Search

Objective: The superiority of long-acting injectable antipsychotics (LAIs) versus oral antipsychotics is often emphasized, even in terms of adherence and rehospitalization rates. As such, LAIs are particularly recommended during the COVID-19 pandemic. The goal of our research was to determine whether there are differences in the number of rehospitalizations in patients treated for schizophrenia, schizophrenia-like disorders, and delusional states (psychotic disorders) with LAI antispychotics versus oral antispychotics. Method: Subjects with schizophrenia, schizophrenia-like disorders and delusional states participated in our retrospective study. 124 subjects were treated with oral antipsychotics, while 72 received LAIs along with oral antipsychotics. We collected their sociodemographic data and psychiatric history data. Our main outcome measure was the number of rehospitalizations. Results: Statistical analysis showed that the studied groups did not differ according to sociodemographic parameters, except that in the group of patients with LAIs there was a significantly higher percentage of men (65 (52.4) vs 50 (69.4), p=0.029)). Also, the groups do not differ according to the psychiatric history data. There is no difference in the duration of the current hospitalization nor in the composition of the patients, considering the order of the current hospitalization. The difference in the number of rehospitalizations is not significant neither in the first year of follow-up (p=0.144), nor in the second (p=0.142), nor after two years of follow-up (p=0.083). Conclusions: Our research has shown that there is no difference in the number of rehospitalizations in patients with schizophrenia, schizophrenia-like disorders and delusional states, considering whether they take oral antipsychotics or they also take LAIs along with them. We can therefore conclude that it is particularly important to work on improving patient adherence. We must make psychiatrists aware that the pandemic, like other threats, can be our ally in improving adherence ("perceived threat as a health belief").

Često se ističe superiornost dugodjelujućih oblika antipsihotika naspram oralnih antipsihotika pa i po pitanju adherencije i stope rehospitalizacija. Kao takvi, dugodjelujući antipsihotici su osobito preporučeni tijekom COVID-19 pandemije. Cilj našeg istraživanja, kao Referentnog centra za dugodjelujuće antipsihotike Ministarstva zdravstva, bio je utvrditi postoji li razlika u broju rehospitalizacija kod pacijenata liječenih zbog shizofrenije, poremećaja nalik shizofreniji i sumanutih stanja dugodjelujućim antipsihoticima u odnosu na pacijente liječene oralnim antispihoticima. Uključili smo ispitanike sa shizofrenijom, poremećajima nalik shizofreniji i sumanutim stanjima. 124 ispitanika su liječena oralnim antipsihoticima, dok su 72 primala dugodjelujuće antipsihotike uz oralne antipsihotike. Prikupili smo njihove sociodemografske podatke i podatke iz psihijatrijske anamneze. Glavna mjera ishoda nam je bio broj rehospitalizacija. Statistička analiza je pokazala da se ispitivane skupine ne razlikuju prema sociodemografskim parametrima, osim što je u skupini pacijenata s dugodjelujućom terapijom značajno veći postotak muškaraca (65 (52.4) vs. 50 (69.4), p=0.029)). Također, skupine se ne razlikuju prema podacima iz psihijatrijske anamneze. Ne postoji razlika u trajanju aktualne hospitalizacije ni po sastavu pacijenata s obzirom koja je aktualna hospitalizacija po redu. Razlika u broju rehospitalizacija nije značajna ni u prvoj godini praćenja (p=0.144), niti u drugoj (p=0.142) niti nakon dvije godine praćenja (p=0.083). Istraživanje je pokazalo da ne postoji razlika u broju rehospitalizacija kod pacijenata oboljelih od shizofrenije, poremećaja sličnih shizofreniji i sumanutih stanja s obzirom uzimaju li oralne antipsihotike ili uz njih uzimanju i dugodjelujuće antipsihotike. Nepostojanje razlike može se objasniti konceptom “perceived threat as a health belief”. To bi značilo da se pacijenti, u stanju ugroze poput pandemije, zbog pojačane zabrinutosti za vlastito zdravlje više pridržavaju uzimanja propisane terapije, bez obzira na njen oblik. Možemo stoga zaključiti koliko je važna adherencija pacijenta, a time i dobar terapijski savez. Moramo osvijestiti da nam i pandemija, kao i druge ugroze, može biti saveznik u poboljšanju adherencije.

Prof. dr. sc. Goran Dodig je na 4. Hrvatskom psihijatrijskom kongresu pod nazivom „Za boljitak bez stigme" održanom u Cavtatu, od 4. do 8. listopada 2006. god., u raspravi o budućnosti hrvatske psihijatrije, istakao navod iz britanskog istraživanja kako se većim dijelom psihijatrijska doktrina mijenja značajno svakih petnaest godina. Moderna psihijatrija stara je oko 200 godina. Godine 1802. u Firenci je osnovana prva europska psihijatrijska klinika. Suvremena psihofarmakoterapija datira od 1952. god. otkrićem klorpromazina (Jean Delay & Pierre Deniker), što se smatra trećom psihijatrijskom revolucijom. Slijed događanja na polju psihofarmakoterapije zadnjih 70-ak godina možemo pratiti kao evoluciju, koja u sve kraćim vremenskim intervalima rezultira značajnim pomacima u razvoju psihijatrije sa gotovo svih gledišta. Proces globalizacije izjednačava psihijatrijske standarde dijagnosticiranja i liječenja u svijetu, a hrvatska psihijatrija ničim ne zaostaje za svjetskom dostignućima. Cilj nam je da osvrtom na postignućima za nama jasnije sagledamo perspektivu pred nama, iz gledišta Klinike za psihijatriju KBC Split.

Dissociative disorder is a partial or a complete loss of the normal integration between the sense of identity, memories of the past, sensory impression and control of voluntary movements. Diagnosis should be stated only after excluding active psychoactive substance use, neurological disorders and disorders associated with somatic conditions. We are describing a patient who had comorbidity of organic impairment while diagnosing dissociative disorder. A 36-year-old male was admitted to the Clinic for Psychiatry, University Hospital Centre (UHC) Split, Croatia, because of difficulty in walking and involuntary movements due to constant muscle contractions throughout whole body, with predominantly intense in diaphragm and upper extremities. Motoric symptoms began several months after a cerebellar tumor surgery in 2006. Despite organic impairment due to tumor incision, after extensive somatic diagnostic processing, the organic cause of his condition has not been detected. The patient was treated with psychotherapy, psychopharmacotherapy and physical therapy. After 22 days of intensive hospital treatment, the patient was discharged in improved, both, mental and physical condition.

Od početka COVID-19 pandemije zdravstveni sustavi cijeloga svijeta suočavaju se s mnogobrojnim izazovima. Uz dodatno opterećenje zdravstvenog sustava, izazov je organizacija rada u novim uvjetima. U KBC-u Split, nakon formiranja Respiratornog centra, bilo je potrebno provesti prostornu reorganizaciju čime je naša Klinika ostala uskraćena za jedan Zavod, što znači bitno reduciranje krevetnih kapaciteta. Dio medicinskog osoblja stavljen je na raspolaganje Respiratornom centru i Hitnom infektološkom prijemu, što je rezultiralo povećanim opterećenjem i sagorijevanjem zdravstvenog osoblja. Cjelokupnu situaciju dodatno je opteretila činjenica što su se “nove okolnosti” prolongirale na dvije godine bez vidljivog završetka istih. Navedeno je imalo reperkusije na sužavanje indikacijskog spektra i skraćivanje trajanja hospitalizacije a “spasonosna” je bila kvalitetna suradnja i susretljivost suradnih ustanova PB Rab i PB Ugljan. Uočena je povećana potreba za konzilijarnom službom zbog nove specifične patologije tj. niza neuropsihijatrijskih sindroma koji su se pojavili u COVID-19 pandemiji. Zaključno, smatramo da će naše iskustvo u organizaciji rada Klinike i liječenja nove specifične patologije, kao i općenito iskustva tijekom COVID-19 pandemije, koristiti za poboljšanje efikasnosti organizacije rada, liječenju i praćenju ishoda kao i za pripremu za slične izazove u budućnosti.

