Search

Recenzija knjige Davida Šporera 'Konformizam radikalne misli: Kritički historijat metodoloških i političkih pozicija Michela Foucaulta' (Disput, Zagreb, 2023., 356 str).

Unatoč komparativnim razlikama u naglascima, kombinacijama elemenata te njihovu intenzitetu, nacionalni modeli upravljanja u doba pandemije razumljivi su pomoću Foucaultove analitike moći koja će, usko vezano uz određene oblike uspostave odnosa moći, istaknuti elemente kažnjavanja, discipliniranja i tehnika guvernmentalnosti kao sekularne pastoralne moći u biopolitičkoj paradigmi upravljanja populacijom. Njima se mogu dodati elementi upravljanja razumljivi pomoću Deleuzeove analize društva kontrole, Agambenove analize paradigme izvanrednog stanja te analize medijatizacije krize koja će ocrtati obilježja kazališta moći kao bitan dio modela upravljanja u doba pandemije. Izlaganje se sastoji od tri dijela. Prvi donosi sažet opis genealogije upravljanja krizom u Hrvatskoj pomoću navedenih teorijskih artikulacija u dvama povezanim područjima politike kažnjavanja i politike javnog zdravlja. Drugi na tim osnovama nastoji potvrditi tezu da tokom pandemije politika nije bila u funkciji zdravlja, kako se tvrdilo, nego upravo obrnuto: različiti strukovni diskursi upregnuti su u funkciju politike i ekonomije. Razmatra se teza da se umjesto jatrokracije, vladavine liječnika, realizirala politička instrumentalizacija medicine, koju bi provizorno mogli nazvati politijatrijom. U posljednjem dijelu nastojim ispitati uzroke takvog naizgled neobičnog razvoja događa i propitati paradoks nemoći biopolitičke paradigme koja ne uspijeva zaštiti život kojega se upregnula potaknuti te stoga predstavlja neku vrstu opresivne i destruktivne političke farse. Njezina je opasnost, u skladu s Marxovim diktumom, da se rado ponavlja iako ne mora biti ništa manje tragična po učincima.

Skupna recenzija triju knjiga (D. Defoe - Godina kuge, F. Zakaria - Deset lekcija za svijet poslije pandemije, G. Agamben - Gdje smo sad? Pandemija kao politika).

Uvodnik donosi refleksije o povijesti časopisa, tablični prikaz rada prethodnih uredništava te kratki prikaz sadržaja posljednjeg broja.

Nakon uvodnog objašnjenja epistemoloških postavki izlaganja i prikaza dviju odabranih kategorija sektorskih ciljeva i četiriju kategorija vrijednosnih ciljeva javnih politika s primjerima iz državnih strategija, ističem napetosti na razini međusobne koherencije ciljeva javnih politika te njihove izvedivosti. Na osnovi provedene analize propitujem je li karakter ciljeva hrvatskih javnih politika utopijski i koje bi mogle biti posljedice toga. U zaključku izlaganja argumentiram kako sugerirani nedostatak međusobne koherencije i korespondencije s društvenim trendovima ciljeve čini suviše ambicioznima te potencijalno distopijskima, napose u perspektivi negativno shvaćene političke slobode.

