Search

Plaže su ikone ljetnog turizma i snažan motivacijski faktor dolaska turista u turističke destinacije sunca i mora. Plaže služe kao rekreacijske zone priobalnih gradova te kao ekosustavi koji pružaju određene prirodne i zaštitne funkcije. Hrvatska obala bogata je ovim vrijednim turističkim resursom, ali upravljanje plažama kao turističkim proizvodom nije dosegnulo značajan napredak. Ovom doktorskom disertacijom nastoji se dati doprinos održivom upravljanju plažama kao turističkim proizvodom prepoznajući mogućnost uključivanja svih dionika u taj proces putem istraživanja njihovih sociodemografskih odrednica, preferencija, zadovoljstva i budućih namjera ponašanja. Ovo znanje o posjetiteljima može biti važan doprinos procesu upravljanja plažama te može poslužiti donošenju kvalitetnijih upravljačkih odluka. Svrha ove doktorske disertacije je razviti kognitivno–afektivno–konativni model zadovoljstva posjetitelja plaža. U ovoj disertaciji razvijen je, validiran te testiran empirijski model zadovoljstva posjetitelja plažom kroz okvire održivog razvoja, međunarodnih protokola upravljanja obalnim područjem i nacionalnog zakonodavstva te teorija zadovoljstva, kvalitete i ponašanja potrošača. Empirijski model sadrži mjerenje koncepta zadovoljstva prirodnim obilježjima plaža, sadržaja na plaži, emocija, zadovoljstva cjelokupnim iskustvom na plaži i budućih namjera posjetitelja. U ovoj disertaciji uspostavljena je aplikativna, teorijska i empirijska valjanost promatranja plaža kao turističkog proizvoda te je prikazano na koji način ovaj pristup u sebi ima ugrađena načela održivog razvoja uz istovremenu orijentiranost prema nekim od najvažnijih determinanti uspješnog poslovanja – zadovoljstva i budućih namjera posjetitelja. Procjenom pouzdanosti i validnosti empirijskog modela te znanstvenih hipoteza otkriveni su novi uvidi u područje zadovoljstva posjetitelja plažama. Ovi uvidi uključuju emocije kao značajne prediktore zadovoljstva cjelokupnim iskustvom i budućih namjera ponašanja posjetitelja te drugačija emotivna iskustva posjetitelja na prirodnoj plaži u ruralnoj sredini, nego na plažama u gradskim i urbanim sredinama. Rezultati također ukazuju na postojanje medijacijskog učinka emocija, između zadovoljstva prirodnim obilježjima plaže i zadovoljstva cjelokupnim iskustvom na plaži te između zadovoljstva sadržajima na plaži i zadovoljstva cjelokupnim iskustvom., Beaches are icons of summer tourism and a strong motivating factor for the arrival of tourists in the sun and sea tourism destinations. Spending time on the beach is one of the most popular forms of tourism leisure worldwide. Beaches serve both as recreational areas of coastal cities, and valuable ecosystems that provide natural and protective functions. The Croatian coast is relatively rich in this valuable tourism resource, but the management of beaches as a tourist product has not reached significant progress. This dissertation aims to contribute to the sustainable management of beaches as a tourism product and recognises the possibility of involving all stakeholders in this process by studying socio-demographic factors, preferences, satisfaction, and future behavioural intentions of beach visitors. This knowledge can make an important contribution to the beach management process because it can be used to make more informed management decisions. Which characteristics of a particular beach need to be improved, what facilities should be introduced or discontinued, beach managers can find out through social science research methods that can encourage participation of all stakeholders, increase visitor satisfaction and destination competitiveness, and thus lay the groundwork for more sustainable development of beaches as tourism products. The purpose of this doctoral dissertation is to develop a cognitive-affective-conative model of beach visitor satisfaction. This dissertation developed, validated, and tested an empirical model of beach visitor satisfaction by combining the sustainable development framework, international coastal zone management protocols, and national legislation with theories of satisfaction, quality, and consumer behaviour. The empirical model includes measures of beach visitor satisfaction levels with natural beach features, beach facilities, emotional experience, overall beach experience, and their future behavioural intention. The study follows a mixed method design, employing both quantitative and qualitative research methods. The structural equation modelling (PLS-SEM) method was used for the purpose of testing the links between model constructs. Kruskal Wallis and Mann- Whitney U tests were used in analyses of socio-demographic variable influences of beach visitors. Data was collected through a semi-structured questionnaire on three separate beach locations in the Primorsko – goranska county littoral during the summer of 2021, with the paper assisted personal interview (PAPI) technique. A 5-point Likert scale was used in attribute level satisfaction and importance performance measurements. Qualitative methods include investigation by an unstructured inquiry of importance, concerning beach attributes not mentioned in the structured part of the questionnaire, as an opening of an unstructured interview with the beach visitor. Findings of the qualitative analysis have shown that beach visitors also value cultural factors and place high importance on beach sediment quality. The findings of the descriptive statistical analyses concerning socio-demographic characteristics of beach visitors indicate that on average, women (59.4%) visit the beach more than men (40.6%). The most frequent age group of beach visitors is in between 45-54 years old (25.7%), followed by visitors in between 15-24 (21%) years old. Regarding education levels, on average most visitors have finished high school (54.6%) followed by visitors with university level education (43.5%). Foreign tourists make up most of beach visitors (60.2%) while domestic tourists are second most represented (20.7%), followed by local residents (17.2%) and season residents (1.9%). Concerning the habits of beach visitors, they are most likely to visit the beach as a family with children (31.3%), as a couple (26.8%) or with friends (26.3%). Beach visitors will most likely use a car to get to the beach (77.7%), go on foot (12.5%) or use public transport (8.8%). Concerning the time they spend on the beach, most visitors stay in between 3-5 hours long (39.5%), followed by stays in between 1-3 hours long (38.2%) and stays over 5 hours long (21.2%). The descriptive statistical analyses of structural model independent variable constructs for the whole sample of all three beaches, indicates that regarding beach natural characteristics, beach visitors are most satisfied with beach scenery 𝒙̅ = 4.57, cleanliness of the sea 𝒙̅ = 4.47 and texture of beach sediment 𝒙̅ = 4.06. Beach visitors are somewhat satisfied with the opportunities to observe maritime species 𝒙̅ = 3.42. The least levels of beach visitor satisfaction are with available shade on the beaches 𝒙̅ = 2.82. Concerning beach visitor satisfaction with beach facilities, all average values of individual attributes are below 4, which indicates that beach visitors are on average more satisfied with the natural beach attributes than facilities available at the beaches. In the overall sample, beach visitors are satisfied the least with lifeguard and/or medical service 𝒙̅ = 2.90, accessibility to the beach and sea for persons with disabilities 𝒙̅ = 2.97, rental service of water sport and recreation equipment 𝒙̅ = 3.12, parking space availability 𝒙̅ = 3.12, shower availability 𝒙̅ = 3.13, toilet cleanliness 𝒙̅ = 3.15 and toilet availability 𝒙̅ = 3.24. Beach visitors are satisfied the most with bar and restaurant service on the beaches 𝒙̅ = 3.99, clearly designated safe swimming areas in the sea 𝒙̅ = 3.88, litter bin availability 𝒙̅ = 3.88 and with areas for sport, recreation, and children play on the beaches 𝒙̅ = 3.81. Concerning the descriptive analyses of beach visitor emotional experiences, measured on the Destination Emotion Scale (DES), on average beach visitors feel joy 𝒙̅ = 4.21 the most, followed by the emotion of love 𝒙̅ = 3.84 and positive surprise 𝒙̅ = 3.69. Beach visitor satisfaction with the overall experience at the beaches is on average relatively high 𝒙̅ = 4.29, as are the intention of revisit 𝒙̅ = 4.49, and the intention of recommending the beach 𝒙̅ = 4.35. The results of the bivariate statistical analysis show significant statistical differences in overall experience satisfaction regarding visitor type, while no differences were found by age or gender. Domestic tourists are least satisfied on average, while season residents are satisfied the most. The results partially support hypothesis H1. Significant statistical differences were found in the construct of intention of recommendation by gender and age. Women have a higher intention to recommend the beach than men. Age groups of 15-24 years of age tend to recommend the beach the least, while age groups of 45-54 and 55-64 have the highest levels of recommendation intention. These results partially support hypothesis H2, as no differences were found by beach visitor type. Women also have a higher intention of revisit the beach then men, while local residents and season residents have significantly higher intention of revisit than tourists, partially supporting hypothesis H3, as no differences by age were found. Lastly, the results of multivariate statistical analysis show that satisfaction with natural beach characteristics affects satisfaction with the overall experience at the beach (β=0.529, p