Poster is dealing with influence of postpartal depression on the duration of breast-feeding

UVOD. Komorbiditet tjelesnih i psihičkih bolesti je uz istraživanje etiologije psihijatrijskih poremećaja, vodeći znanstveni je izazov suvremene psihijatrije. Poremećena aktivnost osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda jedna je od privlačnih hipoteza koja povezuje depresiju i metabolički sindrom. Tjelesni komorbiditet u depresiji je prije pravilo nego iznimka. CILJ. Ciljevi istraživanja bili su istražiti učestalost i značajke tjelesnog komorbiditeta u depresivnih bolesnika, te pojavnost metaboličkog sindroma i pojedinih njegovih sastavnica kod skupina oboljelih od depresije i kontrolne skupine. MATERIJAL I METODE. Provedeno istraživanje presječna je studija na uzorku od ukupno 124 bolesnika, od kojih 62 s dijagnozom Povratnog depresivnog poremećaja sukladno MKB-10 liječenih u hospitalnim uvjetima u Klinici za psihijatriju KBC-a Split tijekom 2012. god. Kontrolnu skupinu u istraživanju sačinjavaju ispitanici uključeni u projekt „10 001 Dalmatinac“, koji se provodi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. REZULTATI. Kod depresivnih hipertenziju smo dijagnosticirali kod 29, 0% ispitanika, dijabetes 24, 2%, bolesti štitnjače kod 11, 3% bolesnika, bolesti probavnog sustava kod 21, 0%, bolesti pluća kod 6, 5%, a tumore kod 12, 9% oboljelih od depresije što daje ukupni komorbiditet od 40, 3% kod depresivnih bolesnika prosječne životne dobi od 55 godina. Pojavnost metaboličkog sindroma prema NCEP-ATPIII kriterijima iznosila je 53, 2% među depresivnima i 32, 3% među kontrolama. Detaljnija analiza sastavnica MS-a ukazala je na postojanje statistički značajnih razlika za svih pet sastavnica. ZAKLJUČAK. Holistički pristup psihijatrijskim bolesnicima obzirom na spoznaje o visokoj učestalosti komorbiditetnih tjelesnih bolesti danas mora biti temeljna odrednica u svakodnevnom kliničkom radu.

Dva su osnovna oblika mucanja, razvojni i stečeni. Stečeni oblik ima iznenadni nastup i gotovo uvijek je povezan s velikim oštećenjem funkcije mozga, posljedica inzulta, traume glave ili tumora mozga, a također može biti uzrokovana i farmakološkim tvarima. Spazmofemija je povezana s dopaminergičkom hiperaktivnošću, te su dva antipsihotika, haloperidol i risperidon, pokazala učinkovitost u kontroli simptoma mucanja dokazanu u dvostruko slijepim studijama. Mucanje kao nuspojava antipsihotika vrlo je rijetka. Opisano je svega nekoliko slučajeva koji su bili vezani za risperidon, klozapin, olanzapin, klorpromazin, levomepromazin, trifluoperazin i flufenazin. Prikazujemo slučaj TŠ, zaprimljenog u Klinku za psihijatriju KBC Split zbog smetnji iz kruga dekompenziranog PTSP-a s izraženim Trajnim promjenama osobnosti. Zbog paranoidnih obrada realiteta, rigidne nesanice, impulzivnosti i povremenih agresivnih raptusa poradi niskog frustracijskog praga, u terapiju je uveden olanzapin, uz venlafaksin i diazepam koji su ordinirani ranije ambulantno. Nakon dva dana uzimanja 5 mg olanzapina peroralno u večernjoj terapiji javlja se mucanje. Iz anamneze doznaje se za traumu glave tijekom ratnih zbivanja, te se zbog pojave mucanja i intenzivnih glavobolja konzultira neurolog koji indicira obradu. Učini se MR i angiografija, a pacijent odbije snimiti CT glave. Obje pretrage, kao i klinički pregled neurologa isključe patološki supstrat. Po isključivanju olanzapina tijekom slijedeća četiri dana mucanje se smiruje.

Depression is a common psychiatric problem in patients undergoing dialysis. Several studies have been performed to validate depression in haemodialysis patients. The objective of this study was to compare the incidence of depression in the patients on dialysis (on hemodialysis /HD/ and on continuous ambulatory peritoneal dialysis /CAPD/). Some inflamation parameters such as the levels of C-reactive protein (CRP) and interleukin-6 (IL-6) were assesed, due to numerous reports which connect depression with inflammatory status. 52 patients on HD and 36 on CAPD were enrolled in this study. Depressive symptoms were measured with the Beck Depression Inventory (BDI). The BDI is a 21-item self-report instrument, and the elevated symptoms of depression were defined as a BDI score ≥16. HD patients were treated with high-flux polysulphone biocompatible dialyzers and CAPD patients were treated with usual dwell time (4-6 hours during the day and 8–10 hours at night). Depression (BDI ≥ 16) was present in 28.4% of dialysis patients, 35% of patients on hemodialysis (HD) and 18.1% of patients on continous ambulatory peritoneal dialysis (CAPD). The BDI score was significantly lower in CAPD patients comparing to HD patients, as well as the levels of albumin, C-reactive protein (CRP) and interleukin-6 (IL-6). IL-6 serum levels were similar in patients with depression and patients without depression in the whole group, as in HD patients. In CAPD patients without depression IL-6 levels were significantly lower. The prevalence of depression was higher in HD comparing to CAPD patients. Although IL-6 level was higher in HD compared to CAPD patients, the relationship between depression and presence of inflammation parametars were observed in CAPD, but not in HD patients.

UVOD. Jedan od najvećih znanstvenih i kliničkih izazova moderne psihijatrije jest komorbiditet tjelesnih i psihičkih bolesti. Etiopatogenetski čimbenik koji povezuje shizofreniju, depresiju i metabolički sindrom jest poremećena aktivnost osi hipotalamus- hipofiza-nadbubrežna žlijezda. CILJ. Ciljevi istraživanja bili su istražiti učestalost, sličnosti i razlike u tjelesnom komorbiditetu između shizofrenih i depresivnih bolesnika, te pojavnost metaboličkog sindroma i pojedinih njegovih sastavnica kod skupina oboljelih od shizofrenije, depresije i kontrolne skupine. MATERIJAL I METODE. Provedeno istraživanje presječna je studija na uzorku od ukupno 124 bolesnika, od kojih 62 s dijagnozom shizofrenije sukladno MKB-10 i 62 bolesnika s dijagnozom Povratnog depresivnog poremećaja sukladno MKB-10 liječenih u hospitalnim uvjetima u Klinici za psihijatriju KBC-a Split od studenog 2011. god. do svibnja 2012. god. Kontrolnu skupinu u istraživanju sačinjavaju ispitanici uključeni u projekt „10 001 Dalmatinac“, koji se provodi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. REZULTATI. Usporedba komorbiditeta između dvije istraživane i kontrolne skupine ukazala je na postojanje statistički značajno veće učestalosti dijabetesa tipa 2 i bolesti probavnog sustava među bolesnicima s depresijom i sugestivne razlike za bolesti štitnjače. Kod shizofrenih bolesnika dijagnosticirali smo hipertenziju kod 9, 7% bolesnika, dijabetes 11, 3%, bolesti štitnjače kod 3, 2% bolesnika, bolesti probavnog sustava kod 9, 7%, bolesti pluća kod 2, 4% a tumore kod 6, 5% oboljelih od shizofrenije što daje ukupni komorbiditet od 19, 4% kod shizofrenih bolesnika prosječne životne dobi od 42 godine. Kod depresivnih hipertenziju smo dijagnosticirali kod 29, 0% ispitanika, dijabetes 24, 2%, bolesti štitnjače kod 11, 3% bolesnika, bolesti probavnog sustava kod 21, 0%, bolesti pluća kod 6, 5%, a tumore kod 12, 9% oboljelih od depresije što daje ukupni komorbiditet od 40, 3% kod depresivnih bolesnika prosječne životne dobi od 55 godina. Pojavnost metaboličkog sindroma prema NCEP- ATPIII kriterijima iznosila je 56, 5% među shizofrenima, 53, 2% među depresivnima i 32, 3% među kontrolama. Detaljnija analiza sastavnica MS-a ukazala je na postojanje statistički značajnih razlika za svih pet sastavnica. ZAKLJUČAK. Komorbiditet je u psihijatrijskih bolesnika prije pravilo nego iznimka, stoga su potrebna daljnja istraživanja, a naročito je bitna adekvatna pozornost i cjelovit pristup u svakodnevnom kliničkom radu.