Na osnovi analize diskursa 22 polustrukturirana intervjua s dionicima inovacijske politike i relevantnih javnih dokumenata, autori prikazuju problematiku agende inovacijske politike u Hrvatskoj u procesu pristupanja EU i nakon ulaska u članstvo, stavljajući naglasak na prisutnost ideja industrijske ekonomije i ekonomije znanja u diskursima o inovacijskoj politici u dekadi od 2006. do 2016. Proces stvaranja politike obilježilo je nedostatno koherentno tumačenje inovacijske politike i zanemarivanje institucionalnog konteksta. Autori zaključuju kako se ideja ekonomije znanja, kao temeljna ideja prisutna u inovacijskoj politici samo normativno prihvaćala zbog zahtjeva Europske unije kako bi se legitimirali interesi političkih aktera, dok su u stvarnosti ostale djelatne ideje ekonomije razmjera i pojednostavljenog linearnog modela inovacijskog procesa koje negativno utječu na mogućnost promjene politike i stvaranje integrirane inovacijske politike. Nalazi upućuju na zaključak kako inovacijska politika nije shvaćena kao politika koja integrira sektorske politike: znanstvenu, industrijsku, tehnologijsku i razvoja poduzetništva. Ideja nacionalnog inovacijskog sustava koristi se samo kao metafora za integraciju sektorskih politika, dok stvarna integracija u obliku sustava nije realizirana, a operacionalizacija te ideje ogleda se u nastojanju centralizacije upravljanja akterima koji bi trebali činiti elemente sustava. Odsutnost funkcionalne integrirane inovacijske politike jedna je od institucionalnih prepreka razvoju proklamirane ekonomije znanja., Based on a discourse analysis of 22 semi-structured interviews with innovation policy stakeholders and relevant public documents, the authors present the issues of the innovation policy agenda in Croatia in the EU accession process and after the accession, emphasizing the presence of industrial and knowledge economy ideas in the discourses on innovation policy in the decade spanning from 2006 to 2016. The policy-making process was marked by an insufficiently coherent interpretation of innovation policy and neglect of the institutional context. The authors conclude that the idea of knowledge economy, as a fundamental idea present in innovation policy, was only normatively accepted due to the requirements of the European Union to legitimize the interests of political actors, while in reality the working ideas were those of economy of scale and simplified linear model of innovation process that negatively affect the possibility of policy change and the creation of an integrated innovation policy. The findings suggest that innovation policy is not understood as a policy that integrates sectoral policies: science, industry, technology and entrepreneurship development. The idea of a national innovation system is used only as a metaphor for the integration of sectoral policies, while the actual integration in the form of a system is not realized, and the operationalization of this idea is reflected in the effort to centralize the management of the actors who should make up the elements of the system. The absence of a functional integrated innovation policy is one of the institutional obstacles to the development of the proclaimed knowledge economy.

U izlaganju predstavljam i ispitujem diskurse i prakse kažnjavanja u Hrvatskoj od kraja veljače do listopada 2020. u vezi s bolešću COVID-19 uzrokovanom globalnim širenjem koronavirusa (SARS-CoV-2). Uz kratak prikaz genealogije modela upravljanja u krizi, te načina njegove političke legitimacije i pokušaja delegitimacije, na razini kaznene politike kao simboličke politike, ispitujem medijski diseminirani diskurs o dozvoljenom i nedozvoljenom ponašanju i javnopolitičku dramatizaciju korona-krize. Na razini praksi ispitujem konkretna postupanja u slučaju kršenja mjera na razini inspekcijskog nadzora, policijskog djelovanja te primjene različitih oblika prekršajnih i kaznenih sankcija u okviru dispozitiva pravosuđa. Posebnu pažnju posvećujem događajima i oblicima otpora prakticiranom modelu upravljanja. U istraživanju se služim medijskim tekstovima te javno dostupnim podacima policijske i pravosudne statistike. Osnovni teorijski okvir pružaju mi Foucaultova analitika moći, Deleuzeov postrkipt društvima kontrole te Agambenova razmatranja o biopolitici i izvanrednom stanju. Moja je početna hipoteza da je odabrani model upravljanja u doba pandemije bio snažnije obilježen guvernmentalnošću kao sekularnim oblikom pastoralne moći i dispozitivima discipline od primjene suverene moći kažnjavanja. U razdoblju od pola godine, koje je obuhvatilo inicijalnu blokadu društva, zatim popuštanje mjera, parlamentarne izbore i ekonomski motiviranu fleksibilnu primjenu mjera u turističkoj sezoni, dnevne interpelacije stožera, široko primjenjivani instituti samoizolacije i praćenja kontakata, obveza nošenja maski, mjerenja temperature i testiranja, postali su dio panoptikuma novog normalnog bez bitne primjene kaznenih sankcija. Na mjesto povijesnog europskog grada pod epidemijom kuge koji nastoji potpuno zaustaviti interakcije, stupila je hibridna nova normalnost kontroliranih interakcija u pandemiji korone. U tu se globalnu paradigmu upravljanja hrvatska populacija razmjerno brzo i bezbolno uklopila.

