Search

U liječenju psihijatrijskih poremećaja često je potrebno liječenje psihofarmacima i psihosocijalnim metodama. Psihofarmaci mogu uzrokovati niz nuspojava, a dio pacijenata ima pridružene komorbiditete koji često uključuju povišen krvni tlak, dislipidemiju, prediabetes i diabetes, pretilost što zajedno predstavlja visok metabolički rizik za stvaranje kardiovaskularnih bolest, neuroloških bolesti, i različitih drugih kroničnih nezaraznih stanja i bolesti. U prevladavanju spomenutih somatskih komplikacija važna je uravnotežena prehrana i poticanje pacijenta na tjelesnu aktivnost. Tijekom liječenja u dnevnim bolnicama važno je individualizirati pristup ovisno o pridruženim stanjima. Pri tome voditi računa o pacijentovim prehrambenim navikama i somatskom pristupu kao tjelesna težina, krvni tlak, razina šećera u krvi i dr.. U okviru dnevne bolnice za integrativnu psihijatriju i Dnevne bolnice za intervencije kod prvih psihoza na Klinici za psihijatriju provodi se edukacija o prehrambenim navikama i uravnoteženoj prehrani kod oboljelih kod psihoza s ciljem prevencije metaboličkog sindroma i drugih nuspojava antipsihotika te poboljšanju komorbidnih stanja kod ovih pacijenata, o čemu će biti riječi u ovom radu.

Ovaj rad refleksija je na tekst pod naslovom „Psychosis Neurosis“. Ovaj tekst je svom terapeutu, u vidu e-pošte napisao, za mene anoniman pacijent. Čitajući spomenuti tekst asocijacije su me vodile u smjeru patologije selfa, odnosno zastoja u razvoju zbog nezadovoljenih self-objekt potreba. Budući da, osim pacijentova teksta, nije bilo dostupnih drugih podataka o pacijentu, sa sigurnošću se ne može tvrditi, već samo pretpostavljati o pacijentu, njegovoj dijagnozi, uzrocima njegova stanja ili tijeka i ishoda terapije. Budući da me pacijentov tekst asocijativno vodio u područje self-psihologije, u ovom radu posvetila sam se zrcaljenju, pitanju narcizma i narcističnih poremećaja ličnosti, pitanju selfa, self-objekt potreba te terapijskim mogućnostima narcističnih poremećaja s posebnim osvrtom na inačice transfera i važnost empatije. Spomenuti su i psihijatrijski poremećaji koji često dolaze u komorbiditetu s narcističnim poremećajima., This paper is a commentary on the Psychosis Neurosis story written by a patient to his therapist in an email form. The clues in the text have led me towards the pathology of the self, i.e towards the developmental arrest due to the unsatisfied self-object needs. Since no additional information was available about the patient, save for the email, we can only speculate about the patient’s diagnosis, the causes of his state, and the course and outcome of his therapy sessions. Due to the fact of me being led, associatively, towards self-psychology, in this work I focused on mirroring, narcissism and narcissistic personality disorders, the self, self-object needs, and therapeutic options for narcissistic personality disorders with special attention paid to the versions of transfer and the importance of empathy. I also mentioned some psychiatric disorders that often appear in comorbidity with narcissistic disorders.

Cilj: Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati razlike u stavovima prema duševno oboljelim osobama, između ispitanika koji imaju više znanja o duševnim bolestima, a ista znanja su stekli tijekom svoga formalnog obrazovanja, u odnosu na ispitanike iz opće populacije koji nemaju formalnu edukaciju o duševnim bolestima, te imaju i manje znanja o istima. Metode: Istraživanje je obuhvatilo 569 ispitanika, podijeljenih u dvije skupine, obzirom na stupanj znanja o duševnim bolestima. Koristili smo Upitnik demografskih podataka i Upitnik o stavovima prema duševnoj bolesti i duševno oboljelim osobama. Kako bi se ispitale razlike između dviju skupina ispitanika primijenjene su statističke metode kao deskriptivna statistika, te metode inferencijalne statistike, poput neparametrijskih testova za višestruku usporedbu nezavisnih varijabli. Rezultati: Postoje statistički značajne razlike između stavova ispitanika u 6 od 13 ispitivanih čestica. Statistički značajni rezultati postižu se među ispitivanim skupinama na česticama koje se odnose na stavove prema duševnom bolesniku, stavove prema duševnoj bolesti i stavu društva prema duševnom bolesniku.

Desire includes a subjective aspect and a motivational force which, apart from the sexual, pervades all spheres of human life. When it comes to expressing a desire in a group, this cannot be merely brought down to sexual desire. Sexual identity, or gender identity, in a group will affect the way the desire is expressed, and especially so when diverse sexualities are involved. The degree to which the members of a group will be able to express their desires in the group depends on a number of factors that may concern either the members, the conductor, or the group itself. Similar factors determine who the object of the desire will be: another member, the conductor, or the group as a whole.Topics pertaining to sexuality, especially when sexual differences are in question, are difficult to approach in a group process since sexuality is considered to be a personal thing, often accompanied by feelings of guilt or shame. Healthy discussions on the topic are often not held, especially concerning sexual differences. This way, a path opens towards prejudice and unnecessary stigma or pathologization of certain sexual features that are oftentimes just variations of some of sexual or gender identities. In recent times, we have seen a significant development in acceptance of sexual differences, as in society so in group therapy. Irrespective of the approach to the issues of sexual differences in a therapy group, sexual differences are present and affect most aspects of the group process. The task of group therapists is to face the changes concerning sexual differences and to adjust their own moral principles in order for the group to attain cohesion. Consequently, every member of the group would have the opportunity to express their desires “here and now”, including those of sexual nature, regardless of sexual differences., Pod željom se podrazumijeva subjektivni aspekt i motivacijska snaga koja, osim seksualnog, prožima sve sfere ljudskog života. Kada je u pitanju izražavanje želje u grupi, ne misli se isključivo na seksualnu želju. Seksualni odnosno rodni identitet u grupi, a osobito kad su u pitanju seksualne različitosti, utjecat će na način izražavanja želje u grupi. U kojoj će mjeri članovi grupe biti u stanju izraziti želje u grupi ovisi o više čimbenika povezanih s članovima grupe ili voditeljem kao i sa samom grupom. O sličnim čimbenicima ovisi i tko će biti objekt želje: drugi član u grupi, voditelj ili grupa kao cjelina. Teme koje se odnose na seksualnost, osobito seksualne različitosti, teško su dostupne u grupnom procesu, budući da se seksualnost drži osobnom temom, često uz prateći osjećaj krivnje i srama. Valjana rasprava na temu seksualnosti često izostaje, osobito kad je u pitanju seksualna različitost. Na taj način otvara se prostor predrasudama, a vrlo često i nepotrebnoj stigmi ili pak patologizaciji određenih seksualnih obilježja koja su često samo različitosti nekog od seksualnih odnosno rodnih identiteta. U posljednje vrijeme dolazi do znatnog napretka u prihvaćanju seksualnih različitosti i na društvenom planu i na planu grupne terapije. Bez obzira na koji način se pristupa pitanjima seksualnih različitosti u terapijskoj grupi, seksualne različitosti prisutne su i utječu na većinu aspekata grupnog procesa. Zadaća grupnih terapeuta jest suočiti se s promjenama na planu seksualnih različitosti i prilagoditi vlastita moralna načela kako bi grupa postigla koheziju i kako bi svaki član grupe bio u prilici izraziti želje „ovdje i sada“, uključujući i one seksualne prirode, bez obzira na seksualne različitosti.