Poslije zastoja koji je nastao ukidanjem Pedagoške akademije u Zadru na kojoj je djelovala katedra za geografiju (1961.- 1976.) ponovna pojava geografskih predmeta u visokom školstvu toga grada koincidira s priznanjem neovisnosti Republike Hrvatske i promjenama u koncipiranju studija za učitelje razredne nastave. U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, posebice i na Zadar, na studiju razredne nastave uvedena su 1992. dva geografska predmeta, Opći zemljopis i Zemljopis Hrvatske s jednim vanjskim suradnikom, koji je 1993. kao docent primljen u stalni radni odnos. Bio je to zametak suvremenog razvoja geografske misli na zadarskoj visokoškolskoj ustanovi jer je ubrzo, 1994. pokrenut i posebni studij geografije, na poticaj Ministarstva prosvjete RH iz 1993. s prijedlogom osnivanja novih studija geografije u Hrvatskoj. Potreba pokretanja novih studija zasnivala se na nedostatku oko 500 nastavnika/profesora zemljopisa/geografije u osnovnom i srednjem školstvu Republike Hrvatske. Na taj poticaj reagirao je Filozofski fakultet u Zadru osnivanjem Odsjeka za geografiju/zemljopis u proljeće 1994., izradom programa dvopredmetnog dodiplomskog studija koji je usvojilo Nacionalno vijeće za znanost u srpnju. Okupljanjem jezgre nastavnika i znanstvenika na Odsjeku (1 redoviti profesor, l docent, 1 asistent i 3 vanjska suradnika) omogućen je postupan razvoj suvremene geografske misli u Zadru zapošljavanjem novih kadrova kako su se otvarale pojedine godine studija, a posebice je to došlo do izražaja osnivanjem/obnovom Hrvatskog geografskog društva – ogranka u Zadru 1995., pokretanjem znanstvenog časopisa Geoadria 1996. i odobravanjem znanstvenih projekata Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (prvi je odobren 1996., do 2014 ukupno 7). Prvi diplomski rad obranjen je 1998., a 2002. započela su i predavanja na poslijediplomskom studiju, koji je poslije uvođenja bolonjske reforme preustrojen u zajednički doktorski studij povijesti i geografije, te je 2008. obranjen i prvi doktorat. U međuvremenu je osnovano Sveučilište u Zadru (2002.) te je dotadašnji odsjek prerastao u Odjel za geografiju, a knjižnica je prerasla u geografsku zbirku Sveučilišne knjižnice. Na njemu su od 2005. uvedeni preddiplomski i diplomski studiji, dvopredmetni nastavnički i jednopredmetni znanstveni studij primijenjene geografije (u novije vrijeme s diplomskim modulima Geografski aspekti upravljanja obalnim područjima i Geografsko modeliranje prostora uz primjenu geografskog informacijskog sustava, GIS-a (do 2022. upisano je ukupno oko 1400 studenata, diplomiralo je oko 450 te na dvopredmetnom studiju drugom studiju na drugom studiju oko 400). Otvorena je i djelatnost Centra za istraživanje krša i priobalja (2002.). Do 2022. stvorena je znanstvena i nastavnička jezgra dvadesetak stručnjaka u zvanjima od docenta do redovitog profesora (4 redovita profesora od čega 1 geolog, 9 izvanrednih profesora, 4 docenta, 2 poslijedoktoranda, 1 asistent, 3 suradnika na projektima i 1 prof. emeritus). Objavljivanjem brojnih radova u geografskim i drugim publikacijama u zemlji i inozemstvu, statusom i produkcijom časopisa Geoadria, razvojem znanstvenih projekata (s aplikacijama preko Hrvatske zaklade za Znanost, Sveučilišta i dr.), publiciranjem znanstvenih knjiga, udžbenika i posebnih izdanja te sudjelovanjem na znanstvenim skupovima širom svijeta zadarski geografi postaju prepoznatljivi u geografiji Hrvatske, Europe i šire, dajući razmjerno vrijedan doprinos suvremenom razvoju geografske misli. Geoadria (27 godišta s 48 svezaka ; od 2006. dvojezično hrvatski i engleski) indeksira se u bazama: Web of Science Core Collection – Emerging Source Citation Indeks (ESCI), Scopus, ERIH PLUS, GEOREF, Current Geographical Publications i dostupna je kroz akademske baze i pretraživače: DOAJ, EBSCO (Academic Search Complete) i Hrčak. Časopis podržava zelenu razinu samoarhiviranja, a za arhiviranje koristi LOCKSS sustav za oblikovanje distribucijskog sustava među knjižnicama (dopušta knjižnicama da izrade trajne arhive časopisa u svrhu očuvanja i obnove). Posječenost časopisa od ožujka 2007. do lipnja 2022. bila je 658.674 (preuzimanje članaka) tj. 1.022.676 (sveukupno). Dosadašnja znanstvena aktivnost u smislu doprinosa i unaprjeđenja geografske misli u Hrvatskoj (ukupno oko 550 znanstvenih članaka i gotovo toliko stručnih, popularnih i dr., zadarskih geografa). knjiga, udžbenika itd. prepoznaje se ponajviše u odabiru istraživačkih tema vezanih za more i priobalje Hrvatske, odnosno jadransko područje, ali i znatno šire. Posebni su doprinosi zadarskih geografa monografija Geografija Hrvatske (2013., engl. prijevod 2015.), aktivnosti na Velikoj geografiji Hrvatske u 7 svezaka (objavljena 2) te razvoj GIS metodoloških pristupa u geografskim istraživanjima.

In the scientific literature, the regionalization of Croatian islands and the associated sea waters is approached from different starting points and with different arguments. Even if the collective nesonyms of individual island groups are defined and generally accepted, their geographical and functional delimitation is sometimes debatable. This applies in particular to islands and groups at the junction of individual coastal regions in which different influences of individual littoral urban systems permeate (e.g. Rab, Pag, Lastovo, Korčula, etc.), but also to individual smaller, especially more remote islands or groups of islands (islets). For the purpose of a meaningful and generally acceptable differentiation of Croatian islands into basic groups and subgroups, clear criteria have been set. Depending on the starting point, the possible approach to differentiation can be partial or integral. The partial approach takes into account a certain feature, so the analysis can be, for example, physical-geographical, cultural, traditional, historical-geographical economic, political, etc. The integrated approach seeks to conceptualize a single regionalization based on the weighting of several criteria. The paper takes into account the results of previous relevant research and the genesis of administrative divisions in historical- geographical development, all the way to modern differentiation, delimitation and the current administrative-territorial division of the Republic of Croatia. Contemporary regionalization is based on knowledge of natural, social, i.e. cultural and anthropogeographical features contrary to any static model. The result of the discussion and analysis is a systematic contemporary regionalization of Croatian islands and the associated waters, which meet the development needs of islands and their inhabitants, respecting the socio-economic interests of that part of the Croatian littoral. The Croatian islands therefore consist of three clearly defined groups, northern, central and southern. The northern group (A) with the predominance of larger islands, specific relief direction route along the coast and connection to the Kvarner area and much smaller Istria, i.e. the centres in Rijeka and Pula, includes the western Istrian islands (A1) and Kvarner islands (A2) with subgroups Cres-Lošinj (A2.1), Krk (A2.2) and Rab (A2.3). The central group (B) includes the north Dalmatian islands (B1) with a predominance of small islands and a typical Dalmatian type of parallel relief in the direction NW-SE, which are connected to the city centres of Zadar and Šibenik, with subgroups Pag (B1.1), Zadar (B1.2), Kornati (B1.3) and Šibenik (B1.4). The southern group of Croatian islands (C) with predominantly larger islands reliefly in divergent stretching direction (predominantly W-E) includes the central Dalmatian islands (C1) which gravitate to the urban centre of Split with subgroups Trogir (C1.1), Brač-Šolta (C1.2), Hvar (C1.3) and Vis (C1.4) and southern Dalmatian islands connected to Dubrovnik (C2) with subgroups Korčula (C2.1), Lastovo (C2.2), Mljet (C2.3) and Elaphite (C2.4).

Razvoj Hrvatske u znatnoj mjeri povezan je s mrežom središnjih naselja, odnosno sustavom naselja koja imaju određeni gravitacijski utjecaj na okolni prostor. Metković, i kao naselje, i kao demografski najjači dio urbanizirane osovine Metković-Opuzen-Ploče, u zemljopisnoj literaturi prepoznate kao urbana aglomeracija u nastanku, pripada tipu „b“ središta Hrvatske subregionalnog značenja (10-25 tisuća stanovnika). U odnosu na svoju demografsku veličinu (15.329 stan. 2011.) i snagu centralnomjesnih funkcija, Metković u toj kategoriji, uz središta slične veličine (Đakovo, Virovitica, Požega, Čakovec, Makarska, Knin, Sinj, Rovinj, Opatija, Županja) razvija i jača ulogu središta subregionalnog prostora. Zemljopisno, riječ je o prostoru Donjoneretvanskog kraja (Donjeg Poneretavlja) određenom danas granicama županija Dubrovačko-neretvanske kojoj pripada, i Splitsko-dalmatinske te državnom granicom prema Bosni i Hercegovini. Specifičan je po izdvojenosti tzv. Neumskim koridorom od ostalog prostora Dubrovačko-neretvanske županije. Time uloga Metkovića, vodećeg središta površinski i brojem stanovnika (35.672 ili 29, 1 % stanovništva 2011.) istaknutog dijela županije, dobiva na važnosti. Štoviše, može se govoriti o njemu kao sekundarnom županijskom središtu uz vodeći Dubrovnik. Gravitacijsko odnosno nodalno-funkcionalno značenje Metkovića postupno je jačalo od 18. st., izgradnjom cesta, preuzimanjem uloge vodećeg središta od Opuzena u 19. st., prolaskom željeznice, izgradnjom luke i uvođenjem kotarske uprave 1880. To je kasnije dopunjeno jačanjem gospodarske osnove, osnivanjem muzeja, zdravstvenih ustanova (svojedobni leprozorij, kasnije nekoliko ordinacija i rodilište, veterinarska služba, ljekarna), i posebice otvaranjem srednjih škola koje su znatno pridonijele prostornom utjecaju Metkovića. Slabljenje funkcije luke, ukidanje upravnog statusa središta kotara 1956. i recentni nedostatci u pretvorbi gospodarstva, utjecali su na gravitacijski utjecaj Metkovića više nego na njegov demografski rast koji je do popisa 2011. neprekinut. Gospodarska snaga, potrebe stanovništva i razmjerno velika udaljenost od Dubrovnika, Makarske, odnosno Splita potakla je i osnivanje filijala banaka (6), agencije Fine, filijala osiguranja (8), ispostava HZZO-a i HZZMO- a, policijske postaje, odvjetničkih ureda, jačanje trgovine i sl. To upućuje na daljnji razvoj posebice s motrišta poticanja kvalitetnijeg opremanja grada centralnomjesnim funkcijama, osim u obrazovanju, posebice u zdravstvu (Dom zdravlja s više ordinacija i rodilištem, nekoliko ljekarni), upravi i drugim uslugama (trgovački centri, sportski, vjerski, razni uslužni obrti i sl.).

U sažetku se razmatra problematika Pomorstva šire zadarske, odnosno sjevernodalmatinske regije s obzirom na zemljopisnu osnovu, odnosno istaknutu maritimnost, razvedenost obale i brojne otoke, Uz morfologiju obalne crte, opći klimatski uvjeti koji se odražavaju u općenito vrlo povoljnim stanjima vremena, također su bitan čimbenik tisućljetnog pomorstva. Sociogeografski, razmjerno veliko gravitacijsko područje u zaobalju i kontinentalnoj unutrašnjosti kao i zemljopisni položaj na središnjem Jadranu s razmjerno pogodnim mogućnostima transjadranskog povezivanja također su bitno obilježje pomorskog značenja zadarske regije. Kao arakterističan primjer razvoja pomorskih djelatnosti obrađen je Vinjerac s obzirom na razmjerno mali broj stanovnika i ograničene mogućnosti razvoja drugih djelatnosti. Vinjerac je izgrađen u krškom kraju, s malo tla pogodnog za obradu pa je stanovništvo najviše ovisilo o pomorstvu i ribarstvu. Dao je više stotina pomoraca, među kojima i 50ak zapovjednika. Smješten je na poluotočiću u JI dijelu Velebitskog kanala 34 km cestom SI od Zadra. Luka je lokalno važna kao jedina sigurna između Paga i Novigrada.

U reprezentativnom nizu monografija Velike geografije Hrvatske, knjiga Povijesno-geografske odrednice razvoja Hrvatske treće je kapitalno izdavačko ostvarenje. Obrađuje zemljopisni prostor, prostorne mijene i relevantne procese koji su ga određivali tijekom vremena – od prapovijesnih razdoblja do najbliže, donedavne prošlosti s naznakama suvremenih preobrazbi i prostornog razvoja u Republici Hrvatskoj. Na otprilike 380 stranica autori razmatraju i javnosti, znanstvenoj i široj, predstavljaju činjenice o važnosti geografskih procesa i promjena u prostoru posebice važnih za obitavanje i opstanak ljudskih zajednica i njihov razvoj. Stoljetne mijene i zbivanja u oblikovanju krajolika, rasporedu stanovništva, teritorijalnom ustroju, geopolitičkim i gospodarskim prilikama i odnosima bitan su pokazatelj susljednog razvoja državnog prostora Hrvata od njihova doseljenja do početka trećeg tisućljeća. Na osnovi iscrpnih znanstvenih spoznaja, brojne pisane građe i literature, knjiga s geografskog motrišta donosi temeljne činjenice, pokazatelje i spoznaje o Hrvatskoj i Hrvatima kroz zbivanja u prostoru i vremenu. Uz relevantne popise literature, u približavanju pojmova i građe čitateljima pomažu kazala zemljopisnih i osobnih imena.