Prikaz knjige Mile Dragojević Amoral Communities

A review of the book about world politics at the edge of chaos, written by Žarko Paić, a Croatian Heideggerian philosopher from Ivanić-Grad.

The author first presented and discussed several places from the history of philosophy which stick to the truth-falsity distinction (Plato's Cratylus, Descartes' Discourse & Rules, Williams' Truth & Truthfulness). Then he discussed the theories of ideology and presented six theses about identity and ideology in the context of biopolitics. Finally, he suggested some ideas about how to apply those theses in political analysis and provided some normative hints about the limits of politics.

Autora, politologa kojega zanima kritika liberalizma, zainteresirao je Houellebecq, kritičar liberalizma. Autor nastoji pratiti mističnu liniju koja se proteže kroz Houellebecqovih sedam romana te nakon konverzije na islam u Pokoravanju ispituje konverziju na nedogmatsko kršćanstvo u Serotoninu.

This paper reports on a research project that falls with the approach of cross-sectoral comparative public policies. Cross-sectoral comparison is still quite neglected in the policy research. Comparing across several sectors within the same country provides a fruitful basis for refining theoretical propositions and for developing empirical policy theory. This is especially important for the policy research in eastern European countries, as they greatly differ in historical development and current context of policy- making from US and other western countries whose practice dominantly inspires policy theory. To somewise contribute to the aim of developing empirical policy theory by systematic comparison, this research project focuses on variations of policy goals. Policy goals, as formal manifestations of a desirable future, statements declaring what the governments will do, are basic element of any public policy. As they vary so greatly across different policies, in policy research and literature solid classifications of policy goals are almost non-existent and quite poorly connected to real-world policy cases. Still, policy goals are fundamental guidelines for policy-making, they predominately justify all action in policy-making and make prime normative element in policy-making, so their empirical relevance is unquestionable. Such an important policy features can reveal much valuable insights on the policy phenomenon and make notable ground for intriguing comparisons of diverse sectors. So, the project on Croatian public policies strives to contribute to this research gap through enhancing policy goals classifications by insights from empirical examples through cross-sectoral comparison. The comparison is conducted by coding strategic documents of Croatian government within qualitative content analysis procedures (Schreier, 2012) and by NVivo processing. Croatian strategic documents and goals they stress were never scrutinized by a systematic comparative analysis. As policy literature and previous research on Croatian public policies give little input on the research topic, and as this paper makes initial efforts in the development of policy goals classification, descriptive purpose of the research is convenient. Therefore, the aim of the research project lays in determining and describing basic types of policy goals. Research question is by which types policy goals vary. The documents were sampled to ensure representation of sectors from all major policy areas: from defence and foreign affairs, law and order, economic, social, and sectoral policies (Compston, ed, 2004). Also, sample includes multisectoral policies, targeted at specific social groups, that “cut-across” standard sectors. Sample includes security, justice, employment, transport, education, gender equality, disability and youth policy. For processing and analysing data on the goals of Croatian public policies, the project developed an original coding scheme with five types of policy goals: sector-oriented, process- oriented, evaluation-oriented, instrument- oriented and value-oriented policy goals.

Populizam je borbena riječ koja se u politološkom diskursu upotrebljava u analizama odnosa elita i naroda u demokratskim porecima koje same teško izbjegavaju politizacijama. Izlaganje se sastoji od tri dijela. U prvom se dijelu ukratko ukazuje na različite koncepcije koje populizam nastoje zahvatiti kao specifičan stil koji prosperira u interakciji s masovnim medijima i društvenim mrežama, tanku ideologiju koja se povezuje s različitim sadržajima klasičnog ideološkog spektra u kulturnoj i ekonomskoj sferi, ili pak poredak u smislu populizma na vlasti koji zatim valja razgraničiti od drugih oblika vladavine. Autor se također osvrće i na zanimljive pokušaje da se populizam u perspektivama političke sociologije poveže s analizama habitusa i resursa moći u kretanjima stanovništva te da se analizira njegova specifična dinamika pokreta u interakciji elita i masa te na pokušaje afirmativne aproprijacije pojma s ljevice i desnice nasuprot liberalno-demokratskom centru. S onu stranu tih pristupa, u drugom se dijelu izlaganja argumentira da se pojavu populizma danas bolje može razumjeti u prostoru napetosti između pluriverzuma nacionalnih država i globalizacijskih kretanja, naime kao specifičan izraz politike identiteta koja se idealistički pojavljuje kao politika priznanja u javnom prostoru zajednice. Sablast populizma u tom je kontekstu simptom krize liberalizma i novog političkog kairosa međuvladavine kada su se, zajedno s krajem „kraja povijesti“, vratile velike naracije, a brojni obrasci i uloge koji se tiču odnosa među različitim društvenim skupinama postali predmet novog političkog kodiranja. Treći, zaključni dio, pokušava pokazati da se iz takvoga epohalnog razumijevanja pojave populizma u perspektivi politike priznanja može artikulirati važno, a možda i presudno lice političke znanosti kao normativne discipline koja traži pravednost u konstituciji političkih zajednica.

