Search

Distanciranje Crne Gore od državne zajednice sa Srbijom otpočinje krajem 1990-ih, u vremenu u kojem je promotorima srpske velikodržavne ideologije izrazito sužen prostor da takvo što spriječe silom. Stoga se posegnulo za drugim instrumentima usmjerenima na uništenje ili minoriziranje identitetne konstrukcije nacionalnog crnogorstva među pravoslavnom populacijom Crne Gore te na njezino nadomještanje nacionalnim srpstvom, uz ispravnu procjenu da je nacionalno crnogorstvo glavna snaga u samosvojnom uobličavanju Crne Gore. Takva kojoj je najbolje suprotstaviti od dijela nekadašnjih nacionalnih Crnogoraca oblikovani »srpski narod u Crnoj Gori« kako bi se tu zemlju zadržalo, odnosno, nakon postizanja neovisnosti 2006. vratilo pod srpsko državno okrilje. U ovome radu dat ćemo prikaz povijesnog razvoja koji je omogućio da prikazani vid srpskog velikodržavnog djelovanja u Crnoj Gori bude relativno uspješan, a zatim i uvid u postojeće političke i nacionalne-demografske suodnose u toj zemlji. Ujedno, analizirat ćemo uzroke koji utječu na to da se nacionalno crnogorstvo teško nosi s pokušajima vlastite identitetne destrukcije te istaknuti razloge zbog kojih bi u svojim naporima za samoodržanjem trebali dobiti sasvim konkretnu podršku regionalnih i euroatlantskih struktura., The distancing of Montenegro from the state union with Serbia began in the late 1990s, a time when proponents of the Greater Serbian nationalist ideology had significantly limited capacity to prevent it by force. Therefore, they resorted to other instruments aimed at the destruction or marginalization of identity construction of Montenegrin nationalism among the Orthodox population of Montenegro, and its replacement with Serbian national identity. They correctly assessed that Montenegrin nationalism was the main force in shaping an independent Montenegro. To counter this, they used the “Serbian people in Montenegro” formed from a faction of former Montenegrin nationals, with the aim of retaining, and after achieving independence in 2006, also returning the country under Serbian state protection. This paper will provide an overview of the historical development that enabled this relatively successful implementation of the form of Serbian Greater nationalist activity in Montenegro, as well as an insight into the existing political and national-demographic inter-relations in the country. Additionally, we will analyze the factors that make it difficult for Montenegrin nationalism to cope with attempts of its own identity destruction, and emphasize the reasons why they should receive concrete support from regional and Euro-Atlantic structures in their self-preservation efforts.

Pozicioniranost Hrvatske kao članice EU i NATO saveza s pravom kod njenih građana stvara osjećaj sigurnosti u odnosu na postojeće i moguće političke turbulencije u njenom južnom i istočnom susjedstvu. No riječ je o hrvatskom članstvu u asocijacijama koje, sukladno karakteru kakav već imaju asocijacije mogu ali i ne moraju očitovati trajan značaj. S druge strane, eventualne promjene u geopolitičkoj konfiguraciji regije kojoj Hrvatska pripada mogle bi izrazito dugoročno utjecati na njen položaj. U tom smislu bilo bi očekivano da odgovarajući segmenti hrvatskog društva ozbiljno shvate postojeću promociju ideje ''srpskog sveta'' usmjerene prema integraciji Republike Srpske (RS) i Crne Gore sa Srbijom uz perspektivu njihova svođenja na razinu srpskog državnog teritorija. U priloženom radu, uz opći prikaz ovdašnjih geopolitičkih suodnosa posebno onih unutar Bosne i Hercegovine (BiH), istraživački će fokus biti na prilikama u Crnoj Gori unutar koje upravo u recentnom periodu traje neskrivena operacionalizacija projekta ''srpskog sveta''.

U oblikovanju etničkih razlika između Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca presudnu je ulogu, uz posebnosti vezane uz političko-povijesni razvoj imala religija. Na ovdašnjim prostorima prva bitna vjerska distinkcija proizišla je iz njihove razdiobe između katolicizma i pravoslavlja. Međutim, inicijalna linija razdvajanja, okvirno ona iz vremena crkvenog raskola 1054. nije se dugo održala. Do njenog pomjeranja na štetu katolicizma dolazi nakon što su nekadašnje primorske kneževine Zahumlje, Travunija i Duklja, locirane između Neretve i Bojane, krajem 12. stoljeća došle pod vlast pravoslavne Srbije. S ciljem vjerske unifikacije države, a time i stabilnosti vladalačkih pozicija, pod srpskom se dinastijom Nemanjića odvio proces masovnog prevjeravanja katoličkog zahumsko-dukljanskog življa u pravoslavlje. Ono je vjerojatno bilo najintenzivnije u razdoblju između osnivanja autokefalne srpske crkve tj. Žičke / Pećke arhiepiskopije 1219. i kraja 13. stoljeća. Na taj način zahumsko-dukljanski prostor je do polovice 14. vijeka i okončanja srpske vlasti glavninom postao pravoslavnim. U priloženom radu, pored opisa političko-vjerskih prilika koje su prethodile pravoslavizaciji i utjecale na njeno provođenje pokušati ćemo istaknuti dalekosežnost njenog značaja za ovdašnje etničke suodnose.

Prostor koji se kolokvijalno naziva Sandžakom predstavlja jedan od onih južnoslavenskih krajeva koji su se najduže zadržali pod osmanskom vlašću. Tek je 1912/13. njegov sjeverni dio postao dijelom Srbije, a južni Crne Gore. Tada otpočinju i masovne migracije sandžačkih Bošnjaka u Tursku (do 1923. Osmansko carstvo), te traju sve do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. One su dovele do nastanka snažne bošnjačko-sandžačke dijaspore u toj zemlji. Međutim, zapravo se ne zna njena brojnost. Stoga je otvoren prostor raznoraznim nagađanjima, pa i takvima kod kojih se kalkulira sa višemilionskim iznosima. U priloženom radu, koristeći se prvenstveno podacima iz jugoslavenskih popisa 1921. i 1971., te uvidom u demografski rast Bošnjaka BiH, te turskog stanovništva, pokušali smo utvrditi približan broj sandžačkih Bošnjaka u Turskoj. Primarno onih koji su iselili između spomenuta dva popisa, odnosno njihovih potomaka.

