaćane da ne čine što budu htjeli. Ovo njihovo htijenje odnosi se zapravo na ponovno služenje počelima svijeta, tj. želju da budu pod Zakonom, kako to nalazimo u doktrinarnom dijelu poslanice (4,9.21). Pavao ponovno objašnjava da to znači vraćanje u prijašnju situaciju prije nego li su spoznali Boga, odnosno on njih (usp. Gal 4,9). Tu situaciju objašnjava Pavao pozivom na život po Duhu, a ne na ugađanje požudi tijela, jer se Duh i tijelo jedno drugomu protivi (usp. Gal 5,16-17). Stoga vraćanje Zakonu znači ugađanje požudi tijela. Zato valja izabrati život po Duhu jer njegovo suprotstavljanje tijelu smjera k tome da ne činite to što budete htjeli. Onomu koji je rođen po duhu nemoguće je učiniti da se vrati pod Zakon jer je po Zakonu dijete obećanja (usp. Gal 4,21.28-29)., The originality of this article is reflected in the solving the syntactic problem in Gal 5,17. The hypotactic probem is twofold: 1) the final clause: in order to not do that (ίνα μη ταΰτα ποιήτε) and 2) the hypotetical relativ clause: what you want (α εάν θέλητε). This final clause depends on the eventual hypotetical clause for the future. Since we find ourselves in the parenetical part of the letter to the Galatians (5,13- 6,10), we can be sure that Paul is exhorting the Galatians to not do that what they want. This wanting of theirs refers in reality to their desire to renew their servitute to the elements of world, that is, their desire to be under the Law, as can be found in the doctrinal part of the letter (4,9.21). Paul explains again that this means they would be returning to their former situation before they encountered God, or rather he them (cf. Gal 4,9). This situation explains Paul inviting to the life by the Spirit, but not by the indulging to the desire of body, because the Spirit and the body are in opposition (cf. Gal 5,16-17). Therefore the returning to the Law means the indulging of the desires of body. Consequently it is good to choose a life by the Spirit, because his opposition to the body enables one to not do that what the body wants. For he who is born of the spirit can not to return to the Law, because he is a child of the promise by the Law (cf. Gal 4,21.28-29).

Ugradnja umjetnih organa i tkiva otvara novi prostor za znanstvena promišljanja o etičkoj dopustivosti onoga što je tehnički izvodivo u medicini. Zamjena bolesnih organa i tkiva s umjetnim, na jednoj strani aktualizira tradicionalna pitanja medicinske etike, shvaćanje života i smrti, ranjivosti ljudskog tijela te trpljenje boli i patnje. Na drugoj strani, to tehničko postignuće stvara viziju, podstiče nadu i ambciju potpunog gospodarenja ljudskim životima i ljudskim sudbinama. Potpunije shvaćene te dvije strane istog problema ne mogu biti razmatrane ukoliko se u njih ne uključe znanosti i profesije, struke i zanimanja kojih se taj problem tiče te daju svoj doprinos u odgovoru na pitanje etičke dopustivosti tehničke izvodivosti u razmatranom problemu. Interdisciplinarnim zahvatom u njegovo rasvjetljavanje definiraju se sadržaji koji ga tvore - bietički sadržaji.