Borba za imenovanja u javnom prostoru i njezino povezivanje s politikom kažnjavanja obilježje je interregnuma u kojemu se političke manipulacije katkad povezuju s pojmom post- istine. Ta se borba pojavljuje u kontekstu razlikovanja između istine i ideologije te povezanosti proizvodnje ideologije s formacijom i zastupanjem kolektivnih identiteta u polju biopolitike u povijesti.

U radu se uspoređuju shvaćanja totalitarizma Hannah Arendt i Michela Foucaulta. Kritičkim čitanjem Arendt prikazuje se njezino razumijevanje karakteristika totalitarizma. Ideologija se u konačnici pokazuje presudnom za Arendtino shvaćanje totalitarizma. Zatim se prikazuje Foucaultova kritika pojma ideologije, te se izlaže njegovo shvaćanje funkcioniranja moći. Posebna se pažnja usmjerava na razumijevanje biomoći i njegovo teoretiziranje o nacizmu, rasizmu i staljinizmu. U završnom se dijelu ustanovljuju sličnosti i razlike u poimanju totalitarizma ovo dvoje autora te se nudi sintetska definicije totalitarizma koja može biti od pomoći u ocjeni povijesnih i suvremenih političkih poredaka kao totalitarnih., The paper compares the understanding of totalitarianism by Hannah Arendt and Michel Foucault. First, a critical reading of Arendt depicts her understanding of the characteristics of totalitarianism. Ideology is ultimately shown to be crucial for Arendt. Then Foucault’s critique of the concept of ideology is provided together with his understanding of the functioning of power. Special attention is given to Foucault’s understanding of biopower and his theorizing about Nazism, racism, and Stalinism. In the last part of the paper similarities and differences between Foucault and Arendt in the understanding of totalitarianism are drawn, and a synthetic definition of totalitarianism is offered, which can be helpful in evaluating the historical and modern political orders as totalitarian.

Prikaz knjige Dražena Lalića o odnosu nogometa i politike u Hrvatskoj.

Ideologija se odnosi na više ili manje konzistentan sustav političkih ideja i projekcija, no i interesno iskrivljivanje povezano s ekonomskom ili društvenom pozicijom, moći ili identitetom. Pojmovni dvojac ljevice i desnice podrazumijeva ideologiju, posredovanu diskursom, ali implicitno, i istinu kao koherenciju ideja i korespondenciju jezika sa stvarnošću. Ideologije također sadrže sekularne eshatologije kao projekcije svjetovnog „raja“ ili „pakla“ u vezi s ostvarivanjem ili zakazivanjem njima predviđenih političkih programa. One upućuju na pojmove borbe, pobjede i poraza. Cilj je izlaganja, prvo, propitati noseće pojmove u pozadini političkih sučeljavanja – ideologiju, diskurs i istinu – na primjeru razumijevanja koja o njima nude povijesni i suvremeni epistemološki, sociološki i politološki autoriteti, a zatim pokazati njihovo funkcioniranje u analizi borbi u području ekonomske i socijalne politike te politika moralnosti danas.