Za razliku od ostalih jugoslavenskih republika, koje su u pravilu po svojim ustavima iz 1974. bile definirane kao države zasnovane na suverenosti naroda shvaćenog u smislu zajednice građana, Bosna i Hercegovina (BiH) je bila bitno drugačije određena. Konkretno, u članku 1. njezina Ustava stajalo je sljedeće: ‘’Socijalistička Republika BiH je socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana, NARODA BiH – MUSLIMANA, SRBA i HRVATA, pripadnika drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive, ZASNOVANA NA vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi i na SUVERENOSTI i RAVNOPRAVNOSTI NARODA BiH i pripadnika drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive. Socijalistička Republika BiH je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.’’ Pored ostalog, iz prikazane je odrednice proizlazilo da Muslimani, Srbi i Hrvati unutar BiH imaju suveren i međusobno jednakopravan status. Mada za trajanja komunističke vlasti BiH nije bila uređena sukladno svom ustavnom određenju, iz njega je mogao proizići samo (kon)federativni ustrojstveni model. Takav koji bi svakom od triju naroda osigurao politički subjektivitet, a time i mogućnost da ravnopravno sudjeluje u kreaciji političko-pravnog identiteta BiH. Urušavanjem komunističke vlasti, raspadom Jugoslavije i državnim osamostaljenjem njezinih republika jedna od bitnih prepreka oblikovanju složenog i navedenom određenju kompatibilnog ustroja BiH očitovala se kroz zahtjeve za uspostavom ‘’građanske BiH’’. U osnovi takve unutar koje bi narod BiH, shvaćen u smislu zajednice građana, bio nositelj državne suverenosti, odnosno izvorište najviše vlasti. Unutar države triju naroda, među kojima se bošnjački približavao apsolutnoj brojčanoj većini, taj je zahtjev vodio stvarnom dokidanju suverenog statusa hrvatskog i srpskog naroda. Suverenost bošnjačkog naroda samo bi formalno bila dokinuta. Jer u ‘’građanskoj BiH’’, zahvaljujući očekivanoj, apsolutnoj bošnjačkoj većini, Bošnjaci bi i bez ustavnog ukazivanja na njihov suveren status bili u prilici presudno utjecati na političko-pravni karakter BiH. Stoga se ideja o ‘’građanskoj BiH’’, unatoč ciljanoj prezentaciji kroz suptilne ‘’građanske’’ pojmove, realno svodila na klasičan nacionalno-egoistični projekt. Njezinom bi realizacijom BiH umjesto državom triju, statusno jednakopravnih naroda faktički postala nacionalnom državom najbrojnijeg među njima.

U okviru Europske Unije te općenito Europe prepoznata je važnost zasebnih geografskih cjelina, njihove uzajamnosti i potrebe da se ona dodatno afirmira. U tom smislu svakako da jadransko-jonska regija ima svoje posebno mjesto kao i asocijacije vezane uz nju. Riječ je prostoru koji je heterogen i etnički i vjerski i po doprinosu njegovih segmenata civilizacijskim tokovima. No istodobno svi su ti segmenti u tisućljetnoj međusobnoj interakciji. Ona je uvelike utjecala na oblikovanje njihovih identiteta te je svojom osobitošću doprinijela prepoznatljivosti i značaju jadransko-jonskog prostora, pored ostalog i u širem, europskom kontekstu.

Razdoblje austro-ugarske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (BiH) 1878. – 1918. znakovito je i po masovnim bošnjačkim iseljavanjima u preostatke Osmanskog Carstva, u pravilu na prostore današnje Turske. Seobe su primarno bile motivirane željom da se nastavi živjeti sukladno tradicionalnim iskustvima, unutar islamsko-teokratske države kakvo je bilo Osmansko Carstvo. O dimenzijama iseljavanja ponajbolje svjedoči što je po popisu iz 1879. u BiH živjelo gotovo 39% a po popisu iz 1921. tek 31% muslimana. U suvremenoj Turskoj obitava brojna bošnjačka zajednica unutar koje potomci Bošnjaka iseljenih iz BiH za austro-ugarske vlasti predstavljaju izrazitu većinu. Međutim, unatoč prepoznatljivosti bošnjačke zajednice u Turskoj te relativno opsežnim spoznajama o njoj još uvijek nema pravog odgovora na možda najčešće postavljano pitanje ; koliko Bošnjaka ima u Turskoj? Općenito, prevladavaju gledišta po kojima bi ih moglo biti više miliona. U priloženom radu, koristeći se prvenstveno popisnim rezultatima u kontekstu BiH te Turske kao i odgovarajućim proračunima pokušati ćemo doprinijeti rješenju tog pitanja. S tim da ćemo se usredotočiti upravo na bošnjačke iseljenike iz vremena austrougarske vlasti te brojnost njihova potomstva u današnjoj Turskoj.

Kontinuitet hrvatske državnosti održavao se od ranog srednjeg vijeka sve do raspada Austo- Ugarske 1918. godine. Tada, u prilikama koje su Italiji omogućavale zauzimanje znatnog dijela istočno-jadranskog priobalja kao i nastanak Velike Srbije, hrvatska, dominantno pravaška politička scena daje podršku nastanku Kraljevine SHS / Jugoslavije. Unutar nje je pak izgubljen svaki oblik hrvatske državnosti. Sukladno ovdašnjim rezultatima II. svj. rata, očitovanim u pobjedi KPJ-u i partizanskog pokreta pod vodstvom Josipa Broza Tita Jugoslavija je federalizirana te je uspostavljena i Narodna (Socijalistička) Republika Hrvatska. Raspadom SFRJ 1990-91. otvara se prostor za njenu neovisnost ali i za srpsku velikodržavnu agresiju koja je prijetila samobitnosti Hrvatske i opstojnosti hrvatskog naroda. Pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a te u okviru obrambenog Domovinskog rata prvo je zaustavljen agresorski pokušaj potpune okupacije Hrvatske. Naknadno, 1995/98. izuzetno je uspješno provedena vojna, odnosno politička reintegracija prethodno zauzetog dijela hrvatskog državnog teritorija (Bljesak, Oluja, Erdutski sporazum).

Kristalizacija hrvatske državotvorne ideologije doseže svojevrstan vrhunac krajem 19. stoljeća. Konkretno, 1894. kada Neovisna narodna stranka Josipa Strossmayera i Stranka prava Ante Starčevića formuliraju zajednički program. Njegov temeljni zahtjev u osnovi je usmjeren prema samostalnoj hrvatskoj državi čijim bi sastavnim dijelom bila i BiH. Obzirom da je do tada bilo jasno da pravoslavni u BiH teže drugom cilju te da je brojčani potencijal katolika u toj zemlji nedovoljan za realizaciju hrvatskog projekta, poseban je značaj imala tendencija inkorporacije bosansko-hercegovačkih muslimana u okvire nacionalnog hrvatstva. S aspekta tadašnjih prilika riječ je bila o smisleno definiranim gledištima. No, daljnji razvoj događaja, posebice tijekom Drugog svjetskog rata te za trajanja socijalističke Jugoslavije u bitnome je izmijenio ovdašnje suodnose. Raspadom Jugoslavije hrvatska tradicionalna ideologija, u nemogućnosti da se oblikuje sukladno razvoju stvarnosti sa kojom bi se trebala suočiti, na političkoj se sceni pojavljuje gotovo u konzerviranoj formi. Određenim realitetima, primarno onima vezanim uz međunarodne imperative vrlo se brzo morala prilagoditi. No, na pojedinim razinama izrazito je teško dolazilo do modifikacije ukorijenjenih percepcija. Tako se i u promijenjenim, znatno složenijim uvjetima uvelike održavala gotovo fiksiranost na srpsku prijetnju kao i doživljaj bosansko-hercegovačkih muslimana u određenom ''prohrvatskom'' kontekstu. Takvim se odnosom u bitnome umanjivalo sposobnost shvaćanja suvremene bošnjačke nacionalno-državotvorne koncepcije te doprinosilo uspješnosti procesa koje već jako dugo potiče s ciljem destrukcije hrvatskih pozicija u Bosni i Hercegovini.