Aim To compare the severity of posttraumatic stress disorder (PTSD) symptoms and of particular PTSD clusters among help-seeking veterans before and during the COVID-19 lockdown. The second aim was to identify the main coping strategies used. Methods Male war veterans (N=176) receiving outpatient treatment at the Referral Center for PTSD were assessed at baseline (12-18 months before the pandemic declaration in March 2020) and during the COVID-19 pandemic lockdown (March-June 2020). The Life Events Checklist for DSM-5, PTSD Checklist for DSM-5, and The Brief COPE were used. Results Direct exposure to the virus in our sample was low, and the majority of participants followed the preventive measures. The severity of the overall PTSD symptoms and of clusters of symptoms significantly decreased compared with the first assessment. At the second assessment, all participants still fulfilled the PTSD diagnosis criteria. During the lockdown, the participants used emotion-focused and problem-focused coping rather than dysfunctional coping. Conclusion The severity of PTSD symptoms decreased during the lockdown. Further research is needed to study the trajectories of long-term psychopathology.

Ciljevi: Pandemija COVID-19 obilježena je razlicitim stresorima koji su potencijalna prijetnja duševnom zdravlju osobito za osobe s duševnim smetnjama me%u kojima se veterani s PTSP-om posebno isticu. Glavni cilj ovog istraživanja je bio usporedba težine simptoma posttraumatskog stresnog poremecaja stresa (PTSP) i pojedinih skupina simptoma PTSP -a me%u veteranima ukljucenim u višegodišnji terapijski tretman prije pandemije i na pocetku pandemije COVID-19. Drugi cilj bio je ustanoviti koje su strategije suocavanja koristili tijekom lockdown-a na pocetku pandemije. Ispitanici i metode: Longitudinalno istraživanje je provedeno me%u veteranima - braniteljima iz Domovinskog rata (N = 176) koji se ambulantno lijece u Referentnom centru za posttraumatski stresni poremecaj (PTSP) Klinike za psihijatriju KBC Rijeka godinu dana prije proglašenja pandemije i tijekom lockdown-a na pocetku pandemije COVID-19. Prosjecna dob ispitanika je 53 godine, 76, 8% ih je imalo srednju strucnu spremu, a 58, 4 % je bilo umirovljeno. U istraživanju su korišteni sociodemografski upitnik, Lista životnih doga%aja za DSM-5 (LEC), Lista za PTSP za DSM-5 (PCL) i Skraceni COPE upitnik (Brief COPE). Rezultati: Me%u ispitanicima je izravna izloženost virusnoj infekciji bila niska, a vecina ih je slijedila preporucene restriktivne i preventivne mjere. Težina ukupnih simptoma PTSP -a i pojedinih skupina simptoma znacajno su se smanjili u usporedbi s prvom procjenom, a svi su i na drugom mjerenju ispunjavali kriterije za dijagnozu PTSP-a. Tijekom lockdown-a, ispitanici su u znatno vecoj mjeri koristili strategije suocavanja usmjerene na emocije i probleme u usporedbi s disfunkcionalnim strategijama. Zakljucci: Rezultati se mogu objasniti cinjenicom da nitko od ispitanika tijekom lockdown-a nije doživio stresor koji bi zadovoljio kriterij A PTSP-a. Nadalje, priroda stresora je sasvim razlicita u odnosu na ratne stresore koje su ispitanici doživjeli i zbog kojih se lijece te stoga oni nisu imali retraumatizacijski ucinak. Neki od ispitanika su istakli da socijalnu distancu prakticiraju desetljecima, te su jedan dio mjera lakše podnosili. Neki su istaknuli da ih je postojanje Stožera i odre%enih mjera vratilo u „borbeni mod“ cime kao da su povratili društveno priznanje i važnost. Svi su bili u kontinuiranom lijecenju i redovito uzimali terapiju što je zasigurno utjecao na razinu simptoma, ali i korištene strategije suocavanja. Kako se za pandemiju cesto kaže da je „maraton a ne sprint“, daljnja istraživanja su potrebna kako bi se pratilo kojim stresorima ce branitelji biti izloženi i kakav ce biti dugorocni ucinak izlaganja na duševno zdravlje oboljelih od PTSP-a cime ce se otvoriti put primjeni adekvatnih, ciljanih terapijskih metoda.

Pod željom se podrazumijeva subjektivni aspekt i motivacijska snaga koja, osim seksualnog, prožima sve sfere ljudskog života. Kada je u pitanju izražavanje želje u grupi, ne misli se isključivo na seksualnu želju. Seksualni odnosno rodni identitet u grupi, a osobito kad su u pitanju seksualne različitosti, utjecat će na način izražavanja želje u grupi. U kojoj će mjeri članovi grupe biti u stanju izraziti želje u grupi ovisi o više čimbenika povezanih s članovima grupe ili voditeljem kao i sa samom grupom. O sličnim čimbenicima ovisi i tko će biti objekt želje: drugi član u grupi, voditelj ili grupa kao cjelina. Teme koje se odnose na seksualnost, osobito seksualne različitosti, teško su dostupne u grupnom procesu, budući da se seksualnost drži osobnom temom, često uz prateći osjećaj krivnje i srama. Valjana rasprava na temu seksualnosti često izostaje, osobito kad je u pitanju seksualna različitost. Na taj način otvara se prostor predrasudama, a vrlo često i nepotrebnoj stigmi ili pak patologizaciji određenih seksualnih obilježja koja su često samo različitosti nekog od seksualnih odnosno rodnih identiteta. U posljednje vrijeme dolazi do znatnog napretka u prihvaćanju seksualnih različitosti i na društvenom planu i na planu grupne terapije. Bez obzira na koji način se pristupa pitanjima seksualnih različitosti u terapijskoj grupi, seksualne različitosti prisutne su i utječu na većinu aspekata grupnog procesa. Zadaća grupnih terapeuta jest suočiti se s promjenama na planu seksualnih različitosti i prilagoditi vlastita moralna načela kako bi grupa postigla koheziju i kako bi svaki član grupe bio u prilici izraziti želje „ovdje i sada“, uključujući i one seksualne prirode, bez obzira na seksualne različitosti., Desire includes a subjective aspect and a motivational force which, apart from the sexual, pervades all spheres of human life. When it comes to expressing a desire in a group, this cannot be merely brought down to sexual desire. Sexual identity, or gender identity, in a group will affect the way the desire is expressed, and especially so when diverse sexualities are involved. The degree to which the members of a group will be able to express their desires in the group depends on a number of factors that may concern either the members, the conductor, or the group itself. Similar factors determine who the object of the desire will be: another member, the conductor, or the group as a whole.Topics pertaining to sexuality, especially when sexual differences are in question, are difficult to approach in a group process since sexuality is considered to be a personal thing, often accompanied by feelings of guilt or shame. Healthy discussions on the topic are often not held, especially concerning sexual differences. This way, a path opens towards prejudice and unnecessary stigma or pathologization of certain sexual features that are oftentimes just variations of some of sexual or gender identities. In recent times, we have seen a significant development in acceptance of sexual differences, as in society so in group therapy. Irrespective of the approach to the issues of sexual differences in a therapy group, sexual differences are present and affect most aspects of the group process. The task of group therapists is to face the changes concerning sexual differences and to adjust their own moral principles in order for the group to attain cohesion. Consequently, every member of the group would have the opportunity to express their desires “here and now”, including those of sexual nature, regardless of sexual differences.