Autor raspravlja o shvaćanju istine kao kušnje kod Foucaulta. Na putu od povijesti ludila preko genealogije moći i guvernmentalnosti do parezije kao etičkog djelovanja subjekta na kušnji, bavi se Foucaultovim raznolikim opusom s obzirom na nasilje, seksualnost i književnost, povlačeći paralele s autorima poput Chateaubrianda i Coetzeeja. Knjiga pritom donosi Foucaultova viđenja problematike rata, kažnjavanja, totalitarizma i revolucije, kao i raspravu o ontologiji politike kod Foucaulta i Agambena. Ona naglašava važnost Foucaultovih istraživanja za političku znanost ali i političku etiku.

Opširna recenzija temeljitog tekstualističkog tumačenja probranih poglavlja iz povijesti političkog mišljenja suverenosti u ključu metafizičkih mijena tj. kretanja pojmovlja u području kozmologije, ontologije i teologije (s naglaskom na posljednje).

The book brings together various discourses concerned with violence and punishment, paying special attention to the extreme variations of these phenomena. Starting from a narrow definition of violence as an infliction of physical harm, paired with a broad discussion of its causes and a wide definition of punishment as an authority claim to retribution or reform, the book maps and interprets political-theoretical discourses on the death penalty, historical explanations of the changes of violence and punishment, and comparative differences in punishment. It also puts violence and punishment into perspective with political power, world religions, literature and film, and criminological theory. The final chapter changes the perspective taken in the bulk of the book, dealing with discourses of theodicy in the face of cases of extreme violence and suffering. By juxtaposing many unusual discourses, the book attempts to fulfill three primary functions. First, it skeptically probes numerous discourses explaining and legitimizing violence and punishment in the light of extreme cases. The book is a map of violence and punishment. Second, it invites the reader to confront, choose, and combine these discourses when thinking about facts and norms of punishment. The book provides an analytical toolbox for research of violence and punishment. Third, the book presents wider sense-seeking strategies employed to deal with suffering such as irony, redemption, or rationalization.

Polazeći od politološke definicije kaznene politike kao upravljanja kažnjavanjem subjekata u vezi s političkom moći i organizacijom poretka, rad nastoji dati prilog rekonstrukciji organiziranoga nasilja i kažnjavanja u vezi s aparatom prinude i zločinima na području Republike Srpske Krajine, političkoga poretka koji su proglasili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. Rad ima dvije primarne funkcije, historiografsku i politološku. Uz utvrđivanje normativnih i institucionalnih okvira koji su trebali upravljati krajinskim kaznenim pravosuđem, na temelju objavljenih izvora empirijski se rekonstruira djelovanje formalnih i neformalnih institucija krajinske kaznene politike i “ritam zločina” na teritoriju poretka. Dobiveni se nalazi tumače u okvirima političke teorije da bi se dobila slika odnosa političkoga poretka i kažnjavanja u promatranom prostoru i vremenu. Umjesto kontrole nasilja i racionalnoga kažnjavanja, poredak je svojom nestabilnošću i proizvodnjom političkoga nasilja dodatno potkopavao lojalnost subjekata koji su mu bili podređeni.

I have discussed the role of interpretive policy analyst as an actor in the manipulative mediated world of ideological communication, new technologies and communication practices. The presentation brought together critical discourse analysis and the problem of ideological categorization of political discourses influencing public policy. I began by referring to Olga Freidenberg's Picture and Concept, a forgotten gem of Soviet classical philology, in order to acquire a critical philosophical backing for my argumentation. I then discussed the problem of ideological labels of Left and Right referring to Almond’s schools and sects in political science and to cognitive linguistics (Lakoff), and tested them against the evolution of meaning of these labels on various examples of contemporary political manipulation using the memes. After this “deconstructive” attempt to make some sense of these labels, I normatively sketched the role of the analyst as a responsible actor using critical discourse analysis as a tool for policy analysis in the world of transforming media systems and evolving ideological divides.