U situaciji kada izgleda da su rezerve smisla gotovo iscrpljene, povijesni su zadaci katoličke eshatologije probuditi nadu u budućnost, vratiti povjerenje u smisao osobne i zajedničke povijesti. U tom smislu katolička eshatologija prvotno znači govor o budućnosti kao Božjem dolasku i događaju u Isusu Kristu koji čovjeku i povijesti daje svoju istinu; ona zapravo nije drugo nego govor o Bogu koji je u Kristu eshaton, odnosno, budućnost i smisao svega što postoji. Budući da uskrsnuće mrtvih utemeljeno na Kristovom uskrsnuću spada u središnji sadržaj kršćanske nade, u članku se posebna pozornost pridaje novijim raspravama o značenju tijela u uskrsnuću, te vezi između smrti i uskrsnuća. Narav i sadržaj kršćanske nade nastoje se suočiti i što jasnije odrediti prema ideji reinkarnacije koja danas plijeni pozornost i brojnih kršćana. Kako je kriza budućnosti koja obilježava razdoblje postmoderne usko povezana s krizom istine o čovjeku, ističe se potreba da eshatološka promišljanja budu zasnovana na teološkoj antropologiji koja u Isusu Kristu, Novom Adamu nalazi svoje središte. U današnjoj međureligijskoj perspektivi na osobit način pokazuje se prikladnim govor o čovjeku slici Božjoj jer se tim pojmom, prema izvornom biblijskom značenju, čovjek definira kao biće u bliskom i prijateljskom odnosu s Bogom. Po takvom shvaćanju jedinstvo i prijateljstvo s Bogom spadaju u samu bit čovjeka; drugim riječima, čovjek je onim određen, što slikovito nazivamo nebom., In the situation when it appears as though all the reserves of the sense are already exhausted, historical are assignments of the Catholic eschalology to awaken hope in the future and to bring back the trust in the sense of the personal and common history. In that sense Catholic eschatology primarily means talk about the future as God's coming and an event in Jesus Christ giving man and history His Truth; it really isn't anything else than the talk about God who in Christ is eschaton, with reference to future and the sense of all existing. As resurrection of the dead based upon Christ's resurrection belongs into the main content of Christian hope, in the article attention is directed towards the newest discussions about the meaning of the body in the resurrection and the relation between the death and the resurrection. The character and the content of Christian hope are trying to face each other determining themselves as clear as possible towards the idea of reincarnation that is drawing attention of many Christians too. As the crisis of the future is the one characterizing the period of post modernism as closely related to crisis of the truth about man, it is being accentuated the need that eschatological thinking is to be based upon theological anthropology finding in Jesus Christ, New Adam its very center. In the contemporary inter religious perspective it shows itself in a special way as an appropriate talk about man the picture of God, for under this term according to the original Biblical meaning, man is defined as a creature in a close and friendly relationship with God. In such understanding the union and the friendship with God refer to the very essence of man; in other words, man is being determined by that which we picturesquely call Heaven.