Strah od odlaska stomatologu može imati posljedice povezane s oralnim zdravljem, ali i sa zdravljem općenito. Zbog tog straha može izostati odgovarajuća i redovita stomatološka skrb (barem jednom godišnje). Dentalna anksioznost/fobija jedan je od vodećih čimbenika zbog kojeg pacijenti izbjegavaju odlazak stomatologu. Cilj ovog rada bio je ispitati je li osobe koje imaju loše iskustvo povezano s odlaskom stomatologu u ranoj dobi, tj. tijekom djetinjstva češće razviju dentalnu anksioznost/fobiju te je li je dentalna anksioznost/fobija povezana s povećanom osjetljivosti za dentalnu bol. Također, cilj je ispitati postižu li osobe koje imaju dentalnu anksioznost/fobiju više rezultate na ljestvici anksioznosti kao stanja (Spielberger’s State-Trait Anxiety Inventory STAI-X-1) u odnosu na one bez dentalne anksioznosti/fobije. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju hipotezu da osobe s lošim iskustvom povezanim s odlaskom stomatologu tijekom djetinjstva imaju višu razinu dentalne anksioznosti, višu trenutnu anksioznost odnosno anksioznost kao stanje na STAI-X-1 te veću dentalnu bol u odnosu na ispitanike koji svoje iskustvo povezano s odlaskom stomatologu tijekom djetinjstva ne percipiraju kao loše. Također, ispitanici s dentalnom anksioznošću/ fobijom rjeđe posjećuju stomatologa., Fear of a dental procedure can have consequences related to oral health, but also to health in general. This fear can result in a lack of adequate and regular dental care (at least once a year). Dental anxiety/phobia is one of the leading factors for why patients avoid going to the dentist. The aim of this study was to identify if people who had an unpleasant experience with a dentist in childhood are more likely to develop dental anxiety/phobia and to establish whether or not dental phobia is related to a greater sensitivity for dental pain. This study investigates if people with dental anxiety achieve higher results on the scale of anxiety state (STAI-X-1) than people who do not have dental anxiety/phobia. The results of this research confirm the hypothesis that people with an unpleasant experience with a dentist in childhood have a higher level of dental anxiety and higher anxiety state (STAI-X-1) and experience higher levels of dental pain than people who do not perceive their experience with a dentist during childhood as unpleasant or bad. Additionally, subjects with dental anxiety/phobia were less likely to visit the dentist.

U ovom radu prikazane su tri bolesnice koje su, u različitoj životnoj dobi bile izložene različitim vrstama traume. Ono što je zanimljivo u ovim prikazima je barem još jedan dodatni tjelesni komorbiditet (autoimuna bolest) kod svake od bolesnica.

Psihosomatske bolesti u svojoj podlozi imaju psihološki čimbenik, a simptomi bolesti mogu se očitovati na svim organima što je bio i slučaj u prikazane bolesnice.

Klasifikacije duševnih poremećaja temelje se na opisu i kategorizaciji psihopatoloških pojava odnosno simptoma. Budući da nisu temeljene ne etiološkim supstratima podložne su promjenama. Tako novi Dijagnostički i statistički priručnik (DSM-V) Američkog psihijatrijskog udruženja u svoju petu verziju nije uvrstio Kompleks Posttraumatski stresni poremećaj (KPTSP). Disocijativni simptomi, negativni simptomi kao sram i krivnja često prisutni kod osoba koje su doživjele traumatska iskustva. Navedeni simptomi preklapaju se s drugim komorbidnim dijagnozama kao Depresija, Granični poremećaj osobnosti, PTSP i slično zbog čega se eksperti iz područja psihotraumatologije nisu usuglasili kad su u pitanju dijagnostički kriteriji za KPTSP. Potaknuti navedenim provedeno je istraživanje na uzorku veterana Domovinskog rata (DR) uz pretpostavku da što je veći vremenski odmak od traumatskog iskustva broj i intenzitet simptoma PTSP-a je manji, a broj i intenzitet simptoma koji podrazumijevaju promjene u specifičnim dimenzijama ličnosti (poremećaj regulacije afekta ; negativni self-koncept i problemi u interpersonalnom funkcioniranju) je veći. Drugim riječima, što je veći vremenski odmak od traumatskog iskustva više je izgleda za prisustvo simptoma KPTSP-a. Glavni cilj istraživanja bio je ispitati broj i intenzitet simptoma PTSP-a i KPTSP-a kod veterana domovinskog rata koji su se javili na liječenje nekoliko godina nakon traume i veterana koji se na liječenje javljaju sada, odnosno 20 i više godina nakon ratne traume. Prvu skupinu ispitanika čine veterani (N=143) koji su bili uključeni u dnevno bolnički (DB) tretman PTSP-a pred 15 i više godina. Drugu skupinu (N=48) čine veterani koji su bili uključeni u DB tijekom ove i prošle godine. Uspoređeni su rezultati dobiveni na Harvardskom upitniku za trauma i na SIDES upitniku. Rezultati: Veterani koji su se javili dvadeset i više godina nakon rata imaju manju razinu B i D simptoma dok nije dobivena razlika u intenzitetu C simptoma i prosječnoj razini traumatizacije u odnosu na veterane koji su se ranije javili. Veterani koji su se javili ranije i veterani koji se javljaju sada se ne razlikuju statistički značajno u obilježjima kompleks PTSP-a. Dobiveni rezultati djelomično potvrđuju postavljenu pretpostavku.

Bolesnici s PTSP-om često se žale na somatske simptome.U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja na skupini veterana Domovinskog rata, liječni u programu Dnevne bolnice pri Centru za psihotraumu, Klinika za psihijatriju, KBC Rijeka. Rezultati su pokazali da se veterani najčešće žale na kardiovaskularne smetnje i poteškoće s koncentracijom i pamćenjem.

U radu je prikazana bolesnica koja se niz godina liječi rani depresivne simptomatike i podliježećeg poremećaja ličnosti. Bolesnica je tijekom djetinjstva i perioda adolescencije bila izložena nizu trauma, a koje su radi neintegriranosti u ličnost ostavile posljedice na njen daljnji psihički razvoj.

By learning cooperation strategies in social skills training within the socio-therapeutic group, the patient's functioning was clearly improved, alcohol abstinence was achieved with complete symptomatic remission. Respect for and adequate treatment of comorbidities significantly contributes to the quality and success of patient treatment and to the improvement of prognosis.

Psihička bolest u trudnoći može povećati rizik od neželjenih događaja za majku i dijete.

The paper discuss the connection and consequences between the immune system and psychological trauma and PTSD.