Jedna od temeljnih razlikovnih značajki Hrvata u odnosu na Srbe, Bošnjake, Crnogorce jest u njihovoj esencijalnoj pripadnosti zapadno-europskom kulturnom krugu. Dakle krugu koji je formirao i samu Europsku Uniju te koji presudno utječe na profilaciju njenih vrijednosti. Obzirom na to bilo bi očekivano da i Hrvati u BiH najagilnije djeluju na etabliranju tih vrijednosti. Međutim, u BiH je osnovni problem vezan uz regulaciju nacionalnih statusa i odnosa. U razrješenju tog problema europski vrijednosni sustav može biti samo dijelom spektra najrazličitijih utjecaja iz čijeg se međudjelovanja oblikuje bosansko-hercegovačka politička zbilja. Stoga su za afirmaciju hrvatskih pozicija i interesa presudne spoznaje o ukupnosti tog spektra kao i sposobnost prilagođavanja dinamici kojom je određen. Sukladno tome, zasigurno da postoje okolnosti u kojima je potrebno istaknuti, nazovimo zapadnjački segment hrvatskog identiteta ali i takve gdje je primjerenije ukazati na stoljetnu hrvatsku otvorenost prema kulturama i civilizacijama koje su usporedno sa Zapadom doprinosile oplemenjivanju svijeta.

Do formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine cjelokupni je Srijem pripadao Hrvatskoj. U novonastaloj državi, sukladno njenom unitarnom ustrojstvu rasformirane su sve povijesne političko-teritorijalne tvorbe te Srijem postaje dijelom tadašnjih administrativnih jedinica tj. oblasti a naknadno banovina. Državnim preustrojem iz 1939. i oblikovanjem Banovine Hrvatske znatan dio Srijema postaje njenim dijelom. Ipak, konačno određivanje pripadnosti Srijema uslijedilo je odmah iza Drugog svjetskog rata prilikom utvrđivanja republičkih granica unutar nove, socijalističke Jugoslavije. Tadašnja je vlast svoj pristup razgraničenju Hrvatske i Srbije pokušala prikazati kao pristup baziran na pravičnosti i podjednakom uvažavanju hrvatskih i srpskih pozicija. Takav koji je uz ostalo imao uvažiti i etnički sastav ''spornih'' krajeva. U priloženom radu analiziramo kakva je bila etnička struktura naselja istočnog Srijema, odnosno onog njegovog dijela koji je pripao Vojvodini a time i Srbiji. Analiza je provedena na bazi podataka koje pruža popis stanovništva iz 1921. godine. Riječ je o popisu koji se odvio prije politički tendencioznih izmjena etničke strukture Srijema koje otpočinju ubrzo nakon njegova provođenja. Na temelju stečenog uvida utvrditi ćemo i u kojoj se mjeri nova vlast pridržavala proklamiranih načela prilikom određivanja pripadnosti istočnog Srijema ili pojedinih njegovih dijelova., Up until the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918 the whole of Syrmia belonged to Croatia (the “Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia”). In the newly established state, in accordance with its unitary organisation, all the historical political-territorial creations were soon disbanded and Syrmia became a part of then administrative units, i.e. districts, and subsequently of the Banovina. When the state was reorganised in 1939 and when the Banovina of Croatia was formed, a great part of Syrmia became a part of it. However, the final determination of Syrmia’s affiliation took place immediately upon the end of World War II after the borders of the republics were determined within the new, socialist Yugoslavia. The government of the time tried to present its approach to the demarcation of Croatia and Serbia as an approach based on justice and equal respect for Croatian and Serbian positions; an approach that among other things had to respect the ethnic composition of the “disputed” areas. This paper analyses the ethnic structure of settlements of eastern Syrmia, i.e. the part of eastern Syrmia belonging to Vojvodina and thereby to Serbia. The analysis was conducted on the basis of census data from 1921. This was a census conducted before the tendentious political changes of the ethnic structure of Syrmia which started soon after it had been conducted. On the basis of the acquired insight, it was determined to what extent the new government complied with the proclaimed principles while determining the affiliation of eastern Syrmia or its specific parts.

Pristupanje Hrvata partizanskom pokretu presudno je bilo motivirano nacionalno-afirmativnim porukama o oslobođenju zemlje, a time i istočnojadranske obale, zbacivanju velikosrpske klike, uništenju četničkog pokreta, federalizaciji Jugoslavije i uspostavi federalne Hrvatske. Mada su ti ciljevi ostvareni, u poslijeratnoj je Jugoslaviji izrazito sužen prostor iskazivanju narodnosnog pa i hrvatskog subjektiviteta. Nova je vlast svoju verziju jugoslavenstva svela na mjeru iskazivanja političke dimenzije nacionalnog dovodeći je u kontekst kontinuiteta sa NOB-om i njegovim ciljevima. Na taj se način zamagljivalo smisao hrvatskog sudjelovanja u tom pokretu što je ostavljalo traga u doživljaju nacionalnog kod njegovih sudionika i njihovih potomaka. Bitan rezultat Hrvatskog proljeća, promatranog kroz djelovanje vladajuće garniture koja mu je odredila temeljni značaj, bio je i u tome što je u segmentu hrvatskog društva povezanim sa NOB-om legitimiralo nezadovoljstvo stanjem nacionalnog. Nezadovoljstvo koje se posebnom razvojnom linijom artikuliralo u procesima okončanim raspadom Jugoslavije i nastankom neovisne Hrvatske.

Po svom zemljopisnom položaju Europa i prostori na kojima se oblikovao arapski svijet praktički su upućeni jedni na druge. Ta geografska uzajamnost tisućljećima je bila poticajna za protok ljudi, ideja, kulturnih vrijednosti. Početkom nove ere bila je poticajna i za (djelomično) političko objedinjavanje do kojeg dolazi djelovanjem Rimskog Carstva. Unutar njega je pak, posredstvom kristijanizacije došlo i do civilizacijskog ujednačavanja. Naknadni razvoj vodio je oštroj polarizaciji između kršćanske Europe i islamskog a time i arapskog svijeta. Međutim, civilizacije ne mogu biti civilizacijama ako ne generiraju i određenu otvorenost prema onima koji se nalaze izvan njihovih okvira. Gledano s tog aspekta, za Europu i arapski svijet bilo bi izuzetno korisno iznaći modalitete koji bi im uz zadržavanje identitetnih razlika omogućili najvišu razinu kompatibilnosti a time i suradnje. U priloženom radu analiziramo koja bi idejna osnovica bila najpodesnija za postizanje navedene skladnosti te koliko je do nje moguće doći u sklopu postojećeg političkog razvoja prvenstveno unutar arapskog svijeta.