U nas dosad najobuhvatniji i opširan prikaz hrvatske geografije, odnosno zemljopisa kao znanosti i struke, čini građu sedme knjige Velike geografije Hrvatske pod naslovom Razvoj i značenje hrvatske geografije. Na otprilike 600 stranica autori kronološki, od srednjeg vijeka do 2020. godine, iznose građu i činjenice o razvoju hrvatske geografske misli te o važnosti zemljopisnih istraživanja hrvatskih geografa i istraživača iz drugih struka koji su se u prošlosti bavili prostornim obilježjima i promjenama u nas i u svijetu. Obrađene su faze razvoja hrvatske geografije vezane za srednjovjekovna i novovjekovna postignuća, posebice ona u 19. i 20 stoljeću, kad je geografija kao znanost institucionalizirana, i danas, kad je ona sveučilišni studij i istraživačka jezgra na sveučilištima u Zagrebu i Zadru. Knjiga obiluje podatcima o osobama i djelima, a sadržava i popis literature i kazalo osobnih imena i etnika te zemljopisnih imena kao pomoć u nalaženju pojmova i osoba. Razvoj hrvatske geografije važan je dio sveukupnog razvoja znanosti, obrazovanja i odgoja u Hrvatskoj. Do sada nije napisana sveobuhvatna sinteza o razvoju hrvatske geografije pa ova sedma knjiga Velike geografije Hrvatske ima poticajnu ulogu u daljnjem istraživanju razvoja geografije u Hrvatskoj. Geografija općenito, pa tako i u našoj zemlji, ima nezamjenjivu odgojnu, obrazovnu i znanstveno-istraživačku ulogu. U prošlosti i danas hrvatski geografi ostvaruju nezaobilazno društveno poslanje otvaranja novih spoznaja i prenošenja znanja o prostoru kao važnom dijelu ljudskog i nacionalnog opstojanja i razvoja. Stoljećima su pridonosili općem kulturološkom i spoznajnom ciklusu čovječanstva, a danas su neizostavan dio hrvatskoga osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, te sudionici brojnih poslova u prostornom planiranju, uređivanju prostora, kartografiji, geoinformatici, znanosti, mjerništvu, statistici, turizmu, leksikografiji, izdavaštvu, državnoj upravi, lokalnoj samoupravi, politici, novinarstvu, medijima, vojsci, zaštiti prirodne i kulturne baštine itd. Time pridonose razvoju svoje struke i znanosti te cjelokupnom razvoju Republike Hrvatske. Glavni cilj sedme knjige Velike geografije Hrvatske, monografskog izdanja Razvoj i značenje hrvatske geografije, prikupljanje je, dopuna i sređivanje dostupne građe i podataka o procesima, obilježjima i osobama koji su zadužili ili danas unapređuju hrvatsku geografiju kao struku i znanost. U knjizi se hrvatskim geografima podrazumijevaju Hrvati ili osobe hrvatskoga podrijetla, rođeni u Hrvatskoj ili izvan nje, koji su živjeli ili žive u Hrvatskoj ili diljem svijeta, i djelovali su ili djeluju na području geografije, zatim pripadnici drugih naroda i manjina koji su rođeni na tlu Hrvatske, bez obzira na to gdje su boravili ili borave, te stranci koji su živjeli i djelovali ili i danas žive i djeluju u Hrvatskoj dajući svoj prinos geografiji. Građu ove knjige čine poglavlja o razvoju hrvatske geografije u vremenskom slijedu od zreloga srednjeg vijeka do danas, i to: do institucionalizacije potkraj 19. st., poslije institucionalizacije do kraja Prvoga svjetskog rata, od kraja Prvoga do kraja Drugoga svjetskog rata, poslije Drugoga svjetskog rata do stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske i od stjecanja neovisnosti do danas. Hrvatska geografija u posljednjih devet stoljeća prošla je više razvojnih faza, uvelike pridonijevši europskoj i svjetskoj geografiji. Stotine istraživača, znanstvenika i učitelja bavile su se ne samo zemljopisnim obilježjima hrvatskog prostora nego i mnogih drugih prostora Europe i svijeta. Upravo Knjiga 7. s pregledom razvoja i postignuća hrvatske geografije od srednjeg vijeka do danas pokazuje njezin vrijedan doprinos europskoj i svjetskoj geografiji.

In the chapter abstract, the author considers the graphical depictions of the Lastovo Island karst fields on older and newer topographic maps (1: 25000) from the 19th and 20th centuries. The Lastovo is the sixteenth by area, and only eighteenth by population among Croatian islands (2011.). It belongs to the South Dalmatian islands within the Dubrovnik-Neretva County (Adriatic Croatia) and including its associated islands and islets it makes a separate municipality covering 56.00 km2 (Lastovo itself 40.82 km2) with 792 residents (2011) . The carbonate relief with many karstic forms (caves, abyss, cliffs, rocks, karst fields, creeks etc.) prevails. Although relatively small, the fields have been important geomorphologic phenomena in the karst relief of Lastovo and since ancient times they had great importance for settling, living and surviving the inhabitants of its settlements. On the Lastovo there are almost forty small karst fields (Ubli: 1. Vino polje, 2. Nižno polje, 3. Šupalj do (Šipanj do), 4. Jurjev do, 5. Zle polje (Ubli) ; Lastovo: 1. Zlepolje (Lastovo), 2. Žegovo polje, 3. Hrastovo polje, 4. Volji dolac, 5.-8. Dubrava – Lokavje – Ždr(i)jelo – Peržina, 9. Bozonji do, 10. Kosovo, 11. Uresovi (Vrsej) dolac, 12. Duboke, 13. P(e)rgovo, 14. Čuča(l)j do, 15. Barje, 16. Kal?, 17. Velja (Velika) lokva, 18. Dosibje do, 19. (U)Dovin do, 20. Pršnaš do 21. Studenac, 22. Poljice, 23. Kruševa njiva, 24. Radaš do, 25. Veliko dolce, 26. Malo dolce ; Crljena Luka (Portorus): 1. Gornji Portorus, 2. Portorus). Regardless of their importance, they are depicted rarely on topographic maps, except in those of 1: 25, 000, from the Habsburg Empire (1869-1887) - Third Military Survey 1: 25000 to the contemporary topographic Croatian DGU maps with multiple field markings. Special considerations are given to the field names, the visualization of the objects and the contents within the fields (cultivated areas, culture, appearance of water, drywall, constructed objects, etc.), to the hipsographic features, contact zones around the fields features, belonging to settlements on the island etc.

Knjiga Geografski položaj, granice i političko- geografska obilježja Hrvatske prvi je dio reprezentativne Velike geografije Hrvatske, kapitalnog djela o zemljopisnom prostoru i prostornim mijenama na teritoriju Republike Hrvatske. Na otprilike 300 stranica autori razmatraju i javnosti približavaju činjenice o važnosti geografskog, , posebice prometno-geografskog položaja i značenju Hrvatske u suvremenom okružju te stoljetne mijene i probleme u oblikovanju i uređivanju granica, posebice suvremenih. Znatan dio posvećen je političko- geografskim i geostrateškim okolnostima i odnosima Republike Hrvatske, a u skladu s time i odnosima s međunarodnom zajednicom, susjednim i drugim zemljama te prekograničnoj regionalnoj suradnji. Uz opširan popis literature, u pronalaženju pojmova i građe čitateljima pomaže kazalo zemljopisnih pojmova

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu predložio je u ožujku 2018. Miljenka Lapainea redovitog profesora u trajnom zvanju za professora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu. Na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu održanoj 10. travnja 2018. prijedlog je aklamacijom prihvaćen, a povelja je prof. Lapaineu uručena 3. studenoga 2018.

In memoriam:akademik dr. sc. Andrija Boris Bognar, redoviti profesor u trajnom zvanju (Zdenci kraj Orahovice, 9. ožujka 1937. – Zagreb, 26. travnja 2019.).U 83. godini života, preminuo je ugledni profesor i znanstvenik, geograf, geomorfolog, karstolog i geoekolog, član Mađarske akademije znanosti (X. razred za geoznanosti), Andrija Bognar. Svojim osobitim pristupom nastavi i znanosti, kao profesor Geografskog odsjeka PMF-a u Zagrebu i poslijediplomskog studija na Odjelu za geografiju u Zadru ostavio je velik broj uspješnih učenika-sljedbenika te obimnu i svestranu ostavštinu znanstvenih radova. Ispraćen je 30. travnja 2019.na groblju Markovo polje u Sesvetama. Objavio je gotovo tristo znanstvenih, stručnih i drugih radova, knjiga, zbornika, zemljovida itd. ponajviše iz geomorfološke problematike, ali i iz drugih geografskih grana.U geomorfološkim istraživanjima naročito se bavio padinama i padinskim procesima, fluvijalnim reljefom, praporom (lesom i lesu sličnim taložinama), ponajviše nastankom i genezom prapora Panonskog i Jadranskog bazena. Dao je doprinose i u poznavanju kvartarne geologije, a 1987. objelodanio je i teorijski pristup razvoju, značenju i problematici geomorfologije kao discipline. Predavao je i razvio brojne kolegije: Geomorfologiju, Aplikativnu geomorfologiju i geomorfološko kartiranje, Geoekologiju i Geoznanstvene osnove zaštite okoliša. Kao gost profesor predavao je u Mađarskoj, Sloveniji, BiH i SAD-u. Bio je mentor mnogim diplomantima, magistrandima i doktorandima te recenzent velikog broja znanstvenih i stručnih radova.

U ovom radu razmatraju se geomorfolološke značajke šireg područja naselja Bibinja. Prema postojećoj geomorfološkoj regionalizaciji Republike Hrvatske, područje Bibinja pripada megegeomorfološkoj regiji Dinarskog gorskog sustava, makrogeomorfološkoj regiji SZ Dalmacije s arhipelagom, mezogeomorfološkoj regiji Ravnih kotara te subgeomorfološkoj regiji Sjeverozapadni brdskozaravansko- udolinski dio Ravnih kotara. Nekoliko je različitih geomorfoloških cjelina koje dominiraju područjem Bibinja. Najzapadnija je priobalna zaravan koja se od obale Jadranskog mora, odnosno Zadarskog kanala do padina brda Križ pruža u prosjeku od 500 do 1000 m širine. Središnji, najdominantniji dio ovog područja je brdo Križ s najvišim vrhom od 150 metara. Brdo Križ pripada priobalnom nizu uzvisina koje se pružaju uzduž obale. Takvo pružanje jedno je od osnovnih značajki reljefa ovog dijela područja Republike Hrvatske. Dominantan položaj i oblik brda Križ čine ga strateški važnim što se pokazalo ključnim u obrani Zadra i zadarskog priobalja tijekom Domovinskog rata. Na jugu je od susjednog brda Tustica odvojeno jarugom koja odvodnjava padine ovih brda i dijelove polja istočno od brda Križ. Bibinjsko polje (Grobnica) treća je geomorfološka cjelina ovog područja. Nju karakteriziraju nešto drugačiji geomorfološki procesi budući da se radi o flišnom kompleksu, za razliku od prethodnog, zapadnijeg karbonatnog kompleksa stijena. Stijenska podloga, kao i morfološka obilježja ključni su u oblikovanju reljefa Bibinja. Iako se radi o površinski malom području moguće je geomorfološki raščlaniti i zasebno promatrati njegove cjeline koristeći se metodama terenskih i daljinskih istraživanja.