Epidemija korona virusa (SARS-CoV-2) i psihološka prva pomoć

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)se definira kao duševni poremećaj kojem je prethodio snažan emocionalni ili fizički traumatski događaj. Karakteriziraju ga tri skupine simptoma: ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje stimulansa vezanih za traumu i umrtvljenje općeg odgovora te simptomi pojačane pobuđenosti. Somatizacije su simptomi od strane specifičnih tkiva odnosno organa koji upućuju da se psihički i emocionalni problemi izražavaju putem tijela. Osobe sklone somatizaciji najčešće se žale na bolove u glavi, želucu, grudima, rukama, nogama, na teško disanje, otežano gutanje, slab vid ili na bolne menstruacije, iako se kod njih ne mogu naći nikakvi organski uzroci. Dijagnostički kriteriji za PTSP ne uključuju somatizacije kao simptom, no s obzirom na naše kliničko iskustvo, pacijenti s PTSP-om često se žale na različite somatske tegobe. U istraživanju na skupini veterana Domovinskog rata koji su tijekom 2018. i 2019. godine uključeni u dnevnu bolnicu pri Klinici za psihijatriju, KBC Rijeka, svi muškog spola s dijagnozom PTSP-a, ispitana je učestalost javljanja somatskih simptoma. Rezultati istraživanja govore da su najučestalije kardiovaskularne smetnje i poteškoće s koncentracijom i pamćenjem na koje se žali svaki drugi ispitanik. Obilježja traumatskog iskustva kao što je broj traumatskih događaja i dužina boravka na ratištu nisu se pokazala značajno povezana s učestalošću somatskih smetnji.

Cilj rada bio je ispitati samostigmatizirajuće stavove ispitanika iz skupine oboljelih od duševnih bolesti i utvrditi njihov stupanj samopoštovanja i samoefikasnosti u usporedbi s ispitanicima iz kontrolne skupine ispitanika iz opće populacije. U istraživanju je sudjelovalo 176 ispitanika podijeljenih u dvije skupine. Ispitivanu skupinu (74 ispitanika) činili su pacijenti hospitalizirani u Klinici za psihijatriju KBC-a Rijeka, a kontrolna skupina (102 ispitanika) izabrana je iz uzorka opće populacije. Svi ispitanici su popunili sljedeće upitnike: Rosenbergovu ljestvicu samopoštovanja i Ljestvicu opće samoefikasnosti, dok su pacijenti popunili i Upitnik o procjeni samostigmatizacije, konstruiran samo za potrebe ovog istraživanja. Oboljeli od duševnih bolesti iskazali su statistički značajno nižu razinu samopoštovanja i samoefikasnosti u odnosu na opću populaciju. Dobiveni rezultati pokazali su statistički značajnu, negativnu korelaciju između stupnja samopoštovanja i samoefikasnosti u odnosu na percipiranu samostigmatizaciju. Znači, ispitanici s nižim rezultatima na samopoštovanju i samoefikasnosti imaju izraženije samostigmatizirajuće stavove. Takvi stavovi su refleksija društvenih stereotipa prema osobama s mentalnim bolestima te njihovog prihvaćanja i primjene od duševnih bolesnika, što su preduvjeti nastanka samostigme. Samostigmatizacija ima dalekosežne posljedice na kvalitetu života, životnu funkcionalnost te socijalne i društvene interakcije pogođenih pojedinaca.

Psorijaza se ubraja u psihosomatske bolesti. Stresogeno odnosno traumatsko iskustvo smatra se jednim od čimbenika rizika za pojavu psorijaze odnosno pogoršanja same bolesti. Cilj ovoga rada bio je ispitati učestalost stresogenih odnosno traumatskih iskustava u dječjoj i adolescentnoj dobi u oboljelih od psorijaze kao i obilježja stresora koji su prethodili pojavi ili pogoršanju bolesti. Osim toga cilj je ispitati razlike kod oboljelih od tipa I (pojava bolesti prije 40-te godine) i tipa II (pojava bolesti nakon 40-te godine) psorijaze te ispitati težinu kliničke slike psorijaze (prema psoriasis area and severity indexu – PASI) u odnosu na stresogena odnosno traumatska iskustva. Ispitivanje je provedeno na skupini oboljelih od psorijaze (N=100) u odnosu na kontrolnu skupinu (N=101). Primijenjeni su slijedeći instrumenti: Upitnik sociodemografskih podataka ; Trauma antecedentni upitnik (Trauma Antecedents Questionnaire – TAQ), Ljestvica životnih događaja (Thoma Holmes i Richard Rahe, 1967.) te je učinjen klinički pregled od strane dermatologa kako bi se utvrdila težina kliničke slike i tip psorijaze. Ovim istraživanjem utvrđeno je da su oboljeli od psorijaze imali manje pozitivnih iskustava tijekom školske dobi i adolescencije u odnosu na kontrolnu skupinu. Također, u skupini oboljelih od psorijaze više je negativnih iskustava tijekom života u odnosu na kontrolnu skupinu. Nije nađena statistički značajna povezanost težine kliničke slike psorijaze u odnosu na stresogena/traumatska iskustva. Nije nađena razlika između oboljelih od psorijaze i kontrolne skupine u broju stresora doživljenih unutar 6 mjeseci, ali je nađen viši stupanj uznemirenja kod ispitanika oboljelih od psorijaze. Zaključak: Osobe oboljele od psorijaze češće su doživjele stresogena/traumatska iskustva tijekom školske dobi, adolescencije kao i tijekom odrasle dobi u odnosu na osobe koje ne boluju od psorijaze. Iako nisu doživjeli više nedavnih stresora u odnosu na zdrave ispitanike stupanj uznemirenosti je veći. Može se pretpostaviti da su oboljeli od psorijaze osjetljiviji na stresore.

U radu je prikazan slučaj bolesnice koja boluje od psihotičnog poremećaj i posttraumatskog stresnog poremećaja. Zaključeno je da je traumatsko iskustvo pogodovalo pojavi prve psihotične epizode.

Stavovi i predrasude prema oboljelim od mentalnih poremećaja rezultiraju stigmatizacijom i diskriminacijom istih. Činjenica je da se može puno učiniti na planu prevencije mentalnih poremećaja te da se oboljeli mogu oporaviti i postati korisni članovi društva s pravom na iste uvjete za sudjelovanje u životu zajednice. U RH intenzivno se radi na izradi Nacionalne strategije za mentalno zdravlje u zajednici od koje se očekuju značajne promjene u procesu liječenja i rehabilitacije oboljelih. Kako bi se isto postiglo, odgovornost za mentalno zdravlje u zajednici dijele ne samo psihijatrija i zdravstvene službe već i službe za socijalnu skrb, zapošljavanje, obrazovanje, sustav stambenog zbrinjavanja, udruge korisnika i drugi. Liječenje mentalno oboljelih provodi se u minimalno ograničavajućim uvjetima ; hospitalizacija samo u specifičnim situacijama i čim kraće ; psihijatrijska skrb u okviru mobilnih timova za mentalno zdravlje kao i druge službe važne za oporavak dostupni su u zajednici. Valja istaknuti da sve službe trebaju trebaju prilagoditi postupke liječenja i rehabilitacije i biti povezane u planiranju terapijskih postupaka i oporavka. Mobilni timovi mogu biti organizirani od strane bolničke polikliničke službe, domova zdravlja i službi za mentalno zdravlje zavoda za javno zdravstvo. Tim je multidisciplinaran i uključuje psihijatra, visoko obrazovane med. sestre, psihologa, socijalnog radnika, posrednika za posao i dr. Na 50 000 stanovnika optimalan je jedan tim. Mobilni timovi imaju svoju ulogu u kriznim situacijama kad je važna brza dostupnost i brza procjena stanja korisnika kao i u kontinuiranom ambulantnom liječenju.

Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP, po svojoj definiciji je oblik psiholoških posljedica nakon izlaganja stresnim događajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe koje ta osoba doživljava krajnje traumatično. Karakteriziraju ga tri skupine simptoma a to su: ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje stimulansa vezanih za traumu i umrtvljenje općeg odgovora te simptomi pojačane pobuđenosti. PTSP može biti izoliran ili se javlja u komorbiditetu s drugim mentalnim poremećajima. Brojna istraživanja su dokazala da čak njih 80% imaju jedan, a manji postotak pacijenata dva ili više dodatnih psihijatrijskih dijagnoza uz PTSP, koje nisu imali prije izlaganja traumi. Najčešće su to veliki depresivni poremećaj, anksiozni poremećaj i zlouporaba psihoaktivnih sredstava. U našem istraživanju, koje obuhvaća 69 pacijenata kojima je osnovna dijagnoza PTSP, pokušavamo istražiti da li su oni također kroz vrijeme razvili dodatne mentalne komorbiditete kao odgovor na proživljenu traumu i ako da- koliko i koje. Pacijenti su dijagnosticirani prema kriterijima iz DSM-IV (ili neka druga na klinici KBC rijeka), muškog spola, branitelji Domovinskog rata.

Osobe koje boluju od Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) doživjele su traumatsko iskustvo. Traumatsko iskustvo praćeno je osjećajem straha, užasa, bespomoćnosti i vodi slomu obrambene organizacije te pogađa bazična vjerovanja pojedinca. Stoga je u procesu liječenja oboljelih od PTSP-a važno najprije stvoriti osjećaj sigurnosti. Neke emocije koje se prorađuju u terapijskom procesu u radu s traumom kao što su krivnja i sram mogu značajno utjecati na terapijski proces. Zadaća terapeuta je prepoznati, osvijestiti i proraditi i krivnju i sram kako u terapijskom odnosu ne bi došlo do osjećaja nerazumijevanja kao i osjećaja izostanka empatije, u konačnici izostanka terapijskog efekta. Ovaj rad usmjeren je na izvore krivnje i srama kod oboljelih od PTSP-a, na značenje krivnje i srama u terapijskom procesu kao i na utjecaj istih emocija na terapijski proces. S tim ciljem biti će prikazan bolesnik s dijagnozom PTSP-a uzrokovanim borbenim iskustvom tijekom DR. Osim PTSP-a bolesnik je trpio i učestale Panične atake (PA) koje su se uglavnom javljale više puta dnevno i zbog kojih je često tražio pomoć na hitnoj pomoći gdje je dobivao anksiolitika. Bio je uključen u psihodinamsku terapiju fokusiranu na traumu. Seanse su se odvijale jedanput tjedno, u trajanju 45 minuta. Bio je dragovoljac DR. Ključni traumatski događaj bila je akcija u kojoj je došlo do unakrsne pucnjave u kojoj je ranjen. O istom događaju govori tijekom prve dvije godine terapije. Prateće emocije bile su: strah, strah od smrti, osjećaj nezaštićenosti i ljutnja uz osjećaj napuštenosti od strane svog zapovjednika tvrdeći da akcija nije bila dobro planirana. Nakon 2 godine terapije otkriva da je ranjavanje u akciji sekundarno, a u prvi plan stavlja činjenicu da je tijekom iste akcije pucao u neprijateljskog vojnika i pogodio ga. Osjećaj krivnje i srama bili su tako izraženi da se bolesnik nije mogao suočiti sve dok nije stekao potpuni osjećaj sigurnosti i povjerenja u terapeuta. Nakon što je proradio i integrirao iste emocije došlo je do redukcije simptom PTSP-a kao i slabije učestalosti PA. Zaključak: PTSP je kompleksan poremećaj. Na traumu fokusirana psihodinamska psihoterapija zahtjeva pažljivo razmatranje osjećaja poput krivnje i srama te ih razlikovati, kako ne bi izostala empatija kao i terapijski uspjeh.

Generalized anxiety disorder has high risk rate of psychiatric comorbidity, mostly psychoactive substance use.

Setting a diagnosis and starting a treatment in the earliest stage of a malignant disease is of great significance for successful treatment and surviving these diseases. Despite intensive preventive measures and educational efforts, a large number of patients are still seeking help too late. To illustrate this problem, a case of a 51 year old patient with breast cancer who delayed doctor visitation for 3 years will be presented.

Personality takes its form from late adolescence or early adulthood and although its features persist for longer periods of life, some can be weakened and some can be changed.We present a 43 y old female patient with a disorder of emotionaly unstable state and antisocial tendencies ; she spent three years in psychiatric treatment for anxiety disorders and many years alcocholic syndrome.During psychotherapy treatm, ent there werer more and more evident behavioural patterns that support the existance of personality disorder.We discuss the possibilites of psychotherapy and pharmacotherapy treatment with respect to the character specificities.

Postavljanje dijagnoze i početak tretmana u najranijem stadiju maligne bolesti od značaja je za uspjeh u liječenju i preživljenju od ovih bolesti. Unatoč intenzivnim preventivnim mjerama i zdravstvenom prosvjećivanju populacije velik broj bolesnika i dalje prekasno traži pomoć. Napore u borbi protiv malignih bolesti valja usmjeriti na one čimbenike koji utječu na odgađanje traženja pomoći. To su čimbenici vezani za zdravstveni sustav i čimbenici sa strane samog bolesnika. Činjenica je da se danas kroz zdravstveno prosvjećivanje, nacionalne preventivne akcije, medije i slične aktivnosti puno učinilo na destigmatizaciji zloćudnih bolesti. U fokusu ovoga rada, stoga su, čimbenici vezani za samog bolesnika. Neke studije pokazale su da je odgovornost za prekasno javljanje upravo na bolesniku tj. nekim obilježjima njegove ličnosti. Da li će pojedinac reagirati na aktivan način (tražiti pomoć) ili pasivan način (odgađati traženje pomoći) u situaciji kad je suočen sa suspektnom promjenom važnu ulogu imaju njegove kognitivne funkcije (kognitivna diskriminacija) i emocije. Kognitivna diskriminacija uključuje znanje i iskustvo vezano za rak i način suočavanja s bolešću i liječnicima općenito. Kad govorimo o emocijama od značaja je kako se bolesnik osjeća vezano za novonastalo stanje te kakav je odgovor socijalnog okruženja. Emocionalne reakcije u suočavanju s malignom bolešću ovise o specifičnim obilježjima ličnosti pojedinca (obrambeni mehanizmi, mehanizmi suočavanja, tip osobnosti) te o njegovim obrascima u odnosu prema drugima (specifičnosti privrženosti i kateksa vezana za važne figure u obiteljskom i širem društvenom okruženju). Kao ilustracija ovom problemu biti će prikazana 51- godišnja bolesnica s rakom dojke koja je 3 godine odgađala odlazak liječniku. Javila se u stadiju “proširene maligne bolesti” zbog čega su terapijske mogućnosti i duljina preživljenja bile limitirane.