Tijekom osmanskih osvajanja u bitnome je izmijenjena etnička slika Hrvatske i BiH. Njene daljnje preinake uslijedit će za vrijeme protuosmanskih oslobodilačkih ratova. Po njihovom okončanju, ovdašnji etno-teritorijalni suodnosi uglavnom su stabilni do recentnih ratnih sukoba. U kontekstu današnje Dalmacije, kao i znatnog dijela ostatka Hrvatske navedene su etničke promjene rezultirale time da je postala mjestom obitavanja i srpske populacije. Cilj priloženog rada bio je utvrditi brojčani i teritorijalni suodnos Hrvata i Srba u Dalmaciji prije suvremenih masovnih migracija koje otpočinju krajem 19. stoljeća. U Dalmaciji su na temelju popisa stanovništva iz 1890. definirane etnički pretežito homogene, kao i heterogene cjeline, uz naznaku značaja kojeg su imale na političke i društveno-kulturne relacije između dalmatinskih Hrvata i Srba.

Među austrijskim popisima stanovništva Dalmacije, a oni nisu uključivali pitanja o etnicitetu, popis iz 1890. godine ima posebno značenje. Do njegova provođenja okončano je razdoblje autonomaške političke dominacije gotovo u svim dijelovima Dalmacije. Tijekom njenog trajanja bilo je donekle probitačno, pa i trendovski, kao materinski jezik navoditi talijanski. Tako se znatan dio onih kojima taj jezik nije bio materinji izjašnjavao u njegovu korist. Naknadnim političkim promjenama, provedenim u korist narodnjačke opcije, takva izjašnjavanja svode govornike talijanskog na realnu mjeru prvi put očitovanu u popisu iz 1890. Njegova druga bitna značajka, koja je bila poticaj za ovdje provedeno istraživanje, bila je u tome što se popis obavio neposredno prije otpočinjanja masovnih migracija iz Dalmacije i unutar nje. U vremenu dok se još uvijek obitavalo u naseljima i sredinama kojima se tradicionalno pripadalo i koje su se međusobno razlikovale. Sukladno povijesnom razvoju, identitetno najdalekosežnije razlike proizlazile su iz pripadnosti dalmatinskog življa otoč-nom, primorskom ili zagoranskom pojasu te iz njegove podvojenosti između katolicizma i pravoslavlja. Cilj ovog rada bio je utvrđivanje koliko je stanovniš-tva Dalmacije živjelo unutar svakog od tih pojasa 1890. godine te kakva je bila vjerska pripadnost tog stanovništva.

Angažman međunarodne zajednice u BiH otpočeo je prije dvadesetak godina te još uvijek traje bez naznaka svog okončanja. Njegov temeljni cilj bio je u kreaciji unutrašnjeg uređenja kojim bi se harmonizirali međunacionalni odnosi unutar BiH te kojim bi se toj zemlji omogućila stabilnost i prosperitet. Obzirom da su bosansko-hercegovački Hrvati, Srbi i Muslimani (Bošnjaci) još po Ustavu Socijalističke Republike BiH imali statuse konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih naroda u osnovi je valjalo iznaći odgovarajući oblik složenog ustroja. Prihvaćanje upravo takvog uređenja, inicijalno očitovanog u formi Cutileirovog plana (18.03.1992.) bilo je i jednim od preduvjeta međunarodnog priznanja BiH. Međutim, refleksije bosansko-hercegovačkih ratnih zbivanja na međunarodnoj sceni dovele su još tijekom druge polovice 1992. do snažne afirmacije koncepta unitarne BiH u relevantnim međunarodnim krugovima. Pokušaji nametanja tog koncepta, podržavanog od Bošnjaka a odbijanog od Hrvata i Srba u bitnom su umanjivali sposobnost međunarodne zajednice u zaustavljanju samog rata. Nakon njega predstavljaju glavni razlog što washingtonsko- daytonski model ustroja BiH ne uspijeva postati funkcionalnim rješenjem za tu državu.

Prikaz knjige Darka Martinovića: Visoki predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovine (Zagreb, Političke analize, 2014.)

Za ratnih sukoba 1992-95. unutar BiH su formirana tri samoupravna teritorija ; jedan pod kontrolom Republike Srpske, drugi pod Hrvatskim vijećem obrane i treći pod Armijom BiH. Krajem rata 1995. te manjim, tijekom 1996. provedenim prostornim razmjenama tim je teritorijima konačno određena veličina i prostorni smještaj. Do tada je svaki od njih praktički postao etnički monolitan obzirom da su pripadnici manjinskih etničkih grupacija u najvećoj mjeri ili izbjegli tijekom ratnih operacija ili su bili protjerani ili su ''svojevoljno'' iselili. Što je posebice bitno, u mirnodopskim prilikama tek se manji dio takvih raseljenika vratio u svoje nekadašnje sredine. U priloženom smo radu istražili koliko je po popisu iz 1991. na svakom od naznačenih prostora živjelo ukupno stanovnika te kakva je bila njihova etnička struktura. Na temelju tih podataka analizirane su dimenzije ratom uzrokovanih etno-prostornih promjena kako u samoj BiH tako i na svakom od naznačenih teritorija, kako su pri tome ''prošli'' pripadnici triju bosansko-hercegovačkih naroda te kako se s tim u vezi može ocijeniti tijekom rata vodeće politike svakog od tih naroda.

Od oblikovanja hrvatske i srpske nacije, time i njihovih nacionalnih ciljeva, hrvatsko-srpski odnosi bili su opterećeni suprotstavljenim državotvornim projekcijama. One su bile glavnim izvorištem konfliktne dimenzije tih odnosa. Najdalekosežniji pokušaj njenog nadilaženja očitovao se u formi Jugoslavije. Ratna zbivanja koja su uslijedila raspadom te države jasno su ukazala da za njenog trajanja nisu razriješena protuslovlja, uz ostalo i iz sfere hrvatsko-srpskih odnosa. Štoviše, oni tijekom prve polovice 90-tih poniru do najniže razine akumulirajući pri tom ekstremna iskustva i percepcije. Ipak, okončanjem ratnih sukoba etablira se postojeći (geo)politički okvir kojeg ni hrvatska ni srpska strana, kakve god zamjerke imale ne mogu dovesti u pitanje. Taj realitet može biti poticajan za bitno drugačiju, pozitivnu i obostrano korisnu artikulaciju hrvatsko-srpskih odnosa. U tom smislu, uz odgovarajući međunarodni angažman učinjeni su izvjesni pomaci prvenstveno na razini službenih politika. No teško je očekivati dalekosežnije iskorake u redefiniciji hrvatsko-srpskih odnosa dok god političko-društvenu relevantnost imaju (međusobni) doživljaji proizišli iz nekadašnje, konfliktne zbilje. Takvi koji pored ostalog ne dopuštaju Hrvatima u Srbiji ili Srbima u Hrvatskoj da bez opterećenja pa i bojazni budu ono što jesu.