Olakšanje tjelesne boli i liječenje ozljeda, te napredovanje u istraživanjima uzročnika postojećih i otkrivanju novih bolesti pridonosilo je dominantnoj ulozi medicine u vladanju ljudskim tijelom. Suvremeni razvoj medicine i sve uža specijaliziranost unutar nje doprinijeli su da se promatraju i analiziraju dijelovi ljudskoga tijela, a ne čovjek u cjelini. Medicini i njezinim djelatnicima čovjek je postao važan kroz njegov djelomičan problem - kroz onaj dio tijela za koji su oni usko specijalizirani. Na neodrživost takvog stanja ukazivali su filozofi, teolozi i pravnici, potom su im se pridružili i predstavnici drugih društvenih i humanističkih znanosti. U rasprave o ljudskom tijelu uključili su se filozofi usredotočeni na pitanje odnosa tijela i osobnosti te primjene etičkih načela u odnosu prema tijelu; teolozi s gledištima o jedinstvu duše i tijela te uvjerenjima i vrijednostima koje iz tog jedinstva proizlaze; pravnici sa svojim stajalištima o pravu čovjeka da raspolaže svojim tijelom te pravu na prihvaćanje ili odbijanje medicinskog tretmana. Razmatranje odnosa čovjeka prema svojem kao i tijelima drugih ljudi, zatim tjelesnog preživljavanja emocija, misli, stavova i uvjerenja te analiziranje različitih čimbenika društvene stvarnosti koji - također - utječu na čovjeka i njegovo tijelo proizvelo je dvostruki rezultat. Prvo, u medicinska stajališta o čovjeku i njegovom tijelu unesena su prijeko potrebna humanistička stajališta i gledišta, te drugo, potaknut je interdisciplinarni dijalog i angažman različitih profesija i zanimanja u traženju rješenja kojima bi se, od različitih zlouporaba, zaštitio čovjek i njegovo tijelo. Većina tih rješenja nalazi se i još uvijek traži u bioetičkom okruženju., The relief of physical pain, treatment of wounds and progress made through research of existing and revealing of new diseases, contributed to the dominant role of medicine that rules the human body. The contemporary development of medicine and all the more narrow specialization within it brought to an observing and analysis of only parts of the human body, and not the entire human body. The human being became important to medicine and its practitioners through only a partial problem - A part of the body for which they specialize. Philosophers, theologians; and lawyers all pointed out to this untenable condition, and were later joined by representatives of other social sciences and the humanities. Philosophers concerned with issues on the relationship of the body and individuality and on the employment of ethical maxims concerning this matter, joined debates on the human body. Debates were also joined by theologians with viewpoints, beliefs and values on the unity of the soul and body; and lawyers with their standpoints on the rights of an individual to consent to or refuse medical treatment. The relationship an individual has with his and the bodies of other people; physical experiencing of emotions, thoughts, standpoints and convictions; and analyzing of various factors of social reality which — also - influence the individual and his body, lead to a double result. First, medical standpoints on humans and their bodies were introduced with necessary humane standpoints and viewpoints; and second, an interdisciplinary dialogue and engagement of various professions and occupations was stimulated to seek solutions for the protection of an individual and his body from abuse. The bioethical environment offers most solutions. To explain the main guidelines of the bioethical view of the human body, we need to do the following: * State reasons why a mutual connection of the physical and spiritual was not as important to medicine until this relation brought into question the authority of medicine as a science and profession; * Research and actualize thoughts and messages of philosophers which demanded observing the individual in whole; * Consider contributions given by theologians contemplating on problems caused by the scientific-technological progress in the field of biomedicine and medicine, and * Compare historical and contemporary legal standpoints on the human body. The existence of a rationalist and empirical standpoint on the human body witnesses a different observing of the human body within medicine. Knowledge gained through research of the stature and functions of the human body influenced standpoint changes in theory and practice. Representatives of the rationalist stream held standpoints on the easy availability of data on illness and health. Believing the human body tο be a part of nature, they concluded that what occurs in the body emerges on its surface, or on the exterior of the body. Oppositely, the empirical standpoint connects the illness and injuries of the body to various life-styles. The progressing development of medical technology and use of its achievements in medical treatment and biomedical research will bring to the neglect, and often, oblivion of this standpoint. This continued almost until the appearance of bioethics. The twentieth century computerization of medicine and employment of modern technology achievements (dialysis, electrocardiograms, new drugs, equipment and apparatus, and revolutionary surgeries), promoted the process of medical cure and treatment. This article takes as an example scientific achievements in medicine concerning organ and tissue transplantation. This is an issue that conceptually does not exclusively belong to medicine, but demands an equal involvement of scientists and experts of social and human sciences and professions. The research of philosophical standpoints on the individual and the human body presented viewpoints of Plato, Aristotle and Kant. It also pointed out the demand of contemporary philosophers to establish the philosophy of the bodya special philosophical field. The appearance of ethical theology as a special discipline of theology, marked a field in theology for considering issues on the unbreakable unity of body and soul, as well as health and illness. In modern times ethical theology will reflect on issues brought up by the scientific-technological achievements for giving life, life and death. The article quotes contributions of Joseph Fletcher, Karl Rahner, James Gustafson and Paul Ramsey in the establishment of bioethics. Since the American National Advisory Commission1 for Bioethics opened a debate for religious groups in the U. S. A, this article takes it as an example to illustrate theologians' engagement with actual medical-ethical issues, which include the human embryo, researches on fetuses, genetic researches and cloning. The text represents then stated fundamental guidelines of Protestant, Orthodox, Jewish, Roman Catholic and Islamic religious beliefs on the mentioned issues. »The body in legal regulations« is a part of the article that witnesses two approaches to the human body in legal regulations. Foucault describes the first approach in his book Supervision and punishment (the birth of prison). It witnesses the abuse and torture of the human body in certain moments of history. The second part points out the engagement of lawyers who search for legal solutions and regulations tο protect the human body and human rights in cases that arise specifically in medicine and in health. The final part of the article titled »The body in bioeihics« studies and explains key guidelines of the bioethical view of relations to the human body. These are: 1. Pointing out how circumstances and causes of illness, concepts of health, recovery, illness, affection, incompetence, are factors which cause diseases and belong to different areas of reality and therefore demand of medicine a different relationship to man; 2. Turning attention to the inequality of patients in confront to physicians and other medical workers; 3. Insisting that medical treatment equally takes care of the body and individual, 4. Considering the individual patient and his/her right to be informed of his/her condition, to independently consent to or refuse an offered treatment or medical intervention and right of protection from possible malpractice; 5. Demanding a rightful distribution of the achievements of medical technology and search for criteria that would enable its distribution to those that need it the most. The conclusion is that the pluralistic viewpoint, approaches to the human body in theory and practice and religious beliefs offered in this text point out to a demand for the confrontation of various knowledges, visions, values, and beliefs and considering of appropriate ethical standards.