U ovom radu prikazati ćemo 48-godišnjeg bolesnika koji je unatrag niz godina u kontinuiranom psihijatrijskom tretmanu radi smetnji iz anksioznog kruga uz posljedični razvoj ovisnosti o alkoholu. Kliničkom slikom dominira kombinirani anksiozni sindrom, uz panične napade, pojačanu tjeskobu generaliziranog tipa, anticipirajuću anksioznost te obilje somatizacija. Radi pretjerane brige i napetosti socijalno i radno funkcioniranje uspijeva održavati uz izbjegavanje određenih situacija, a što mu iziskuje pojačani napor. Preplavljujuću anksioznost bolesnik kupira prekomjernim pijenjem alkoholnih pića i razvojem alkoholnog ovisničkog poremećaja, radi čega potom osjeća izrazitu krivnju i sram. Bolesnik je u više navrata bio bolnički liječen uz različite kombinacije psihofarmakoterapije, te je bio uključen u Dnevno-bolnički program za liječenje bolesti ovisnosti. Aktualno apstinira od alkohola unatrag dva mjeseca, redovit je medikaciji, u socioterapijskoj grupi te u KLA. Generalizirani anksiozni poremećaj ima visoku stopu psihijatrijskih komorbiditeta, najčešće ovisničke poremećaje, što predstavlja dodatni terapijski i dijagnostički izazov.

Psihosomatska medicina je specifično područje psihijatrije i definira se kao znanstvena i klinička disciplina koja se bazira na postavkama jedinstva tijela i psihe. Problem odnosa tijela, duha i duše je star koliko i ljudska misao, koliko i medicina, uopće. Povijest psihosomatske medicine seže u antičko doba. Pojam „psihosomatski“ prvi je primijenio njemački liječnik Johann Christian August Heinroth početkom devetnaestog stoljeća. Psihosomatska teorija intenzivnije se razvija tijekom dvadesetog stoljeća pa termin psihosomatski postaje bazičnim pojmom u medicini. Ovo područje značajno je, jer uvažava osobine bolesnika i čimbenike njegova okruženja (biospihosocijalni pristup). Psihosomatski poremaćaji imaju ili identificiranu organsku patologiju (oštećenje tkiva) ili poznati patofiziološki proces. Međunardona klasifikacija bolesti (MKB-10) dozvoljava paralelno kodiranje psihosomatskog poremećaja: kao mentalno i kao tjelesno oboljenje koje je u vezi s prvim. Liječenjem psihosomatskih poremećaja bavi se Psihosomatska medicina. Sinonimi za „Psihosomatsku medicinu” su konzultativno-suradna psihijatrija, „liaison” psihijatrija, medicinsko- kirurška psihijatrija, psihološka medicina, psihijatrijska skrb za somatske bolesnika. Danas je psihosomatska medicina od marginalnog područja postala središte interesa velikog broja stručnjaka i istraživača, a psihijatrija je upravo kroz to područje učvrstila svoje mjesto na polju medicine. Iz područja psihosomatske medicine na desetke je udžbenika, stručnih i znanstvenih časopisa kao i međunarodnih udruženja. Intervencije u području psihosomatske medicine mogu biti usmjerene na bolesnika, njegovu obitelj i medicinski tim na odjelu somatske medicine. U radu s bolesnicima oboljelim od psihosomatskih bolesti najvrijednije je mobilizirati bolesnikove osobne snage kroz promjene dotadašnjih ponašajnih obrazaca, sve s ciljem optimiziranja procesa oporavka. Američki Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) od 1975.g. podržava trening iz područja konzultativno-suradne psihijatrije. U Hrvatskoj se tek u novije vrijeme uvode kolegiji na studij medicine koji se bave psihosomatikom, a potom slijede i udžbenici i radovi iz tog područja. Međutim, još uvijek nema uže specijalizacije iz ovog područja psihijatrije. Za istaknuti je entuzijazam pojedinih psihijatara i psihoterapeuta koji se bave specifičnim područjima psihosomatske medicine.

Liječenjem psihosomatskih poremećaja bavi se Psihosomatska medicina. Sinonimi za „Psihosomatsku medicinu” su konzultativno-suradna psihijatrija, „liaison” psihijatrija, medicinsko-kirurška psihijatrija, psihološka medicina, psihijatrijska skrb za somatske bolesnika. Danas je psihosomatska medicina od marginalnog područja postala središte interesa velikog broja stručnjaka i istraživača, a psihijatrija je upravo kroz to područje učvrstila svoje mjesto na polju medicine. Iz područja psihosomatske medicine na desetke je udžbenika, stručnih i znanstvenih časopisa kao i međunarodnih udruženja. Intervencije u području psihosomatske medicine mogu biti usmjerene na bolesnika, njegovu obitelj i medicinski tim na odjelu somatske medicine. U radu s bolesnicima oboljelim od psihosomatskih bolesti najvrijednije je mobilizirati bolesnikove osobne snage kroz promjene dotadašnjih ponašajnih obrazaca, sve s ciljem optimiziranja procesa oporavka. Američki Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) od 1975.g. podržava trening iz područja konzultativno-suradne psihijatrije. U Hrvatskoj se tek u novije vrijeme uvode kolegiji na studij medicine koji se bave psihosomatikom, a potom slijede i udžbenici i radovi iz tog područja. Međutim, još uvijek nema uže specijalizacije iz ovog područja psihijatrije. Za istaknuti je entuzijazam pojedinih psihijatara i psihoterapeuta koji se bave specifičnim područjima psihosomatske medicine.

The rates of sexual dysfunctions among patients with PTSD are much higher than in the general population. An increasing body of scientific research has confirmed clinically relevant sexual problems (Letourneau et al. 1997, Kotler et al. 2000, Hossain et al. 2013, Yehuda et al. 2015, Tran et al. 2015), among which erectile dysfunction (ED) and premature ejaculation (PE) were the most frequent (Letourneau et al. 1997). It is important to underline that patients, particularly military veterans with PTSD, have an increased risk of sexual dysfunction independent of the use of psychiatric medications (Benjamin et al. 2014). Considering the utilization of pharmacotherapy, data indicate that over 80% of the veterans treated for PTSD in the USA have been receiving at least one of the psychotropic medications (Bernardy et al. 2012). A drug utilization study conducted in Croatia revealed that the annual frequency of drug use among pharmacologically treated PTSD patients was the highest for anxiolytics (75.83% patients), antidepressants (61.36%), hypnotics (35.68%) and antipsychotics (30.21%) in 2012 (LeticaCrepulja et al. 2015). In this context, it is very important to highlight that a variety of psychotropic medications recommended for the treatment of PTSD can induce sexual function disorders (Clayton & Shen 1998, Labbate 2008). Most practice guidelines for the treatment of PTSD highlight antidepressants as the first-line pharmacotherapeutic agents, particularly selective serotonin reuptake inhibitors (SSRIs) (Ballenger et al. 2000, American Psychiatric Association 2004, National Institute for Clinical Excellence (NICE) 2005, Baldwin et al. 2005, Forbes et al. 2007) and serotonin-norepinephrine reuptake inhibitors (SNRIs) (Bandelow et al. 2008, Benedek et al. 2009, Stein et al. 2009, Department of Veterans Affairs 2010, World Health Organization 2013, Baldwin et al. 2014). Since the introduction of these medications, increasing attention has been given to the side effects, such as sexual dysfunction (Labbate 2008, Corona et al. 2009, Serretti & Chiesa 2011). SSRIs can negatively affect all domains of sexuality (desire-arousal-orgasm-resolution) (Corona et al. 2009). A study of sexual functioning in war veterans with posttraumatic stress disorder conducted in Croatia showed that these patients had less sexual activity, hypoactive sexual desire and more frequent ED compared with healthy volunteers. These problems might be associated with the antidepressant therapy (Anticevic & Britvic 2008). Another Croatian study revealed that the population exposed to traumatic event(s) had the same level of sexual functioning (or the same incidence of sexual dysfunction) regardless of the absence or presence of PTSD symptoms and their severity (Arbanas 2010). The aim of this report was to present a patient with PTSD and comorbid sexual dysfunctions.