Obzirom da od pitanja ustroja BiH ovisi karakter bosansko-hercegovačkih nacionalnih statusa i odnosa a time i to da li će ta zemlja biti (ne)stabilna i (dis)funkciona – ono ima izrazito dalekosežan značaj. U prvom redu za narode koji žive u BiH a zatim i za njeno neposredno susjedstvo. Stoga je razumljivo da mu je unutar hrvatskog, srpskog i bošnjačkog društvenog kruga i pridavana najveća pažnja. U priloženom radu problematika ustroja BiH sagledana je s političkog aspekta jednog od tih naroda tj. hrvatskog. Pri tome je naznačeno što bi trebale biti temeljne, trajne odrednice hrvatskog političko-idejnog odnosa prema i unutar BiH ; prezentiran je nacrt ustrojstvenog modela koji bi, po sudu samog autora u najvećoj mjeri bio sukladan tim kao i bosansko-hercegovačkim politički relevantnim odrednicama te analizirano koliko je ovdje skicirani model uopće primjenjiv u prilikama određenim washintonsko-daytonskim uređenjem BiH.

Nemogućnost usuglašavanja političkih ciljeva bosansko-hercegovačkih Hrvata, Srba i Muslimana/Bošnjaka dovela je početkom 1992. međunarodnu zajednicu na arbitrarne i sukreatorske pozicije u kontekstu iznalaska rješenja za BiH. Inicijalno je međunarodna zajednica držala, što se očitovalo i u tada nuđenom Cutileirovom planu, da je za tu republiku i harmonizaciju međunacionalnih relacija unutar nje najpodesnije složeno, (kon)federativno uređenje. Do te mjere da je prihvaćanje Cutileirovog plana predstavljalo jedan od preduvjeta za njeno međunarodno priznanje. No, uskoro nakon izbijanja rata u travnju 1992. međunarodna zajednica prihvaća da jedino unitarni model ustrojstva BiH predstavlja etički opravdano, funkcionalno rješenje te otpočinje djelovati u tom smislu. Mada ratne okolnosti nisu bile prikladne za takav vid djelovanja, što se u napokon očitovalo u uspostavi ''daytonske'' BiH podrška će unitarizaciji ostati konstantom međunarodnog pristupa toj zemlji. Sukladno naznačenoj problematici, u priloženom se radu analiziraju okolnosti koje su tijekom 1992. dovele do nastanka međunarodne podrške unitarizaciji BiH te refleksije te podrške na bosansko-hercegovačke međunacionalne odnose.

Dosadašnji razvoj europskih integracija sve više otvara prostor promišljanjima o potrebi definiranja, zatim i daljnjeg oblikovanja takvog europskog identiteta koji bi bio izvorištem europske političke samosvijesti. Ona bi pak europskom zajedništvu pružala dodatnu, modeliranju od strane posebnih interesa manje podložnu koheziju. Mada je riječ o autentičnom idejnom projektu svakako da njegovoj realizaciji može koristiti i uvid u pojedine, prvenstveno europske točke intenzivnog međuetničkog prožimanja unutar kojih se pokušavalo oblikovati nadetničke identitetno-političke sustave. Jednu od njih predstavlja i prostor bivše Jugoslavije sa svojim bogatim, kako pozitivnim tako i negativnim iskustvima iz sfere međuetničkih odnosa i ideologija. Njegov dodatni značaj očituje se u tome što je riječ o prostoru prema kojem su se, jasno i unutar same Europe zauzimali relevantni politički stavovi te na kojem je, nakon raspada Jugoslavije, prvenstveno u kontekstu Bosne i Hercegovine bitan i europski utjecaj u daljnjem strukturiranju međunacionalnih relacija. Stoga se iz tih stavova i utjecaja, uočljivo izloženih snažnoj ideologizaciji, može dobiti i određeni uvid u europski doživljaj (među)etničkog u složenim uvjetima te u europsko snalaženje u tim i takvim uvjetima. Zasigurno da bi i ta, introspektivna saznanja, bilo pozitivna bilo negativna trebala imati određenu ulogu u kreaciji političkim značajem prožetog europskog identiteta.

Obzirom da je osnovan još u starom vijeku, da kao grad opstoji gotovo tisuću i po godina, Split je kroz svoju povijest iskusio niz dinamičnih, nerijetko ekstremnih događaja i zbivanja. Ona su u bitnome utjecala na karakter njegovog, dominantnog etničkog identiteta višekratno ga mijenjajući tijekom stoljeća. Sukladno kontinuitetu života unutar Splita te promjene nisu bile nagle. Njihova postepenost omogućavala je da baštinicima jednog identiteta potomci budu nositeljima drugog. Tako se romanski Split, vremenom, do kasnog srednjeg vijeka preobrazio u etnički hrvatsko mjesto. U priloženom radu analiziraju se promjene koje su se u kontekstu splitskog etniciteta zbile tijekom mletačke i osmanske dominacije prostorima današnje Dalmacije. Promjene koje su dovele do toga da nacionalno oformljivačke procese, otpočete u 19. stoljeću, Split dočeka kao jezično podvojeni, hrvatsko-talijanski grad.

Za trajanja Rimskog Carstva, koje je gotovo u potpunosti obuhvatilo sredozemni bazen, Mediteran je stjecao pa i imao ulogu svojevrsnog središta svijeta. Posebice nakon kristijanizacije a time i civilizacijskog ujednačavanja rimske populacije. No uslijedili su raspad te imperije i bizantskih joj ostataka, zatim prostorno reduciranje rimskih zasada na Zapadni, europski krug te islamizacija i arabizacija najvećeg dijela njenih azijsko-afričkih dijelova. Sredozemlje je postalo vjersko-civilizacijski podvojeno te krajnje polarizirano. U tim su uvjetima i europsko-kršćanska i islamska, prvenstveno arapska sredozemna komponenta imale svoj vlastiti, međusobno uvelike neovisan razvojni put. On je u oba slučaja rezultirao i izrazitim dostignućima. No do dalekosežnijeg, kreativnijeg prožimanja nije dolazilo. U priloženom ćemo radu, uvidom u povijesno oblikovanje zapadnih i arapskih društava te razmatranjem njihovih aktualnih pozicija pokušati utvrditi što bi uopće mogla biti idejno-politička osnova njihove kompatibilnosti ; takve koja bi Mediteranu iznova osigurala relevantnu ulogu na karti svijeta.