In the Nin-Ljubač Channel (Ninsk-Ljubački Kanal), along the coast of the island of Pag near village of Vlašici, there are two islets. On recent topographic maps they are marked as Veliki (0.15 square km) and Mali Sikavac (0.14 square km). The sailors of the nearby settlements called them by the common name in plural Ćićavci, or Ćikavci (Cikavci) (Large and Small) and on some older maps they appear as Scogli Zicavatz or Scogli Zicovac. The larger (Veli Sikavac / Ćićavac) on some topographic maps carries the name St. Paul. More recently, claims that a fortress on Veli Sikavac near the church remnants had been found, have been confirmed by contemporary archaeological research. As far as the oldest, clearer representations are known, are the maps from the 16th century with hardly readable labels (Tunor ?, Taua.z povina?). Namely, the remnants of the church, the rampart, the archival mention of the Venetian watchman in the 17th century, which the author mentioned earlier on several occasions, archaeological researches proved to be accurate. Also the relicts of (most probably) another older church, which lies under the small one (maybe named alone or both of them in some older maps by different names - St. Bastian, St. Barbara, St. Rocco, and finally St. Paul)) were also founded. Obviously, the strategic importance of the islet in the complex sea passage between the Zadar Channel and the Kvarnerić from one, and the Velebit Channel on the other hand, at least since the Byzantine times, was of great importance. Also, the author will, with the use of cartographic templates, present several variants of the possible name genesis of these islets.

n Nin-Ljubač Channel (Ninsko-Ljubački Kanal), off the coast of the Island of Pag, near the village of Vlašići in Croatia, there are two islets. On recent topographic maps they are marked as Veli (0.1 5 square km) and Mali Sikavac (0.1 4 square km). Local sailors have always used the plural name Ćićavci, or Ćikavci (Cikavci) (Large and Small) for them, and on some older maps, they appear as Scogli Zicavatz or Scogli Zicovac. The larger one (Veli Sikavac/Ćićavac) was also called St. Paul on the first topographic maps. More recently, claims that a fortress was found on Veli Sikavac near the ruins of a church have been confirmed by contemporary archeological research. As far as we know, the oldest clear depictions of these islets are on sixteenth-century maps, though the labels are barely legible (Tunor ?, Taner porina?). In fact, the remnants of the church, the ramparts, and an archival mention of a Venetian sentry-post in the 1 5th century, which the author has mentioned earlier on several occasions, have been proved to be accurate by recent archaeological research. Also the remains have been found of (probably) an older church underneath a smaller one (with one or both named on some older maps variously as St. Bastian, St. Barbara, St. Roch, and finally St. Paul). Obviously, the strategic importance of the islet was prominent in the complex sea passage between Zadar Channel and Kvarnerić on the one hand, and Velebit Channel on the other, from at least Byzantine times, . Using cartographic templates, the author presents several variants of the possible etymology of the names of these islets. U Ljubačko-ninskom kanalu, uz obale otoka Paga kod mjesta Vlašići (Hrvatska), nalaze se dva otočića, na suvremenim topografskim kartama označena kao Veliki (0, 1 5 km 2) i Mali Sikavac (0, 1 4 km 2). Pomorci obližnjih mjesta nazivali su ih Ćićavci, ili Ćikavci (Cikavci) (Veliki i Mali), a na pojedinim starijim kartama Scogli Zicavatz ili Scogli Zicovca. Veći (Veli Sikavac /Ćićavac) na prvim topografskim kartama nosi ime svetoga Pavla. Koliko se zna najstariji jasniji prikazi tih otočića su na kartama iz 1 6. st. s nejasnim oznakama (Tunor?, Taner porina?). U novije vrijeme, tvrdnje da se na Velom Sikavcu u blizini crkvice nalazila nekakva utvrda, potvrđene su suvremenim arheološkim istraživanjima. Naime, ostatci crkvice, bedema, napisi o mletačkoj stražarnici u 1 5. st., koje je autor navodio i prije u nekoliko navrata, tim istraživanjima pokazali su se točnima. Također su nađeni ostatci najvjerojatnije druge, starije crkve, koji se nalaze ispod gornje manje crkve (nazvane, jedna ili obje u pojedinim starijim zemljovidima različitim imenima svetaca: sv. Bastian, sv. Barbara, sv. Rok i, naposljetku sv. Pavao). Očito je strateška važnost otočića u kompleksnom morskom prolazu između Kvarnerića, Zadarskog kanala s jedne i Velebitskog kanala s druge strane, najkasnije od bizantskih vremena bila od velike važnosti. Također, autor, uz korištenje kartografskih izvora, iznosi nekoliko inačica moguće geneze imena ovih otočića.

The Matteo Pagano's workshop map Tvto el Cõtado di Zara e Sebenicho (1530s) is one of the most important cartographic templates relevant for study of Croatian territory. In addition to primarily considering socio-geographical factors: settlements, fortifications, contemporary geostrategic relations etc., it presents effectively also cartographer’s knowledge about relief and waters of the karst area covering a large part of Lika and Northern Dalmatia. Mountain ranges (Velebit, Plješivica, Dinara, Lika highlands, Orljak, Promina) as well as numerous other hills were shown using a series of molehills. Inscribed are the names of the mountains Plješivica and Dinara (Monteplisiua, M. dinara), and, although wrongly located, Promina (M. promina) as well as Petrim and Bag Hills (monte petrin, monte bago). A common is designation of the local karst fields (Capagna dlapaz, La capagna di gracouo, Campagna de cerbauia, Campagna with vineyards /uigne/ near Knin ; campestral surfaces of Kosovo Polje, Petrovo Polje, parts of Promina Plateau and near Lovinac, were marked simply by Campagna, also Pusto Polje as pustopolige and Topolje as Topoglio). The name pedrosi (Kamenjane) indicates the composition of rocks. Indented coast is clearly presented showing many capes, bays, coves, islands and islets, salt works in Pag. Settlements use positions along suitable bays and coves, on small peninsulas or on the hills (acropolis type). In Zadar is visible channel that connects the city port with the Zadar Channel along the walls to the suburb of St. Martin. Water flows and lakes are often indicated, too. Rivers are not named except Butišnica River (Butisin .F.(lumen) the tributary of the Krka. It is marked Radljevac, the influx of Butišnica. Krka near Knin is designated as La fiumara, and its source as de quaisi el Fiu(me). Drawn are bridges at Knin and near mouth of Butišnica, passages at Roški Slap and Čučevo (paso, passo) and some river islets Scolii and uisioca (Visovac). Plotted are the Lika River and its tributaries (Jadova, Novčica, from Bilaj) and a bridge at Ribnik as well as river source originating from a cave. Clearly are distinguished rivers Krbavica, Zrmanja with the bridge at Zvonigrad and transition in Obrovac, Miljašić Jaruga (Gully) and Ražanačka Jaruga with mills, Krneza, lower flow of Bašćica, water around Vrana Fort with two streams flowing into Lake Vrana. Indicated is lower course of Velika Paklenica torrent near Većka Kula (ueza). Some lakes are marked by their names: Nadin Lake (Lago de nadin), Vrana Lake (Lago de la urana) and Nin Lake (Lago di nona).

Studij geografije na Sveučilištu u Zadru utemeljen je 1994. na novoosnovanom Odsjeku za geografiju/zemljopis, Filozofskog fakulteta u Zadru, Sveučilišta u Splitu. U to vrijeme bila je to druga hrvatska geografska visokoškolska nastavna i znanstveno-istraživačka jezgra. Do danas se razvio u respektabilnu znanstveno-nastavnu jedinicu u visokom školstvu Hrvatske. Do obnove rada Sveučilišta u Zadru 2002. odvijao se dvopredmetni dodiplomski sveučilišni studij geografije/zemljopisa, s upisom 32 studenta godišnje (u kombinaciji s nekim od desetak drugih dvopredmetnih studija tadašnjeg Fakulteta). Obnovom Sveučilišta u Zadru Odsjek je prerastao u sveučilišni Odjel, jednu od sastavnica, a provedbom reforme visokog školstva, uz dvopredmetni nastavnički, na preddiplomskoj i diplomskoj razini (upis po 30 studenata godišnje) uvedeni su i jednopredmetni znanstveni studiji primijenjene geografije (po 30 studenata) na obje razine. Poslijediplomski studij iz geografije Geografske osnove litoralizacije Hrvatske (osnovan 2000.) prerastao je u PDS Jadran - poveznica kontinenata u suradnji s Odjelom za povijest Sveučilišta u Zadru. Odjel razvija značajnu znanstvenu djelatnost te je prema citiranosti i čitanosti objavljenih rezultata Sveučilišta u Zadru među najaktivnijima. Istraživači s Odjela bili su nositelji četiriju znanstvenih projekata uz potporu MZOŠ, uključivši ostale, mahom mlađe djelatnike u znanstveni rad (1996.-2006.). Od 2006. do 2017. ostvareno je još 5 znanstvenih projekata uz potporu MZOŠ ili Sveučilišta. Ostvarena je i relevantna čitanost i citiranost nekoliko stotina radova u različitim časopisima i publikacijama te on line (SCOPUS, Current Contents, Research Gate, Google Online, Academia.edu i dr.). U sunakladništvu s Hrvatskim geografskim društvom u Zadru, objavljuje se znanstveni časopis Geoadria (22 godišta 1996.-2017. s 36 brojeva). Ima međunarodno uredništvo i indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama periodičnih publikacija (SCOPUS i dr.). Od 2006. izlazi dvojezično, a objavljeno je oko 240 znanstvenih, stručnih i preglednih radova s više prikaza, osvrta, obljetnica i dr. Do sada je Odjel kao izdavač ili kao suizdavač objavio više posebnih znanstvenih izdanja. Posebna suradnja odvija se sa sveučilišnim Centrom za istraživanje krša i priobalja (utemeljen 2003. g.). Djeluje kao jedna od znanstvenoistraživačkih jedinica Sveučilišta u Zadru posebno vezana za rad i djelovanje Odjela i objavljuje povremena izdanja u sklopu edicije Bibliotheca croatica maritima et carsologica. Uz postupno kadrovsko jačanje na 20-tak zaposlenih, i kroz sve godine još toliko vanjskih suradnika, razvijena je suradnja s brojnim ustanovama u zemlji i inozemstvu, ponajprije s Geografskim odsjekom PMF-a u Zagrebu, sa središnjicama Hrvatskoga geografskog društva i Hrvatskoga kartografskog društva. te brojnim drugim sveučilištima i ustanovama. U obnovljenom prostoru Novog kampusa od 2000. te dijelom u zgradi centara Sveučilišta u Zadru od 2007. g., Odjel raspolaže s 4 predavaonice, 9 kabineta, uredom pročelnika i voditelja poslijediplomskog studija, uredom tajnice, kartografskom zbirkom, uredom HGD-a, a koristi dio Sveučilišne knjižnice, dvije računalne predavaonice i polivalentnu videokonferencijsku dvoranu. Česta su gostovanja inozemnih istraživača, kao i zadarskih geografa na stranim sveučilištima. Kroz međunarodnu razmjen zadarski studenti geografije sudjeluju u različitim sveučilišnim programima, radionicama i ljetnim školama u inozemstvu, a strani studenti (dosad iz 15tak zemalja) pohađaju nastavu na Odjelu. Studenti, koji dolaze iz svih hrvatskih županija, uključuju se od 2005., osim unutar HGD u Zadru, i u djelovanje Kluba studenata geografije koji je dio European Geography Association (EGEA) kroz koju se odvija suradnja sa studentima geografije iz više europskih zemalja. Do 31. 8. 2017. zvanje dipl. prof. geografije na dvopredmetnom studiju steklo je 307 osoba, prema novom programu stupanj mag. geografije stekle su 83 osobe, mag. educ. geografije 85 (sveukupno 475). Preddiplomske studije završilo je 311 geografa (nastavnički 144 i znanstveni 167). Stupanj doktora znanosti na geografiji steklo je 8 osoba. Zadarski geografi uspješno se zapošljavaju u nastavi, prostornom planiranju, turizmu, upravi, statistici, novinarstvu, znanstvenim ustanovama i dr.