Bulimija se često manifestira u komorbiditetu s drugim psihijatrijskim poremećajima što komplicira tijek liječenja i prognostički tijek.U radu se razmatra diferencijalnodijagnostičko preklapanje simptoma poremećaja osobnosti, raspoloženja s poremećajem prehrane te se razmatra mogućnost u kojima su bulimični napadaji predisponirani kao simptom smetnji iz kompulzivne fenomenologije.

Stresom/traumom uzrokovani poremećaji spadaju u skupinu poemećaja koji se javljaju zgob utjecaja iz okoline. Liječenje istih poremećaja često zahtijeva kombinirani psihofarmakološki i psihoterapijski pristup. Za liječenje istih poremećaja pri Klinici za psihijatriju, KBC Rijeka organizirani su bolnički i dnevno- bolnički programi. Kliničkom oservacijom stječe se dojam kako se brže oporavljaju bolesnici u bolničkom setingu, što je istraživanje i pokazalo.

Detaljni opisi psihičkih smetnji zbog kompromitirane krvne obskrbe mozga uzrokovane bolešću unutarnje karotidne arterije su malobrojni. U radu je prikazan šezdesetdvogodišni bolesnik koji dolazi na pregled u Hitnu ambulantu Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka.

Prikazan je slučaj bolesnika koji je naglo nakon intenzivnog psihoterapijskog liječenja razvio smetnje govora u vidu mucanja, a do tad je bio fluentan, urednog spontaniteta i govorne produktivnosti. Razmatra se je li navedeno posljedica konverzivnog procesa u sklopu već prisutnih psihičkih smetnji ili eventualnih neuroloških zbivanja.

Uvod: Pacijenti s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) imaju povećan rizik za neki od poremećaja seksualnog funkcioniranja. Oni su vezani za klinički tijek, ali i liječenje PTSP- a, a najzastupljeniji su erektilna disfunkcija i preuranjena ejakulacija. Cilj: Prikazati pacijenta oboljelog od PTSP-a s polimorfnim poremećajima seksualnog funkcioniranja u dugom kliničkom tijeku i liječenju. Prikaz slučaja: Dragovoljac Domovinskog rata, 47, pripadnik specijalnih postrojbi, sudionik svih redarstvenih akcija na zapadnoj bojišnici. Izložen je višestrukoj psihotraumatizaciji tijekom borbi i zarobljavanja. Traumatski događaj koji je imao najveći utjecaj na duševno zdravlje zbio se 1992. godine. S jednim od najbližih suboraca našao se na brisanom prostoru, metci su pljuštali oko njihovih glava, uspio se spasiti. Bespomoćno je, prestravljen gledao kako suborac krvari i umire ne mogavši mu pomoći. Osjetio je urgenciju za mokrenjem, stiskao sfinkter i kad više nije mogao izdržati, popustio je kako bi se pomokrio. Međutim, nije pomokrio ni kap. Nakon DR nastavlja raditi u interventnoj policiji, razdražljiv je, napet, ne spava dobro, sanja snove traumatskog sadržaja, budi se u znoju, muče ga ponovna proživljavanja, gotovo stalni nagon i druge poteškoće vezane za mokrenje, te preuranjena ejakulacija. U više navrata je učinjena konverzija terapije s ograničenim terapijskim učinkom. Poboljšanje u smislu produljenja seksualnog čina konačno je postignuto, međutim, uslijedile su poteškoće s erekcijom koje su progredirale do potpune nemogućnosti postizanja erekcije. Ponovno je učinjena konverzija terapije, te je uslijedilo poboljšanje. Nažalost, tijekom seksualnog čina, erekcija je bila produljena, nastao je edem glansa i parafimoza. Dijelom zbog srama, dijelom zbog blagdana nije se odmah javio liječniku. Nakon sedam dana je hitno operiran zbog izrazitog edema i početnih nekrotičnih promjena glansa penisa i prepucija. Nastavljeno je konzervativno liječenje, a kasnije učinjena cirkumcizija. Erektilna funkcija je uspostavljena i u daljnjem tijeku liječenja seksualna funkcija je bila zadovoljavajuća. Zaključak: Prikazom slučaja se ističe važnost uključivanja podataka o seksualnom funkcioniranju u svaki psihijatrijski intervju i tretman oboljelih od PTSP-a.

Poremećaj ličnosti i poremećaj ponašanja uzrokovani bolešću, oštećenjem ili disfunkcijom mozga obuhvaća spektar bolesti grupiranih na temelju etiologije, koja se može dokazati u obliku moždane bolesti, ozljede ili drugog oštećenja koji uzrokuje moždanu disfunkciju. Spektar psihopatoloških manifestacija stanja unutar ove kategorije je širok i uključuje s jedne strane sindrome u kojima su naijizraženiji poremećaji kognitivnih funkcija ili poremećaji svijesti i pažnje, a s druge strane sindrome karakterizirane manifestacijama u području percepcije, misaonog sadržaja, raspoloženja i emocija. U ovom radu prikazati ćemo 39-godišnjeg muškarca, koji je u više navrata bolnički liječen na našoj Klinici te u drugim psihijatrijskim ustanovama. Tijekom prve hospitalizacije postavljena je dijagnoza akutnog psihotičnog poremećaja, da bi potom uslijed svake slijedeće hospitalizacije bio drugačije dijagnosticiran. Bolesniku je učinjena standardna psihijatrijska obrada koja je uključivala: psihijatrijski intervju, kliničku procjenu psihičkog statusa, EEG, CT mozga i psihologijsko testiranje. Iz anamneze se doznaje da je bolesnik u stabilnoj apstinenciji od alkohola unatrag četiri i pol godine. U psihičkom statusu dominira negativna simptomatologija uz povremene proboje paranoidnih sumanutosti te aplanirani afekt, što može ukazivati na primarni poremećaj iz spektra shizofrenih poremećaja. Promjena ličnosti i ponašanja može biti rezidualni ili istodobni poremećaj koji prati bolest, oštećenje ili disfunkciju mozga a etiologiju koja je u osnovi mora se uvijek tražiti i dokazati neovisnim metodama. Postavlja se pitanje točnosti postavljanja ispravne dijagnoze primarnog poremećaja i važnosti istog u svakodnevnoj praksi u izboru psihofarmakoterapije i korištenja drugih oblika liječenja.