This article explores how Plato, in his “metaphysical” dialogues, sees the specific properties of motion (and especially of motion in music), which lend themselves to adaptation for the purposes of maintaining or restoring the health of the soul. Plato explores the property of regular or rhythmic motion in particular. The attention has been drawn to the analogy between the calming effect of music, at the human level, and the Demiurge’s achievement in willing the world into existence. The focus of the article lays on the Laws, in which the principle of musical motion plays a central role in resolution of the contradictions between material and spiritual, natural and physiological, medical and educative., U članku se istražuje kako Platon u svojim “metafizičkim” dijalozima vidi specifična svojstava kretanja (posebno kretanja u glazbi) koja su prikladna za prilagodbu u svrhu očuvanja ili uspostavljanja zdravlja duše. Platon posebno istražuje svojstvo pravilnog ili ritmičkog kretanja. Naglašava se analogija između umirujućeg učinka glazbe, na ljudskoj razini, i Demiurgova stvaranja svijeta. U žarištu članka su Zakoni u kojima načelo glazbenog kretanja igra ključnu ulogu u rješavanju proturječnosti između materijalnog i duhovnog, prirodnog i psihološkog, medicinskog i obrazovnog.

Rad je prikaz zbornika Kibertijela, kiberprostor, cyberpunk. Kulture tehnološke tjelesnosti. (uredili: Mike Featherstone & Roger Burrows), prijevod Ognjen Strpić – Naklada Jesenski i Turk - Zagreb, 2001. o mogućem preustrojavanju društvenoga života i kulture prodorom informatičke tehnologije a s naglaskom na utjecaj i posljedice koje te promjene imaju na tijelo čovjeka.

V stat'e idet rech o tele kak karikature i fetishe v dvuh proizvedenijah V. Nabokova: Lolite i Volshebnike.

U izvedbi autističkih pokreta i tijela koje je posvećeno simptomu duševne patnje/transcendentalnoga iskustva Damir Bartol Indoš, prvi čovjek alternativne kazališne grupe "Kugla", a koja se danas pojavljuje kao "D.B. Indoš i House of Extreme Music Theatre Music Theatre/Kugla", svodi tijelo na regresijsku prasliku subnormalnoga tijela: performer kao deformer, onaj koji dedivinizira sliku tijela. Deformacijsko tijelo je tijelo apstraktnih pokreta koji "za-vraćaju" Tijelo u njegov početak. Tekst prati izvedbu tijela "duševne patnje" na primjerima nekoliko "Kuglinih" predstava/performansa koje nastaju pod okriljem duhovnih impulsa što ih D.B. Indoš pripisuje Heraklitu Mračnom i Ronaldu D. Laingu, pri čemu predstava "Ispovijedi" (1999.) u režiji Gorana Sergeja Pristaša omogućila mu je inkarnacijski povratak Laingovoj antipsihijatriji.

Svi crkveni simboli vjere smatraju otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, vječnoga božanskog Logosa, jednom od temeljnih istina koja se odnosi na Isusa Krista, zajedno s njegovom smrću i uskrsnućem. Međutim, taj jedinstveni događaj povijesti spasenja često je u prvim stoljećima kršćanstva, a i u daljnjoj crkvenoj povijesti, bio krivo shvaćan i tumačen, unatoč naporima crkvenih Otaca i naučitelja vjere da ga koliko je moguće jasnije protumače određenim teološko-filozofskim kategorijama. Također i suvremena teologija pokušava svojim jezikom izreći i protumačiti ono što o otajstvu utjelovljenja kažu Sveto pismo i svečani dogmatski izričaji raznih crkvenih sabora. No, kod nekih suvremenih teologa susreću se vrlo dvojbena, pa i potpuno kriva naučavanja koja govore o utjelovljenju kao o mitu. Ako Isus Krist jest Bog, odnosno Sin Božji (što proizlazi iz izvorne novozavjetne kristologije), onda je jednostavno nemoguće da je “ postao” Bog u jednom određenom trenutku svoje povijesti, nego je to oduvijek bio. Izvješća Evanđelja i opisi o Isusovu začeću i rođenju imaju određeni kolorit i vlastiti način književnog izražavanja, ali bit i smisao tih izvješća je: u Isusu iz Nazareta vječna božanska “ Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama, i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine” (Iv 1, 14).