Strategija razvoja turizma Grada Zadra za razdoblje 2016.–2026. godine temeljni je strateški razvojni dokument turizma Grada Zadra, a utemeljen je na smjernicama definiranim razvojnom strategijom turizma Zadarske županije iz 2013. godine te je usklađen s ostalim relevantnim nacionalnim, županijskim i gradskim planskim dokumentima. Temeljni cilj Strategije razvoja turizma Grada Zadra održivi je razvoj turizma, za koji Grad Zadar ima kvalitetne prirodne, kulturno- povijesne i društveno-gospodarske resurse. Dokument se temelji na primarnom istraživanju i sekundarnim podacima te u potpunosti prati suvremene teorijske i praktične spoznaje o strateškim aspektima turističkog razvoja. Svrha strategije je definiranje smjernica Grada Zadra kao urbane turističke destinacije koje će svim dionicima poslužiti kao putokaz u usmjeravanju i usuglašavanju njihovih pojedinačnih poslovnih strategija ka zajedničkom cilju održivog razvoja turizma. Strategijom se formulira jačanje konkurentnosti turističkog proizvoda Grada Zadra, s ciljem općeg društveno- gospodarskog razvoja Grada. Naručitelj studije je Turistička zajednica Grada Zadra, a u njenoj izradi su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci Sveučilišta u Zadru i drugih suradničkih institucija. Voditeljica projekta i projektnog tima je doc. dr. sc. Božena Krce Miočić sa Sveučilišta u Zadru.

Znanstvena monografija o otoku Viru nastavak je sustavnih multidisciplinarnih istraživanja hrvatskoga otočnog prostora koja sa suradnim ustanovama provodi Sveučilište u Zadru od svoga ponovnog utemeljenja (2002.) na tradicijama jednog od starih europskih sveučilišta Universitas Jadertina iz 1396. godine. Radi odgovarajućega svrhovitog i učinkovitog, suvremenog i budućeg razvoja hrvatskih otoka, pošto su u opsežnoj sveučilišnoj otočnoj biblioteci dosad objavljene otočne monografije o Ravi, Istu, Škardi, Silbi, i Velom Ratu na Dugom otoku te one o Pašmanu, Ugljanu, Vrgadi, Murteru, Pagu, Kornatima i šibenskim otocima koje sadržajno znatno nadilaze svoju toponomastičku jezgru, svestrano je u ovoj knjizi obrađen otok Vir. Osim Sveučilišta u Zadru i Općina Vir je suizdavač ove monografije. Otok Vir, umnogome osobit po svom dosadašnjem razvoju, zemljopisnom položaju i suvremenim prostornim procesima, zahvaljujući mostovnoj povezanosti s kopnom zadarske regije, na središnjem prostoru Jadranske Hrvatske, obilježava brza i temeljita preobrazba načina života, izgradnje, razvoja u prostoru, gospodarske usmjerenosti itd., što se odražava u sveobuhvatnim promjenama nekadašnjega seoskog otočnog kulturnog krajobraza u turističko- urbani kulturni krajobraz. Suvremeno povezivanje mostom bitno je izmijenilo nekadašnje položajne značajke prometno izoliranog otoka čije se stanovništvo u gospodarstvu i opstanku oslanjalo na lokalne preduvjete prirodno-zemljopisne osnove, ponajprije blagog reljefa, pogodne klime, biljnog i životinjskog svijeta reduciranog višestoljetnim iskorištavanjem na pašnjačke kamenjare, manje zone plodna tla, te okolno more. Ljudske skupine naseljavale su Vir od prapovijesnih vremena do danas ostvarujući susljedan suodnos s prirodnom osnovom o čemu zorno svjedoči raznolika kulturna baština (liburnijske gradine, antički ostatci, ostatci sakralnih objekata, utvrde Kašteline, podmorski ostatci i dr.). Nove dinamične promjene u oblikovanju otočne zajednice i specifičnoga litoralnoga kulturnoga krajobraza, poslije dva desetljeća spontane i nerijetko neosmišljene izgradnje, poprimaju sve više obilježja sustavnog uređenja i gospodarenja prostorom da bi se ostvarili održivi uvjeti za razvitak i ugodan te kvalitetan život. Most je Viru omogućio prestanak izolacije i odgovarajuće prometno uključivanje u sustav zadarskoga šireg regionalnog sustava, posebice kao dio Zadarske županije, u kojoj je ujedno i krajnji sjeverozapadni dio suvremenoga prostornoga kompleksa zadarske urbane regije. Monografija se sastoji od više relevantnih poglavlja u kojima su izneseni znanstveni rezultati s motrišta interdisciplinarnih (geografija), prirodoslovnih (geoloških, pedoloških, florističkih), humanističkih (arheoloških, povijesnih, iz povijesti umjetnosti, dijalektoloških, toponimijskih), društvenih (demografskih, gospodarskih) i tehničkih (urbanističkih) istraživanja. Oni će zasigurno biti korisni u osmišljavanju budućih koncepcija prostornog, gospodarskog i općega društvenog razvitka otočne cjeline Vira koja zaokružuje jednu mjerničku općinu, jedno statističko naselje s tri podcjeline (Vir, Lozice, Torovi) i jednu rimokatoličku župu. U ostvarenju ovoga pozamašnog i sadržajem i strukturom raznolikoga monografskog izdanja s 26 tematskih poglavlja sudjelovala su 42 autora – istraživača iz dvadesetak znanstvenih, kulturnih, prosvjetnih, crkvenih i drugih ustanova iz Zadra i Zagreba. Pojedinima su u prikupljanju podataka, lociranju objekata i na druge načine pomogli stanovnici i drugi poznavatelji otočnih prilika, običaja i zbivanja, a u svemu je bila korisna pomoć Općine Vir i njezinih djelatnika kad god je zatrebalo. Poglavlja su, svako pojedinačno, razmotrili i ocijenili vrsni znanstvenici (ukupno 25) u različitim odgovarajućim poljima, a knjigu su u cijelosti recenzirale doc. dr. sc. Anica Čuka i znanstvena savjetnica dr. sc. Lovorka Čoralić. Svojim temeljitim, kritičkim, nadasve dobronamjernim i svrhovitim primjedbama, ispravcima i prijedlozima svi su oni umnogome pridonijeli znanstvenoj razini i kakvoći ove monografije, a svojim konačnim prosudbama ocijenili je vrijednim doprinosom proučavanju hrvatskih otoka. Znanstvena istraživanja otoka Vira ostvarena su u okviru temeljne znanstvene djelatnosti ustanova u kojima djeluju autori poglavlja, dijelom u sklopu pojedinih znanstvenih istraživačkih projekata, a dijelom i samostalno, uz njihov znanstveni rad, kao doprinos ovom izdavačkom pothvatu ili vlastitu istraživačkom zanimanju.