INTRODUCTION: Major depressive disorder in children and adolescents is associated with high risk of suicide and persistent functional impairment. While psychological treatments are used as a first line treatment in mild and moderately severe depression in this age group, the number of prescriptions for antidepressant medication (Selective serotonin reuptake inhibitors -SSRIs) has grown in recent years. HYPOTESIS: The sertralnine is efficiently in reducing depressive symptoms of children and adolescents and does not increase the risk of suicidal. METHODS: Forty patients with a moderate and a severe depressive symptoms, aged 8-19 years, met the diagnostic criteria for DSM-V. To asses the depressive symptoms we used The Hamilton rating scale for depression (HAM-D-21) before and 8 weeks after initiation of therapy with sertraline. The dose of the drug is titrated individually and ranged from 25 mg to 150 mg per day. The data obtained from the HAM- D -21 were processed by Wilcoxon test, nonparametric test for related samples. RESULTS: Forty patients mean age 13.5 ± 3.3 years, 26 were female and 14 male. After 8 weeks of therapy HAM- D-21 scores were significantly reduced. (Wilcoxon test: p

Backgrounds and aims: Childbirth represents one of the most important events in the life of a family and an experience that a woman will remember and preciously preserve until the rest of her life. The presence of the partner is, it is believed, an important factor in providing security and reducing the anxiety of a parturient woman. This research tried to establish whether the anxiety of the parturient woman decreases in the presence of the partner, starting from the fact that there is concern about the course and the outcome of the childbirth and thus an increased level of anxiety. Patients and methods: The sample consisted of 60 pregnant women that give birth in the presence of the partner, 60 pregnant women without a partner and 60 partners. The women were pregnant with their first child, had a negative psychiatric anamnesis, did not take anxiolytics during the course of pregnancy and did not have any gynecological complications. Two measuring instruments were used in the research: State – Trait Anxiety Inventory For Adults (STAI) and a Structured questionnaire. Results: With the STAI we examined anxiety as a state and a personality trait of pregnant women and their partners. Anxiety as a personality trait did not significantly statistically differ during the first parturient time between pregnant women with and those without the presence of the partner. Anxiety as a state of personality in the first parturient time did not significantly statistically differ between pregnant women with and those without the presence of the partner. Partners were examined in the first parturient time and there is 2, 4 times more of them in the group with a high level of anxiety than women with partners. Day after the birth, the anxiety was significantly lower in both groups, which is logical and expected but statistically significantly lower is the level of anxiety in pregnant women who gave birth without the presence of the partner from the ones where the partner was present. Conclusions: The presence of the partner does not have an effect on the reduction of anxiety in pregnant women, all the more because they also have a high level of anxiety which puts in question their presence at the childbirth as such.

"Bio je to pravi užas! Prošli smo kalvariju. Svake sekunde gledali smo smrti u oči! Jedino nas je dragi Bog čuvao i njemu zahvaljujemo da smo živi. Nama je petak 13. siječnja bio sretan!" Obitelj DR i HR-S i njihova devetogodišnja kćer DR preživjeli su nesreću kruzera "Costa Concordia" u blizini otoka Giglia u Tirenskom moru. Po spašavanju s nasukanog broda zbrinuti su u sportskoj dvorani, mokri, bez suhe odjeće, hrane i medicinske pomoći. Ista im je pružena nakon što su prevezeni u Savonu, 18 sati nakon nesreće. Površnim pregledom, upućeni su na nastavak putovanja u Domovinu, autobusom za Zagreb, potom avionom za Split. Obrada traumatologa u Splitu, ukaže na prijelom četvrtog lumbalnog kralješka kod gospođe HR-S. Po somatskoj obradi, stradaloj obitelji pružena je psihijatrijska pomoć na Poliklinici Klinike za psihijatriju KBC Split.

Prospective study done on schizophrenic patients with predominant negative symptoms measuring clinical outcome after antipsychotic therapy.

Drug screening through urinalysis is a widely accepted method for rapid detection of potential drug use. The most commonly used tests to screen urine for drugs of abuse are immunoassays, even though false-positive results for drugs of abuse have been reported with a number of these rapidscreening products. Confirmation of presumptive positive urine drug screens, necessary to minimize the reporting of false-positive results, can be costly and time-consuming.We present the case of TM, admitted to the Psychiatry Clinic, Clinical Hospital Centre Split in Croatia, because of the acute psychotic reaction F23. Urine from the patient tested positive for methadone without a history of methadone ingestion. Urine drug screen was performed with the COBAS Integra Methadone II test kit (kinetic interaction of microparticles in solution /KLMS/ methodology) by Roche. Drugs that have been shown to cross-react with methadone feature a tricyclic structure with a sulphur and nitrogen atom in the middle ring, which is common to both quetiapine and methadone. Therefore, it is plausible that this structural similarity between quetiapine and methadone could underline cross-reactivity in the methadone drug screen.Beside quetiapin, a number of routinely prescribed medications have been associated with triggering false-positive urine drug screen results. Verification of the test results with a different screening test or additional analytical tests should be performed to avoid adverse consequences for the patients.

Valproat je u kliničkoj praksi primjenjen kao antiepileptik i stabilizator raspoloženja, rjeđe za liječenje atipične depresije sa značajnom hipersomnijom, a također se koristi za liječenje migrenozne glavobolje i shizofrenije. Dermatološke nuspojave psihofarmaka najizraženije su u skupini stabilizatora raspoloženja, antiepileptika. Valproat je povezan s pojavom stomatitisa i kožnog leukoklastičnog vaskulitisa. Prijavljen je i slučaj psoriaziformnog osipa kod pacijenta liječenog valproatom. Nadalje dermatološke nuspojave valproata uključuju prolaznu alopeciju (2, 6% do 12%), prorijeđenje kose, promjene boje kose i rijetko osipe. Valproat je također povezan s Stevens-Johnsonovim sindromom i toksičnom epidermalnom nekrolizom TEN, s mogućim letalnim ishodom. Značajno je istaknuti da su alergijske reakcije na valproat znatno rjeđe nego kod drugih stabilizatora raspoloženja iz skupine antiepileptika. Vaskulitis je upala i nekroza stijenke krvnih žila (arterije, vene i kapilare). Uzrok može biti infektivni agens, mehanička trauma, radijacija ili toksini ; često se uzrok ne može prepoznati ; u etiopatogenezi se smatra da bi mogli biti odgovorni i imuni mehanizmi, npr. taloženje imunih kompleksa, izravni utjecaj cirkulirajućih protutijela itd. Leukocitoklastični vaskulitis je oblik hipersenzitivnog angiitisa. Pojavljuje se najčešće u koži u obliku lezije koja se opisuje kao palpabilna purpura. Mikroskopski se uočava fibrinoidna nekroza malih krvnih žila s infiltratom limfocira i ekstravazacija eritrocita. Pacijentica I.B.(35) se zaprima u Kliniku za kožne i spolne bolesti KBC-a Split s razvijenom kliničkom slikom leukocitoklastičnog vaskulitisa nakon ambulantnog pregleda i kontrole. Od treće godine života u neurološkom je tretmanu poradi epilepsije kompleksne simptomatologije. Obradom i isključenjem ostalih uzroka, dokazana je međusobna povezanost vaskulitisa i valproata, a klinička slika manifestirala se bez zahvaćanja unutarnjih organa. Iako je vrlo rijetka cilj nam je ukazati i skrenuti pozornost na mogućnost pojave ove nuspojave, poglavito stoga što neprepoznata i nedovoljno ozbiljno shvaćena, a popraćena sa zahvaćanjem unutarnjih organa, može progredirati do fatalnog ishoda.

Dermatološke nuspojve psihofarmaka najizraženije su su skupini stabilizatora raspoloženja, antiepileptika, poglavito za karbamazepin i lamotrigin, a mogu se manifestirati Stevens-Johnsonovim sindromom, Toksičnom epidermalnom nekrolizom (TEN) i Lyellovim sindromom s letalitetom oko 30%. Srednje vrijeme od 14 dana potrebno je od početka uzimanja lijeka do manifestiranja reakcije. Općenito, u prva dva mjeseca terapije pacijenti su najskloniji razvoju ovog sindroma. Oba spola su podjednako zastupljena, pojavnost je češća kod mlađih od 30 i staijih od 65 godina. Veći rizik za razvoj ovog sindroma postoji uz HIV infekciju, uzimanje kortikosteroida, nasljednu sklonost, alergije, imunizaciju, sistemski lupus eritematozus, te upalnu bolest crijeva. Promazin, alifatski fenotijazinski antipsihotik, među manje čestim nuspojavama u uputama o lijeku navodipovećanu osjetljivost kože na sunce, kožni osip - povezan s kontaktnim dermatitisom, s drugim alergijskim reakcijama ili s kolestatskom žuticom. U dermatološkoj literaturi skupona fenotijazina spada u lijekove s rijetkom pojavom kožnih reakcija. Kao dermatološke nuspojave klorpromazina, levomepromazina i perazina navodi se alergijski dermatitis i fotosenzitivnost, a pretraživanjem dostupne literature i internetskih baza podataka, osim taloženja metabolita promazina u rožnici nismo našli drugih prikaza slučaja dermatoloških nuspojava ovog antipsihotika. Bolesnica S.M., u psihijatrijskom je tretmanu poradi Granične organizacije ličnosti (F60.3). U terapiju je dva mjeseca pred početak pojave kožnih simptoma uključen peroralni promazin. Poradi progresije kliničke slike pacijentica se zaprimi na Kliniku za kožne i spolne bolesti KBC Split pod kliničkom slikom i dg.: Ehanthema medicamentosum. Obradom i isključenjem ostalih uzroka, dokazana je međusobna povezanost osipa i promazina. Iako je vrlo rijetka, u pedesetogodišnjoj primjeni, ovog vrlo dermatološki "sigurnog" lijeka, cilj nam je ukazati i skrenuti pozornost na mogućnosti pojave ove nuspojave, poglavito zatko što neshvaćena i netretirana, može progredirati do fatalnog ishoda.