U radu se prikazuje razvoj kaznene politike u Sjedinjenim Američkim Državama od 1960-ih do danas. U SAD-u je u tom razdoblju kaznenu politiku obilježilo povećanje kaznenosti i kaznene populacije, ali i pad stope nasilnih zločina od 1990-ih naovamo. Tekst longitudinalno prati nekoliko problemskih žarišta i institucionalnih segmenata kaznene politike: predsjedničku politiku, politiku Vrhovnoga suda s obzirom na smrtnu kaznu i maloljetničko pravosuđe, te zatvorski sustav. Na kraju nudi raspravu o objašnjenju kaznenih promjena s obzirom na kulturne i institucionalne faktore i daje pregled razmišljanja o budućem razvoju politike u ovome u SAD-u politički zasićenom području koje je obilježilo i posljednje predsjedničke izbore na kojima je pobijedio Donald Trump.

The presentation deals with Michel Foucault’s usage of the language of war-making to interpret social relations. By turning around the famous Clausewitz’s statement about war as a continuation of politics by other means, Foucault, through the 1970s, in an ambivalent way talked and wrote about politics as a continuation of war with other means. In the analysis of social relations as the relations of power, Foucault profusely used war-waging metaphors of strategies and tactics, sometimes almost without metaphorical distance. There are three primary goals of this presentation. First, in the genre of the hermeneutics of Foucault, to reconstruct the development and the demise of the discourse of war in Foucault as it appears in his books, lectures, interviews and essays. The second is to compare Foucault with other authors who used similar language within a different theoretical context, such as Engels or Gramsci within the Marxist paradigm, in order to better profile the advantages and limits of these authors’ approaches by the means of the mutual comparison. The third goal is to answer some important questions about the causes and the purposes of the discourse of war in interpreting the social, and its political actuality: why is it employed and with what effect, in the societal and the academic arena of the past and the present? As the trademark phrase inserted in the title suggests: the theoretical underpinning for this last operation is found in the classic book on metaphors by Lakoff and Johnson claiming that conceptual metaphors shape our thinking and, consequently, our social world which we interpret and in which we act.

Prinos se bavi istraživanjem korištenja pojma rata u djelu Michela Foucaulta. Obrćući poznatu Clausewitzovu izjavu o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, Foucault je kroz 1970­e godine na ambivalentan način govorio o politici kao nastavku rata drugim sredstvima. U analizi društvenih odnosa kao odnosa moći, obilato se služio ratnim metaforama poput strategija i taktika, povremeno koristeći ratno pojmovlje bez metaforičkog odmaka, kasnije se distancirajući od njega kao od specifičnog povijesnog diskursa koji retrospektivno podliježe analitički hladnijoj arheologiji diskursa odnosno, u fukoovskom smislu, nominalno angažiranoj dinastijskoj/genealogijskoj analizi moći, ili pak normativno odbacujući ratnu metaforiku u nekim specifičnim područjima poput problematiziranja uloge intelektualaca. Ovaj se prigodni prinos ograničava na dvije svrhe. Primarna je, u žanru hermeneutike Foucaulta, vjerno rekonstruirati i tentativno klasificirati diskurs rata u Foucaultovom bogatom i raznolikom opusu. Sekundarna je svrha preliminarno ga analitički vrednovati, sažeto u pitanju što se diskursom rata uopće dobiva a što gubi u analizi društvenih kretanja, imajući u vidu naslovnu figuru Lakoffa i Johnsona o pojmovnim metaforama koje, kako oni tvrde, oblikuju naše misaone i stvarne svjetove? Drugim riječima: što je doista Foucault govorio i pisao i što nam to znači danas u analizi društva i politike?

Prikaz knjige Dinka Župana o politici obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj 1868-1918.

Among the most notable contributions of Michel Foucault's understanding of society and politics, two interrelated problématiques strongly stand out: his research of the operations of power and his historical genealogy of penal policy, both elaborated in the 1970s. The relationship between power and punishment can be formulated almost as a hypothesis according to which a type of power determines the modalities of punishment, setting the scene for the creation of penal policy with which political power is inextricably linked. I want to offer such a reading of Discipline and Punish—not as a longue durée historical work, but as a toolbox for contemporary research of punishment that starts with a nominalist understanding of power. In the theoretical part of the paper I will try to connect famous places of Foucault's analytics of power with the forms of punishment that are sometimes not easily distinguished from the episodes of political violence. The so-called sovereign power, democratic or despotic, punishes the body in the theatre of cruelty as a form of political ritual, while disciplinary power, the ‘anatomo-politics of the body’, positions the body in space and time, disciplining it with different techniques within and outside the carceral system. The operations of biopolitics, which is converted to thanatopolitics by the discursive caesura of racism, punish the population of “the Others, ” while the pastoral power, sacral or secularized as governmentality, can more easily be connected with the more subtle forms of parapenal management of the subjects. In the empirical part of the paper, I connect the exposed scheme with the episodes and examples from the general and comparative history of punishment and, most importantly, I show its relevance for the interpretation of punishment in the political present.