The modern county system in the Republic of Croatia, and the strategic motorway network linking the Croatian regions, particularly the central and southern parts of the Adriatic coast via the Lika area, have defined new functional links in the central part of Adriatic Croatia. In contrast to reversions to previous divisions and demarcations in the Croatian area made by the Ottoman Empire, Habsburg Monarchy and Venetian Republic, the late 20th and early 21st centuries have seen renewed processes in the transport, economic and functional connectivity of modern Lika and North Dalmatia, which are similar to those in Antiquity and periods when the original nucleus of the Croatian state was affirmed. The construction of the motorway within the Adriatic-Ionian corridor, the focus on the nearest coastal frontage with an airport and sea ports, linking tourist complexes in the chain Novalja / Karlobag – Nin – Zadar – Biograd – Vodice – Šibenik – Primošten – Rogoznica with the Plitvice Lakes tourist complex, and a greater number of national and nature parks, have encouraged new, improved connectivity through direct, easily perceptible sociogeographic processes. This has been helped by relatively simple, spontaneous permeation in trade, transport, banking, administration, education, the judiciary, security, etc., which in spite of individual, political or inherited solutions and local issues prompted by groups with different or overlapping interests, has facilitated appropriate, effective, modern-day and essential integration towards a gravitationally unique, functional regional complex. The significance of existing, established centres of gravity, among which Zadar is prominent as an old developmental hub and node on the Croatian Adriatic coastal front, is of prime importance, particularly in a period of demographic recession, not only for small, rural centres, but also larger urban ones, this regional complex, and Croatia as a whole. Scientific, multidisciplinary recognition of modern processes in development, and spatial determinants in selecting a modern regional system in the Republic of Croatia, are also linked to the modern administrative- territorial, i.e. inherited, traditional county system. It is equally desirable to align these with EU NUTS regionalisation (particularly the NUTS-3 level), which is a challenging, but undeferrable task, for the purpose of the equitable distribution of basic goods, and balanced, decentralized, high quality development in Lika and North Dalmatia and Croatia as a whole in the future. Suvremeni županijski ustroj Republike Hrvatske kao i strateško autocestovno povezivanje hrvatskih regija, posebice srednjeg i južnog dijela jadranskog priobalja kroz lički prostor, određuju nove funkcionalne poveznice središnjeg dijela Jadranske Hrvatske. Nasuprot recidivima nekadašnjih podjela i razgraničenja hrvatskoga prostora od Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, kraj 20. i početak 21. stoljeća označili su obnovljene procese prometnog, gospodarskog i funkcionalnog povezivanja suvremenoga ličkog i sjevernodalmatinskog prostora, slične nekadašnjim procesima u antici i u razdobljima afirmacije prvotne hrvatske državne jezgre. Izgradnja autoceste unutar Jadransko jonskog koridora, usmjerenost na najbliže priobalno pročelje sa zračnom i pomorskim lukama, povezivanje turističkih kompleksa na potezu Novalja / Karlobag – Nin – Zadar – Biograd – Vodice – Šibenik – Primošten – Rogoznica s plitvičkim turističkim kompleksom, veći broj nacionalnih parkova i parkova prirode, potiču kroz neposredne i lako uočljive društvenogeografske procese novo, pojačano povezivanje. Tome pridonosi i razmjerno jednostavno i spontano prožimanje u sferi trgovine, prometa, bankarstva, uprave, školstva, sudstva, sigurnosti itd., što omogućuje, unatoč pojedinim, politički usmjeravanim ili naslijeđenim rješenjima te lokalnim prijeporima uvjetovanim razlikama i preklapanjima interesnih grupa, svrsishodno i učinkovito suvremeno životno povezivanje u gravitacijski jedinstveni i funkcionalan regionalni kompleks. Značenje postojećih i afirmiranih gravitacijskih središta, među kojima se Zadar kao staro razvojno žarište i čvorište na jadranskom hrvatskom pročelju ističe, od prvorazrednog je značenja, posebice u razdoblju demografske recesije ne samo manjih i ruralnih, nego i većih gradskih središta i ovoga regionalnog kompleksa, ali i čitave Hrvatske. Znanstveno i multidisciplinarno prepoznavanje suvremenih procesa razvitka i prostornih odrednica kod odabira suvremenoga regionalnog ustroja Republike Hrvatske povezano je i sa suvremenim upravnoteritorijalnim, dakle naslijeđenim i tradicionalnim županijskim ustrojem. Jednako je poželjno uskladiti ih i s NUTS regionalizacijom (posebice NUTS-3 razine) Europske unije, što je zahtjevan, ali i neodgodiv zadatak radi ravnomjerne raspodjele egzistencijalnih dobara i uravnoteženog, decentraliziranog i što kvalitetnijeg razvitka ličkog i sjevernodalmatinskog prostora, kao i Hrvatske u cjelini, u budućnosti.

At the end of the 20th century the SE European region was surviving one of the most difficult periods of changing hegemony and dominance circumstances. The disintegration of the communist world and the collapse of former Yugoslavia, as part of the process, could be considered as the result of the new relations among big powers’ hegemonic systems. The NATO spreads to the European east (Hungary, Czech Republic, Poland etc.), which has direct influence on SE Europe. After new countries (Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Macedonia) had been internationally recognised in 1992, and the loyal Slovenian and Croatian partnership with NATO in the Kosovo action in 1999 was proved, it is obvious that regional hegemony of the Serbia core region does not exist any more. Also Russian (former Soviet) attempts to play the role of the dominant leader in this region have been suppressed to a minimum. The author discusses European Union interests in this zone, and the way European countries include themselves in the process of pacifying and developing the region. After Slovenia joined the European Union in 2004, Bulgaria, Romania, and Croatia are expected to satisfy the conditions for entering EU in next 3 to five years. In the same time Serbia and Montenegro enters a new, more democratic phase of its development., Krajem 20. stoljeća prostor jugoistočne Europe preživljavao je jedno od najtežih razdoblja smjene regionalnih odnosa hegemonije i dominacije. Raspad komunističkog svijeta i kolaps bivše Jugoslavije, kao dio tog procesa, može se smatrati rezultatom novih odnosa među sustavima prevlasti velikih sila. NATO se širi prema europskom istoku (Mađarska, Češka, Poljska i dr.), što se razumljivo, odražava na izravne utjecaje u JI Europi. Nakon što su nove države bile međunarodno priznate 1992. (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Bivša Republika Makedonija), a Slovenija i Hrvatska iskazale lojalnost kao partneri NATO-a u akciji na Kosovu, jasno je da regionalna hegemonija srpskog središnjeg prostora više ne postoji. Ujedno, ruska (nekadašnja sovjetska) nastojanja da igraju ulogu vodećeg lidera u ovoj regiji, smanjena su na najmanju mjeru. Autor razmatra interese Europske Unije u ovoj zoni i način na koji se europske zemlje uključuju u proces pacificiranja i razvoja regije. Nakon što je Slovenija pristupila u Europsku uniju 2004., očekuje se da i Rumunjska, Bugarska i Hrvatska zadovolje uvjete ulaska u EU u sljedećih 3-5 godina. Istodobno Srbija i Crna Gora ulaze u novu, demokratskiju fazu razvoja.

Zemljopisna osnova općine Novigrad koja obuhvaća prostor triju naselja, a očituje se u reljefnim, klimatskim, hidrogeografskim, pedogeografskim i biogeografskim obilježjima, od prapovijesti omogućuje opstanak i razvoj naseljenosti i gospodarskih djelatnosti...

The consequences of the Great War 1914-1918 in the area of the Adriatic Croatia reflected mainly in significant territorial changes, as a result of the prominent geopolitical changes. They manifested both in secular and ecclesiastical level, as well as in macro- regional (state), sub-regional and micro- regional levels. The collapse of the Austro- Hungarian Empire and the expansion of the Serbian Crown in large area of southern Slavic nations, brought significant changes. Especially important was designing the border of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes to the Kingdom of Italy, which resulted in division Archdiocese of Zadar territory: its centre of Zadar was left to Italy, and most space was given to the Kingdom of SCS (Peace Treaty of Rapallo, December 2, 1920). So, its functioning as a metropolitan centre, as well as the centre of the Archdiocese was significantly modified. New geopolitical circumstances asked for adjusted solutions from the side of Holy See. The first changes were introduced in 1922 when the archbishoprics rule in Zadar was limited to only five urban and suburban parishes, and all the rest of the 98 parishes were organised as apostolic administration territory with special bishop administrator. It could not act in real life, due to the state border and after ten years (August 22, 1932) the ecclesiastical Province (founded on June 30, 1828, when the rule of the metropolitan seat in Zadar with tradition since the 12th century extended to the entire former Dalmatian area with the exception of the earlier belonging dioceses in Krk, Rab and Osor) was abolished. Also, the new territorial scope of the Archdiocese of Zadar (including Cres, Lošinj and Lastovo islands areas) was determined as well as the space of apostolic administration for all the part of the former archdiocese inside the borders of the Kingdom of Yugoslavia. Attempts to arrange an agreement - concordat between the Holy See and the Kingdom of Yugoslavia failed (1935). In the Second World War Zadar suffered the most serious damage, but the church authorities survived in the city ruins. The capitulation of the Kingdom of Italy in 1943 enabled the formal annexation of most of the old area of the pre- Rapallo Archdiocese to Independent State of Croatia, except Zadar, in which the German rule was introduced, until the prevail of Tito’s forces which dominated de facto the entire territory by the end of November 1944. Zadar was formally returned to his homeland of Croatia, or FPR Yugoslavia by Paris Peace Treaty, February, 10. 1947. The whole area of the archdiocese was found again in one country which allowed the realisation of ecclesiastical territorial restoration of the former archdiocese in pre-Rapallo borders (March 1, 1948). Zadar metropolises, however, was not renewed. The political constellation in communist Yugoslavia that preferred the growth and strengthening of Split, slow reconstruction in Zadar and other factors, led to the improvement of the Split-Makarska Diocese in the Archdiocese and ecclesiastical province with the suffragan dioceses from Šibenik to Kotor (July 27, 1969), on southeast. Zadar Church kept the status of the Archdiocese and remained unique due to the facts that it is self-standing, not belonging to any Province, including no suffragans. During half a century, many physical changes, developmental delay and isolation took place, reflecting in the spatial physiognomy, including the religious landscape, too. In the northwest neighbourhood, the various changes happened, due the establishment of the Rijeka Diocese (1925) as well as after raise of the Rijeka-Senj Diocese in the level of archdiocese and province (1969), when the former dioceses of Senj and Modruš were abolished. The area of former Osor Diocese (from 1920 under the jurisdiction, and later being the part of the Archdiocese of Zadar), was returned at the end of 1948 under the administration, and in 1963 was re-joined, to the Krk Diocese. Last change is related to the division of Rijeka-Senj Archdiocese to Rijeka Archdiocese and Gospić-Senj Diocese (May 25, 2000). In other parts of the Republic of Croatia, innovations were created by establishing four new dioceses: Varaždin and Požega (1997), Sisak and Bjelovar-Križevci (2009), as well as the new Metropolitan see of Đakovo and Osijek with the Đakovo-Osijek Archdiocese and the Dioceses of Požega and Srijem (2008). In the new territorial constellation with existence of four ecclesiastical provinces and an autonomous Archdiocese of Zadar, the question of a possible re-improving the status of Zadar church towards an ecclesiastical province, remains open until further.