Početkom sedmog stoljeća splitska palača, ujedno i utvrda cara Dioklecijana postaje zadnjom linijom rimske (bizantske) obrane pred slavensko-hrvatskim prodorom na Jadran. Dok je pod njenim zidinama taj prodor zaustavljan unutar njih se postepeno oblikovao dalmatsko-romanski grad Split. U njegovom najbližem susjedstvu, na solinsko-kliškom prostoru formiralo se pak najistaknutije središte ranosrednjovjekovne hrvatske države. Prvotni konflikti vremenom su zamijenjeni integrativnim procesima. Oni će dovesti i do političkog objedinjavanja unutar kojeg će Split preuzeti ulogu hrvatskog vjerskog središta. Daljnji je razvoj vodio kroatizaciji splitskih Romana te sve brojnijem useljavanju hrvatskog življa. Tako do 14. stoljeća Split postaje etnički hrvatskim gradom te jednim od najznačajnijih središta hrvatske kulture. Pripadnost Splita različitim državnim cjelinama tražila je od njegovih građana iskazivanje određenih oblika lojalnosti tim državama. No u osnovi od svojih početaka Split oblikuje jedan vid političke samodostatnosti. Ona će presudno utjecati na značajke, uvjetno rečeno patriotske dimenzije splitskog političkog identiteta. Mada su njeni idejno-organizacioni temelji postavljeni dok je bio pretežito romanskim gradom, Split će vrhunac svoje političke samosvojnosti iskazati upravo u vremenu kad ima izrazito hrvatski etnički karakter. Ipak do početka novog vijeka, na što će utjecati prodor Osmanlija, splitski će patriotizam biti nadopunjen iskazivanjem snažne podrške ideji političkog objedinjavanja kršćana pod vodstvom papinstva te upečatljivim manifestacijama protonacionalnog hrvatstva.

Obzirom na zemljopisnu međuovisnost Dalmacije i Bosne i Hercegovine, bosansko-hercegovačke političke prilike za Hrvatsku imaju značaj kao niti za jednu drugu državu. Dok god je Bosna i Hercegovina politički nestabilna na Hrvatsku će se zbog prostornog smještaja njenog dalmatinskog segmenta s pravom gledati kao na zemlju koja je dijelom nestabilne regije. Jednako tako za Hrvatsku bi svoju relevantnost trebala imati činjenica da je pitanje na koji će se način stabilizirati političke prilike u Bosni i Hercegovini još uvijek aktuelno. Da se u konačnici može razriješiti na način da bude državom kojoj se interesi prožimaju sa hrvatskim ali i tako da postane, sukladno svom položaju prijetnjom hrvatskoj sigurnosti. U priloženom radu politički odnosi u Bosni i Hercegovini opisani su i analizirani upravo u kontekstu njihovog geopolitičkog značaja za Hrvatsku. Uz naznaku iz kojeg su političko-povijesnog okvira proizišli ; u kom se smjeru razvijaju ; što njihov razvoj može značiti za Dalmaciju, odnosno Hrvatsku te što ona može učiniti za stabilizaciju susjedne države a da istodobno osigura vlastite strateške interese.

Po esencijalnom dijelu svog ustavnog određenja (Ustav 1974.) Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (BiH) bila je definirana kao tvorevina triju konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih naroda: Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka). Političko-pravni model zasnovan na tom određenju svakom je od triju naroda trebao osigurati potpunu zaštitu nacionalnih pozicija. Međutim, Savez komunista BiH do samog kraja svoje vlasti nije na tom određenju kreirao odgovarajuće unutrašnje uređenje BiH. Takvo koji bi u okolnostima raspada Jugoslavije na najbolji način doprinijelo očuvanju bosansko-hercegovačkog multietnicizma i mira u toj republici. Time je, sukladno rezultatima izbora održanih u studenom 1990. problematika strukturiranja nacionalnih statusa i odnosa ''prepuštena'' pobjedničkim strankama: bosansko-hercegovačkoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) te muslimanskoj/bošnjačkoj Stranci demokratske akcije (SDA). Te stranke praktički nisu niti pokušale na navedenom određenju iznaći rješenje za nacionalne statuse i odnose. Nasuprot, svojim egoističnim državotvornim ciljevima kao i djelovanjem na njihovom ostvarenju one su, svaka na svoj način, izuzetno poticajno djelovale na produbljivanje konfliktnog ozračja. U konačnici, na otpočinjanje otvorenog ratnog sukoba u BiH koji izbija početkom travnja 1992.

U priloženom radu analizira se karakter pozicione hrvatske politike unutar BiH u kontekstu njenih (inicijalnih) pozicija prema obimu hrvatske jedinice u složeno uređenoj BiH te njenog, naknadnog djelovanja u tom smislu. Na temelju stečenog uvida iznosi se zaključak da su zbog iskazanih pretenzija u odnosu na niz srpskih i bošnjačkih etničkih prostora unutar BiH spomenute pozicije s pravom mogle biti negativno doživljene. Prvenstveno na srpskoj i bošnjačkoj strani. No, djelovanje hrvatske politike na uspostavi autonomne hrvatske teritorijalne jedinice u BiH uglavnom se svelo na hrvatske etničke prostore i na njihovu obranu. Uz spremnost, izraženu na pregovorima vođenim pod okriljem međunarodne zajednice da hrvatska jedinica obuhvaća čak i manje teritorija od veličine hrvatskih etničkih prostora u BiH.

Početkom 1992. srpska se velikodržavna ideja u Bosni i Hercegovini otpočinje realizirati posredstvom otvorene oružane agresije na bosansko-hercegovačke Hrvate i Muslimane/Bošnjake. Time otpočinje i rat u toj zemlji koji će trajati sve do izmaka 1995. U priloženom radu autor opisuje razvoj rečene ideje do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini te iznosi prostorno-demografske rezultate srpske agresije krajem 1992. Pri tome konstatira kako su ti rezultati predstavljali svojevrsni vrhunac u (nasilnoj) realizaciji srpskog velikodržavnog projekta na bosansko-hercegovačkom prostoru.

Prvi međunarodni model unutrašnjeg uređenja BiH, čije je prihvaćanje predstavljalo jedan od preduvjeta priznanju njene neovisnosti bio je Cutileirov plan (18. ožujka 1992). Po njemu je BiH imala biti (kon)federativnom tvorevinom triju, primarno na etničkom principu zasnovanih teritorijalno-samoupravnih jedinica. No tijekom ljeta iste godine došlo je do korijenite promjene međunarodnog odnosa prema pitanju unutrašnjeg uređenja. Rezultat te promjene očitovao se i u pojavi novog, Vance-Owenovog plana (02. siječnja 1993.) po kojem je BiH imala biti unitarnom decentraliziranom državom. U priloženom radu prikazene su okolnosti unutar kojih je došlo do radikalne promjene međunarodnog pristupa unutrašnjem uređenju BiH, analizirana je političko-idejna osnova iz koje je proizišao Vance-Owenov plan te u kolikoj je mjeri taj plan, unatoč svojoj propasti krajem svibnja 1993. sačuvao svoj značaj kod daljnjeg strukturiranja nacionalnih statusa i odnosa na bosansko-hercegovačkom prostoru.