Jedini dugodjelujući pripravak atipičnih antipsihotika, Rispolept Consta u Republici Hrvatskoj u službenoj je primjeni od 15. 03. 2006. god. U tijeku je naturalistička prospektivna studija koja prati učinkovitost i podnošljivost dugodjelujućeg risperidona u Klinici za psihijatriju KB Split. Učinkovitost se prati ocjenskim ljestvicama PANSS i CGI, evidentiraju se i nuspojave. Ispitivanje se provodi na tri akutna odjela Klinike, a prikazat će se preliminarni podaci, te iskustva kliničara u primjeni novog pripravka u hrvatskim prilikama. Kriteriji uključivanja određuju pacijente od 18 do 60 godina koji boluju od shizofrenije ili shizoafektivnog poremećaja prema ICD-10.

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama regulirao je postupanje s psihijatrijskim bolesnicima, no da li je doista pravnom regulativom moguće urediti život pojedinca ili nas klinička praksa uvjerava upravo suprotno? MR, rođena 1968. god. apsolventica medicine, nadprosječno inteligentna, prethodno nije psihijatrijski liječena. Zbog psihotične dekompenzacije paranoidno-halucinatornih značajki pacijentica je prisilno hospitalizirana u Klinici za psihijatriju. Po završetku hospitalnog liječenja samovoljno prekida s uzimanjem terapije., zaključava se zajedno s induciranom sestrom u stan i odbija svaku komunikaciju s okolinom. Majčini učestali pokušaji da se sestrama pruži prihijatrijska pomoć i tretnam, unatoč zakonskoj regulative, nailaze na administrativne prepreke i ostaju bezuspješni.

Premda antipsihotici ostaju osnovni tretman u liječenju psihotičnih bolesnika, oni sami nisu dostatni u terapiji ovih poremećaja. Svakodnevna praksa i kliničko iskustvo uz rezultate brojnih studija ukazuju na bolju učinkovitost u liječenju psihotičnih bolesnika kada se rabe medikamentozni i psihoterapijski pristup. Na odjelu za akutne psihotične bolesnike Klinike za psihijatriju Split duži niz godina uvedena je svakodnevna grupna psihoterapija koja koristi integralni pristup (edukativni, psihodinamski i interpersonalni). U radu su prikazani tehnički aspekti, specifičnosti rada i metode grupne psihoterapije u bolničkim uvjetima uz prikaz slučaja psihotičnog bolesnika liječenog u grupi.

Porod i materinstvo su najznačajniji događaji u životu žene, pa bi trebalo očekivati da će majka ovisnica u trenucima kad na svijet donosi dijete, u interesu djeteta a i svome, prestati sa konzumacijom droge. Na temelju podataka Odjela za neonatologiju i intenzivno liječenje, Klinike za ginekologiju i porode, KB Split, donose se podaci o majkama (ukupno 64) koje su u posljednjim godinama rodile. Daju se osnovni demografski podaci i ističe se kako je svima bio preporučen adekvatni tretman i liječenje. Iznose se podaci Zavoda za bolesti ovisnosti Splitsko - dalmatinske županije, gdje se (od ukupnog broja) javilo samo 34% ovisnica. Prikazuju se neke značajke u odnosu na "ovisnički staž". Podaci su nadopunjeni prema evidenciji Policijske uprave Split. U evidenciji smo (od ukupnog broja) pronašli 44% ovisnica, koje su "i dalje u drogi", te veći broj njih s odgovarajućom "kriminalnom aktivnosti", a vezano za ovisnost. Na temelju iznijetog, ističe se zaključak o potrebi intenzivnijeg rada sa majkama ovisnicama baš u trenutku poroda.

We are faced with confusion in public understanding of all drug consumption dimensions. The special problem is adolescent population with more and more, not only sporadic, experimental but continous drug consumption. We conduct research in atempt of objective perception of all problem aspects. Obtained results were interpretated and compared with results of similar reserach twenty years ago. The results indicate clear increase of experimental consumption. The number of multiple consumers is alarming quarter of all consumers. There are also some changes in motivating factor for consumption. Depression is increasing motivating factor wich is consisting with trends in overall population.

Autori prikazuju rezultate istraživanja nekih karakteristika reaktivnih psihotičnih stanja (MKB 10, F23) u ratnom i mirnodopskom razdoblju. Analizira se dob javljanja bolesti, trajanje bolesti do hospitalizacije, prisutnost i utjecaj socijalnih čimbenika, trajanje hospitalnog tretmana, broj i vrste pojedinih lijekova te učestalost suicidalnih tendencija. Uspoređuju se i obrađuju gore nevedene karakteristike u jednom i drugom periodu, te se prikazuju dobiveni rezultati.

Alcoholism and depression are entangled in many ways and appear in many combinations. In spite of this fact, to this problem is rarely given sufficient attention which results in poor diagnostic and inadequate therapeutic approach with all the consequences this engenders. The frequency of depression in alcoholics is investigated here with the object of finding out to what extent it can be successfully diagnosed and medically treated. The research was carried out in the Psychiatric Clinic of the Clinical Hospital »Split« and the sample of examinees included the patients treated in the stationary part of the Clinic and in the daily hospital.

Ciljevi: Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati kvalitetu života osoba oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja i njihovo pridržavanje zdravom načinu života. Dodatni ciljevi bili su ispitati povezanost kvalitete života sa sociodemografskim, antropometrijskim i metaboličkim parametrima, varijablama vezanim uz ratno iskustvo te štetnim životnim navikama. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na 100 ispitanika, veterana iz Domovinskog rata s dijagnozom PTSP-a, koji se liječe u Centru za psihotraumu Kliničkog bolničkog centra u Splitu. Od ispitanika su prikupljeni anamnestički i sociodemografski podaci te su ispunili FANTASTIC Lifestyle upitnik o pridržavanju zdravom načinu života. Izvedena su antropometrijska mjerenja (tjelesna masa, visina, opseg struka i bokova) te mjerenja sastava tijela (postotak masti, razina visceralne masti i metabolička dob). Rezultati: Kvaliteta života osoba oboljelih od PTSP-a je niska, a prosječni broj postignutih bodova na upitniku za sve ispitanike iznosio je 52,7 (95% CI 50,4-55). Utvrđena je značajna povezanost između socioekonomskog statusa i kvalitete života (P=0,032), pri čemu ispitanici višeg statusa imaju višu kvalitetu života. Najvišu kvalitetu života su imali umirovljenici s rezultatom 56 (95% CI 52,2-59,7). Nije utvrđena značajna povezanost između bračnog statusa i roditeljstva s kvalitetom života (P=0,055, P=0,203). Pušenje je pokazalo negativan utjecaj na kvalitetu života, pri čemu su najviši zbir bodova na upitniku imali nepušači (57,1; 95% CI 53,9- 60,3), a najniži pušači (48,2; 95% CI 44,7-51,8). Konzumacija većeg broja alkoholnih pića na tjedan također snižava kvalitetu života (P=0,042). Kvaliteta života bila je niža kod ispitanika koji su sudjelovali u ratu u mlađoj životnoj dobi (Spearman ρ=0,213, P=0,034), ali nije pokazala povezanost s vremenom provedenim u ratu. Nijedan antropometrijski niti metabolički parametar nije pokazao povezanost s kvalitetom života, osim metaboličke dobi (Pearson r=0,200, P=0,048). Zaključci: Osobe oboljele od PTSP-a imaju nisku kvalitetu života. Kvaliteta života pokazala je značajnu povezanost sa socioekonomskim statusom i zaposlenošću, pušenjem i konzumacijom alkohola, dobi pri sudjelovanju u ratu te metaboličkom dobi ispitanika., Objectives: The main goal of this research was to determine the quality of life of persons with posttraumatic stress disorder and their adherence to healthy lifestyle. Additional goals were to examine the connection between the quality of life and sociodemographic, anthropometric and metabolic parameters, variables related to the war experience and unhealthy life habits. Materials and methods: This research was performed on 100 subjects, who are veterans of the Croatian War of Independence with the diagnosis of PTSD and are patients of the Psychotrauma Clinic of the University Hospital of Split. The sociodemographic and anamnestic data were collected and the subjects have filled out the FANTASTIC Lifestyle questionnaire about the quality of life (QoL). Anthropometric (body mass, height, waist and hip circumference) and body composition (body fat percentage, visceral fat level and metabolic age) measurements were performed. Results: The quality of life of persons with PTSD is low and the mean score of the questionnaire was 52.7 (95% CI 50.4-55). A significant correlation between the socioeconomic status and the QoL was determined (P=0.032), the subjects of a higher status having higher QoL. The retired had the highest QoL with the score of 56 (95% CI 52.5-59.7). There was no significant correlation between the marital status and parenthood with QoL (P=0.055, P=0.203). Smoking showed a negative influence on the QoL, non-smokers having the highest score (57.1; 95% CI 53.9-60.3) and smokers having the lowest score (48.2; 95% CI 44.7-51.8). Consumation of a higher number of alcoholic beverages a week also lowers QoL (P=0.042). QoL was lower in the subjects who participated in the war at a younger age (Spearman ρ=0.213, P=0.034), but there was no correlation with the time spent in the war. No anthropometric or metabolic parameters showed the correlation with QoL, except the metabolic age (Pearson r=0.200, P=0.048). Conclusions: Persons suffering from PTSD have a low QoL. QoL showed a significant correlation with some sociodemographic parameters, unhealthy life habits, the age at which the subjects participated in the war and the metabolic age of the subjects.