Prostor današnje općine Posedarje, kao dijela Zadarske županije u središnjem dijelu Jadranske Hrvatske, susljedno je naseljen i vrednovan od pretpovijesnih vremena. Do danas je nekadašnji šumski prirodni krajolik preobražen u različite oblike kultiviranog krajolika djelatnošću ljudskih skupina od pračovjeka preko Liburna do Hrvata koji ovdje obitavaju od 7. stoljeća. Prirodno-zemljopisna obilježja reljefa, građe i sastava podloge, klime, voda, tala i biljnog i životinjskog svijeta imala su u tome najveće značenje. Ujedno su i civilizacijske, kulturološke i geopolitičke okolnosti utjecale na vidove i jačinu promjena u prostoru i vremenu. Prirodno-zemljopisna osnova izuzetno je pogodan čimbenik naseljenosti i razvoja posedarskog kraja u svim razdobljima prapovijesti i povijesti. Dodir duboko uvučenog morskog zaljeva Velebitskog kanala i Novigradskog mora s kopnom omogućio je korištenje priobalnog pojasa kroz ribolov, promet i turizam. Razmjerno blagi reljef s plodnim flišnim i aluvijalnim i krškim pašnjačkim kamenjarskim zonama oduvijek je pogodan za mješovite oblike zemljoradnje i stočarstva što je omogućavalo stalan opstanak uz suvremene inovacije u poljoprivrednim djelatnostima. Tome doprinose i blaga polusredozemna klima s prijelazom u pravu sredozemnu, kao i pedogeografski pokrov tala, pretežno smeđih na flišu, aluvijalnih uz tekućice i crvenica na karbonatnoj osnovi. Biljni i životinjski svijet odraz su povoljnih hidrografskih, klimatskih, reljefnih i pedoloških obilježja. Prostor općine pripada srednjojadranskom području Jadranske pokrajine Sredozemne fitogeografske regije s klimazonalnim šumama hrasta medunca i bijeloga graba, koje prelaze u šume hrasta crnike u toplijim zonama. Stoljećima paljenjem, ispašom i sječom devastiran biljni pokrov, u novije vrijeme oživljava prekrivajući znatne dijelove općine. I zoogeografski, prostor je bogat različitim vrstama i na kopnu i na moru. Nadzemna hidrografija, s rječicom Bašćicom i njezinim brojnim pritokama, kao i bogatstvo podzemnih voda s obiljem izvora, zdenaca i lokvi, u prošlosti je omogućavala opstanak svim naseljima, a danas je dopunjena suvremenim vodoopskrbnim i natapnim sustavima. More Velebitskog kanala, Novskog ždrila i Novigradskog mora značajno je prirodno bogatstvo s obzirom na brojne riblje vrste koje omogućuju održavanje lokalnog ribolova i, u ograničenoj mjeri, potencijalni razvoj školjkarstva (uzgoj daganja). Društveno-zemljopisna obilježja pokazuju susljednost naseljenosti, s većim brojem nekadašnjih i suvremenih naselja. Naseljenost u prostoru općine može se pratiti od kamenog doba, s nalazima ostataka pračovjeka (Slivnica), kovinskih doba, posebice željeznog doba s više ostataka gradinskih naseobina, grobnih humaka i drugih nalaza iz vremena obitavanja Liburna, antike i srednjeg vijeka do danas. Naseljenost prate o odgovarajući oblici gospodarskih djelatnosti, posebice poljoprivrede (sredozemna poljodjelska polikultura, donedavna transhumantno, a danas sedentarno sitno stočarstvo), ribolov, pomorstvo, a u suvremeno vrijeme i sve razvijeniji turizam. Naseljenost i gospodarstvo koriste, posebice u posljednje vrijeme sve prednosti povoljnog geoprometnog položaja s obzirom da kroz općinu prolaze Jadranska autocesta i Jadranska turistička cesta, s odgovarajućim mostovnim prijelazima preko Novskog ždrila i više odvojaka kojima su povezana sva naselja općine. U suvremenim naseljima općine Posedarje (Posedarje, Slivnica, Vinjerac, Islam Latinski, Podgradina, Ždrilo, Grgurice) živjelo je 2011. godine 3607. stanovnika. Još uvijek traje pamćenje i o nestalim selištima o kojima se znade ponešto iz starijih isprava (Zahum, Mirce, Kamenjane, Poričane, Snojaci, Medovci, Janjina Lokva, Budin, Badanj-Paljuv, Blaćane, Raduhovo selo, Podnovje, Gusići ...). Višestoljetno upravljanje hrvatskih vlastelina Posedarskih velikim dijelom prostora današnje općine, od zrelog srednjeg vijeka do polovice 20. stoljeća bitno se odrazilo u svijesti i pamćenju stanovnika ovog kraja. Ogranak su knezova Krbavskih iz plemena Gusića, važnih hrvatskih dinasta na razmjerno velikom i geostrateški važnom prostoru Like, Krbave, Pounja, Pozrmanja, Bukovice, Podvelebita i užeg zadarskog priobalja s istaknutom ulogom u povijesno-zemljopisnom razvoju Hrvatske i kroz više stoljeća snažnim utjecajem na važne odluke u hrvatskom plemstvu, pa su mnogo puta bili sudionici odluka o sudbini Hrvatskog Kraljevstva. Velik dio plemena Gusića se krajem 12. stoljeća preselio iz primorske župe Sidrage u gorsku župu Krbavu. Njihovi dvojni posjedi, i u sredozemnom priobalju, i u kontinentalnom zaobalju, potvrđuju važnost prožimanja dvojne agrostočarske ekonomije, dopunjene i transhumantnim stočarenjem. Sidraška županija nalazila se u neposrednoj blizini kraljevskog grada Biograda na Moru. Kroz svoju prošlost obitelji su se granale u brojne smjerove svojih slijednika koji su se dalje razvijali samostalno. Rodoslovlje knezova Krbavskih iz obitelji Gusić može se pratiti od knezova Slovinje i Slavogosta. Slovinjin potomak je Kurjak, po kome je ogranak s posjedima u Lici, Krbavi, Kotarima, Pozrmanju i Pounju dobio prezime Kurjaković. Od kneza Slavogosta potekli su knezovi Posedarski kojima je posvećena ova knjiga. Posedarje je dobilo ime po ovoj glasovitoj obitelji knezova Posedarskih. Povijesno-zemljopisni razvoj Posedarja i njegova kraja nije detaljno istražen, pa je tako gotovo nepoznat sve do početka 13. stoljeća. Prvi puta Posedarje se spominje 1194. godine u povelji kralja Andrije kojom potvrđuje Krbavskim knezovima od plemena Gusić Bjelku (Albusu) Slavogostu i Dragoslavu darovštinu svoga oca Bele III., a odnosi se na posjed vlastelinstva u širem prostoru Posedarja, obuhvaćajući područje od ulaza u tjesnac Ždrilo, zatim Maslenice, preko doline Bašćice, do velike ceste za Nin i njome prema Zelenom hrastu te dalje prema Kašiću i Čerincima, a odatle prema današnjem Paljuvu (Peti Puti) i konačno do morske obale, istočno od Novog (Novigrada). U povelji kralja Andrije II. spominju se pored međaša i posjedi i sela koji su činili posedarski feud unutar granica, a to su: Possedaria, Miracha, Zachum, Nowo, Blachane i Janina Lokva. To su potvrdili ban Stjepan i kralj Andrija, što je naprijed izneseno. Život je tekao u skladu sa srednjovjekovnim običajima u Hrvata, a navedeni posjedi proširivani su i dopunjavani, tako je npr. Petar Slavogost Posedarski 1396. godine za 3000 fjorina kupio Kačinu Goricu, Suhovare, Grguricavas (Grgurice) i Krnicu (Krnezu). Osim postojećih problema, hrvatsko plemstvo, pa tako i knezovi Posedarski, suočavalo se s raznim društvenih previranjima pa i prijetnjama za miran život na svojim imanjima. Poslije smrti Ljudevita I., zavladalo su nemiri u zemlji povezani s borbama za prijestolje, s jedne strane kraljica Marije i Elizabete i njihovih pristalica te protivnika nasljeđivanja po ženskoj lozi, koji su pozvali na prijestolje Ljudevitovog rođaka napuljskog kralja Karla Dračkog, kojega su okrunili u Stolnome gradu Biogradu (Székesfehérvár u Ugarskoj) 31. prosinca 1385. godine. Udaja kraljice Marije za Žigmunda Luksemburškog, pogubljenje Karla Dračkog, proglašenje njegovog malodobnog sina Ladislava za kralja, zarobljavanje kraljica i zatočenje u Novigradu, umorstvo Elizabete te konačno ipak uspjeh Žigmunda u borbi za prijestolje, kojeg su za kralja 1409. priznali i svi dalmatinski gradovi osim Zadra, politička su zbivanja koja su se odražavala i na geostrateške prilike u zadarskom širem prostoru, pa i u kraju oko Posedarja. Rezultat brojnih previranja je, s obzirom na važnost novigradske utvrde, izuzimanje Novigrada i uže okolice iz vlastelinstva knezova Gusića Posedarskih te pomicanje granice posjeda na zapad do otprilike izvora Nozret. Kralj Ladislav, s obzirom na uspjeh Žigmunda i slabe izglede da uspije u borbi za prijestolje, prodao je svoja prava na Zadar i druge gradove Mletačkoj Republici za mali iznos od 100 000 dukata, 7. srpnja 1409. godine. Mletačka Republika zadržala je Novigrad u svojim rukama, a imanje Posedarskih ostalo je u granicama s kraja 14. stoljeća. Poslije uvođenja mletačke uprave sa sjeveroistočne, istočne i jugoistočne strane susjedi knezova Posedarskih bili su njihovi srodnici, knezovi Kurjakovići, a s jugozapadne i zapadne Ninska biskupija i plemić Ivan Alojzije (Zan Alvisse) Venier iz Vinjerca. Među susjedima je bilo sporova oko međa, ali su se gotovo uvijek rješavali mirnim putem. Knezovi Posedarski proživljavali su brojne promjene i prilagođavali se novim uvjetima kao i ostalo plemstvo u Zadru i okolici. Kada su uskoro započeli prodori Osmanlija, geostrateške okolnosti su se bitno izmijenile i traženi su načini kako te prodore zaustaviti. Ujedinjuju se sve snage protiv snažnog i velikog neprijatelja kršćanskih zemalja. Ivan Torkvat (Ivan Karlović Kurjaković) poslao je u Rim kneza Stipana Posedarskog, gdje je održao poznati govor protiv Turaka pred Papom Leonom X. Stipanov govor odjeknuo je u zapadnom svijetu, ali Osmansko Carstvo sve žešće je napadalo i osvajalo kršćanske zemlje, premda su pape dali podršku svima koji su se borili protiv Osmanlija. Tako je u gotovo 130 godina došlo i do teških osmansko-mletačkih ratova: 1. Ciparskog 1570. – 1573. za otok Cipar, 2. Kandijskog 1645. – 1669. godine za otok Kretu 3. Morejskog 1684. – 1699. godine za poluotok Peleponez Posjedi knezova Posedarskih našli su se već u prvoj polovici 16. stoljeća na samoj bojišnici, jedan dio bio je zaposjednut, a dolazilo je i do promjena razgraničenja, te višestrukih povreda granične crte. Mletačke vlasti su Posedarske uključili u vojnu službu i dali im visoke vojne činove i časnička mjesta. S obzirom na njihove uspjehe, zalaganja i važnost posjeda nosili su čin pukovnika koji je bio pretpostavljen svim časnicima, serdarima i harambašama, a često je zamjenjivao i same mletačke providure. Živjeli su u Posedarju i u Zadru. U Posedarju su bili izgradili obrambenu kulu u kojoj su držali posadu za obranu od Osmanlija, koji su u više navrata napadali Posedarje i privremeno ga zauzimali 1571., 1662. i 1665. godine. Razgraničenje poslije Ciparskog rata između osmanske i mletačke strane posebno je važno za odnose na posjede knezova Posedarskih. Djelovanje knezova Posedarskih na području Posedarja, Učitelja Vasi, Novigrada, Biograda na Moru, Zadra (Belafuže), Klisa, Zemunika, Ribnika, itd. neposredno se odražavalo na geostrateške okolnosti u zadarskom zaobalju. Posebno je važan doprinos Martina Posedarskog, Senjskog uskoka, u otporu tuđinskoj vlasti na hrvatskim obalama, a Posedarski su doprinijeli novom naseljavanju na svom posjedu i šire, posebice u Pozrmanju. Kao zadarski plemići sudjelovali su na srednjovjekovnim viteškim igrama koje su bile upriličavane u Splitu, Biogradu na Moru i poglavito u Zadru. Knez pukovnik Frane Posedarski, sin kneza Gašpara u najvišem činu pukovnika dao je izuzetan doprinos na Mletačkoj strani u Kandijskom ratu. Sačuvana je njegova bogata prepiska s ratišta s mletačkim providurima i drugima. Dio pisama preveden je na hrvatski jezik i tiskan u ovoj knjizi. Pisma slikovito potvrđuju djelovanje knezova Posedarskih u osmansko-mletačkim ratovima. Sva pisma su značajna, a posebno ono kojega je njemački general Degenfeld pisao Frani Posedarskom nakon pogibije njegova dva nećaka u teškoj borbi na Belafuži, tadašnjem predgrađu Zadra. Brat pukovnika Frane Posedarskog, kapetan, knez Juraj je kao vitez i vojskovođa mjesnih obrambenih snaga, predvodio narod u oslobađanju starog Učitelja Vasi odnosno Sedd-i Islama i Ravnih kotara od Osmanlija. Poslije njegove smrti vođa narodnih snaga i sudac u Posedarju postao je Stojan Mitrović (Janković). Nakon smrti brata kneza Jurja, pukovnika Frane, na njegovo mjesto došao je sin Jurja Posedarskog, Frane i, zamijenivši svoga strica, postao je guvernator u Ninu i pukovnik mletačkih postrojbi. U toj ulozi vinovnik je Morejskog rata. Umro je 1717. godine. Oporučno je ostavio svoje imanje supruzi Domeniki, koja je umrla 1725. godine i vlastelinstvo ostavila sinovima Ivanu Krstitelju i Petru. Osmansko-mletački ratovi sa svim svojim negativnim posljedicama kao i zarazne bolesti, osobito malarija, uzrokovali su česte oscilacije i opadanje broja stanovnika što je namirivano doseljenicima. Starosjedioci su bili čakavci, a doseljenici su donijeli štokavštinu kojom Posedarci i danas govore. U spisima obitelji Lantana, u Državnom arhivu u Zadru, čuva se tiskana brošura koja je svojevrsni zbornik zapisa o knezovima Posedarskim. U njoj su prijepisi potvrda prava, povlastica, nove razdiobe zemljišta i sporovi s mještanima svih pripadajućih naselja itd., 1209. – 1777. god. Brojni su i spisi o sudskim sporovima 1701. – 1885. godine. Iz njih su razvidni i imena knezova Posedarskih koji su upravljali posjedom, i odnosi s tamošnjim kmetovima. Iz brojnih prijepora s mještanima Islama Latinskog i Grčkog i drugih naselja uočljiva je i milostivost knezova Posedarskih, primjerice u slučajevima propale žetve, što je dovodilo do prijestupa pučana. Nakon svršetka osmansko-mletačkih ratova i pobjede Mlečana, knezovi Posedarski kao ugledni plemići živjeli su u Zadru, gdje su u središtu grada imali nekoliko zgrada. Organizirali su i davali svoja imanja, tada proširena i obnovljena, u zakup i ubirali dohotke, a bavili su se i raznim drugim poslovima, primjerice, pomagali su u rješavanju problema u prometu stoke koji je bio intenzivan preko skele u Maslenici i prema Zadru Često su vodili sporove protiv kmetova i seljaka Posedarja, Slivnice, Vinjerca, Novigrada i Islama. glede dohodaka, dugova, šteta na šumama. Spominje se i nalazište ugljena kod Kostovića, s pravima dioničara itd. Poslije smrti kneza Petra Posedarskog, zadnjeg muškog potomka, naslijedila ga je kćer Domenika (Nedjeljka, Nediljka, Dinka, Dumina). Vodila je brojne parnice braneći svoja vlastelinska prava. Poslije smrti njezinog prvog muža Šimuna Pontea, udala se za kneza Josipa Benju, uglednog plemića iz Zadra i oporučno mu ostavila vlastelinstvo. Udovac Josip Benja Posedarski oženio je Domeniku Ponte i s njom je imao sina Kuzmana koji je poslije očeve smrti kao maloljetnik vodio s majkom Domenikom posedarsko vlastelinstvo. Time je nestala i upotreba plemićkog grba Posedarskih, a od Josipa Benje Posedarskog u primjeni je bio grb Benja-Posedarski sačinjen od sastavnica grba plemićke obitelji Posedarskih i grba plemićke obitelji Benja. Padom Mletačke Republike 1798. mnogi hrvatski krajevi našli su se u zajedničkoj državi, ovaj put u austrijskoj. To je označilo i liberalnije odnose, posebice u pomorstvu, čime je omogućen postupan razvoj pomorstva u Vinjercu. Skora pojava Napoleona i njegovo nastojanje da prodre prema Rusiji doveli su do tog da je veliki dio hrvatskog etničkog prostora potpao 1805. godine pod francusku upravu. Napoleonov neuspjeh u Rusiji rezultirao je uvođenjem druge austrijske uprave, formalno od 1816. godine. Započele su važne promjene u Zadru i njegovoj okolici, pa tako i u posedarskom kraju. Izgrađene su ceste (Zadar – Poličnik – Slivnica – Vinjerac, odnosno Posedarje – Maslenica), luke (Vinjerac, Posedarje), izrađen je suvremeni katastar mjerničkih općina Posedarje, Slivnica, Islam Latinski i Vinjerac, uređena je luka u Vinjercu s lukobranom 1856., otvorene su škole (1877. u Vinjercu, 1879. u Posedarju), pošta (1883. u Vinjercu), lučki uredi i sl. Prvi svjetski rat označio je raspad Austro- Ugarske Monarhije. Osnivanjem južnoslavenske države, agrarna reforma ušla je u završnu fazu. Za mještane Posedarja i drugih mjesta u okolici to je mnogo značilo, jer su im u vlasništvo dodijeljene zemlje Antuna Benje Posedarskog, obitelji Kneževića i Veršića iz Vinjerca i drugih zemljoposjednika, koje su do tada obrađivali i koristili. Knezovi Posedarski imali su suradnike i suvremenike za vrijeme osmansko-mletačkih ratova, među kojima su najznačajniji hrvatski junaci: Mitrovići (Jankovići), Smiljanići, Milkovići, don Stipan Sorić, don Marko Mesić iz Like, Vučen (Vuk) Mandušić, te na suprotnoj strani Jusuf Mašković koji je bio osmanlijski admiral, zapovjednik carske vojske za vladavine sultana Ibrahima. Posljednji u nizu od gotovo stotinu do sada poznatih imena knezova i kneginja Posedarskih i Benja Posedarskih, Antun, oženio je Darinku Pavličević, do tada učiteljicu u Posedarju i s njome nije imao potomstvo. Tako se plemićka loza smrću Darinke 1975. godine i potpuno ugasila. Agrarna reforma i Drugi svjetski rat bitno su izmijenili okolnosti daljnjeg razvoja prostora općine Posedarje. Razvoj u vrijeme vladavine komunizma bio je usporen i ograničen, unatoč izgradnji cesta i Masleničkog mosta. Pretrpjevši velika stradanja u srpskoj ratnoj agresiji 1991.-1995., posebice u naseljima Podgradina i Islam Latinski, u neovisnoj Republici Hrvatskoj započeo je, uz obnovu, novi razvojni ciklus. Na suvremenim naraštajima, vinovnicima života, upravljanja i razvoja, ostaje da na znanstveno utemeljenim činjenicama u svim aspektima vrednovanja i upravljanja osmišljavaju i ostvaruju budući demografski, gospodarski i kulturni razvoj na dobrobit svih naselja općine i korist domovine Republike Hrvatske.