Ovim tekstom autor analizira tranzicijske procese na hrvatskoj kazališnoj, a posredno i kulturnoj te političkoj sceni devedesetih. Većinska stranka hrvatskog kazališta, privržena ideološkoj praksi vladajuće političke stranke, pronalazila je svoje idealno okrilje na represivno teološkoj pozornici. Međutim, manjinska skupina kazališnih umjetnika provodi estetički, a onda i ideološki obrat prema post-logocentričkom, postdramatskom kazalištu. Razlikovna obilježja novog hrvatskog kazališta su: drukčiji tematski interesi i kritički gestus ; procedure nove dramaturgije ; modusi razgrađivanja odnosa (i) identiteta lika, glumca i izvođača ; preispitivanje reprezentacijskih uloga i izvedbenih strategija govora i tijela. Novo hrvatsko kazalište iskazuje se kao generator i promotor nestabilnosti iluzije kazališta kao i iluzije stvarnosti, a time i svakog društvenog/političkog/estetičkog poretka koji se hoće prikazati i uspostaviti kao neosporiv.

The aim of this paper was to elucidate the transition prosesses on the Croatian theatre scene in the nineties, and implicitly on the cultural and political ones as well. The majority party of the Croatian theatre, committed to the ideological praxis of the rulling political party, was finding its ideal place on the repressive theological stage. However, a minority group of theatre artists initiated an aesthetic and eventually an ideological turn in the direction of post-logocentric, post-dramatic theatre. The distincitive features of the new Croatian theatre are: different thematic interests and the critical gestus; the procedures of new dramaturgy; the modes of deconstructing the relations between and the respective identities of characters, actors and performers; chalenging the representational roles and performace strategies of body and speech. The new Croatian theatre presents itself as the generator and promoter of the instability of the illusion of theatre, as well as of illusion of reality, and thus of every social/political/aesthetic order which would fain represent and establish itself as incontestable.

U radu je istraženo koliko su votivi relevantan pokazatelj razvoja i stanja zdravstvene kulture, odnosno stvarnog specifučnog morbiditeta određenog vremena, te čovjekova poimanja podrijetla i prirode zdravlja i bolesti i njegova odnosa prema načinu očuvanja zdravlja, zaštite od bolesti i mjera za njezino liječenje. Krenulo se od hipoteze da su u svetištima Istra i Hrvatskog primorja darivani votivni darovi koji prikazuju pojedine dijelove tijela, koji su kao takvi vezani uz pojedine zdravstvene teškoće. Istraživanje je ustanovilo lokalitete na kojima su takvi votivi darivani, njihovu količinu i starost, te da votivi ne mogu izraziti stvarni specifični morbiditet određenog vremena što bismo mogli očekivati zbog njihova izgleda koji predstavlja pojedine dijelove tijela i organe. Votivi govore o onom dijelu zdravstvene kulture koja se bavi čovjekovim poimanjem zdravlja i bolesti te njegovim načinima zaštite i liječenja. Tako oni jasno otkrivaju stav, prisutan sve do naših dana da se božanskim djelovanjem može utjecati na prirodni tijek i izazvati povoljan terapijski učinak.

Tri predstave, So,So, Cezar i Elektra, poslužile su kao povod za kritički prikaz i analizu kazališne poetike Branka Brezovca. Razmatra se njegova radikalna estetička i politička pozicija u kontekstu hrvatskog kazališta, ali i međunarodne kazališne scene (kazalište dekonstrukcije, ikonoklastičko kazalište). Pritom je naglasak stavljen na recepciju i interpretativno-kritičku provokativnost autorskog teatra Branka Brezovca.

Esej o političkom performansu u Hrvatskoj.

Istraživanje se bavi uglavnom slavenskom psovkom te polazi od radova M. Bahtina, B. Uspenskoga i I. Gavrana. Daje se uvid u povijest, strukturu, funkciju i tipologiju psovke.

Rad izlaže osnovne karakteristike Plotinove nauke o duši.

Priliku za kritičkim osvrtom na program 11. Eurokaza, festivala novog kazališta, a u formi kazališne kronike, autor je iskoristio za raspravu o nekim pojavama u suvremenim izvedbenim umjetnostima, napose kazalištu i performansu: glumačko samopredstavljanje, potenciranje problema istodobne tvarnosti i fiktivnosti predstavljačkog čina, autobiografsko kazalište, bodyart, moderni primitivizam, postpornmodernizam, ali i intrakulturalizam u kazalištu. Posebno poglavlje posvećeno je i razmatranju odnosa hrvatske kazališne kritike prema suvremenim izvedbenim praksama.