Demokratizacijom unutrašnjih odnosa u Jugoslaviji, uvođenjem višestranačja, time što su na prvim demokratskim izborima u BiH održanim krajem 1990. pobijedile nacionalno-afirmativne stranke – stvarao se, uz ostalo i politički prostor za adekvatniju regulaciju statusa bosansko-posavskih Hrvata. U skladu sa zahtjevima koji su se unutar hrvatskog političkog vodstva u BiH iskristalizirali do kraja 1991. najpoželjniji vid regulacije tog statusa imao se očitovati posredstvom uspostave, uvjetno rečeno, hrvatske bosansko-posavske teritorijalne jedinice unutar složeno uređene BiH. Međutim, srpska veliko državna agresija u BiH dokinula je mogućnost mirne regulacije statusa i odnosa bosansko-hercegovačkih naroda. U konačnici na karakter su unutrašnjeg uređenja BiH presudno utjecali rezultati proizišli iz rečene agresije, odnosno rata koji je njom izazvan. U priloženom radu, rukovodeći se rezultatima popisa iz 1991. pokušali smo odrediti točan prostorni okvir i etnički karakter dijela Bosanske Posavine pretežito nastanjenog Hrvatima te na temelju tako stečenog uvida odrediti kakav je racionalni, ujedno i optimalni politički okvir mogla imati hrvatska bosansko-posavska jedinica. Na koncu u radu smo iznijeli rezultate ratnih i poslijeratnih zbivanja na demografske i političke pozicije bosansko-posavskih Hrvata.

Tijekom završne faze raspada Jugoslavije, u okolnostima koje vode državnom osamostaljenju njenih republika i koje u bitnome označava srpska velikodržavna agresija na Hrvatsku dolazi i do konačne kristalizacije političkih ciljeva triju bosansko-hercegovačkih naroda. Tako krajem 1991. Srbi pristaju uz opciju stvaranja srpske državne tvorevine na dvije trećine bosansko-hercegovačkog teritorija s perspektivom njenog priključenja Srbiji. Nasuprot tome, druga se dva naroda zalažu za neovisnost BiH. No, dok je Hrvati vide kao složenu (kon)federativnu državu triju nacionalno-teritorijalnih jedinica, pri čemu bi hrvatska jedinica zauzimala oko trećine njena teritorija, Muslimani/Bošnjaci teže transformaciji BiH u unitarnu tvorevinu. Takvu koja bi u uvjetima, skoro očekivane muslimanske/bošnjačke apsolutne brojčane nadmoći faktično funkcionirala kao muslimanska/bošnjačka nacionalna država. S ciljem usuglašavanja političkih ciljeva triju bosansko-hercegovačkih naroda i harmonizacije njihovih međusobnih odnosa međunarodna je zajednica početkom 1992. otpočela svoj direktan angažman u BiH u sklopu kojeg je oblikovan i međunarodni / Cutileirov plan njenog unutrašnjeg uređenja. Riječ je bila o jedinom planu međunarodne zajednice koji je kreiran u ozračju koje nije bilo određeno ratnim prilikama (travanj 1992 – studeni 1995.) te traumatičnim iskustvima koja determiniraju bosansko-hercegovačku postratnu političku zbilju. Stoga je međunarodna zajednica prilikom kreacije Cutileirovog plana bila u mogućnosti u znatno većoj mjeri uvažiti i ustavno određenje (Socijalističke Republike) BiH, po kojem je ista imala biti državom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda (Hrvata, Srba, Muslimana/ Bošnjaka) i djelovati na rješenju koje bi se temeljilo na etički opravdanom principu podjednakog uvažavanja i zakidanja triju bosansko-hercegovačkih naroda. Sve u svemu, djelovanje u takvim okolnostima dovelo je međunarodnu zajednicu na pozicije da kreira i podrži plan po kojem je u interesu harmonizacije međunacionalnih odnosa BiH imala funkcionirati, kako iz analize sadržaja samog plana proizlazi – kao izrazito integrirana konfederativna tvorevina.

Nesumnjivo da su neadekvatna političko-pravna strukturiranost etničkih statusa i odnosa u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (BiH) kao i nedostatak sposobnosti za kompromis kod političkih elita unutar nje predstavljali izrazito pogodan potencijal za destruktivno oblikovanje bosansko-hercegovačke društvene zbilje. Međutim, neposredno prije izbijanja rata u BiH (1992-95.) postojali su i odgovarajući preduvjeti za relativno mirno apsolviranje neriješenih političkih pitanja. U tom je smislu, obzirom na medijatorsku funkciju koju je preuzela, od posebnog značaja mogla biti uloga međunarodne zajednice. Ipak, svojim ''predratnim'' odnosom prema BiH ona ne samo što nije iskoristila mogućnosti koje su pružale priliku za razrješenje ili pojednostavnjenje unutrašnjih bosansko-hercegovačkih političkih suprotstavljenosti već je svojim djelovanjem dala doprinos izbijanju rata, njegovoj razornosti i dugotrajnosti te dovođenju sebe same u izrazito nezahvalan položaj.

Međunarodnim priznanjem državne neovisnosti Bosne i Hercegovine te izbijanjem otvorene velikosrpske agresije (travanj 1992.) započinje i posve novo, umnogome još uvijek aktualno razdoblje hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa. U priloženom radu autor opisuje i analizira političku dimenziju rečenih odnosa tijekom 1992. Pri tome konstatira kako su već za trajanja navedene godine odlučujući utjecaj na karakter hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa imali radikalno oprečni ciljevi (vodstava) dvaju naroda u pogledu unutrašnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine.

Od sredine 1991. sve značajniju ulogu u kontekstu strukturiranja nacionalnih statusa i odnosa u BiH dobivaju promišljanja o njenoj (unutrašnjoj) političkoj podjeli na etničkom principu. U sklopu tih promišljanja, pozivajući se na veličinu ''vlastitih'' etničkih prostora, vodstva su triju bosansko-hercegovačkih naroda formulirala i odgovarajuće, međusobno krajnje suprotstavljene etno-teritorijalne zahtjeve. Tako su Srbi tvrdili da im pripada dvije trećine, Hrvati su zahtijevali trećinu dok su Muslimani/Bošnjaci, u nemogućnosti artikulacije projekta uređenja BiH kao unitarne države tražili polovicu BiH. Nakon svog direktnog uključivanja u pokušaje razrješenja bosansko-hercegovačke problematike, do kojeg dolazi početkom veljače 1992. međunarodna je zajednica podržala mogućnost da neovisna BiH bude uređena kao složena država koju bi konstituirale, primarno na etničkom principu utemeljene teritorijalne jedinice. No, ispravno doživljavajući navedene zahtjeve kao pretjerane, pokušala je na što objektivniji način odrediti veličinu pojedinačnih etničkih teritorija kako bi i opseg predviđanih jedinica bio određen na što pravičniji način. U tom se smislu poslužila, uvjetno rečeno etničkom kartom nastalom na temelju brojčanih većina pojedinih naroda po općinama BiH. Ta će karta nakon izbijanja rata u BiH (1992-95) imati sve manji značaj prilikom kreacije zemljovida unutrašnje podjele BiH koje je međunarodna zajednica ''nudila'' zajedno sa svojim mirovnim planovima. No, kod većine promatrača bosansko-hercegovačke problematike upravo je navedena karta, uvelike zahvaljujući popularizaciji od strane međunarodne zajednice, doživljavana kao politički korektna osnova za određivanje opsega ''nacionalnih jedinica'' te kao adekvatno mjerilo etno-teritorijalnih rezultata rata u BiH. U priloženom radu, na temelju uvida u veličine pojedinačnih etničkih teritorija kako na razini bosansko-hercegovačkih općina tako i na razini cjelokupne BiH autor konstatira da su (inicijalni) zahtjevi triju naroda po pitanju veličine njihovih samoupravnih područja uistinu bili pretjerani ali i da je karta kojom se rukovodila međunarodna zajednica uvelike pružala pogrešan uvid u stvarnu veličinu pojedinačnih etničkih prostora u BiH. Sukladno tome, niti ta se karta nije mogla opravdano doživljavati kao ''politički korektna osnova'' pri kreaciji etno-teritorijalnih cjelina niti se tu kartu može držati ''adekvatnim mjerilom'' etno-teritorijalnih rezultata rata u BiH.