The Geography of Croatia is a systematic, detailed presentation of modern geographical issues in the Croatian area, such as has not seen the light of day since the 1970s. Since that time, despite the huge political shifts which have had an undeniable effect on the geography of Croatia, nothing similar has been published. The manuscript is based on a classic geographical analysis, observing geographic terminology and adhering to the teaching units of the Geography of Croatia course, part of Geography studies in Croatia. There is no doubt it will be welcomed not only by geographers, but by the general and public in Croatia and elsewhere. The scope of the book is very impressive, while its structure reveals a classic geographic scheme. The author has selected the following main chapters: 1) Geographical Position, Extent and Borders, 2) Natural and Geographic Basis, 3) Conditionally Homogeneous (Physiognomic) Regionalisation of Croatia, 4) Historical-Geographical Development, 5) Croatia – Population and Settlements, 6) Geographic Features of The Croatian Economy, 7) Nodal/Functional (Gravitational) Regionalisation of Croatia, 8) Croatia and the International Community, and 9) Overview of the Development of Croatian Geography. There is also an extensive bibliography. The author defines Croatia as an Adriatic-Central European country. He emphasises its contact position between the Roman Catholic, Orthodox and Islamic worlds. Croatia’s traffic importance arises from its geographic location, with the emphasis on the Zagreb traffic hub. The author also analyses the genesis and features of Croatia’s borders. A great deal of the book is dedicated to a detailed presentation of the physical- geographic basis. The analysis of the relief includes its genesis and a survey of basic relief forms. The author links climate features with pedogeographic and phytogeographic characteristics. In the chapters on Croatian waters, the Adriatic Sea is dealt with separately, which is understandable, given its economic and international, political importance. Continental bodies of water are also analysed in detail. The chapter entitled Conditional Homogeneous (Physiognomic) Regionalisation, which also has the most sub- sections, is extremely exhaustive. The author defines three main units: the Croatian Pannonian- Peripannonian area, the central Dinaric mountainous area, and the Croatian littoral. Each of these units is worked through in detail, first dealing with general characteristics, then detailed regionalisation. In the chapter on the emergence of and alterations in the Croatian territory, the author traces spatial changes from the Holocene natural landscape to the emergence of modern Croatia. This is an excellent overview of a period of 10, 000 years. The chapter Population and Settlements is one of the most important in terms of socio- geographic analysis. The author deals with all aspects of demographic analysis, referring to data from the 2011 population census, despite the problems which accompany the processing of such data. Settlements in Croatia are analysed in two basic categories: rural and urban. For rural settlements, the emphasis is on their typology and distribution, while the economic, cultural, political and gravitational roles of urban settlements are discussed. In the period of recession which has affected a great deal of the (developed) world, and which has been exacerbated in Croatia due to economic and political circumstances with their roots in the war and post-war years, writing about the Croatian economy is an extremely unthankful task. Here too, the author keeps to a classic economic analysis scheme according to groups of activities. The distribution of urban centres has dictated the nodal- functional regionalisation of Croatia. In elucidating the basic principles of this type of regionalisation, the author identifies three, or rather two regional units and deals with them individually. These are Continental Croatia (Northwest and Pannonian) and Adriatic Croatia. Towards the end of the book, the author dedicates a separate chapter to Croatia’s entry into the international community and its role within it. It is rather unusual to analyse the development of Croatian geography in a textbook, but it is to be commended. Previous surveys have been restricted to much shorter time periods and contained much less information. In this survey, the author presents systematically the development of geographical thinking in this region from classical times to the present day.