Francuski psihijatri Lasègue i Falret 1877.godine opisali su fenomen inducirane psihoze i nazvali ga „Folie à deux“ - „ludilo u dvoje“, što podrazumijeva da je sumanuti poremećaj zajednički dvjema ili više osoba u bliskoj emocionalnoj vezi. Do današnjih dana, inducirana psihoza / inducirani sumanuti poremećaj privlači pažnju psihijatara i laika. Prvobitni opisi i zaključci Lasègue-a i Falret- a o tom poremećaju i danas imaju klinički značaj: radi se o fenomenu kod kojega induktor, osoba s genuinom psihozom (shizofrenijom, ali i perzistirajućim sumanutim poremećajem), „nameće“ sumanute ideje (najčešće persekutorne i hipohondrijske) osobi ili osobama s kojima je čvrsto afektivno povezan. Tipično, induktor je starija, dominantnija i inteligentnija osoba, a inducirana osoba je naglašeno sugestibilna i podređena, ambivalentnog stava spram induktora. Induktor i inducirani obično žive izolirani od okoline, najčešće su u krvnom srodstvu, što upućuje na ulogu nasljedstva u etiologiji poremećaja - najčešće su posrijedi dvije sestre (često blizanke) te majka i dijete. Moguće je da psihički bolesna osoba inducira i dvije ili više osoba, ili pak cijelu svoju obitelj. U MKB-10 klasifikaciji, inducirani sumanuti poremećaj (F 24) uključuje simbiotsku psihozu, a isključuje „folie simultanèe“, poremećaj koji podrazumijeva istovremeno (simultano) javljanje sumanutih ideja u dvije povezane osobe, kod kojega se spominje ista precipitirajuća trauma kod oboljelih, uz predispoziciju za psihozu. Sumanute ideje u inducirane osobe mogu biti slične ili istovjetne idejama u induktora. Nije uvijek jednostavno razlučiti tko je od bolesnih osoba „izvorni“ bolesnik, a tko je induciran ; nekada se to razjasni razdvajanjem osoba, koje je i u terapijskom smislu indicirano. U radu prikazujemo 16-godišnje dvojajčane blizanke koje se od svoje 11.godine liječe po psihijatru, a u njihovoj 14.godini postavljena im je dijagnoza akutnog psihotičnog poremećaja. Obzirom da se majka djevojaka liječi po psihijatru zbog psihičkih smetnji u okviru perzistirajućeg sumanutog poremećaja (paranoidne psihoze), u radu s blizankama javile su se određene diferencijalno- dijagnostičke dileme. U terapijskom smislu, nametnuli su se opstruirajući otpori u liječenju: obzirom na simbiotski odnos između blizanki, ali i blizanki i njihove majke, najčešće je bilo onemogućeno razdvajanje blizanki (u terapijskoj i svakodnevnim situacijama), koje bi, moguće, bilo terapijski povoljno, a razjasnilo bi i dijagnostičke dileme.

Prikazan je klinički slučaj bolesnika koji se liječi radi niza komorbidnih psihijatrijskih poremećaja koji su posljedica ranih psihotraumatskih iskustava ( koja su dovela do poremećaja u seksualnom funkcioniranju, poremećaja vezanim uz regulaciju hormona stresa, dok se kasnija traumatizacija očituje u simptomima depresije i anksioznih poremećaja.

Neka istraživanja su pokazala da su promjene u ličnosti, i onda kad se radi o ozbiljnoj bolesti, zanemarive i da oboljeli povećaju interes za produbljivanjem socijalnih relacija. Ovakvi rezultati sukladni su sa stajalištem stručnjaka koji na ličnost u bolesti gledaju s psihodinamskog, egzistencijalističkog, duhovnog ili pak filozofskog gledišta. Bolest, bez obzira na težinu, generira strah od gubitka egzistencije. Ako znamo da se egzistencija, između ostalog, bazira na komunikaciji s okolinom strah od gubitka egzistencije podrazumijeva strah od gubitka objeka i odnosa s njim zbog čega porastu regresivne potrebe za pažnjom, brigom i osjećajem sigurnosti. Iz perspektive bolesnika doživljaj selfa i identiteta u bolesti se mijenja, isti budu “poljuljani ili izgubljeni”. Identitet je odgovor na pitanje “tko” i u sebi sadrži vremensku dimenziju tj. doživljaj kontinuiteta koji bolest ozbiljno dovodi u pitanje. Ličnost uz pomoć obrambenih obrazaca nastoji održati kontinuitet s ciljem prevladavanja straha, besmisla i osjećaja bespomoćnosti koji se javlja u bolesti. Na umu valja imati dvije dimenzije selfa: osjećaj selfa i self kao relaciju. Obje dimenzije selfa bivaju ugrožene u bolesti ili u slučaju gubitka emocionalno bliske osobe. Reprezentacije selfa kao i proces separacije i diferencijacija uz strah od gubitka objekta iskustva su iz vrlo ranog djetinjstva. Svaka ličnost u bolesti ponovno se suočava s davno potisnutim iskustvom uz strah od napuštanja, samoće i nemoći uz porast regresivnih potreba. Uspješno prevladati bolest znači izboriti se protiv prekida kontinuiteta ili pronaći smisao u prošlosti kako bi se moglo nastaviti u budućnost.

Kod pojave nekontroliranih epizoda plača ili smijeha kao i drugih emocija koje su ekscesivne i ne možemo ih povezati s vanjskim poticajima valja posumnjati na oštećenje mozga. Bolesnici sa spomenutim simptomima vjerojatnije će se obratiti za pomoć psihijatru iako se radi o neurološkom poremećaju u pozadini. Jedan od kliničkih sindroma kod kojeg se tipično javljaju ekscesivne epizode plača ili smijeha je pseudobulbarni sindrom. Simptome nije moguće predvidjeti, javljaju se iznenada, traju kratko od nekoliko sekundi do više minuta i mogu se pojavljivati više puta na dan. Diferencijalno dijagnostički u obzir dolazi više neuroloških i psihijatrijskih poremećaja. U ovom radu prikazat ćemo bolesnicu staru 70 godina koja se obratila psihijatru nekoliko mjeseci nakon što je doživjela napad vrtoglavice i nakon čega su se javili iznenadni napadi plača, bez većeg povoda. Obzirom da se radi o osobi s anamnezom za psihičku traumu i koja boluje od više kroničnih bolesti valjalo je učiniti dijagnostičku obradu kako bi se primijenila adekvatna terapija.

Objectives: The aim of this study was to examine the factors associated with referral to psychiatric treatment in the sample of war-survivors in Croatia. Methods: A cross-sectional survey was conducted with a sample of 333 war-survivors in Croatia. Clinical measures included the Structured Clinical Interview for DSM-IV (SCID-I/NP, version 2), the Clinician-Administered PTSD Scale (CAPS), the Beck Depression Inventory (BDI) and the Semi-Structured Interview for Survivors of War (SISOW). Results: In logistic regression analysis, in addition to some demographic and trauma variables, the critical factors in referring someone for psychiatric treatment are severity of depression and severity of disability due to PTSD symptoms. Severity of PTSD on the contrary, showed no significant predictive value for the referral to psychiatric treatment. Conclusion: Our findings of the critical predictors of referral to psychiatric treatment suggest the importance of further attempts to improve the clinical practice of GPs in recognition and management of PTSD. Early treatment of PTSD patients could prevent chronification and irreparable harm in global functioning due to PTSD.

Pretpostavlja se da godišnje u svijetu milijun ljudi počini suicid.Suicid je čin povezan s poremećajem vitalnog nagona za samoodržanjem.Suicidalno ponašanje je univerzalni fenomen.Pokušaj suicida je ka suicidu usmjereno ponašanje uz izostanak fatalnog ishoda, pri čemu postoji dokaz da je osoba poduzetim činom posredno ili neposredno namjeravala dovesti do vlastite smrti.Samopovređivanje je čin kojim bolesnik nema ozbiljnu namjeru prouzročiti vlastitu smrt već samo privući pozornost okoline.