Prostorno kodidranje vrijednosti Ishodnym punktom prostranstvenno-cennostnyh otnošenij javljaetsja, po-vidimomu, telo. On predstavljaet soboj ne tol'ko fizičeskij i logičeskij obrazec vselennoj, no i ee centr. Trehmernost' prostranstva - ego gorizontal', vertikal' i glubinu - možno vyvodit' iz treh osnovnyh otnošenij, s pomošč'ju kotoryh telo orientiruetsja v fizičeskom prostranstve: levaja storona - pravaja storona, verh - niz, perednjaja čast' - zadnjaja čast'. Osoboe vnimanie udeljaetsja prbleme vertikal'nosti, poskol'ku ee možno traktovat' kak logičeskuju i dejstvitel'nuju osnovu drugih dvuh izmerenij (gorizontali i glubiny).

Roman 'Misterij' Barryja Unswortha uspoređuje se s romanom 'Ime ruže' Umberta Eca, kao instancija historiografske metafikcije.

Autorica prikazuje roman Misterij Barryja Unswortha u kontekstu suvremenog britanskog romana.

Petrićev realan model sretnoga grada, njegovi izvori (Platon, Aristotel, humanizam), ciljevi i svrha u životu čovjeka i zajednice.

Verbotonalna metoda prof. Petra Guberine temelj je zagrebačke Poliklinike SUVAG na kojem se bazira rehabilitacija djece s poteškoćama slušanja i govora. Činjenica da pokret i govor imaju mnoge zajedničke značajke omogućila je hrvatskim plesnim pedagozima da svojim poznavanjem Labanove umjetnosti pokreta oblikuju nove terapijske postupke unutar verbotonalne metode. Spoznaja o isprepletenosti govora i pokreta, verbalne i neverbalne komunikacije, obogatila je ranu rehabilitaciju i dijagnostiku djece (3-8 godina) s poremećajima ritma i tempa govora (mucanje i brzopletost).

Izlaganje se bavi pitanjima neverbalne komunikacije od doba grčkih filozofa do suvremenih podjela neverbalna komunikacije na gestiku, kineziku, proksemiku, haptiku ...

Autor ulazi u egzegetsku studiju značajnog teksta u 1. Petrovoj 4,1. U prvom redu on razmatra egzegetske pojedinosti ne osvrćući se opširno na raznovrsna mišljenja o ovome predmetu. Na osnovi ovog razmatranja on zaključuje da se sintagma “vi se oboružajte istom mišlju” u 4,1c odnosi na 4,1a “prema tome, budući da je Krist trpio tijelom” — sa svim što ova tvrdnja povlači za sobom kao prethodni kontekst. Tvrdeći da su stradanje pravde radi (što podrazumijeva: kao što je Krist stradao i zato što je Krist stradao) i pobjeda nad grijehom nerazdvojno srodne stvarnosti, 4,1c nanovo podupire poziv za kršćanskim oboružavanjem. Prema Petru, cilj je Kristove smrti bio dovesti nas Bogu (3,18) čije sluge trebamo biti (2,16) i čiju volju trebamo slijediti (4,2). Ova osnovna ideja ima svoju paralelnu misao u 2. Korinćanima 5,15: “A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.” Prema tome i sintagma “ista misao” može sadržavati, unutar svojih kontekstualnih implikacija, ideju “za druge”. U smislu odnosa između Krista i kršćana nameće nam se ideja o “Jedan za sve” i zbog toga “svi za Jednog”. Samo u kontekstu ovoga odnosa možemo udružiti stradanje i pobjedu nad grijehom. U protivnom ova bi povezanost bila nebiblijska i nekršćanska. Samo po sebi stradanje nema spasonosnu vrijednost., In the present article the author offers a thorough exegetical study of the important, and much debated, declaration in 1 Pet 4:1c. He deals primarily with the exegetical particulars not discussing extensively various views on the Statement. Thus, on the basis of the exegetical study of the text in Pet 4:1 he concludes that arming oneself with “the same thought’ in 4:1c refers back to 4,1a “since therefore Christ suffered in the flesh” —, with all that statement implies as resumptive of the preceding context. 1 Pet 4:1c adds support to this call for Christian armament by declaring that suffering for the right (implied: as Christ did and because Christ did) and victory over the wrong are indissolubly related realities. According to Peter, the aim of Christ’s death was to bring us to God (3:18) whose servants we are to be (2:16) and whose will we are to follow (4,2). The basic idea involved here has a counterpart in 2 Cor 5:15: “And he died for all, that those who live might live no longer for themselves but for him who for their sake died and was raised.” Consequently, “the same thought” may contain, as a contextual implication, the idea of “for the other." In terms of the relationship between Christ and Christians the idea is that of “one for all’ and, therefore, “all for One.” It is only in the context of this relationship that suffering and victory over sin can be brought together. Otherwise the thought would be unbiblical and unchristian. Suffering has no saving value in and of itself.