Podjeli Rimskog Carstva od strane cara Teodozija 395. na njegov zapadni i istočni dio, za koju se u literaturi gotovo odreda navodi kako je na tlu jugo-istočne Europe išla dolinom rijeke Drine, nerijetko se daje izuzetan značaj pri objašnjavanju nastanka ''zapadnjačkog'' identiteta kod Hrvata, odnosno ''istočnjačkog'' kod Srba. Po tim tumačenjima, prilikom svoje doseobe početkom 7. stoljeća Hrvati su se nastanili zapadno a Srbi istočno od spomenute rijeke što je u bitnome utjecalo na njihovo uklapanje u različite potkulturalne cjeline unutar euro-kršćanske civilizacije. U priloženom radu autor pokušava razjasniti zbog čega Teodozijeva podjela Rimskog Carstva nije mogla imati utjecaja na nastanak ''zapadnjačke'' dimenzije hrvatskog i ''istočnjačke'' dimenzije srpskog identiteta. Nasuprot tome, inicijalne poticaje nastanku tih identiteta dovodi u kontekst 9. stoljeća i tadašnjeg upliva Franačke, Bugarske i Bizanta na Hrvate i Srbe. Tek će pod tim, izvanjskim utjecajima te djelovanjem lokalnih vladalačkih struktura rijeka Drina steći ulogu konkretne, kasno-srednjovjekovne kulturne razdjelnice između europskog Zapada i Istoka.

U radu je istraživan karakter hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa u kontekstu etnicitetom determiniranih političkih ciljeva hrvatske i muslimanske/bošnjačke zajednice. Cilj samog rada bio je u utvrđivanju i opisu kvalitativno specifičnih razdoblja kroz koje su prošli rečeni odnosi u vremenu od svog utemeljenja početkom 16. stoljeća pa do međunarodnog priznanja državne neovisnost Bosne i Hercegovine (travanj 1992). U tom smislu zaključak je rada da su ti odnosi prošli kroz sedam posebnih razdoblja: prvo je trajalo od početka 16. pa do kraja 18. stoljeća ; drugo od kraja 18. stoljeća do austro-ugarske okupacije BiH (1878) ; treće od austro-ugarske okupacije do aneksije BiH (1908) ; četvrto od aneksije BiH do 1941 ; peto između 1941. i 1945 ; šesto za trajanja socijalističke Jugoslavije (1945-90.) i sedmo u okolnostima njene demokratizacije i raspada (1991. i početak 1992). Ujedno, u radu se pokušao dati odgovor na pitanje da li su unutar vremenskog okvira u kojem su istraživani hrvatsko-muslimanski/bošnjački odnosi stvoreni određeni preduvjeti za njihov destruktivan razvoj, očitovan tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992-95) te ako su postojali na koje su se načine očitovali. S tim u vezi, iznijet je zaključak da su ti preduvjeti uistinu postojali. No, nisu se manifestirali niti kroz negativno povijesno-političko nasljeđe (''drevne mržnje'') niti kroz povijesno ustanovljene, uvjetno rečeno civilizacijske razlike (''sukobi civilizacija'') niti su proizlazili iz nekakvih, povijesno etabliranih te međusobno konfliktnih vjersko-političkih ili teokratskih afiniteta. U razdoblju neposredno prije međunarodnog priznanja BiH osnovni razlog hrvatsko-muslimanske/ bošnjačke, nacionalno-interesnim kategorijama determinirane suprotstavljenosti bio je u različitim ciljevima (političkih vodstava obje zajednice) u pogledu njenog unutarnjeg uređenja.

Pad komunističkog sistema i demokratizacija društva za bosansko-hercegovačke su Hrvate u prvom redu predstavljali priliku za adekvatniju regulaciju njihovog političko-pravnog statusa. Bez toga je rezultat rečenih pojava i procesa mogao biti u daleko opsežnijoj kolektivnoj degradaciji od one koja je postojala za jednopartijske diktature. Cilj je priloženog rada da se komparacijom, na Ustavu BiH utemeljenih mogućnosti za uobličavanje hrvatskog položaja (dakle onih koje su trebale biti pravno validne i u kontekstu odnosa unutar iste zemlje i pred zainteresiranim djelom međunarodne javnosti) i postignuća proisteklih iz zbivanja 1990-95. utvrdi na kakav je način i u kojoj mjeri iskorištena spomenuta prilika. Pošto su različiti prostorni rasporedi hrvatskih subzajednica nerijetko značili i radikalno drugačije mogućnosti pri ostvarivanju željenog, (ne)uspješnost je postignutog analizirana i kroz uvid u pojedinačno iskustvo svake od njih. Konačni je zaključak da su ostvareni rezultati djelomični te da je pitanje razrješenja političko-pravnih pozicija hrvatskog naroda u BiH i nadalje otvoreno.

Prilikom utemeljenja Narodne / Socijalističke Republike BiH 1943/1945., u sklopu federativne Jugoslavije, određeno je da ona ima biti tvorevinom svoja tri naroda: Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka). Stoga su po esencijalnom dijelu ustavne definicije BiH (1974.) ti narodi imali statuse konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih naroda. Sukladno tome oni su trebali osiguravati punu samoupravnu sposobnost unutar BiH te u jednakoj mjeri sudjelovati u kreaciji njenog političko-pravnog identiteta. Obzirom na značaj spomenutog određenja, u radu smo upravo kroz njegovu prizmu analizirali karakter državotvornih ciljeva svakog od triju bosansko-hercegovačkih naroda. U razdoblju od uspostave demokratske vlasti u BiH (1990.) do okončanja rata u njoj (1995). Kroz istu smo prizmu analizirali i odnos međunarodne zajednice prema BiH i njenim narodima. Sukladno naznačenom, glavnom predmetu istraživanja, zaključak je da su spomenuti državotvorni ciljevi, jednako kao i odnos međunarodne zajednice prema rješenju bosansko-hercegovačke problematike, u većoj ili manjoj mjeri bili suprotni ustavnom određenju BiH. U tom smislu, posredstvom djelovanja kojima se dovodilo u pitanje ustavne statuse (pojedinih) bosansko-hercegovačkih naroda, svestrano je davan doprinos tadašnjim, tragičnim zbivanjima u BiH.