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati postoje li razlike između skupine bolesnika koji boluju od depresije i bolesti ovisnosti te skupine koja uz depresiju i bolest ovisnosti ima i druge psihijatrijske komorbiditete. Materijali i metode: Retrospektivno je analizirana medicinska dokumentacija pacijenata oboljelih od depresije i bolesti ovisnosti koji su liječeni na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Split od 1. siječnja 2018. do 1. siječnja 2020. Prikupljeni su podatci za: spol, dob, broj hospitalizacija, heterodestruktivnost, autodestruktivnost, dob pri prvom kontaktu sa psihijatrom, trajanje konzumacije psihofarmaka, socioekonomski status te somatske i psihijatrijske komorbiditete. Rezultati: Istraživanje je obuhvatilo 47 bolesnika. 17 ih boluje od depresije i bolesti ovisnosti i oni čine kontrolnu skupinu, a 30 uz navedeno dvoje ima i druge psihijatrijske komorbiditete i oni čine testnu skupinu. U obje skupine najviše ima ispitanika muškog spola srednje životne dobi. Dokazan je značajno veći broj pokušaja samoubojstva u bolesnika kontrolne skupine gdje ih je 64,71 % pokušalo izvršiti samoubojstvo nego u testnoj skupini gdje je njih 26,67 % pokušalo izvršiti samoubojstvo. Nije utvrđena statistički značajna razlika između skupina u broju pokušaja samoubojstva s obzirom na bračni status. Postoji razlika u broju pokušaja samoubojstva s obzirom na radni status između skupina. Najveći broj pokušaja samoubojstva je utvrđen u nezaposlenih osoba kontrolne skupine, dok je najmanji broj pokušaja samoubojstva utvrđen u zaposlenih osoba testne skupine. Nije utvrđena statistički značajna razlika u broju hospitalizacija između skupina s obzirom na postojanje somatskog komorbiditeta. Srednja vrijednost broja hospitalizacija u obje skupine je 3. Zaključci: U ovom radu smo ukazali na problematiku samoubojstva među ovom skupinom bolesnika i na rizične čimbenike kao što je nezaposlenost i samački život. Potrebni su daljnji napori medicinskog osoblja kako bi se što prije prepoznala depresija i zlouporaba sredstava ovisnosti. Pravovremenim prepoznavanjem i liječenjem mogu se izbjeći daljnje komplikacije i pogoršanje stanja bolesnika. Potrebna su daljnja istraživanja da bi se utvrdile dodatne razlike između navedenih skupina duševnih bolesnika., Diploma thesis title: Depression and addiction diseases Objective: The aim of this study was to examine whether there are differences between the group of patients suffering from depression and addiction and the group that has other psychiatric comorbidities in addition to depression and addiction. Materials and methods: We retrospectively analyzed medical records of patients suffering from depression and addiction treated at the Department of Psychiatry, University Hospital of Split from January 1ˢᵗ 2018 to January 1ˢᵗ 2020. Data were collected for: gender, age, number of hospitalizations, heterodestructiveness, self-destructiveness, age at first contact with psychiatrist, duration of drug consumption, socioeconomic status as well as somatic and psychiatric comorbidities. Results: The study included 47 patients. 17 of them suffer from depression and addiction and they form a control group, and 30 in addition to the above two have other psychiatric comorbidities and they form a test group. In both groups, the majority of respondents are middle-aged males. A significantly higher number of suicide attempts was proven in patients of the control group where 64.71 % tried to commit suicide than in the test group where 26.67 % of them tried to commit suicide. No statistically significant difference was found between the groups in the number of suicide attempts in relation to marital status. There is a difference in the number of suicide attempts in relation to the working status between the groups. The highest number of suicide attempts was found in the unemployed patients of the control group, while the lowest number of suicide attempts was found in the employed patients of the test group. There was no statistically significant difference in the number of hospitalizations between groups in relation to the existence of somatic comorbidity. The mean number of hospitalizations in both groups was 3. Conclusions: In this paper, we have pointed out the problem of suicide among this group of patients and the risk factors such as unemployment and single life. Further efforts by medical staff are needed to identify depression and substance abuse as soon as possible. Early recognition and treatment can avoid further complications and worsening of the patient's condition. Further research is needed to determine additional differences between these groups of mental patients.

Ciljevi istraživanja: Glavni ciljevi ovoga istraživanja bili su usporediti intenzitet depresije, kao i rezultat na pojedinačne tvrdnje Beck Depression Inventory-II (BDI-II) upitnika među pacijentima liječenim supstitucijskom terapijom metadonom i onima liječenim supstitucijskom terapijom buprenorfinom. Materijali i metode: U Službi za mentalno zdravlje na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije u razdoblju od 18. ožujka 2021. do 29. travnja 2021. godine. ispitanici liječeni supstitucijskom terapijom buprenorfinom ili metadonom ispunili su Beck Depression Inventory-II ( BDI-II) upitnik. Također, iz Pompidou obrazaca prikupljeni su podaci o pacijentovim općim socio-demografskim podacima, podacima o liječenju, rizičnom ponašanju i sudskim problemima. Rezultati: U navedenom razdoblju istraživanje je obuhvatilo 103 ispitanika, od kojih je njih 84 (81,6%) bilo muškog spola te 19 (18,4%) ženskog spola. 47 ispitanika (45,6%) liječeni su supstitucijskom terapijom buprenorfinom, dok je ostalih 56 (54,4%) bilo liječeno supstitucijskom terapijom metadonom. Zbrajanjem rezultata koje su postigli rješavajući Beck Depression Inventory-II ( BDI-II) upitnik, 50 ispitanika (48,6%) imalo je minimalnu depresiju, njih 21 (20,4%) blagu, 16 (15,5)% umjerenu, a isti broj, njih 16, imao je težak oblik depresije, bez statistički značajnih razlika među istraživanim grupama. Pokazana je statistički značajna (P, Diploma thesis title: Difference in the intensity of depression in patients treated with methadone replacement therapy compared to patients treated with buprenorphine replacement therapy. Objectives: The main objectives of this study were to compare the intensity of depression and scores on individual claims of the Beck Depression Inventory-II (BDI-II) questionnaire among patients treated with methadone replacement therapy and those treated with buprenorphine replacement therapy. Materials and methods: In the Mental Health Services at the Teaching Institute for Public Health of the Split-Dalmatia County in the period from March 18, 2021. to April 29, 2021. subjects treated with buprenorphine or methadone replacement therapy completed the Beck Depression Inventory-II (BDI-II) questionnaire. Also, data on patient general socio-demographic data, treatment data, risky behavior, and court problems were collected from Pompidou forms. Results: In this period, the study included 103 respondents, of whom 84 (81.6%) were male and 19 (18.4%) female. 47 subjects (45.6%) were treated with buprenorphine replacement therapy, while the remaining 56 (54.4%) were treated with methadone replacement therapy. Summarizing the results achieved by solving the Beck Depression Inventory-II (BDI-II) questionnaire, 50 respondents (48.5%) had minimal depression, 21 of them (20.4%) had mild depression, 16 (15.5%) had moderate depression, and the same number, 16 of them, had a severe form of depression., with no statistically significant differences among the study groups. There was a statistically significant (P

Cilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li razlika u intenzitetu i frekvenciji simptoma ratnih veterana s PTSP-om u odnosu na veterane s kompleks PTSP-om te utvrditi postoji li razlika u sociodemografskim karakteristikama između veterana s PTSP-om i kompleks PTSP-om. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na ukupno 100 sudionika, ratnih veterana koji se liječe od posttraumatskog stresnog poremećaja pri Regionalnom centru za psihotraumu i Klinici za psihijatriju KBC-a Split. Za potrebe ovog istraživanja, kao mjerni instrumenti korišteni su CAPS V (Clinician-Administered PTSD Scale) i ITQ (International Trauma Questionnaire). CAPS V korišten je za dijagnozu PTSP-a te ocjenu intenziteta i frekvencije simptoma, a ITQ za utvrđivanje kompleks PTSP-a. Od 100 ispitanika, potpune podatke i kriterije za dijagnozu zadovoljila su 73 ispitanika. Rezultati: Intenzitet simptoma bio je veći kod veterana s kompleks PTSP-om (46,1 ± 10,36) u odnosu na intenzitet simptoma kod veterana s PTSP-om (39,5 ± 11,87). Frekvencija simptoma također je bila veća kod veterana s kompleks PTSP-om (15,5 ± 2,38) u odnosu na veterane s PTSP-om (14 ± 3,11). Najveća statistički značajna razlika pronađena je u intenzitetu (P=0,002) i frekvenciji (P=0,001) simptoma pobuđenosti. Zaključak: Veterani s kompleks PTSP-om imaju statistički značajno veći intenzitet te statistički značajno veću frekvenciju simptoma u odnosu na veterane s PTSP-om. Nema statistički značajne razlike u sociodemografskim karakteristikama (dob, godina prvog javljanja psihijatru, radni status, godine radnog staža) između veterana s PTSP-om i kompleks PTSP-om., Aim: The main goal of this research was to determine if there is a difference in intensity and frequency of symptoms between war veterans diagnosed with PTSD and those diagnosed with complex PTSD, as well as to determine if there is a difference in various sociodemographic characteristics between veterans with PTSD and those with complex PTSD. Materials and methods: This research was conducted on 100 participants, namely war veterans treated from PTSD in the Regional Centre for Psychotrauma and the Department of Psychiatry of the University Hospital Split. Measuring instruments used for this research are CAPS V (Clinician-Administered PTSD Scale) and ITQ (International Trauma Questionnaire). CAPS V was used to diagnose PTSD and to evaluate the intensity and frequency of symptoms, while ITQ was used to specifically diagnose complex PTSD. Of the original 100 participants, 73 of them met the criteria for diagnosis and gave the complete data. Results: The intensity of symptoms was higher in veterans with complex PTSD (46,1 ± 10,36) than the intensity in veterans with PTSD (39,5 ± 11,87), and this difference was statistically significant. The frequency of symptoms was also higher in veterans with complex PTSD (15,5 ± 2,38) than the frequency in veterans with PTSD (14 ± 3,11), which was also statistically significant. The greatest statistically significant difference was determined in the intensity (P=0,002) and frequency (P=0,001) of the arousal symptoms. Conclusion: Veterans with complex PTSD develop symptoms of higher intensity and frequency than veterans with PTSD, which proved to be of statistical significance. No statistically significant difference was determined in relation to the sociodemographic characteristics (age, year of first diagnosis, employment status, years of employment) between veterans with PTSD and those with complex PTSD.

Shizofrenija je jedna od najtežih i najučestalijih bolesti današnjice. Zahvaća cijelu ličnost, te onemogućava bolesniku realno poimanje stvarnosti. Uz antipsihotike, moguća je kontrola bolesti, ali ne i definitivno izliječenje. Usprkos tomu, velika je učestalost trudnoća te se majke sa shizofrenijom suočavaju s komplikacijama bolesti, poroda i babinja. Primalje u ovakvom okruženju preuzimaju bitnu ulogu. Zamijenjuju sestru sa psihijatrijskog odjela, te skrbe o pacijentici na najprofesionalniji način što mogu. Rana dijagnoza trudnoće i rano praćenje nužni su kako bi pacijentice dobile najveću moguću razinu njege. Primalja mora pristupiti pacijentici osiguravajući joj potporu i pomoć tijekom trudnoće, poroda i u babinju. Ona djeluje prema procesu zdravstvene njege te se suočava sa specifičnosti bolesti. Nadzire i pomaže u zaštiti majke i djeteta i regulaciji bolesti. Također educira majku o njezi djeteta te promatra njihov odnos. Edukacija pacijentica o roditeljstvu i planiranju obitelji trebala bi biti standard za sve oboljele, a primalja, kao netko tko im je najbliži, mora dati sve potrebne informacije o tome. Shizophrenia is one of the hardest and most common mental disorder nowadays. Since it affects whole personality, it enables patients understanding of reality. With antipsychotics, disease is controlable, but definite curement is almost impossible. On the other hand, high rates of pregnancy in women with schizophrenia is common, so mothers experience complications during pregnancy, delivery and postpartum period. Midwives have a lot of impact in these situations. They replace psychiatric nurse and care about the patient on the most professional level. Early diagnosis and pregnancy monitoring are neccessery for a patient to receive the best care. Midwife must approach a patient assuring her support and help during pregnancy, delivery and postpartum period. She should act according to the process and confront this specific disease. She supervises and helps in protection of mother and a child along with regulating the disease. Also, she educates mother about baby care and observes their relationship. Education of patients about parenting and family planing should be a standard for everyone, and a role of a midwife, as someone who is closest to the patient, is to give the patient all the information needed.

Cilj istraživanja: Cilj istraživanja bio je utvrditi prevalenciju depresije međubolesnicima s kroničnim tjelesnim i malignim bolestima te utvrditi zastupljenost depresije među najčešćim bolestima koje su dijagnosticirane među ispitanicima. Materijali i metode: Presječnim istraživanjem obuhvaćeno je 111 ispitanika koji su podijeljeni u četiri skupine s obzirom na mjesto gdje su hospitalizirani i liječeni: Klinici za plućne bolesti, Klinici za neurologiju, Klinici za onkologiju i radioterapiju i Zavodu za gastroenterologiju Kliničkog bolničkog centra u Splitu. Uzorkovanje je provedeno tijekom ožujka, travnja i svibnja 2019. godine. Učestalost depresije utvrđivala se koristeći se standardiziranim Beckovim upitnikom za depresiju (BDI). U analizi podataka korišten je Hi kvadrat test, Kolmogorov-Smirnov testom te Mann-Whitney U test. Razina statističke značajnosti postavljena je na P, Objective of the study: The aim of the study was to determine the frequency of depression among patients with chronic physical and malignant diseases and to determine the frequency of depression among the most commonly diagnosed diseases among the respondents. Materials and Methods: Cross-sectional study included 111 patients divided into four groups with regard to hospitalization and treatment: the Clinic for pulmonary disease, the Neurology Clinic, the Oncology and Radiotherapy Clinic and the Department of Gastroenterology of the Clinical Hospital. Center in Split. Sampling was conducted in March, April and May 2019. The frequency of depression was established by the standardized Beck's Depression Questionnaire (BDI). In the data analysis the Hi squared test, the Kolmogorov-Smirnov test and the Mann-Whitney U test were used. The level of statistical significance is set at P