Rad dopunjuje neka teorijska stajališta u razumijevanju procesa kreativnosti i jedinstva duha i tijela tijekom terapije. Na pretpostavci da je pokret tijela u neverbalnoj terapiji medij, kao sto su to riječi u verbalnoj terapiji, autori su u svojim razmatranjima usmjerili pažnju na neke utjecaje koji su od posebnog značaja za oblikovanje terapije: kreativnost i samoostvarenje na kontinuumu egzistencijalne napetosti, ritmovi toka napetosii, estetička dimenzija i izražajni jezik simbolizacije tijelom. Autori zaključuju s tezom da je u prostoru osobnih simbola i procesa kreativnosti u terapiji moguće obuhvatiti fizičke, psihičke, socijalne i duhovne razine ponašanja pojedinca.

Tečaj iz kompjuterizirane tomografije mozga i tijela

Prikaz zbornika radova „Tijelo, sport i teologija“, 1988.

Bilo je liječnika, koji bi se mogli nazvati prije mesarima nego liječnicima. To su bili liječnici, koji su za svaku malenkost htjeli čovjeka staviti pod nož. Čim malo zaboli želudac, rezat ćemo. Treba operacijom izvaditi taj kamenac.

Od 1915. do kraja 1917. vodila se polemika između Frana Bubanovića i Stjepana Zimmermanna oko odnosa tijela i duše. Bubanović je zastupao materijalizam, dok je Zimmermann tvrdio da su tijelo i duša različiti, te da je duša neprotežna. Debata se doticala i odnosa filozofije prema prirodnim znanostima, gdje je Bubanović tvrdio da filozofija mora uzeti u obzir rezultate prirodnih znanosti, a Zimmermann je smatrao da je filozofija jednim svojim dijelom neovisna o prirodnim znanostima.

Tijelo je povijesni i društveni konstrukt kojeg u postmodernističkoj perspektivi poimamo kao komercijalni simbol. Tradicionalno oblikovano religijskim učenjem, tijelo se diverzifi cira kroz tehnološke reperkusije. Iz duhovno - tjelesne dihotomije, progresivnim tehnološkim utjecajem, niče kolizija prirodnog i tehničkog koja rađa novi dualizam ljudskog tijela i strojnog organizma. U interakciji s tehnologijom, tijelo se drastično modifi cira pri čemu ljudsko i tehnološko iznuđuje novu paradigmu tjelesnosti. Kiborg, hibrid ljudskog bića i strojnog mehanizma, manifestira tehnološku transformaciju ljudskog tijela. Prema učenju kibernetike, ljudsko tijelo je informacijski sustav koji se može prenijeti u bestjelesno stanje. Kibernetika tako kreira specifi čna tehno - tijela kojima tijelo nije granica, dapače, tijelo se doživljava kao zastarjeli koncept kojeg tehnologija dorađuje u svrhu njegova unaprjeđenja, a moguće i prevladavanja. Tijelo se preobražava uz asistenciju tehnologije: ugradnjom implantata, odstranjivanjem dijelova tijela, konzumiranjem pilula – robota, prišivanjem „treće ruke“, prebacivanjem u virtualni prostor gdje je tijelo kodirani elektronski impuls oslobođen „krvi i mesa“, itd. Tehnologija izmjenjuje percepciju tijela koje se u postmodernizmu elaborira kao dinamičan proces. Takav nas pristup tijelu uvodi u eru post – ljudskosti gdje spoj tehnološkog i čovjekolikog zamagljuje eksplicitne kategorijalne granice ljudskog tijela, prirodnog okoliša i njihove virtualne simulacije.