Prinos se bavi istraživanjem korištenja pojma rata u djelu francuskog mislioca i profesora na Collège de France Michela Foucaulta. Obrćući poznatu Clausewitzevu izjavu o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, Michel Foucault je kroz 1970-e godine na ambivalentan način govorio o politici kao nastavku rata drugim sredstvima te, u analizi društvenih odnosa kao odnosa moći, obilato koristio ratne metafore poput strategija i taktika, povremeno koristeći takvo pojmovlje bez odmaka (npr. intervju u časopisu Ornicar? povodom izlaska prvog sveska povijesti seksualnosti), a povremeno se distancirajući od njega kao od specifičnog povijesnog diskursa koji podliježe analizi (npr. predavanja Treba braniti društvo). Konvencionalna je interpretacija da je napustio taj pojam (Hoffman 2007), kao što se od pojma moći okrenuo pojmu guvernmentalnosti pa konačno tehnikama sebstva, dok je nedavna oprečna sugestija jednog od priznatih anglosaksonskih poznavatelja Foucaulta i njegova djela da je Foucault prije smrti „namjeravao više razmisliti o vojnim pitanjima i ratu“ (Gordon u Jardim 2013). Na tragu ovoga postavljanja pojmovnog polja i problematike, ovaj se prigodni prinos ograničava na tri svrhe: prva je, u žanru hermeneutike Foucaulta, vjerno rekonstruirati i prikazati diskurs rata u Foucaulta ; druga je teorijski ga kontekstualizirati kroz usporedbe s misliocima poput Eliasa i Gramscija koji su govorili o sličnim pojavama pomoću drugih pojmova ili o drukčijim pojavama pomoću istih pojmova ; posljednja je analitički ga vrednovati, sažeto u pitanju što se diskursom rata dobiva a što gubi u analizi društvenih zbivanja ; drugim riječima: što je doista Foucault govorio ; što su govorili drugi i što nam to donosi danas u analizi i politici, s obzirom na uvodnu figuru Lakoffa i Johnsona o konceptualnim metaforama koje, kako oni tvrde, oblikuju naše svjetove.

To paraphrase Habermas' question, where can we find the normative foundations of Foucault's work? Less ambitiously: what is the normative framework or quite simply and even more modestly, what are the hints Foucault offers us to develop some kind of ethics – be it personal or political, or both – in his vast and diverse work? There are many meanings that can be ascribed to phrase ‘Foucault's ethics’ and many bases that can serve as a starting point to develop it. I am going to do it in the following way, building the conception from epistemic grounds. I will start from the distinction between two kinds of truth- procedures he makes: the investigation (l’enquête) and the trial (l'épreuve), and argue that the second one is the real basis for Foucault's ethics. I will then connect it to the two types of spirituality he discusses in his latter Collège de France lectures, one before and one after Descartes, the second one being connected with the elision of the subject and the first one (the one Foucault’s ethically interested in) connected with the techniques of the self and the transfiguration of the subject through knowledge in Antiquity. Finally, I will try to give political dimension to Foucault’s ethics by connecting trial and care of the self to parrhesia, as the courage of true speech that is by definition public and political. In this way Foucault’s ethics is given political dimension that ‘flows’ smoothly from congruent epistemic and ethical bases: trial as truth, care of the self as ethics and parrhesia as ethical politics. Finally, following James Miller's lead, these dimensions that together make a passionate (and somewhat mystical) life of philosopher, can be traced in Foucault's own life path, earning him a contested label of the ‘last philosopher’ after Nietzsche.