Ciljevi istraživanja: Ciljevi ovog istraživanja bili su odrediti udio akutno psihotičnih dekompenziranih bolesnika koji su bili pod utjecajem kanabisa te ih usporediti s onim akutno psihotičnim bolesnicima koji nisu zloupotrebljavali kanabis. Materijali i metode: Retrospektivno je analizirana medicinska dokumentacija akutno psihotično dekompenziranih bolesnika koji su liječeni na Klinici za psihijatriju KBC-a Split od 1. siječnja 2018. do 1. siječnja 2019. godine. Prikupljeni su podatci za: zlouporabu kanabisa, spol, dob, dob pri prvom kontaktu sa psihijatrom, broj hospitalizacija, obiteljski hereditet psihijatrijskih bolesti, heterodestruktivnost i autodestruktivnost. Rezultati: U odabranom razdoblju, od 1. siječnja 2018. do 1. siječnja 2019. godine, istraživanje je obuhvatilo 676 bolesnika od kojih je 346 (51,2%) primljeno pod nekom od, po definiciji, kroničnih psihijatrijskih dijagnoza (F20, F22, F25). Od ukupnog broja ispitanika, njih 73 (10,8%) su imali dijagnozu mentalnog poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanog upotrebom psihoaktivnih tvari. Bolesnike smo podijelili u skupinu koja je zloupotrebljavala kanabis u kojoj se nalazilo 113 ispitanika (16,4%) i u skupinu koja nije zloupotrebljavala kanabis gdje su 563 ispitanika (83,6%). Najviše je bolesnika koji su zloupotrebljavali kanabis primljeno pod dijagnozom akutnog i prolaznog mentalnog oboljenja (F23). Od cjelokupnog broja ispitanika, 403 su muškarci (60%), a 273 ih čine žene (40%). Među bolesnicima koji zloupotrebljavaju kanabis nalazi se 95 muškaraca (84%) i 18 žena (16%), (p0,05). Zaključci: Potvrđene su hipoteze da su bolesnici koji zloupotrebljavaju kanabis i koji su akutno psihotično dekompenzirani značajno mlađi bolesnici muškog spola naspram onih koji nisu zloupotrebljavali kanabis. Pitanje važnosti obiteljskog herediteta mentalnih poremećaja u bolesnika izloženim kanabisu ostaje otvoreno za daljnja istraživanja jer naše istraživanje nije pokazalo značajnu razliku među skupinama, a rezultati sličnih studija se razlikuju. Opovrgnutost hipoteze o većem broju hospitalizacija u bolesnika koji su zloupotrebljavali kanabis može se objasniti time što bi se taj parametar trebao pratiti prospektivno. Ispostavljeno je da se u skupini ispitanika koji boluju od dugotrajnijeg psihotičnog poremećaja (F20, F22, F25) nalazi značajna razlika među onima koji su zloupotrebljavali kanabis i onih kojih nisu po pitanju heterodestruktivnosti čime je potvrđena hipoteza da zlouporaba kanabisa može precipitirati goroj kliničkoj prognozi kronično oboljelih bolesnika., Aims and Objectives: The aim of this study was to determine the proportion of acutely psychotic decompensated patients under the influence of cannabis and compare them to those acutely psychotic patients who did not consume cannabis. Materials and Methods: We retrospectively analyzed medical records of acute psychotically decompensated patients treated at the Department of Psychiatry, University Hospital of Solit from January 1ˢᵗ 2018 to January 1ˢᵗ 2019. Data were collected for: cannabis abuse, gender, age, age at first contact with psychiatrist, number of hospitalizations, family heredity of psychiatric diseases, heterodestructivity and self-destruction. Results: In the selected period, from January 1ˢᵗ 2018 to January 1ˢᵗ 2019, the study included 676 patients, of whom 346 (51.2%) were hospitalized as suffering from chronic psychiatric diagnoses (F20, F22, F25). Of the total number of subjects, 73 (10.8%) had a diagnosis of mental disorder and behavioral disorders caused by the use of psychoactive substances. We divided the patients into a group of cannabis users with 113 subjects (16.4%) and 563 (83.6%) in the non-cannabis group. Most of cannabis recipients were hospitalized as having the diagnosis of acute and transient mental illness (F23). Out of the total number of respondents, 403 are men (60%) and 273 are women (40%). Among cannabis users there are 95 males (84%) and 18 women (16%), (p0.05). Conclusion: Hypothesis that cannabis consumers who were acutely psychotically decompensate are significantly younger male male patients versus those who did not take cannabis was confirmed. The question of the importance of family heredity in mental disorders in patients exposed to cannabis remains open for further research because our research did not show any significant difference between the groups, and the results of similar studies differ. The objection to the hypothesis of a greater number of hospitalization in cannabis users can be explained by the fact that this parameter should be monitored prospectively. It was found that in the group of subjects suffering from longer-lasting psychotic disorder (F20, F22, F25) there is a significant difference between those who have consumed cannabis and those who have not in the manner of heterodestructivity, thus confirming the hypothesis that cannabis abuse may precipitate in poor clinical prognosis for chronic illness.

Uvod i cilj: Istraživanje je provedeno na Klinici za psihijatriju KBC-a Split u razdoblju od 01.01.2015. do 30.09.2015. godine. Cilj istraživanja u ovom radu je utvrditi broj ili udio bolesnika s istovremeno prisutnim alkoholizmom i depresijom te utvrditi broj bolesnika kod kojih je primarno bila prisutna depresija, a alkoholizam se razvio kasnije (kao komorbiditetno stanje) odnosno utvrditi broj bolesnika kod kojih je kao primarna bolest prisutan alkoholizam, a depresija se razvila kasnije kao posljedica alkoholizma (sekundarna depresija). Glavne mjere ishoda su pokušaj evidentiranja udjela primarne i sekundarne dijagnoze u uzorku pomoću dobnih podataka i odnosa broja bolesnika prema spolu, zatim povezati mogućnost utjecaja dodatnih komorbidnih stanja s primarnom dijagnozom te brojem hospitalizacija. Ispitanici i metode: Ispitanici su bolesnici s istovremeno prisutnim simptomima depresije i alkoholizma čija je anamneza uzeta u razmatranje. Stanje bolesnika je dijagnosticirano prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10), te je proveden standardni psihijatrijski intervju o osobnom stanju i životnom okruženju bolesnika. Ukupno je evidentirano 36 bolesnika (26 muškaraca i 10 žena). Za istraživanje je provedena analiza bolničkih otpusnih pisama osoba liječenih u navedenom razdoblju te psihički status čime su prikupljeni podaci o: spolu, dobi, ostalim psihičkim poremećajima (poput PTSP-a) te broju hospitalizacija. Rezultati: Omjer broja muških bolesnika u odnosu prema ženskim bolesnicima u uzorku je statistički značajan i iznosi 2,6:1. Prema dobnoj strukturi ukupno najveći broj bolesnika nalazimo u dobnoj skupini između 51 i 60 godina. Prosječna životna dob u uzorku bolesnika bez obzira na spol iznosi 54 godine, između muškaraca i žena u uzorku nema statistički značajne razlike u životnoj dobi. Frekvencija muških bolesnika je više rasprostranjena kroz srednje dobne skupine, frekvencija bolesnica u mlađoj i starijoj dobnoj skupini. Ukupno je 23 ispitanika oba spola imalo drugo komorbidno stanje, što iznosi 63,89% ispitivanog uzorka. Od ukupnog broja ispitivanog uzorka evidentirano je 10 muškaraca s dijagnozom PTSP-a kao komorbidnog stanja uz dijagnosticiranu depresiju i alkoholizam. Ukupni omjer svih promatranih komorbidnih poremećaja između spolova iznosi 4,75:1. Razlike između spolova nisu se pokazale statistički značajnima što ukazuje na visoku učestalost komorbidnih stanja bez obzira na spol. Broj hospitalizacija je evidentiran kroz dvije skupine: 1-2 hospitalizacije i višekratne hospitalizacije (>2). Podatci pokazuju kako se u ovakvom uzorku više od 90% svih bolesnika hospitalizira. Izrazita su višekratna hospitaliziranja muškaraca. Zaključak: U Klinici za psihijatriju KBC-a Split u razdoblju od 01.01.2015. do 30.09.2015. godine je ukupno kod 36 bolesnika utvrđena istovremena prisutnost simptoma depresije i alkoholizma. U uzorku je značajno veći broj muškaraca u odnosu na žene, a ujedno i viša relativna frekvencija bolesnika (muških) u srednjoj životnoj dobi. Prevalencija muškaraca može biti uvjetovana prevalencijom primarnog alkoholizma unutar uzorka. Depresija unutar uzorka bi stoga imala veći udio u sekundarnoj dijagnozi, a relativna frekvencija bolesnica u mlađoj i starijoj životnoj dobi moguće korespondira s takvom pretpostavkom. Prosječna životna dob u uzorku bolesnika bez obzira na spol se može povezati istodobno s progresijom alkoholne ovisnosti oko srednje životne dobi, kao i većoj zastupljenosti depresije u srednjoj i starijoj životnoj dobi. Većina bolesnika u uzorku je izložena raznim komorbidnim stanjima što može ukazivati na korespondenciju primarne dijagnoze s komorbidnim stanjima. Ovo je osobito značajno za muškarce kod kojih značajan udio boluje od PTSP-a. Veći broj bolesnika s višekratnom hospitalizacijom kod muškaraca može biti uvjetovan njihovim većim komorbiditetom unutar ispitivane grupe. Prema podatcima iz otpusnih pisama statističkom analizom nije moguće utvrditi primarnu dijagnozu psihičkog oboljenja pojedinog bolesnika/-ce te se ne može ustanoviti točan broj ili udio komorbiditetnih stanja alkoholizma i depresije u promatranom uzorku, već je u radu donešena opća pretpostavka kojom se obuvaća stanje grupe koju čine bolesnici s dijagnosticiranim stanjem alkoholizma i depresije u određenom razdoblju trajanja ovog istraživanja., Introduction and aim: Location of research was the Psychiatric Clinic at the Clinical Hospital Centre Split from 01/01/2015 to 30/09/2015. The aim of research in this paper is to determine the prevalence of comorbid conditions among patients who simultaneously suffer from alcohol abuse and depression as well as to determine the number of patients who suffered from depression which eventually developed to substance (alcohol) abuse (as a comorbid condition) or the number of patients suffering from alcohol abuse developing depression as a consequence of alcoholism (secondary depression). Primary outcome measures were to attempt to record the share of primary and secondary diagnoses in the operated group by using data on age and relation between the number of patients and gender, followed by the aim to see how additional comorbidities influence with primary diagnosis and repeated hospitalization. Examinees and methods: Examinees are patients with symptoms of depression and alcoholism occurring simultaneously and their medical history has been taken into consideration. The condition of patients has been diagnosed according to the International Classification of Diseases (ICD-10) and a standard psychiatric interview involving patient's personal and environmental circumstances was also conducted. In total, 36 patients were examined (26 men and 10 women). Organization of research included an analysis of medical history of patients treated during the period concerned by use discharging notes and their mental status also, on the basis of which are gathered data for this research paper: gender, age, other mental disorders (such as PTSD) and the parameter such as the number of hospitalizations. Results: The male: female ratio of patients was 2.6:1. When it comes to age structure, the majority of patients belong to the 51 - 60 age group. The average lifespan in the operated group regardless of gender is 54 and there is no statistically relevant difference in age between men and women. The frequency of male patients is more significant in the middle age groups. Twenty three male patients in total with a secondary comorbid condition, which makes 63.89% of the operated group. Out of the total number of examinees, ten men were diagnosed with PTSD, being a comorbid condition, along with depression and alcoholism. Total ratio of all examined comorbid disorders between genders is 4.75:1. Differences with regards to gender showed statistically irrelevant which indicates high prevalence of comorbidity regardless of gender. The number of hospitalizations has been recorded in two groups: 1 – 2 hospitalizations and repeated hospitalizations (>2). According to data, more than this 90% of patients in this operated group are hospitalized, male patients being more often readmissioned to the hospital than female. Conclusions: The research conducted in the Psychiatric Clinic at the Clinical Hospital Centre Split from 01/01/2015 to 30/09/2015 determined that 36 patients showed symptoms of depression and alcohol abuse simultaneously. Male patients significantly outnumber female patients in the operated group and have higher relative frequencies around middle-age group. Prevalence of male patients could be in relation to the prevalence of the primary alcoholics within the operated group. Therefore, depression is more likely to appear secondary to diagnosis in this operated group and the relative frequencies of female patients around young- and old-age group may correspond with that assumption. The average lifespan of the patients regardless of gender can be related both to the progression of alcohol abuse around middle-age and depression around young- and old-age group, respectively. Most patients in the operated group are exposed to a comorbid condition which may indicate the co-occurence of primary diagnosis with a comorbid condition. This is especially the case for males, many of which suffer from PTSD. A majority of the male patients who undergo recurrent admissions could be in relation with higher rate of male comorbidity inside the operating group. Medical history of the patients does not provide data on the exact number and ratio of alcohol abuse as a comorbid depression inside the operating group and it is neither possible to determine which of the two psychiatric disorders is a primary diagnose due to statistical analysis. So general assumption has been brought which covers state group consisting of patients with a diagnosed condition of depression and alcoholism in a given period of this study.

Depresija je biopsihosocijalni poremećaj. Za bolesnika osobno, ali i s javnozdravstvenog stajališta predstavlja značajan problem. Veliki skup simptoma kojima se odražava bitno narušava cjelokupno ljudsko funkcioniranje. Javlja se u mnogim kliničkim oblicima prema kojima se određuje način liječenja. Liječenje je poprilično uspješno, a podrazumijeva holistički pristup. U terapijskom timu, kod depresivnog bolesnka, značajnu ulogu ima medicinska sestra. Njena uloga započinje već u trenutku prijema bolesnika, a o kvaliteti tog prijema mnogo ovisi hoće li se razviti povjerenje i empatija, te hoće li sestra uspjeti stvoriti lječidbeno ozračje. Nadalje, sestra svakodnevno provodi i fizičku i psihičku zdravstvenu njegu bolesnika, a tijekom nje observira, evidentira te prenosi drugim članovima tima podatke o bolesnikovu ponašanju i sudjelovanju u aktivnostima na odjelu. Značajna je njezina uloga i u međuljudskim odnosima. U prvom redu u odnosima između sebe i bolesnika. Zatim, kao zagovornice bolesnikovih potreba, u odnosima između bolesnika i ostatka terapijskog tima. U odnosima bolesnika s ostalim pacijetima, te u konačnici u odnosima bolesnika s njegovim bližnjima. Dakle, iz određene perspektive temeljna uloga medicinske sestre u terapijskom timu kod depresivnog bolesnika je ujedinjavanje svih aspekata medicinske skrbi. Depression is a biopsychosocial disorder. It is a significant problem for the patients themselves, but also from the public health point of view.. A large set of symptoms that are reflected substantially disturbs the overall human functioning. It occurs in many clinical forms that determine the way of treatment. Treatment is quite successful and involves a holistic approach. In therapeutic team, that treats patient with depressive disorder, a nurse has a significant role. Her role begins at the time of the patient's admission, and quality of that reception determine a lot, whether confidence and empathy will be developed, and will the nurse manage to create therapeutic atmosphere. Furthermore, the nurse daily carries out the physical and mental health care of the patient, and during it observes, records and transfers to other members of the team data on the patient's behavior and participation in the activities at the department. It's also significant her role in interpersonal relationships. In the first place, in the relationship between herself and the patient. Then, as advocate of patient needs, in the relationship between the patient and the rest of the therapeutic team. In the relationships of patient with other patients, and ultimately in the relationships of patients with his family and friends. Therefore, from a certain perspective, the underlying role of a nurse in a therapeutic team treating depressive patient is to unite all aspects of medical care.

Shizofrenija je jedna od najtežih duševnih bolesti današnjice, bolest koja zahvaća cijelu ličnost i dovodi do gubitka dodira sa stvarnošću . Bolest se javlja kao posljedica biokemijskih promjena u mozgu i te promjene dovode do poremećaja važnih psihičkih funkcija i ponašanja. Shizofrenija je kronična bolest, te do sada još nema izlječenja od bolesti, ali uz odgovarajuću terapiju moguća je kontrola bolesti. Medicinska sestra je osoba koja provodi najviše vremena sa bolesnikom te je neizmjerno važna njena uloga u cijelom procesu liječenja bolesnika i profesionalan pristup bolesniku.. Najvažnije je da se liječenje shizofrenije započne što ranije i to primjenom antipsihotika. Osim primjene antipsihotika u liječenju shizofrenije veliku ulogu imaju psihoterapijske i socioterapijske tehnike te edukacija bolesnika i njegove obitelji. Pristup u zdravstvenoj njezi shizofrenog bolesnika mora biti stručan i profesionalan. Medicinska sestra pristupa bolesniku prema procesu zdravstvene njege, imajući na umu osnovne ljudske potrebe i specifičnost duševnog stanja u kojem se bolesnik nalazi. Schizophrenia is one of the most difficult mental diseases nowadays, disease which affects the whole personality and leads to the loss of contact with reality. The disease appears as a consequence of biochemical changes in the brain and these changes cause disorder of important psychological functions and behaviour. Schizophrenia is a chronic disease, and so far there is no cure for the disease, but with the appropriate therapy the control of the disease is possible. Nurse is a person who spends most of the time with a patient and her role in the entire process of patient's treatment is immensly important. Medical approach in patients suffering from schizophrenia has to be handled tehnically and professionally. Nurse approaches the patient in accordance to health care process, keeping in mind basic human needs and specific mental state of patient.